NASLOVNA » Brak, deca, porodični odnosi, PITANJE PASTIRU » Propala porodica i uzdizanje

Propala porodica i uzdizanje

Pitanje:
Pomoz Bog, poštovani Oci, unaprijed vam se izvinjavam što mi je pismo dugačko. Imam tek 23 godine ali mučan život iza sebe. Roditelji su mi se razveli kad sam bio beba zbog čega sam bio izložen velikim neprilikama u porodici, otac i majka nisu se slagali i bilo je svakakih neugodnih epizoda koje su mi se urezale u pamćenje. Kao jedino dijete previše sam bio razmažen i previše su mi udovoljavali zbog čega sam naposlijetku bio nevaljalo dijete, a što se odražavalo i na moje ponašanje u školi i odnos sa drugom djecom. Nije mi jasna moja porodica, jednostavno ne znam ko je bio u pravu: živio sam sa majkom i bakom koje su mi govorile svašta protiv moga oca i govorile su mi da ga nikada ne pustim u naš stan, a sa 13. godina kada je moja majka umrla ja sam dopustio da otac uđe u stan kako bi mene izdržavao i osovio na noge. Nažalost za sve nas, on je puno toga lošega napravio, on je nju zlostavljao na moje oči i kasnije kad god bi pokrenuli temu o majci on bi govorio kako mu je ona dosta zla nanijela. Usled te oluje ja sam postao otresito i nemarno dijete koje nije vjerovalo u Višu Silu i koje je sve oko sebe krivilo, dok sam ja uništavao svoj život. Očekivano, nisam se slagao sa njim, on se više puta ženio kako bi dobio vizu za stranu zemlju kako bi mogao da radi, a ja sam bivao istresan zbog tih njegovih postupaka kao i nekih neprijatnosti uzrokovanih mojim prohtjevima. U tinejdžerskoj dobi nisam bio u baš lošem društvu, drogirao se, pio alkohol, ali sam puno sjedio pred kompjuterom i živio u nekom svom svijetu, kad nisam bio zadovoljan ovim. Nisam bio klasični bludnik jer sam bio premlad, ali bio sam se utapao u nemoralu i pornografiji, kojom sam bio \zaražen\ još u osnovnoj školi kao dijete (jednom mom bliskom prijatelju roditelji su dozvoljavali porno-časopise i filmove, kao malom djetetu! ! ! ) . Zahvaljujući mojoj buntovnosti, nemaru, lenjosti, mržnji i otrovluku za sve oko sebe, ostao sam bez i jednog prijatelja, a srednja škola mi je takođe propala jer se nigdje nisam uklapao i bio sam izložen psihofizičkoj torturi koju nisam prijavljivao starješinama iz stida. Sve to me je kasnije koštalo zdravog razuma, kada sam se osvrnuo oko sebe i spoznao da sam tragično usamljen i zarobljen u tmurnoj svakodnevici i nesigurnom svijetu. Pao sam u depresiju, ali onda sam odlučio da se okrenem ka Bogu i zamolim pomoć. Shvatio sam da sam nezreo i da nisam kriv za ono što se desilo ranije, ali prihvatio sam činjenicu da sam rođen grešan, da nosim prokletstvo zbog propale porodice, da sam zabludio i na kraju pao, i odlučio sam se promijeniti. Kršten sam zajedno sa majkom 2002. godine ali, iz goreopisanih razloga, nikada zaista nisam prihvatio spasonosnu vjeru u Gospoda Isusa Hrista i njegovu žrtvu koja mi pri samom podsjećanju tera suze na oči. Priznajem da sam potom osjetio Gospodovu prisutnost u svome životu, kada sam ga molio da se snađem u nekim situacijama ili kada sam želio da vidim nekog starog prijatelja, što mi je zaista uslišeno! Sve što sam trebao napraviti jeste priznati Gospoda, pobijediti svoj gnjev i postati milostiv prema svima oko sebe, do te mjere da šutim i u sebi opraštam onome ko mi opsuje majku. Danas shvatam kakav je to ljudski život bez vjere. U očevoj i majčinoj porodici muškarci su bili komunisti ali su žene održavale vjeru u Gospoda i moja pokojna baka, kojoj sam ja naudio, me je prvi put odvela u banjalučki hram Sv. Trojice. Otac ne želi vjerovati i često zna uzeti Božje Ime uzalud (! ) , a tako i gomila poznanika i prijatelja u našoj okolini, teško mi je da ih se klonim ali svaki put kad opsuju preSveto Ime ja ustajem i opominjem ih, međutim oni su se pored sve svoje nesreće našli i šaliti sa tim! Naravno, pri opominjanju starijih zabludjelih osoba ja ističem da ih ne namjeravam osuđivati pa navodim i sebe kao primjer propaliteta koji se odlučio promijeniti. Ima razumnih osoba, i našao sam jednu osobu (jednu prijateljicu koja je isto imala haotičan život) koja mi se ponudila da mi pomogne oko škole i posla, ali opet ljudima u Banja Luci fali jedna duhovna obnova kako bi se uzdigli iz mulja u kojem već dugo živimo. Da se vratim na moj slučaj, u ovakvoj atmosferi zaista nije lako živjeti, ali mora se. Brinem o svemu što sam radio ranije, i moje pitanje glasi – kako da od Gospoda zatražim pravilni rasud o svemu što se desilo, kao i savjetovanje na koji način da ispravim sve ono što sam pokvario, barem djelimično. Imam osjećaj da sam nekoga izdao i dosta sitnica i slučajnosti, kojih je znalo biti zabrinjavajuće puno, asocira me na to, ali svejedno molim Boga da mi oprosti i bude sa mnom. Nadu ne gubim, kao ni vjeru, bojim se mojih promašaja ali borim se sa grijehom, i naravno, svima oko sebe priznajem da vjerujem Gospodu i da za mene grešnog nema drugog životnog puta. Božiji blagoslov svima vama i vašim čitaocima.
Dragan


Odgovor:
Dragi brate, Neko bi možda rekao da, kada čovek shvati stvarnost i uvidi najbolji put, sasvim je normalno i prirodno da onda njime ide. Dodao bih, da to ipak nije lako. Treba puno hrabrosti da čovek sam sebe pogleda u lice, da sebe i stvari vidi kakvi jesu, da sve u sebi i oko sebe nazove pravim imenom, da put i način razmišljanja promeni, a posebno – da to učini sa skromnošću a ne sa nekom gorčinom, nervozom ili žestinom. Mislim da si kroz ovu svoju ispovest pokazao dosta od toga: hrabrost, promenu razmišljanja, želju da svoj život ispraviš. To je dovoljno. Za ostalo si sam pružio odgovor, kada si rekao da je „sve što trebaš napraviti jeste priznati Gospoda, pobijediti svoj gnjev i postati milostiv prema svima oko sebe, do te mjere da… opraštaš…“ Zaista, to je svima nama potrebno i na to se potsećamo stalno. Čini mi se da sećanje na pređašnji život i grehe kod tebe prouzrokuje teška osećanja. To je sasvim normalno. Gospod, i kada nam oprašta, ne briše nam sećanje. A u svetlosti vere loše stvari izgledaju još ružnije. Ali nas zato vera, nada i ljubav Božija mnogo više snaže i teše. Tako sada imamo duhovni i duševni lek za sve naše muke, a uz sve to i pomoć Najmoćnijega, koji nas je oslobodio greha, smrti i đavola, tako da, dok se se držimo dobra, više se ne moramo i ne trebamo nikoga i ničega bojati. Eto, ništa više ti ne bih mogao reći, osim onoga što si i sam uvideo: moli se Gospodu da te rukovodi, ostavi mesta u svome životu i za Njega, i On će te rukovoditi. Ponekad je svakome od nas jasno da nas Gospod rukovodi, ali nam nije jasno kako On to radi? Oko toga ne treba da brinemo. Ostavimo Njemu da On po svojoj premudrosti i sili učini ono što mi ne možemo, ne razumemo i ne znamo. A mi treba da se potrudimo po svojoj meri, do svojih krajnjih granica truda u okvirima naše vere hrišćanske. To je sve što se od nas traži. Ostalo je do Njega. Od Gospoda ti svaku pomoć i dobro želi, O. Srba

Jedan komentar

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *