NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Žitija svetih » PREPODOBNI ARSENIJE KAPADOKIJSKI

PREPODOBNI ARSENIJE KAPADOKIJSKI

Starac Pajsije Svetogorac

PREPODOBNI
ARSENIJE
KAPADOKIJSKI

<p claSveto-Trojicka Lavra
1997. godine
 
<p claPo blagoslovu
Svetejšeg Patrijarha Moskovskog
i sve Rusije Aleksija II

 
Knjiga je posvećena žitiju i čudesima jednog od najizražajnijih Svetih posljednjeg vremena – grčkog podvižnika, prepodobnog Arsenija Kapadokijskog (+1924.; pom. 28. oktobra /10. novembra). Autor Žitija je na Svetoj Gori čuveni starac Pajsije (+1993.), koji je napisao nekoliko knjiga o podvižnicima sa kojima ga je Gospod blagoslovio da se susretne u ovom životu. Oca Pajsija je krstio prepodobni Arsenije; od njega je dobio ime Arsenije; zajedno sa imenom prepodobni mu je pretskazao i monaški put.
 
Ovu knjigu je sa 14. grčkog izdanja prevelo Izdavačko odjeljenje Sveto-Trojicke Sergijeve Lavre sa odobrenjem Jovano-Bogoslovskog manastira u Suroti (Solun).
 


 
<p claDJELO PATRIJARHA I SVEŠTENOG SINODA KONSTANTINOPOLJSKE PATRIJARŠIJE O PRIDRUŽENJU K LIKU SVETIH JEROMONAHA ARSENIJA KAPADOKIJSKOG
 
DIMITRIJE I
MILOŠĆU BOŽIJOM ARHIEPISKOP
KONSTANTINOPOLJA – NOVOG RIMA
I VASELJENSKI PATRIJARH
 
PROTOKOL № 12
 
Sveta Hristova Crkva ustanovi sa svakim blagogovenijem poštovati i proslavljati u pjesmama i hvalama i prizivati zastupništvo pred Sveblagim Bogom za ostavljanje grijeha i iscjeljenje bolesnih one koji su se u svom zemaljskom životu udostojili prepodobnog svojeg žitija, posvetivši sebe riječju i djelom služenju i ljubavi prema bližnjim, i o kojima je Bog posvjedočio znamenjima i čudesima, kako za njihovog života, tako i poslije končine njihove.
Takvima po svom životu pripada i jeromonah Arsenije, kojega su zvali Kapadokijski, iz Farase u Kapadokiji, koji se, zamonašivši se u ranom uzrastu u Svetom manastiru Časnog Preteče (u Cindži-Deri) u Ćesariji i dobivši tamo blagodat sveštenstva, smirenim srcem povinovao glasu Crkve i u žrtvu Bogu prinio svoj monaški i podvižnički život. Proživjevši više od pedeset godina u Farasi, on je osveštavao, nastavljao i utvrđivao u vjeri i otačkoj blagočestivosti u brižnim mukama prebivajuće pravoslavne ljude tog dalekog kraja i pratio ih, već kao osamdesetogodišnji starac, u ishodu sa svoje rođenje zemlje. Ka Gospodu je otišao 10. novembra[1] 1924. godine na ostrvu Krfu. Ti su fakti bili izloženi i potvrđeni u izvještaju koji je Stalnom Sveštenom Sinodu Svetejše Eladske Crkve predstavio Preosveštenejši mitropolit Kasandrije Sinesije. Ubijeđenu vjeru u svetost prepodobnog muža imali su ne samo hrišćani iz oblasti Farase, nego i sva pastva Bogomčuvane eparhije mitropolita Sinesija, i izvan njenih granica. Uzimajući u obzir sveopšte želje i molbe o pridruženju njegovom liku Svetih, Naša Mjernost, zajedno sa Preosveštenejšim i prečasnim mitropolitima, našom u Svetom Duhu vazljubljenom braćom i saslužiteljima, budući u potpunosti uvjereni, na osnovu materijala koje nam je dostavila Eladska Crkva, i na osnovu izvještaja Komisije za kanonizaciju, u svet život i svetu končinu prepodobnog jeromonaha Arsenija Kapadokijskog, a takođe i Sinod, sabravši se zajednički na zasjedanje, slijedeći zajedničkom običaju Crkve, odlučio je uzvratiti mu počast pridruženju liku Svetih.
Eto zašto mi u saglasju pretpisujemo, i ustanovljujemo, i nastavljamo u Svetom Duhu da se od danas i vo vjeki vjekov prepodobni Arsenije Kapadokijski pridružuje prepodobnim i Svetim Crkve, i da bude poštovan od vjernika i proslavljan pjesmama 10. novembra – na dan njegovog upokojenja u Gospodu.
Svjedočanstvo i potvrda toga je naše sadašnje Patrijaršijsko i Sinodalno Djelo, sastavljno i potpisano svešteno Ustanovljenje naše Svete Veličanstvene Crkve Hristove. Identičan dokument se upućuje Preosveštenejšem mitropolitu Kasandrijskom Sinesiju na čuvanje u arhivima njegove Svete Eparhije.
 
11. februara ljeta našega Spasitelja 1986.
 
Devetim Opredjeljenjem
+ Patrijarh Konstantinopoljski Dimitrije
utvrđuje
 
+ Maksim Sardski
+ Jeronim Rodopoljski
+ Maksim Stavrupoljski
+ Hrizostom Mirski
+ Gavril Kolonijski
+ Evangel Pergski
+ Kalinik Listrski
+ Konstantin Derkski
+ Atanasije Elenupoljski
+ Joakim Melintinski
+ Vartolomej Filadelfijski
 


 
<p claTROPAR, glas 3
 
Žitije bogougodnoje dobre skončav, sasud česten Utješitelja javilsja jesi, bogonosne Arsenije, čudes blagodat prijim, vsem podaješi skoroje vspomoženije, otče prepodobne, Hristu Bogu molisja darovati nam veliju milost.
 
<p claKONDAK, glas 4
 
Kapadokiji novosaždenij cvjet i dobrodeteljej mnogočestnij sasud, svjatago Arsenija vospojim, sej bo jako Angel vo ploti žiteljstvovav, sožitelj bist vsem svjatim, s njimiže predstojit vsegda Hristu darovati nam sogrešenij proštenije.
 
<p claVELIČANIJE
 
Radujsja, prepodobnih obštniče žiteljstvom i podvigom osvjaštenij, radujsja, monašestvujuščih i jerejev pohvalo, Kapadokiji slavo, otče Arsenije.
 


 

UVOD
 
Veliki sam dužnik ocu Arseniju, kako za ime koje mi je sa svetim molitvama dato u krsnoj kupelji, tako i za njegove knjige, koje je sačuvao stari Prodromos Korcinoglu (Hadžicinis), koje su me duhovno hranile u djetinjstvu.
A najvažnija knjiga za mene je ipak bio sam Prodromos. On je uistinu bio živa knjiga o ocu Arseniju, jer je sačuvao u svom jasnom pamćenju sav njegov sveti život. Ovaj starac, pojac i stalni pratilac oca Arsenija, imao je veliku sreću da o njemu zna veoma mnogo. Osim onoga čemu je sam bio svjedok, on je još mnogo toga slušao od oca Arsenija, koji mu je pričao o različitim događajima iz svog života.
Kada bih ja „komšijski“ svraćao kod Prodromosa, on bi mi svaki put ispričao nešto o ocu Arseniju, a i ja sam ga sa djetinjom radoznalošću uvijek zapitkivao. Tada sam bio mali, te su se zato i riječi njegove neizgladivo zapečatile u mom prijemčivom, ali još ne očvrslom srcu. Kada sam se, kasnije, 1958. godine, po volji Božijoj ponovo obreo u Konjici, u Stomionskom manastiru, sada već kao monah, moj je interes za oca Arsenija porastao. I opet sam ja svraćao kod starca Prodormosa, da bih saznao još. Mada je već imao devedest godina, ovaj blagočestivi starac je bio neumoran i uvijek rado pričao o svemu što je znao.
Naravno, ja sam mogao da saznam i više i podrobnije, ali tada meni nije ni na kraj pameti bilo da sakupljam materijal za Žitije. Nisam znao da će otac Arsenije i poslije svojeg upokojenja javljati znamenja (čudesa i javljanja) koja čine Sveti! Tada, 1958. godine, otac Arsenije se pokojio na Krfu[2] i na grobu njegovom je ležala ploča na kojoj je bilo napisano njegovo ime.
Mnogi naši suseljani su pretpostavljali da je njegovo tijelo potpuno netljeno[3], kao što je to bio slučaj sa mnogim Svetim, ali iz uvaženja i blagočestivosti nisu smjeli da pristupe otvaranju njegovog groba. I, osim toga, bilo je nemoguće da se svi okupimo, pa da zajednički porazgovaramo o otkrivanju njegovih moštiju, jer su stanovnici naselja Farase bili raseljeni (kao što je i prorokovao otac Arsenije) po cijeloj Grčkoj. On je često govorio, još mnogo prije razmjene stanovništva[4]: „Kada se prebacimo u Grčku, naši zemljaci će biti razbacani s kraja na kraj Grčke. Biće to teška zbrka.“ On je i za sebe govorio: „Poživjeću u Grčkoj samo četrdeset dana i umrijeću na ostrvu.“ Tako se i desilo. Stanovnike našeg sela je sudbina tako raspršila, da nekada ni rodbina nije znala ništa ni o svojima, ni o drugima – čak ni jesu li živi ili ne.
Imajući to u vidu, ja sam odlučio da odem na Krf, da obretem njegove mošti. Ne znam šta je u meni pobijedilo: blagogovenije ili drskost.
U vrijeme puta mučile su me pomisli. Šta da radim ako nađem svo tijelo netljeno? Teško je bilo zamisliti da bi Krfljani dozvolili da ga ponesem. Da ću svete mošti naći – ja sam bio siguran, jer su 1945. godine moja braća našla grob oca Arsenija i odatle mi poslala omanju grudvu zemlje. Kad smo njom posuli tijelo umrlog zemljaka koje je bilo nađeno netljeno, ono je poslije toga brzo satrulilo.[5] (To je učinjeno po savjetu Prodromosa, koji je ukazao na razlog neraspadanja).
I tako, ja sam došao na ostrvo Krf oktobra 1958. godine. Svo vrijeme je padala kiša. Sveštenik koji je služio na groblju mi je čak savjetovao da dođem u drugo doba godine, ili da čekam da kiše prestanu. Ja sam mu rekao: „Doći ću na groblje sutra ujutro, i otac Arsenije će pomoći“.
Sljedećeg jutra lilo je kao iz kabla. Ali, samo što sam došao do groblja, pljusak je prestao i granulo je sunce, tako da smo grob otvorili po lijepom vremenu. Sveštenik je počeo „Trisveto“. Kada sam odlazio sa moštima, opet je počeo pljusak. Sveštenik mi je rekao: „Otac Arsenije je satvorio svoje čudo“.
Vratio sam se u hotel i položio mošti na jastuk. Otvorivši poklopac ćivota u kojem su se nalazile, spustio sam se na koljena i počeo molitvu. A kada je nastalo veče, upalio sam svjetlo, da bih vidio mošti i noću, i nastavio da se molim. Bilo je negdje oko devet ili deset sati (po građanskom vremenu)[6], kada sam, za vrijeme molitve, čuo strašni glas: „Kakve su to mošti?“ Osjetio sam kako se neka sila okomila na mene, iako nisam vidio svo njeno tijelo. Dvije ruke, crne i snažne, čvrsto su me stiskale i počele da dave. U tom trenutku, shvativši da sam u opasnosti, ja sam iz sveg glasa zavikao (ne znam odakle mi je to došlo): „Sveti Arsenije, pomozi mi!“ Istog trena sam osjetio kako je druga moćna sila uhvatila te užasne ruke, odgurnula ih i oslobodila me. Srce je počelo radosno da tuče, i molitvu sam nastavio u dubokom blagogoveniju prema ocu Arseniju. Sljedećeg jutra sa moštima sam se zaputio u Konjicu. U to vrijeme sam o ovome ispričao samo dvojici duhovnih ljudi, jer sam se plašio da, ako se sazna, mnogi, naročito žene, zbog nerazumne pobožnosti mogu da učine i nešto nemudro.
To, da je otac Arsenije svet – za mene je bilo nesumnjivo. Da li će on nastaviti da tvori čuda i poslije svog prestavljanja ili ne – nije se ticalo mene, jer to nije bilo moje djelo, nego Božije. Bog nema potrebe za našom pomoći u Svojim čudesnim djelima, jer On je Bog. Čak i u Jevanđelju mi vidimo kako Preblagoslovena Bogorodica nije ni pokušavala da pripremi ljude, nego je ispoljila strpljenje, i čekala da Sam Hristos pokaže Sebe pred njima Svojim riječima i čudesima. To što se otac Arsenije javio sa jednim ili dva znamenja prilikom priobretanja njegovih mošti, moglo je da ima značenje samo za mene: da me utvrdi duhovno i izbavi od velike neradinosti.
Moje je pak bilo da pišem o onome što sam znao o ocu Arseniju. Pored svega što sam slušao od starca Prodromosa i, naravno, od mojih roditelja, trebalo je sakupiti u jedno sva svjedočenja stanovnika Farase koji su se bili nastanili blizu Konjice i po drugim mjestima Grčke. Kasnije bi to, uz sve želje i napore, bilo nemoguće, zato što su starci umirali jedan za drugim, odlazeći u vječnu postojbinu. Jer, 1958. godine, kada sam prenio mošti oca Arsenija u Konjicu, od stanovnika Farase među živima su bili samo dva starca Prodromosa[7] (Korcinoglu i Eznepidis) i četiri voma blagočestive starice, koje su se spodobile da dobiju blagoslov od njegovih moštiju, kao što su ga nekada dobijale od njegove žive ruke.
1970. godine sam prenio mošti oca Arsenija iz Konjice u novoizgrađeni ženski manastir Svetog Jovana Bogoslova, koji se nalazio u selu Suroti pored Soluna. Pošto na groblju još nije bila izgrađena crkva, i mošti se nisu mogle položiti tamo, privremeno su ih postavili pod prijestolom saborne crkve. Ključeve od ćivota je čuvala starica Filoteja, u zapečaćenoj koverti, da ih niko ne bi uzimao. Ona ih je mogla dati samo meni, kada joj sam zatražim.
Mošti su se pokojile u ćivotu a da o tome niko nije znao. Igumanija i monahinja sa poslušanjem eklisijarha su mislile da tamo leže svešteničke odežde.
Ipak, 1970. godine desilo se nekoliko čudesnih slučajeva. Otac Arsenije se prvo javio jednoj sestri, a zatim još jednoj; njihov duhovni otac, saznavši za to, prvo ih je umirio, da bi ih zaštitio od grešnih misli, a poslije se obratio meni. Ništa ne objašnjavajući, ja sam mu rekao da se moramo položiti na Boga.
Prenosim doslovce šta se desilo, onako kako su mi pisale te sestre, a kasnije, kada smo se vidjeli, i ispričale. Otac Arsenije se prvo javio poslušnici Vasiliki Stalimeni, kako mi je sama ispričala: „Bio je treći dan Božića, nedjelja 27. decembra[8] 1970. godine. Za vrijeme Božanstvene Liturgije ja sam se sva bila predala molitvi, kad sam, odjednom, dok su pjevali Heruvimsku pjesmu, uvidjela, pored sveštenika koji se molio pred prijestolom, drugog sveštenika, u bijeloj odeždi, kako se moli i čini zemne poklone nadesno od prijestola. Nije mi bilo jasno šta se dešava i kad je to kod nas došao drugi sveštenik. Ponovo sam pogledala i opet ga vidjela u istom tom položaju, kako svo vrijeme čini zemne poklone. Nisam više bila u stanju da gledam u to božanstveno viđenje i sjela sam u svoju stasidiju[9], da ne bih pala“. (A baš se nadesno od prijestola nalazio ćivot sa moštima oca Arsenija.)
Sa istom tom sestrom se još nešto desilo. Evo šta mi je sama ispričala: „Drugi put, 17. maja 1971. godine, bila sam na bdjenju sa još dvije sestre. I kada smo počele da pjevamo akatist Presvetoj Bogorodici, u vrijeme pjevanja dva posljednja stiha, začulo se kako pjeva i muški glas, i to iz oltara. Prestala sam da pjevam, da bih bolje čula, a sestre su pomislile da sam pobrkala tekst i pokazale mi na mjesto odakle treba da nastavim. Ništa im nisam rekla, samo sam klimnula glavom kao da razumijem, ali tu je došao i kraj pjesme“.
Druga sestra, koju sam spominjao, monahinja sa poslušanjem eklisijarha, Marija Panteloglu, sama mi je pričala šta se njoj desilo, ali ne na javi, kao kod Vasilike, nego u snu. Ona je vidjela kako se gusti stubovi dima povijaju iz manastira, iako se nije vidio plamen od požara. Kada su se svi uzbunili, ona je čula glas koji je rekao: „Ne bojte se. Čim je otac Arsenije tamo, on neće dozvoliti da manastir izgori“. (I zaista: tih dana čovjekoubica je u zlobi bio sakupio gomilu suvog šiblja i postavio ga oko manastira, da bi ga zapalio.)
Poslije toga joj je (u snu) bilo rečeno sljedeće: „A što se vi malo bolje ne brinete o moštima starca Arsenija?“ Marija je, iako tada ništa nije znala, odgovorila: „Brinemo, kako ne brinemo? Držimo ih u oltaru i kandilo stalno gori“. (I zaista, ćivot u kojem su se čuvale mošti bio je sasvim prost.)
Jedne večeri se otac Arsenije javio istoj toj Mariji, koja je tada već znala za mošti. Oko nje već nije bilo nikoga, i kada je bila pošla da zapali kandila, vidjela je na vratima sveštenika, koji je odmah poslije toga iščezao. A jednom je, pateći od jakih bolova u bubrezima, prizivala u pomoć oca Arsenija, i iscijelila se.
Doznavši za sve to, počeo sam da razmišljam kako da što prije sakupim što više svjedočanstava o ocu Arseniju i napišem njegovo Žitije.
Još 1964. godine poručio sam svom bratu Luki, koji je živio u Konjici, da sakupi sve detalje iz života oca Arsenija, bilo kroz lične besjede sa zemljacima rasijanim po bližim i daljim mjestima, bilo preko pisama, i da svi materijali budu zapisani.
Najviše je svjedočanstava Luki poslao otac Teodor Teodoridis (sin Tkosotisa), koji ih je sakupio od suseljana u Moshatonu (okolina Atine); on je bio sasvim mali kada je živio u Farasi.
Ipak, taj blagorodni čovjek nije spomenuo mnoga čudesa koja je satvorio otac Arsenije dok je živio u njihovom selu, i samo je opštim riječima napisao da je on čitao molitve nad bolesnim, i da su ti ozdravljali. Osim toga, po mnogim tačkama njegov opis nije odgovarao stvarnosti. On je čak naveo i bogohulne optužbe dva bivša stanovnika Farase.
Kada je Luka čitao našem prestarjelom ocu to što je Teodor napisao, starac je vrtio glavom dok je slušao kako se u pismu govori o nekim čudnim i sumnjivim stvarima. On je, naravno, bio ogorčen, zato što je oca Arsenija znao vrlo dobro. Kao starješina sela Farase u toku dvadeset četiri godine on je sa njim bio u jako bliskim odnosima, jer je savez „sveštenik i starješina“ bio uobičajen u našim naseljima, naročito tih godina, u teškim uslovima života među turcima. Luka, vidjevši nezadovoljstvo starca, našao je za mudro da mi pošalje samo izabrane dijelove iz tog materijala.
1962. godine ja sam se lično sreo sa ocem Teodorom u Egaleu, a takođe i sa drugim zemljacima u Moshatonu. Primjetio sam da je većina članova Udruženja iseljenika iz Farase potpuno ravnodušna prema ocu Arseniju. Tada nisam mogao da nađem objašnjenje za to. Pitao sam predsjednika Udruženja iseljenika da mi pomogne da sakupim svjedočanstva o ocu Arseniju. „Oče Pajsije, nema uopšte potrebe govoriti o ocu Arseniju. Bilo bi bolje gurati Pajsija II, našeg zemljaka, a uz to i mitropolita Kesarijskog, i tada će se položaj naših zemljaka, iseljenika iz Farase, poboljšati“. Čuvši to, užasnuo sam se tim strašnim, duboko profanisanim načinom razmišljanja ovih ljudi!
1971. godine otišao sam u Konjicu i od Luke dobio sve pismene materijale oca Teodora. Sa njima sam otišao u Atinu i opet se sreo sa ocem Teodorom u Egaleu. Zahvalio sam mu se za sakupljena svjedočanstva, ali sam pri tome izrazio nedoumicu povodom prećutkivanja čudotvorstva oca Arsenija. On je izbjegao odgovor i umjesto toga mi je dao biografiju mitropolita Pajsija II. Tek tada sam shvatio da Udruženje iseljenika iz Farase u Moshatonu interesuje nešto što je sasvim različito od onoga što je interesovalo mene. Prigovorio sam to ocu Teodoru, i u njemu je progovorila savjest. Obećao mi je da će ovaj put sakupiti svjedočenja o čudesima koje je otac Arsenije tvorio u našoj domovini, i da će mi ih poslati. Do dan-danas on ništa nije poslao. Očigledno, on je nailazio na nečije prepreke. Ali on mi je ispričao o čudu kojem je sam bio svjedok. Desilo se ono sa ženom opsjednutom demonom, koja je bila gost u njihovoj kući prije i poslije toga kako ju je iscijelio Hadžiefendija[10].
Pa čak mi je i predsjednik Udruženja, Avram Psaropulos, kad sam i njega prekorio, ispričao o čudu oca Arsenija koje je vidio svojim očima… Radilo se o slijepoj hrišćanki, za koju se Hadžiefendija molio poslije završetka Božanstvene Liturgije, kada su se vjernici već bili razišli i kada su u hramu ostali još samo pojac Prodromos, članovi parohijskog savjeta i oltarni služitelji. Kad je on nad njom čitao Sveto Jevanđelje pred Carskim dverima, u jednom magnovenju je bljesnula raznobnojna svjetlost nalik na dugu i obasjala oca Arsenija i slijepu ženu koja je klečala na koljenima. U istom tom trenutku ona je progledala.
Shvatio sam da članovi Udruženja ćute o ocu Arseniju zato što hoće da uzvise mitropolita Pajsija II, koji je bio aktivan u društvenom životu i sve dostigao zahvaljujući svom intelektu. Otac, pak, Arsenije, zajedno sa Božanstvenom energijom, bio je darovan i Božijom blagodaću; on nastavlja svoja djela, a ljudi ne mogu da zasmetaju glasu Božijem.
Moshaton sam ostavio sa tugom, upoređujući ljude iz Udruženja iseljenika iz Farase sa drugim bivšim Farašanima koje sam sretao u Solunu 1947. godine. Oni su se tu bili preselili iz okoline Drame poslije događaja sa Bugarima[11].
Stanovnici Drame su u svojoj velikoj prostoti sačuvali anadolsko[12] blagouhanije blagočestivosti. Neki od njih: Jovan Kirkalas, Meletije Kelekidis i drugi, poslali su mi 1971. godine veoma vrijedne podatke iz života oca Arsenija, koje je sakupio Lazar Kelekidis. Te godine, kada sam ponovo pošao da prikupljam dodatne činjenice, gotovo svi starci su, nažalost, već bili počinuli; oni koji su našu domovinu napustili mladi, već su i sami dobro bili ostarali. Oni su mi i ispričali o nekom rođaku oca Arsenija – Prodromosu Arcidisu, ili Anicalihosu, koji je živio u Drami. Otišao sam u Dramu, ali nisam mogao da nađem čak ni njegovu djecu (samo su ona bila još živa), jer su se i ona otselila, neznano kuda.
U Horisti, blizu Drame, prvi put sam se sreo sa dva veoma pobožna starca: Vasilijem Karopulosom i Mojsijem Koglanidisom (sinom Panglosa, ili Hutisa), koji je takođe bio rod ocu Arseniju, a uz to je bio jedan od onih koji su ga pratili u vrijeme preseljenja iz Turske u Grčku. Bilo je to 1971. godine. Od tih staraca saznao sam i za druga dva pratioca oca Arsenija. Jedan od njih – Sarantije Copuridis – već je bio umro; drugi – Solomon Koskeridis – živio je u Paleohori, selu u oblasti Pangeo, i 1971. godine sam počeo sa njim da se dopisujem. 1972. godine, ponovo posjetivši sela oko Drame, od njega sam saznao za Anestisa Karausoglu, koji je živio u Petrusu. Ovaj je sačuvao jasno pamćenje i mnogo toga mi ispričao. 1971. godine, u Plati, blizu Soluna, sreo sam se sa dvojicom Farašana sa dobrim pamćenjem: Konstantinom Kulasom i Simeonom Karausoglu, ljudima pobožnim i bogobojažljivim, koji su mi takođe mnogo toga ispričali.
Iz Plate sam otišao za Konjicu, sa namjerom da se upoznam sa knjigama oca Arsenija koje je čuvao otac Dimitrije, sin Prodromosa. Pričao sam i sa bivšim učenicima oca Arsenija, kao i sa njegovim mnogo pobožnim čtecom Kiriakosom Seferidisom.
Na nesreću, bilježnica oca Arsenija, u kojoj su se nalazila njegova pretskazanja, bila je izgubljena, a baš sam nju ja najviše tražio, jer se u njoj govorilo o mnogim događajima. Pored pretskazanja o našem preseljenju, u njoj se govorilo, u opštoj formi, o ratovima i katastrofama. Sjećam se, naprimjer, da nam je starac Prodromos 1937. godine čitao dijelove iz nje, između ostalog tu je pisalo: „1941. godine agnjeci za pashu biće crni“. Svi koji su slušali mislili su da će te godine ovce ojagnjiti crnu jagnjad. Kada se 1940. – 1941. godine rasplamsao rat i kada smo mi preživjeli crnu Pashu, njegovo proročanstvo je postalo jasno. Neko je uzeo svesku da pročita, i po svojoj prostodušnosti je razdvojio i razdjelio listove bolesnim Farašanima, koji su blagogovejno molili da imaju barem parče papira od Hadžiefendije, da bi kroz to imali njegov blagoslov.
Ja sam, sa svoje strane, bio ogorčen gubitkom arhiva mojeg oca, jer bih tamo neizostavno našao mnogo svjedočanstava. Ali sve to nije zaustavilo moje napore. Već sam bio sakupio dovoljno materijala; rukovodio sam se mišlju da – što više bude svjedočanstava – to će više biti svjetlosti, a ta je svjetlost istina. Ljudi su mi pružili ogromnu pomoć u prosijavanju informacija, tako da je na kraju samo čista pšenica ostala u vreći svjedočanstava koja je trebala da se stavi u ćivot sa moštima oca Arsenija. Prosijavanje je udaljilo „mekinje“ – ono što su o ocu Arsniju pričali ljudi koji su bili nesposobni da pojme svetog oca, ili su bili u zabludi što se tiče njegove ličnosti, i tim samim griješili, možda, i nezlonamjerno.
Svjedočanstva koja sam sakupio slušao sam uglavnom od prostih blagočestivih ljudi. Moj cilj nije, naravno, ni bio da napišem naučni rad, nago samo da sakupim svjedočenja o duhovnim bogatstvima oca Arsenija, kao hranu za ljudsku dušu. Da li je padala kiša ili je bio snijeg na dan kada se on rodio, da li je turski žandar bio iz Jah-Ale ili Nigdije – mene savršeno nije interesovalo.
Zaustavivši se na ovome, ja sam prvobitno, 1971. godine, napisao Žitije oca Arsenija, zasnovano na manjem broju svjedočenja, i predao ga u manastir Stavronikita, igumanu ocu Vasiliju i ocu Grigoriju, da pročitaju i unesu popravke. Ali oni su rekli da ostavim sve kako jeste, i samo da dopišem kratko pojašnjenje – kako sam se ja upoznao sa ocem Arsenijem. Oni su samo ispravili moje bezbrojne pravopisne greške, koje bi zbunile čitaoce.
Sada, kada sam to djelo dopunio novim svjedočenjima o životu i čudesima oca Arsenija, pišem prvi dio knjige.
S obzirom da ponašanje oca Arsenija nisu mogli da shvate ljudi koji nisu imali duhovnu dubinu, objasniću neke njegove svete osobenosti.
Slušao sam kako je jedan od mlađih stanovnika Farase govorio: „Hadžiefendija (otac Arsenije) je satvorio mnogo čudesa u Varasiju, ili Farasi, koja sam svojim očima ja vidio. Svi su govorili da njegove molitve mogu da razdrobe kamen, i priznavali ga za sveca, i hrišćani i turci, jer je on čitao molitve nad njima i iscjeljivao bolesne. Duše mi moje, on je, vjerovatno, bio nakakav vrač, jer im je on davao nekakve amajlije.“
Otac Arsenije, kao što pišem u njegovom Žitiju, pored drugih darova kojima ga je udostojio Bog, ovladavao je i darom iscjeljenja neplodnosti žena. Ako je za sve druge bolesti on nad ženama čitao molitve u hramu i ove se iscjeljivale, pri neplodnosti je on obično ženama slao napisanu i u obliku filakte[13] presavijenu molitvu; one bi je nosile sa blagogovenijem, i misli bi im obretale pokoj. On je postupao tako da ne bi izazvao podozrenje i zlurada tumačenja kod ljudi nesposobnih da misle čisto. Takvu filaktu on bi slao po rodbini ili po poznanicima porodice. Neke neplodne žene su slale svoje maramice da ih otac Arsenije blagoslovi, nosile ih sa blagogovenijem i poslije godinu dana rađale.
Ponekad su Hadžiefendiji žene slale da blagoslovi parče kanapa koji bi poslije nosile kao pojas, za iscjeljenje od neplodnosti ili za lakši porođaj. Otac Arsenije je takođe slao i voštane fitilje koje su stavljali u kandila.
Sve o čemu sam sad pisao nepromišljen čovjek će strpati u vračanje, i neće shvatiti svetog oca.
Jedna ne tako stara Farašanka mi je u Moshatonu pričala: „To je istina, Hadžiefendija (otac Arsenije) je satvorio mnogo čudesa u Farasi, i ja sam vidjela, kad sam bila mala, a i roditelji su mi pričali. Ali mi nemojte pričati da je on bio svet: pa on u bolnici na Krfu nije dao da se na njemu ubije vaš“.
To se zaista desilo, ali kada čitalac dođe do mjesta u biografiji gdje se o tome govori, vidjeće koliko je nepravedna bila ta primjedba prema ocu Arseniju.
Slušao sam kako mlađi iseljenici iz Farase govore: „Hadžiefendija je bio svet, i da bude njegov blagoslov na nama. U našem selu nije bilo doktora – on je čitao molitve nad bolesnicima, i njima je bivalo lakše. Mi smo to gledali, kad smo bili mali, i pamtimo. Ipak, taj blaženi čovjek je bio čudak: on, kada je krstio djecu, nije slušao kuma, nego je sam davao imena, kakva je on htio. Davao je ili monaška, ili jevrejska imena, i nije dozvoljavao krsnom ocu da djetetu da ime velikog sveca na čiji se dan dijete rodilo“.
To je zaista tako, ali se iz te priče ne vide veoma važni razlozi za takvo njegovo ponašanje. Otac Arsenije namjerno nije davao djeci imena svetaca, zato što je htio da skrati praznovanja imendana, jer su se ova u Farasi pretvarala u terevenke. On je više volio da daje imena koja nemaju dane praznika: Avram, Isak, Josif, Averkije, Jordan i njima slična, i time je učinio kraj okupljanjima koja su dovodila do pijanstva i ozbiljnih remećenja mira, pošto su svi sa sobom nosili oružje. I stanovnici Farase su poslije Božanstvene Liturgije na praznične dane išli svojim kućama: nije bilo potrebe da idu kod susjeda da proslave imendan. Poslije malo odmora, stariji bi se iskupljali u kući oca Arsenija odmah pored njegove kelije. On bi im pričao o žitiju Svetog na taj dan, jevanđeoske ili priče iz Starog Zavjeta o Avramu, Isaku, Jakovu i Josifu, i pri tome ih je izlagao u živoj formi, da bi bolje zapamtili. Kad bi vidio da za vrijeme duge priče starci počnu da se vrpolje – vuklo ih je da zapale – on bi ustajao i donosio im duvan, da bi se osjećali komotno. I ovi su rado sjedili i pažljivo slušali, a kasnije bi, umjesto svakojakih meteža, prepričavali to što su slušali svojim ukućanima ili susjedima, kad bi se sastajali uveče. Dobri otac Arsenije se brinuo da hrišćani imaju korist od praznika, i da ne griješe pijanstvom ili nečim još gorim.
Stanovnici Farase su Božijom milošću imali sva blaga: zimi su sjedili kući i u miru obilježavali svoje praznike. Ipak, i stari i mladi su bili naoružani i spremni da na jedan zvižduk (to im je bio signal) skoče na noge i štite svoja naselja od četelera[14]. Policije nije bilo, zato što Turci nisu htjeli da bilo ko ometa četelere u njihovim zlodjelima. Ovi su bili oruđe turske države, koja je htjela da likvidira šest hrišćanskih naselja Farase, to malo grčko ostrvo u turskom okruženju.
Otac Arsenije, mudri čovjek, našao je izuzetno dobar način da i sa tim zlom izađe na kraj. U Farasi su se u to vrijeme već bila prekinula slavlja koja su se pretvarala u pijanke, a ponekad i u krvave tuče, tako da se u stanovnike postepeno uselio mir, ljubav i saglasje. Otac Arsenije je nastojao da burni temperament mladića usmjeri na borbu protiv Turaka. Često im je govorio: „Svoju vatrenost vi prosipajte na četelere, ne dajte im da unište naša sela“.
I to je zaista uticalo na mladež. „Trebalo je samo da se pojave četeleri, – često je govorio moj otac, – i svi momci bi u oduševljenju skakali u boj, kao da idu na igranku; u takvim prilikama ja ih nisam mogao zadržati“. Zamislite samo, koliko bi zla četeleri mogli nanijeti našim ljudima, da su ih u Farasi muškarci dočekivali pijani, teturajući sa jednog slavlja na drugo; da su se svađali između sebe i hvatali za noževe prilikom prve oštre riječi. To bi im omogućilo da oslabe, pokore i posrame Farasu. Jer, Turci nikada ne bi ni pobijedili Grke, da ovi nisu „jeli“ jedni druge. Znači, otac Arsenije je pravilno postupao kada ih je odvlačio od mnogoljudnih slavlja, pa čak i ako nije uvažavao volju krsnog oca. Tu mudrost oca Arsenija, nažalost, mnogi su doživljavali kao osobenjaštvo.
Isto tako je postupao i sa ženskim imenima, nastojeći da ona imaju duhovnu dubinu: Jerusalima, Getsimanija, Atina[15] i t.d. Otac Arsenije je i ovdje imao svoj cilj: Grci koji su živjeli u dubini Kapadokije nisu smjeli zaboravljati prijestonicu svoje grčke matice.
Osobenosti takve vrste, i mnoge druge prividne „čudnovatosti“ oca Arsenija dozvoljavale su mu da sakrije podvižničke vrline, jer je on namjerno forsirao te svoje „neprijatne“ osobine, da bi ih uravnotežio sa vrlinama, kako kod ljudi ne bi izazivao oduševljenje.
Pošteno da vam priznam, mene su te „osobenjačke“ crtice iz njegovog života dirnule više nego mnoga sveta čudesa koja je on satvorio silom Božijom. Pretvarajući se da je razdražljiv ili nezasit, on je čistotu svoje duše čuvao od ljudskih očiju i pustih pohvala. On je više volio da se o njemu priča kao o čudaku, osobenjaku, neuzdržanom čovjeku, pa čak i kao o luđaku, nego kao o svetom.
Ali je savršeno jasno da je otac Arsenije bio jedan od istinitih podvižnika (srodan ranijim Svetim ocima-Kapadokijcima) koji su bili obdareni velikim duhovnim vrlinama. Arsenije Kapadokijski je raznoraznim načinima uspjevao da sakrije svoje vrline, pa je sigurno bilo ljudi koji se nisu „dobro zagledali“, koji su ga doživljavali pogrešno, zbog vanjskih, vidljivih osobenosti i neobičnosti njegovog ponašanja.
Otac Arsenije je sakrivao sebe i na druge načine, ali moje duhovne ruke su skovane mnogim grijesima, i nisam kadar da ih još uvijek sve raspoznam; pomolite se za mene.[16] Neka mi oprosti za to milosrdni otac Arsenije, kao i za to što sam umrljao ime koje mi je on dao. To je istina, kao što je istina da ja ni u čemu njega nisam podražavao. I mada sam se ja prema njemu odnosio nedostojno, trpeljivi otac Arsenije, kao istinski podražavatelj Hrista, mene je nagradio svojom ljubavlju. Čini se da je on sakupljao svoju ljubav dugo godina, da bi je odjednom odao, svu, i time potresao i probudio mene, bezbrižnog i bezosjećajnog.
Bio je dan dva Sveta Teodora – 21. februar 1971. godine, Zadušnice. Ja sam baš u to vrijeme završio pisanje njegovog Žitija, prema materijalima kojima sam do tada raspolagao, i iščitavao, da popravim greške u izvornom prenošenju faraškog narječja koje sam slušao od staraca.
Ostalo je još dva sata do zalaska sunca, čitao sam, i u to vrijeme me je posjetio otac Arsenije. Kao što učitelj miluje učenika po glavi kad dobro uradi zadatak, tako je i on postupao sa mnom. Ostavio me je sa srcem ispunjenim neopisive sladosti božanstvenog likovanja, tako da nisam bio u stanju to da izdržim. Iskočio sam iz kelije i počeo da trčim unaokolo kao lud, svo vrijeme ga dozivajući, jer sam mislio da ću ga naći (na sreću, posjetilaca nije bilo u blizini: sigurno bi se mnogo začudili, a ja ih ne bih mogao uspokojiti i objasniti razlog svog ushićenja). S vremena na vrijeme vikao sam: „Oče moj, oče moj!“ Pa sam onda, tiše, prigušeno klicao: „Bože moj, Bože moj, ukrijepi moje srce, da mogu da vidim šta će se desiti ove noći!“ Jer, da nije bilo Božije pomoći, moje krhko srce ne bi izdržalo te rajske sladosti.
Kad se sasvim smračilo, i moje se nade ugasile – jer, ja sam mislio da ću ga naći – obratio sam svoj pogled ka Nebu. Podsjećanje na dan Vaznesenja Gospodnjeg me je ponukalo da se vratim u svoju keliju. Iako se Hristos javljao Presvetoj Bogomateri i Svojim učenicima u toku četrdeset dana, na dan Vaznesenja oni su u jednom migu vidjeli Njega kako se vaznosi na nebesa, pred njihovim očima. Prebivajući u keliji, ja sam tokom cijele noći osjećao istu onu sladost. To me natjeralo da se zamislim. Može li biti da je Milosrdni i Pravedni Gospod poslao Oca Arsenija da bi me u ovom životu nagradio za ono malo monaških molitvi, u kojima sam prinosio pokajanje za svoje mnoge i velike grijehe? Ne znam. Zato vas molim, ljubavi Hristove radi, pomolite se, da Gospod bude milostiv prema meni.
Milosrdni otac Arsenije mi se javio još jednom, samo ovaj put noću, u vrijeme svenoćnog bdjenja.
To je bilo 29. marta 1971. godine – dana kada mi obilježavamo pomen prepodobnih mučenika Varahisija i Jone, uoči praznika Ulaska Gospodnjeg u Jerusalim. Bila je ponoć, i ja sam sjedeći tvorio molitvu Isusovu; ne sjećam se – jesam li drijemao ili bio budan! Vidio sam beskrajno polje pšenice i mnoštvo žetelaca, koji su marljivo radili, bez ičijeg nadgledanja. A sa druge strane – s kraja na kraj ogromnog polja – protegla se bratska grobnica. Na drugom kraju polja nalazila se zgrada u kojoj su bili vezisti, njima je komandovao oficir. S vremena na vrijeme oficir je odlazio u polje i govorio onima koji nisu učestvovali u žetvi: „Hristos će vas nagraditi, zašto onda vi ne žanjete?“
Ja sam takođe imao da požanjem parče tog ogromnog polja, a išao sam i u neku malu prostorijicu u zgradi, u kojoj sam obavljao neki posao. Tako da sam malo radio na polju, malo trčao u zgradu, da predam pristigle poruke. Međutim, svaki put kada sam ulazio u zgradu, vidio sam kako oficir sjedi i sam predaje moje poruke. Našao sam se u neugodnom položaju, jer nisam smio da ga zamolim da prekine predaju poruka, ali nisam imao prava ni da odem i ostavim ga da obavlja moj posao. Odlučio sam da je bolje da sa poštovanjem odstojim dok on ne završi predaju, a onda da idem u polje i nastavim žetvu. To se ponovilo mnogo puta.
Jednom, dok sam utrčavao u zgradu veze, pored zgrade sam vidio tog oficira kako ponovo opominje one koji nisu učestvovali u žetvi: „Hristos će vas nagraditi, zašto onda vi ne žanjete?“
Bojeći se da će i mene izružiti, ja sam mu, snebivajući se, rekao: „Oprostite mi, ja imam samo pola pluća, i ja ne mogu raditi više“. On mi je odgovorio: „Znam ja da ti imaš samo pola pluća, i ja te volim još više, zato što ti ne dobijaš poruke. Ja te nadgledam i u poštanskoj kancelariji“.
Zatim me je oficir smjestio u jedan čudni automobil, koji je letio nad zemljom, kao munja, iako nije imao ni točkova ni krila. Kad smo stali jedan do drugog u tom automobilu, pitao me je odakle sam i kako me zovu. Pošto je on bio oficir, ja sam pomislio da je bolje da mu kažem svoje svjetovno ime, i odgovorio: „Zovu me Arsenije, a rodio sam se u Farasi, u Kapadokiji“. On mi je rekao: „I ja sam iz Farase, od roda Caparisa“ (to je bio nadimak za porodicu Frangos, ili Frangopulos). A onda me je opet zapitao: „A znaš li ti Hadžiefendiju?“ Ja sam odgovrio: „Kako ja da ga ne znam?“ Samo što sam to rekao, oficir se pretvorio u Hadžiefendiju (to jest, oca Arsenija), zagrlio me i poljubio.
Prije nego što sam uspio kako valja da ga razgledam, on je glasno povikao: „Stop, stop!“
Automobil se zaustavio, i otac Arsenije mi je rekao: „Ti izlaziš ovdje. Ja izlazim u Solunu, živim tamo u blizini“.
 

ŽITIJE SVETOG ARSENIJA
(Hadžiefendije)
 
Prepodobni otac Arsenije rodio se oko 1840. godine u Farasi, ili Varasiju, – glavnom od šest hrišćanskih naselja oblasti Farasa u Kapadokiji.
Roditelji su mu bili obdareni mnogim vrlinama, srednje imućni. Otac njegov, Elefterije, bio je učitelj, zvali su ga Hadžilefterije, pošto je bio hodočasnik („hadži“) na Svetoj Zemlji. Prezime mu je bilo Anicalihos, a nadimak – Arcidis. Majka se zvala Varvara, iz roda Frangu, ili Frangopulu, nadimak njene porodice je bio Caparis.
Imali su dva sina: Vlasija i Teodora (otac Arsenije). Djeca su rano ostala sirota: prvo je umro otac, a ubrzo za njim i majka. O siročićima se brinula sestra njihove majke, koja je živjela u Farasi.
Jednom je Vlasije nagovorio mlađeg brata Teodora da pođu na polje koje je pripadalo njihovom ocu, pored kojeg je proticala brza rječica Evkasis. Kad su prelazili potok, voda je ponijela Teodora; Vlasije je kroz suze dozivao u pomoć Svetog Đorđa, čija je kapela bila nedaleko. Grizla ga je savjest, zato što je Teodor nastradao zbog njega, i dok je on ridao i preklinjao Svetog za pomoć, odjednom je kraj sebe ugledao Teodora, koji mu je radosno ispričao kako ga je neki jahač koji je ličio na monaha izvadio iz vode, stavio na konja i izveo na obalu. Od tog vremena Teodor je stalno ponavljao da i on hoće da bude monah. Tako se Gospod pobrinuo da on još od malih nogu stane na pravilni put.
To što se desilo na rječici uticalo je i na Vlasija, koji je takođe svoj život posvetio Bogu, i na svoj način Ga proslavljao: bio je učitelj vizantijske muzike. Počinuo je u Konstantinopolju.
Kada je malo poodrastao, Teodora je tetka poslala u školu u Nigdiju. Tamo je živjela očeva sestra, učiteljica, i ona se brinula o njemu. Kada je vidjela kako je Teodor talentovan, dogovorila se sa rodbinom u Smirni[17] da mu oni pomognu da poslije Nigidije tamo nastavi školovanje.
Kada je preko raspusta dolazio u Farasu, Teodor je okupljao djecu u kući svojeg oca i učio ih onome što je sam naučio. Bio je strog sa njima, inače od učenja ne bi bilo ništa. Djeca su bila krajnje nevaspitana, zato što gotovo da nisu ni znala šta je to učitelj[18]. Iako je Teodor na raspust dolazio da se odmori, on je odmor nalazio u tome što je po crkvenim tekstovima učio djecu da čitaju i pišu.
Jednom je tako došao na raspust u selo, i zamalo da tu zauvijek i ostane: tetka je bila odlučila da ga zadrži u Farasi i oženi. Bez njegovog znanja ona ga je provodadžisala. Jednom mu je rekla: „Predložila sam Vasiliki, kćerci Ambaroglisa, da bude tvoja žena, ali je ona odbila. Rekla je: „Teodor je po svemu dobar: iz dobre porodice, obrazovan… ali on je, avaj, monah. Vi biste htjeli da se ja udam za monaha?“
Teodoru je sasvim bilo dosadilo to tetkino provodadžisanje, pa joj je rekao: „Vidiš, tetkice, čak su i ljudi sa strane shvatili da ja hoću da budem monah. A ti još nisi shvatila?“ Ne gubeći vrijeme, Teodor je sutradan otputovao za Smirnu. Tamo je, osim grčkog jezika i crkvenih predmeta, naučio i jermenski, turski i djelimično francuski jezik. Poslije završetka škole u Smirni, vratio se u Farasu, oprostio se sa tetkom, kao i sa drugom tetkom u Nigidiji, i zaputio se u Ćesariju.
Teodor je imao oko dvadeset šest godina kada je stupio u opštežiteljni Flavijanski manastir Svetog Jovana Preteče u Cindži-Deri. Tu je bio postrižen u monahe i dobio novo ime – Arsenije.
Nažalost, monah Arsenije se nije dugo naslađivao manastirskim pokojem. U to vrijeme je bila velika potreba za učiteljima, i mitropolit Pajsije II, koji je tada bio živ, rukopoložio ga je u đakona, prema svjedočenju Korcinoglu, i poslao u Farasu da uči pismenosti napuštenu djecu. Tako se đakon Arsenije vratio u rodno selo i počeo da se sa božanstvenom revnošću trudi nad rasijavanjem tame nepismenosti. Provodnici te tame bili su, naravno, Turci, zato što su se oni uvijek sa velikim neprijateljstvom odnosili prema hrišćanskim naseobinama Farase koja su, okupljena zajedno, predstavljala mali djelić grčkog nasljeđa u tijelu Turske. Zato je otac Arsenije svom poslu pristupio skromno i sa velikim oprezom, uprkos tome što je bio sasvim mlad. Školu je organizovao u sobi, a umjesto klupa i sveski on je na zemlju postavio kozije i ovčije kože, tako da djeca mogu da kleče na koljenima za vrijeme časova. Pomoću te predostrožnosti on je izbjegavao neprijatnosti od Turaka: čak i kada bi ih vidjeli[19] sa ocem Arsenijem, Turci bi mislili da se djeca mole.
Veći dio vremena otac Arsenije je provodio u kapeli Presvete Bogorodice na visokoj stijeni u pećini. Kapelu je koristio kao tajnu školu. Tu je praksu on nastavio i kasnije, kada su Turci malo smanjili da dave Grke, zahvaljujući pritisku pravoslavne Rusije na Tursku.[20] Ali u Farasi, u dubini Kapadokije, uvijek je ostajao strah, jer je ona bila otsječena od svijeta.
Do svoje tridesete godine otac Arsenije učiteljevao je kao đakon. Zatim je u Ćesariji bio rukopoložen za sveštenika, vozveden u čin arhimandrita i dobio blagoslov da bude duhovnik[21]. Poslije posvećenja otac Arsenije se zaputio na hodočašće u Svetu Zemlju, a potom se vratio u Farasu. Od tada su ga stanovnici Farase prozvali „Hadžiefendija“.
Duhovna djelatnost oca Arsenija je počela da raste i da se širi. Počeo je da sakuplja priloge po obližnjim naseljima i udaljenim gradovima. Osnovni njegov cilj je bilo uspostavljanje kontakata i učvršćivanje veza sa Grcima-hrišćanima koji su živjeli u selima tik uz Turke i bodrenje njihovog duha u tim teškim vremenima.
Isprepadanim hrišćanima nisu samo bodre riječi oca Arsenija pomagale da ostanu tvrdi u vjeri, nego i njegova čudesa i iscjeljenja duša i tijela stradalnika, jer mu je u izobilju bila darovana Božija blagodat. Kad su hrišćani vidjeli ta čudesa, počeli su još više da se napajaju vjerom, videći u njoj veliku silu. A turci koji bi vidjeli ta čuda, ako i sami nisu postajali hrišćani, znatno su se mekše ponašali prema njima.
Mora se istaći da – kuda god da je išao otac Arsenije, i kada su mu dovodili bolesne da pročita molitve nad njima – on nikada nije pitao da li je čovjek hrišćanin ili musliman, nego samo od čega on strada, da bi pročitao odgovorajuću molitvu. Iscjeljujući bolesne pomoću Božije blagodati, on je prinuđavao turke da budu svjesni ogromne sile pravoslavne vjere, da je uvažavaju.
Jednom, kada je otac Arsenije sa svojim pasalomščikom Prodromosom obilazio sela, došli su u selo Sinasos. Turci iz tog sela su zabranili ocu Arseniju da razgovara sa hrišćanima. On je odćutao i samo je Prodromosu rekao: „Idemo odavde, i vidjećeš kako će se turci dati u trk da nas stignu“. Od sela su se udaljili jedva na pola sata hoda, kada je Hadžiefendija kleknuo i raširio ruke prema nebu – molio se. Mada je dan bio vedar, odjednom su naišli crni oblaci i počeo je strašni pljusak, praćen zavijajućim vjetrom; svo selo Sinasos se treslo. Turci su odmah shvatili u čemu je stvar, kako su pogriješili: poslali su dva jahača da stignu oca Arsenija. Kad su ga ovi stigli, pali su mu pred noge i molili ga, u ime cijelog sela, da im oprosti. Otac Arsenije im je oprostio i vratio se u Sinasos. Prekrstio je selo na sve četiri strane svijeta i – sav se uragan odjednom prekinuo, dan je opet bio prekrasan.
Otac Arsenije se veoma umarao od teškog poslušanja – učenja djece po crkvenim knjigama, bližih i daljih pastirskih putovanja, ali pored svega toga on nije ostavljao svoje svešteničke i monaške obaveze. I uvijek je osjećao priliv novih snaga kada bi vidio da drugima donosi olakšanje i pomoć. Imao je on veliku ljubav prema Bogu i prema obrazu Njegovom – čovjeku, prema svim ljudima, osim prema sebi, jer, kada bi vidio mnoštvo stradanja i tursko ugnjetavanje, zaboravljao bi na sebe, i grlio svojom ljubavlju ne samo rođeno selo, nego i sva okolna naselja.
Budući da je imao veoma veliku revnost prema Pravoslavlju, on je osjećao ogromnu odgovornost za svoje stado, i stajao je na straži, čuvajući ga i od „vukova u ovčijoj koži“ – protestanata, koji su svoju vjeru širili po Istoku preko učitelja. Zbog toga je morao da od najobrazovanijih ljudi sela uzme tri pomoćnika – učitelja, da ne bi primali nikoga sa strane.
Na početku je najveća opasnost dolazila od Turaka, i otac Arsenije je samo postojanje škole držao u tajnosti. Ali kasnije su se, više od Turaka, morali čuvati od protestanata, koji su htjeli da oskrnave pravoslavnu vjeru male djece. Jednom su oni poslali protestantskog učitelja u Farasu, i ovaj je, čim je stigao, počeo da se raspituje gdje se nalazi kuća protestanta Kupsisa, kojem su dobro platili za napore koje je on preduzimao da preobraćuje ljude u protestantsku vjeru, i kod kojeg je ovaj htio da istovari svoje stvari i da se kod njega nastani. Čim je to čuo, otac Arsenije je požurio da se sretne sa njim, i rekao mu je: „Ovog časa odlazi odavde sa svojim stvarima, dok ih još nisi raspakovao, jer nama u Farasi ne treba još jedan protestant. Ovog jednog, kojeg imamo, potpuno nam je dovoljno, imamo i jednog turčina, koji sa nama živi mnogo godina. Više nam ne treba“. Poslije toga otac Arsenije je u crkvi poručio cijeloj opštini: „Svako ko se na ulici makar pozdravi sa Kupsisom, mora da zna da će, kada mu tijelo budu vadili iz groba, ono biti netljeno. Zemlja ga neće primiti“.
To je bio jedini način da se izoluje dosadna osa Kupsis, koji je u mlade duše ulijevao otrov svoje jeresi. On je huškao narod protiv oca Arsenija, optužujući Hadžiefendiju da on tjera učitelje jer hoće da od djece napravi neuke ljude. Ipak, nakon što su svi prestali da razgovaraju sa njim, Kupsis je bio prisiljen da prizna svoju zabludu. Pošao je kod oca Arsenija, zamolio da mu se oprosti i vratio se u svoju pravoslavnu parohiju. Na taj način je bilo uništeno „osinje gnijezdo“ protestanata.
Blagočestivom pravoslavnom narodu Istoka više štete su nanosili protestanti, nego Turci, zato što su ovi posljednji ispovijedali muhamedanstvo, i pravoslavni su ih izbjegavali. A protestanti su dolazili sa Jevanđeljem i uvlačili prostodušne ljude u svoje zablude, ubijajući pri tome njihove duše.
Otac Arsenije je djecu učio u duhu vremena u kojem su živjeli. On ih je učio specijalnim duhovnim vježbama, prilagođenim dječijem uzrastu, da bi u njima vaspitao odvažnost i u isto vrijeme smirio strasti.
Često je bio prisiljen da istjeruje iz škole ratoborne momčiće koji su nosili oružje i bili potpuno neposlušni. Zato nije mogao da u školu prima djevojčice i zato je obično govorio: „Neka se djevojčice uče kući“.
Anastasije Levidis, ne znajući sve to, nažalost, nepravedno je o ocu Arseniju napisao da je tjerao učitelje i tome slično. U članku „O kulturi i intelektualnom razvoju Kapadokijaca“ on je pisao: „Jeromonah Arsenije, koji je još živ, ostavlja utisak čovjeka koji se brine o svom rodnom selu. Poslije obilaska različitih rejona i prikupljanja priloga, on je renovirao crkvu i, kada hoće, uči seosku djecu, mada, zbog svog temperamenta i razdražljivosti, često ih tjera i ne daje mira učiteljima koji dolaze sa strane; ali u vjeri je on besprijekoran“.
Sve što je krasilo oca Arsenija – strogost Pravoslavlja, pobožnost i savršenstvo vjere – on je predavao i svojim učenicima. On ih je učio i molitvi Isusovoj: „Gospodi Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj mene, grešnoga“, a takođe i molitvama „U ime Hrista i Presvete Bogorodice“. Kada bi učenici pravili neke nestašluke ili doživljavali neprijatnosti, on ih je učio da govore: „Grešan sam, Bože moj“. Naučio ih je da na nit nanižu zrna grožđa (poput brojanica), da bi mogli da broje svoje molitve ili zemne poklone, koje je svakom zadavao kao pravilo. Tako je on čistio djecu neprekidnom molitvom.
Stariji ljudi su takođe svraćali kod Hadžiefendije da bi od njega čuli mišljenje, savjet ili uputstva kako da postupaju u raznim životnim situacijama. Kad bi se starci preko zime iskupljali u njegovoj kući, otac Arsenije bi prvo palio ognjište, zatim bi im pričao priče iz Jevanđelja, žitije Svetog za taj dan ili nešto iz Starog Zavjeta. Zatim bi se starci razilazili svojim kućama i to što su slušali umjesto bajki bi prepričavali djeci. Tako su svi imali duhovnu korist.
Otac Arsenije je preveo mnogo odlomaka iz Jevanđelja na faraški dijalekat, da bi Farašani mogli bolje da razumiju Jevanđelje. U crkvi je on Jevanđelje čitao prvo na grčkom[22], zatim na faraškom, i na kraju na turskom.
Farašani, kao i stanovnici okolnih sela, duboko su poštovali Hadžiefendiju, svi, izuzev nekoliko pijanica i besposličara, jer on nije mogao da podnese da zdrav čovjek sjedi besposlen. Oni su uvijek išli naoružani, pili mnogo vina, i to, jedno sa drugim povezano, dovodilo je do ozbiljnih nemira i tuča sa ranjavanjima koja su zahtijevala medicinsku pomoć. A u Farasi, kao i u cijelom okrugu, ljekara nije bilo, ne računajući, naravno, oca Arsenija, koji je bio i učitelj i ljekar, i za tijela i za duše. On, naravno, bolesnim nije davao lijekove, nego je čitao nad njima odgovarajuće molitve, i oni su ozdravljali. Kada neko ne bi mogao da dođe u keliju oca Arsenija zbog teške bolesti ili prevelike udaljenosti, Hadžiefendiji bi davali neku stvar od bolesnika da nad njom pročita molitvu (što je otac Arsenije i činio), a zatim bi je vraćali bolesniku. Često bi otac, da bi ih utješio, slao bolesnicima molitvu koju bi napisao na papir, i oni bi ga presavijenog kao filaktu nosili sa sobom.
A kako je bolesti bilo mnogo, i to najrazličitijih, otac Arsenije ponekad nije u molitveniku mogao da nađe odgovarajuću molitvu; tada bi čitao psalame. Jevanđelje je čitao samo u najozbiljnijim slučajevima, kao što su sljepilo, gluvoća, paraliza i opsjednutost demonima. Kada bi otac Arsenije nailazio na ljude bolesne i tijelom i dušom, takve ne bi iscjeljivao odmah, nego bi ih pozivao po nekoliko puta; prvo ih je liječio duhovno, da bi na kraju, čudotvornim načinom, potpuno iscjeljivao čovjeka posljednjom pročitanom molitvom.
Razumije se, otac Arsenije nikada nije uzimao novac – on ga se čak nikada nije ni doticao. Obično je govorio: „Naša vjera se ne prodaje“. Jednom su Hadžiefendiji iz Cahirudesa doveli nedavno udatu turkinju, pobješnjelu, okovanu lancima, da nad njom on pročita molitve. Taj je dan bio u zatvorništvu, ali su rođaci nesretnice preklinjali crkvene služitelje da ga nagovore da ih primi, jer, iako su pobješnjelu držali svezanu, umiriti je nisu mogli. Otac Arsenije ih je primio, i naredio im da je odvežu. Samo što su je odvezali, ona se bacila na oca Arsenija i ujela ga za nogu. On je držao Jevanđelje, koje je bio spremio da pročita nad njom, ali ga nije otvorio, nego ju je njime samo tri puta lako udario po glavi, i demon je istog časa izašao iz nje. Poslije toga ona je zaridala i sa blagogovenijem počela da ljubi oca Arsenija u nogu koju je ujela. Njen otac mu je takođe pao pred noge i počeo da ga preklinje da uzme kesu sa novcem, govoreći: „Uzmi sve, to je tvoje, kćer si mi spasio“. Otac Arsenije ga je podigao i rekao: „Ostavi ti svoje pare sebi. Naša se vjera ne prodaje“. On čak ni poklone nije primao.
Jednom prilikom je neki turčin ocu Arseniju bio donio dva magarca natovarena bakšišima (darovima), zato što je njegova jalova žena rodila dvoje djece zahvaljujući filakti koju joj je poslao Hadžiefendija. Otac Arsenije mu je strogo odbrusio: „Zar u tvom selu nema siromašnih ljudi? Što si to meni donosio? Da ti kažem hvala? Ja bakšiš ne sakupljam“.
U crkvi je bilo posebno određeno mjesto gdje su oni koji žele mogli po dobroj volji da polože prilog za siromašne, a siromašni bi dolazili i uzimali koliko im je bilo potrebno. Da uzmu više – bojali su se, jer bi ih Bog kaznio.
Prosfore[23] je otac Arsenije obično predavao siromašnim porodicama neprimjetno, uveče, preko svog pojca Prodromosa. Nikada i ništa nije davao besposličarima. Jednom je badavadžija-pijanica došao kod oca Arsenija i molio da mu ovaj da prosforu. Otac Arsenije, koji je bio u svojoj keliji, dao mu je ječmenu lepinju i rekao: „Ovo ja jedem“. Besposličar nije htio da uzme lepinju: i dalje je tražio prosforu. Tada mu je otac Arsenije strogo rekao: „Kako te nije sramota! Četrdesetpetogodišnji muškarac, u punoj snazi, a po cijeli dan ništa ne radiš, predaješ se glupim mislima, pijančiš i prosiš“. Zatim je rekao pojcu Prodromosu: „Pođi u crkvu, uzmi tri-četiri prosfore i spusti se na rijeku. Ako ta danguba dođe tamo, daj mu ih“. A onda je besposličaru rekao: „Spusti se kod rijeke i uzmi prosfore. I nalovi ribe, tamo je ima mnogo“.
Nažalost, danguba nije poželio ni toliko da se potrudi, nego je, što je još gore, pošao po selu i počeo da viče: „Taj je Hadžiefendija pravi škrtac. Sam ne jede prosfore i drži ih, a kad se ucrvaju, šalje Prodromosa, i ovaj ih baca vrećama u rijeku. Ali ih nikome ne daje“.
Otac Arsenije se mnogo radovao kada bi ga ljudi nepravedno optuživali. To mu je mnogo pomagalo, i često je, da bi izbjegao ljudske pohvale, od sebe namjerno pravio namćora. Usprkos tome, ljudi iz čitave te provincije, hrišćani, pa čak i turci, smatrali su ga svetim.
D. Lukopulos u svom radu „Narodno ispovijedanje vjere u Farasi“ navodi sljedeću izjavu Jelisavete Koskeridu: „U našem selu je bio jedan izuzetan mlad čovjek, koji je postao učitelj, a potom sveštenik… Uvijek je služio bdjenja i tvorio molitve… uvijek postio… sveti čovjek… njegova molitva je mogla i kamen da probije… Kad bi se neko razbolio, on bi došao kod njega, stao tik uzanj, molio se zemnim poklonima i molio zastupništva od Boga… Zvali su ga Hadži Efendija“.
Milosrdan prema drugima, otac Arsenije je bio veoma strog prema sebi. Po svojoj velikoj ljubavi on se molio zemnim poklonima i postio za one koji to nisu bili u stanju.
Kao duhovni otac on obično nije nalagao epitimije na ljude, nego je nastojao da ih dovede do stanja u kojem bi oni, po probuđenoj duhovnoj revnosti, sami tražili da im se da neki duhovni „zadatak“, dobrotvorni rad ili blagoslov za dobra djela koja su bili spremni da izvrše.
Kad bi otac Arsenije vidio malo dijete opsjednuto demonom ili paralizovano, i shvatio da krivica za to leži na njegovim roditeljima, on je na njih nalagao epitimiju, ali tek nakon što bi iscijelio dijete. Jednom su kod Hadžiefendije doveli paralizovano dijete; on je prvo pročitao molitve nad njim, a poslije toga, kad se dijete iscijelilo, naložio epitimiju na roditelje, jer je po svojoj blagodati prozreo da su krivci za rođenje paralizovanog djeteta bili njegovi roditelji.
Jednom su ocu Arseniju doveli dijete opsjednuto demonom, iz Sinasosa. Nakon što ga je pogledao, naredio je roditeljima da ga odmah odvežu. A ovi su se bojali da to urade. Otac Arsenije je ponovio: „Brzo ga razvežite“. „Mi Vas mnogo poštujemo, Hadžiefendija, ali je dječak lud i opasan. S teškom mukom smo ga svezali“. Ali im je otac Arsenije rekao: „Oslobodite ga i ne bojte se“. Samo što su ga odvezali, demon je napustio dječaka, i ovaj je bio iscijeljen. Prišao je kod oca Arsenija i tiho, kao jagnje, sjeo uz njega. Poslije toga je otac Arsenije na roditelje naložio epitimiju – da poste četrdeset dana, kao na Veliki post, jer je shvatio da su oni krivi – kako za to što se dijete rodilo pobješnjelo, tako i za nemilosrdno ponašanje prema nevinom nesretniku (da bi kako-tako držali pod kontrolom i fizički oslabili pobješnjelog sina, oni su ga držali gladnog).
Bolesnike su obično dovodili u njegovu kuću, koja je bilo toliko stara, da je izgledalo da će se svakog časa srušiti. Uz kuću se nalazila njegova nevelika kelija, gdje pod nije bio daščani, nego zemljani. U jednom ćošku kelije su ležala umotana dva pokrivača, koje je on razmotavao kada bi htio malo da se odmori: jedan je prostirao na zemlju, drugim se pokrivao. (Kako je i koliko on spavao, po ljubavi prema Hristu, zna Bog, Koji će mu i uzvratiti za to.) Na istočnoj strani kelije stajala je polica, a nad njom – ikonostas sa mnoštvom ikona, pred kojim je uvijek gorjelo kandilo. Pod ikonostasom je ležala ovčija koža na kojoj se otac Arsenije klečeći na koljenima molio ili čitao. Imao je još jednu policu, u njoj su bile knjige: Stari i Novi Zavjet, Žitija Svetih, različita svetootačka djela, kao i povijesti o čudesima Presvete Bogorodice, prema Kojoj je on imao veliko blagogovenije.
Mada se njegova kelija nalazila u svijetu, on se dosjetio kako da u njoj živi izvan njega. U tome, kao i u svetim djelima njegovim, pomagala su mu dva dana u nedjelji, koje je on provodio potpuno sam, moleći se u svojoj keliji. Oni su duhovno bili najplodotvorniji, jer su osveštavali plodove truda preostalih dana, a blagosloveni plodovi truda oca Arsenija nas i danas hrane. Kao dopunu drugim duhovnim podvizima on je imao pravilo da se srijedom i petkom zatvara u keliju radi duhovnih svojih djela i molitvi. Tim danima njega je zamjenjivao prag kelije.
Ako bi bolesnik pristigao izdaleka i, ne znajući za njegovo pravilo, kucao na vrata, otac Arsenije bi mu otvarao, ali ništa ne bi govorio. Mimikom bi ispitao bolesnika o njegovoj bolesti, nalazio odgovarajuću molitvu, čitao je, i stradalnik bi se iscijelio. U drugim slučajevima on ne bi otvarao vrata. Nesumnjivo, otac Arsenije je prebivao u stanju duhovnog sozercavanja.
Događaji koji su se dešavali u dane njegovog zatvorništva i molitve pokazali su da ne samo da su ga blagodatne Nebeske sile posjećivale, nego i da su Anđeoske sile njega vaznosile na Nebesa.
Farašani su znali za to, i ta dva dana ga nisu uznemiravali, izuzev bolesnih, koji bi dolazili do njegove kelije, uzimali zemlju ispred praga, posipali njom bolesno mjesto na tijelu i iscjeljivali se. Jedna žena iz Farase, koja je tako iscijelila svoju iskrivljenu ruku, pričala je: „Tamo, odakle smo mi došli u Grčku, nismo ni znali šta je to ljekar. Mi smo za pomoć išli kod Hadžiefendije. Tek smo u Grčkoj čuli za doktore. Ali kada ovdašnjim ljudima pričamo o tome, ne vjeruju nam“.
Kelija Hadžiefendije je primala u sebe sav bol stradalnika. U keliji je otac Arsenije obično na leđima nosio vreću. Mnogi Farašani su ga molili da je skine, jer su njega posjećivala i zvanična lica, ali on ih nije slušao; odgovarao im je: „Ne mogu ja da skinem tu vreću, zato što mi je to poklon od majke“. Očigledno, i tu je kod oca Arsenija bila neka tajna. Moguće je da se on molio u vreći i u pepelu (Mt. 11:21; Lk. 10:13), jer je pod njegovim ikonostasom obično bio prosut pepeo, koji su neki ljudi, kao što je bio pojac, kriomice razgledali iz dobre radoznalosti.
Tako je otac Arsenije, kao pravi ništi, sa svojom vrećom na leđima, sa rukama prostrtim prema Bogu, uvijek bio ispunjen Božije blagodati, i darivao je punom mjerom svojim čedima.
Kelija oca Arsenija je uvijek bila čista i sređena, jer mu je služila kao mali hram. Na kraju ognjišta on bi prosipao pepeo iz svog kandila, prije nego što će ga ponovo naložiti. Ponekad bi bolesni turci, koji su sebe smatrali nedostojnim da Hadžiefendija pročita molitve nad njima, molili da im da malo pepela iz kandila koji je ležao na kraju ognjišta. Oni bi rastvarali taj pepeo u vodi, pili i iscjeljivali se.
Zbog čudesa koja je otac Arsenije tvorio po Božijoj blagodati trebalo je očekivati da će ga ljudi poštovati kao svetog, što je on i bio. To je oca Arsenija stavljalo u težak položaj, i prisililo ga da vještije sakriva svoju svetost i da izbjegava ljudsko slavoslovlje. Teško da je njemu prijetila opasnost da se ispuni gordosti, ali bi slavoslovlje od strane drugih ljudi samo po sebi moglo da bude dovoljna nagrada za njegovu borbu u ovom jalovom životu. Jedini izlaz u tim uslovima za njega je bio da s vremena na vrijeme prima oblik jurodivog Hrista radi i da se pretvara da je sasvim drugačiji nego što ustvari jeste, da se ponaša kao čudak: otac Arsenije je upravo to i činio. Da ne bi govorili da je krotak, on se pretvarao da je razdražljiv. Da se ne bi razglasilo da je veliki posnik, on se pravio da je proždrljiv. I pred ljudima bi on zaista pravio takve „smicalice“. Kad bi mu neko rekao: „Ti si svet“, on bi mu odgovarao: „Tvoja rodbina uopšte ti nije rodbina“. Čuvši takve riječi, koje su u tako oštroj formi vrijeđale njegovu porodicu, takav čovjek nije više govorio da je otac Arsenije svet; govorio je da bi Hadžiefendija bio svet, kad bi se ponašao pristojno.
Ipak, često je znalo da se desi da njegovo pretvaranje da je razdražljiv „ne prođe“ kod ljudi, zato što mu je na usnama svijetlio osmijeh koji nije mogao da sakrije. Ali on se trudio, barem riječima, da ubijedi ljude da je on mnogo grešan i da ga muče mnoge strasti. Često je govorio: „Pa vi vidite kakav sam ja čovjek! Kakav sam vam ja onda svetac?“ Prema ženama je nastojao da bude maksimalno surov i grub, da se ponaša kao teški namćor, zato što su one prema njemu imale veliko blagogovenije, i gotovo nenormalno nastojale – čak se i takmičile – da se brinu o njemu, da mu donose da jede. Zato, kada bi mu neka od njih donijela hrane, on bi joj oštro odgovarao da je njemu to malo i nije uzimao ništa. Drugi put bi je grubo izružio da je hrana neukusna, i tjerao. Žene su bivale zbunjene i nisu znale kako da mu ugode. Gotovo svi su o Hadžiefendiji mislili da je namćor i u isto vrijeme svet.
Jednom mu je jedna Farašanka poslala punu zdjelu hrane. Kad je vidio dijete koje je to donijelo, otac Arsnije ga je pitao: „Šta je to?“. „Ručak, – odgovorio je mališan. – Majka mi je rekla da ovo odnesem kod tebe“. Otac Arsenije se napravio surov i rekao djetetu: „Šta će meni ta jadna šerpica? Čak i sedam takvih mene ne mogu zasititi“. Kada mu je dijete sljedeći put donijelo ručak, ovaj put u ogromnom loncu, Hadžiefendija je podigao poklopac, kobajagi da pogleda je li ukusno spremljeno, a onda se namrštio, podigao nos i rekao: „Fuj! Ovo ti nosi natrag svojoj majci, pa jedi sa njom!“
Tako je otac Arsenije, sam veoma smiren, koristio jurodivost da bi utajio svoju svetost, sačuvao mir i produžio monaške podvige: a to su obični ljudi teško mogli da shvate.
Svakodnevna hrana oca Arsenija su bile ječmene lepinje, koje je sam pekao na tavi. Zato su njega neki Farašani nazivali „arpači“, što na turskom znači „ječmojed“. Lepinje je pekao jednom u mjesecu, a onda ih jeo umačući u vodu. Ponekad bi otac Arsenije kuvao „umbu“ (biljku koju jedu zmije), kiseljak, divlji luk, a s vremena na vrijeme bi kuvao i neku kašu. Ponekad bi pojeo i obične hrane, ali poslije toga godinu dana ne bi jeo neku mrsnu hranu, naprimjer ribu ili mliječne proizvode. Meso on, naravno, nije jeo, ali kada bi ga za stolom htjeli da ugoste, da ih ne bi povrijedio, on bi uzimao malo, ako dan nije bio posni. Ipak, Farašani su se uvijek starali da ga ponude nečim drugim, zato što su znali da će poslije toga on sebe u keliji strogo ograničiti u nečem drugom, naprimjer, u vodi, da bi produbio uzdržavanje zbog pojedenog parčeta mesa, koje je on, avaj, pojeo zbog čovjekoljublja. Njegov razumni asketizam uvijek se odlikovao ljubavlju prema drugim i smirenjem u odnosu na sebe. Ali, ma kako se otac Arsenije trudio da sakrije svoje podvige, to mu nije lako i uvijek polazilo za rukom, zato što su ljudi živjeli sa njim bok o bok, svo vrijeme, mnogo godina. U vrijeme postova, kao i srijedom, petkom i ponedeljkom posvećenom Anđelima, on ni vodu nije pio do zalaska sunca.
Molitveno pravilo oca Arsenija je bilo ovakvo. Na sve velike praznike on je od zalaska do izlaska sunca služio svenoćno bdjenje, uglavnom u kapeli Presvete Bogorodice ili Svetitelja Jovana Zlatoustog, samo sa pojcem Prodromosom. A kad bi na putu do kapele sreli bolesnika, uzimali su i njega sa sobom na bdjenje. Otac Arsenije ga je iscjeljivao odmah poslije ulaska u kapelu, kako bi on nesmetano mogao da slavoslovi Boga. Jednom je otac Arsenije sa Prodromosom išao put kapele Jovana Zlatoustog i sreo nijemu ženu. Poveo ju je sa sobom. Samo što su došli u crkvu, otac Arsenije je nad njom pročitao Jevanđelje, i nijema je odmah progovorila. Zajedno su proslavljali Boga.
Drugim danima otac Arsenije je službe vršio u svojoj keliji ili u hramu prepodobnih mučenika Varahisija i Jone. Bogosluženje je počinjao u 9 sati uveče (po svjetovnom vremenu) a završavao ga u 3 sata ujutru, poslije čega je odmarao 2-3 sata. Običnim danima nedjelje on bi često išao u obližnje kapele i poslije kraćeg odmora služio Liturgiju. Večernje službe su se takođe najčešće vršile u hramu Svetih mučenika.
Jednom je otac Arsenije bio pošao da služi večernju. Samo što je otvorio vrata hrama, ugledao je Ženu sa sijajućim licem kako izlazi iz hrama. Ona je iščezla pred njegovim očima i pred očima ljudi koji su bili sa njim (Solomon Koskeridis je takođe bio sa njima). Hadžiefendija je rekao da je to bila Presveta Bogorodica.
Kada je išao na svenoćno bdjenje, koje je obično služio u udaljenoj kapeli, otac Arsenije nikada nije jahao, nego je uvijek išao pješke, a poslije toga je služio svu službu. Pojac ga je često molio da barem malo uzjaše magarca kojeg je ovaj uzimao sa sobom kada su išli u daleku kapelu, ali otac Arsenije nijednom nije pristao, zato što je u toku čitavog svog života poštovao pravilo da ne sjeda na životinju, bez obzira koliko rastojanje bilo u pitanju. Čak i kada je išao u Jerusalim, gdje je bio pet puta, otac Arsenije je pet dana išao pješice do Mersine i tu se ukrcavao na brod. Neobična sažaljivost oca Arsenija nije dozvoljavala da opterećuje životinju a da sam odmara. Ali to, što je išao pješke, nije sve: on je obično išao bos. Kad bi na putu vidio da dolaze ljudi, on bi se obuvao, a kad bi se razminuo sa njima, opet bi skidao obuću i vraćao je u vreću.
Jednom je otac Arsenije na putu za Jerusalim prolazio kroz Adanu i zaustavio se u kući Farašanke Hadži-Hristine. Od dugog hodanja bez obuće noge oca Arsenija su otekle i nisu mogle da uđu u obuću. Bez obzira na strašni umor poslije pet dana puta, on je legao na pod a ne na krevet. Kad je otišao, ukućani su to sami odgonetnuli, jer su vidjeli da je posteljina potpuno čista, osim što je namjerno izgužvana rukama. On je to učinio da bi se žene obradovale što se on odmorio, i u isto vrijeme je sakrio svoj podvig.
Uprkos njegovim „lukavstvima“, blagočestivi i jaki duhom ljudi su ipak često mogli da prepoznaju pravu stranu djela oca Arsenija.
Drugi put, kada je otac Arsenije sa Prodromosom išao na daleka putovanja radi prikupljanja priloga i noge mu strašno otekle, Prodromos ga je preklinjao da makar malo prisjedne na magarca, ali sva njegova nagovaranja su bila uzaludna. Evo šta je Sveti rekao Prodromosu: „Jaši i ne brini se za mene. Bog je stvorio životinje da bi one olakšavale breme čovjekovo. Ne gledaj na mene – ja sam monah. Hristos je svo vrijeme išao pješke, i samo je jednom sjeo na magarca – kada je ulazio u Jerusalim, a i to zato što je morao tako da učini. Kako onda mogu ja, koji sam gori od magarca, da jašem na njemu?“
Smireno srce oca Arsenija bilo je ispunjeno ljubavlju prema Bogu i ljudima, i izobilje te ljubavi se izlijevalo i na životinje. On ih je volio više od samog sebe i više je volio da sam bude premoren nego da njih opterećuje.
Koliko je saosjećajan bio otac Arsenije, čak i prema životinjama, toliko se on trudio da izgleda surov prema ženama, a sve zato da ga ove ne bi bogotvorile; time je ranjavao svoje tanano srce, ali nije mogao da se ponaša drugačije. Nastojao je da ostavi suprotan utisak, i pretvarao se da je surov, gnjevljiv, namćor. O tim njegovim čudnovatostima vrijedi ispričati dva slučaja.
Jednom je neka žena vidjela kako otac Arsenije peče na tavi ječmene lepinje. Ona se sažalila na njega i počela uporno da ga moli da joj dozvoli da ona to uradi za njega. Otac Arsenije joj je rekao: „Sada ti idi, a kroz mjesec dana dođi, i ja ću ti dati brašna da mi kod kuće ispečeš lepinja“.
Kroz mjesec dana žena je došla u keliju kod oca Arsenija za brašno. On je uzeo vreću i oštro joj rekao: „Broj sama, koliko ti šaka dajem, da poslije ne bi bilo svađe“. I ona je počela da broji: jedna šaka, dvije, tri i t.d. „Donijećeš mi onoliko lepinja koliko sam ti šaka brašna dao. Budi pažljiva, pamti i nemoj da ukradeš ni zeru od mog brašna“. Nesrećna žena je uzela brašno i otišla isprepadana, ne sluteći ništa o planu oca Arsenija. Kad je ispekla i donijela lepinje, on je, pogledavši ih, odmah rekao: „Nisi mi ukrala brašna?“ „Nisam“, – odgovorila je ona. Kad su prebrojali, i kad je ispalo da ih ima koliko treba, rekao joj je: „Šta čekaš ti tu? Manje ih je, a i zagorjele su. Bolje je meni da ih sam pečem“.
Jedna je žena nekako vidjela da otac Arsenije kantama nosi vodu, i zamolila ga da joj dozvoli da mu ona donosi vodu, koliko mu bude trebalo. Da bi se oslobodio od njene upornosti, otac Arsenije joj je rekao: „Ja hoću da mi se voda donosi cijeli dan do zalaska sunca. Možeš li ti to?“ Žena je odgovorila: „Pomiluj me, toliko vremena ja ne mogu nositi, imam po kući posla, a i mala su mi djeca u kući“. Tada joj je otac Arsenije odgovorio: „Vrati se ti lijepo svojoj djeci, da ne plaču, a meni to drugačije ne valja“. Njena susjetka je sve to čula, ostavila svojeg malog sina kod druge žene i radosno se prijavila da ona nosi vodu Hadžiefendiji. Hadžiefendiji nije preostalo ništa drugo, osim da joj kaže: „Nosi vodu i polivaj njome kamenje u dvorištu“. Kada je to jadna žena ponovila nekoliko puta, zaustavile su je pomisli. Došla je kod Hadžiefendije i rekla mu: „Hadžiefendija, pomiluj, ali ja vidim da sam se već umorila i da bez veze gubim vrijeme. Ostavila sam svoje drago i jedino dijete u tuđe ruke da bih tebi pomogla, a ti mi dao da kamenje polijevam vodom“. Na to joj je otac Arsenije odgovorio: „Meni je ta voda trebala da razmekšam kamenje. Ako ti ne možeš da nosiš, a ti lijepo idi kući, uzmi svoje dijete koje si kod tuđih ljudi ostavila, da ono, jadno, ne plače“.
Prodromos je slučajno bio svjedok čitave te scene, i poslije je pitao oca Arsenija: „Milosti ti tvoje, oče Arsenije, što ti ne dozvoljavaš ženama da se brinu o tebi, pa njima to predstavlja radost“. Otac Arsenije mu je odgovorio: „Slušaj me, Prodromos, da sam ja htio da se o meni brinu žene, ja bih bio oženjeni sveštenik, i moja bi se supruga time zanimala. Monah o kojem se brinu žene nije monah“.
Tako je svojim mudrim bezumljem otac Arsenije ograđivao sebe od pobožnih žena koje su željele da se brinu o njemu.
Često bi on, vidjeći da se ljudi dive poslije još jednog učinjenog čuda, ljuto i razdraženo govorio: „Šta je vama! Šta mislite vi?! Da sam vam ja neki tamo svetac? I ja sam grešan, i gore još od vas. Zar ne vidite kako sam ljut? A ako se koje čudo i desi, to njega Hristos tvori. Ja samo širim ruke i molim Ga“.
Mnogi ljudi koji su gledali oca Arsenija kako u molitvi širi ruke prema nebesima, priziva Boga i kliče „Bože moj!“, – govorili su: „U tom trenutku njegovo srce kao da se odvajalo od tijela, i činilo se da on čvrsto grli Hristove noge i da Ga neće pustiti dok On ne učini to što ga je molio“.
Iako je otac Arsenije uvijek gledao da sakrije svoju svetost, Božija blagodat koja je bila u njemu stalno ga je odavala, čak i na velikom rastojanju.
Konstantinopoljski Patrijarh[24] je prema ocu Arseniju imao veliko blagogovenije i često ga je u pismima molio da se moli za Konstantinopoljsku Patrijaršiju. Hadžiefendija bi zvao Prodromosa, i oni bi služili svenoćna bdjenja, kako smo već govorili, u kapeli Presvete Bogorodice ili Jovana Zlatousta. „Jednom, na dan Svetog Haralampija[25], – pričao je Prodromos, – došli smo u kapelu Presvete Bogorodice (u stijeni) radi svenoćnog bdjenja. Kad smo došli do „hvaljenija“[26], Hadžiefendija je izašao iz oltara da bismo zajedno pjevali stihire. I u to vrijeme, kako smo mi raspjevavali na jednom klirosu, ja sam, odjednom, na drugom klirosu ugledao sjdokosog starca, zgrbljenog, kako se podupire žezlom. Sav sam zatreperio u blagogovejnom strahu. Hadžiefendija, primjetivši da drhtim, pitao me je: „Šta ti je, jesi li se to prehladio?“ Odgovorio sam mu: „Nisam“, i pokazao na sijedog starca naprotiv nas. Hadžiefendija se nimalo nije zbunio i rekao mu je na turskom: „Dođite, pjevaćemo zajedno“.
Ali sjedokosi starac ništa nije odgovorio, i samo je rukom dao znak da sami nastavimo. Kako ja nisam više mogao da gledam pažljivo u knjigu, nego sam svako malo pogledivao na tog starca i misli su mi bile usredsređene na njega, propustio sam tekst, i starac je morao da ode. Kad nas je napuštao, vidjeli smo kako nestaje u kupelji sa Svetom vodom, i voda je pljusnula po čitavoj crkvi. Hadžiefendija je rekao da je to bio Sveti Haralampije. Završili smo Božanstvenu Liturgiju i vratili se u selo, i ja sam tu ispričao šta se desilo. Mnogi Farašani su potrčali u kapelu Presvete Bogorodice i sa blagogovenijem sakupljali Svetu vodu koja je isprskala cijelu crkvu od čuda Svetog“.
Poslije ovog čuda Hadžiefendija je proveo četrdeset dana a da nigdje nije izlazio iz kelije, rekavši da se ne osjeća dobro; stanovnici sela su pretpostavljali da je zanemoćao. Drugi su pak govorili da se prepao onoga što se desilo.
Ocu Arseniju su mnogo puta predlagali da postane episkop, ali je on svaki put odbijao, izvlačeći se izgovorima da ima razdražljivu narav. Onima, pak, koji su dobro znali koliko je on krotak, govorio je: „Ja ne mogu da budem episkop, zato što se bojim gordosti. Što su planine veće, to se oko njih kupe crnji oblaci“. Patrijarh Jerusalimski takođe ga je htio hirotonisati u episkopa, pa je molio njegovog brata Vlasija da ga ovaj nagovori da primi taj čin, ali otac Arsenije se bez obzira na sve nije saglasio. On je više volio da na svojim leđima nosi nekakvu vreću koja je sakrivala Carstvo Božije koje je boravilo u njegovoj smirenoj duši, nego bogati i carski episkopski sakos[27].
Ne želeći da ogorči Patrijarha, on se saglasio da postane Egzarh Groba Gospodnjeg, da bi pomagao hodočasnicima, i Egzarh svog okruga, da ne bi ogorčio episkopa Ćesarijskog[28], koji ga je mnogo volio i uvažavao.
Vrlinu, kao što vidite, nije moguće sakriti, kao što se sunce ne može sakriti sitom – luči svjetlosti će svakako kroz njega probiti. Tako je ispalo i sa ocem Arsenijem: ma kako on pokušavao da se sakrije, njegove vrline su postale poznate ljudima. Mnoga čudesa i događaji iz njegovog života svjedoče o njegovoj svetosti. Većina starijih Farašana se već upokojila, ali još uvijek ima dosta živih svjedoka mnogih događaja koji su zabilježeni na kraju ove knjige.
Blagosloveni Božiji čovjek Hadžiefendija, pored svih drugih darova, bio je obdaren i prozorljivošću. Mnogo godina prije preseljenja, njemu je Bog rekao da će se Farašani odseliti za Grčku, i on im je često ponavljao da ne troše novac, nego da ga štede za preseljenje. Godinu dana prije razmjene stanovništva, prišla mu je jedna žena i rekla: „Milosti ti tvoje, Hadžiefendija, ja sam slušala da će nas ove godine preseliti“. Otac Arsenije joj je odgovorio: „Ne sikiraj se, nastavi da radiš svoj posao, ima još čitava godina do odlaska“.
Kada je prošla godina, došla je strašna vijest da svi Grci moraju hitno da se pripreme za odlazak. Selidba je, naravno, bila veoma tužan događaj, ali milostivi Hadžiefendija je nastojao da utješi ljude: bodrio ih je i govorio im da se vraćaju u svoju otadžbinu, u Grčku. Svi Farašani su odmah počeli da se spremaju, kao i sam otac Arsenije.
Prije svega, on je krstio svu nekrštenu djecu, između ostalih i sina starješine sela. Tom prilikom se desilo sljedeće. Roditelji su htjeli da djetetu daju ime Hristos. Ali otac Arsenije se nije saglasio, jer je htio da mu da svoje ime. Roditeljima je rekao: „U redu je to što vi hoćete da ostavite nekoga ko bi pošao djedovim putem, ali, kao da ja ne bih htio da iza sebe ostavim monaha, koji bi išao mojim putem?“ Okrenuo se krsnoj majci i rekao joj: „Ti reci: Arsenije“. I zaista: taj mališan je od malih nogu htio da postane monah, i postao je[29]: ili je djelovala molitva oca Arsenija, ili je on to predvidio. I jedno i drugo svjedoči o svetosti oca Arsenija.
Poslije krštenja otac Arsenije je cijelu nedjelju zakopavao sveštene sasude, da ih turci ne bi oskrnavili – dio u hramu mučenika Varahisija i Jone, dio na groblju. Bilo je nemoguće nositi ih sa sobom, zato što su na životinje tovarili novorođenčad (po dvoje u kolijevkama) i starce, kao i hranu i stvari najneophodnije za daleki put.
Dobri otac Arsenije se starao da pripremi svoja čeda za odlazak, a čeda su, zauzvrat, iz ljubavi prema starcu, nastojala da mu makar malo olakšaju tu tešku seobu. Da se ne bi umarao, izabrali su za njega jednog mirnog magarca, ali nije bilo nikakve šanse da se otac Arsenije nagovori da se popenje na njega. Tada je savjet sela odlučio da se odrede tri blagočestiva i jaka momka da ga prate: to su bili Mojsije Koglanidis, sin Hutisa, Solomon Koskeridis i Sarantije Copuridis – mada otac Arsenije nije imao nužde u ljudskoj pomoći, jer je bio čvrst duhovno i obdaren božanstvenim silama, kao što je to postalo jasno iz onoga što se desilo na putu.
Seoba je počela 14. avgusta 1924. godine, a Turci su se pojavili još prije utvrđenog roka i istjerali ljude. Praznik Uspenja Presvete Bogorodice (15. avgusta po starom kalendaru) bio je obilježen u prvom selu Ahijavudes (Jah-Ali), gdje su se zaustavili na putu.
Otac Arsenije, kao dobri pastir, držao se zajedno sa svojim progonjenim stadom. Mada je to bila zvanična razmjena stanovništva, Turci su, kao uvijek, bili nalik na ljute ose.
Iz Ahijavudesa otac Arsenije se pješice vratio u Farasu, prešavši ukupno (do tamo i natrag) oko šezdeset kilometara, da bi sa prijestola hrama Svetih Varahisija i Jone uzeo česticu moštiju Svetitelja Jovana Zlatousta, koju je bio zaboravio da ponese. Sa sobom nije uzeo nijednog od svojih pratilaca, da ih ne bi premarao, i vratio se svome stadu, koje ga je brižno čekalo.
U Ahijavudesu su turske vlasti za njega odredile jednog žandara da mu bude obezbjeđenje i pratnja, kako bi do Nigdije stigao živ i zdrav. Na putu iz Jenehila do Ulagca sreli su nekog razbješnjelog turčina na konju, koji je žandaru rekao: „Šta će ti on (mislio je na oca Arsenija), zašto ga nisu bacio negdje uz put i završio sa njim?“ Jedan od tri momka koji su pratili oca Arsenija se prepao da će ocu Arseniju da naude, i posavjetovao ga da kaže Turcima da je on zvanično lice i da bi oni trebali pažljivije da se ponašaju prema njemu. Otac Arsenije mu je odgovorio: „Nema potrebe. Idemo dalje“. I nastavili su put. Turčin nije projahao ni dvadeset metara, kad se, prema riječima Mojsija Koglanidisa, obalio sa konja. Vidjevši to, žandar je rekao ocu Arseniju: „Ti si svet!“ Od tog događaja policajac se prema Hadžiefendiji ponašao sa velikim poštovanjem. Otac Arsenije je kasnije rekao djeci: „On je pao sa konja čak i prije nego što sam ga ja prokleo“.
U Nigdiji su oca Arsenija čekali ne samo stanovnici Farase, nego i mnogi oboljeli stanovnici grada, jer su saznali da će on tuda prolaziti, i čekali ga da ih iscijeli. Među njima je bila i jedna djevojka, kćerka nekog bogataša, opsjednuta strašnim demonom. Kad je otac Arsenije vidio gomilu kako se sa zluradom znatiželjom mota oko pobješnjele, koja se ponašala odvratno, naredio je da se svi raziđu, a ocu je rekao da je sutradan dovede kod njega. Ovaj je tako i učinio. Čim je otac Arsenije nad njom pročitao Jevanđelje, demon je istog časa izašao iz nje, i djevojka je ozdravila. Iz zahvalnosti je djevojčin otac izvadio kesu i preklinjao oca Arsenija da uzme, ali Sveti nije htio ni da čuje za to. A ovaj je navaljivao, jer se bojao da će mu se kćerka ponovo razboljeti ako otac Arsenije ne uzme novac. Videći njegovu upornost, otac Arsenije je uzeo kesu, istresao je na zemlju i rekao: „Ako hoćeš da ti se kćerka ponovo ne razboli, razdijeli sam, svojim rukama, bijednim“. Otac je radosno razdijelio novac.
Kad su Farašani vidjeli da otac Arsenije poslije iznurujućeg petodnevnog hodanja, u skladu sa svojim pravilom, hoće da i dalje ide pješice, bez obzira na svoje osamdeset i tri godine, oni su ga na silu popeli na kola, da bi ostali pod njegovim blagoslovom. Jer, bez obzira na teški put, prepodobni otac je u sjedinjavanju sa Bogom neprestano točio Božanstvenu blagodat, te su zato oni koji su bili oko njega osjećali Božiju pomoć i podršku. Hadžiefendija nije prestajao da ih tješi i dalje, jer je morao da pripremi ljude da smireno prime svoje raseljavanje po cijeloj Grčkoj, kao i njegov odlazak na drugi svijet. Podsjećao ih je na ono što im je govorio još mnogo prije seobe: „Kada se prebacimo u Grčku, naši zemljaci će biti razbacani s kraja na kraj Grčke. Biće to teška zbrka.“ I još im je, ne jednom, govorio: „Kad dođemo do Grčke, ja ću poživjeti samo četrdeset dana i upokojiću se na ostrvu.“
Sveti njegov lik je nastavljao da toči iz sebe blagodat i utjehu i na brodu. Njegovo lice, koje je bojom podsjećalo na zrelu dunju, sijalo je asketskom svjetlošću. Postao je gotovo besplotan, poslije natčovječanskih duhovnih borbi i velikih trudova, koje je činio ljubavi Hristove radi i u ime ljubavi prema stadu svom, kojim je on kao dobri pastir rukovodio u toku pedeset i pet godina.
Za sve te godine oca Arsenija, tog neumornog i milosrdnog trudbenika u vinogradu Hristovom, nije uopšte iznuravao sam rad, nego neprestana straža za vinogradom, jer se Farasa nalazila na geografski jako nepovoljnom mjestu, i svuda oko nje su bile divlje zvijeri – četeleri, koji su uvijek bili spremni da upadnu u taj vinograd i razore ga. Videći njegovu veliku brigu o svom stadu, Milosrdni Gospod Bog je iskopao svu lozu i ponio je zajedno sa vinogradarom: lozu je On presadio u Svoj veliki vinograd u Grčkoj, a vinogradara je uzeo k Sebi, da bi mu dao pokoj.
Na brodu je svaka porodica bila bukvalno kao jedan grozd, i ljubavlju obilni otac Arsenije se o svakom brinuo sa velikom ljubavlju. Videći da su neki gladni a da ne uzimaju mrsno jelo koje je kuvano na maslu, on je govorio: „Ne sikirajte se sada za post, jedite sve što spreme u kuhinji. Kada se dočepamo kopna i kada dođete do svojih novih domova, tada se možete vratiti postu“. A onda je ispod pazuha izvadio svoju ječmenu lepinju i pridružio im se sa riječima: „A na mene ne gledajte, pa ja sam monah“.
Poslije mnogih iskušenja brod je doplovio u grčku luku Pirej, i tamo, kročivši na tlo Grčke, oni su radosno otpraznovali taj veliki dan – Vozdviženje Časnog i Životvorećeg Krsta Gospodnjeg, 14. septembra 1924. godine (po starom kalendaru, kojeg su se oni pridržavali kod sebe u Kapadokiji). Tri nedjelje su proveli u luci Svetog Đorđa, iza bodljikave žice, da bi ih poslije toga poslali na ostrvo Krf, gdje su ih privremeno smjestili u Krfskoj tvrđavi.
Međutim, tamo se milosrdni Hadžiefendija razbolio, i Farašani su bili mnogo zabrinuti zbog toga. Protiv njegove volje su ga smjestili u gradsku bolnicu, da bi ga ujedno oslobodili od teškoća života u tvrđavi. Otac Arsenije nipošto nije htio da se odvaja od njih, i sa suzama ih je preklinjao: „Dozvolite mi da umrem pored vas“. Ali oni ga, iz ljubavi, nisu poslušali, nadajući se da će se u bolnici uz brižnu njegu popraviti i da će ponovo biti sa njima, mada im je on još davno, i ne jednom, govorio: „U Grčkoj ću poživjeti samo četrdeset dana“.
Sveti Arsenije je u Krfskoj tvrđavi poživio samo dvije nedjelje, i dva puta je služio Liturgiju u crkvi Svetog Đorđa. Još je jednu nedjelju proveo u bolnici, gdje su ga posjećivali zabrinuti Farašani. Jednom, prilikom posjete, Prodromos je zamolio Hadžiefendiju da mu da odjeću da je opere. Otac Arsenije mu je odgovorio: „Što da je pereš? Ako ne sutra, a ono prekosutra ona će poći u zemlju“. Prodromos ga nije shvatio i ponovo mu je rekao: „Daj, ja ću je oprati, ti si bolestan i star“. Otac Arsenije je odgovorio: „Znači, ako sam star, nisam više monah?“ On je, nesumnjivo, bio monah. Tog dana je Prodromos na njemu vidio vaš, a kako je oko njih bilo i drugih ljudi, neprimjetno ju je skinuo i htio da je zgnječi. Hadžiefendija je glasno zavikao: „Ne! Ne ubijaj nesrećno stvorenje!“ Uzeo je od njega vaš, gurnuo je pod svoju odjeću i rekao: „Ostavi je, neka i ona pojede malo ploti, kad već ima mogućnost da bude sa mnom. Šta, nije valjda da samo crvi moraju svu plot da prožderu?“ Zatim je sve posjetioce obuhvatio pogledom i rekao: „Za dušu, za dušu se više brinite, a manje za tijelo, koje će poći u zemlju i biti plijen crva“. To je bila njegova posljednja pouka o najdubljem smislu života.
Kad su svi otišli, i ostao samo Prodromos, otac Arsenije mu je rekao: „Priđi, daj da se oprostimo, Prodromos, jer ja prekosutra odlazim na drugi svijet. Presveta Bogorodica mi se javila juče u podne, rekla mi to i pokazala mi Svetu Goru, i ja sam vidio manastire, kojima sam uvijek tako silno stremio, a nikada ih nisam bio dostojan. Ne znam šta i da ti kažem, Prodromos! Kakvo mnoštvo manastira stoji na Svetoj Gori! Kakvi veličanstveni hramovi! Kakva veličanstvena ljepota!“ Poslije toga mu je rekao: „Nemoj da tuguješ, kad se tvoja žena za osam dana prestavi. Žena Stefana Karamuratidisa, Almalu, i ona će umrijeti, za trinaest dana.“ Tako je i bilo.
Kad su prošla ta dva dana, i kad je došlo „prekosutra“, vjerni rab Božiji otac Arsenije, pričestivši se, otpravio se u istiniti život sa Hristom. U tom trenutku nikoga od Farašana nije bilo sa njim. Nije htio da iko bude sa njim, da ga ne odvlači od vječne molitve.
Takav je bio otac Arsenije!
Jedan, mali, samo sa Božijom pomoću!
Jedan, veliki, predan samo Bogu i obrazu Njegovom!
Jedan, do kraja života samo sa Bogom!
Kad je blagočestivi pojac sljedeći put došao da posjeti oca Arsenija, blagoslov je on uzeo od njegovih moštiju. Oca Arsenija je vidio kako desnom rukom stišće na grudima blago koje cijene nema – Svete mošti Svetitelja Jovana Zlatoustog.
Neštedni otac Arsenije iza sebe nije ostavio nikakvih materijalnih dobara. Tek nekoliko starih knjiga. Kad su saznali da se njihov Hadžiefendija prestavio, Farašani su ostali neutješeni, iako ih je on pripremao za to. Iskupili su se i organizovali toržestvenu sahranu, na kojoj je učestvovalo i mnogo mjesnih stanovnika.
Otac Arsenije je sahranjen na Krfskom groblju, u dijelu gdje su sahranjivali sveštenike. Njegova duhovna čeda su postavila mermernu ploču i na njoj su napisala njegovo ime.
Otac Arsenije se prestavio 10. novembra 1924. godine (po novom kalendaru), u osamdeset i trećoj godini.
Prepodobni otac Arsenije, „zvijezda sa Istoka“, sa nebeskog je svoda sišao već u Grčkoj, ostavivši njoj svoje Svete mošti.
Smatram svojim dugom da opišem kako je izgledao otac Arsenije, da bi čitaoci barem malo mogli zamisliti njegov svijetli lik.
Otac Arsenije je bio visok 180 cm, tvrd, žilav ali mnogo mršav od surovog podvižništva. Ruke su mu bile toliko jake, da ga u mladosti četiri čovjeka nisu mogla oboriti na zemlju. Imao je vrlo gustu i u mladosti prilično svijetlu kosu, dugu i gustu bradu, nagnute kao žbun obrve i visoko čelo. Oči plave i velike, a lice izduženo. Obrazi upali i zarasli u bradu. Ispod očiju su izbijale svijetle jagodice boje zrele dunje, kako smo već govorili. Od malih nogu on je izgledao stariji nego što je bio, tako da je u zrelim godinama već izgledao kao starac.
Prošlo je mnogo godina kako je počinuo otac Arsenije, i niko se, zbog blagogovenija, nije odlučivao da otvori njegov grob. Kada su se sretali pobožni Farašani, pitali su jedan drugog: „Da se nije otac Arsenije javljao kome?“ (da bi onda otvorili njegov grob). Oni su pretpostavljali da su njegove Svete mošti netljene. Zato, kada su poslije trideset četiri godine otvorili njegov grob i obreli samo njegove Svete kosti, a ne svo tijelo, mnogi su se sablaznili time, i govorili: „Ako već Hadžiefendija, koji je bio takav podvižnik i koji je natvorio toliko mnogo čudesa, nije postao svet, onda niko ne može biti svet“.
Za neke veoma blagočestive i prostodušne Farašane bilo je potpuno prirodno da tako razmišljaju, zato što je život oca Arsenija bio svet i neprestano je javljao Božiju blagodat čudotvornim načinom; on je bio kao neki nepresušni duhovni izvor energije koji je pokretala sveopšta i veličanstvena Božija ljubav, ne samo prema hrišćanima, nego i prema turcima, prema svim vjernicima i nevjernicima.
O njegovom čudotvorstvu svjedočila je i jedna Farašanka, koja je danas jehovin svjedok, u gradu Pangeo, koja je pričala o nekoliko čudesa oca Arsenija koja su se desila pred njenim očima.
U selu Palohori, u Pangeo, Solomon Koskeridis, jedan od tri momka koji su pratili oca Arsenija za vrijeme seobe, pričao je: „Kad bi kod Hadžiefendije dovodili bolesnika da pročita nad njim molitve, ovaj bi ozdravljao na svih dvjesta procenata poslije čitanja molitvi. U Farasi kod nas nije bilo doktora. Naš doktor je bio Hadžiefendija, liječio nas je molitvom koju bi čitao nad nama. Osim Farašana, dolazili su kod njega i ljudi iz drugih sela i gradova. Dolazili su bolesnici, koliko ja znam, čak i iz Nefsehira (Neapolisa), iz Irkupa (Prokope), Sinasa i drugih mjesta“.
Duhovni podvizi oca Arsenija su mnogobrojni, i svaki put kad bih se sretao sa novim svjedocima (Farašanima), dodavao bih još jednu svesku zabilješki. Jer, njegova duhovna djelatnost nije trajala jedan dan, ili dva, nego svih pedeset i pet godina njegovog pastirstva u Farasi: čitao je molitve nad bolesnim, i ovi su se blagodaću Hristovom iscjeljivali.
U vrijeme posljednje posjete sela u oblasti Drame moje je srce jako treperilo, i ja sam se razgorio željom da posjetim Farasu. 29. oktobra 1972. godine, bez obzira na sve poteškoće, Gospod me je udostojio (i ja Ga blagodarim za to) da Farasu posjetim zajedno sa igumanom svetogorskog manastira Stavronikita, arhimandritom Vasilijem.
Kad smo stigli u Ćesariju, nestrpljivo smo počeli da na karti tražimo Farasu, koje, nažalost, tamo nije bilo. Jedan turčin, kojeg smo pitali, rekao nam je ovo: „Ja sam čuo za Farasu, da je u stara vremena, kad su tamo živjeli hrišćani, to bilo dobro uređeno veliko naselje. Ali kada su hrišćani otišli, iz Grčke su došli Turci koji su opustošili kuće i otišli. Tamo, u Farasi, dok su živjeli hrišćani, bio je jedan sveti sveštenik; kod njega su dovodili bolesne, on se molio nad njima, i oni su ozdravljali. Njegova kelija je bila kao ambulanta.“
Mi smo ipak koje-što otkrili i sljedećeg dana došli do Jah-Ali (Agiavudesa), koji se nalazi stotinu kilometara južno od Kesarije. Dok se otac Vasilije dogovarao o džipu kojim bismo nastavili putovanje, dva stara turčina koja su sjedila ispred izloga neke prodavnice su me zamolili da prisjednem i počeli da me ispituju odakle sam, kuda idem i jesam li sveštenik. Ja sam im u dvije-tri riječi ispričao o svom putovanju. Jedan od staraca mi je rekao: „Tamo, u Farasi, bio je jedan Aziz Papa (sveti sveštenik). Zvali su ga Hadžiefendija. Ljudi su kod njega dovodili bolesne odsvakle, on bi nad njima čitao molitve i ovi bi ozdravljali. Mene su takođe vodili kod njega, zato što mi je glava bila kriva, on je pročitao molitvu nada mnom i ja sam se popravio“. Pokazao mi je kako mu je glava bila okrenuta prema ramenima i kako je poslije Hadžiefendijine molitve stala na svoje mjesto.
Zatim je prišao otac Vasilije, i nastavili smo put na jug od Đesarije. Poslije trideset kilometara došli smo u Farasu (prešavši, ukupno, oko sto trideset kilometara).
Farasa je bila upravo u onom stanju u kojem ju je opisao turčin u Đesariji. Umjesto četiri stotine osamdeset hrišćanskih porodica koje su nekada tamo živjele i odatle otišle 1924. godine, samo je sedam ili deset turskih porodica živjelo među ruševinama. Crkvu su pretvorili u džamiju, u njoj su našli podzemno sklonište. Svi Turci koji su tu bili su poticali od onih koji su 1924. godine došli iz Grčke prilikom razmjene stanovništva. Među živim su bila ostala samo dva čovjeka koja su od iskona živjela u Farasi. Od jednog od njih, koji je pamtio narječje Farašana, pokušavao sam da saznam gdje je stajala kelija oca Arsenija.
Taj daleki put od Farase do Kesarije (tamo i natrag – dvjesta šezdeset kilometara) Sveti otac Arsenije je pješice prelazio tri ili četiri puta godišnje, vršeći misiju egzarha.
Pa kako bi milostivi Bog i mogao da se ne umili i u izobilju mu ne daruje blagodat da tvori čudesa!
 

ČUDESA SVETOG ARSENIJA
 
Znajući natčovječanski trud prepodobnog oca Arsenija i svu njegovu ljubav prema svijetu, kojem je on pomagao i kao čovjek i uz pomoć Božiju, smatram da je moj svešteni dug da opišem neka od njegovih poznatih čudesa, u slavu Božiju i iz blagogovenija prema Svetom ocu Arseniju, da bih time barem malo umanjio svoju nezahvalnost. Čudesa Svetog oca Arsenija, o kojim su pričali Farašani, i staro i mlado, to su samo ona u kojima je Božija blagodat javila sebe otvoreno, koja nisu mogla da budu sakrivena; unutrašnji, pak, mistični život oca Arsenija nama je savršeno nepoznat.
Oni koji su prema njemu imali blagogovenije i interes pamtili su ta čudesa detaljno, i ja se na te ljude pozivam poimenice, odnosno, mogu da ih pomenem, a mnoga od njih ću prećutati samo da ne bih opterećivao čitaoca. U većini slučajeva ja sam propustio priče koje govore o iscjeljenjima od istih bolesti, što se mnogo puta ponavljalo, sa raznim ljudima. Gotovo svi detalji su se nalazili i u svjedočenjima koja je sakupio pojac Prodromos Korcinoglu, koji je, takođe, bio živi svjedok i vjerodostojni istočnik za opis života blagoslovenog Hadžiefendije.
 
U klisuri, u pećini, bila je izgrađena kapela Presvete Bogorodice. Da bi uvećali površinu, Farašani su dogradili balkon koji se naginjao iznad stijene. Da bi se popelo do kapele, trebalo je popeti se po četrdeset stepenika uklesanih u stijeni, i još po sto dvadeset načinjenih od dasaka. Jednom je otac Arsenije, po običaju, pošao sa Prodromosom da u kapeli služi Božanstvenu Liturgiju.
Kad se Božanstvena Liturgija završila, otac je za trenutak izašao na balkon. Naslonio se na dasku, koja je u tom trenutku pukla, i pao je u provaliju. Seljak koji je sa druge strane kanjona vidio kako on pada je pustio svoje volove i bacio se u trk niz strminu, ubijeđen da se otac Arsenije smrskao u param-parčad. Prodromos nije znao ništa o tome, pošto je u to vrijeme on spremao svoje stvari u crkvi. Kad se seljak spustio na dno kanjona, ugledao je oca Arsenija čitavog, ali nepokretnog, i približio mu se, da ga dodirne. Ali u to će njemu otac Arsenije: „Ne dotiči me, ništa mi se nije desilo“. Otac Arsenije je ležao nepokretan ne zato što se razbio, nego zato što je bio u stanju ushićenja: kad je padao u provaliju, Neka Žena ga je poduhvatila na Svoje ruke, spustila na zemlju i ostavila. Poslije toga on je često govorio kako se tada osjećao kao novorođenče u majčinom zagrljaju. Poslije preživljenog ushićenja, ustao je na noge, ispeo se sa dna kanjona i popeo se po sto šezdeset stepenika na vrh (samo stepenice su bile visoke pedeset metara). Kada se vratio u kapelu, ispričao je Prodromosu šta se desilo, a ovaj, još uvijek pospremajući crkvu, nikako nije mogao da se dozove i da shvati šta se desilo. A seljak je otišao u Farasu i svima pričao šta se dogodilo.
Jednom je neki turčin iz sela Telelides oskrnavio Sveti izvor Svetitelja Jovana Zlatoustog, i Sveti ga je radi urazumljenja kaznio: kod turčina se iskrivio vrat. Doveli su ga kod oca Arsenija da ga ovaj iscijeli. Međutim, otac Arsenije ga je držao nedjelju dana, ali molitve nije čitao. Pojcu se to učinilo čudno, te je ocu Arseniju rekao: „Oče, za što držiš ovog turčina cijelu sedmicu, a nad drugim, težim bolesnicima, čitaš molitve odmah, i oni se istog časa iscjeljuju?“ – „Držim ga da bi postao svjestan šta je načinio, jer je on tako bandoglav, da ga ništa ne košta da, čim ga ja iscijelim, opet ode na Sveti izvor i gurne u njega svoju šugavu glavu“. Kroz sedam dana otac Arsenije je pročitao molitvu, i glava tog čovjeka je stala na svoje mjesto. Na rastanku je savjetovao turčinu: „Drugi put, kad vidiš nešto što ima veze sa hrišćanskom Crkvom, samo se izdaleka pokloni i idi svojim putem“.
Anestis Karausoglu iz Sate se sjeća kako kod jednog sveštenika žena nije mogla da ima djece. Ovaj je kod Hadžiefendije donio njenu haljinu, da bi Sveti pročitao nad njom molitvu, da bi ova mogla da ima djece. Otac Arsenije je poslije čitanja molitve rekao svešteniku: „Tvoja će žena roditi djevojčicu, i moraš joj dati ime Eva“. Tako je zaista i bilo.
Jednom su Hadžiefendiji doveli iz Telelidesa slijepu muslimanku Fatimu, da pročita nad njom molitve iscjeljenja, a bila je srijeda, i Sveti je bio u zatvorništvu. Oni koji su vodili slijepu dugo su kucali u vrata njegove kelije, a zatim, ostavivši bolesnicu, otišli u centralni dio naselja. Nekako je baš u to vrijeme jedna Farašanka kojoj se ruka bila zgrčila i počela da se suši, prišla vratima Hadžiefendije, uzela šaku zemlje pored praga njegove kelije, protrljala bolesnu ruku i iscijelila se. (Tako su Farašani uvijek činili u ta dva dana kad je on bio u zatvorništvu, da ga ne bi uznemiravali). Vidjevši slijepu, ona ju je pitala šta čeka, i ova joj je ispričala. Farašanka ju je posavjetovala: „Što ti tu sjediš i bez veze gubiš vrijeme? Zar ne znaš da Hadžiefendija ne otvara srijedom i petkom? Nego ti uzmi malo zemlje sa praga i protrljaj njom oči, da bi ih iscijelila – mi baš tako radimo u te dane, ako se desi da se razbolimo“.
Farašanka je otišla svojim poslom. Muslimanka se ispočetka iščuđavala onome što je čula, ali je na kraju počela da traži prag, pipajući rukama. Našla ga je. Uzela je malo zemlje, protrljala oči i odmah počela nejasno da vidi. Od radosti je uzela prvi kamen koji je ugledala, i počela da kao luda udara njime po vratima kelije oca Arsenija. On joj je otvorio i kad je vidio da je muslimanka, napravio je izuzetak i pitao je šta hoće. Ona mu je objasnila; otac Arsenije je uzeo Jevanđelje, pročitao ga nad njom, i ona je tog trenutka obrela čisti vid. U velikoj radosti je pala pred njegove noge i počela sa blagogovenijem da ih ljubi, ali ju je otac Arsenije požurio, rekavši: „Ako hoćeš da se pokloniš, ne klanjaj se meni, nego Hristu, Koji ti je dao vid“. Sva srećna, ona je pošla da traži svoje pratioce, i svi zajedno su se vratili u svoje selo.
Iz Kelmirija su bili doveli gubavu ženu; otac Arsenije je pročitao nad njom molitvu, i bolesna se očistila. Kako priča Prodromos Korcinoglu, njeno lice je poslije toga bilo nježno kao u novorođenčeta.
Farašani iz Drame koji su se naselili oko Soluna pričali su kako su dva šeika (vođe muslimanskih plemena i vračevi) iz Hadži-Behtaša došla kod oca Arsenija. Otac Arsenije ih je primio i čak ih ugostio kafom. Ali turci su počeli da zadaju glupa i besmislena pitanja, koja su samo porađala glavobolju. Da bi se izbavio od njih, otac Arsenije je rekao: „Ja vas više ne mogu slušati; mene boli glava“. Ali ovi nisu shvatili poruku, i jedan od njih je predložio: „Papa Efendi, mi ćemo ti napraviti amajliju. I ako je budeš nosio, do kraja života te glava neće boljeti“. Tada mu je otac Arsenije strogo odgovorio: „Ja vladam većom silom od vas, i silom Hristovom mogu da učinim da ne ustanete sa mjesta na kojima sjedite“. Ostavio ih je otišao u svoju keliju. Dopivši kafu, šeici su htjeli da se dignu, ali nikako nisu mogli da se mrdnu sa mjesta, i osjećali su kao da ih drže neke nevidljive ali čvrste niti. Bili su prinuđeni da dozivaju oca Arsenija da ih oslobodi. Ovaj je odmah došao, ali sa njima nije razgovarao, nego je samo mahnuo rukom u znak da odlaze, i tek poslije toga su se ovi mogli pomaći sa svojih mjesta.
Šeici su shvatili svoju zabludu i molili oca Arsenija da im oprosti. Odlazeći, rekli su mu: „Papa Efendi, oprosti nam. Tvoja sila je velika, jer je ti dobijaš od svoje velike vjere. A nama pomaže šejtan“.
Isti ljudi su pričali kako su drugi put – na praznik Svetitelja Jovana Zlatoustog – poslije Božanstvene Liturgije parohijani sjedili za trpezom pored crkve.
Pored crkve Svetog Jovana bio je Sveti izvor koji je obilno točio iz otvora u stijeni i kao mali vodopad se ulijevao u rijeku Zemantis. Ali izvor je ponekad znao potpuno da presuši.
Dok su ostali jeli, jedna je žena otišla po vodu. A voda je na njene oči prestala da teče; žena je potrčala kod Hadžiefendije i to mu ispričala. Hadžiefendija je došao do stijene, kleknuo na koljena ispred izvora, pročitao odlomak iz Jevanđelja, i – voda je odmah potekla.
Izvor je s vremena na vrijeme presušivao: voda je prestajala da teče, a zatim, poslije prilično dugo vremena, ponovo dolazila. Anastasios Levidis govori da je to bila prirodna pojava „plime i oseke“. Ali rab Božiji Arsenije je molio svoga Vladiku Boga, i On bi mu davao vodu bez ikakvog otezanja, kad god bi Ga ovaj zamolio.
Simeon Karausoglu se sjeća sljedećeg događaja. Jedna Čerkeskinja-muslimanka je zamolila Prodromosa, sina Kopalua, da joj donese filaktu od Hadžiefendije, jer je bila jalova i muž je htio da se razvede od nje zbog toga. Prodromos se sažalio na nju, jer je ona, osim toga, bila sirota i nije imala nikoga od svojih. Ostavio je svoje poslove i otišao u selo. Bilo je već prilično kasno kada je Prodromos došao do sela, i njemu je bilo neprijatno da ide kod oca Arsenija, pa je zamolio crkvenog stražara da ovaj ode kod Hadžiefendije. Stražar je otišao i dobio filaktu, to jest, napisanu molitvu, koju je otac Arsenije trebao da pročita nad bolesnicom. Stražar je znao da je Čerkeskinja bogata (njen muž je imao mnogo stoke), i opsjela ga je pohlepa: presavijenu molitvu koju je dobio od oca Arsenija on je umotao u svoju ceduljicu, na kojoj je napisao da moli ženu da pošalje kožu, sir, meso i tako dalje, kobajagi da je to sve tražio Hadžiefendija. Stražar-koristoljubac je to predao Prodromosu, a ovaj, ništa ne sumnjajući, sljedećeg dana predade to Čerkeskinji koja je živjela nedaleko od njega. Dobivši filaktu, ona ju je nosila sa blagogovenijem, a crkvenom stražaru je poslala sve što je tražio, misleći da ovaj sve to predaje ocu Arseniju. Poslije godinu dana ona je rodila dijete, ali je i poslije toga nastavila da šalje stražaru hranu i kože; o svemu tome otac Arsenije nije znao ništa. Poslije dvije godine on je saznao za to, pozvao crkvenog stražara i očitao mu bukvicu kako je i zaslužio. A ovaj, umjesto da moli da mu se oprosti, sve je poricao. Tada mu je otac Arsenije rekao: „Bolje je da svoje dugove vratiš u ovom životu, nego da odeš u pakao. Zato će se od ovog trena tvoje tijelo prekriti čirevima, i razjedaće te onoliko vremena, koliko si ti jeo sir i meso od Čerkeskinje“. Tijelo stražara se tog časa prekrilo prištevima koji su ga strašno svrbjeli. On nije mogao da izdrži taj strašni svrab, otišao je kod oca Arsenija i molio ga da mu oprosti. Sveti mu je oprostio, pročitao molitvu nad njim i iscijelio ga.
Panajotis, sin Endžarapidisa, sa dvadeset godina je skrenuo sa pameti zbog djevojke u koju se bio zaljubio. Ludilo je mladić ispoljavao u prilično bujnoj formi, i nije bilo moguće svezati ga. Napokon, njegov brat i još nekoliko snažnih momaka su uspjeli da ga svežu dok je spavao; takvog su ga odveli kod Hadžiefendije. Samo što je otac Arsenije otvorio vrata da vidi ko kuca i šta mu treba, taj se ludak, mada je i bio svezan, bacio da svezanim rukama udari oca Arsenija. Hadžiefendija je rekao: „Gospode Isuse Hriste!“ I dodao: „Na zemlju, sotono!“. Ludak je odmah pao i skvrčio se, kao lopta. Tada je otac Arsenije uzeo Jevanđelje, pročitao ga nad nesretnikom i ovaj je odmah poslije toga bio iscijeljen. Kasnije se on čak i oženio. (O tome su pričali Farašani iz oblasti Drame.)
Kad se Osija Karamuratidu udala, često je nosila veliku, drečavu svilenu maramu iz Smirne. Otac Arsenije ju je ne jednom ružio zbog toga: govorio joj je da treba da se nosi skromno, kao i sve žene iz Farase; ona ga, avaj, nije slušala.
Jednom, kad je vidio da je ova opet nedjenula svoju maramu, strogo joj je rekao: „Evropske kraste meni u Farasi ne trebaju. Ako se ne ispraviš, znaj da će sva djeca koju budeš rađala odlijetati od tebe, kao anđelčići, i tebi neće biti radosti ni od jednog“. Nažalost, ona nije postupila kako joj je bilo rečeno, dok se nije lišila dva anđelčića. Tek tada je bacila maramu i došla kod oca Arsenija da ga moli da joj oprosti. Oprostio joj je i rekao: „Stupaj sad pred Gospodom. Prvo tvoje dijete biće dječak, i daćemo mu ime Arsenije, a drugo će biti djevojčica, i daćemo joj ime Irina“. Upravo je tako i bilo.
Stela Koglanidu je pričala kako su jednom u kuću njenog oca u Farasi doveli nijemog tridesetogodišnjeg turčina. Njen otac ga je odveo kod oca Arsenija da ovaj pročita molitve nad njim i iscijeli ga. Kad je Hadžiefendija čitao nad njim Jevanđelje, nije uspio ni da završi, a nijemi je progovorio, i sljedećeg dana su ga rođaci uzeli i otišli kući.
Sotirija Hristoforidu je pričala kako su slijepu turkinju Meriamu doveli kod oca Arsenija, koji je pročitao molitve nad njom, i žena je progledala.
Jednom su tri turčina bila naumila da opljačkaju Hadžiefendiju. Oni su slušali kako mnoštvo ljudi ide za pomoć kod oca Arsenija, pa su mislili da kod njega mora da ima mnogo para. A otac Arsenije se novca nikada doticao nije. U pljačku su pošli u srijedu, jer su znali da se srijedom i petkom otac Arsenije zatvara u svoju keliju. Dva lopova su ostala da čekaju napolju, a treći je otvorio vrata kelije i zakoračio unutra. U to vrijeme je otac Arsenije čitao noćne molitve. Čuvši šum, on je pogledao prema vratima upravo u trenutku kada je pljačkaš unio nogu u keliju.
Pogled oca Arsenija, poput jake električne struje, prikovao je tog čovjeka na mjestu gdje se našao. Tako je on, naoružan nožem i opasan kuburom, i ostao: jedna noga u keliji, druga na pragu. Poslije toga je otac Arsenije savršeno spokojno nastavio molitvu.
Pljačkaši koji su ostali napolju su se zabrinuli što se treći tako dugo ne vraća, a zora je uskoro trebala da svane, pa su i oni ušli unutra. Kad su vidjeli svog kompanjona kako nepokretan stoji jednom nogom u keliji a drugom napolju, obuzeo ih je užas. Počeli su da preklinju oca Arsenija da im oprosti i da odriješi njihovog druga od nevidljivih lanaca.
Ne prekidajći molitvu, otac Arsenije im je rukom dao znak da odlaze. Lopov se odmah oslobodio, i otišli su. Ti su turci pričali poslije drugima o tome šta se desilo sa njima, i govorili: „Aman, aman. Nemojte ići da kradete Hadžiefendiju!“ (To su pričali Farašani iz Soluna.)
Simeon Karausoglu je pričao kako je Joanis Karausoglu imao parče zemlje iza crkve Svetog Đorđa. Jednom je on došao na svoje polje i vidio kako je sa jedne strane ograda obaljena i da iz zemlje viri ljudski leš, zakopan na kraju polja. Leš nije istrulio, mada je bio sahranjen mnogo godina ranije, što se vidjelo po staromodnoj odjeći. Joanis se prepao, potrčao kod oca Arsenija i sve mu ispričao. Ovaj se ne oklijevajući zaputio na to mjesto, u pratnji drugih Farašana. Čim je otac Arsenije vidio neistruljeni leš, rekao je momcima da iskopaju novi grob, i pročitao molitve nad pokojnikom. Kad je grob bio spreman, ponovo su ga sahranili i otišli. Na povratku je otac Arsenije rekao: „Ne sikirajte se. Vidjećete, za tri dana će istruliti“. I stvarno, kad su kroz tri dana vratili, zemlja je pala do dna groba, grob je izgledao kao jama, sva plot je istrulila i ostale su samo kosti.
Mojsije Koglanidis je pričao da je jedan turčin iz sela Ahijavudes opljačkao crkvu, i ne samo da je uzeo sveštene sasude, nego je skinuo srebro sa korica Jevanđelja, a knjige bacio na pod.
Farasa se podigla na oružje. „Kad su vidjeli Jevanđelja, bačena na zemlju, – pričao mi je starješina sela, – svi su počeli da traže tog poganog turčina“. Međutim, otac Arsenije se nimalo nije uzbuđivao i rekao je drugima da se oni takođe ne uzbuđuju, jer će lopov sam da se javi, vukući svoje noge. Poslije nekoliko dana tog su turčina doveli kod Hadžiefendije da bi nad njim on pročitao svoje molitve i iscijelio ga, pošto je on odjednom pobjesnio, a donji dio tijela je pogodila paraliza, i morao je da vuče svoje noge. Oni koji su ga doveli su sa sobom donijeli ukradene sveštene sasude. Ali otac Arsenije ga nije odmah iscijelio, i ostavio ga je u takvom stanju, da bi turcima dao lekciju blagogovejnog ponašanja prema našim hramovima. Zaista, svi turci u našem okrugu su se isprepadali. Vasilije Karopulos se sjeća da je otac Arsenije pročitao molitve nad pobješnjelim i paralizovanim kradljivcem tek kada su krenuli na seobu u Grčku, i tek tada je ovaj ozdravio.
Prodromos Eznepidis se sjeća kako je jednom mnoštvo turaka (četelera) nagrnulo u Farasu. U to vrijeme je on ležao u postelji i bacakao se po krevetu, kao riba, mučeći se od groznice. Kad su mu ispričali šta se desilo, on je shvatio da se našao u veoma teškom položaju, pošto je kao starješina sela odgovarao za stanovništvo. Zamolio je ljude koji su se našli kraj njega da ga odnesu kod Hadžiefendije, što su oni i učinili. Kad ga je Hadžiefendija vidio, i kad je saznao da dolaze turci, on nije čak ni svoj mali molitvenik uzeo da bi pročitao molitve nad njim, nego je uzeo svijeću, blagoslovio je, okružio njom desnu ruku mladića i rekao: „Idi, momčino, sa Bogom odagnaj turke, da više ne dolaze u naše selo“. Samo što je otac Arsenije blagoslovio Prodromosa, ovaj je istog časa ozdravio, sakupio sve mlade muškarce iz sela i bez ikakvih gubitaka natjerao turke u bjekstvo.
Isti čovjek je pričao kako se drugi put banda turaka bila spremila da zauzme Farasu. U selu nije bilo muškaraca: jedni su bili na poljima, drugi na putu. Zato je on bio prinuđen da iskupi djecu oko tvrđave, da bi izgledalo da ih ima mnogo, a onda im naredio da se sakriju. Nekoliko staraca, koji su se tu bili našli, takođe su se neprimjetno sakrili. Na kraju je on ostao sam, i odlučio da je bolje da umre, nego da dozvoli turcima da uđu u selo. Ali ubrzo je potrošio svu municiju, i turci su ga zarobili. Čvrsto su ga svezali i odveli ispred njegove kuće, ispred koje su objesili omču. Tamo su ga mučili i tražili da im kaže gdje krije svoju imovinu, a poslije toga su ga kanili ubiti. Dok su ga mučili, njemu je odjednom palo na pamet da kaže: „Sve što imam nalazi se kod Hadžiefendije“. Ne gubeći vrijeme, turci su ga poveli kod oca Arsenija. Otac Arsenije je otvorio vrata, vidio turke, naljutio se i počeo da ih ruži zbog toga što su svezali čovjeka. Naredio im je da odmah puste Prodromosa i pri tom ih nazvao „pogani turci“. Vođa se razbjesnio, izvadio jatagan i zamahnuo put Hadžiefendije. Tada mu je Hadžiefendija rekao: „Odmah pusti ruku, ona je paralizovana“. I gle čuda! Ruka turčina se objesila, opuštena i iskrivljena, a jatagan je pao na zemlju. Kad su turci to vidjeli, zadrhtali su od straha, a njihov glavešina je ridao i preklinjao da mu ruka ozdravi. Otac Arsenije je prekrstio njegovu ruku i iscijelio je. Kad su turci oslobodili starješinu, otac Arsenije im je strogo naredio da se više nikada ne pojavljuju u selu. I zaista, niko iz te bande od tada se nije pojavio u Farasi.
Anestis Karausoglu je pričao kako su jednom kod Hadžiefendije iz Aintinudesa doveli nijemu turkinju koja nije mogla da govori od užasne muke, plača i stenjanja, jer su njenu kćerku bili ukrali nepoznati razbojnici i nju je rastrzavala misao da su njenoj kćerci naudili ili je ubili. Nijemu su doveli u kuću Hekima, koja je stajala odmah do Hadžiefendijine, i zamolili oca Arsenija da dođe kod njih i pročita molitve za iscjeljenje. On je odmah pošao, pročitao molitvu, i ona je povratila dar govora.
Isti čovjek se sjeća kako je jedan Adanjanin, Kosma Simeonidis, vlasnik velike fabrike, imao jalovu ženu. On je Hadžiefenidiji poslao njenu haljinu da nad njom pročita molitvu. Otac Arsenije je to učinio i vratio haljinu. Žena ju je nosila, i poslije godinu dana je rodila.
Stefan Zaharopulos je pričao kako su jednom četiri Kurda došla da opljačkaju Hadžiefendiju. U to vrijeme je otac Arsenije sjedio na ovčijoj koži i čitao. Vidio je lopove koji su bili otvorili vrata njegove kelije, ali nije progovorio ni riječi. Ovi su ušli i počeli da rove na mjestu gdje su mislili da se nalaze dukati. Otac Arsenije je nastavio da čita, ne razgovarajući sa njima. Kada, na kraju krajeva, lopovi ništa nisu našli, jedan od njih je uzeo dva pokrivača koje je otac Arsenije bio složio u uglu sobe (to je bila sva njegova imovina). Ali evo šta im se desilo. Oni su htjeli da odu, ali nisu mogli da nađu vrata na koja bi izašli. Bukvalno su oslijepili, i vrtili su se, i vrtili po keliji, ali nisu mogli da vide vrata. S obzirom da su omeli oca Arsenija u čitanju, on im je pokazao gdje su vrata, ali oni nisu mogli da ih vide, i nastavili su da ih traže. Tad je otac Arsenije ustao, uhvatio jednog Kurda i rekao mu: „Evo vrata kroz koja lopovi odlaze u pakao!“
Tek tada su lopovi ugledali vrata. Pokajali su se i molili da im se oprosti. Otac Arsenije im je oprostio, i otišli su. Kasnije su pričali ostalim Kurdima šta im se desilo, i govorili: „Aman, aman! Nemojte ići da kradete Hadžiefendiju! Čak i ako doprete do njegove kelije, nećete moći izaći“.
Solomon Koskeridis je ispričao kako su kod oca Arsenija doveli u pokrivač umotanu paralizovanu turkinju. On je pročitao nad njom molitvu, i ona je istog trena bila iscijeljena.
Joanis Kirkalas je pričao kako je jednom mnogo turaka (četelera) banulo u Farasu. Kidnapovali su dvanaest bogatih stanovnika sela, i od njihovih porodica tražili otkup – pet stotina zlatnih moneta; u protvinom, taocima je prijetila smrt. Takođe su upozorili Farašane da će najmanji njihov pokušaj napada na kidnapere prouzrokovati smrt talaca, jer će njih zaklati prije nego što počne boj.
Sva Farasa se uzbunila. Jedni su počeli da obuzdavaju momke, da ovi ne postupe nepromišljeno i upuste se u borbu. Žene i djeca su potrčali kod Hadžiefendije – kod jedine njihove nade: Turaka je bilo mnogo i bili su dobro naoruažni. Kažu da ih je bilo oko trista osamdeset.
Kad je čuo šta se dešava, otac Arsenije je pošao u crkvu i zamolio stražara da mu da sve sitne pare koje su se zadesile tamo. Nakupilo se oko pedeset zlatnih moneta. Otac Arsenije ih je uzeo sa sobom i sa dva starca se smjelo zaputio u tursku jazbinu. Pozvao je glavešinu bande, koji se pred njim razbaškario u dobrom raspoloženju, zato što je računao da su mu donijeli sve pare za otkup. Čim je otac Arsenije vidio vođu bande, počeo je da ga urazumljuje, ovakvim riječima: „Zar se ti ne bojiš Boga? Kako te nije sramota? Gdje ovi siromašni ljudi mogu da nađu pet stotina zlatnih moneta? A vi govorite da ćete im glave odrubiti ako vam ne donesu te tolike pare!“ Zatim je uzeo svoju malu kesu, istresao pare iz nje i rekao: „Uzmite ovo, za vaš trud, i odmah dovedite moje ljude, a ako li to ne učinite, pretvoriću vas u kamenje – na ovom mjestu i ovog časa!“ Kad je izgovarao „pretvoriću vas u kamenje“, – svi su se turci ukočili i ostali u položajima u kojima su ih te riječi zatekle, kao kipovi. Poslije toga, kad su oni već svi stajali kao mramorne statue, otac Arsenije im je opet rekao: „Brzo dovedite moje ljude i gubite se“. Tek tada su se turci mogli pomaknuti i osloboditi od nevidljivih okova koji su ih držali. Oslobodili su dvanaest Farašana i dali se u bijeg, tako da nisu ni sakupili onih pedeset po zemlji rasutih zlatnih moneta. Otac Arsenije je rekao taocima: „Sakupite crkvene pare i idemo“. I ovi su se radosno vratili u selo.
Kiriakos Sefiridis, čtec oca Arsenija, pričao je kako su jednom iz Telelidesa u lancima doveli okovanu turkinju, opsjednutu strašnim demonom. Zvala se Tetevi. Otac Arsenije je nad njom pročitao Jevanđelje, istjerao demona, i ova je odmah ozdravila.
Isti čovjek se sjeća kako su iz Sise u Farasu doveli drugog pobješnjelog – sina turskog oficira. Samo što je Hadžiefendija nad njim pročitao Jevanđelje, on je odmah ozdravio, i sjedio je tiho, kao jagnje, dok je nekoliko minuta prije toga noktima bucao svoju odjeću i grebao lice.
Jednom su turci ponovo bili ukrali sveštene sasude iz crkve. Farašani su bili ozlojeđeni i pokušavali su da nađu lopova. Ali Hadžiefendija se nije brinuo i rekao im je: „Ne sikirajte se. Evo, vidjećete, Sveti Đorđe će ih vratiti natrag“. Kad su lopovi stigli do Kozana, pred njima se iznenada uzdigao čudni mrak (iako je bio dan a nebo bilo potpuno vedro), tako da nisu mogli da krenu dalje preko rijeke Ferahtin koja je bila pred njima. (Tu neobičnu tamu takođe je vidio Antonije Stavridis iz Zile u Kapadokiji). Kradljivci su shvatili da ta čudna pojava predstavlja signal od Boga, i brže-bolje okrenuli natrag, u Farasu, da vrate ukradene sveštene sasude. Međutim, dok su oni išli, tama se razišla, i oni su pomislili da je to bila puka slučajnost, i opet krenuli prema svom selu (prema Kozan-Tagiju) sa svojim natovarenim magarcima. A onda su počeli da osjećaju kako neko nevidljiv bije po njima i time ih tjera da se vrate u Farasu. Kad su došli u Farasu sa ukradenim sveštenim sasudima, lopovi su počeli da pomagaju i viču da ih Farašani uzmu što prije, pošto su njihove ruke bile zauzete time što su štitile glave od nevidljivih udaraca.
Anestis Karausoglu je pričao da se u vrijeme turskog pokolja Jermena oko trista turskih razbojnika zaputilo u Farasu, da je napadnu i opljačkaju. Hadžiefendija je sakupio sve žene i djecu, pošao u kapelu Presvete Bogorodice i tamo se molio. Svirepi turci nisu mogli da uđu selo, jer im nije dao Svetitelj Jovan Zlatoust. Sveti se pojavio na mostu koji su trebali da pređu, raširio ruke i pregradio im put (iznad kanjona u kojem je tekla rijeka stajala je mala crkva, izgrađena u čast ovog Svetog). Turci su se preplašili i pobjegli, vidjevši da ih Sveti progoni i ne dozvoljava im da pređu most nad rijekom Zemantis. Vođa bande je rekao: „Idemo odavde, i to što brže, jer nam Sveti Jovan Zlatousti ne da da pređemo rijeku“.
Kad je otac Arsenije peti put krenuo u Svetu Zemlju, jedna žena, zvala se Sofija, provalila je kroz prozor u njegovu keliju, ali ne da bi nešto ukrala, nego da mu se osveti, jer je on bio veoma strog prema njoj zbog nekih loših postupaka koje je ona počinila u svom životu. Dok je njen muž (koji joj je pravio društvo) čekao napolju, Sofija je ušla unutra i sve isprevrtala, pobacala na pod sve što je bilo u keliji, čak i krstove i Jevanđelja. Štaviše, pričaju da je oskrnavila ovčiju kožu na kojoj je klečao otac Arsenije kada se molio pred ikonama.
Kad se otac Arsenije vratio iz Svete Zemlje i vidio sve to, osjetio je veliko sažaljenje prema toj nesrećnoj duši, i više puta ju je pozivao k sebi, ali se ona nije odazivala. Na kraju je starješina sela pošao i doveo je kod Hadžiefendije koji je, vidjevši je, rekao: „Šta si to natvorila? Čak i nepošteni turčin to ne bi uradio! Jevanđelja i krstove pobacati na zemlju!“ Ali Sofija, nažalost, umjesto da se pokaje i moli za oproštenje, počela je da zloslovi i huli na oca Arsenija. Tada joj je rekao: „Tebi je bolje da uopšte nemaš razuma, nego što imaš takav kakav je kod tebe, čedo, jer će tebe takav um odvesti u ad. Zato ću ja moliti Hrista da te liši razuma, da bi ti sudili, u krajnjoj liniji, kao bezumnoj, tako će se i tvoja duša spasiti“. I zaista, od tog trenutka Sofija se lišila pameti, i od zvijeri se pretvorila u novorođenče, u maleno dijete koje nikoga ne može naljutiti i nikome nauditi, koje se svo vrijeme nevino osmjehuje. Ona je živjela mnogo godina i ovdje, u Grčkoj. To znaju svi Farašani, samo su neki od njih pogrešno shvatili oca Arsenija; mislili su da ju je prokleo. Međutim, kako mi je pričao starješina, i drugi, a i ja tako gledam na to, on ne samo da je nije prokleo, nego je faktično blagoslovio i obezbjedio joj dostup u raj, jer tamo dolaze samo ovce, a ne i divlje koze. Mnogi ozbiljni Farašani smatraju da je time Hadžiefendija spasio Sofiju.
Amalija Eleufteriadu (iako je ona danas jehovin svjedok) se sjeća kako je ona, kao osmogodišnja djevojčica, kada je jednom bila pošla na mlin, gledala osmoricu ljudi kako iz sela Telelidea ženu Agadoka vode kod Hadžiefendije, jer je ova bila opsjednuta demonom. Nakon što je otac Arsenije pročitao molitvu nad njom, ona je postala krotka, kao jagnje. Ispunivši se radosti, njen otac je rekao Hadžiefendiji: „Uzmi svu moju imovinu, ti si iscijelio moje dijete“. Hadžiefendija je odgovorio: „Naša se vjera ne prodaje. Ostavi ti svoju imovinu sebi. Ali ako hoćeš da učiniš dobro djelo, napravi most. Ili dovedi vodu u neko selo u kojem se ljudi bez nje muče“.
Agadok (njen muž) je poslije toga zaista izgradio most od krečnjaka.
Jednom, kako je pričao Vasilije Karopulos, kod Hadžiefendije su donijeli turčina kod kojeg je glava bila potpuno okrenuta u desnu stranu i nije se mogla mrdati. Turčin je bio harambaša-razbojnik i krajnje surov čovjek, tako da je to, što mu se desilo, kako se kaže, popustio Bog da mu se desi, jer je samo to moglo da prekrati njegovo razbojništvo i zlodjela. Obraćao se mnogim doktorima, ali ništa nije pomagalo – iscjeljenja nije dobijao.
Tada je otišao kod Hadžiefendije, i kad se ovaj pomolio za njega, vrat razbojnika je stao na svoje mjesto. Hadžiefendija ga je strogo ukorio za nepravedan život i dao epitimiju, kako njemu, tako i cijeloj porodici, zato što to i nisu bili ljudi, nego divlje zvijeri.
Vasilije Karopulos mi je pričao kako su jednom kod Hadžiefendije bili doveli neku gubavu ženu, koja se zvala Antža. Hadžiefendija je pročitao Jevanđelje nad njom, i ona se tog časa iscijelila.
Gavrilo Korcinoglu (drugi čtec Hadžiefendije) je pričao sljedeće: „Jednom smo Hadžiefendija, moj stric i ja pošli u kapelu Svetog Jovana Zlatoustog da odslužimo Božanstvenu Liturgiju. Dok se Hadžiefendija pripremao (nadijevao odežde), ja sam pošao do izvora Svete vode, da je donesem za Liturgiju. Samo što sam ja prišao izvoru, ovaj je presušio. Potrčao sam kod Hadžiefendije, koji je odmah pošao sa mnom, stavivši svoj molitvenik pod mišku i u hodu zavezujući rukave. Samo što je on pročitao molitvu kod otvora u stijeni, voda je potekla. Uzeo sam koliko nam je trebalo i pošli smo da služimo Božanstvenu Liturgiju“.
Amalija Eleufteriadu (ista ona koja je postala jehovin svjedok) je pričala kako je Hadžiefendija pred seobom u Grčku govorio da će on tamo poživjeti samo četrdeset dana. Neki Farašanin, čuvši to, rekao mu je : „Ko si to ti, pa da to znaš? Bog?“ Hadžiefendija je tada rekao: „Ja sam vjerni rab Božiji i zato znam“.
Simeon Karausoglu je pričao kako se jedan turčin – vođa razbojničke bande – pojavio u Farasi i ušao u crkvu, na Vaskrs, poslije početka Božanstvene Liturgije. Čim ga je Hadžiefendija primjetio, takvog, naoružanog, drskog, poručio mu je da odmah izađe. Razbojnik nije reagovao, a otac Arsenije mu više ništa nije govorio, nego je potpuno spokojno nastavio da služi Božanstvenu Liturgiju. Ali kad je izašao sa Svetim Darovima na Veliki vhod, turčina je počela da bije drhtavica, ukočio se na mjestu gdje je stajao, i nije mogao da izađe, jer je osjećao da je nekim nevidljivim okovima prikovan za zemlju. To ga je stiglo kad je vidio da otac Arsenije sa Svetim Darovima ne ide po zemlji, nego po vazduhu. Otac Arsenije je ušao u oltar sa Svetim Darovima i učinio turčinu znak rukom da odlazi. Osjetivši se da je oslobođen od okova, turčin je drhteći izašao iz crkve i srušio se na zemlju kao mrtvac. Kad se Božanstvena Liturgija završila i narod počeo da se razilazi kućama, crkveni stražar je vidio kako razbojnik leži na zemlji iza vrata hrama, i rekao je Hadžiefendiji: „Milosti ti tvoje, onaj turčin leži na zemlji kao mrtvac“. Otac Arsenije mu je rekao: „Dobro“. Spremio je svoje stvari u oltaru, izašao, prišao turčinu, podigao ga i strogo ukorio. A crkvenom stražaru je rekao: „Daj mu pet pijastri, radi praznika, danas je Vaskrs“. Poslije toga je razbojnik otišao, sav isprepadan, iskupio sve svoje kompanjone (četelere) koji su bili opkolili selo, i svi su, u strahu i trepetu, pobjegli.
Otac Arsenije je često išao u Svetu Zemlju. Mi znamo samo za pet putovanja. Za vrijeme njegovog trećeg hodočašća desilo se nešto neobično u hramu Vaskresenija Hristovog. O tome su pričali u Farasi drugi hodočasnici koji su sa ocem Arsenijem išli u Jerusalim (hadžije iz Farase). „Za vrijeme Božanstvene Liturgije, kad je bio Veliki vhod, u kojem je Hadžiefendija učestvovao zajedno sa velikim brojem sveštenika i episkopa, njegovo je lice sijalo, i drugi sveštenici su nas molili, – govorio je jedan hadžija iz Farase, – da im ispričamo kakav život vodi naš Hadžiefendija“. O tome sam slušao od starog Prodromosa i drugih Farašana u Konjici, ali se tada nisam mnogo interesovao tim slučajem, zato što se toliko mnogo toga dešavalo u samoj Farasi.
1971. godine, u slučajnoj besjedi, za taj sam događaj čuo od starca Josifa iz Novog Skita, koji je o njemu pročitao u knjizi oca Joakima Specerisa „O Svetom Pričešćenju“, u kojoj autor piše kako je i on učestvovao u toj službi[30].
Pročitavši knjigu, ja sam pokušao da doznam da li je među živima ostao neko od djece hodočasnika koji su tada išli sa ocem Arsenijem.
Ja sam izračunao da je otac Arsenije svakih deset godina išao na Svetu Zemlju. S obzirom da je prvi put on tamo bio poslije svog posvećenja u sveštenstvo (oko 1870. godine), događaj o kojem pišem se vjerovatno desio za vrijeme njegovog trećeg putovanja, odnosno, oko 1890. godine. Osim staraca, za to znaju i mlađi Farašani: Mojsije Koglanidis, Vasilije Karopulos, Anestis Karausoglu i drugi.
U isječku koji slijedi poslije priča o čudesima oca Arsenija nije teško namirisati duhovno blagouhanije Hadžiefendije.
(Citira se po knjizi „O Svetom Pričešćenju“ oca Joakima Specerisa, izd. G.K. Rodisa, Atina, 1937. godine.)
 
„…Još jedan događaj, koji se odigrao na dan Toržestva Pravoslavlja u hramu Vaskresenija Hristovog u Jerusalimu. Služio je patrijarh Nikodim, u službi je učestvovalo šest episkopa, dvanaest đakona i više od četrdeset sveštenika. Naravno, mnogi sveštenici su bili hodočasnici sa Istoka, iz Rusije i drugih krajeva. I ja sam bio među njima. Poslije Velikog vhoda, kad je Patrijarh pročitao molitvu i blagoslovio Svete Darove, lice jednog od saslužećih sveštenika je jarko zasijalo, što je na mene ostavilo jak utisak. Tom svešteniku mora da je bilo iza sedamdeset godina[31]. Pitao sam: „Odakle je taj sveštenik?“ Odgovorili su mi: „Iz Kapadokije, i došao je kao hodočasnik“. Poslije Božanstvene Liturgije ja sam se raspitao ima li ljudi koji su takođe iz tog mjesta iz kojeg je i on. „Da, – rekli su mi, – sa tim su sveštenikom došli i drugi hodočasnici“. „Molim vas, – zamolio sam jednog od jerođakona, – pozovite jednog ili dva hodočasnika koji su došli sa tim sveštenikom“. Jerođakon ih je pozvao, i došlo je troje. Pitao sam ih: „Jeste li vi iz mjesta iz kojeg je i sveštenik koji je danas učestvovao u službi?“ „Naravno, – odgovorili su oni, – iz istog smo mjesta, i to je naš sveštenik“. Još sam ih pitao: „Kakav život on vodi? Je li on dobar sveštenik?“ Rekli su mi da je on svet čovjek, da tvori čudesa, da kad pročita molitvu nad bilo kako oboljelim čovjekom – taj se momentalno iscjeljuje; da ga ne samo Grci, nego i Turci smatraju svetim, jer on i među njima tvori čudesa i iscjeljuje bolesne…“
U nezemaljskom Božijem čovjeku – ocu Arseniju – carovali su duhovni zakoni: iako je živio tajno i bježao od svjetske slave, blagodat Božija ga je odavala.
 
Do sada smo uglavnom govorili o životu i čudesima oca Arsenija u Kapadokiji. Ipak, još veća Božija djela Svetog oca Arsenija počinju sada, već poslije njegovog prestavljanja u Grčkoj, kada su njegove umorne Svete kosti malo odahnule u blagoslovenoj zemlji sveštenog ostrva Krf.
Kako sam već govorio, već od 1970. godine, kada je otac Arsenije počeo da se javlja, on stalno tvori čudesa. I danas se mnogi ljudi iscjeljuju od raznih bolesti, kada prizivaju njegovo ime sa vjerom i blagogovenijem. Neću pominjati ta čudesa, dok sami iscijeljeni ne počnu da pričaju o njima, iz blagodarnosti prema Svetom, i u slavu Božiju.
Blagodat Božija – to nije cisterna koja presuši kada iz nje istoči voda – nego izvor nepresušni. Tako da je ocu Arseniju, kako ja pretpostavljam, mnogo prirodnije da danas pomaže još više nego što je pomagao dok je živio na zemlji, zato što on sada prebiva sa Nebesnim Ocem i, kao Njegovo dijete, sa odvažnošću, stečenom odranije, može u preizobilju da crpi blagodat za posjećivanje mnogostradalnih ljudi, kao i za pomoć njima, i to baš onim lijekom koji je njima u tom trenutku potreban. Prethodni veliki podvizi oca Arsenija u ime ljubavi prema Bogu, zajedno sa ogromnom ljubavlju prema ljudima i smirenom mudrošću, dali su mu mogućnost za najdublji duhovni razvoj, koji mu danas dozvoljava da leti, kao Anđeo, i raduje se što pomaže mnogim stradalnicima i još više proslavlja ime Božije. Danas otac Arsenije ne ide pješke i ne mora da zadihan dolazi do bolesnih da bi pročitao potrebnu molitvu i iscijelio ih. Lako, kao Anđeo, lebdi i leti on sa kraja na kraj zemlje i može pomoći svim vjernicima koji njegovo ime prizivaju sa blagogovenijem.
Otac Arsenije je svjedočio o istinskom Pravoslavlju svojim pravoslavnim životom.
Iz plamene ljubavi prema Bogu on je umrtvljavao svoju plot podvizima i smekšavao dušu pomoću Božije blagodati. Malo riječi, mnogo čudesa.
On je duboko vjerovao i iscjeljivao mnoge – vjernike i nevjernike.
On je mnogo toga iskusio i mnogo toga sakrio. Iza tvrdog vanjskog omotača on je krio svoj slatki duhovni plod.
Veoma surov prema sebi, imao je mnogo ljubavi prema svojim čedima, i on ih nije potčinjavao zakonu, nego – kroz vlastitu duhovnu revnost – duhu zakona.
Kao poslanik Svevišnjeg, on ne korača po zemlji, i kao saslužitelj tajastava, on sija nad svijetom.
Bog je proslavio oca Arsenija, jer je on svojim svetim životom neprekidno proslavljao ime Boga, Kojem pripada svaka slava vo vjeki vjekov. Amin.
Kao što sam spomenuo ranije, čudesa prepodobnog Arsenija, koja je on tvorio pomoću blagodati Hristove, neprebrojiva su. Pri svakom susretu sa Farašanima ja sam morao da otvaram novu svesku da bih zapisao nove priče o njima. Iz tog razloga ja sam se ograničio na najvažnija. Ipak, kad sam vidio da se tri ili četiri događaja u životu oca Arsenija suštinski razlikuju od onih o kojima sam pisao do sada, našao sam da je razumno da i njih spomenem, kao dopunski materijal, pošto nam ti slučajevi mogu pomoći u teškim trenucima u našem životu.
Počnimo sa pričom devedesetogodišnje Farašanke, Agatije, koju su mi blagočestive žene iz Janjice poslale na magnetofonskoj traci. Tamo sam otišao 1982. godine, da bi se sa njom sreo lično, i to mi je pomoglo da u pamćenju rekonstruišem mnogo od onoga što sam slušao u djetinjstvu. Poslije besjeda sa još nekim drugim uvaženim starijim ljudima iz Farase, zapisao sam ono što su meni ispričali.
Jednom je otac Arsenije sa stanovnicima sela otišao da služi Liturgiju u kapeli Aranđela Mihajla. Do nje je bilo sat i po hoda od sela. Mnogi Farašani su tamo imali zemlju i praktično su tamo i živjeli čitavo ljeto, sve do sakupljanja ljetine. Zato je otac Arsenije, kada je završio Božanstvenu Liturgiju, uzeo Svetu vodu i otišao da škropi polja. Jedni su ga pratili, a drugi su sjedili pored crkve, u hladu drveta.
Na tom drvetu je bilo mnogo končića i krpica, koje su na grane privezivali ljudi koji su od nečega bolovali, i tih je krpica bilo više nego lišća. Evo zašto. Kada bi se ljudi koji su ostajali da rade na svojoj zemlji razbolijevali, oni bi se molili Arhanđelu Mihailu ispred njegove kapele, koja je bila zatvorena u periodu kada nije bilo službi (da je turci ne bi skrnavili), pošto je selo u kojem je Hadžiefendija živio bilo daleko, a oni zbog bolesti ne bi mogli da hodaju. Zato bi oni uzimali parče odjeće koje je bilo najbliže oboljelom mjestu, kačili ga na drvo i govorili: „Sveti, izbavi me od bola; ti si svet i možeš to učiniti“. I Aranđel Mihailo bi odmah iscjeljivao oboljele vjernike.
Među vjernicima koji su sjedili pod drvetom bio je jedan bogataš iz Farase koji je živio u Batumi i koji je došao u rođeno selo prvi put poslije mnogo godina. Dugo odsustvo od rodnih mjesta udaljilo ga je od Boga, i on je sramnim riječima govorio protiv Hrista i naše Crkve, a za vjernike je govorio da su mračnjaci. Uz sve te glupe priče koje su nanosile štetu njegovim zemljacima, on je još naredio jednom mladiću da posiječe drvo. Mladić se odmah latio za sjekiru i počeo da tuče po drvetu, ali su ga ostali zaustavili. U to vrijeme se otac Arsenije vratio sa polja koja je blagoslovio, i veoma se ogorčio kada je vidio kakvu štetu nanosi ateista vjerujućim dušama. Strogim tonom mu je rekao: „Šaljem te natrag, odakle si došao, Anastasije“. Zatim se Hadžiefendija udaljio i počeo da se moli. Odjednom se podigao strašni vihor, koji je obuhvatio Anastasija, i Anastasije je nestao. Rodbina se prepala, ali ih je otac Arsenije umirio: „Ne sikirajte se, Anastasije je u dobrom zdravlju, u svojoj je prodavnici“.
Od tada je prošlo mnogo godina, i nije bilo nikakvih vijesti od Anastasija, zato što je njega bilo stid da održava kontakt sa svojim suseljanima. Ipak, jednom, potpuno slučajno, dvojica Farašana su prolazila kroz Tokat (oko Sevastije) i vidjela nad prodavnicom natpis: „Anastasije Vartopulos“. Zapanjili su se, zato što su se sjetili riječi Hadžiefendije. Poslije toga, sinovac Anastasija Vartopulosa, Panajotis, počeo je da pati za Farasom i na kraju se vratio u svoju postojbinu. Nažalost, on je još od ranije bio potpao pod uticaj svog strica, i nije vjerovao u Boga. I počeo je da nanosi štetu zemljacima svojim ateističkim huljenjem.
Jednom je otac Arsenije prolazio kroz centar sela, i svi su blagogovejno ustajali da dobiju njegov blagoslov. Panajotis ne samo da nije ustao, nego je počeo da se smije drugima i da im govori da su kao kakve babuskare koje trče za popovima. Otac Arsenije je sa bolom pogledao na njega i otišao da moli Boga da On utiče na njega, na blago duše tog čovjeka. Ubrzo poslije toga je Panajotis počeo da se valja po zemlji. Ispočetka seljaci nisu shvatali šta se dešava, pa su mislili da se on ruga onima koji se klanjaju do zemlje kada se mole, te su mu zbog toga govorili: „Ustaj, Panajotis. Šta radiš to, ponašaš se kao dijete, svu si odjeću isprljao“. A onda su shvatili da ga je Božija blagodat ostavila zbog nečastivog ponašanja i da ga je zaposjeo đavo. Odmah su otišli kod Hadžiefendije i to mu ispričali. On im je rekao: „Donesite mi njegovu odjeću, pročitaću molitvu nad njom, da se ne bi on na vas bacao. A vi znajte da će on ostati malo slabouman, ali neće nikome moći da naudi niti da učini kakvo zlo. A onda će da ode da ore svoje polje i tamo će zanoćiti, da bi nastavio posao sljedećeg dana. Ali te noći će doći četeleri i ubiće ga. Tako će njegova duša biti spašena“. I zaista, poslije nekoliko godina sve se desilo upravo onako kako je govorio otac Arsenije.
Jednom je jedna Farašanka pala u očajanje poslije smrti svog muža, sa kojim je živjela nekoliko godina. Nije mogla da vidi ni sela, ni seljake, i počela je da živi u pećinama, hraneći se divljim biljkama: na neki način se osjećala krivom za njegovu smrt. Poslije tri godine, kada je poslije strašnih patnji izgledala tako da je malo ko mogao prepoznati, ona se zaputila kod oca Arsenija i rekla mu: „Hadžiefendija, smiluj se. Ti možeš cijeli svijet da prevrneš naglavačke. Možeš li vratiti mog Vasilakisa? Ili je i za tebe to teško?“ Otac Arsenije joj je odgovorio: „Dijete moje, ti si mnogo toga preživjela u svojoj patnji. Ako hoćeš, daću ti blagoslov da se ponovo udaš“. Ona mu je rekla: „Ne, ja samo hoću da vidim mog Vasilakisa. Zar ti neće biti žao da se ja ubijem?“ Otac Arsenije se duboko rastužio i počeo da je preklinje: „Ne čini to, dijete. Ne odavaj svoju dušu đavolima“. Ali ova je bila u užasnom stanju i produžila je da tjera svoje. Tada ju je otac Arsenije umirio i rekao da se vrati u pećinu u kojoj je živjela, da će joj se Vasilakis tamo javiti, da bi ona mogla da ga vidi i da se pomiri sa njim. A on sam se neprekidno molio, duboko potresen njenom mukom, sa velikom saosjećajnošću prema nesretnoj ženi.
Samo što je žena kročila u pećinu, Vasilakis joj se javio u viđenju i rekao joj: „Aha, zlico jedna, i ti li si došla? Ali znam ja ko te je poslao, – Hadžiefendija; taj ima veliku odvažnost prema Bogu“. Žena se raskajala i počela da ga preklinje da joj oprosti. Kada joj je oprostio, Vasilakis je iščezao, a ona se umirena vratila u selo, u kojem je od tada živjela smireno i u pokajanju. Sotona je odigrao svoju ulogu u tome što je na njoj ležao dio krivice za muževu smrt, a poslije toga ju je doveo i do očajanja, nagovarajući je na samoubistvo; Gospod, pak, kroz Svojeg vjernog raba Arsenija, nije dozvolio njenoj duši da pogine.
Jednom, na praznik Svetog Konstantina, otac Arsenije se zaputio u kapelu tog Svetog da služi svenoćno bdjenje. Pošao je tek u sumrak, sa još pet hodočasnika: Prodromosom Korcinoglu, Hadži-Hristosom, Hadži-Minasom, Prodromosom Eznepidisom i Hristoforidosom, zato što su ga zadržali bolesnici, koji su ga zvali jedan na jedan kraj, drugi na drugi kraj sela. Uskoro je pala noć, i bilo im je teško da idu, uznemirili su se. „Šta je s vama?“ – pitao je otac Arsenije. Oni su mu odgovorili: „Pomiluj, Hadžiefendija, mi ništa ne vidimo“. Otac Arsenije je rekao: „Blagosloveni vi, pa zar ne vidite svijetli Krst, Koji ide ispred nas?“ „Ne“, – odgovorili su hodočasnici, jer oni zaista ništa nisu vidjeli. Samo je otac Arsenije mogao da vidi sjajni Krst, i on im je rekao: „Idite ovuda i držite se za moju ruku“. I tako, držeći se za oca Arsenija, došli su do kapele Svetog Konstantina, gdje su ih čekali seljani koji su tu došli još za dana; odslužili su svenoćno bdjenje, a zatim i Božanstvenu Liturgiju. Poslije službe svi su izašli prepunjeni radošću, polijegali na travu, jeli; stariji su se pustili u besjedu, a mlađi su počeli da igraju kolo i pjevaju duhovne pjesme. Međutim, njihovu radost iznenada je zamjenio strah, jer su u daljini vidjeli poveću grupu dezertera iz turske vojske. Ti su ljudi činili mnogo razbojništava i ubistava, i bili su naoružani do zuba. Oni su bili gori od četelera. Žene su se sa djecom dale u plač i vrisku, i skupile se oko Hadžiefendije. Starci su naredili momcima da se sklone i da ne pucaju, da ne bi došlo do krvave bitke. Ženama i djeci je bilo naređeno da se sakriju. Ostali su samo starci, starice i Hadžiefendija. Otac Arsenije ih je sve umirio, jer je i staro i mlado bilo u strahu. „Ne bojte se, neka oni dođu, samo neka dođu“, – govorio je on.
Farašani su se ohrabrili riječima Hadžiefendije i umirili se. Samo što su im se turci približili, otac Arsenije je podigao ruku i rekao: „Vas je prokleo Bog i bićete svezani po mojem naređenju“.
Na te riječi razbojnici su bukvalni zamrli u mjestu. Počeli su da se raskajavaju i preklinju oca Arsenija da im oprosti: „Oprosti nam, smiluj se. Priznajemo, mi smo zločinci. Oslobodi nas, doći ćemo i primiti tvoj blagoslov. Od ovoga časa i mi ćemo se popraviti“. Otac Arsenije ih je oslobodio, rekavši: „Bacite svoje oružje, nama ništa od vas ne treba, i dođite ovamo“. Oni su stali u red, položili oružje, pali na koljena, pred noge Hadžiefendije, moleći za oprost. Žene i djeca su plakali od velike radosti i umiljenja.
Mlađim muškarcima je bilo naređeno da se ne miješaju, ali Prodromos Eznepidis, koji je bio mnogo razdražen zbog toga, nije mogao da se suzdrži, pa je uhvatio jednog od vođa bandita, i to prilično jakog, i počeo da ga bije. Milostivi Hadžiefendija ga je spasio od udaraca, rekavši: „Opraštam ti“. Zatim su seljaci uzeli oružje, natovarili ga na mule i predali ga turskim vlastima u Vereki (Agios Konstantinos).
Dezerteri ne samo da su se pokajali i promjenili način života – neki od njih su čak postali tajni hrišćani i kriomice otišli u Grčku prilikom razmjene stanovništva. I onaj kojeg je tukao Prodromos Eznepidis je postao hrišćanin, promijenivši ime Sulejman na Eleufterije[32]. On je takođe tajno otišao sa Farašanima i naselio se u Janjici. 1982. godine on je još bio živ. Imao je preko devedeset godina i zvali su ga Turkoeleufterije.
Jedna od žena turčina koji je živio u Farasi je izrazila želju da se krsti i rekla to majci Agatije, koja je meni pričala o tome. Ova je to rekla ocu Arseniju, koji joj je poručio da tajno dođe u njegovu kuću, da bi je nastavio u vjeri, a Agatijinoj majci je rekao da turkinji bude krsna kuma. Nakon što je muslimanka bila oglašena, primila je krštenje sa imenom Eleufterija. Turkinja je počela da živi kao što su živjeli tajni hrišćani, i svega je dva ili tri puta primila Sveto Pričešćenje, svaki put tajno.
Od svog krštenja Eleufterija, pretvarajući se da je bolesna, nije oskrnavila Sveto Krštenje sa svojim turskim suprugom.
Kako je Eleufteriji bilo teško da živi u okruženju nevjernika, Milosrdni Gospod ju je ubrzo oslobodio i uzeo je k Sebi: iznenada se razboljela i nekoliko dana je bila prikovana za postelju. Htjela je da se pričesti, ali joj je bilo teško da ode kod Hadžiefendije. A njemu još teže da ode kod nje u kuću nevjernika i da je pričasti kao tajnu hrišćanku. Ipak, uprkos svemu, Hadžiefendija je nije ostavio bez pričešćenja. Uzeo je malu jabuku, u njoj provrtio malu rupicu, uložio u nju česticu Svetih Darova i pokrio korom od jabuke. Onda je zamolio Eleufterijinu krsnu kumu da je posjeti i preda joj jabuku, da bi se ova pričestila. Krsna kuma joj je odnijela jabuku; ona je odmah naslutila da se dešava nešto neobično, i sa izmjenjenim izrazom lica rekla: „Hristos, duša moja“, – mada joj na pamet nije padalo da bi joj krsna kuma mogla donijeti Svete Darove. Ova je izvadila jabuku i dala je svom kumčetu. Tako se blagoslovena duša pričestila.
Poslije pričešćenja Eleufterija je predala svoju dušu Hristu. Zabrinuta kuma se bacila na oca Arsenija i rekla mu: „Hadžiefendija, smiluj se, Eleufterija je počinula. Šta će sad da bude? Počeće turkinje da je omivaju!“ „Ne sikuraj se“, – odgovorio je on. Ona je opet tjerala svoje: „Šta će biti, Hadžiefendija?“ Otac Arsenije joj je odgovorio: „Zaboravi na to“. Ali je kuma i dalje bila zabrinuta zbog toga, jer muslimani omivanje mrtvih smatraju nekom vrstom krštenja i vjeruju da se time praštaju svi grijesi koje je čovjek počinio u životu. Zabluda, naravno, i to kakva!
Kako je kuma nastavila da dosađuje ocu Arseniju, on je bio prinuđen da joj kaže: „Slušaj ti, ne misliš valjda da ja imam namjeru da dozvolim turkinjama da omivaju onoga koga sam ja krstio?“ On se neprekidno molio za Eleufteriju. I, šta se desilo? Koliko god da se turkinje trudile da okupaju Eleufteriju, one nisu mogle da pomaknu svoje ruke. Tako da su morali da je sahrane neomivenu, na turskom groblju.
Hadžiefendija je odslužio panihidu u odsustvu njenog tijela i nastavio da se moli za nju. A onda se desilo još nešto.
Eleufterija je počela da se svake noći javlja u svojoj kući, da sve po kući prevrće naglavačke, da razbacuje hranu i sve stvari po kući, govoreći: „Što vi mene mučite ovdje u paklu, na vašem groblju? Brže me nosite odavde i vodite me kući, na hrišćansko groblje“.
To se ponavljalo iz dana u dan, dok turska porodica više nije mogla da izdrži to i uputila se kod oca Arsenija: „Hadžiefendija, smiluj se. Mi užasno patimo kod kuće od te umrle žene. Pomozi nam! Ti si jedini koji može nešto da učini. Svaku nas noć ona muči, prevrće sve naglavačke i zahtijeva da je sahranimo na vašem groblju. Izgleda da je ona voljela vašu vjeru“. Otac Arsenije je odgovorio: „Šta mene pitaš? Ja sam Grk, a ti Turčin. Postupaj kako hoćeš“. Ovaj mu je odgovorio: „Ne, Hadžiefendija, ja neću da činim ništa bez tvojeg blagoslova“. Tada mu je otac Arsenije rekao: „Napravićemo za vas izuzetak. Otkopajte je i donesite, a mi ćemo je sahraniti u uglu našeg groblja“. Tako je i učinjeno.
Poslije toga radosna Eleufterija se javila u turskoj kući i poželjela svima dobra: „Živite hiljadu godina! Sad sam ja u raju, naslađujem se milosrdnim darovima Božijim“.
 


 
Neka Milosrdni Gospod da pokoj i dušama svih onih vjernih, koji su sa blagogovenijem čuvali predanja Svetih otaca Crkve, i koji su u čistoti svoga pamćenja sačuvali žitije i djela Svetog oca Arsenija u Kapadokiji i predali to svojim potomcima. Na još žive ljude, koji su posvjedočili ono što su znali, pa makar to bilo i sasvim malo, i time pomogli u pisanju njegovog Žitija, neka Sveti otac Arsenije izlije u izobilju svoj blagoslov. Amin.
 


 
NAPOMENE:

  1. Treba imati u vidu da su Konstantinopoljska i Eladska Crkva prihvatile novi, grigorijanski kalendar. Po julijanskom kalendaru taj dan je 28. oktobar.
  2. Grčki naziv ostrva – Kirkira.
  3. tljenje – raspadanje, truljenje. netljeno – ono koje se nije raspalo, koje nije istrulilo, netruležno.
  4. U skladu sa Lozanskim dogovorom 1923. godine, Grci iz Male Azije su se morali preseliti u Grčku, a Turci koji su živjeli u Grčkoj su se vraćali u Tursku.
  5. Netljenje tijela nije uvijek znak svetosti. Ovo je bio slučaj koji je svjedočio o nepravednom životu pokojnika („zemlja ne prima“).
  6. Prema drevnoj crkvenoj tradiciji računanje sati ne počinje od ponoći, nego od zore. U savremenoj Grčkoj u upotrebi su oba principa.
  7. Prodromos na grčkom znači Preteča; t.j. kršten je u ime sv. Jovana Krstitelja.
  8. Datum je prema novom kalendaru.
  9. Stasidije – drvene klupe-foteljice sa visokim leđima i podlakticama, sa sjedištima koja se preklapaju; koriste se u manastirskim hramovima.
  10. U Turskoj – titula poštovanja za čovjeka koji je išao na hodočašće po svetim mjestima. (Od riječi „hadži“ – hodočasnik, i „efendija“ – gospodin.)
  11. Već mnogo vijekova Grci i Bugari imaju međusobne teritorijalne pretenzije. U periodu 1941. – 1944. godine Grčka se nalazila pod okupacijom Njemačke i njenih saveznika – Bugarske i Italije. Bugari su bili zauzeli Istočnu Makedoniju i Trakiju i srušili mnogo toga što su za 20 godina izgradili grčki iseljenici iz Male Azije poslije grčko-turskog rata 1919.-1922. godine.
  12. Anadolija (kao i Kapadokija) – jedna od centralnih oblasti Male Azije, gdje su se još iz vremena Vizantije sačuvale gusto naseljene grčke kolonije u gradovima i selima, sve do 1924. godine.
  13. „Filakta“: u grčkim manastirima je uobičajeno da se hodočasnicima daju takozvane „filakte“ – truoglasti parčići platna sa prišivenim krstom u koje se zašiva tekst molitve ili psalama. Sa tačke gledišta muslimana, koji čudesa kod hrišćana objašnjavaju magijom, na filakte se gledalo kao na amajlije ili talismane (na ruskom: „ladanjka“).
  14. Četeleri – turski razbojnici.
  15. Ne po grčkoj paganskoj boginji, nego po glavnom gradu Grčke. Razlika je u akcentima. U imenu paganske boginje akcenat je na posljednjem „a“, a u imenu grada na „i“.
  16. Autor se u ovoom slučaju obraća čitaocima.
  17. Smirna (tur. Izmir) – jedna od većih luka na obali Male Azije. U XIX vijeku tamo je živjelo 200 hiljada Grka; grad je imao Duhovnu seminariju i mnogo hrišćanskih kulturnih ustanova.
  18. Na grčkom bukvalno: „Vidjeli učitelja na zalazećem turskom polumjesecu“ – izraz koji slikovito opisuje osjećanje gotovo bezizlaznog položaja Grka pod turskim jarmom.
  19. Osmanska imperija je ometala razvoj obrazovanja Grka koji su se živjeli u Turskoj.
  20. Poslije uspješnog rusko-turskog rata 1878.-79. godine Rusija je u mirovni dogovor uključila i paragrafe o svom pokroviteljstvu pravoslavnog grčkog stanovništva.
  21. U Grčkoj Crkvi pravo na vršenje tajanstva ispovijedi imaju samo sveštenici koji za to dobiju blagoslov episkopa i uzdižu se u stepen duhovnika.
  22. Misli se na drevni grčki liturgijski jezik, koji se mnogo razlikovao od govornog grčkog jezika kraja XIX vijeka.
  23. Prosfore u Grčkoj peku u obliku velikog okruglog hljeba. Često to čine sami parohijani i donose u hram. Ako ispadne da prosfora ima više nego što je potrebno za bogosluženje, one koje ostanu, po blagoslovu sveštenika se razdaju siromašnim kao hljeb.
  24. Nejasno je na kojeg se od Vaseljenskih Patrijarha ovdje misli, zato što su u periodu od 1878. do 1923. godine na Konstantinopoljskoj katedri služili Joakim III, Joakim IV, Dionisije V, Neofit VIII, Antim VII, Konstantin V, German V i Meletije IV.
  25. Dan sveštenomučenika Haralampija Magnezijskog je 10/23. februara.
  26. Pjesme jutarnje službe.
  27. Sakos – odežde pravoslavnih arhijereja.
  28. Katedra episkopa Kapadokije se nalazila u g. Ćesariji.
  29. Radi se o autoru knjige – budućem starcu Pajsiju (Red.)
  30. Tu je knjigu izdao G.K.Rodis u Atini, 1937. godine.
  31. S obzirom da se otac Arsenije rodio oko 1840. godine, ovaj događaj se vjerovatno desio oko 1910. godine, a ne 1890. godine, kako pretpostavlja starac Pajsije.
  32. Eleufterije (Eleufterija) znači „Sloboda“ – ime koje se davalo iz razumljivih razloga.

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *