Прелест

Питање:
Pomaze Bog! Postovani oci, do skoro sam imao jedan period teškog duhovnog rastrojstva i uninija.Period je trajao oko mesec dana, i pošto je svačije stradanje najteže i najveće suvišno je pričati da je bilo teško..ali rećiću Vam da iako vodim aktivan crkveni život da sam pao u takvo stanje da je demon ubacivao čak i pomisli o samoubistvu. Nekoliko godina sam mislio da je moj put monaški (iz želja slavoljublja i pomisli da je skoro kraj sveta, i bio sam sklon da se projektujem čitajuci žitija velikih podvižnika, i da mislim da sam ja kao i oni, i da su oni jedini Bogu dragi…pao sam čak i u manihejsku jeres) , moj duhovnik je nekoliko puta iz situacija, skretao pažnju da ja nisam za taj put, ja ga nisam slušao i mnoge stvari sam prećutkivao kako me ne bi više odvraćao od mojih namera.Kasnije se pokazalo da ja nisam za taj put i pošto sam saznao da monaštvo nije cilj ljudskog zivota nego samo put…bilo mi je lakše.Počeo sam da živim prirodnim, običnm životom i u tom normalnom ritmu življenja mi se čak počela dopadati i jedna devojaka…i nisam razmišljao o moanaštvu i imao sam mir.Medjutim taman kad sam došao do tog perioda mira počelo je to strašno iskušenje…dolazio sam do stanja ocaja i velike praznine i rastrojenosti.Strahovi koje su me ubijali su mi bukvalno slomile veru i odsekle od molitve, mislio sam da me Bog kažnjava za to što nisam otišao u manastir, i da sam ga razočaao time sto želim brak, mislio sam da nikad necu biti srećan u svetu (u braku) i da me na ovaj nacin (pustajuci demone na mene) vratiti na pravi put.Nisam čak smeo da kazem u molitvi da bude tvoja volja jer sam se plašio da ce volja Božija biti nešto sto nemogu da prihvatim.Od takvih misli i neprestanog preispitivanja sam pao u očaj i čamotinju.Stanje je bilo očajno jer protiv moje volje pomisli su se takvom brzinom prolazile i samo pustošile.I sve vreme sam samo želeo da budem običan čovek i umesto ranijih želja da budem veliki svetac…..stvorila mi se želja koju je imala moja baka – u raj. pa u kraj samo da se ne pečemo. Oprostite što sam bio opširan, ali morao sam da vam kazem ukratko neke stvari, kako bi shvatili moje pitanje: Ispovedio sam se, i pokajao sto sam tako razmisljao, i zeleo bih da stupim u brak, ali uvek kada se pojave takve misli, deluju na mene kao zemljotres.Kako da na njih ne obracam vise paznju i da postanem imun, i kako da se oslobodim utiska da sam Boga razocarao? i kako da postanem zdrava licnost kako bih mogao na normalan nacin da nadjem osobu i da volim, i da imam porodicu? ?
Милош


Одговор:
Драги брате, Чини ми се да ти већ јеси сасвим обичан човек, као и сви ми. Свима нама је тешко да испуњавамо вољу Божију и сви се ужасавамо када себе упоредимо са оним што би требали да будемо, оним што Христос од нас тражи у Јеванђељу. У томе је наша стална борба против својих навика које нас непрестано вуку на многоразличите врсте грешности. У томе је наше мучно пењање, уздизање и труд да живимо што ближе хришћанским вредностима, да се стално успињемо и идемо ка идеалима, остављајући за собом блато и грех и не осврћући се назад, као жена Лотова… Како се борити са помислима? Када ти неке мисли наиђу, пробај себи да кажеш – нећу сада о томе да мислим. Почни свесно да размишљаш о нечем другом. Не дозволи да те мисли “опијају”, збуњују или плаше. Негуј здраву памет и користи се њоме на добро и спасење: почни да се молиш Богу, да читаш молитве које знаш напамет, али опуштено, без журбе. Кад изгубиш ток мисли, опет се врати. И тако сваки пут, много пута, безброј пута. Као што безброј пута перемо руке, купамо се, чистимо, хранимо, једемо и пијемо, тако исто и безброј пута се поново враћамо добрим мислима, молитви… Да би ти било лакше, ако си у могућности, одмах узми да читаш Свето Писмо или дела Светих отаца, Житија, било шта душекорисно. Видећеш како ћеш тамо одмах наћи одговоре на мисли које те муче. Од Бога ти утеху и свако добро жели, о. Срба

Comments are closed.