NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Istorija crkve » PRAVOSLAVNO DUHOVNO ŠKOLSTVO U DALMACIJI

PRAVOSLAVNO DUHOVNO ŠKOLSTVO U DALMACIJI

Protojerej-stavrofor SLAVKO Zorica, profesor
PRAVOSLAVNO DUHOVNO ŠKOLSTVO U DALMACIJI
 
Tradicija pravoslavnih duhovnih škola na području Dalmacije seže u daleku prošlost. Moglo bi se reći da od kada postoje tri srpska manastira, Krupa (1317), Krka (1350) i Dragović (1395), da od tada datira i neka vrsta srpskog školstva i pismenosti u njima, jer manastiri su vazda, pored svoga duhovnog naznačenja, imali i prosvetiteljsku ulogu, koju su, shodno istorijskim okolnostima, s manje ili više uspjeha, uvijek vršili.
Kad je riječ o srpskim školama u Dalmaciji „važi isto kao i za ostale naše krajeve; bile su to parohijske, manastirske i gradske škole, već prema tome kakvi su uslovi postojali za njihovo osnivanje i držanje.[1]
Prva organizovana bogoslovska škola otvorena je u manastiru Krki 1615. To navodi Milaš u svojoj Pravoslavnoj Dalmaciji citirajući Končarevićev Ljetopis, a zatim taj podatak preuzimaju i ostali crkveni istoričari. Bogoslovija je osnovana u vrijeme dabro-bosanskog mitropolita Teodora i krčkog nastojatelja Joakima. Malo je poznato kako je radila, a još manje koliko je radila. Međutim, za pretpostaviti je da je radila do 1647. kada se bratija manastira povukla pred turskim nasiljem u Zadar, na mletački teritorij. Je li tada potpuno prestala sa radom ili je možda još radila na venecijanskom području, teško je reći.
 
Pravoslavna klirikalna škola
 
Druga organizovana duhovna škola bila je Pravoslavna klirikalna škola koja je počela sa radom tek 1834. u Šibeniku, da bi 1841. prešla u Zadar i 1864. tamo prestala sa radom. Naime, početkom XIX vijeka bila je velika oskudica pravoslavnog sveštenstva u Dalmaciji. U to doba u Dalmaciji nije bilo ni škole da pripremi kandidate za svešteničku službu, a ni episkopa da rukopoloži eventualne kandidate koji su se koliko-toliko pripremili za pastirsku službu, bilo u manastirima ili kod starijih sveštenika, često kod svojih očeva koji su bili sveštenici.
Ideja da se u Dalmaciji osnuje duhovna škola u kojoj bi se spremali kandidati za sveštenike bila je prisutna od najranijih vremena, ali je, reklo bi se, sazrela za vrijeme francuske uprave Dalmacijom. To se vidi iz pisma-predloga proveditora Dandola Napoleonu 1807, koga je ovaj postavio da upravlja Dalmacijom. Tu on ističe da bi trebalo da se i u praksi provede Napoleonov proglas kojim daje „svim svojim narodima slobodu savjesti i vjeroispovijedanja“. On se ovdje kod cara zauzeo i da se osnuje jedna pravoslavna seminarija u kojoj bi se obrazovali budući sveštenici, jer je u to vrijeme u Dalmaciji bilo oko 200 000 rimokatolika sa dvanaest biskupa, a pravoslavnih oko 80 000 bez i jednog episkopa.
U vezi sa osnivanjem škole on doslovno piše: „Potrebna je dakle jedna grčka[2] seminarija, kao što je nužna i za latinsko sveštenstvo. Jedna i druga imaju se upravljati jednakim načinom, da se sa načelima morala i vjere spoje točne nauke i lijepa književnost; da se k tome parosi obiju obreda uče zemljedjelstvu, kako bi mogli bolje savjetovati svoje parohijane na obrađivanje ovih plodnih zemalja i na radinost, čim će sada ova siromašna mjesta postati bogata i ljudima i sredstvima“.[3]
Nedugo po ovome Dandolovom pismu donesen je carski dekret (30. septembra 1808), u čijem prvom i drugom članku piše da će u Dalmaciji biti “ jedan episkop grčkoga zakona… i jedan kapitul i seminarija radi obučavanje klira rečenoga zakona“.[4]
O ovome se raspravljalo i na Crkveno-narodnom saboru u Zadru 1808, kojim je Dandolo predsjedavao.
Ideja o osnivanju Klirikalne škole dugo je ostajala samo ideja. Pokušaj episkopa Venedikta Kraljevića da sa unijatskim profesorima osnuje u Šibeniku Klirikalnu školu neslavno je propao (1821) Tek „carskom odlukom od 30. novembra 1827. odobreno je otvaranje Klirikalne škole za obrazovanje svešteničkih kandidata. Dok to ne bude, niko se ne može rukopoložiti bez potrebne spreme i dosadanje naredbe o tom. Manastiri neka šalju svoj podmladak na školovanje u koju od tri bogoslovije u državi.“[5] I zaista još od Kraljevićevog odlaska iz Dalmacije (1823) niko se nije rukopoložio. „Kroz ovo vrijeme umrlo je 19 sveštenika. Mnogo ih je u službi koji su prestarjeli i njihova je služba slaba. Kaluđeri su po manastirima pali na minimum, i ni jedan se od njih ne može poslati na parohiju jer trebaju u manastiru“.[6]
Dolaskom Josifa Rajačića za episkopa dalmatinskog (1829) pitanje osnivanja Klirikalne škole se intenzivira, i poslije dugotrajne prepiske sa državnim nadleštvima škola se konačno otvara u Šibeniku 9. januara 1834. Dakle, više od 25 godina od Napoleonove odluke.
Iako je ova škola bila dosta skromna, ona je za pravoslavne Srbe bila veliki dobitak, pogotovu ako se zna da se ona otvorila u državi gdje pravoslavlje nije bilo ravnopravno s ostalim vjeroispovjestima. Školom su upravljali episkopi ili, kad njih nije bilo, njihovi zamjenici-vikari.
Uredbom je bilo predviđeno 25 učenika, u svakom razredu po pet. Kasnije se taj broj po potrebi povećavao, pa je npr. školske 1848/49. bilo 46 učenika. Od 1855. primani su o državnom trošku i mladići iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Primani su učenici koji su završili četverogodišnju osnovnu školu.
Škola je radila u Šibeniku do šk. 1840/41. kada je prešla u Zadar gdje je šk. 1863/64. prestala sa radom, pošto je već odlučeno da se osnuje Pravoslavni bogoslovski zavod.
Klirikalna škola je časno izvršila svoju misiju na duhovnu korist pravoslavnih Srba u Dalmaciji i zato je vrijedno da je se sjećamo.
 
Pravoslavni bogoslovski zavod[7]
 
Priprema
 
Već sredinom 19. vijeka vodeći ljudi Pravoslavne srpske crkve u Dalmaciji, na čelu sa episkopom Stefanom Kneževićem, uviđali su nedovoljnost obrazovanja kandidata koji su završili Klirikalnu školu. Naročito se osjećao nedostatak opšteg obrazovanja, budući da se od učenika pri upisu u Klirikalnu školu tražilo da imaju samo četiri razreda osnovne škole, koja je, razumije se, davala veoma oskudno opšte obrazovanje. To se pokušalo nadomjestiti tokom pohađanja Klirikalne škole, ali se slabo uspijevalo, jer su učenici bili prilično opterećeni stručnim predmetima. Svakako je to bilo teško i za nastavnike, koji su u odjeljenju predavali sve predmete, od prvog do petog razreda.
Međutim, bilo bi nepravedno kada bismo umanjivali vrijednost i značaj Klirikalne škole. Ona je za 31 godinu svoga postojanja (U Šibeniku od školske 1833/34. do 1840/41, a u Zadru od 1841 do 1864) ipak odnjegovala ukupno 186 klirika, i to iz Dalmacije 120, iz Boke Kotorske 57, iz drugi srpski krajeva 9. Sve te kandidate poučavalo je 26 nastavnika.[8] Dakle, ova škola je donijela veliku korist i stekla velike zasluge za Crkvu i srpski narod. No i pored svega toga bilo je neophodno da se preustroji, odnosno da se podigne na viši rang.
Devetnaesti vijek je vijek u kome se pojavljuju razne ideje i učenja. U njemu se popularišu nove ideje i nova naučna dostignuća. One svuda nalaze svoje propagatore. „Sve pokreću, stvaraju i pretvaraju, svega se dotiču, svemu daju drugi tip, novi vid i oblik, a naravno ne ostavljaju na miru ni oblasti religijozno-nravstvene. Na protiv, kao da je ona najmiliji prijedmet, u više slučajeva, njihove sinteze i analize. Pa šta, zar sveštenstvo da skrsti ruke na trebniku i služabniku, na časlovcu i psaltiru, a da se i ne osvrne na potok novije misli koji kraj njega žubori, da ne pogleda otkud on izvire, kuda teče, gdje uvire? Sveštenik je pastir duša, ideje su hrana duši. Pastir treba da zna sve one pašnjake, na kojima će stado njegovo sebe nasititi ili otrovati. Ne, sveštenstvo ne smije izostati iza svojega vijeka. Niko njega ne sili da sve nove ideje primi za nepobitne istine. Mnoge su od njih nestalne, pogrješne, nepravedne, lažne. Ali sveštenik treba da zna šta pokreće javno mišljenje, opću svijest, kakve ideje stvara ljudski um, kako se one u životu očituju i primjenjuju, znati radi toga, da i sam pomože njiovom širenju, ako su istinite i korisne, ili da i suzbija i guši, ako su štetne i lažne.“[9]
Ove riječi prof. Kalika dovoljno ilustruju sazrelost ideje o potrebi podizanja bogoslovije na viši rang. Neophodnost reorganizacije bogoslovije ovaplotila se u mnogim učenim glavama ondašnjih dalmatinskih Srba, pogotovu episkopa Stefana Kneževića, koji je i sam „opazio da sistema u bivšoj klirikalnoj školi nije više odgovarala današnjijem kulturnijem zahtjevima i potrebama crkve, – jedno za to, što svojijem vaspitanicima ona nije davala, niti je mogla dati, dovoljno općeg obrazovanja, a drugo što ni predavanja samijeh bogoslovskijeh prijedmeta, poradi oskudice nužnijeh prethodnijeh poznavanja svjetskijeh nauka, nijesu mogla biti stavljena na širu osnovu.“[10] Zato se stalo na stanovište da obrazovanje svešteničkih kandidata treba podijeliti u dvije posebne cjeline: 1) opšti-gimnazijski i 2) završno-specijalni – bogoslovski. Trebalo je u tom pravcu da se reorganizuje Klirikalna škola.
Episkop Stefan je počeo na tome ustrajno da radi i poslao je svoj predlog nadležnoj državnoj ustanovi. Pozitivan odgovor od Njegovog c. i k. Apostol. Veličanstva dobio je relativno brzo. Odluka je stigla 14. oktobra 1860. u kojoj se kaže da se unaprijed u bogosloviju imaju primati samo oni mladići koji su završili najmanje nižu gimnaziju. Istovremeno je odlučeno da se mladim dalmatinskim Srbima pruži mogućnost učenja gimnazije, te da se državne stipendije, koje su dotle dobijali oni koji su pohađali Klirikalnu školu, počevši od škol. 1860/61. godine dodijele samo onima koji će učiti gimnaziju. „Konačnu pak naredbu u pogledu reorganizacije klirikalne škole, pridržalo se Njegovo Veličanstvo izdati u zgodnije vrijeme. I tako, već svršetkom 1863/64. god. bješe spremljeno njekoliko mladića sa nižom gimnazijom da stupe u bogosloviju. No kako i tolika prethodna sprema nije dovoljna za temeljito stručno bogoslovsko izobraženje, to je episkop Stefan ponovio molbu svoju na nadležnom mjestu, ištući sada, da predložnici za sveštenički čin svrše o državnom trošku svu gimnaziju, a po tom tek da stupe u bogosloviju. I ovo nastojanje njegovo bude uvjenčano potpunijem uspjehom vrhovnom odlukom Njegovog c. i k. Apost. Veličanstva od 25. okt. 1864. god., poslije čega klirikalna škola nakon 31 punu godinu postojanja svojega, kao što gore rekoh, dijelom u Šibeniku a dijelom ovdje u Zadru, morala se zatvoriti (1864 god.) da poslije četri godine, ali pod drugim imenom, opet stupa u život, u život novi pod imenom Pravoslavni Bogoslovski Zavod, i sa novijem planom, koji je utvrđen vrhovnijem riješenjem 5. juna 1869. god.“[11]
 
Početak rada
 
Iz naprijed navedenoga se vidi da je glavni cilj osnivanja Pravoslavnog bogoslovskog zavoda bio da spremi Crkvi što veći broj dobrih i obrazovanih sveštenoslužitelja. Već 1869. godine bio je spreman plan novog Zavoda, koji će se vremenom mijenjati odnosno prilagođavati prilikama i okolnostima u kojima je živio i radio Zavod.
„U glavnome novi organizacioni plan ovaj sadrži slijedeće tačke: sistematizira četri profesorska mjesta s godišnjom platom od for. 840. Tačno opredjeljuje nauke, koje sačinjavaju potpuni kurs bogoslovskog obrazovanja kroz četri godine. Sve prijedmete dijeli u četri grupe prema broju profesorskijeh katedara, i određuje kako će se po godinama predavati, odnosno izučavati. Za crkveno pjenije s pravilom određuje naročitog učitelja s godišnjom nagradom od 200 for. Za zavodsku biblijoteku godišnju dotaciju 100 for. Za profesore mogu se postaviti samo oni kandidati, koji su svršili ispit zrelosti i jedan potpuno uređeni bogoslovski zavod, a poslije prethodnog konkursalnog ispita. U sjemeništu, spojenim s bogoslovskijem zavodom, sistematiziraju se 40 pitomačkijeh mjesta za obje eparhije, ovu i bokokotorsku, koja već tada bješe u izgledu da će se osnovati, i to 20 za učenike gimnazije, a 20 za slušaoce bogoslovije. Dva pitomačka mjesta iz broja ovije pošljednijeh mogu zauzeti mladići iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine.“[12]
Ovaj plan je zaživio čim se Zavod otvorio, šk. 1869/70. godine (I razred), a potpuno se aktivirao šk. 1872/73. godine. Tokom prve dvije godine postavljeni su privremeni profesori koji nisu imali kvalifikacije predviđene planom. Te prve dvije godine bili su sljedeći privremeni profesori: protoprezviter Đorđe Nikolajević, potonji mitropolit dabro-bosanski, dr. Jakov Pankraci, redovni profesor u mjesnoj velikoj gimnaziji, te iguman Lukijan Kundaica, privremeni profesor, koji je šk. 1870/71. godine predavao sve predmete u II godini. Kao učitelj Crvenog pjevanja sa pravilom počeo je jerođakon Spiridon Vuinović, nastavili jerej Jovan Brčić i jerej Ilija Stojanović. Počelo se, dakle, skromnije ali sa velikim ambicijama.
Godine 1871. vraćaju se sa školovanja dva mlada akademski obrazovana profesora (Nikola Milaš i Ljubomir Vujinović), koji su bili poslani u Petrogradsku duhovnu akademiju baš sa ciljem da se vrate i postanu profesori u Zavodu. Time je počeo da se kompletira kompetentni nastavnički kadar, koji će se krajem desetljeća ustaliti i postati respektabilan Nastavnički savjet. Već 1875. Ministarstvo crkvenih poslova i nastave svojim aktom br. 13278 od 30. decembra povisuje plate redovnim profesorima na 1000 for. što na svoj način potvrđuje respektabilnost nastavničkog kadra.
Da bi se lakše i uspješnije stizalo do cilja nove organizacije Zavoda, nastavni plan je izmijenjen i dopunjen naredbom Ministarstva crkvenih poslova i nastave br. 18261 od 29. oktobra 1882. Njome je napravljen drugačiji raspored po godinama i drugačiji raspored predmeta po katedrama. Pored toga uvedeni su i neki novi predmeti koji dotle nisu bili u nastavnom planu.[13] Istovremeno Zavod, posebnim aktom Ministarstva dobija ovlaštenje da se izradi zavodski ustav, koji će određivati prava nastavničkog savjeta uopšte i svakog profesora posebno, riječju sve što se odnosi na unutrašnje uređenje zavodskog života.
„Od toga doba prođoše dvanaest godina i nikako da se do željenog ustava jednom dođe. Glavni uzrok toga bio je taj, što je trebalo prečišćavati i ispravljati više puta izrađeni nacrt prema strogom smislu postojećijeh raznijeh državnije naređenja. U početku ove (1894) godine, na novo pregledan, sproveden je visokoj Vladi na konačno odobrenje. Među tijem profesorski zbor je bio ovlašćen od Njegovog Preosveštenstva gosp. Episkopa, upravitelja zavodskog, da se rukovodi tijem revidiranijem i Vladi na konačno odobrenje podnesenijem nacrtom za ustav, u kojemu je nastavni plan, što se tiče rasporeda prijedmeta po godinama itd., u njekoliko opet modifikovan.
I baš, kao da je tako udešavano, našem zavodu bilo je suđeno, da prvijeh dvadeset pet godina života svojega, sada proslavljenijeh, proživi bez ustava, a drugijeh dvadeset i pet godina tek da započne živjeti sa ustavom.
Podneseni nacrt odobren je naredbom visokog c. k. Ministarstva crkvenijeh posala i nastave od 6. avgusta 1894. Br. 25609, i mi ga ovdje donosimo u srpskom prijevodu.“[14]
Naredba Ministarstva od 29. oktobra 1882. godine nije imala značaj samo za unapređenje nastavnog plana i uopšte boljeg života i rada Zavoda. Vremenom se pojavio problem popune upražnjenih mjesta profesora, koji su iz raznih razloga napuštali Zavod, a to je bilo veoma teško. Zato su mudra uprava i Nastavnički savjet odlučili da se oslone na sopstvene ljudske resurse. I to je sadržavala i ova naredba. Isposlovano je, naime, da Ministarstvo onim studentima ovoga Zavoda, koji pokažu naglašeni dar i sklonost ka nauci, a s ciljem da se usavrše u bogoslovskim naukama na većim školama u Beču ili Černovicama, obezbijedi državne stipendije, kako bi se po završenim studijama vratili u Zavod i postali profesori. Ovo se pokazalo veoma korisnim, jer su se tako bezbolnije popunjavala upražnjena mjesta profesora.
Još je vrijedno pomena i to da se u ovom periodu, pored bogoslovskih predmeta, uveli i kursevi iz poljoprivrede i enologije (šk. 1877/78) i pastoralne medicine (šk. 1885/86).
U devetoj deceniji XIX vijeka Bogoslovski zavod se sasvim stabilizovao što se tiče unutarnjeg uređenja kao i profesorskog kadra, a 1894. je i zvanično odobren Ustav od strane državnog nadleštva. Iako je i nadalje bilo promjena u nastavničkom kadru, one su sada bile bezbolnije jer su se popunjavala upražnjena mjesta uglavnom svršenim bogoslovima ovog zavoda, koji su se na drugim univerzitetima osposobili za profesorsku službu. Tako na primjer škol. 1914/15. vidimo da su gotovo svi profesori bili svršeni studenti Zavoda. Radi ilustracije, neke ćemo i pomenuti. To su bili Jerotej Cvijetić, Nikanor Raketić, Serafim i Irinej Kalik, Miloš Parenta… Upravitelj zavoda je bio nadležni episkop Dimitrije Branković.
Prvi svjetski rat je nagovjestio i kraj ove ugledne obrazovne ustanove. Moglo bi se reći da je Zavod normalno radio zaključno sa škol. 1915/16. godinom. Tada je u četvrtoj godini jedini bogoslov bio Jakov Mandić, kasnije paroh u Metkoviću, Baljcima, Bribiru, a od 1935. u Đevrskama gdje se upokojio 1974. godine.
Iako je Pravoslavni bogoslovski zavod zvanično prestao sa radom škol.1919/20. godine, onda kada je Zadar potpao pod Italiju, u periodu od 1916. do 1920. nekako je tavorio, možda samo da bi određeni kandidati koji su pohađali Zavod, a nisu diplomirali usljed ratnih okolnosti, polagali završne ispite. Iz raspoloživih nam dokumenata nije sasvim jasno.
U pravoslavnom bogoslovskom zavodu u Zadru nastavnici su bili veoma obrazovani, što se vidi iz njihovih radova objavljivanih U Glasniku pravoslavne dalmatinske crkve, u godišnjim Izvještajima Zavoda, kao i u drugim naučno-teološkim časopisima kakva je npr. bila Istina, koju su pokrenuli baš profesori Zavoda. Šteta je što je izlazila relativno kratko (1885-1888) pa se zbog nedostatka sredstava ugasila. Iz tih radova, koje bi možda bilo dobro sakupiti i objaviti u jednoj knjizi, vidi se koliko su profesori pratili svjetska dostignuća u teološkoj misli. A pratili su ih na više stranih jezika: njemačkom, engleskom, francuskom, ruskom…. I svršeni bogoslovi su tada dobro vladali italijanskim, njemačkim, pa i ruskim jezikom. Recimo da je Miloš Parenta još kao student Zavoda prevodio sa francuskog.
Iz izmijenjenog nastavnog plana šk. 1882/83. godine vidi se da je Bogoslovski zavod u Zadru radio fakultetskim načinom. Budući da je Zavod prestao sa radom 1920. i nije više obnavljan, a u novoj državi se našlo mnogo ljudi koji su završili Zavod, pokrenuto je pitanje ranga škole. Neposredni povod za to je dao prota Ljubomir Vlačić, koji je od Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije tražio da mu se prizna fakultetska stručna sprema. Ministarstvo se za mišljenje obratilo Rektoratu beogradskog univerziteta, a Rektorat Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, koji je po ovom pitanju na sjednici od 25. novembra 1931. donio odluku „da se svršenim učenicima Zadarske bogoslovije prizna fakultetska sprema ako su se u bogosloviju upisali sa položenim ispitom zrelosti. Ovakva odluka je doneta zbog toga što se nije dosledno primenjivala odluka iz 1869. godine da se u bogosloviju upisuju slušaoci koji su završili potpunu gimnaziju“.[15]
Konačno rješenje ranga Pravoslavnog bogoslovskog zavoda donijeto je Uredbom Ministarstva prosvjete o 1. Maja 1933. U članu 4 stoji „da fakultetskoj spremi odgovaraju bivše Pravoslavno učilište u Sremskim Karlovcima i bivši Pravoslavni bogoslovski zavod u Zadru ?sa prethodno položenim ispitom zrelosti u srednjoj školi?. Na osnovu ove Uredbe kraljevina Jugoslavija je retroaktivno priznavala fakultetski rang svršenim učenicima Karlovačke i Zadarske bogoslovije“.[16]
Prestankom rada Zavoda (1920), gotovo pola vijeka nije bilo nijedne duhovne škole u Dalmaciji. Kandidati za buduće sveštenike su se u tom periodu školovali u bogoslovijama u Sremskim Karlovima, Cetinju, Sarajevu, Beogradu i Prizrenu. Tek 1964. godine ponovo se otvara bogoslovija u Dalmaciji, ovaj put u manastiru Krki. Uspješno je radila sve do 1995. kad je sa narodom izbjegla iz poznatih razloga. Nastavila je sa radom na Divčibarama, zatim Foči, da bi se 2001. ponovo vratila u manastir Krku gdje i danas radi.
O klirikalnoj školi opširno i dokumentovano pisao je počivši prota Ljubomir Vrcelj, vrsni poznavalac srpske istorije u Dalmaciji, u Almanahu Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971. (str. 107-121), a o Bogoslovskom zavodu prof. dr Predrag Puzović u svojoj knjizi Zadarska bogoslovija, Beograd 2012. Još preostaje da se obradi rad Bogoslovije u man. Krki i da se time zaokruži istorija pravoslavnog duhovnog školstva u Dalmaciji. Za ovo ima dovoljno raspoloživih izvora.
 


 
NAPOMENE:

  1. Milan Radeka, Građa o srpskim školama u SD, Almanah Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, str. 123.
  2. Pod imenom Grka Dandolo podrazumijeva pravoslavce, koji su u to vrijeme bili gotovo isključivo Srbi.
  3. Srbsko dalmatinski magazin za 1870-71. godinu, str. 5-6.
  4. Isto.
  5. Istorijski arhiv Zadar, sv. 19, br.113 od 23. IV 1828. Citirano po Ljubomir Vrcelj, prota Klirikalna škola u Šibeniku i Zadru (1834-1864), Almanah Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, str. 108.
  6. Isto.
  7. O Pravoslavnom bogoslovskom zavodu , opširno je napisaao prof. Dr. Predrag Puzović u svojoj knjizi Zadarska bogoslovija, Beograd, 2012.
  8. Izvještaj o Pravoslavnom Bogoslovskom Zavodu za škol. 1878/79, str. 21-29.
  9. Izvještaj o svečanoj proslavi dvadesetpetogodišnjeg spomena preuređenja i postojanja Pravoslavnog bogoslovskog zavoda u Zadru, govor prof. Serafima Kalika, Zadar 1894, str. 10.
  10. Isto, str. 12.
  11. Isto, str. 14.
  12. Isto, str. 16.
  13. Vidi Izvještaj o pravoslavnom bogoslovskom zavodu za šk. 1882/83. godinu.
  14. Izvještaj o svečanoj proslavi dvadeset petogodišnjeg spomena…, str. 65-66. Ustav je odštampan na str. 67-79.
  15. Predrag Puzović, Zadarska bogoslovija, Beograd 2012, str. 98.
  16. Isto.

 


Pripremio:
Ivan Tašić

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *