NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Besede » Pouka na Vaznesenje Gospoda i spasa našega Isusa Hrista

Pouka na Vaznesenje Gospoda i spasa našega Isusa Hrista

Sveti DIMITRIJE Rostovski

 

A Gospod pošto im ovo izgovori, uznese se na nebo
i sjede Bogu sa desne strane.
(Mk. 16, 19).

 

Ljubljeni moji slušaoci! Ne znam kako da nazovem današnji praznik Vaznesenja Gospodnjeg: radosnim li praznikom, ili tužnim? Nazvao bih ga ja radosnim praznikom, ali evo vidim svete Apostole kako plaču i tuguju, o čemu svjedoči i Crkva, koja u stihirama na „Gospodi, vozvah“ pjeva sljedeće: Gospodi, Apostoli jako vidješa Tja na oblaceh voznosima, ridanijem slez, Žiznodavče Hriste, skorbi ispolnjajemi ridajušče glagolahu: Vladiko, ne ostavi nas sirih, ihže za milosredije vozljubil jesi, rabi Tvoja. Nazvao bih ga tužnim praznikom, ali vidim iste te Apostole kako se raduju, o čemu svjedoči sadašnji tropar, govoreći: Vozneslsja jesi vo slave, Hriste Bože naš, radost sotvorivi učenikom, obetovanijem Svjatago Duha. Nazvao bih ga radosnim praznikom, ali vidim prečistu i preblagoslovenu Djevu Bogorodicu, kako toči iz očiju Svojih mnoge i tople suze o Svojem razlučenju od preljubljenog Sina i govori: Ne ostavljaj me, Sine moj! Nazvao bih ga tužnim praznikom, ali vidim istu tu prečistu Bogorodicu Djevu kako se premnogo raduje o ovakovom Božanstvenom proslavljenju Svojega Sina i Boga, o čemu svjedoči Slavnik crkveni, pjevajući: Učeniki i roždšuju Tja Bogorodicu radosti bezčislenija ispolnjivi vo Tvoje Voznesenije. Nazvao bih ja ovaj praznik radosnim, ali kakva može za djecu biti radost u tome što ih ostavlja otac; kakva utjeha ovcama kada od njih odlazi pastir; u čemu može biti veselje i nevjeste – crkve, kada Ženih njezin, Hristos, odlazi od nje, mada ne i zauvijek, jer govori: Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka (Mt. 28:20), ali ipak On poslije toga neće više biti vidljiv: plotske oči više Ga neće vidjeti, nego pak samo umne oči? Nazvao bih ga ja tužnim praznikom, ali evo vidim Gospoda mojega svijetlog, radosnog, kako ide sa veseljem ka Ocu, vidim i sve gornje sile kako neizrecivo likuju. Slušam ja još i Crkvu, koja poziva na veselje sve koji na zemlji žive i govori: Vsi jazici vopleščite rukami, jako izide Hristos, ideže be perveje. Zaista je ovo radost savršena, to je radost svekolika za gornje sile; a nama, pak, zemaljskim, to je – radost sa plačem, veselje sa suzama, utjeha sa sjetom. Vi, sveta dva Angela, utješitelji naši, koji stadoste pred Apostole na gori Maslinskoj u svijetlim haljinama, utješite one koji tuguju, obradujte one koji plaču, kažite im nešto radosno. I evo, oni govore: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas vaznese na nebo, tako će isto doći kao što Ga vidjeste da odlazi na nebo (Djela Ap. 1:11). Za vas je to radovanje, ali za nas grešne to nije radovanje, nego velika žalost, jer nas vi podsjećate na drugi, strašni Hristov dolazak, u kojem će On suditi i kažnjavati grešne. Zar nam nije dosta što tugujemo zbog toga što je od nas otišao Gospod? A vi nas još užasavate strašnim sudom i na jednu žalost nadodajete nam novu tugu.
Potražimo zato mi sami, ljubljeni slušaoci moji, neku drugu utjehu u Svetom Pismu, pa ćemo je i naći, ako razmotrimo neke radosne razloge, zbog kojih se Gospod naš vaznio od nas na nebo.
Gospod naš se nije vaznio na nebo da bi nas Svojim odlaskom ražalostio, nego da bi za nas napravio ono što je nama najkorisnije. Jer sav Njegov život, sva djela Njegova bila su usmjerena prema našoj koristi; znači, i vaznesenje Njegovo se svršilo radi našeg dobra. Kao što je, nas ljubeći, On sišao sa neba, poživio među ljudima i dušu Svoju položio na krstu: tako zavoli Bog svijet, tako se On, ljubeći nas i dobro nam čineći, i na nebo vaznio, jer reče učenicima Svojim: bolje je za vas da Ja odem, jer ako Ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako li odem, poslaću Ga k vama (Jn. 16:7). On ovim kao da je rekao: Budite razumni, o ljubljeni učenici Moji! Svakom od vas predstoji poseban put izlaska na propovijed riječi Božije cijelome svijetu, a u svijetu ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati; i vi ćete žalosni biti (Jn. 16:20); u tom bolu, u toj žalosti i ridanju vama će trebati da vas neko utješi, okrijepi i podrži; i evo Ja idem Ocu i poslaću vam Utješitelja, Duha Svetoga, Koji od Oca ishodi, da vas On utješi u svim vašim patnjama i nesrećama. Zbog toga je za vas bolje da Ja idem. Odvešće te, Petre, kuda ne želiš i četiri četvorke vojnika će stražiti nad tobom, a u Rimu je već i drvo za tvoj krst spremno. I ti, Jakove, prvi ćeš ugledati nad vratom svojim mač za Ime Moje. Tebe, Jovane, će poslati u progonstvo, u daleke zemlje, na ostrvo Patmos. Tebe, Andrej, čeka krst u Ahaji, a tebe, Filipe, u Jerapolju; tebi je, Vatrolomej, suđeno da budeš razapet u Jermeniji, gdje će i kožu s tebe odrati. Tomi je suđeno da bude izboden kopljima. Mateja sa mukama čeka Etiopija, a ostale – druge zemlje: svakome je spremna njegova čaša stradanja. U svim tim stradanjima i mukama neophodna vam je neka podrška, naslada i utjeha. Zbog toga Ja idem kod Oca i šaljem vam Utješitelja, Duha Svetoga, Koji će, prisustvujući uz vas, učiniti da budete bez straha i da radosno trpite svakojake muke i naposlijetku i smrt. Zbog toga je bolje da Ja odem. Poslije vas mnogi drugi će poput vas morati da pretrpe raznolika mučenja i smrt za Ime Moje: biće kamenovani, posječeni mačem, prženi ognjem, bacani zvijerima na obrok i drobljeni na komade. Drugi će, ne bez muka, biti dobrovoljni mučenici za Ime Moje iz ljubavi prema Meni, prezirući svijet i sve sladosti njegove, odrekavši se sebe i umrtvljujući tijelo svoje sa strastima i požudama: jedni će poći u pustinje, drugi u zatvore manastirske – radi stradanja i podviga; oni će takođe imati nuždu za Božanstvenom pomoći i utjehom. Prema tome, poći ću kod Oca i poslaću im Utješitelja, jer bez toga On neće doći; a zbog toga bolje je da Ja idem. Mnogi koji vjeruju u Mene i koji hoće da blagočestivo žive, biće gonjeni (2 Tim. 3:12); mnogi nevini ljudi će stradati; mnogi pravednici će trpjeti napasti i zlobu; mnoge sluge Moje će biti podvrgnuti užasnim nesrećama: gladi, žeđi, studeni, golotinji, lancima, tamnicama, ranama i smrti; sve njih će trebati utješiti u njihovim gonjenjima, stradanjima, zlobi i nesrećama. Dakle, Ja ću otići kod Oca i poslati im Utješitelja od Oca. Ako Ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; zato je bolje da Ja odem.
O, koliko je blagosloven razlog vaznesenja Gospodnjeg na nebo: razlog koji donosi radost, uliva nadu radosnim očekivanjem, obavještava nas o dolasku Utješitelja. Idi onda, Gospode, idi i pošalji nam Utješitelja!
Gospod naš se vaznio na nebo da bi nas gledao sa visine, kao otac djecu svoju, kao pastir ovce, kao orao ptiće svoje, kao vojvoda svoje vojnike – da bi svakoga vidio, da bi znao nuždu i potrebu svakoga i da bi svakome pružio pomoć. Kao što se car, kada okupi mnoštvo svoje vojske za boj i kada želi da vidi sve svoje pukove, popenje na neko uzvišenje, na goru ili neku visoku utvrdu, da bi sa visine sve vidio i organizovao; tako i Gospod naš, Car careva, iskuplja ratujuću na zemlji Crkvu, u kojoj je činova onoliko koliko i pukova, i vaznosi se na gornja nebesa, da bi sa visine vidio podvige svih. Onima koji se dobro podvizavaju On plete vijence, onima koji iznemažu pruža ruku Svoje pomoći, one koje padaju podiže i čini ih jačim za borbu protiv neprijatelja, a onima koji nas gone pravi prepreke. Podvizava se, na primjer, u stradalničkom podvigu sveti prvomučenik Stefan, koga kamenuju judejci, a Gospod naš sa visine slave Svoje, otvorivši nebo, gleda na njega, pa stradalnik uzvikuje: Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu (Djela Ap. 7:56).
Evo i Savle, koji odiše prijetnjom i ubistvom, žuri u Damask, da bi progonio Crkvu Božiju, a Gospod, videći ovo sa visine nebeske, prepreku mu postavlja, ozarivši ga svjetlošću nebeskom, oslijepivši njegove plotske oči i prestrašivši ga glasom: Savle, Savle, što me goniš!? (Djela Ap. 9:4).
Nije jedan od strastrpaca u svojim užasnim stradanjima – čas iznemagao, čas sasvim padao, budući pobijeđen, kao na primjer Jakov Persijanac; ali Gospod, prizrevši iznemogle, potkrepljivao ih je; pale je podizao, tako da se i tu obistinilo Pismo, koje govori: Ako i padne, neće se razbiti, jer Gospod podržava ruku njegovu (Ps. 36:24). Na sličan način, prizirući sa visine nebeske, On pomaže i nama, slugama Svojim.
Vaznio se od nas Gospod naš na nebo radi toga – da bi poput sunca obasjavao sve nas Svojom blagodaću sa visine nebeske. Kada sunce posle zalaska svoga negdje zamakne, svo podnebesje se prekrije tamom; a kada izađe i počne da se penje u visinu, tada se tama povlači i bježi sa svim podnebesjem, a sunčeve zrake osvjetljavaju svu vasionu. Dok je i misaono sunce naše Hristos prebivao, kao na nekom zapadu, na zemlji u nejavljanju Sebe ljudima i kada je bio potamnjen dobrovoljnim stradanjem, dotle je po svoj zemlji vladala tama neznanja Boga. A kada se On, ustavši iz zapada grobnog, uspeo na nebo, istog časa munje Njegove osvijetliše vaseljenu, istog časa od istoka sunca do zapada slavno postade Ime Njegovo (Ps. 112:3; 76:19) i poznanjem Boga osvijetli se vaseljena (Avak. 2:14).
Sunce s neba obasjva i zle i dobre (Mt. 5:45). Tako se i Gospod naš uspeo na nebesa, da bi sa visine nebeske prizirao na pravednike i na grešnike: pravedne ljubeći i grešne milujući. Sunce sa neba svojim zracima otapa zimu i led, ogrijeva zemlju i čini je plodnom; tako i Gospod naš se vaznio na nebo da bi otuda zracima blagodati Svoje otapao led zamrzlih duša naših, grijao srca naša i učinio ih plodnim, poput zemlje, da se pred Njim ne bismo pokazali jalovi, nego da u sebi uzrastemo duhovne plodove.
Vaznio se Gospod od nas na nebo da bi nam pripremio put na nebo i bio vodič u gornje zemlje. I niko se nije popeo na nebo, – govori Apostol, – osim Onaj koji siđe s neba, Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa. (Jn. 3:13; Ef. 4:10). Prije niko nije mogao da se popenje na nebo, makar bio on i pravedan, i svet. Ugodan Bogu bijaše Noj, pravedni bijahu Avram, Isak, Jakov, o kojima se govori da su oni bili pravedni pred Bogom, kao što govori Bogu car Manasija: Nisi položio pokajanje pravednim Tvojim Avramu, Isaku i Jakovu, koji ne sagriješiše pred Tobom (2 Paralip. 36); neporočan i celomudren bijaše Josif Prekrasni i Mojsije, koji je proveo Izrailj kroz Crno more po suvom; svet je bio i Isus Navin, koji je zadržao sunce da ne zađe; ne bez svetosti bijahu i drugi ugodnici Božiji u Starom Zavjetu, kao na primjer Danilo, muž duhovni, koji je zagradio usta lavovima, tri otroka, koji ugasiše molitvom peć vavilonsku, i ostali veliki proroci; međutim, niko od njih prije Hrista nije mogao da uzađe na nebo i niko čak ni čuo nije ima li, i hoće li biti, za ljude puta prema nebesima. A kada se Gospod naš, obukavši se u čovječiju prirodu, popeo na nebo, istog časa je svom ljudskom rodu pokazao put ka nebesima. Po njemu su pošle, po tragu Hristovom, iz ada izvedene duše svetih praotaca i proroka; njime su se popeli apostoli, svetitelji, mučenici i ispovijednici; njime se i danas uspinju dostojni i pravedni ljudi koji slijede za stopama Hristovim; svima je danas poznat put ka nebesima, za koji se prije ni čulo nije, samo, o, ljudi, ne budite lijeni da se penjete njime.
Vaznio se Gospod naš od nas na nebo da bi nam otvorio vrata nebeska i da bismo mi bez zabrana ulazili u nebo. Praotac naš Adam je zatvorio vrata rajska za sav ljudski rod, učinio ih neprohodnim za sve zemnorodne, i heruvim je sa plamenim oružjem stao kod vrata rajskih; zatvorio je Adam raj i put ka životu, a otvorio samo otvore ka smrti i adu. A Gospod naš je učinio suprotno: zatvorio je otvore ka smrti i adu, i otvorio raj: prvo razbojniku, kojem je rekao: danas ćeš biti sa Mnom u raju (Lk. 23:43), a potom je svima, nakon Svog vaznesenja, otvorio samo nebo.
Rekoh da je Gospod naš zatvorio otvore ka smrti i adu, a otvorio dveri nebeske. Što se tiče toga da su vaznesenjem Gospodnjim na nebo bila otvorena vrata nebeska, u to vi, ljubav vaša, vjerujete: jer su prilikom vaznesenja Gospodnjeg angeli koji su Mu prethodili govorili gornjim angelskim činovima: Podignite vrata, knezovi vaši, i uzdignite se, vrata večna, i ući će Car slave (Ps. 23:9). Ali što se tiče toga da su bila zatvoreni otvori ka adu i smrti, meni se čini da vi u to sumnjate; zbog toga ću kao potvrdu toga navesti riječi iz Otkrovenja Jovanovog.
U jedno vrijeme Gospod naš se javio Svojem ljubljenom učeniku Jovanu i rekao: Ne boj se: Ja sam Prvi i Poslednji, i Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla. (Ap. 1:17-18). Ovdje posebno rasuđivanje zaslužuje sledeća stvar. Zašto Hristos Gospod ne nosi Sam ključeve vječnog života i carstva nebeskog, nego ih je predao sv. Petru: Daću ti ključeve carstva (Mt. 16:19); isti ti ključevi, kojima se otvaraju i zatvaraju pakao i smrt, On je počeo da nosi Sam: Imam, – rekao je On, – ključeve od smrti i pakla? Nije valjda Gospod naš toliko surov i nemilosrdan, da je spremniji da pogubi čovjeka, nego da ga spase, spremniji da otvara ljudima vrata ada i smrti, nego li života i carstva? Ali to se o Njemu ne samo ne smije kazati, nego ni pomisliti, jer je On blagoutrobni i premilosrdni Sazdatelj naš: jer je dobar, jer je do vijeka milost Njegova (Ps. 117:2). On isključivo hoće da se svi spasu, smrti on ne želi grešniku, jer govori: jer ne želim smrti grešniku, nego da se obrati on od puta zla i živ da bude (Jez. 18:23). Zašto onda Gospod ne govori: Imam ključeve života i carstva nebeskog, nego imam ključeve smrti i pakla?
Gospod naš je blagoizvolio da postupi tako, zato što tako postupaju i neki gospodari. Jer kad neki gospodar vidi da je njegov ekonom previše rasipan, da on previše često otvara vrata njegovih riznica i da traći njegove zalihe, tada on od njega uzima ključeve i drži ih kod sebe.
Slično ovome i Gospod naš je znao narav ljudsku, znao je da su ljudi veoma brzi za otvaranje vrata smrti i ada, kako za sebe, tako i za druge. Sebi ih oni otvaraju čestim grehovnim padovima, prema kojima su veoma skloni, jer ni prema čemu se ne priklanja tako lako čovjek, kao prema grijehu na koji je već odavno navikao; jedni drugima ljudi otvaraju vrata smrti i ada gnijevom, jarošću i zlopamćenjem, jer se svaki čovjek, kada ga nešto razgnijevi, toliko razjari u gnijevu, da biva spreman da pošalje drugog i u ad, i na smrt. Zar ovo nije istina? Gospod naš, videći takvu nedobru narav čovječiju, uzima ključeve smrti i ada za Sebe, Sam ih nosi i zbog toga i kaže: Imam ključeve smrti i pakla. Ovim riječima On kao da kaže sljedeće: „Grešni čovječe! Po surovosti svojoj i nepokajanom srcu tvojem ti si davno već sakupio gnijev za dan gnijeva, već nad šijom tvojom visi smrtna kosa, pakao je već otvorio usta svoja da te proguta; ipak, Ja još čekam tvoje obraćenje i pokajanje, ne dozvoljavam smrti da te iznenada umrtvi i paklu da te proždere: ad Ja držim zaključanim, da te on ne bi ukrao, da te ne bi progutao: Imam ključeve smrti i pakla. O, čovječe! Ja vidim još, da ratuješ sa bližnjim svojim i želiš mu zla, a ne dobra; ti bi ga volio istog časa predati smrti i paklu, ti ga proklinješ, predaješ anatemi; međutim, nemaš ti takvu vlast nad njim: nisu tebi dati ključevi za to, i neću ti ih dati. Sam nosim i nikome ih ne dam: Imam ključeve smrti i pakla.“
Blagodarimo ti, Vladiko naš, za takvo Tvoje promišljanje, za to što nisi nama dao te ključeve, kao nož malom djetetu. O, da mi imamo te ključeve, ključeve smrti i pakla! Već davno bismo mi i bližnje svoje pogubili, predavši ih smrti i adu, i sami bismo poginuli, budući progutani smrću i paklom.
Razmotrimo sada podrobnije – zbog čega Gospod nosi ključeve smrti i ada, a ne nosi ključeve života i carstva.
Maloprije smo se sjetili angela koji su prilikom vaznesenja Gospoda na nebo išli pred Njim i pozivali angelske činove ovako: Podignite vrata, knezovi vaši, i uzdignite se, vrata vječna, i ući će Car slave (Ps. 23:9). Obratimo sada pažnju na to – zbog čega angeli koji su prethodili Gospodu ne govore gornjim angelima: otvorite vrata knezovi vaši, nego govore: podignite vrata knezovi vaši, to jest – sasvim ih uklonite, odstranite, skroz ih slomite: podignite. Zar za ulazak Gospodnji ne bilo dovoljno vrata otvoriti, nego je dakle ipak bilo neophodno sasvim ih polomiti, ukloniti i odbaciti? U čemu je razlog? Sveti Jovan Zlatousti, razmišljajući o razlogu za ovo, govori ovako: Angeli su vidjeli da nebesa više nikada neće biti zatvorena i da više neće biti potrebna vrata za nebeski grad; zbog toga oni i ne govore: otvorite vrata, nego: podignite.
Sada nam je jasno zbog čega Gospod naš ne nosi ključeve carstva i života, kao što nosi ključeve smrti i pakla: tamo gdje nema vrata, tamo ne trebaju ni ključevi, jer prilikom vaznesenja Gospodnjeg nebeska vrata su sasvim dignuta i više nikada poslije neće biti zatvorena, kao što o ovome piše u Otkrovenju: I vrata njegova neće se zatvarati danju, jer noći ondje neće biti (Otkr. 21:25). Zbog toga ni ključevi tamo nisu potrebni. Sam Gospod ih ne nosi, nego ih je predao Petru i ostalim Apostolima, kao da time kazuje: „Meni oni ne trebaju, nosite ih vi i sada već bez truda otvarajte otvoreno, otvarajte nezatvoreno, otključavajte nezaključano; osim ako je neko sam svojom voljom zagradio sebi nebeski ulazak, tome vi možete pomoći ovim ključevima; onima, pak, koji za Mnom slijede slobodan je ulaz i bez ključa, jer vrata za njih nisu zatvorena i, budući da su dignuta, ni zatvoriti se ne mogu“.
O, kako je radostan ovaj razlog vaznesenja Gospodnjeg! On se vaznio na nebo da bi široko rastvorio za nas dveri nebeske, uklonio ih radi našeg nesmetanog ulaska na nebo. Otvori nam stoga, Gospode, otvori dveri milosrđa Tvojega!
Vaznio se Gospod naš od nas na nebo, da bi se za nas zastupio pred Bogom Ocem. Evo šta govori Bogoslov: I ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika. A on je žrtva pomirenja za grijehe naše (1 Jn. 2:1-2). A Apostol Pavle govori, u poslanici Jevrejima: Jer Hristos ne uđe u rukotvorenu Svetinju, koja je predobrazac istinske, nego u samo Nebo, da se sada pojavi pred licem Božijim radi nas (Jevr. 9:24), a u poslanici Rimljanima ovako: Hristos je onaj Koji umrije, pa još i vaskrse, Koji je i s desne strane Bogu, Koji i posreduje za nas (Rim. 8:34).
Prema tome, nećemo se prepadati ni mi, grešni ljudi, nećemo očajavati za naše spasenje, nego ćemo imati nade, jer imamo dobroga Zastupnika pred Bogom Ocem – Hrista Spasitelja našega, Koji se i zastupa za nas, pokazujući Mu rane koje je primio za nas; samo da se ne razlijenimo u slanju toplih molitava, zajedno sa Njim, da Gospod i Bog Hristos bude Zastupnik pred Ocem, pokazujući Mu rane Svoje i umilostivljujući Ga njima, kao molitvenim ustima.
Ali, za koga se to Hristos zastupa? Za grešnike. Ali za kakve grešnike? Za one koji se kaju. Za njih On umilostivljuje Svoga Oca, dok za one koji se ne kaju ne umilostivljuje. Ubjedljiv dokaz za to možemo vidjeti u samom stradanju Gospodnjem. Kada je pribijen na krst, Gospod naš se molio Bogu Ocu Svojem za ubice Svoje, govoreći: Oče, oprosti im, ne znaju šta rade (Lk. 23:24). Da li je ovom Svojom molitvom, u teškim mukama izrečenom, umolio On Oca za ubice Svoje? Je li oprostio Otac grijehe zlobnim arhijereju Ani, Kajafi, Pilatu i ostalim književnicima, sadukejima i farisejima, koji predadoše Isusa na smrt? Nije. Samo je za one On umolio, za koje je predvidio, kao Sveznajući, da će se pokajati i obratiti ka Njemu. Za nepokajane grešnike, koji su Ga razapeli, On ne samo da nije umolio, nego je pokrenuo Oca na osvetu, da krv Njegova bude raspoređena na raspinatelje, što je i izvršeno bilo rukom Rimljana koji su razorili Jerusalim.
Grešni čovjek po drugi put razapinje Hrista Sina Božijeg svojim teškim grijesima; on, prebivajući u nerađenju, nepokajanju i dodavajući grijehe na grijehe, svojom neraskajanošću sramno gazi po krvi Sina Božijeg, prolivenoj za nas. Moli li se Sin Božiji Ocu za takvog grešnika i umilostivljuje li On Oca Svojeg Svojim zastupništvom? Zar neće time prije pokrenuti Oca na gnijev i osvetu, da se osveti On za krv Sina Svojega? Zaista, tako i jeste. Boj se, dakle, grešniče, koji tvrdoglavo stojiš u svojoj neraskajanosti, da te ne sustigne iznenada Božija osveta, i da ne budeš istrijebljen iz broja živih na zemlji i osuđen zajedno sa ubicama koji raspeše Sina Božijeg.
Ali o ovome sada prekidam govoriti i ponovo ću da gledam na vaznesenog Gospoda.
Vaznio se Gospod naš od nas na nebo, da bi nam na nebesima pripremio mjesto na kojem bismo mi mogli živjeti vječno i zajedno carevati sa Njim, Gospodom našim. On Sam govori: Idem da vam pripremim mjesto. I ako otidem i pripremim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da gdje sam Ja, budete i vi (Jn. 14:2-3). Dobar je i prepun radosti i ovaj razlog. Gospod se vaznio od nas na nebo da bi svakome pripremio na nebesima mjesto: ljudima koji ljube Boga mjesto je među Serafimima, bogomudrima – među Heruvimima, bogonosnim – među bogonosnim prijestolima, dobrim gospodarima – među gospodstvima, hrabrim vojnicima, koji su se podvizavali za otadžbinu – među silama, raznim vlastima – među vlastima, svim načelnicima, koji su svojim oblastima upravljali po Božijem, njima je mjesto među načalima, onima koji drugove i nište tješe i pomažu u nesrećama i napastima, njima je mjesto među Arhanđelima, napokon, onima koji u ploti na zemlji žive kao angeli – mjesto je takvima zajedno sa Angelima.
Gospode! A gdje si onda nama grešnima Ti pripremio mjesto? Hoće li za nas na nebu da se nađe barem neko mjestašce? Nas plaši Tvoj omiljeni učenik Jovan Bogoslov, kada kaže: I neće ući u njega ništa nečisto, ni koji čini gadost i laž, nego samo zapisani u Jagnjetovoj Knjizi života (Otkr. 21:27). On ne samo da nam prijeti, nego nas već i izgoni. Još ni ušli nismo, a on nas već grozno tjera, govoreći: Napolju su psi i vračari i bludnici i krvnici i idolopoklonici i svaki koji voli i čini laž. (Otkr. 22:15). Nije valjda da ni za nas nema mjesta na nebesima? Zar nas ni pustiti neće tuda, nego će nas istjerati otuda napolje? Ali evo Gospod naš, sa svijetlim i milosrdnim Licem nam se obraća, i govori: nisam došao da zovem pravednike no grešnike; samo se pokajte, i bićete udostojeni ravne časti sa svetim i pravednim. Gdje je mjesto Petru, koji Me se odrekao i potom gorko plakao? Gdje je mjesto ženi-bludnici, koja plakaše kod noga Mojih, gdje je njoj mjesto u carstvu Mome; gdje bludnome sinu, gdje mitaru, gdje razbojniku? Eto tamo će biti i vaše mjesto; samo se isplačite za svoje grijehe gorko, kao Petar, pripadnite k nogama Mojim sa pokajanjem, kao bludnica, obratite se Meni, kao bludni sin, smirite se, kao mitar, raspnite se sa Mnom, kao blagorazumni razbojnik: samo se pokajte, i vi ćete se smjestiti u naručje Moga milosrđa.
O Božanstveni, o ljubavi preobilni, o sladčajši Isuse! Ti nama grešnim, Gospode, istinito obećavaš carstvo Tvoje; samo kad bismo se mi pokajali!
Vaznio se Gospod naš na nebo, da bi i nas privukao tuda sa Sobom. Ja, – govori On, – kada budem vaznesen, sve ću privući k Sebi. A mi pak prije svega upravimo um naš i srce tako da pomišljamo o gornjem i tražimo višnje, gdje je u Bogu našem skriven i život naš: On je blago naše; neka bude tamo i srce naše.
Razmotrivši sve ove radosne razoge vaznesenja Gospodnjeg od nas na nebo, svaki bogomisleći može izvući za sebe dovoljno utjehe, radovati se duhom u Gospodu Bogu svojemu, Koji se vaznio na nebo radi našeg opšteg dobra, i nazvati ovaj praznik radosnim praznikom, a ne žalosnim. I neka udostoji Gospod naš sve nas da budemo zajedničari onoga praznika, o kojem je pretskazao David: Jer ću proći kroz mjesto šatora divnog, do doma Božijeg, s glasom radosti i ispovijedanja odjeka praznujućeg. (Ps. 41:5). Amin.

 


Preveo
Igor Miković

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *