NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO VII.

Ne znam, ljubljeni druže, da li ćeš biti zadovoljan onim što sam u kratkim pismima nastojao da da dam odgovore na tvoja pitanja o muhamedanstvu. U krajnjoj liniji, tu ćeš uvidjeti u čemu se sastoji razlika između istinite vjere u Hrista i vjerovanja u proroka koji je sam sebe prozvao ovim imenom, ali ničim nije posvjedočio svoje nebesko izaslanstvo: jer vlastito uvjeravanje nije dovoljno.
Kada bih mogao da predvidim sva pitanja koja će se pojaviti među sledbenicima Kurana, ja bih se, naravno, potrudio da i na njih, prema mogućnostima, dam zadovoljavajući odgovor. Ali meni se čini da će se njihovo negodovanje svoditi ili na neke konkretne, nevažne detalje, ili na pozivanje na narodna predanja, velikim dijelom iskrivljena, na koja nema prijeke potrebe ni odgovarati, jer ona ne čine suštinu njihove vjere, pošto se sve što je neophodno nalazi u Kuranu; a ja sam se već dotakao temeljnih dogmata na kojima stoji zdanje njihove vjere.
Za one koji žele da poznaju istinu, naročito za obrazovane i dobronamjerne, dovoljno je rečeno da bi mogli da sopstvenim očima uvide istinu: kakva neistinita svjedočanstva se navode u Kuranu, i kakvo je ogromno rastojanje u moralnom učenju i dogmatima između ove dvije vjeroispovijesti. Rasprostirati se više od ovoga bi možda za njih bilo i zamorno. Za one, pak, koji ne žele da se približe svjetlosti istine i koji više vole da trunu u mraku samo zato što su se u njemu rodili i što su i njihovi očevi tako vjerovali – nikakva ljudska riječ ubjeđivanja ne može biti dovoljna. Ne bi bilo loše, ipak, podsjetiti ih, pošto se oni tako tvrdo drže otačkog predanja i smatraju sramnim njegovu izdaju, da su ipak njihovi očevi sami jednom već narušili ovu vjernost, jer, osim onih koji su na islam prešli iz paganstva, veliki broj njih se prevratio u islam iz hrišćanstva, pošto je religija Hristova na šest stoljeća prethodila Muhamedovoj, i sve oblasti u kojima danas gospodari učenje Kurana naročito su cvjetale hrišćanstvom: ostaci mnogobrojnih crkva u gorama Kavkaza jasno svjedoče o tome.
Prema tome, ako nam moralno osjećanje govori da trebamo da ispravljamo svoje greške, i ako nije dobro, kako neki misle, izdavati vjeru otaca: onda je povratak na staru njihovu vjeru, ako je ona bila hrišćanska, prije djelo časti, a ne srama, kao ispravljanje davne greške koja je obremenjavala čitava pokolenja. Ja, pak, na ovo pitanje gledam i sa jedne druge tačke gledišta. U svim našim svjetovnim poslovima mi nastojimo da napredujemo, i naše intelektualno obrazovanje daleko je prevazišlo obrazovanje naših otaca. Zbog čega onda mi želimo da ostanemo ravnodušni prema prosvećenju duhovnom, ako se sa njim susrećemo na životnom putu zajedno sa obrazovanjem svjetovnim? Uostalom, ovo se pitanje ne može odnositi direktno na nas hrišćane, pošto nas je svjetlost Božanstvene istine ozarila prije bilo koje nauke i, budući da potiče iz nebeskog načela, rukovodila nama kroz sumrak varvarskih vremena ka obrazovanju kakvo imamo danas. Međutim, i kod nas možemo da vidimo razlike među ljudima koji su sebe posvetili izučavanju uzvišenih istina hrišćanstva, i ljudi koji se prosto drže učenja vjere, a ne zadubljuju se u njegove duboke istine; naravno, i ovdje, duhovna prosvjeta, sjedinjena sa čistom vjerom, koja se ne plaši prosvjećenja, ima tu prednost, što može donijeti mnogo plodova, ne samo za sebe, nego i za druge.
Zbog čega onda muhamedanci, koji tako rado od nas prihvataju svjetovno obrazovanje, ne žele da idu dalje, i zaustavljaju se na tom prvom, nižem stepenu, ne vodeći računa o tome šta su od nas stekli? Kada bi htjeli da proniknu u istinito načelo tog njima privlačnog prosvjećenja, uvidjeli bi da je i njemu kao temelj poslužila vjera Hristova, koja prvo obrazuje srce, a posle toga i čitavog čovjeka, bez čega ne može biti ni istinskog prosvjećenja, ne samo duhovnog, nego čak ni svjetovnog. Ako se ta blagočestiva žeđ prilikom čitanja ovih pisama koja razobličavaju učenje Kurana pojavi u srcima nekih od njegovih sledbenika: – neka se obrate, radi daljeg izučavanja istina hrišćanstva, svetoj Crkvi, koja će ih nastaviti kroz svoje izabrane propovjednike; jer moj cilj je bio da samo probudim u njima taj osjećaj, koji vrlo često drijema, pod bremenom ravnodušnosti i rasijanosti, ali koji je radi našega spasenja Sam Bog utisnuo u svakog od nas. Ako bi se makar neko od mnogobrojnog skupa muhamedanaca pokrenuo na ovaj bratski zov i otvorio svoje oči za svjetlost Hristovu – u potpunosti bi bio nagrađen moj trud, preduzet zbog svih, sa iskrenom ljubavlju prema njima. Zaista bi bila velika radost, ne samo na zemlji, među hrišćanima, zbog dobijanja novoga brata, nego i na nebu, među Angelima Božijim (Lk. 15:10), zbog spasenja još jedne duše, radi koje je takođe prolio Svoju dragocjenu krv zajednički Iksupitelj čitavog svijeta, Gospod naš Isus Hristos; samo kada bi duša ta u Njega povjerovala i stupila u spasiteljno sa Njim opštenje!

Moskva,
Velika Subota
10 aprila

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *