NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO VI.

Ne za tebe, i nije tebi bilo pisano pismo ovo, ljubljeni druže, zato što je ono prethodilo mom putovanju u Gruziju, gdje smo se mi i sreli. Ne, pisao sam ga jednom drugom mom poznaniku, jednom od obrazovanih i dobronamjernih muhamedanaca; ali ga sada šaljem i tebi, zato što smatram da je korisno, nakon odgovora koje sam izložio na pitanja hrišćanina o vjeri Muhamedovoj, da izložim svoje misli, makar i ukratko, i sledbeniku Kurana, kao neko bratsko obavještavanje, radi njegovog spasenja. Ovdje sam, u kratkim crticama, prikazao ono o čemu sam malo šire govorio sa tobom, i možda će direktno upućena riječ biti djelotvornija od prenesene, samo ako bude prihvaćena otvorenom dušom i u prostoti srca. I tako, šaljem ti ovo neimenovano pismo, i molim te da ga primiš dobronamjerno kao i prethodna: ono je prožeto istom ljubavlju prema našoj braći (ako ne još u Hristu, a ono dok se to ne zbude) u zajedničkom našem rodonačelniku Adamu, čiji je obraz na Sebe primio Gospod naš Isus Hristos radi spasenja svih ljudi.
„…
Odgovaram ti, ljubljeni K., na tvoju čestitku povodom naših Svijetlih praznika, koju primiti mi bijaše drago i od muhamedanca. Ali moja duhovna radost bila je pomućena onim što sam pročitao na kraju tvoga pisma, naime nesrećnom mišlju, koju si pozajmio od neukih ljudi, prema kojoj je „svejedno da li si hrišćanin ili muhamedanac, važno je da si častan čovjek“. Kako je teška ova nepromišljena misao, i kako se jasno vidi da ti još uvijek uopšte ne razumiješ šta je to vjera Hristova! Iako si čitao naše knjige, ja bih volio da vjera, koliko je to moguće, bude dostupna tvome razumu. Može li se u isto vrijeme razapinjati Hristos, i vjerovati u Njega? – Ne: jer to bi bilo isto što i ruganje jevreja Hristu, kad su Mu se klanjali i pljuvali Ga, tukli i podrugljivo uzvikivali Zdravo, care judejski! (Mk. 15:18), prema tome, ne može se u isto vrijeme biti jevrej i hrišćanin! Pitam i ovo: da li je moguće priznavati u isto vrijeme Hrista, Sina Božijeg, o Kojem su svjedočili proroci od početka svijeta, i apostoli sa mučenicima do dana današnjeg, i Muhameda, koji je, prisvojivši za sebe naziv Utješitelja kojeg je navodno u njegovom licu Isus Hristos obećao svojim učenicima, progonio hrišćanstvo u samoj njegovoj kolijevci, na Istoku, gdje je ono cvjetalo već šest vijekova? Prema tome, ako on o sebi nije rekao istinu, makar u jednoj stvari, može li mu se vjerovati u ostalom? A što se tiče moralnog učenja u Kuranu, nemoj da zaboraviš da ga je on izvukao, isto kao i priče iz Starog i Novog Zavjeta, doduše prerađene po njegovom razumijevanju, iz naših Sveštenih knjiga i iz usmenog predanja hrišćana i jevreja. Reći ću i nešto više: ni Hristu ne bi trebalo vjerovati, bez obzira na visoku moralnost njegovih Božanstvenih Jevanđelja, ako bi On o Sebi kazao makar jednu neistinitu riječ; jer ako bi čovjek, iz bilo kakvih namjera, mogao sebe nazvati Sinom Božijim, a da to nije, – ne bi li to bio krajnji stepen svetogrđa, za koji bi opravdana bila želja jevreja da se kamenuje (Jn. 10:33), i kako bi do dan-danas mogli vjerovati njegovoj propovijedi?
I sam vidiš da tu nema sredine: ili je Isus Hristos Sin Božiji i Bog, ravan Svom nebeskom Ocu, ili mi sa užasom moramo da bježimo od Njega, kao od čovjeka koji je htio da nas prevari! Ali vjera Hristova se ne plaši ove sumnje, jer onaj koji razumije šta je Sin Božiji, taj Mu i vjeruje, a nevjerje uglavnom proističe iz neznanja. Hajde, probaj: reci nekom Čerkezu, ili našem prostom ruskom mužiku, da se Zemlja okreće oko Sunca, a da Sunce stoji na mjestu; on će ti se nasmijati u oči i reći: „u šta ti hoćeš da ja povjerujem? zar ne vidiš svojim očima kako pred tobom sunce ustaje i zalazi, i zar pod nogama ne osjećaš kako zemlja stoji na mjestu?“ Šta ćeš odgovoriti ovakvom mudracu, koji se naizgled rukovodi i razumom i opitom? Kako ćeš mu dokazivati, – možda astronomskim proračunima po kojima, naprotiv tome, sunce stoji, a zemlja se oko njega okreće? – Njegovo neznanje će se još više utvrditi samouvjerenošću i predanjem predaka, i on će ostati pri svom mišljenju, smijući ti se. – Ne biva li isto, druže moj, i sa neukima u vjeri, koji ne žele da proniknu u njene dogmate?
Ti, međutim, vidiš da Sunce ispušta na Zemlju svoje zrake, koje kupaju svjetlošću i toplotom svu zemlju, a koje se u isto vrijeme ne odvajaju od svijetlog tijela iz kojeg ističu: zbog čega nećeš da povjeruješ u božanstveno rođenje Sina Božijeg iz krila Predvječnog Oca Svojega, sa Kojim prebiva nerazdvojno? Kada ti nešto govoriš, osjećaš da tvoja riječ, izlazeći iz usta, izražava tajnu misao i jeste njen vjerni odraz, i riječju svojom ljudskom mnogo toga činiš. Zbog čega onda nećeš da vjeruješ da je Božanstvena Riječ, Koja tajanstveno izlazi iz Boga nevidljivog, vjerni Obraz Njegov, stvaralačka sila, koja je stvorila vaseljenu i otkrila nam Nebeskog Oca? Ti vjeruješ, po svjedočenju Kurana (gl. III, 45) da se Isus Hristos rodio nailaskom Duha Božijeg od Marije Djeve, i priznaješ takvo rođenje, koje se po zakonima ljudskim čini nemogućim? Zbog čega onda, pitaću te opet, ne vjeruješ u Gospoda Isusa kao Sina Božijeg, Koji je sišao na zemlju da nas spasi? Ili hoćeš da ispitaš i istražiš biće i prirodu Božiju, i tajnu Njegovog Trojičnog postojanja, a sam, o čovječe, od blata sagrađeni, svoju sopstvenu prirodu ne razumiješ, ni šta je to duša tvoja? Mada je u sebi osjećaš i mada je i u njoj odražen trojični obraz tvoga Tvorca: jer i u njoj je načelo svega um, i riječ koja ga izražava, i sve ispunjavajuća volja, mada se naše biće i ne može porediti sa bićem Božijim.
O, spoznaj Gospoda Isusa Hrista, ljubljeni druže, i vjerovaćeš Mu neizostavno! Ti meni kažeš da ja trebam da ti oprostim za sve što si mi skrivio, jer je Pasha dan sveopšteg praštanja; ali na čemu su zasnovane tvoje riječi? – Ako je Hristos samo pravednik, pravda jednog čovjeka ne spasava druge i stradanja njegova ne iskupljuju od grijeha. Samo Tvorac, Koji je stvorio čovjeka, mogao je i da ga preobrazi, postavši Sam Čovjek, tako da svi mi, pali u praocu Adamu, ustajemo kroz novog Adama, tj. Isusa Hrista. Adam je htio da bude Bog i pao je; Bog je radi nas postao čovjek i mi smo ustali: to je ukratko sav sistem hrišćanstva. – Ali za to je neophodno da budemo u najbližem mogućem opštenju sa Hristom; trebamo da budemo Njegovo duhovno tijelo, pošto smo od Adama naslijedili tijelo grijeha i truležnosti; radi toga se mi moramo ponovo roditi drugim rođenjem u Hrista, kroz očistiteljno krštenje; inače nećemo biti Njegova djeca i naslednici; moramo se hraniti Njegovom duhovnom hranom, kako bismo živjeli, inače ćemo umrijeti opet. Ne može čovjek, sin starog Adama, da ostane bez materijalne hrane; ne može ni sin Novog Adama da živi bez Božanstvene hrane, koju mu je sa visine darovao Sam Hristos: a kakve hrane? – On nas čini pričesnicima vlastitog Tijela i Krvi, da bismo mi, hraneći se njima, istinski postali najprisniji udovi Njegovog tijela, tako što On kroz ovu hranu svakom od nas saopštava zajedništvo sa Svojom silom i životom, i čini nas naslednicima vječnog života, kojeg smo se lišili kroz Adama. Sada je smrt u ovom vremenu za nas samo prelazak u vječni život, a prije Hrista i izvan Hrista, Koji je jedinstvena istina i život, ta smrt je bila početak vječne smrti, jer smo se raspadali u grijehu.
I tako, spoznaj sada silu riječi Hristovih: niko ne dolazi Ocu osim kroz mene (Jn. 14:6). Koji povjeruje i krsti se biće spasen, a koji ne vjeruje biće osuđen (Mk. 16:16). Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu (Jn. 6:56). Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Jn. 6:53). Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao (Jn. 5:23). Ko vjeruje u Sina, ima život vječni; a ako je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božiji ostaje na njemu (Jn. 3:36). A ovo je sud što je svjetlost došla na svijet, a ljudi više zavolješe tamu negoli svjetlost; jer njihova djela bijahu zla (Jn. 3:19).
Ovo ti je, ljubljeni druže, ukratko izloženo hrišćanstvo, koliko u sebe može da smjesti tijesna forma pisma. Sada ću da kažem i nekoliko riječi o tebi samom. Ti pretpostavljaš da je za naše spasenje dovoljno imati samo ljudsku vrlinu. – Iz svega gore navedenog si već mogao da vidiš da je to mišljenje pogrešno: jer vrlina služi samo kao prvi stepen ka sapasenju, a spasiti može samo vjera u Hrista – Boga Koji ima vlast da spase. Imaš knjigu Novog Zavjeta; pročitaj tamo, u Djelima Apostolskim, 10. glavu, o rimskom kapetanu Korniliju, koji je bio toliko milosrdan prema sirotinji i revnosan u molitvi, da mu se čak i Angel javio od Boga. Ali šta mu je zapovijedio Angel? – Da pozove k sebi apostola Petra i ispuni to što mu ovaj naredi. I šta mu je naredio apostol? Da se krsti! Jer nema drugog spasenja. Prema tome, vrlina obraća pažnju Božiju na čovjeka; ali teško onome ko, zasluživši ovu pažnju, ne radi na svom spasenju, naročito kada ima toliko sredstava i ljudi koji mu otkrivaju istinu i zovu ga ka Hristu. Ništa ne može pred Bogom opravdati takvo nerađenje, gdje se tami daje prednost u odnosu na svjetlost. Onaj koji umre u tami u njoj će prebivati vječno, jer dok je još mogao da hodi ka svjetlosti na zemlji, nije htio da ide, i sam je zavolio više mrak nego svjetlost istine. Zločin će ovaj biti dobrovoljan, te će i kazna biti pravedna.
Reći ću ti vijest, radosnu za tebe: možda ćemo se vidjeti ove jeseni, zato što imam namjeru da zimu provedem u Gruziji, a u Stavropolj i na more namjeravam doći u septembru. Prema tome, nastoj da se vidimo, ili sa ove strane Kavkaza, ili sa one; ali prije toga požuri da mi odgovoriš na pismo. Oprosti: grlim te misaono i želim ti spasenje više od svega.
…“

S. Peterburg
22 aprila
1846.

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *