NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO V.

Nakon svega što smo govorili o moralnim razlikama između Jevanđelja i Kurana, podsjetimo se još jednom – koje istine zajedno sa nama ispovijeda Kuran. Kao prvo, to je jedinstvo Božije, dogmat koji je Muhamed toliko revnosno ispovijedao, da je čak mislio da smo mi od njega odstupili, zato što on nije htio da pronikne u tajnu koja je samo još više utvrdila našu vjeru u ovu istinu. Zatim, priznaje on stvaranje svijeta, vidljivog i nevidljivog, silom Božijom, stvaranje Angela i pad jednog od njih, Satane; stvaranje Adama i Eve i iskušavanje njihovo u raju od đavola, kroz okušanje zabranjenog ploda. Sve to su istine biblijske, iako su predane drugim riječima i sa proizvoljnim dodacima. Kuran dopušta i svjetski potop, i otkrovenje Božije ljudima kroz izabrane muževe, patrijarhe i proroke, i zakon, dat kroz Mojsija narodu Izrailjskom, i na kraju posljednji sud i sveopšte vaskrsenje mrtvih. On ispovijeda i osnovnu jevanđeosku istinu: rođenje Gospoda našega Isusa Hrista, od Prečiste Djeve Marije, nailaskom Duha Božijeg, nazivajući čak rođenog od nje Riječju Božijom.
U čemu je onda razlika, pitaćeš ti, posle ovakvih iskaza, potpuno sličnih hrišćanskim? – Razlika se sastoji u udsustvu jedne velike istine: priznanja Božanstva u licu Isusa Hrista, bez čega izrazi Kurana o Njemu kao rođenom od djeve i kao o Riječi Božijoj nemaju značaja; jer se oni mogu odnositi samo na Boga. Do Gospoda Isusa nije bilo nikoga ko bi se rodio od Djeve, ne od sjemena muškog, nego od nailaska Duha Svetoga; i pošto je svaki čovjek prirodni plod muža i žene, samo to neobično rođenje iz djevičanske utrobe, bez sjemena muškog, – ne razotkriva li ono neko natprirodno Biće, koje nikako ne može da stane u isti red sa drugim prorocima? I može li Ono imati potrebu za još jednim kasnijim prorokom radi potvrde svoje božanstvenosti? Prema tome, muhamedanci, ispovijedajući čudesno rođenje Gospoda Isusa, sami to ne znajući, ćutke ispovijedaju Njegovu Božanstvenost, pod omotom čovječanstva i eto koja glasna, neophodna istina nedostaje punoći njihovog ispovijedanja! Eto zbog čega – zbog toga što je Muhamed nasilno istrgnuo ovaj osnovni kamen spasenja svih ljudi iz obećanja Starog Zavjeta i njihovog blagodatnog ispunjenja u Novom – eto zbog čega ne može biti stabilno njegovo zdanje, jer je utvrđeno samo na ljudskim načelima, bez veze sa božanstvenim.
A osnov ovaj, veza ova, ključ Staroga i Novoga Zavjeta, ključ neba i zemlje, bez Koga, prema riječima jevanđeoskim, ništa ne postade što je postalo (Jn. 1:3) jeste Gospod naš Isus Hristos – Riječ Božija, kako Ga naziva i Kuran (IV. 171), opisujući blagovijest Angela Djevi, – Sin Božiji, mada i neće tako da Ga nazove Muhamed; čulni njegov razum nije mogao da se uzvisi do duhovnog sozercanja Božanstvene prirode, koliko je Ona sama sebe blagoizvolila da otkrije ubogoj čovječijoj prirodi. Omračen plotskim pomislima, Muhamed čak nije mogao da pojmi i spozna mogućnost drugog, duhovnog rođenja za same ljude, o kojima govori Jevanđelista Jovan: koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga (Jn. 1:13). Koliko je onda tim prije Onaj Koji je posredstvom ove vjere mogao darovati ljudima blagodat da postaju djeca Božija (i to već ne samo po blagodati, nego i po samoj svojoj prirodi, koja daleko prevazilazi našu) morao biti Sin Božiji, jedinac nebeskoga svoga Oca! A tako i svjedoči o tome Jevanđelista: U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog (Jn. 1:1). On Ga naziva: svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet (Jn. 1:9), ali, objavljujući Njegovo tajanstveno rođenje od Boga, ne boji se da javno ispovijeda: U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. (Jn. 1:10-11).
A ako Jevanđelist tako smjelo i javno ispovijeda da Logos postade tijelo i nastani se među nama (Jn. 1:14), to je zato što je lično vidio slavu jedinorodnog Sina Božijeg, kako sam piše o tome u svom Jevanđelju i u sabornoj poslanici svim ljudima: Što bješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: i Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna. (1 Jn. 1:4). Takvom očiglednom svjedočanstvu se može povjerovati, i u svakom slučaju ono zaslužuje da ispitamo njegove riječi, jer nam odmah za tim ispovijeda istinu koju niko niko od nas ne može da ne prizna: Ako rečemo da grijeha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama. (1 Jn. 1:8). Ali evo kakvu utješnu riječ dodaje uz ovo Jevanđelista: Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde (1 Jn. 1:9); Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite; i ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika.A on je žrtva pomirenja za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta. (1 Jn. 2:1-2).
Ovdje postaje jasan razlog Njegovog rođenja u obrazu ljudskom, i razjašnjavaju se sva otkrovenja Proroka i zakon Mojsijev, koji je pred-ukazivao Judejima budućeg Izbavitelja roda čovječanskog. Na taj način, sve što je nedorečeno ili isječeno u Kuranu, isključivanjem iz njega neophodnog lica Bogočovjeka, ispunjava se i popunjava ovaploćenjem Isusa Hrista.
Ako je našem ograničenom umu nepojmljivo krajnje snishođenje Gospoda našega i Boga prema ljudima, onda je barem dostupna, našem grehovnom srcu, neophodnost takvog snishođenja, bez kojeg bismo vječno ostali u stanju pada. I mada se sredstvo našeg ponovnog podizanja čini neobičnim, kako je ipak ono prosto i sa-obrazno sa onim što nam je bilo neophodno! Zaista je veliko samo ono što je jednostavno. – Pošto smo bolesni, treba da tražimo lijek koji je suprotan onome što je prouzrokovalo bolest; a od čega smo bolesni? – Od gordosti, zato što je ona bila vinovnik našeg pada i do dana današnjeg nas vuče ka istom tom. Prema tome, čime moramo da se liječimo? – Smirenjem; ali tu već nije bilo dovoljno samo naše smirenje, da nas podigne iz bezdana grehovnog pada, zato što je gordost ljudska utisnula u čovjeka strašnu misao da „postane Bog“, te je, shodno tome, bilo potrebno obratno dejstvo samog Boga, radi korjenitog iscjeljenja ove ljudske gordosti. I šta se desilo? – Premudro i prosto pjeva o ovome Crkva, u jednoj od svojih pjesama, na dan Blagovijesti: „Adam prohtjede da postane Bog, i prevari se; Bog postaje čovjek, da oboži Adama“.
O, dubino premudrosti i krajnjega čovjekoljublja! Bog, Koji sve ispunjava Sobom, javlja se na zemlji, da bi vaspostavio svoj obraz, pomračen u čovjeku i, primivši na Sebe ljudski obraz, kroz ovo tvoračko doticanje Božanstva sa čovječanstvom, ponovo ga sazdaje, kao što ga je nekada stvorio iz zemlje: jer preobrazovati, jednako kao i stvarati, može samo Tvorac, i nikakva sila ljudska nije u stanju da obnovi palo čovječanstvo. Neuspjeh Nojeve propovijedi i svjetski potop koji je za njom uslijedio služili su kao gorki dokaz ove istine; zakon Mojsijev, dat od Boga izabranom narodu, još je više posvjedočio nedovoljnost sredstava ljudskih, mada i osveštanih s visine. Trebalo je da Sam Tvorac dođe u pomoć svojoj tvorevini, i kao što zrak sunca proniče obasjava predmete koje osvjetljuje, tako je i On blagoizvolio da božanstvenim životom prožme našu palu prirodu.
Poslije ovoga postaje jasna blagovijest Angela Prečistoj Djevi, i začeće njezino od Duha Svetoga: jer ona je poslužila, kao nekada djevičanska u to vrijeme zemlja, za formiranje novog Adama, koji je morao imati prvobitnu čistotu, koja poslije pada nije mogla da proizađe iz sjemena ljudskog. Na ovaj način meni je jasan dogmat Hrišćanski; ali ja ne mogu da shvatim razlog tako neobičnog rođenja ako se rodio samo običan čovjek, kako lažno mudruje Kuran; i šta? – U natprirodnom se pronalazi smisao koji uzalud tražiš u prirodnom, zato što je, po riječima Apostola, ludost Božija mudrija od ljudi (1 Kor. 1:25). Možda će se sledbenici Kurana sumnjičavo zapitati: kako je duhovno biće Božije moglo da se sjedini sa propadljivim sastavom čovječanskim? – A zar duša, koja je sjedinjena sa tijelom i koja sa njim zajedno sačinjava jednog čovjeka, takođe nije biće duhovno, mada i u neizmjernom rastojanju od Božanskog? Ali ljubav Božija je skratila ovo rastojanje, i svemoć Božija je popunila ono što se nama čini nemogućim.
I opet ustaje protiv Boga čulni razum, koji se pak nije prepao, još u prvom Adamu, da traži jednakost sa Bogom, zbog čega je i pao do tog stepena, da čak ne može ni da pojmi do koje mjere se rasprostire čovjekoljublje Sazdatelja! „Šta je to Riječ božija? – pita on, – kakav Sin može biti kod nebeskog Oca?“, jer grubost ljudske prirode unosi i ljudske pomisli u duhovna sozercanja. Ali šta je to što nam daje mogućnost da se uzvisimo nad beslovesnom prirodom životinja, ako ne razumni govor, koji nas oštrom crtom razdvaja od njih, koji polaže na nas pečat božanstvenog podobija? A ako riječ ljudska u nama ima ulogu podobija Božanstva, može li onda samo Božanstvo biti lišeno ove prvo-obrazne Riječi, Koja Ga je tvorački otkrila svijetu? Jer je svijet sazdan Riječju Božijom; ali Ona je toliko iznad naše ljudske riječi, koliko i samo Božanstvo prevazilazi čovječanstvo. U postojanje ove Riječi Božije u Bogu mi bezuslovno moramo da povjerujemo, ako se samo zagledamo u same sebe; spoznati, pak, tajanstvene odnose Riječi Božije sa Bogom Ocem mi ne možemo, po nemoći našoj, jer nismo u stanju da spoznamo ni našu vlastitu prirodu; zbog toga moramo sa vjerom da prihvatimo ono što je Božanstvena Riječ blagoizvolila da nam o Sebi otkrije, objavljujući Duhom Svetim o Svom predvječnom rođenju od Boga, Oca svega. Misao o Ocu neophodno porađa i misao o Sinu, i mi vjerujemo u Sina Božijeg, Koji je blagoizvolio da nam se otkrije u za nas pristupačnijem obrazu Sina Čovječijeg.
Do kakvog stepena, ipak, može da oslijepi ljudski razum, ako još uvijek strada pod bremenom pada Adamovog i tuđ je obnovljenja Hristovog! – To što sačinjava najbolje preimućstvo roda ljudskog i što se otkriva jedino u vjeri hrišćanskoj, za njega predstavlja kamen spoticanja. Samo mi hrišćani nazivamo Boga Svedržitelja sladosnim imenom Oca našega: jer samo mi vjerujemo da je On saizvolio Sinu Svome jedinorodnom da postane Sin Čovječiji i kroz Njegovo zemaljsko sa nama bratstvo uzveo nas u nebesko dostojanstvo čeda Božijih, nasljednika vječnog carstva Gospoda našega Isusa Hrista. Kako su utješni ovi rodbinski lanci tvorevine sa Tvorcem! – oni nisu zasnovani na bilo kakvom uznošenju uma i srca od zemlje ka nebu (jer nikakvo naše sozercanje ne može da popuni bezdan koji ih razdvaja), nego na stvarnom snishođenju samog Tvorca ka svojoj tvorevini, u obraz koje se On obukao, da bi je savršeno usvojio sebi i sebe njoj. Ako umu ne prosvijetljenom vjerom izgleda čudno ovo snishođenje: tim prije bi trebalo biti čudno, pa čak i nedostojno Božanstva, da je Bog ostavio svoju tvorevinu u vječnom stanju pada i otuđenja, kada je On sam utisnuo ljudima plamenu želju da što bliže poznaju Njega i da se sa Njim sjedinjuju.
Neka svaki nepristrasni muhamedanac položi ruku na srce i kaže: da li je on tako blizak Bogu, kroz posredstvo propovijedi njegovog proroka, kao što je nebeskom Ocu svojem blizak svaki hrišćanin, kroz Hrista? Jer Hristos se, budući Bog, obukao za nas ploću, i kroz Svoje svima dostupno čovječanstvo nas približio inače nedostupnom Božanstvu. Nije li takvo sredstvo zbližavanja izraz krajnje ljubavi Božije prema ljudima, u potpunosti dostojno Boga, Koji je sam, po riječi Apostola, ljubav (1 Jn. 4:16). A da se blagodatna sila Njegovog ovaploćenja ne bi prostirala samo na savremenike očovječenja Hristovog, On se saopštava svakom od nas, kroz priopštavanje božanstvenog Njegovog Tijela i Krvi. Ali prije toga mi moramo povjerovati u Njega srcem, i krstiti se ne samo u ime Njegovo, nego i u ime nebeskog Oca, Koji Ga je k nama poslao, i u ime Duha Svetoga, kroz Čiji se nailazak On ovaplotio i Kojeg je Sam poslao na zemlju, da bi boravio u ljudima iskupljenim Njegovom krvlju. Takvo je osnovno značenje dvaju osnovnih tajanstava hrišćanstva, krštenja i pričešćenja, koja sjedinjuju čovjeka sa Bogom.
Vanjska umivanja, koja svakodnevno ponavljaju muhamedanci, samo radi vanjske čistoće, ne sadrže u sebi nikakvo duhovno značenje, jer ona ne preporađaju čovjeka ka vječnom životu, što kod hrišćana čini jedinstveno, neponovljivo tajanstvo krštenja, koje nas omiva od prvorodnog, naslijednog grijeha Adamovog. Podjednako i obrezanje krajička ploti, koje je služilo kao znamenje Starog Zavjeta kod jevreja, do javljanja Novog, obećanog Zavjeta u licu Mesije, izgubilo je svoj duhovni značaj kod muslimana, jer oni ne očekuju nikakvog Mesiju. Ono njima ne služi čak ni kao moralno znamenje obrezanja plotskih strasti, jer nigdje kao kod njih nije otvoreno tako široko polje za njihovo djelovanje. U čemu se onda sastoji vidljivi zalog njihovog opštenja sa Bogom? Jer, samo molitve, koje se mogu naći kod svih naroda, čak i paganskih, nisu dovoljne: one su samo uznošenje duše ka Bogu, više ili manje čisto, u skladu sa stepenom duhovnog obrazovanja, ali to nije pečat božanstvenog sa nama opštenja. Samo tajanstva, to jest vidljivi znaci nevidljive blagodati Božije, koje upravo zbog toga i nose naziv tajanstva, zapečaćuju savez naš sa Bogom, kroz za nas postradavšeg Bogočovjeka; zbog toga vjera hrišćanska tako tvrdo ispovijeda da bez njih ljudima nema spasenja.
Ali ja čujem da kod muhamedanaca ima jedan obred, koji oni vrše nakon završetka jedinog njihovog posta Ramazana, na praznik Bajrama, koji kod njih kao da zamjenjuje našu Pashu. To predstavlja svečano prinošenje u žrtvu izabranog ovna ili jagnjeta od strane glave porodice, i ja uzalud tražim tajanstveni smisao ovog žrtvoprinošenja; vidim samo doslednost predanja koje je predato od otaca, ali koje je izgubilo duhovnu silu, zajedno sa duhovnim značenjem. – Avraam i Izmail, rodnonačelnici plemena arapskog, prinosili su žrtve, i Mojsije je ustanovio njihov zakoniti poredak za narod Izrailjski; ali šta su predznamenovale ove žrtve? – Jer, po riječima Apostola Pavla, koje sam već navodio: Međutim, te žrtve svake godine podsjećaju na grijehe. Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe. (Jev. 10:3-4). Kod hrišćana za ovo postoji rješenje, kao i za same grijehe na koje su podsjećale žrtve, te je stoga ukinuto ovo podsjećanje. Hristos je, nastavlja isti ovaj Apostol, jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju (Jev. 10:14). Tako je stari zakon Mojsijev, koji je bio samo sjenka budućih dobara, a ne sam obraz stvari, ispunjen ovom spasiteljnom i jedinstvenom žrtvom i predznamenovanja njezina postalo su suvišna.
Ali Muhamed, ne postigavši smisao ovih tajanstvenih predznamenovanja, zadržao ih je u svom zakonu, i do dan-danas se kod njega proliva krv beslovesnih životinja, umjesto beskrvnog prinošenja umilostiviteljne žrtve, u spomen one koja je pomirila Boga sa ljudima. Rodonačelnik njegov Avraam, koji je, prema riječima Jevanđelja, vidio dan Hristov (Jn. 8:56), duhovno je pred-vidio i ovu iskupiteljnu žrtvu kada je, radi poslušanja, kao žrtvu paljenicu htio da prinese ljubljenog svog sina Isaka, koji je bio obraz za nas postradalog Sina Božijeg, i tada mu je bilo obećano da će u sjemenu njegovom, tj. u Onom Ko je imao da proizađe od njegovog roda, biti blagoslovena sva plemena zemaljska (1 Moj. 22:18). Priča o dobrovoljnoj Avramovoj žrtvi nalazi se i u Kuranu (XXXVII 101-113), iako nije objašnjen njen stvarni, tajanstveni smisao. I kada se obistinio pretskazani blagoslov nad vaseljenom, u licu Gospoda Isusa Hrista, Koji je Svojom krvlju iskupio sav svijet, Muhamed, koji je živio šest stotina godina poslije ovog blagodatnog događaja, nije razumio tajnu koju je još prije dvije hiljade godina sozercavao njegov praotac Avraam. Toliko je oštro oko duhovno, da može da pred-vidi i na hiljade godina unaprijed, i toliko je slijepo oko čulno, da ne primjećuje ni ono što se prije njega već dogodilo!
I kakve velike tajne, ili, tačnije je reći, kakvog jedinstvenog, nasušnog blaga je lišio Muhamed, iz svog neznanja, one koji povjeruju njegovim riječima više nego li Hristovim? – Iskupljenja, tj. oslobođenja od vječne duhovne smrti koja nas očekuje za grijeh Adamov i koja nam je pred-znamenovana privremenom, prolaznom tjelesnom smrću! – Strašno je i misliti o tom lišavanju, tim prije što je ono dobrovoljno i više se ničim ne može nadoknaditi: to nije neki „sporedni“ dogmat, koji nema uticaja na našu sudbinu, nego najnasušniji, najbitniji, na kojem je zasnovano svo naše spasenje, i u koji nas gorko ubjeđuje uskovitlano osjećanje naše grehovnosti, koje priziva pomoć sa visine. I kakva nelogičnost! – Mi u Kuranu vidimo da Muhamed ispovijeda pad Adamov u raju, prema tome i svog roda ljudskog u prvom čovjeku, koji je dobrovoljno sebe predao iskušenju đavolskom; međutim, u Kuranu nema nikakvog spasiteljnog sredstva za vaspostavljanje palog čovječanstva, koje je prepušteno svojim vlastitim snagama, već u stanju pada, bez blagodati Božije. Mi opet vidimo starozavjetne žrtve, koje se nastavljaju u novom učenju arapskog zakonodavca, i više ne možemo da pojmimo njihovo značenje: zato što nas one ne privode ka jedinstvenoj iskupiteljnoj žrtvi, jednom za nas prinesenoj, i zato što one mimo Golgote nemaju nikakvog cilja! Kakvim suzama oplakati takvu zabludu, koja duše vodi u pogibiju?
Krst Hristov, koji je na zemlji najveća pohvala i koji ne uzalud ovjenčava čelo onih koji caruju i vrhove naših hramova, ovaj divni krst Muhamedu se čini beščašćem: zato što on nije umio da postigne svu njegovu spasiteljnu slavu, i ne govori slučajno Apostol: Jer je riječ o krstu ludost onima koji ginu, a sila Božija nama koji se spasavamo (1 Kor. 1:18). Nije li to stvarno znamenje sile Božije, koja se u nemoći vrši, prema riječima istog ovog Apostola, kada je besramno oruđe kazne poslužilo za spasenje vaseljene i opet uzdiglo ljude na jednom izgubljeno dostojanstvo djece Božije? Šta je istinski slavnije i dostojnije Božanstva? – To, da su, kako pretpostavlja Muhamed (Kuran, glava IV) prevareni Jevreji greškom raspeli nepoznatog, ali Hristu naoko sličnog čovjeka, koji je prema tome zbog Njega nevino postradao, dok je sam Hristos, na ovakav sraman način se sklanjajući od smrti, bio uzet na nebo? – Ili to, kako nam blagovijesti Jevanđelje, da je On stvarno bio raspet, ali svojevoljno, a ne protiv svoje volje, jer je Sam o Sebi govorio: Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga (Jn. 10:18), što je i dokazao na djelu svojim vaskrsenjem; dok nije, pak, bilo došlo vrijeme da se zakolje, a Jevreji htjedoše da ga kamenuju zbog toga što je ispovijedao svoje Božanstvo, On je prošao kroz njihovu gomilu (Jn. 8:57). Da li je i ovo još malo za slavu Raspetog, što je u sam čas Svoje smrti sišao, u sili Svog Božanstva, u ad, da bi izveo odatle duše u Njega vjerujućih praotaca, i trodnevan vaskrsao iz groba? – Tada je tek, dakle, nakon izvršenja na zemlji svog nebeskog poslanstva, a ne radi izbjegavanja smrti, kako uči Kuran, On bio uzet na nebo, i skršivši Svojom smrću žalac smrti, uznio se sa slavom ka Bogu Ocu, da bi nam nisposlao Duha Svetoga; i opet će doći, ovaj put u slavi, da sudi svijet.
Ne poriče ovaj poslednji strašni događaj ni Muhamed, kada nakon svoje izmišljotine o tome kako je Gospod navodno izbjegao slavu krsta dodaje: „I nema nijednog sljedbenika Knjige (tako je on nazivao jevreje i hrišćane) koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.“ (Kuran, IV 159). Zaista, prema riječima drevnih proroka, navedenim i u Jevanđelju, pogledaće na onoga koga probodoše. (Jn. 19:37). Ali oni koji su se zanijeli drugom krajnošću, nerazumno smatrajući raspeće nedostojnim Božanstva i odbacivši zbog toga iskupljenje, umjesto da sebe osveštaju krvlju i vodom koje su istekle u času raspeća iz probodenog rebra Gospoda našega i Spasa, – neće li morati da daju strašni odgovor Bogu za svoju tvrdovratost? Šta će reći oni u dan suda, kada na nebu ugledaju ovo znamenje Sina Čovječijeg, krst njegov, pred kojim će, po riječima Samog raspetog Gospoda, proplakati sva plemena na zemlji (Mt. 24:30), ali od kojeg su se sablaznili oni, odbacujući sva spasiteljna objavljenja?
Strašno je pasti u ruke Boga živoga, – govori Apostol, – kad neko prestupi Zakon Mojsejev, po iskazu dva ili tri svjedoka, ima da umre bez milosti; zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv Zavjeta kojom je osvećen za nesvetu drži, i Duha blagodati vrijeđa? Jer znamo Onoga koji reče: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospod. I opet: Gospod će suditi narodu svojemu (Jev. 10:28-31). A šta mi možemo da vidimo? – Bezumno urlanje jevreja koji na smrt predaju svoga Mesiju: krv Njegova na nas i na djecu našu! (Mt. 27:25); i zaista je krv ova teško legla na njih: još za života onih koji su raspeli Gospoda slave bijaše sa zemljom sravnjen njihov prestupnički grad i sav narod bijaše rasijan po licu zemlje, da se ispuni davno proročanstvo Mojsijevo, za to što nisu poslušali istinitog Proroka kojeg im je podigao Bog (Dj. ap. 3:22). Ali zar nije isto tako strašno odbacivati iskupiteljnu ovu Krv, prolivenu za sav svijet, koja jedino može da nas omije od prvorodnog grijeha našeg praoca Adama i izbavi nas od vječne smrti, smrću za nas postradalog Sina Božijeg? I kako je odbaciti, kada On milosrdno širi svoje ruke u zagrljaj, sa visine Svoga spasiteljnog krsta, i neprestano nas zove: Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako (Mt. 11:28-30).
Evo, druže moj, šta sam htio da ti kažem, od viška srca, kako bi ti sa svoje strane mogao da predaš to sledbenicima Kurana koji ti se obrate, ne iz radoznalosti, nego sa iskrenom željom da spoznaju istinu. A Gospod naš Isus Hristos, Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine (1 Tim. 2:4) bolje od naše slabe ljudske riječi može objasniti njihovom srcu ono što je neophodno za njihovo spasenje.

Peterburg
20 marta
1848.

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *