NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO III.

Želiš li da znaš kakvo visoko mišljenje je sam Muhamed imao o svom Kuranu? Zadivićeš se njegovim izrazima, ali oni se tamo nalaze: „Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali“ (Kuran XVII. 88) Kako bi pridao što veću vjerodostojnost ovoj knjizi, on na drugom mjestu govori, navodno od lica Božijeg: „I zaista je On (Kuran) Objava Gospodara svjetova. Njega je dostavio povjerljivi duh (Džibril) na tvoje srce, da budeš od onih koji opominju na jasnom arapskom jeziku. I zaista je on (Kuran spomenut) u knjigama prijašnjih (poslanika). Zar njima nije bio dokaz (to) što su ga znali učenjaci Izraelićana.“ (Kuran, XXVI, 192-197). To bi zaista bilo znamenje za Kuran; ali, naprotiv, poznavaoci Svetog Pisma mogu da posvjedoče da nigdje u knjigama Starog i Novog Zavjeta nije pominjan ili nagovještavan Kuran. Već sam ti u prethodnom pismu pokazao kako je nepravilno na sebe primjenio Muhamed ono što je Gospod Isus rekao o Duhu Svetom Utješitelju, dok je u isto vrijeme Sveto Pismo je prepuno proročanstava i predznamenja o dolasku Hristovom.
Samozvani prorok arapski nekoliko puta u svom Kuranu pominje kako je ta knjiga, prema njegovim riječima božanstvena, data kao potvrda i dopuna Petoknjižja Mojsijevog i Jevanđelja Hristovog, kao najsavršeniji zakon za rukovodstvo ljudima. „O sinovi Israilovi, – govori on, – vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate“ (Kuran, II, 41). „Recite: „Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau (Mojsiju) i Isau (Isusu), i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo“ (II, 136). „Knjiga Musaova (Mojsijeva) je bila putovođa i milost prije njega. A ovo je Knjiga na arapskom jeziku koja nju potvrđuje da bi opomenula one koji rade zlo i da bi obradovala one koji čine dobro“ (XLVI. 12). Mnogo sličnih svjedočanstava bi se moglo navesti iz Kurana, ali ih prećutkujem zbog dužine pisma: iz svega ovoga slijedi da bi se moralo očekivati da se u Kuranu ponove iste one istine i događaji, koji se nalaze i u Svetom Pismu, sa nekim njihovim razvijanjem i dopunjavanjem. Naprotiv – nisu samo dogmati, nego su i sami događaji iskrivljeni u Kuranu, ili su predstavljeni u potpuno drugačijem vidu. Kome onda vjerovati? Da li Pismu, za koje i on sam naređuje da se vjeruje, ili sopstvenim riječima Kurana, koje isto to Pismo pobija, po samovolji onoga koji ga sebi priziva kao svjedoka? Samo neznanje čitalaca može da dozvoli previd tolikog neznanja pisca koji sa ovakvom samouvjerenošću smjelo ukazuje na Sveto Pismo. Tako naprimjer, uvjeravajući da je svaka hrana bila data Izrailju, osim one koju je navodno još prije zakona Mojsijevog sebi zabranio Patrijarh Jakov (kamilje meso), on uzvikuje: „donesite Tevrat (Petoknjižje) pa ga čitajte, ako istinu govorite“ (Kuran III, 93). Poslušajmo volju Muhamedovu, otvorimo Petoknjižje i ništa ni nalik na to nigdje nećemo naći, tako da se ne može ni nagađati na koje mjesto u Pismu je htio da ukaže Muhamed! Međutim, on se ne boji da odmah za ovim doda: „Ko izmišlja laž na Boga, ubraja se u nečastive“. Postavlja se pitanje – na koga se odnosi ova strašna riječ, ako ne na one koji iskrivljuju Sveto Pismo, nadahnuto sa visine? Na isti ovaj način, po svom nahođenju, Muhamed mijenja biblijske priče o svim prorocima i patrijarsima, i uprkos tome što ih navodi u apsolutno drugačijem vidu, dodaje, navodno od lica Boga: „Mi ti pričamo o poslanicima razne priče kojima ćemo učvrstiti tvoje srce.“ (Kuran XI, 120). Ali zar kod Gospoda mogu da postoje dvije, jedna drugoj protivrječne, istine?
Nema potrebe da se prolazi sav Kuran da bismo se uvjerili u neprestano ponavljane protivrječnosti sa Svetim Pismom, na koje se on često poziva; dovoljno je pogledati prve dvije ili tri glave da bismo se ubijedili u neistinitost navedenih svjedočanstava, samo ako neko želi da sazna istinu, a ne samo da slijepo doziva: „nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!“. Čini se, avaj, ne samo u Božijim djelima, nego i u ljudskim, da ako neko navede nekoga kao svjedoka, i ako taj svjedok kaže nešto drugo, a ne ono što je ovaj tvrdio, taj koji je ukazao na svjedoka koji mu protivrječi biva osuđen i više nemaju povjerenja u njega u sledećim njegovim iskazima. Ne bi li isto tako trebalo postupiti i prema Kuranu? Evo, poslije prve veličanstvene glave, koju muhamedanci upotrebljavaju na svakodnevnoj molitvi, u zaglavlju druge čitamo: „Krava“. Šta znači ovaj čudni naslov ove božanstvene knjige i na čemu je on utemeljen? – Opet na neistinitoj priči o kravi koju je Mojsije naznačio za žrtvu: tu se navodi čitava besjeda zakonodavca sa narodom, koja je veoma čudna i koje uopšte nema u Svetom Pismu; čak i sam razlog prinošenja žrtve je izmišljen u Kuranu. Treba samo zaviriti u knjigu Brojeva (19. glavu) kako bismo se ubijedili do koje mjere Muhamed odstupa od isitne. Mojsije zapovijeda da se radi očišćenja nečistote u sinovima Izrailjevih zakolje junica riđa izvan stana i krvlju njezinom poškrope sedam puta pred vratima skinije svjedočanstva; zatim da se potpuno spali ova žrtva, a njen pepeo sačuva na čistom mjestu, da bi, prelivši preko nje vodu, škropili njome one kojima treba očišćenje. U Kuranu, pak, Mojsije imenom Božijim zapovijeda da se zakolje krava i narod ga pita: „da to nije šala?“ Mojsije odgovara: „neka me Bog izbavi da me ne ubroje u bezumnike“. Tada ga Izrailjci opet ispituju o godinama, dlaci i osobinama te krave, i sa teškoćom se saglašavaju da prinesu takvu žrtvu. Na kraju, Mojsije zapovijeda, kao odmazdu za ubistvo, da se mrtvac udari jednim od udova te krave i govori: „tako Bog vaskrsava mrtve i tvori čudesa pred očima vašim“. Odakle je sve ovo izvučeno? Kasniji tumači Kurana ovim povodom su sastavili čitavu pripovijest, osnovanu – ne zna se na kakvom predanju: o ubistvu bogatog jevreja koje je otkriveno prilikom klanja riđe krave koja je za veliku cijenu bila kupljena od mladića-siročeta, po pretskazanju Angela. Vidi se da Muhamed nije pio iz čistog izvora Svetog Pisma, nego iz nekih narodom iskrivljenih tumačenja i legendi, od jevrejskih plemena koja su živjela među Arapima i djelimično pozaboravljala svoju vjeru.
Međutim, druga glava, koja nosi naslov „Krava“, jeste jedna od osnovnih u Kuranu, jer se ona tiče ne samo inače malo važne starozavjetne žrtve, nego se u njoj, na isti neodgovoran i iskrzan način, pominju i drugi izuzetno važni događaji iz Biblije; to dokazuje na kakav je nesavršen način sastavljena knjiga zakonodavca arapskog, sabrana po listovima nakon njegove smrti, i nikada u sebi ne sadržavajući ništa cjelovito, iako ona do dan-danas služi kao jedini zakon, i duhovni i građanski, za sve njegove sljedbenike. Ona je samo prepuna neobične poezije, i oni ovo čovječije nadahnuće doživljavaju kao božanstveno. Proučimo u njoj malo detaljnije opis stvaranja čovjeka (Kuran, II, st. 30-36). Gospod besjeduje sa Angelima, obavještavajući ih da će da postavi načelnika na zemlji, i odgovara na njihove primjedbe, bolje reći – prigovaranja: „Ja znam ono što vi ne znate“, zato što Angeli prikazuju Bogu buduće krvoproliće među ljudima, umjesto himni koje je svo vrijeme slušao od hora duhova. Poslije toga Bog, nazvavši za Adama imena svih životinja, ispituje Angele: mogu li oni da kažu njihova imena? I tjera Adama da im on kaže ovu tajnu. On zapovijeda Angelima da se poklone čovjeku; ali Iblis, ili Satana, odriče se, zbog gordosti, i kao što je rečeno na drugom mjestu u Kuranu (gl. XV, st. 30-35), bivši proklet, moli poštedu za sebe do dana vaskrsenja ljudi, i govori u lice Gospodu da će, kao što je On njega prevario, i on (tj. đavo) praviti klopke ljudima, izuzev izabranim. Odakle je Muhamed mogao da pozajmi svu ovu apsurdnu priču?
Kako je, nasuprot ovome, sve veličanstveno u Bibliji: Bog se savjetuje Sam sa Sobom, o stvaranju čovjeka, znamenujući time tajnu Svete Trojice u jedinstvu suštastva Svojega, koja se razotkriva i u samom djelu stvaranja: jer, kao što je napisano u Mojsijevoj Knjizi Postanja, Bog sve stvara Riječju Svojom i Duh Božiji se nosi nad bezdanom. Umjesto čudnovate izmišljotine Kurana o ispitivanju Angela povodom imenovanja životinja, Mojsije, koji je bolje poznao naznačenje čovjeka, stvorenog po obrazu Božijem, govori da je sam Adam nazvao svaku od njih po imenu. Pripovijest o grehovnom padu naših praotaca u raju dva puta se ponavlja, u II i VII glavi Kurana, i oba puta iskrivljeno. Muhamed takođe priča o zabrani da se okuša neki plod, ali ne imenuje drvo, o tome kako je čovjeka prevario đavo, o stidu golotinje nakon pada, o izgnanstvu iz raja i o budućem neprijateljstvu čovjeka i đavola; ali i ovdje je dopušteno odstupanje od istine i nije spoznata proročka sila riječi Božijih o dolazećem Iskupitelju. U knjizi Mojsijevoj: đavo obmanjuje ženu, kao slabiju, i obećava da će ljudi biti kao bogovi ako probaju plod drveta poznanja dobra i zla (1 Moj. 3:6). U Kuranu, pak, đavo obmanjuje oboje zajedno, obećavajući im samo da će oni postati Angeli, iako je malo prije toga u tekstu Kurana napisano da je čovjek postavljen iznad Angela, jer je i đavo navodno pao zato što nije htio da mu se pokloni, i hvalio se u lice Gospodu da će progoniti njegovu tvorevinu do posljednjeg suda. A kakvu će zaštitu protiv njega imati čovjek i kakve su posljedice njegovog pada i protjerivanja iz raja? – U knjizi Postanja to je objašnjeno: smrt je posljedica grijeha, trud i bolesti joj prethode; ali u isto to vrijeme je čovjeku obećano da će sjeme žene, to jest onaj koji se od nje rodi, Gospod Isus Hristos, skršiti glavu zmije, tj. đavola (1 Moj. 3:15). Kod Muhameda, pak, zapisan je samo dio proročanstva, o neprijateljstvu čovjeka i đavola, ali on nije pojmio radosno obećanje o dolazećem Iskupitelju, kao što nije mogao pojmiti ni u čemu se sastojao pad čovjekov; a bez pada kakvo se iskupljenje može očekivati? Zbog toga je tako tuđe Božanstveno lice Iskupitelja u obrazu čovječijem, i on se neprestano ustremljuje protiv njega u svom Kuranu.
Ja sam već ukazao na ovu glavnu, osnovnu pogrešku protiv one istine hrišćanstva, na kojoj je utemeljeno svo naše učenje. Treba li pominjati ostale svojevoljne priče iz iste glave Kurana, koje idu protiv stvarnih riječi Svetog Pisma: naprimjer, o tome kako se u Mojsijevo vrijeme vaskrsavaju mrtvi (st. 56), o pretvaranju onih koji su narušili subotu u majmune (st. 65) i druge? Treba li govoriti o Avraamu, kako on moli Boga da mu pokaže Svoju silu tako što će vaskrsnuti ptice koje je on rasjekao radi žrtve (st. 260), i o sličnim izmišljotinama o ostalim patrijarsima? Sva predanja su ispreturana i izvrnuta, jedno te isto se o istim licima ponavlja na raznim mjestima, uz često pozivanje na Petkonjižje Mojsijevo, koje, avaj, nikako ne može da potvrdi riječi Kurana, iako Muhamed kritikuje same jevreje zbog neznanja, te da navodno oni, a ne on, zamjenjuju istinu bajkama (st. 73).
Navešću još kao primjer dirljivu priču o Josifu, koja je poznata svim hrišćanima, po knjizi Mojsijevoj, a zauzima čitavu XII glavu u Kuranu, gdje se pak mnogo toga drastično razlikuje od mnogo drevnijeg kazivanja Biblije. Kako objasniti ovu promjenu? I kakav je tome mogao biti razlog, ako ne neznanje i naviknutost na svojevoljne izmišljotine, tim prije što je veći dio ove pripovijesti Muhamed preuzeo, gotovo doslovce, iz Biblije (1 Moj. 38-46). Početak je veoma sličan, što se tiče Josifovih snova i toga da su ga braća prodala; ali celomudrije Josifovo u odnosu na Pentefrijevu ženu je izgubilo svo dostojanstvo u Kuranu, jer je on tamo već spreman da se saglasi na grijeh, kada ga iznenada zadržava neko znamenje, očeva sjenka, kao što govore tumači Kurana. Pentefrije zatiče Josifa na vratima svoje spavaće sobe i kada žena kleveće na Josifa, caredvorčevi drugovi saznaju istinu na osnovu pitanja da li je mladićeva haljina bila pocijepana sprijeda ili odostraga. Pentefrijeva žena, da bi se opravdala pred svojim drugaricama, zove ih na trpezu za kojom služi Josif, i sve bivaju tako opčinjene njegovom ljepotom, da su, zagledane u mladića, porezale sebi prste: kakva bajka! Pentefrije, ubijeđen u nevinost Josifovu, na početku moli Josifa da nikome ne priča o sramoti njegove žene, da bi ga potom, bez ikakvog razloga, bacio u tamnicu gdje, prema riječima Kurana, on propovijeda jedinstvo Božije i razobličava idolopokloničku vjeru svojih sapatnika u zatvoru.
Objašnjenje mljekarovog i pekarovog sna je slično biblijskom, isto kao i Josifovo tumačenje faraonovog sna; ali njega ne zovu prvo kod cara, nego tek oslobođeni mljekar služi kao posrednik među njima, što je opet nesaglasno sa Biblijom. Josif poručuje da se Faraonu kaže da je on rekao da se egipćanke upitaju zbog čega su na piru Pentefrijeve žene porezale sebi prste (pitanje apsolutno neumjesno, jer je krivac za to bila njegova ljepota), i to prisiljava vinovnu suprugu da otkrije istinu, koja je već odavno bila poznata njenom mužu. Priča o Josifovoj braći, koja su došla u Egipat da kupe hljeb, o tome kako im je bilo zapovijeđeno da dovedu najmlađeg Veniamina i o čaši koja je nađena u njegovoj vreći – saglasna je sa Mojsijem; ali i tu se pojavljuje dodatak: Josif, navodno, zajedno sa braćom ocu šalje i svoju odjeću, kako bi ovaj progledao kada je stavi na svoje oči; ali u to vrijeme Jakov još nije bio slijep i nikada nije bio iscijeljen sinovom odjećom. Zatim Josif postavlja oca svojega i majku na visoke stolice, i oni padaju ničice pred njim, čime se obistinjuje njihov davnašnji san o tome kako su se njemu poklonili sunce, mjesec i zvijezde. Ali ovoga nema u Bibliji, i to bi bilo potpuno nespojivo sa Josifovom skromnošću; uz to, poznato je, prema kazivanju Mojsijevom, da je Josifova majka, Rahilja, već davno bila pokojna, poslije porođaja najmlađeg njegovog brata Veniamina. Tako se na svakom koraku razobličavaju neznanje i izmišljotine, čak i na mjestima gdje po istorijskom sadržaju nije bilo razloga da se izmišlja; vidi se da je sam Muhamed slušao netačno ispričano kazivanje Mojsijevo, sa bajkolikim arapskim dodacima. Međutim, on se ne boji da ih predstavi kao otkrovenje Božije i Angel kobajagi govori njemu, od lica Gospodnjeg: „To su vijesti neviđenih (događaja). Mi ti ih (Muhamede) objavljujemo. Ti nisi bio kod njih (pa da bi znao) kada su odlučivali o svojoj stvari, a oni koji su spletkarili (o Jusufu – Josifu). Većina ljudi nisu vjernici, makar ti to želio. Ti od njih ne tražiš nikakve nagrade za to (što ih upućuješ). On (Kuran) je samo opomena svjetovima. Koliko (mnogo) ima dokaza na nebesima i na zemlji kraj kojih prolaze, a oni od njih okreću (glave i ne razmišljaju). Većina njih ne vjeruju Allaha, nego Mu pripisuju drugove.“ (Kuran, XII, 102, 105).
Dovoljno je bilo obličenja starog Zavjeta protiv izmišljotina Kurana; obratimo se Novom, odnosno Jevanđelju, kojem on takođe zapovijeda da se vjeruje, mada i njega takođe izopačuje. Poslije druge glave Kurana, „Krava“, treća nosi naslov „Porodica Imranova“. Kakvo je to ime? Muhamed je smislio da tako nazove roditelja Presvete Djeve, ali on ga je zamijenio sa Mojsijevim ocem, koji se zaista zvao Amram; ime, pak, roditelja Djevinog bilo je Joakim. Da li je oprostiva ovakva greška? Ipak, ova glava počinje veoma gromoglasno: „Elif. Lam. Mim. Allah je (jedan). nema Boga osim Njega, (koji) vječno živi i vlada (svim stvorenjima). Objavio ti je Knjigu s Istinom, potvrđujući ono što je prije (objavljeno). Prije je objavio Tevrat (Petoknjižje) i Indžil (Jevanđelja) kao uputu ljudima, a objavio je i Furkan (knjigu odličja)“. Pogledajmo onda šta ona kaže o kćeri Imranovoj, u čijem se imenu prorok već otklonio od istine? – Početak pripovijesti uzet je iz takozvanog prvog Jevanđelja Jakovljevog, koje Crkva nije priznala, iako se neka od predanja koja su tamo izložena priznaju za vjerodostojna. Dalje ide pretskazanje Angela Zahariji o rođenju Jovana (u Kuranu Jahije), pozajmljeno iz Lukinovg Jevanđelja; ali tamo je rečeno da će Zaharija ostati nijem dok mu se ne rodi sin, a kod Muhameda je dat samo trodnevni rok nevoljnom tihovanju: tako da ispada da je isti taj Angel koji je ovo ispričao Muhamedu – protivrječio sam sebi!? Isto tako, netačno je u Kuranu opisana i blagovijest Prečistoj Djevi.
Muhamed ponovo za svog svjedoka priziva otkrovenje Božije, i poslanik sa neba navodno mu govori: „mi ćemo tebi otkriti neznane tajne“, iako je ta tajna već obznanjena i zapisana u Jevanđelju, šest stotina godina prije Muhameda. Angeli, a ne Arhangel Gavrilo, prema riječima ovog navodnog novog otrkovenja, rekoše Djevi (Kuran, III 45-47): „Kada su meleki (angeli) rekli (Merjemi – Mariji): „O, Merjemo, Bog ti šalje radosnu vijest s jednom riječju, (a to je) da mu je (ime) Mesih Isa (Isus Hristos), sin Merjemin, ugledan (i) na ovom i na budućem svijetu, i (biće) od ljudi bliskih (Bogu). I razgovaraće (Isa) s ljudima (kad bude) u kolijevci i kao odrastao čovjek, (a biće) od najboljih ljudi.“ Reče (Merjema): „Moj Gospodaru! Kako ću ja imati dijete, a (nijedan) me čovjek nije ni dohvatio“ Reče (Bog): Tako (će to biti). Allah stvara šta hoće. Kada nešto odluči, samo mu rekne: „Budi!“ i ono bude“. (To su iskrivljene riječi Jevanđeliste Luke: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božji (gl. 1, 35). Dalje u Kuranu Angeli govore: „I Bog će ga podučiti Knjizi, mudrosti, Tevratu (Petoknjižju) i Indžilu (Jevanđelju). (I poslaće ga) kao poslanika Izraelićanima (kojima će reći): „Donesoh vam jedan znak od vašega Gospodara. Napraviću vam od blata nešto kao pticu, i dunuću u to pa će postati ptica, s Božjom dozvolom (uzeto iz jeretičkog kazivanja, koje je Crkva odbacila, o djetinjstvu Hristovom). Izliječiću slijepa i gubava i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate (kakav apsurd, poslije toliko velikih čudesa!). To će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete, i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene“ itd. Isus je uskoro primjetio nevjerje judeja i uzviknuo: „Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu? – Mi, rekoše učenici, mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike“ (Kuran, III, st. 45-53). I tako dakle, od Apostola stiže pomoć Gospodu, a ne od Gospoda Njegovim učenicima!
„I nevjernici (judejci) počeše, – nastavlja Muhamed, – smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje“ (III. 54). Međutim, priliči li Bogu takva ratobornost? Ovdje opet počinje da govori sam Gospod umjesto Muhameda, jer je i inače sve izmiješano u Kuranu, i lica i predanja, sudeći po njegovim slučajnim i nepredvidivim uzletima mašte; ove riječi su upućene Hristu: „O Isa, Ja ću te usmrtiti, i uzdignuti Sebi i spasiti te od onih koji ne vjeruju, i postaviću one koji tebe slijede iznad onih koji ne vjeruju do Sudnjega dana“ (st. 55). Prema tome, evo, Muhamed kao da ovdje priznaje, iako nehotice, smrt Hristovu prije Njegovog vaznesenja, dok, nasuprot tome, na drugom mjestu u Kuranu on tvrdi kako je navodno na krstu razapet bio čovjek koji je samo ličio na Hrista, zato što je on, ne spoznavši svu visinu smirenja Hristovog, smatrao za beščašće krst, koji je postao slava vaseljene. Jer, govori on, „zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: „Naša su srca okorjela“ – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo – i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: „Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!“ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.“ (Kuran IV. 155-159). Drsko zaključuje Muhamed, poslije blagovijesnih riječi Angelskih o rođenju Hristovom od Djeve: „Isaov (Isusov) je slučaj u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: „Budi!“ – i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj!“ (III. 59-60).
Tako slijepo unižava Muhamed Božanstvo Hristovo, poredeći Gospoda sa Adamom, kojem je zaista bio ravan samo po čovječanstvu. Ali neka nam Muhamed objasni radi čega će toliko neobična znamenja prilikom rođenja običnog čovjeka, kada je poslije njega bio potreban još jedan prorok, to jest sam Muhamed, navodno pretskazani? I na kakvom osnovu vjerovati njemu, ako on sam uništava sva drevna proročanstva o Hristu? Već smo vidjeli kako se on osmjelio da iskrivljenim tumačenjem na sebe primjeni ono što je Gospod rekao o Utješitelju, Duhu Istine. A ovdje, odmah nakon hulnih riječi protiv Božanstva Hristovog, isto toliko drsko na sebe primjenjuje proročanstvo Mojsijevo o dolazećem Mesiji, navodeći samo dio njegovih riječi, ali ne pokazujući kada i ko ih je kazao. Mojsije je u knjizi Ponovoljeni zakoni opraštajući se sa narodom Izrailja rekao: „drugoga proroka će vam uzdići Gospod, kao i mene, toga poslušajte u svemu što god vam bude govorio, svaka duša koja ne posluša tog proroka biće istrijebljena iz naroda“ (2 Moj. 18:15-18). I nakon vaskrsenja Hristovog, kada su se već obistinila sva obećana znamenja nad Hristom, Apostol Petar, u knjizi Djela Apostolska (glava 3) otvoreno ukazuje na Hrista kao na pretskazanog i već došavšeg proroka. Ali Muhamed, nakon 600 godina, želi da prisvoji sebi prava Hristova, kao što je sebi prisvojio i lice Duha Svetoga, i zato u istoj toj glavi Kurana (III. 81-82) govori: „Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: „Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?“ – oni su odgovarali: „Pristajemo!“ – „Budite, onda, svjedoci“ – rekao bi on – „a i Ja ću se s vama svjedočiti. A oni koji i poslije toga glave okrenu, oni su doista nevjernici“. Nije li užasno ovakvo lažno svjedočenje?
U XIX glavi Kurana Muhamed opet ponavlja jevanđeosku pripovijest o rađanju Preteče i blagovijesti Prečiste Djeve, ali drugim riječima, sa izmjenama koje protivrječe njegovim prethodnim kazivanjima i na kraju dodaje mnogo izmišljotina, koje je teško i sramotno čak i pominjati. U III glavi Kurana Angeli su, u množini, blagovijestili Djevi, a ovdje Bog šalje Duha u savršenom obličju ljudskom, koji se iznenada pojavljuje pred njom, koja se u „istočnom dijelu kuće zaklonila, i jedan zastor uzela da se od ukućana zakloni“, „A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga, – reče on, – da ti poklonim dječaka čista!“ (XIX. 19), jer, po mišljenju muhamedanaca, Duh Sveti i Arhangel Mihailo jesu jedno te isto: tako malo oni razumiju tajne hrišćanske, koje drzavaju da osuđuju! Riječi Prečiste Djeve i odgovori Angela razlikuju se od prethodno navedenih u Kuranu, koji su bili bliži jevanđeoskim, a u tako visokim predmetima, mijenjati riječi znači isto što i izmišljati. Dalje, na suprot Svetom Pismu i čak i zdravom smislu, Prečistu Djevu sustižu porođajne muke, i ona priziva Boga da joj da smrt, kao da je neporočno začeto u njezinoj utrobi, od Duha Svetoga, moglo da je prilikom porođaja podvrgne uobičajenim mukama kojima su podvrgnute žene koje u grijehu rađaju u grijehu začetu djecu? – Zbog čega bi se onda dopustilo natprirodno začeće od Duha? Prema riječima Kurana, stradalnica je kao utjehu začula glas novorođenčeta kako joj zapovijeda da utoli glad i žeđ plodovima palme koju je stresla i vodom iz izvora koji se pojavio pod njenim nogama, jer je ona, prema pomiješanim arapskim predanjima, pobjegla u pustinju, da bi tajno rodila. – Odakle je mogao da pozajmi takve izmišljotine pisac Kurana, koji ih je proglasio za istinite?
On zatim prikazuje Prečistu Djevu kako se vraća sa čudesnim Mladencem u svoju porodicu, koja je sa divljenjem ispituje o novorođenčetu i, ko zna zašto, naziva je Aronovom sestrom. Muhamed je zaboravio da je ona izmoljena molitvom od neplodne, i ovoga puta je pomiješao sa Marijamijom, sestrom prvosveštenika judejskog, kao što se njemu često dešava sa imenima i licima. Marija onima koji je pitaju kaže da pitaju mladenca, i novorođenče im odgovara: „Ja sam Allahov rob“ – reče ono, – „meni će on Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učiniće me, gdje god budem, blagoslovenim““. To je iskrivljena priča drevnog proročanstva, datog Avraamu, da će u njegovom sjemenu biti blagosloveni svi narodi (1 Moj. 22:18). „I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!“. Svim ovim izmišljenim rečenicama Muhamed, koji ih nije nigdje mogao pročitati, jer ih u Pismu nema, pridodaje svoju uobičajenu hulu, utemeljenu na dubokom nepoznavanju tajni Božijih: „Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On!“ (Kuran XIX 31-35), kao da hrišćani priznaju Boga Svedržitelja da ima djecu u ljudskom smislu!
Ali evo još jedan poražavajući primjer izmišljotina Muhamedovih, koji bezobzirno sebe postavlja na istu ravan sa najvećim prorocima Božijim i opisuje na koji će način Bog u posljednji dan sabrati izaslanike koje je poslao, između ostalih i njega, da bi od njih tražio izvještaj o uspjehu njihove propovijedi. Ovdje on prisajedinjuje sljedeću izmišljotinu, kojom vjerovatno misli da zamijeni jevanđeosko kazivanje o Tajnoj večeri, koja prevazilazi njegove čulne pojmove: „A kada učenici rekoše: „O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?“ – on reče: „Bojte se Allaha ako ste vjernici! „Mi želimo“ – rekoše oni – „da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci. Isa, sin Merjemin, reče: „O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!“ – „Ja ću vam je spustiti“ – reče Allah – „ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.“ A kada Allah rekne: „O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!“ – on će reći: „Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: „Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar si ti.“ (Kuran V, 112-118).
Može li se izmišljati sa većom samouvjerenošću? – Kako je malo razumio Muhamed – šta je bio Gospod naš Isus Hristos, kada Mu stavlja u usta takve riječi i izjednačava Ga sa smrtnom po ploti Njegovom majkom! Međutim, na osnovu ovih lažnih svjedočanstava, sljedbenici Kurana misle da mi poštujemo kao Božanstvo prečistu Majku Gospoda: jer, po sljepilu svog učitelja, ne mogu da razlikuju božanstvenost od čovječanstva, pa prema tome i ne mogu da ukažu potrebnu slavu istinitom Sinu božijem i Bogu. Niko ne zna Sina osim Oca (Mt. 11:27), govori Spasitelj naš, i da ne bismo pomislili da Boga mogu da spoznaju ljudi bez Njegovog posredništva, dodaje: niti Oca zna iko osim Sina, i kome Sin hoće da otkrije. O ovom božanstvenom otkrovenju, Sina u Ocu i Oca u Sinu, pisaću ti u sljedećim pismima, koliko je to ljudskim riječima moguće objasniti, na osnovu sveštenog otkrovenja, od Samog Boga nama otkrivenom.
Ali prije toga, kao zaključak ovog pisma, pitam te: može li se vjerovati Muhamedu, poslije svih ovih izmišljotina, kojima Kuran sam sebe razobličava, kroz provjeru i poređenje sa Svetim Pismom, mada ga on i priznaje za bogonadahnutu knjigu? Prost zdrav razum dovoljno govori da ako se Muhamed poziva na Jevanđelje, koje su pisala, šest stotina godina prije njega, četiri nepristrasna svjedoka, i na Petoknjižje Mojsijevo, pisano prije 2000 godina: treba ili prihvatiti kao istinito svjedočanstvo ove knjige i, uporedivši ih sa onim što je iz njih izvučeno u Kuranu, odbaciti onu knjigu koja ih je iskrivila, ili tražiti nove knjige Mojsijeve i Jevanđeoske, koje, avaj, muhamedanci ne mogu da nam pruže; a i kako ih stvoriti nakon nekoliko hiljada godina, i kako prisiliti nekoga da u to vjeruje – ne samo hrišćane, nego čak i jevreje, koji su sveto čuvali kod sebe knjige Mojsijeve od samog početka? Zbog toga čovjek, prožet istinama Svetog Pisma, sa užasom čita izmišljotine Kurana, bez obzira na svu poetičnost njegovih kazivanja, i mora podsjetiti muhamedance na vlastite riječi samog Muhameda: „Reci: donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite! A oni koji i poslije toga iznose laži o Allahu, oni su doista nasilnici.“ (Kuran III, 93-94).

24. decembra 1847 godine
Sergijeva pustinja

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *