NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO II.

Obećao sam ti, druže moj ljubljeni, da ću nastaviti pisma o istom predmetu čim se vratim u sjevernu prijestonicu, i evo sad žurim da održim zadatu riječ, iako ne znam kako i kada će ovi redovi dospjeti do tebe. Ti si sad u najvećem žaru ratnih dejstava, tamo gdje najviše kipti sav fanatizam muhamedanstva, uz pokliče: „nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!“. Možda je baš sad vrijeme da ti istorijski objasnim ko je bio ovaj prorok i na koji način je položio takav ognjeni početak svoje propovijedi, tako da se i poslije dvanaest vijekova ona još uvijek silno razgara, i to uvijek uz zveket oružja. To može biti korisno ne samo za tebe, nego i za pristrasne sljedbenike ove propovijedi, zato što, ne razobličivši pred njima lice njihovog proroka, uz dužno poštovanje prema njihovim osjećanjima, neće se moći pristupiti njegovom učenju ili Kuranu, kako bi se razotkrila istina.
Prema tome, ko je bio Muhamed? Odgovaraću riječima jednog skromnijeg arapskog pisca, Abulfede, da ne bih utonuo u visokoparne govore sinova Istoka koji su glorifikovali načelnika njihove vjere. Muhamed potiče od Avraama, u trinaestom pokoljenju; ova pokoljenja su isto tako pomno proučena kod Arapa, koliko kod nas rodoslovlje jednog drugog Sina Avraamovog, Koji potiče od zakonite njegove žene Sare, a ne od robinje Agare, koja je uklonjena iz Patrijarhovog doma, prema riječima Svetog Pisma, da rod njezin ne bi imao naslijeđe sa djecom obećanja, rođenom od slobodne (1 Moj. 21:10). Ti me razumiješ, ljubljeni druže, i znaš da ja govorim o Gospodu našem Isusu Hristu, u licu Kojeg je Bog obećao blagoslov svim narodima zemaljskim, i Koji je takođe bio sin Avraamov, ali po Isaku (1 Moj. 22:18). Izuzetno je proročanstvo o Izmailu i njegovom potomstvu, baš u istih onih Pet Knjiga Mojsijevih, za koje sam Muhamed veli da im se neizostavno treba vjerovati, višekratno ih pominjući u svom Kuranu, i ne znajući da riječi Mojsijeve na njega ukazuju: „Taj će biti čovjek divalj; ruke njegove na svih i ruke sviju na njega, i pred licem sve braće će se useliti i u veliki narod izrasti“ (1 Moj. 16:12, 21:18). Nije li se sve ovo zbilo sa divljim arapskim plemenom, koje je vojevalo sa čitavom vaseljenom, u dane Kalifata i propovijedi Kurana?
Muhamed je porijeklom iz slavnog plemena Koreišita, kojem je bilo dato isključivo pravo da u Meki čuva glavno njihovo svetilište Kabu, ili dom Avraamov; djed njegov El Motaleb, prema tajnom predosjećanju buduće slave mladenčeve, nadjenuo mu je ime Muhamed, tj. slavni, kakvo ime do tada nije nosio niko u njihovoj porodici. Ovo gromko ime je kasnije poslužilo da se kod sljedbenika Kurana oformi čudno i ni na čemu zasnovano mnenje, koje im je i sam Muhamed nametnuo. Naime, on u LXI glavi svog Kurana (st. 6) govori kako je navodno Isus, sin Marije, rekao sinovima Izrailjevim: „ja sam Božji Poslanik (poslat vama) da utvrdim Tevrat (Petoknjižje Mojsijevo) koji je objavljen prije mene, i da vas obradujem poslanikom koji će doći poslije mene, a čije će ime biti Ahmed, tj. slavni“. Na čemu je ove riječi zasnivao Muhamed? – U Jevanđelju kod Jovana piše kako je Gospod, opraštajući se sa učenicima, rekao: I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek, Duha Istine (Jn. 14:16). Dalje je govorio i o dejstvima Njegovim: A kada dođe Utješitelj, koga ću vam ja poslati od Oca, Duh Istine, koji od Oca ishodi, On će svjedočiti za mene (Jn. 15:26). I kakvu je vezu Muhamed mogao uspostaviti između ovog obećanja našega Spasitelja i svog poslanstva? – Evo kakvo: na grčkom jeziku se riječ „utješitelj“ izražava riječju paraklitos, a „slavni“ riječju periklitos, i ovom sličnošću riječi po zvučnosti se okoristio novo-zakonodavac, kako bi na sebe uputio proročanstvo.
Da li je pošteno ovo? – O tome ostavljam da sude njegovi sljedbenici, jer su i Jevanđelje i Kuran pred njima, i glavne stihove sam im ukazao; uostalom, istina se pokazala i iz samih dejstava obećanog poslanika. Gospod je otvoreno ukazivao da će Utješitelj posvjedočiti o Njemu isto ono što je i Sam o Sebi svjedočio, tj. da je On istiniti Sin Božiji, ravan Ocu, i to je apostolima zapečatio Duh Sveti, obilno se izlivši na njih; a onaj koji je nepravilno na sebe primjenio riječi Hristove, nije Mu ukazao odgovarajuću slavu i čast, jer sam nije bio prosvećen Duhom istine, bez Kojeg niko ne može poznati Sina Božijeg i kroz Njega doći nebeskom Ocu (Jn. 14:6).
Vraćam se sada Muhamedovom životu. Nekoliko dana posle rođenja on biva lišen oca i vaspitava ga njegova dojilja u pustinji. Tamo su jednom, prema arapskim navodima, dva čovjeka u bijelim haljinama spustili mladenca na zemlju, razdrljili mu odjeću na grudima i na njih stavili nešto nebesko. Uplašena dojilja je požurila da vrati šestogodišnjeg dječaka majci, koja je uskoro posle toga umrla i on je ostao u rukama svoga stogodišnjeg djeda sve do njegove smrti. Ujak Abu-teleb mu je zamijenio roditelje; ali svo naslijedstvo Muhamedovo, sina Abdalinog, sastojalo se od pet kamila i jedne etiopljanske robinje. Abu-teleb, koji se bavio trgovinom, nastojao je da svoje znanje i iskustvo preda mladom sestriću, te ga je zbog toga uzimao sa sobom na svojim dalekim karavanskim putovanjima po Siriji. Muhamed je tada imao 13 godina, ali je njegov razum daleko prevazilazio uzrast, i neobične sposobnosti, spojene sa izuzetnom naočitošću, nagovještavali su u njemu neko neobično predodređenje. To je nehotice porazilo i nastojatelja jedne hrišćanske obitelji u blizini Bostre, gdje su gostoprimstvo zatražili ovi trgovački putnici; Abu-telebu je jedan inok pretskazao buduću slavu njegovog sestrića, upozoravajući ga na judejske spletke i opominjući ga da mu čuva život.
Pretskazanje je uzbudilo duh mladog Koreišita, već spremnog na sve veliko. Način njegovog života u kući Abu-teleba, čuvara Kabe, otvorene za sve knezove arapske, pripremio ga je za buduće narodno poprište, i još kao dijete on je stekao sveopšte povjerenje. To se pokazalo prilikom obnavljanja hrama Kabe. Sva koljena arapska su učestvovala u zajedničkom djelu blagočešća, svako od njih je zbog toga htjelo da ima tu izuzetnu čast, da unutar svetilišta, na staro mjesto, postavi crni kamen koji je, prema arapskim predanjima, prvim graditeljima Kabe, Avraamu i Izmailu, donio Arhangel Gavrilo. Zajednički su se saglasili da se spor riješi tako da se ta čast ukaže prvom čovjeku koji uđe u hram, a desilo se da to bude baš Muhamed; on je predložio da se svešteni kamen položi na tepih kojeg će za njegove krajeve držati po jedan čovjek iz svakog plemena i tako ga podići, a sam on ga je uzeo odatle i postavio na mjesto. Na taj način Muhamedu je još u mladom dobu bilo ustupljeno izuzetno važno djelo među njegovim istoplemenicima, što je kasnije poslužilo kao predznamenje buduće njegove slave.
Bio je napunio dvadeset pet godina kada mu je bogata udovica, iz istog znamenitog plemena Koreišita, povjerila – prvo svoje karavane, a potom i vlastitu sudbinu, izabravši ga za svog supruga; bez obzira na razliku u godinama, jer je Kadiža imala četrdeset godina, ovaj je brak bio ovjenčan porodičnom srećom; do same svoje smrti ona je bila jedina žena Muhamedova i kod njegovih sljedbenika smatra se jednom od četiri žene koje je Bog naročito proslavio i zavolio. Pitaćeš me – koje su ostale tri? – To je jedina kćerka Muhamedova od Kadiže, po imenu Fatima, koju je udao za Alija (ostala njegova djeca su umrla kao mala), i još preblagoslovena Marija, koju oni priznaju za djevu i pri rođenju Gospoda Isusa Hrista, prema svjedočenju Kurana (Gl. III. XXI.) Čudno i samoljubljivo zbližavanje! A ko je četvrta? – Sam ćeš se začuditi: bezimena žena faraona iz vremena u kojem se rodio Mojsije! I zašto se ona udostojila takve počasti? Teško je odgovoriti: to je jedno od proizvoljnih predanja arapske mašte. Moguće je da je po zaboravu predanja ova počast dopala faraonovoj ženi umjesto njene kćeri, koja je spasila i vaspitala Mojsija. Poslije braka Muhamedovog, istorija o njemu savršeno ćuti narednih petnaest godina, do njegovog četrdesetogodišnjeg uzrasta, i sav ovaj period je pokriven mrakom neizvjesnosti, koji prosvjetljava samo jedna riječ Abulfede: „Bog mu je usadio ljubav ka osamljivanju i svako ljeto je on provodio po mjesec dana u pećini na planini Hara“.
Ovdje, u dubokoj tišini, sazrelo je ono što se davno tajilo u njegovom umu i plamenom srcu. Prije nego što počne da uvjerava druge, vjerovatno je sam nastojao da uvjeri sebe u svoje poslanstvo, jer je prvobitni njegov cilj bio dobar: istrijebiti idolosluženje u svom narodu i privesti ga poznanju istinitog Boga, uništivši idole koji su okruživali svešteno zdanje Kabe. Ali evo gdje je pogriješio novi zakonodavac: on je poželio da sazda vlastiti sistem vjere, da li iz osjećanja vlastite uzvišenosti, koje je oduvijek zavodilo ljude, čak i neke iz redova hrišćana, u slične zablude, ili iz neznanja stvarnih istočnika učenja hrišćanskog, tj. Sveštenog Pisma. Teško je usaglasiti grube pogreške i bajkolika mjesta koja se u Kuranu često susreću a tvrde da je to sam tekst Biblije, sa višestrukim uvjeravanjem, u istom tom Kuranu, u božanstvenost knjiga Mojsijevih, i Jevanđelja. Ne mislim da je Muhamed namjerno htio da iskvari tekstove Svetog Pisma, naročito one koji za njega nisu imali dogmatske važnosti; ja sam već pokazao kako je neke tekstove izmjenio u svoju korist. Mnogo je vjerovatnije da on nije imao prilike da temeljno izuči božanstvene knjige, nego je samo slušao dosta toga iz njih, jer se za vrijeme svojih putovanja stalno kretao među hrišćanima i jevrejima, koji su čak i živjeli među arapskim plemenima. Zatim, kada se sa takvom tajanstvenošću osamio kako bi sazdao novu vjeru, i radi većeg utiska svima tvrdio kako uopšte ne zna da piše i čita, on je u svom Kuranu izložio samo predanja iz Starog i Novog Zavjeta koja su se sačuvala u njegovom sjećanju, u onom vidu, u kojem ih je čuo, ili onako kako su se njemu urezala u sjećanje nakon mnogih godina. Zbog toga se i pojavljuje, među bezbrojnim ponavljanjima jednih te istih priča o Avramu, Noju, Mojsiju i drugim Patrijarsima i Prorocima, takva čudna nesaglasnost sa Svetim Pismom. Naročito kada se radi o Gospodu Isusu Hristu vidi se savršeno nerazumijevanje spasiteljnog dogmata našeg iskupljenja; u isto, pak, vrijeme natprirodno rođenje Njegovo od Djeve Marije i blagovijest Arhangela, ispričano je gotovo doslovce riječima Jevanđelja. Često se u Kuranu govori o čudesima Gospodnjim, ali zbog čega? Nejasno je zbog čega, kada prema riječima Muhamedovim Hristos nije ništa više do čovjek i kada njegovo učenje još mora biti zapečaćeno svjedočanstvom drugog proroka, tj. samog Muhameda. Do te mjere može da se zabludi um ljudski, kada traži svoje, a ne Božije.
Prvo javljanje Muhameda radi propovijedanja njegovog Kurana veoma je svečano prikazano kod arapskih pisaca. Po običaju on se osamio u planinskoj pećini i tamo je pred njim, usred noćnog mraka, stao Arhangel Gavrilo i rekao: „Čitaj!“ – „Ne umijem da čitam“, – odgovorio je novi prorok. „Čitaj, – uskliknuo je Angel, – imenom svoga Gospoda koji je (sve) stvorio; stvorio je čovjeka od zgrušane krvi (embrija); čitaj, a tvoj je najplemenitiji Gospod koji je naučio (čovjeka) peru (i pisanju); naučio je čovjeka onome što nije znao“ (Kuran XCVI). Muhamed, ponavljajući ove stihove, krenuo je prema sredini planine i tu je opet začuo glas: „O Muhammede, ti si poslanik Božiji, a ja sam Džibril (Gavrilo)!“ Sa ovim riječima iščezlo je pred njim viđenje. Šta mi hrišćani da kažemo o ovom novom poslanstvu, o kojem svjedoči samo poslanik i koje nikada niko nije pretskazao svijetu? Nije takvo bilo blagodatno javljanje Gospoda našega na Jordanu, predrečeno i iščekivano od početka svijeta, o kome je svjedočio niz proroka, tokom mnogo stoljeća, i posljednji od njih Jovan Preteča, u sam trenutak Njegovog dolaska; jer Jovan otvoreno i direktno čitavom narodu ukazuje na Gospoda, govoreći: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta (Jn. 1:29). A kakva bi čudna protivrječnost bila kada bi Arhangel Gavrilo, koji se javio Prečistoj Djevi Mariji da joj blagovijesti ovaploćenje Slova Božijeg, Koje je predstavljalo ispunjenje zakona i proroka, javio opet da uzdigne novog proroka, koji će protivrječiti učenju Hristovom!
Prije svih povjerovala je u izaslanstvo svoga muža Kadiža, njegova supruga, i prihvatila islam, tj. posvećenje Bogu. Odmah za njom slijedio je mladi sestrić Muhamedov, Ali, i usvojeni Said, kojeg je Muhamed uzeo kao roba i oslobodio ga radi islamizma; tako je obraćenje započeto u njedrima njegove porodice. Abu-bekr, najbogatiji građanin Meke, prvi je prihvatio učenje Muhameda od ljudi koji nisu pripadali njegovoj porodici, i sam je ubijedio u istinu njegovog izaslanstva još devet uvaženijih građana. To je bio veliki trijumf za Muhameda, i on je taj događaj praznovao raskošnom večerom na koju je pozvana sva mnogobrojna rodbina njegovog ujaka Abu-teleba. Ali kada je počeo da propovijeda sam o sebi, po završetku večere, niko mu nije htio povjerovati; na njegovo pitanje „ko hoće da bude moj brat, namjesnik, kalif?“ samo je vatreni Ali uskliknuo: „Ja, o proroče!“ i ovaj ga je proglasio kalifom.
Pleme Koreišita, razdraženo novim učenjem jednog od njegovih pripadnika koji ih je gromko korio zbog idolopoklonstva, obratilo se njegovom ujaku, Abu-telebu, da prisili na ćutnju svog sestrića; ali Muhamed mu je odgovorio: „i da Koreišiti naoružaju protiv mene sunce i mjesec, jedno sa desne, a drugo sa lijeve strane, ja bih i tada ostao nepokolebljiv“. Ipak, on je bio prinuđen da se skloni u obližnji planinski zamak, zato što su svi njegovi privrženici bili osuđeni na izgnanstvo i mnogi od njih su pobjegli u Abisiniju. Uticaj Abu-taleba je spasao samog propovjednika, iako on nije dijelio njegov način razmišljanja; ipak, i u zamku Muhamed umalo nije postao žrtva mržnje svoga plemena. Omar, jedan od najsurovijih Koreišita, bio je izabran kao njihov dželat, i već je išao sa nožem u ruci da umrtvi odstupnika od vjere otaca. Putem je svratio u kuću svoje sestre: tamo su mu pročitali nekoliko stihova iz Kurana i on je, iznenada se obrativši, požurio u zamak da ispovijeda svoju vjeru u učenje novog proroka. Arapski pisci tvrde da su u hramu Kabe crvi pojeli pergamentni list na kojem je pisala osuda Muhamedovih sljedbenika i da je to poslužilo kao povod za njegov povratak. Ali uskoro ga je smrt Abu-taleba i Kadiže lišila potpore u Meki, i on je bio prinuđen da se udalji iz svog zavičaja, gdje mu je prijetila opasnost.
U okolini Meke on je sreo stanovnike Medine koji su dolazili na poklonjenje u Kabu, i silom govorništva ubijedio ih u svoje poslanstvo, s obzirom da su oni, živeći u susjedstvu sa dva koljena jevreja, mnogo od njih slušali o Mesiji osvajaču; zatim su oni pripremili svoje sugrađane za prihvatanje novog proroka. Međutim, sam Muhamed je u Meki pokolebao povjerenje mnogih, čudnom pričom o svom noćnom putovanju do sedmog neba, iz hrama Jerusalimskog, na ognjenoj kobili El-borak. Neumjesno samouzdizanje Muhameda, koji je navodno razgovarao sa Adamom, Avraamom, Mojsijem, Aronom i samim Gospodom Isusom, pobudilo je sveopšte negodovanje; Abu-beker je kletvom morao da posvjedoči istinu viđenja, kako bi umirio uskomešane umove. Stanovnici Medine su iskoristili njegov otežan položaj u Meki kako bi ga svečano pozvali da dođe kod njih. Muhamed, uvjeren u odanost svojih novih pristalica, uputio je kod njih svoju porodicu, a sam se odlučio da se još jednom vrati u Meku, sa samo dvojicom svojih vjernika – Abu-bekrom i Alijem. Još jednom su pokušali da ga ubiju Koreišiti; doznavši o zavjeri, Muhamed je u svoju odjeću preobukao odvažnog Alija a sam je noću pobjegao iz Meke; ubice, ne našavši željenu žrtvu, poštedile su mladića i dale se u potjeru za omraženim propovjednikom. Prema arapskim piscima, njega je spasilo čudo; prestrašeni progonitelji pali su sa svojih konja pod njegove noge; on je uspio da se sakrije u Medinu. Ovo bjekstvo je poslužilo kao početna tačka za mjerenje vremena kod muhamedanaca, pod imenom Egira.
Prvo što je izgradio Muhamed u svojoj novoj otadžbini bila je džamija pored kuće u kojoj se nastanio, i tu su počeli da se iskupljaju muslimani ili, prema značenju ove riječi, vjerni. On je nastojao da utvrdi savez duhovnog bratstva među svojim mnogobrojnim pristalicama u Medini i, kako bi nagradio Abu-bekra za njegovu nepokolebljivu odanost, oženio je njegovu devetogodišnju kćerku Ajšu, bez obzira na njen dječiji uzrast. Ona je uvijek bila omiljena žena arapskog proroka, kojoj je povjeravao sve svoje tajne, i njen uticaj je kasnije darovao Abu-bekru kalifat, uprkos zakonitim pravima Alija. Ali ljubav prema Ajši za Muhameda nije predstavljala prepreku da postepeno stupa u supružnički savez sa još četrnaest drugih žena, zato što je on, prema riječima njegovih istoričara, bio naročito raspoložen prema ženskom polu: svojstvo jedva dostojno zakonodavca duhovnog?! – i kako je čudan taj procvat čula, u poznim godinama, nakon petnaestogodišnjeg monogamnog braka sa Kadižom, u naponu snage! Da se njen život produžio, ko zna, mnogoženstvo možda ne bi ni ušlo u moralno učenje i zakone islamizma. Ali čulnost Muhameda se razgarala sve više i više, do tog stepena, da se od njegovih sladostrasnih želja nije sakrila ni žena usvojenog sina Saida, i usvojenik, po proračunu ljudske mudrosti, dobrovoljno ju je ustupio čovjeku koji ga je posinio.
Ali kako je u Medini došlo do uskomešanog roptanja povodom takvog rodoskrnavljenja, Muhamed je tražio način kako da se opravda nebeskim razrješenjem, i iznenada su mu, navodno sa visine, bili poslani sljedeći stihovi, koji se do dan-danas mogu pročitati u XXXIII glavi Kurana: „(Sjeti se) kada si ti rekao onome kome je Allah učinio dobročinstvo (tj. Saidu, Zejdu): „Zadrži sebi svoju ženu i boj se Allaha!“ a ti si krio u svojoj duši ono što je Allah pokazivao, i ti se bojiš ljudi, a Bog ima najviše pravo da se Njega bojiš. Pošto je izvršio Zejd svoju želju (rastavom od nje), Mi smo je tebi vjenčali, da ne bude vjernicima grijeh u (rastavljenim) ženama svojih posinaka, kada oni prema njima izvrše želju (razvodom od njih). A Božja je volja izvršiva. Nema Božjem Poslaniku grijeha u onome što mu je Allah dozvolio.“ (st. 37, 38) Šta reći za ovakvu rodoskrvnu zapovijest, izmišljenu radi lične svoje pohote? Naposlijetku, kada mu se prohtjelo da još više umnoži broj svojih žena, on je objavio da je opet začuo nebeski glas: „O, vjerovjesniče, Mi smo ti učinili dozvoljenim tvoje žene kojima si dao njihove darove, i one koje imaš u vlasti (robinje) koje ti je Allah dao (kao ratni plijen), i kćeri tvoga strica i kćeri tvojih tetaka (po ocu) i kćeri tvoga ujaka i kćeri tvojih tetaka (po majci), koje su se s tobom iselile, i ženu vjernicu, ako je sebe darovala vjerovjesniku, ako vjerovjesnik hoće da je vjenča; (ovo posljednje je) isključivo tebi, mimo ostale vjernike. Mi svakako znamo što smo odredili njima o njihovim ženama i o onima koje se nalaze pod njihovom vlašću da ne bi bilo tebi kakve poteškoće. Allah je oprosnik i milosnik.“ (Kuran, glava XXXIII, st. 49). Tako da je Muhamed razrješavao sebi, u svojstvu proroka, ono što nije drugima: nije li čudno na ovakav način se poigravati sa viđenjima i nadahnućem s visine, radi svojih plotskih naslađivanja?
U isto vrijeme Muhamed je tražio načina da silom oružja raširi svoje učenje izvan Medine; njegovi vojnici su napadali karavane koji su išli u Meku, i sam on je išao u borbe protiv nekih njima susjednih arapskih plemena, prisiljavajući ih da mu se pokore. Njegovi uspjesi su probudili revnost Koreišita; oni su stupili u rat protiv razarača njihovog otačkog bogosluženja, da bi zaštitili svoje karavane. Na obalama Crvenog mora, u blizini oaze Bedr, prvi put su se sudarili pukovi mnogobožaca sa muslimanskim, koji su bili malobrojniji, ali su ih nadmašali duhom, jer ih je nadahnjivao sam Muhamed. On je put mase nevjernika bacio pregršt praha, obećao svojim ratnicima pomoć legiona Angela, naredio Abu-bekru da pobijedi i pobijedio; vatreni stihovi Kurana su proslavili Bedrsko polje, kao prvo poprište pobjede islama nad mnogoboštvom. Ali, koji je započeo bitku srećnim dvobojem, kao suprugu je dobio Muhamedovu kćer Fatimu; peti dio bogatog ratnog plijena bio je određen Bogu, proroku, njegovoj rodbini, sirotim i ubogim; dvoje zarobljenika, okorjelih neprijatelja Muhameda, kažnjeni su smrću. Abu-Sofijan, starješina arapskih mnogobožaca, krenuo je sa svojim odredom jahača na Medinu, da se osveti za poraz na Bedru, i pobjegao kada se pred njima pojavio muslimanski vođa. Drugi pohod Koreišita je bio srećniji, i opsada Medine zamalo nije skršila rastuću veličinu Muhamedovu. On sam, okrvavljenog lica, ranjen, okružen svim užasima smrti, samo što nije postao žrtva neprijatelja; samo krajnji napori njegovih pristalica su uspjeli da ga spasu u žaru bitke. Međutim, Koreišiti su otišli, ne zadavši neprijatelju smrtni udarac; oslobodivši se od njihove strašne najezde, arapski zakonodavac je nastavio da upravlja Medinom kao car i prorok, u isto vrijeme izdavajući odredbe i građanske i duhovne sadržine, smirujući oružjem susjedna jevrejska plemena. Tada je uveo strogi post mjeseca ramazana, u spomen toga da mu je Kuran poslan sa neba u pustinji, i zabranio upotrebu vina, zato što je za vrijeme svojih ratnih pohoda vidio u kakav strašni nered je upadala vojska zahvaljujući ovom omamljujućem napitku koji je uzburkavao uzavrelu arapsku krv.
Nakon što su se udaljili od Medine, Koreišiti su nadmeno izazivali Muhameda da opet odmjere snage na Bedrskom polju, i on se pojavio, ali nije našao neprijatelje. Uskoro su stanovnici Meke, ipak, udruživši se sa drugim arapskim i jevrejskim plemenima, ponovo opkolili Medinu. Muhamed ih je čekao i utvrdio je grad; sam je radio sa svojim narodom, rasijecao je kamenje da bi iskopali rov oko zidina. Tri puta je udario čekićem po jednoj klisuri koju drugi nisu mogli sasjeći, i tri munje su sijevnule pod njegovim rukama: prema riječima Abdul-fede, ovako ih je objasnio prorok: „prva znači da će Bog mome oružju predati svu Arabiju, druga znači pokoravanje Sirije i Zapada, a treća Istoka.“ Hrabrost Muhamedova je opet nadvladala napade njegovih neprijatelja, uprkos pometnji u samoj Medini. Malo po malo, ratni tabor oko Medine se rasipao; prvi primjer bjekstva dali su jevreji, koji su i inicirali ovu bitku: arapski vođa je brzo poslao svoju vojsku da ih pokori i opkolio utvrđenje Karaidita. Posle dugog otpora oni su odlučili da svoju sudbinu povjere milosrđu pobjednika. Muhamed je kao posrednika u razgovorima o primirju i odluci o njihovoj sudbini poslao jednog od arapskih starješina koji je krajnje mrzio jevreje, kojeg su oni ranili za vrijeme opsade Medine, i on je, još pateći od rane, izgovorio gorku presudu: „usmrtiti sve muškarce, porobiti žene i djecu i razdijeliti njihovu imovinu!“ – „To je presuda Božija! – uskliknuo je prorok, ona je dostigla već do sedmog neba i sa visine bila otkrivena Seidu!“ i kao posljedica ovog, navodno nebeskog suda, sedam stotina jevreja je palo pod mačem pobjednika; najljepša od njihovih žena je pripala Muhamedu i postala supruga onoga ko je bio obliven krvlju njenih bližnjih: opet se čulnost sjedinila sa krvoprolićem!
Kada uporediš ove ratničke početke propovijedi Muhamedove, koji je oružjem rasprostirao svoje učenje po ustreptaloj Arabiji, sa krotkim počecima propovijedi Jevanđeoske: zar se neće umiliti svačije srce, ako samo ono zbilja hoće da spozna istinu, gledajući razliku u počecima? – Sa jedne strane oganj i mač, koji široko probijaju put Kuranu, koji u plamenim stihovima obećava, navodno sa visine, da će opravdati svako dejstvo, svaku strast strašnog proroka Arabije; sa druge Božanstveni učitelj, Koji mirno obilazi pustinje Palestine, trsku stučenu ne prelomivši i žižak tinjajući ne ugasivši (Mt. 12:20). On Svoje učenike izabira na obali jezera, kako bi od ribara napravio lovce na ljude, i propovijeda pokajanje za grijehe, jer se približilo Carstvo Nebesko. Ovdje se opipljivo osjeća blizina – ne zemaljskog, vanjskog carstva, koje se širi i skuplja po mjeri uspjeha ili pada sile oružja, nego unutrašnjeg, duhovnog i nebeskog, kakvo na zemlji nisu mogli sazdati ljudi, već samo i jedino Tvorac njihov, došavši na zemlju u ljudskom obrazu. Kakav je bio početak, takve su bile i posljedice, i kako je Spasitelj naš zapečatio Svojom krvlju učenje koje je propovijedao, tako se Njegovo nebesko carstvo na zemlji i nastavilo da gradi, na kostima mučenika koji su za Njega postradali, na isti način na koji je i Sam postradao za sav rod ljudski. Nasuprot tome, učenje zakonodavca arapskog, savršeno protivno Hristovom, iako je on sebe izdavao za utješitelja kojeg je On pretskazao, nastavilo je da se širi u duhu svog osnivača, potocima krvi onih koji nisu htjeli da mu se pokore.
Ko ima uši da čuje, neka čuje! (Lk. 8:8), vratimo se opet djelima Muhamedovim. Nastavak ratovanja je odvojio njegove sljedbenike od poklonjenja njihovoj rodnoj svetinji Kabi, ali njihova srca su gorjela željom da ispune svoj svešteni, po njihovim urođenim predstavama, dug. Muhamed im je obećao da će ubrzo ispuniti njihove plamene želje i, već osjećajući svoju snagu, krenuo je prema Meki, sa hiljadu i četiri stotine naoružanih ratnika. Sedamdeset kamila, bogato ukrašenih, išlo je za njima, namijenjeno je bilo za žrtvu: starozavjetno prolivanje krvi životinja sačuvalo se u novom učenju, jer on nije razumio cijenu božanstvene krvi Iskupitelja, koja je jednom i za svagda prolivena i nadomjestila grijehe naše: jer šta je svaka žrtva, ako ne obraz primirenja čovjeka sa Bogom? A Muhamed, bez ikakvog cilja, zadržao je znamenje, odbacivši njegovo ispunjenje. Jer Zakon imajući samo sjenku budućih dobara, a ne sami lik stvari, ne može nikada jednim te istim žrtvama, koje se prinose stalno svake godine, usavršiti one koji pristupaju.Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe. A On, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, zanavijek sjede s desne strane Boga. Jer je On jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju. (Jevr. 10:1, 3, 12, 14). U svoje vrijeme o tome ćemo popričati opširnije.
Koreišiti su se smeli kada su čuli za naoružani pokret proroka kojeg su odbacili; sami su mu požurili u susret i poslali jednog od svojih starješina da pregovara. Sa zapanjenošću je on svojima opisao strahopoštovanje koje su novom zakonodavcu ukazivali njegovi sljedbenici: kada bi umivao ruke, oni bi pažljivo sakupljali vodu, kad bi pljunuo, oni bi uzimali pljuvačku, sakupljali su svaku dlaku koja bi slučajno pala sa njegove glave, jer je on, prema Abdul-fedi, bio kao Bog među sebi sličnim. I takve su počasti božanske ukazivali čovjeku revnitelji jedinstva Božijeg! Sa svoje strane Muhamed je na pregovore sa mnogobošcima poslao Otmana, jednog od svojih najbližih saradnika, i on je, zbog svojih smjelih odgovora, bio okovan lancima. Razdražio se i ujedno obradovao vođa muslimana, jer mu je to dalo povod da oružjem dovrši započeto hodočasništvo; već su se svi pripremali za bitku, kada su isprepadani Koreišiti otpustili sužnja i molili za mir; napisani su uslovi. Muhamed je htio da pored njegovog imena piše titula ‘poslanik Božiji’, ali predstavnik Koreišita nije htio da se saglasi sa tim, i prorok je bio prinuđen da popusti. Bezgranično odani Ali je uporno odbijao da napiše njegovo ime bez titule; tada je on sam, zaboravivši u tom odlučnom trenutku da je nekada prije Argangelu Gavrilu ispovijedao, a i kasnije, tokom čitavog svog života, da ne zna da piše, uzeo pero u ruke i svojom rukom napisao, umjesto gromkog imena poslanika Božijeg, skromnije: „Muhamed, sin Abdalin“. Ovaj zaborav je kasnije protumačen kao čudo. Zaključili su desetogodišnji mir između Koreišita i Muslimana, za čije vrijeme je svim plemenima bilo dozvoljeno da podržavaju i jednu i drugu stranu, a muslimanima je bilo dozvoljeno da, bez oružja, posjećuju njihova sveta mjesta, ali ne duže od tri dana.
Mirni dogovor je porodio negodovanje muslimana koji su iščekivali osvajanje; Muhamed ih je teško uspio da umiri, i vlastitim primjerom je ispunio sveti dug poklonjenja Kabi, a radi utjehe odmah nakon povratka je naredio da se opkole dva jevrejska utvrđenja; ona su se pokorila; ali osvajanje trećeg zamka stajalo ih je mnogih žrtava. Hrabri Abu-bekr i Omar uzaludno su nasrtali na bedeme; Muhamed je svoje znamenje povjerio Aliju, kojeg je, prema riječima Abdul-fede, istog časa iscijelio od očne bolesti, iako sam Muhamed o sebi u Kuranu svjedoči da je njegovo poslanstvo bez ikakvih čuda (XXIX, 50); Ali, porazivši na bedemu vođu jevreja, probio se u zamak. Stanovnici su umakli smrti, ali ne i ropstvu, i opet je jedna od prekrasnih robinja postala supruga proroka arapskog, kao da je on postanovio kao stalno pravilo da svojoj ploti ugađa nakon svakog krvavog osvajanja. Ipak, ovo osvajanje ga je skupo koštalo: sestra ubijenog jevrejskog vođe na bračnom piru mu je dala otrovano jagnjeće meso. Čim je zagrizao, osjetio je otrov i uspio da ga ispljune; međutim, oštrina otrova već je bila pronikla u krv i umnogome skratile dane njegove, često izazivajući jake bolove. Ova izdaja još je više razdražila njegovu mržnju prema jevrejima. Požurio je da pokori sva njihova plemena i sa zemljom sravnio njihove utvrde.
Obogaćen ratnim plijenom, ispunjen slavom, zapovjednik muslimana već je počeo da osjeća svoju moć i da misli, kao car, o savezu sa okolnim vladarima; pridružili su mu se njegovi sunarodnici koji su ranije pobjegli u Abisiniju; poslao je molbu caru Abisinije da ga udostoji brakom sa kćerkom njemu neprijateljski nastrojenog vođe Koreišita, Abu-sofijana, koja se još uvijek nalazila kod abisinijskog cara. Ovaj je sa radošću ispunio njegovu molbu i sa bogatim poklonima otpustio novu prorokovu nevjestu. Zatim, urezavši za sebe pečat sa natpisom: „Muhamed, poslanik Božiji“, novi zakonodavac je uputio odane ljude caru Persije Hozroju i Imperatoru Grčkom Irakliju. Moćni vladar Persije se razgnijevio zbog nadmene titule njemu nepoznatog Arapina i, pocijepavši pismo, naredio namjesniku u Arabiji da mu svezanog dovedu drskog samozvanca. On još uvijek nije znao za njegovu snagu, i uskoro ga je ubio vlastiti sin. Arapski pisci tvrde da je Muhamed vidio Hozrojevu smrt, u istom trenutku kad se taj događaj odigrao, i da se namjesnik, prestrašen tom prozorljivošću, preobratio u njegovu vjeru. Sa velikom pažnjom, pak, lukavi Iraklije je primio pismo arapskog vođe, u kojem je pozivao Imperatora da se sa svim narodom pokori njegovom učenju i da vjeruje u jedinog Boga, kako ne bi bilo mnogobožaca. Tako je malo poimao Muhamed, da hrišćani ne manje, i mnogo čistije od njega, priznaju jedinstvo Božije! Iraklije je otpustio Muhamedovog povjerenika sa bogatim darovima, jer nije želio da stvara nove neprijateljske susjede Svetom Gradu, koji tek što je bio izbavljen od persijskog jarma. Međutim, neki od najbližih arapskih vladara su sa prezirom odbacili Muhamedovu poslanicu; drugi su se ipak pokorili islamu.
Muhamed je iskoristio mir da bi još jednom izvršio obred poklonjenja Kabi, i ovog puta nije naišao ni na kakav otpor; grad je opustio kada se on pojavio. Prema posebnoj olakšici, koju je sam sebi dozvolio, protiv svih ustanovljenih pravila, on je još jednom stupio u brak u samoj Meki, kada još nije stigao da sa sebe skine hodočasničke haljine: toliko su njegove misli bile obuzete čulnim predmetima, čak i za vrijeme blagočestivog hodočašća. Neke od starješina Koreišita su mu se pokorile u Meki, između ostalih i Otman, čuvar Kabe, i dva buduća osvajača Sirije i Egipta, Kaled i Amru, koji su se proslavili svojom hrabrošću. U želji da potčini vladara Bostre, koji je gradom upravljao u ime Imperatora, Muhamed je poslao izaslanika sa predlogom da ovaj primi islam; ali izaslanik je još na putu bio ubijen, i tri hiljade Arapa se naoružalo da se, po volji njihovog proroka, osvete Grcima zbog narušavanja prava, iako je prvi pravo narušio arapski namjesnik.
To je bio prvi okršaj muhamedanstva sa hrišćanstvom, i od tada do danas se nije ugasio plamen rata. Nedaleko od Mrtvog mora, nadomak zamka Karaka, uzavrela je prva krvava bitka; ona je koštala mnogih žrtava Arape i njihov vojni zapovjednik Seid je pao u njoj; međutim, njihova očajnička hrabrost je nadvladala mnogoljudnije Grke. Plač nad mnoštvom pogiinulih umanjio je radost pobjede, i prvi trijumf Muhameda nad hrišćanima protekao je u pogrebnoj atmosferi. Novi neprijateljski nasrtaji Koreišita skrenuli su ponovo Muhamedovu pažnju na Meku. Odbivši zastupništvo svoga tasta Abu-sofijana za nepokorne sugrađane, on je na njih krenuo sa silnom vojskom. Za vrijeme pregovora pod zidinama grada buknula je bitka, i Koreišiti su bili poraženi, ovaj put definitivno. Muhamed je naredio da se prekine krvoproliće i kao pobjednik ušao u Meku, i to u smirenoj odjeći bogomoljca. Ali je pred njim nosio znamenje islama; svoj pohod su usmjerili pravo prema Kabi, i u jednom momentu je pod rukom duhovnog vođe Arapa palo 360 idola koji su okruživali svešteno zdanje Avraamovo. On je takođe istrijebio i ženske likove Angela, unutar Kabe, sa slikama Avraama i Izmaila, koji su u rukama držali strijele sudbine; zatim je sedam puta obišao hram, poklonio se crnom kamenu Patrijarha, izgovorio molitvu namaz pored bunara Agare koji se zove Zemzen, i dovršio obred poklonjenja običnim umivanjem.
Istog dana je stupio u hram Kabe u dostojanstvenom svojstvu vrhovnog imama, i izgovorio sa katedre ustanovljene molitve; ali u brizi da utvrdi svoju vlast nije se odlučio da vrijeđa sugrađane, i svakom plemenu je ostavio njegovo mjesto pri svetilištu. Milostivo se ponio i prema narodu, koji je očekivao nevolje. „Kako želite da postupim sa vama?“, pitao je pobjednik smeteni sabor Koreišita. „Kao velikodušni brat“, odgovorili su oni. „Slobodni ste!“ Tako je postupio i sa najokorjelijim dotadašnjim neprijateljima, čak i sa onima koji su unaprijed bili osuđeni na smrt, samo ako se jave da mole za poštedu, ili ako se drugi za njih zastupe; veoma malo ih je postradalo tom prilikom. Nekada je i protiv svoje volje morao da prašta, i prigovarao je svojim drugovima – zašto prije nisu izvršili presudu? Dvije nedelje je proveo pobjednik u Meki, ali nije htio tamo da ostane, jer je u svojim postupcima bio svezan svetošću mjesta, drevnim običajima i slobodnim duhom Koreišita, dok je nasuprot tome u Medini carovao i, nemajući pred sobom Kabe, usredsređivao blagogovenije svojih sljedbenika na sebe samog. Proglasivši svoje učenje o jednom Bogu, i Meku za glavno svetilište svoje vjere, on je poslao svoje bližnje u naoružanu propovijed, po svim predjelima Arabije, da svuda ruše idole i privlače pokornosti Kuranu.
Međutim, na najvišem stepenu svoje moći, arapski zakonodavac zamalo da bude uništen, ustankom dvaju najjačih paganskih plemena. On je iz Meke izašao sa dvanaest hiljada vojnika, noću, i u planinskim klisurama se našao opkoljen neprijateljima. Njegova vojska se rasula u strahu, ostao je samo sa šačicom najodanijih, spremnih da za njega proliju posljednju kap svoje krvi. Abu-bekr, Omar, Kaled i Ali služili su mu kao nesavladivi štit. Uzalud je on dovikivao razbježalim muslimanima: „Ja sam Muhamed! Ja sam poslanik Božiji!“ Pokliči njegovi samo su privlačili neprijatelje, a ne zaštitnike. Već je htio da se očajnički baci u masu neprijatelja kako bi tamo našao slavnu smrt; ali jedan od njegovih najodanijih privrženika, Al-Abas, pogodio je njegovu tajnu zamisao i uzeo uzde njegovog konja. „Ako me zadržavaš, sazovi onda moje vojnike“, rekao mu je Muhamed, i gromki glas El-Abasa je iskupio oko njega nekoliko bjegunaca. Oni su se postidjeli svoje malodušnosti, i bitka se nanovo rasplamsala: pagani su htjeli da zadrže pobjedu, a muslimani da izglade svoju sramotu. Muhamed, vidjevši oduševljenje, opet je bacio, kao na Bedrskom polju, pregršt pijeska prema neprijatelju, obećavši pobjedu, i neprijatelji su se razbježali. Nikada do tada nije bio izložen takvoj opasnosti.
Neuspješan pohod na zamak u koji se zaključao vođa pagana, Malek, nije ipak spasao od jarma Muhamedovog one koji su se skrivali u njemu, zato što je mnoštvo zarobljnika i ratnog plijena kojeg su se dočepali tokom posljednje bitke prinudilo Maleka da prihvati novo učenje. Za njegovim primjerom pošli su gotovo svi knezovi različitih arapskih plemena, poraženi neobičnim uspjesima propovjednika Kurana. Oni su poslali kod njega svoje izaslanike sa darovima i bili primljeni u njegov duhovni savez. Samo jedan od njih, knez Iemamski, razmaštao se da će biti ravan sa njim i drznuo da mu ovako napiše: „Mosejlam, poslanik Božiji, Muhamedu, poslaniku Božijem, mir! Pola zemlje da bude tvoje, a pola zemlje meni“. Ali on mu je odgovorio. „Muhamed, poslanik Božiji, Mojselamu lažovu: zemlja pripada Bogu i on je daje u naslijeđe kome hoće“. Oružje Kaleda slomilo je gordog kneza. Već je potpuno bila pokorena Arabija; Muhamed je svoj pogled usmjerio prema bogatoj Siriji i proglasio sveti rat protiv Grka. On sam i svi njegovi bližnji dali su velike novčane priloge kako bi sakupili 30,000 vojnika, sa kojima je Muhamed prešao užarenu pustinju, ali nigdje nije sreo grčku vojsku i njegova ratna dejstva su se ograničila time što je pokorio nekoliko malih hrišćanskih vladara u okolini Crvenog mora. Drugo izaslanstvo kod Imperatora Iraklija sa prijedlogom prihvatanja islama završilo se samo na riječima.
Po mjeri uvećanja moći zakonodavca, njegova pravila protiv idolopoklonika su bivala strožija. Više niko od njih, pod prijetnjom smrtne kazne, nije smio da se približi svetilištu Kabe. Najzaostalija i najudaljenija arapska plemena gomilama su hrlila da se pokore učenju Kurana. Knezovi i carevi njihovi padali su pred noge proroka koji je upravljao čitavom Arabijom, maltene neprestano se nalazeći pod dejstvom i uticajem sila sa visine. Poslednja pokrajina Arabije je prihvatila propovijed iz usta Alija; samo je jedno pleme hrišćanskih Arapa, Nazranj, sačuvalo vjeru otaca i umjesto izdaje Jevanđelja odabralo plaćanje danka. Još jednom, posljednji put, Muhamed se zaputio na poklonjenje Kabi i izvršio ga sa velikom svečanošću i trijumfom, kao da je predosjećao svoj skori kraj: zato se ono do dan-danas kod muslimana naziva oproštajnim putovanjem. Sa vrha jedne od okolne planine još jednom je Muhamed propovijedao jednog Boga, da sav narod čuje, i objasnio tajanstveni smisao vanjskih obreda koje je sam izvršio pokraj doma Avraamova: skratio je sebi kosu, oslobodio 63 roba, vlastoručno zaklao isto toliko ovaca, prema godinama svoje starosti, i razdijelio ih za jelo svojim vjernim. Tada je, prema riječima arapskih pisaca, začuo sledeće riječi sa neba, zapisane u Kuranu, od čijeg je zvuka pod njim pala kamila: „Danas položih pečat ja tvoje vjere i ispuni se milost moja nad tobom, jer mi ugodno bijaše da tebi dam islam“.
Nakon povratka u Medinu, kada su sve misli zakonodavca bile obuzete pokoravanjem grčke imperije, dostigla ga je neumoljiva gošća svih od smrtnoga roda. Prvi napad bolesti osjetio je dok se nalazio kod jedne od svojih žena, koje je posjećivao naizmjenično, i molio je da mu se dozvoli da svo vrijeme svoje nedaće provede u pokoju kod njegove ljubimice Ajše, kćerke Abu-bekra. „O, Ajša, govorio je on, otkako zagrizoh ono otrovno parče Haibarino, ne prestah da osjećam njegovo pogubno dejstvo; a sada otrov trza moju unutrašnjost i razdire žile moga srca“. Ali bez obzira na to, usred najvećih muka, Muhamed i dalje samo mašta o ratu protiv Grka, kako bi se osvetio za smrt usvojenog sina Seida. Pozvao je svog mladog sina kod odra i, bez obzira na to što je ovaj bio još dijete, povjerio mu vojsku, u nadi da niko neće bolje osvetiti oca od njegovog sina. Sam on mu je, hladnom rukom, uručio znamenje islama i tvrdim glasom rekao: „Naoružaj se za djelo Božije, vodi hrabro sveti rat, oštricom mača satri neznabošce.“
Kada gledaš začetnika naše vjere Gospoda Isusa, na visini krsta, na koji Ga je pribila mržnja neprijatelja, kako se moli Ocu da im oprosti taj grijeh, i kada, kao sušta suprotnost ovome, slušaš kako zakonodavac arapski, koji je obolio od trovanja u zagrljajima žena, zavještava dječaku da prolije krv hiljada nevinih ljudi da bi osvetio oca, i naziva to djelo Božijim, kako u srcu nehotično ne nikne pitanje: Da li je Božije djelo čitava njegova propovijed? Ne vidi li se tu ispunjavanje proročanstava Svetog Pisma o duhu koji će se javiti u svijetu, ali ne o Duhu Utješitelju, koji je sišao na učenike odmah nakon vaznesenja Gospoda Isusa Hrista, nego o duhu Antihristovom, savršeno protivnom Njegovom nebeskom učenju? Međutim, oni, oslijepljeni zemaljskom slavom svog proroka, ne nalaze ništa nedolično u ovim samrtnim njegovim postupcima, dok im se, naprotiv, visoko smirenje Božanstvenog Stradalnika na krstu čini toliko ponižavajuće da, iako kao i mi priznavaju njegovo čudesno rođenje od Djeve i slavno vaznesenje, smatraju za priviđenje Njegovu smrt na krstu, kojom su navodno prevareni bili judeji; tako su se obistinile riječi apostolove: Jer je riječ o krstu ludost onima koji ginu, a sila Božija nama koji se spasavamo (1 Kor. 1:18).
Dostojnim duhovnog zakonodavca bilo je to što je i u poslednjim danima života, potpuno fizički iznemogao, naredio da ga vode u džamiju i, uspevši se na katedru, pitao svoje vjerne muslimane „da li je uvrijedio koga od njih, i ima li neko protiv njega tužbu ili nezadovoljstvo, jer je svakoga od njih bio spreman da zadovolji novcem i to čak lično, trpljenjem bilo kakve uvrede“. Ali i tu su posljednje riječi ove umilne propovijedi bile zapovijest: „silom oružja protjerati sve neznabošce iz Arabije i prokletstvo na jevreje“. Muhamed već više nije mogao da se pokrene sa svog odra, ali nije prestajao da uvjerava svoje bližnje kako neprestano ima viđenja Angela. Samo jednom su ga izdale moralne snage i tada je uskliknuo, prema riječima Abul-fede: „Donesite hartije i mastila da vam napišem knjigu koja vam neće dozvoliti da se ikada više vratite u zabludu“. Njegovi bliski su se zbunili: „Šta govori prorok?, – pitali su jedni druge, – Zar nemamo Kuran? Kakvu još knjigu hoće?“ Počele su žučne rasprave pored odra bolesnika, i šum glasova dozvao ga je iz zaborava: „Izađite, – rekao je on, – ne doliči raspravljati se pred prorokom!“ Od tada, osjećajući svoju slabost, zabranio je posjete bližnjima i drugovima. Samo vjerna Ajša je imala pravo da ostane kraj njega, jer je bio uvjeren u njenu odanost; od nje su muslimani slušali čudesne priče o posljednjim minutama njihovog proroka i o sastradavanju sa kojim je navodno Arhangel Gavrilo dolazio pred njegova vrata moleći ga za dozvolu da anđeo smrti uđe, govoreći da „Bog želi njegovo plameno prisustvo na nebu i da njegove vlastite, anđeoske stope, više nikad neće dotaći zemlju nakon što prorok ode sa nje“. Onda je angel smrti pristupio i tek nakon saglasnosti prorokove primio njegovu dušu.
Sveopšta čamotinja je obuzela muslimane kada se raširila gorka vijest o Muhamedovoj smrti; niko u nju nije htio da vjeruje; svirepi Omar je prijetio da će ubiti svakoga ko drzne da kaže da je prorok umro, jer je on, poput Mojsija, samo na četrdeset dana otišao kod Gospoda. Takvo očajanje je bilo razumljivo, kada su očekivali nešto natprirodno od čovjeka koji je poštovan kao neko toliko blizak Bogu. I učenici Isusa Hrista su se rasijali u užasu kada su razapeli njihovog Gospoda, i oni su žalosno govorili na putu sa neznancem koji im se pridružio: A mi se nadasmo da je on taj koji će izbaviti Izrailja. Ali povrh svega toga, ovo je danas treći dan otkako se ovo dogodi (Lk. 25:21). Ali šta im je odgovorio njihov Božanstveni saputnik? O bezumni i sporoga srca za vjerovanje u sve što govoriše proroci! Nije li trebalo da Hristos to pretrpi i da uđe u slavu svoju? (25, 26). I kada su u Njemu prepoznali vaskrsloga Gospoda, božanstvenom se radošću ispunilo njihovo srce, i sa ovom viješću su požurili ka ostalim apostolima, koje je utješio Vaskrsli svojim javljanjem. Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda? (1 Kor. 15:55) mogli su zaista da uskliknu apostoli naglas čitavoj vaseljeni, ne samo videći, nego i dodirujući takvo jasno ispunjavanje svih njihovih nada, za čije su svjedočanstvo prolili kasnije svoju vlastitu krv, a ne krv oslijepljenih neznabožaca. Tada im se i duboko tajanstvo stradanja njihovog Gospoda predstavilo u istinitom njegovom smislu, jer je ono prosijalo životom pred njihovim očima, radi iskupljenja čitavog svijeta, u zracima slave Njegovog vaskrsenja.
Ali takvu utjehu nisu mogli imati sljedbenici Muhameda, jer, bez obzira na sva navodna javljanja Angela i dozvolu koju je on navodno dao Angelu smrti, on je umro kao čovjek i mrtav je ležao pred njima, ne mogavši vaskrsnuti prije posljednjeg opšteg suda, i to jednako kao i drugi. Tu se vidio žalac smrti i pobjeda pakla! Tast mrtvog proroka, Abu-bekr, morao je da obuzda jarost Omara i omekša očajanje naroda, podsjetivši ih na sopstvene riječi njihovog proroka u njegovom Kuranu: „Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?“ (III. 144). „Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, i oni će, takođe, pomrijeti“ (gl. XXXIX. 30) Odišu li ove gorke riječi onim životom kojim je ispunjeno svo Jevanđelje, da li je to nalik na utješni glas pobjedonosnog vaskršnjeg pozdrava: „Hristos Voskrese!“? A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, pa prazna i vjera vaša (1 Kor. 15:14), jer, zaista, samo na toj nadi je zasnovana sva vjera naša.
Evo, ljubljeni druže, naslikao sam ti ukratko, zasnivajući se na arapskim izvorima, sav život ovog Arapina, čiji se duh silnim porivom uznio od idolopoklonstva do priznanja jednog Boga, ali je to praskozorje istine zatamnio vlastoljubljem i čulnošću; on može da se nazove velikim samo po uspjehu, zato što je stvorio kalifat koji je obuhvatio Aziju i Afriku, i do dan-danas ima preko dvije stotine miliona sljedbenika. Ali prolazno njegovo carstvo, koje se širi i smanjuje po mjeri uspjeha ili propasti oružja muslimana, savršeno je suprotno nebeskom carstvu Hristovom, koje nije od svijeta ovoga i zbog toga neće imati kraja, kao što je to pretskazao Arhangel (Lk. 1:33). Da bih ti još jasnije predstavio ovu istinu, ja ću se postarati da ti u sljedećim pismima razotkrijem učenje Kurana, poredeći ga sa Jevanđeljem, i posebno ukazati na ona svojevoljna odstupanja od stvarnih riječi Starog i Novog Zavjeta, koje je dozvoljavao sebi novi prorok, uprkos tome naređujući da se vjeruje knjigama Mojsijevim i Jevanđelju.

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *