NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Pisma o muhamedanstvu

Pisma o muhamedanstvu

PISMO I.

Ti si me tako ubjedljivo molio, ljubljeni moj druže, da ti napišem o prevashodstvu hrišćanske vjere nad muhamedanstvom; ti si mi tako živo prikazao tvoj nezgodan položaj kada se u društvu muhamedanaca kojima komanduješ zapodjene diskusija o vjeri, da sam se ja napokon odlučio da udovoljim tvojoj želji, ali sam jedno vrijeme odlagao njeno ispunjenje. I evo danas, samo što sam se vratio sa jutarnje službe na Vrbice, sa radosnom grančicom palme u rukama, pred vratima me je dočekao oficir – Tatarin kojeg si poslao i u tvoje ime me pitao da li ima neko pismo za tebe. Priznajem, ja sam to doživio kao znak s visine i, ne gubeći ni jedne minute, sjeo da ti pišem. Neka ti, pomislih, tvoj poslanik, ne znajući sam šta mu je povjereno, donese prvo pismo o predmetu koji se tiče njegovog vlastitog spasenja.
Neka Gospod, Koji svim ljudima želi da se spasu i u razum istine priđu, daruje da i ova čeda Avramova, po Izmailu i Agari, poznaju na koncu – Ko je uistinu bio Sin Davida i Avraama, Kojeg oni sami priznaju za velikog proroka! Neka i oni jednom, oponašajući djecu jevrejsku, zajedno sa nama zapjevaju: Osana Sinu Davidovu! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Osana na visini! (Mt. 21:9). I On, Kojem, bez obzira na Njegovo zemaljsko smirenje, horovi angelski neprestano pjevaju: „osana!“, On će sići, po nepobitnom Njegovom obećanju, ka onima koji Ga zovu u ime Gospodnje, samo ako budu spremni da Ga prihvate sa otvorenim srcem, sići će i nastaniti se kod njih sa Ocem Svojim nebeskim! (Jn. 14:23). U taj dan, kao što je nekada govorio On učenicima Svojim na posljednjoj večeri sa njima, u taj dan, od prekomjerne svoje radosti, neće Ga više ni za šta pitati (Jn. 16:23), to jest, neće radoznalo ispitivati: da li je stvarno On – Sin Božiji? Nego će, dobivši u svom srcu izobilno izlivenog Duha Božijeg, sami osjetiti da su djeca Božija i pojmiti da je samo Bog, tijesno se sjedinivši sa nama, mogao uzvisiti ljude do toliko blaženog njihovog usinovljenja.
O, kakav će to trenutak biti, druže moj, ako se ikada desi! Bojim se samo da mi hrišćani, grijesima svojim, koji sablažnjavaju našu braću, sami ne pravimo prepreke njihovoj duševnoj koristi! Molićemo se da Gospod upotrijebi, makar i nedostojna oruđa, za njihovo spasenje; jer On najbolje zna kakvu će iz svakoga izvući korist. A mi ćemo, sa djetinjim smirenjem i bez ikakvog uzdizanja, ništa ne pripisujući svome sitnom razumu, samo ispričati jedan drugom ono što nam leži na srcu, i ja ću, pamteći pitanja koja sam slušao od tebe, nastojati, prema svom razumijevanju, da im udovoljim, oslanjajući se na istine vjere.
Tešku si mi, ipak, obavezu zadao, ljubljeni druže, tešku ne toliko što se tiče suštine predmeta, zato što neću od sebe i neću svoje izlagati u pismima tebi, koliko u odnosu na one kojih se predmet tiče: jer stvar se dotiče vjerovanja bliskog njihovom srcu, a ne bih htio da ih povrijedim – ne samo riječju, nego čak ni za njih neprijatnom mišlju. Ja bih htio da me oni razumiju i uvjere se da me samo iskrena ljubav prema njima pokreće da govorim, uprkos mojoj vlastitoj želji, iako savršeno u skladu sa mojim osjećanjima; a čista ljubav – može li koga povrijediti? Ako ja stojim na ivici ambisa i ako me neko snažnom rukom odgurne odatle, mogu li ja to smatrati nepriličnim? Ili, ako neko ko zna da se u čaši slatkog vina krije otrov izbije tu čašu iz moje ruke – zar ću to smatrati drskošću? A ako se prema tome u slučajevima koji se tiču spasavanja prolaznog ovozemaljskog života takvo upozorenje prihvata sa blagodarnošću, – može li se negodovati na čovjeka koji se brine o spasenju bližnjega svog, na svu vječnost? A kada sam istinski ubijeđen, kao što me u tome uvjerava Sveto Pismo, da nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Dj. Ap. 4:12) osim blagoslovenog imena Gospoda našega Isusa Hrista, i da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca (Flb. 2:10-11), zar na meni ne leži sveštena obaveza, i zar nije dug savjesti svakog vjernika da upozna sa ovim spasiteljnim imenom one koji u nj ne vjeruju iz neznanja?
Slušam, ne bez straha, tužna razmišljanja nekih ljudi iz obrazovanog svijeta: „Sramota je mijenjati vjeru otaca! U svakoj vjeri je moguće spasiti se; neka svako slijedi onu u kojoj se rodio i ne sramoti sebe nepostojanošću!“ Kako tako može? Kako može biti jedno te isto – biti hrišćanin, jevrej ili muhamedanac? I to drzavaju da govore ljudi na koje je stavljen pečat imena Hristovog, koji su iskupljeni Njegovom Krvlju, koji se koriste plodovima Njegovog blagodatnog vaskrsenja! Ali zar je jedno te isto – vjerovati u Hrista kao u Boga (jer samo na ovom neophodnom uslovu je zasnovano naše spasenje), ili, zaboravivši ovu osnovnu istinu, priznavati Hrista samo za čovjeka, mada i proroka, kao što rasuđuju o Njemu muhamedanci? Ili i još, što je užasno i izgovoriti, huliti na Njega kao jevreji, čiji su Ga preci raspeli? Zar ovakvo strašno razmišljanje ne razobličava savršeno odsustvo vjere, ili savršeno neznanje onoga u šta bi trebalo vjerovati? A kako drugačije usaglasiti, u obrazovanom umu, takve protivrječnosti, od kojih se čovjek, čim ih postavi jedne pored drugih, sa užasom udaljava? Prema tome, može li hrišćanin, ako ima trunku savjesti, sebe nazivati ovim sveštenim imenom, ako govori da se mirne duše može ostati u zakonu Muhamedovom, bez poznanja svjetlosti Hristove? A da li hrišćanin, koji duboko vjeruje da je nemoguće spasiti se inače osim kroz ovu vjeru u Hrista, može li on mirne savjesti da ostane ravnodušan prema nevjerju drugih? Zar ne treba on da nastoji da ubijedi muhamedance, ne samo u moralna načela, koja nikom nisu strana, nego u najkorjenitiju istinu, koja služi kao temelj za sve ostale, u Božanstvenost Gospoda našega Isusa Hrista?!
Ali na koji način? – Tebi će se učiniti čudnim moj odgovor: tako što će prije toga postati iskreni muhamedanac! Isto kao što ni jevreja nije moguće drugačije obratiti ka svjetlosti Hristovoj, prije nego što ne postane istiniti Izrailjac, i pažljivo ispita sve ono što se u knjigama proroka govori o obećanom Mesiji, jer: Istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život vječni; a baš ona svjedoče o Meni (Jn. 5:39).
I zaista, ja sam vidio da se jedan učeni jevrejski rabin upravo na taj način obratio. A šta sa svoje strane treba da uradi muhamedanac da bi se obratio? – Da izuči Kuran i poslije toga ga uporedi sa istinama Starog i Novog Zavjeta iz kojih je Muhamed crpio svoje izreke, kako bi ustanovio da li je on vjerno predao ono o čemu je slušao od drugih, i na osnovu toga hladnokrvno prosudi – do kog stepena se može vjerovati Muhamedu i u njegovim vlastitim riječima? Za to vrijeme, strogo ispunjavanje moralnih pravila Kurana, u kojima ima i mnogo toga korisnog, pripremiće čovjeka za prihvatanje viših istina, i moralnih i dogmatskih.
Bilo bi mi veoma drago da moja pisma dođu do uha i srca muhamedanaca koji su po svom obrazovanju jednaki Rusima, po svemu osim po hrišćanstvu. Njihovo duhovno stanje mene mnogo više boli nego što je to slučaj sa njihovom sabraćom koja, ne razmišljajući o svojim osjećanjima, u dubini svog neznanja umiju samo da uzvikuju „nema Boga osim Allaha, i Muhammed je njegov prorok!“, ali zato strogo ispunjavaju njegove zapovijesti. Ako prema riječima Apostola Pavla neznabošci nemajući zakona čine od prirode što je po zakonu (Rim. 2:14), lako može da se desi da svuda dejstvujuća blagodat Božija, ranije ili kasnije, probudi njihovu savjest, a smireno njihovo poslušanje, makar i slijepo, pripremiće srce za još brže poslušanje onoj svijetloj istini, bez koje nema spasenja i koja će pred njima jasno stati u dan kada Bog kroz Isusa Hrista bude sudio sva tajna djela ljudska (Rim. 6:16) i kada će se, po Njegovom vlastitom uvjeravanju, pokazati znak Sina Čovječijega na nebu; i tada će proplakati sva plemena na zemlji; i ugledaće Sina Čovječijega gdje dolazi na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom (Mt. 24:30). Ali oni koji su se okoristili plodovima obrazovanja samo da bi odstupili od vlastitog predanja i pod maskom svjetskog obrazovanja iz obje vjere podjednako prenebregavaju ono što im nije po ukusu i mislima, oni koji na takav način plivaju po burnom moru strasti, daleko od obje obale, na trošnom čamčiću samouvjerenosti i slijepe ravnodušnosti – kakvog drugog pristaništa oni mogu da se dokopaju, ako ne pakla? Za njih se pomolimo, druže moj, njima sa obale pružimo spasilačku ruku, radi našeg sopstvenog spasenja, i ako se barem jedan od njih obrati ka istini, biće o njemu radost na nebu, kao i na zemlji, prema riječima Gospodnjim: Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednoga grješnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika koji nemaju potrebe za pokajanjem (Lk. 15:7).

Tiflis, 16. marta 1847. godine

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *