PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO DVADESETO
 
31. decembra 1927. godine
poslije svenoćne i novogodišnjeg molebana
 
Svete dane Roždestva Hristovog, Obrezanja Gospodnjeg i praznike Vasilija Velikog i Prepodobnog Serafima, Sarovskog čudotvorca (2. januara) čestitam vam, drugovi moji.
Sveti dani dragih nam uspomena podudaraju se danas sa izuzetno značajnim događajima crkvenim. Nisu pogriješili oni koji su prije godinu dana predskazivali da će 1927. godina biti krajnje teška za Crkvu Božiju. Od mnoštva udaraca koji su joj naneseni ove godine dovoljno je navesti dva, da bismo ova predskazanja priznali za pravilna: bogohulno uništavanje Sarova i surovo opustošenje Divejeva[1]. Treba li razjašnjavati šta su izgubili pravoslavni Rusi uništenjem ovih obitelji? Ko je barem jednom bio tamo (i u Ponetajevskoj pustinji, koja je bila jako blizu pomenutim dvjema, a koja je takođe opustošena), taj srcem osjeća kakvog se istočnika religioznog oduševljenja, duhovne bodrosti, naročito potrebnih u naše teško vrijeme, on lišio.
Koliko je meni poznato, lica koja su predrekla krajnje izuzetnu težinu i nesrećnost godine 1927. za Crkvu Hristovu imali su na umu nesreće upravo ovakvih razmjera. Ali nas je postiglo u ovoj godini ispitanje znatno – može se reći neuporedivo – teže: nakrenuo se i počeo da visi nad provalijom sav crkveni brod[2]. Nezapamćeno iskušenje se potkrada prema čedima Crkve Božije. Nove mreže je razapeo knjaz svijeta ovoga – i već je ulovio mnoštvo duša ljudskih. Neću se ovdje rasprostirati o ovim novim zamkama vražijim, pošto ste vi višekratno upozoravani o njima. Hoću da vam predložim, rođeni moji, nešto drugo. Prije dvije ili tri godine pročitao sam jedan izuzetan članak anonimnog autora, smještenog u „Radovima Kijevske Duhovne Akademije“ za 1860. godinu. U knjižicama ovog časopisa sam tražio jedan drugi članak, a nabasao sam na ovaj. Ovo pripisujem posebnoj milosti Božijoj, pošto nisam često imao priliku da išta slično od čovječijih tekstova čitam sa takvim interesom i, mogu da kažem, sa takvom korišću za um i srce, kao pomenuti članak. Naravno, požurio sam da svoje otkriće podijelim sa nekim licima koja se interesuju pitanjima vjere i Crkve – i svi su oni dobili isto takvo zadovoljenje, kao i ja. U toku dvije godine ja sam bezuspješno pokušavao da saznam ime autora, da bih mu molitvenim pomenom uzvratio za duhovnu utjehu koju je pružio meni i meni prisnim. Napokon, krajem prošle godine saznadoh da članak pripada peru profesora Kijevske Duhovne Akademije Nikifora Ivanoviča Ščegaljova, rođenog 28. februara 1821. godine i počinuvšeg 26. januara 1884. godine. Na grobu raba Božijeg Nikifora nacrtane su riječi (2 Tim. 4:3-5): „Jer će doći vrijeme kada zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama okupiti sebi učitelje da ih češu po ušima; I odvratiće uši od istine, a okrenuti se bajkama. A ti budi trezven u svemu, zlopati se, vrši djelo jevanđelista, služenje svoje ispuni“.
Kako ove riječi idu uz naše vrijeme. Kakvo duboko nazidavanje predstavljaju one za nas i, vrlo vjerovatno, baš u ovom trenutku.
Predložiti vam, dragi moji, čitav članak ja, razumije se, ne mogu, jer ima 180 stranica, ali, po mom uputstvu, jedan meni blizak čovjek[3] sastavio je kratki konspekt, koji vam predlažem u svojstvu mog posljednjeg (dvadesetog) pisma vama. Naravno, takav konspekt može dati tek približnu predstavu o radu dubokomisaonog sozercatelja sudbina Crkve Božije na zemlji, ali i u ovakvom obliku misli Nikifora Ivanoviča sposobne su da osvijetle put Crkvi Božijoj i srca čitalaca ispune utjehom i nadom, toliko potrebnim u dane skrbnih ispitanja koje preživljavamo. A ako neko od vas bude u prilici da pročita članak u potpunosti, neka tu priliku ni u kojem slučaju ne propušta. Nadam se da ćete i autora, koji je pisao članak, i mene, koji vam ga preporučujem, pomenuti dobrom riječju.
 
SUDBE CRKVE BOŽIJE NA ZEMLJI
 
Crkva i prirodni život čovječanstva
 
Svaki konačan život, kao i život čitavog čovječanstva, nema u sebi samom svoj nezavisni početak, zato što on ne postoji sam od sebe; taj početak, prirodno, mora da leži u Vinovniku konačnog života, u Samobitnom Biću Koje Jedino ima nepresušni istočnik života svake tvari. To znači da čovječanstvo, da bi živjelo razumnim, Bogopodobnim životom, dostojnim besmrtnih bića, mora da se nalazi u neposrednom, neprekidnom i živom opštenju sa Bogom, kao istočnikom Života. Ali čovječanstvo je u samom početku svog života otpalo od takvog jedinstva sa Bogom, te je shodno tome otpalo i od Istočnika života svoga. Poslije toga ono više ne može živjeti životom koji mu je svojstven po prirodi i naznačenju njegovom[4]. Pošto čovječanstvo u svom palom stanju, otuđeno od života Božijeg (Ef. 4:18), nema u sebi ni duha ni sile Božanstvenog života, njegov se oskudni i umrtvljeni život sam po sebi ne može razvijati u Bogobodopobnim savršenstvima, ne može se već samim tim ni približavati Bogu i u sjedinjenju sa Njim dostizati vječni i blaženi život[5]. Ali kada je čovječanstvo gotovo visjelo nad bezdanom pogibije, spremno da se sve dublje i dublje udaljava od Istočnika života u oblast smrti, tada ga beskonačna Ljubav Božija zaustavlja na putu daljeg pada neobičnim sredstvom Svojeg milosrđa, i Sama mu opet, da tako kažemo, približava Samopostojeći Istočnik života u Jedinorodnom Sinu Svom, Koji je blagoizvolio da na Sebe primi prirodu ljudsku, umre na zemlji za život svijeta[6] i kroz to otkrije u Sebi organ sjedinjenja umirućeg čovječanstva sa Istočnikom života[7].
Stoga, ako je svijet i ostao da živi i ako i danas živi ljudskim životom, to je moguće samo zato što životvorni Duh Božiji Koji se spušta u svijet kroz Zastupnika Boga i ljudi[8] nije prestao da prebiva u čovječanstvu i da tajanstvenim Svojim prisustvom Božanstvenim životom životvori osiromašeni život čovječanstva. Ovo Božanstveno Načelo ljudskog života, koje se spušta u sam čovjekov život blagočešćem i vjerom u Iskupitelja svijeta, skriveno i u drevnim vremenima sadržano u Crkvi starozavjetnoj, kao čuvarki obećanog blaga života za sav svijet, prema planovima Premudrosti Božije se moralo saopštiti, razotkriti – i zaista i biva razotkriveno – u Crkvi novozavjetnoj, koju je na zemlji osnovao u ploti došavši Isus Hristos, Crkvi koja se, kao tajanstveno Tijelo Njegovo, nalazi u neposrednom i živom opštenju sa Samopostojećim Istočnikom Života. Na taj način, sada Crkva Hristova sadrži u sebi ono Božanstveno Načelo, Koje leži u osnovi postojanja čitavog svijeta i prirodnog života čitavog čovječanstva: sjeme sveto, to jest Hristos sa Svojom Crkvom, stajanje Njegovo[9] (Is. 6:13); Gospod naš Isus Hristos vocari se u svijetu od vremena obećanja palom čovječanstvu blagodati Iskupljenja, i utvrdi vaseljenu da se ne pokrene (Ps. 92:1) pod težinom svojih bezakonja i prokletstva Pravde Božije. Zbog toga čovječanstvo mora da privije svoj prirodni život uz Gospoda Isusa Hrista, kao što se grana koja se suši privija uz lozu (Jn. 15:5) i, shodno tome, mora ući u Crkvu Njegovu, da bi, popunivši tu prirodni život životom blagodatnim, dostiglo konačni cilj svoj[10].
 
Crkva i istorija
 
Unutrašnji smisao čitavog toka događaja u životu čovječanstva, sve privremene sudbine u istoriji carstava i naroda određuju se i objašnjavaju njihovim odnosom prema Crkvi i sudbinama Njenim na zemlji, kao najvećem i posljednjem cilju njihovih pokreta i promjena; ovdje se razrješava glavni i posljednji čvor svih važnih i velikih događaja i u istoriji – kako čovječanstva uopšte, tako i u sudbinama pojedinačnih naroda[11]. Nebeski Domovladika različitim dejstvima upravo i obrađuje neprekidno taj svijet, koji kao da predstavlja polje za Carstvo Božije, pripremajući ga time za to Carstvo. Različitim tajnim i javnim putevima Bog raspolaže srca svakog pojedinog čovjeka ka prihvatanju i čuvanju vjere Hristove; ali, da bi prirodni život čitavog čovječanstva i svakog carstva i naroda bio u stanju da u sebe primi sjeme i tvori plodove Carstva Božijeg, za to ga Svedejstvujući Promisao priprema prvenstveno sudbinama i putevima istorije. Sudbine i putevi ovi su bezbrojni i raznoliki. Tako se, na primjer, sudbinama političke istorije pripremao život paganskog svijeta u polju svijeta radi zasađivanja Crkve Hristove – i zaista, u vrijeme dolaska Spasitelja ona je predstavljala široko i dobro polje za sijanje i žetvu Hristovih radenika (Jn. 4:35-38). Kada se obnovljeni život grčko-rimskih naroda[12] iskvario i ogrubio od usiljenih poroka, i kada je vinograd Hristov, osuđen na jalovost na tlu tog života, tražio tlo svježije i bolje, tada Svjetoupravitelj jedno za drugim podiže divlja plemena Sjevera, dovodi ih do uzajamnih sudara i usmjerava ih na na razrušavanje i smirenje oronulog, ali još uvijek gordog Rima; kroz to On, sa jedne strane, iscrpljuje bezumne sile i ukroćuje surovu narav samih tih divljih plemena, upoznaje ih sa dobro uređenim načinom života, sazdaje od njih velika i silna carstva, i na nađubrenom tlu blagoustrojenog života njihovog zasađuje Crkvu Hristovu, – a sa druge strane, oružjem ovih ratničkih plemena đubri i čisti i život grčko-rimskih naroda od u njih uraslog korova i trnja: i tu i tamo poslije toga svjetilnik vjere Hristove zasijao je sa novom silom i svjetlošću; Crkva je i tu i tamo odgajala i rađala plodove blagočešća. U daljoj istoriji mi vidimo isto to pokretačko načelo i isti taj kraj istorijskih kretanja i preokreta. Uzvisuje li se ili pada neka država, vlada li ili se potčinjava, komeša li se iznutra i pati ili se naslađuje mirom i blagostanjem – sve ove pojave u sudbinama savremenih država, koje čine veći i glavniji dio njihove istorije i života, suštinski proističe i objašnjava se iz odnosa samih tih država prema vjeri i Crkvi Hristovoj[13].
Na taj način, sva politička istorija carstava i naroda, sa svim njenim preokretima, prvenstveno jeste istorija onih puteva Promisla Božijeg, kojima On privodi ljude ka Crkvi Hristovoj, zadržava ih u njoj i kažnjava za otpadanja od nje. Shodno tome, početak i kraj kojima se suštinski određuju privremene sudbine u životu čovječanstva, kao i vječna sudbina njegova, sadrže se u Crkvi i sudbama Njezinim na zemlji[14].
 
Crkva i država
 
Život čovječanstva u svojim državnim formama predstavlja polje ili poprište na kojem Bog zasađuje, kao vinograd, Crkvu Božiju, koja raste i prinosi plodove za život vječni. Bog obrađuje i polje za vinograd Božiji, Bog i sam vinograd čuva, tako što i Crkva i države postoje i vode svoju istoriju, ne miješajući se jedno sa drugim, iako postoje i žive u uzajamnoj vezi i u unutrašnjem međusobnom odnosu.
Crkva se može nalaziti u unutrašnjem i tijesnom jedinstvu sa carstvima čovječijim, može sa ovim posljednjim i da ne bude u jedinstvu, ona čak mogu i da je progone i maltretiraju; Crkva može da bude u stanju javne i otvorene, ili sakrivene i unutrašnje borbe protiv njih. Ali u svim tim odnosima Crkva u suštinskim aspektima svog postojanja ne zavisi ni od kakvog carstva čovječijeg. I uz unutrašnje jedinstvo Crkve sa državama istorija Crkve se odvaja od istorije država, bez obzira na to što se istorija Crkve razotkriva i posmatra na pozadinskom platnu istorije država. Nedaće država mogu da se tiču vanjskog mira udova Crkve, mogu da narušavaju njezino vidljivo blagoustrojstvo, a svojim teretom da padaju na blagostanje građansko; Crkva u tačnom smislu, u unutrašnjem svom životu i sili može i tada da uz sve ovo ostane čista i svijetla, krepka i stabilna, i da donosi plodove duhovnog života i spasenja. Moguće je, i zna da bude, i obratno. I uz vanjski mir carstava čovječijih, carstvo Božije na njihovom prostoru može da se nalazi u najgorem mogućem stanju; na taj način, Crkva i država u jedno te isto vrijeme mogu da budu u savršeno različitim stanjima, i stanje države ne može sobom određivati stanje Crkve. Moguće je i da se Crkva i država totalno odvoje jedno od drugog. Jedno može da nastavi svoje postojanje, a da se postojanje drugog prekrati. Crkva postoji i donosi plodove, pod nadzorom Vrhovnog Djelatnika, samo do onda, do kada život naroda ne ogrubi i ne postane savršeno nesposoban da u sebi rastvara sjeme i stvara plodove Carstva Božijeg; u protivnom slučaju, blago Carstva Božijeg se oduzima od nedostojnog naroda i povjerava se drugom (Mt. 21:43), a pređašnje mjesto vinograda Božijeg može biti pusto, ali cijelo, prema različitim namjerama Premudrosti i Blagosti Božije. Nekada država i poslije odvajanja Crkve od nje ostaje cijela, radi novog okopavanja i novih plodova Carstva Božijeg[15]; nekada se to dopušta prema nahođenju Promisla radi potpunog otkrivanja gnijeva i suda Božijeg nad narodom koji se otrgao od Carstva, tako što čitav narod za društvena i sveopšta bezakonja pretrpljuje potpuni sud Božiji još ovdje na zemlji. Pošto Bog ispravlja i i poboljšava život naroda u zemaljskoj obitelji Crkve često i posredstvom drugih naroda, zna da bude i da carstva čovječija potpuno izgube svoju političku samostalnost i samobitnost pod vladavinom drugog carstva, a da za to vrijeme Crkva, posađena kod njih, ostane i sačuva se u cjelosti[16]. Crkva Hristova ne odbacuje sadejstvovanja ljudi i pokroviteljstva zemaljskih vlasti radi svog vanjskog spokoja i blagoljepote, ali trajanje Njenog postojanja, Njena nepokolebljivost na zemlji suštinski nije uslovljena ljudskim silama. Crkva sama u sebi sadrži svu punoću Božanstvenih sila za neprekidno i nepokolebljivo svoje postojanje (Ef. 5:11-13; 2 Pet. 1:3)[17]. Sudbina Crkve na zemlji nije određena silom i voljom građanskih vlasti. Sam Bog raspolaže sudbinom obojih u njihovom uzajamnom međusobnom odnosu i u njihovom odnosu prema svijetu. Može se reći da Bog drži u životu i čuva u svijetu prijestole careva – dok su oni potrebni za upravljanje svijeta (a svijet je potreban radi Crkve), i da se Crkva u svijetu zida i čuva – dok je ona potrebna spasenju svijeta; ali u strogom smislu se ne smije reći da Crkva može postojati na zemlji dok na njoj postoje prijestoli i carevi naroda: jer oduzimanje svijetu careva nije unutrašnji uzrok oduzimanja Crkve od naroda, nego je to samo pojava koja sobom najavljuje posljednju sudbinu Crkve na zemlji. Ne živi Crkva od svijeta, nego svijet postoji radi Crkve, i sudbina prvog se rješava u sudbini poslednje: život čovječanstva, a tim prije društveni život pojedinačnih naroda, temelji se na svetom sjemenu (Is. 6:13) i čuva se samo radi svetog sjemena, prozjabajuščeg[O. 1] u Carstvu Hristovom[18].
 
Granice i rokovi prebivanja Crkve na zemlji
 
Kako gledati na vidljive granice prostora koje sobom može zauzimati Crkva na licu zemlje? Hoće li dugo Crkva Božija stranstvovati na zemlji? Ako mora doći kraj tog stranstvovanja, možemo li se pitati čime će se odrediti vrijeme njegovo?[19]
Prema priči Isusa Hrista, sav svijet, sav ljudski rod je polje na kojem se mora sijati i rasti, kao sjeme za vječni život, riječ Carstva Božijeg[20]; to jest, po svom naznačenju Crkva Hristova sobom mora obuhvatiti ne samo jedan – bilo koji – narod, kakva je bila Crkva starozavjetna, nego sve narode, sav ljudski rod: zato što je upravo čitavom čovječanstvu i darovan zavjet Božiji – u licu praroditelja, svo čovječanstvo je i nakon narušenja tog zavjeta naznačeno za iskupljenje, koje je kroz Zastupnika novog zavjeta[21] ostvareno danas u Carstvu Hristovom na zemlji[22]. Ljudski rod ne postoji istovremeno, on se primopredajno javlja u različitim narodima koji stalno smjenjuju jedan drugog na čredi istorije[23]. Crkvu Hristovu, poput Nojevog kovčega, koji se nosio po vodama svjetskog potopa, Bog pronosi po svoj zemlji, od carstva u carstvo, od naroda ka narodu[24]. Crkva Hristova u toku čitavog vremena svojeg postojanja u svijetu proboraviće primopredajno u svim zemljama i narodima zemlje i sabraće u ljudskom rodu, kao sa polja, svo klasje koje je dostojno da se čuva u nebeskoj i vječnoj riznici[25]. Dok u narodu ima ljudi koji se pokoravaju vjeri i koji su u stanju da iskoriste sredstva spasenja koja se sadrže u Crkvi, do tog vremena i Crkva postoji i tamo nju čuva Bog; u suprotnom slučaju, Pravda Božija, koja ne meće bisere pred svinje, oduzima od nedostojnog i nevjernog naroda to blago i predaje ga jeziku drugom. Dok budu na zemlji narodi koji su sposobni da stoje na čredi čuvanja Carstva Božije, Bog će ih uzdizati jedan za drugim na ovo poprište, po mjeri toga kako sa njega budu silazili narodi nedostojni. Iz priče Spasitelja znamo da Crkva, ispočetka mala i neprimjetna zajednica među prostranim carstvima ljudskim, poput zrna gorušičnog, uzrasta u veliko drvo, postaje prostranija od svih carstava zemaljskih (Mt. 13:31). Ova predskazana sudbina Crkve opravdana je Njenom istorijom. Znamo i to da će se, prema otkrovenju Jovana Bogoslova, granice Crkve pred kraj svijeta skratiti na mali broj izabranih; to je konačna sudbina širenja Crkve[26].
Crkva Hristova stranstvuje po zemlji, sakupljajući u ljudskom rodu, u svim plemenima i pokoljenjima njegovim, udove svoje, one koji su naznačeni za život vječni (Djela Ap. 13:48), kao što žeteoci sakupljaju zrelo žito sa polja žetve. Čim se u zbiru plemena i pokoljenja ne nađe ni jedan narod koji bi bio sposoban da čuva riznicu Carstva Božijeg i čini plodove njegove, Crkva sa sredstvima spasenja neće biti više nužna u zlu zaglibjelom i u razvratu ogrezlom čovječanstvu; na glas Božiji, koji ustima Crkve poziva ljude ka spasenju, ljudi se više neće odazivati, i za tu tvrdoglavost veliki dom čovječanstva, kao dom Jerusalima, biće ostavljen pust[27], [28].
Kada svijet na ovaj način bude odživljavao posljednje dane svojeg bezakonja, određujući sobom kraj postojanja i Crkve koja postoji u svijetu, u sudbinama čovječanstva koje se budu izvršavale Crkva će i sama u sebi, u skladu sa njima, svršiti krug svojih sudbina, i u isto vrijeme će sama iz sebe već određivati kraj svog postojanja na zemlji. Kada vazljubljena Hristova Crkva, to jest broj ljudi iz svih plemena i pokoljenja čovječanstva, po predznanju Božijem unaprijed određenih za spasenje, iskoristi blagodatna sredstva iskupljenja, sjediniće se u jedan tajanstveni savez Tijela Hristovog i postaće čist i svet: tada će Cilj Crkve biti dostignut, i stanje blagodati, to jest očišćenja i osveštanja Njezinim blagodatnim sredstvima, moraće se okončati i preobraziti u stanje bogopodobne slave i blaženstva[29].
I tako, dakle, kada, sa jedne strane, u svijetu pod uticajem zlog duha i načelnika svakog bezakonja sazri zlo i kada, razrušivši sve uslove ljudskog života, ne bude u mogućnosti da se samo uklapa sa poretkom društvenog i ličnog života, ono neće biti više trpljeno od Pravde Božije; sa druge strane – kada sazrije dobro u Crkvi Hristovoj pod uticajem blagodatnih sila Svetog Duha i pod rukovodstvom Samog Isusa Hrista, tako da ne ostane ni jednog višeg stepena savršenstva koji Crkva nije dostigla u sadašnjim uslovima Njezinog postojanja: tada će, prema riječi Gospodnjoj, nastupiti vrijeme žetve i sakupljanja plodova dobra i zla, tada će doći končina vijeka, to jest – končina sadašnjeg stanja svijeta i Crkve (Mt. 13:30-39)[30].
 
Crkva i priroda
 
Crkva, dostigavši svoje naznačenje na ovoj zemlji, završiće sadašnje svoje stanje i promijeniti ga u stanje drugo, u stanje slave i blaženstva. A šta će se desiti sa zemljom, na kojoj se rješava vječni udio čovječanstva i Crkve?
Sudbina vidljive prirode koja okružuje čovjeka mora biti neraskidivo vezana sa sudbinom čovječanstva koje boravi na zemlji, ili, što je isto, sa sudbinom Carstva Božijeg na zemlji: od zemlje je sazdano ljudsko tijelo, i njenim proizvodima se održava život njegov; na zemlji čovjek živi i dejstvuje, razvija svoje tjelesne i duhovne sile, usavršava svoj moral, poklanja se i služi Bogu i dostiže svoje vječno naznačenje; na zemlji je čovjek postavljen kao Car i vladika da vlada i upravlja nerazumnim njenim tvarima (1 Moj. 1:20)[31]. Najviši smisao života čulne tvari ostvaruje se samo u čovjeku i kroz čovjeka, kada ovaj stoji u neposrednom i živom jedinstvu sa Bogom i tvorevinom: kao obraz Božiji, sin i naslednik u velikom domu Oca Nebeskog, čovjek, postavljen na sredinu između Tvorca i tvari, mora biti prorok, koji joj riječju i djelom javlja volju Božiju, sveštenik, koji uznosi žrtvu hvale[32] i blagodarenja Bogu i kroz sebe spušta na zemlju blagoslove nebeske, glava i car, koji usredsređuje u sebi ciljeve bitija svih vidljivih tvari i kroz sebe sjedinjuje sve sa Bogom i u Bogu i na taj način čini da se sav lanac tvorevina sadrži u uređenom savezu i poretku[33].
Sila ove veze između sudbine svijeta i sudbine čovjeka je neraskidiva: kada je čovjek bio nevin i bezgrešan – i zemlja je bila čista i puna života, nije znala ni za raspadanje, ni za rušilačko neprijateljstvo stihija: sve je u njoj bilo vrlo dobro[34]; kada se čovjek zarazio grijehom, kada je sebe podvrgnuo prokletstvu Božijem – zarazila se smrću i tljenjem (truležnošću, raspadljivošću) i sva priroda koja je ga je okruživala; unutar prirode pojavilo se suštinsko rastrojstvo i nered, bolesti, stradanje, razrušenje, ogrubljenje, raspad i smrt[35]; na prirodu se, prema učenju Božanskog Otkrovenja, obrušilo prokletstvo Božije, uslijed kojeg ona radi metežu (sujeti) i raspadu: „tvar se pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori <vladike njenog>“, – govori Apostol (Rim. 8:19-22). Put prvobitnog uzlaska prirode ka savršenstvu i slavi prekinut je padom čovjeka: ka obnovi ona mora ići opet kroz čovjeka, u kojom se obnova života vrši natprirodnim silama blagodati Božije, – i ovo novo načelo i početak života u čovjeku ne može a da se ne saopštava i prirodi koja ga okružuje[36].
Osim toga, Crkva u sebi sadrži posebne molitve i sveštenodejstva za osveštanje svih stihija vidljive prirode[37]: znajući da je na vanjsku prirodu prokletstvo spušteno grijehom, da je time u njoj proizvedeno osiromašenje života i sila, i uz sinovsku odvažnost u Hristu Isusu prema Bogu Ocu, – Crkva molitvama upućenim Njemu izmoljava i nizvodi na prirodu nebesku blagu volju i osveštanje radi oživljavanja i oplodotvorenja njenih sila, koje sada rade metežu i raspadu[38].
Kao vidljivo i konačno sredstvo svemogućeg Djelatnika u ovom vaspostavljanju i obnovi svijeta, prema Božanstvenom Otkrovenju, služiće oganj: sadašnja nebesa i zemlja istom ovom riječi <kojom su ispočetka bili stvoreni (Jevr. 11:3)> ostavljena su za oganj i čuvaju se za Dan suda i pogibiju nečastivih ljudi <…> a doći će dan Gospodnji kao lopov noću, u koji će nebesa s hukom proći, a stihije će se užarene raspasti i zemlja i djela što su na njoj izgorjeće. Razaranje velikog hrama Carstva Božijeg i prirode neće biti uništenje tvorevine ognjem, nego vaspostavljanje i preuređenje istog tog hrama u hram novi, neuporedivo bolji, nepodležan raspadu. Tada će se otkriti nova zemlja i novo nebo, za kojima samo čeznu tvar i čovjek, prema obećanju Božijem, a u njima će živjeti, pokojiti se i blaženstvovati samo pravda (2 Pet. 3:7-10, 13) buduće proslavljene Crkve Hristove.
Tako da obnovu i vaspostavljanje prirode neće izvršiti ona sama postepeno, prema nekim, ma kakvim, zakonima razvoja, i ne zahvaljujući sili prirodnih napora ljudskog razuma i vještine, nego natprirodnom silom blagodati Božije[39].
 
Borba Crkve protiv đavola
 
Nalazeći se u stanju stranstvovanja na zemlji, Crkva Hristova u isto to vrijeme nalazi se u stanju neprestane borbe protiv svojih neprijatelja: na krstu je položen Njen temelj; u svijet se ona širila usred progona; usred neprijateljskih zamki nastavlja se i svakidašnje Njeno postojanje; pod znamenjem Krsta će se savršiti i toržestvo Njene konačne pobjede. U tom smislu Carstvo Božije na zemlji se naziva Carstvom ratujućim. Samom Caru tog Carstva priliči carovati nevidljivo na toj zemlji, dok ne položi neprijatelje pod noge svoje i tada će vidljivo predati Carstvo Svoje Bogu i Ocu sa toržestvom pobjede za vječno toržestvo i slavu na novoj zemlji i pod novim nebom (1 Kor. 15:24-25)[40].
Đavo sa njemu potčinjenim zlim duhovima stavlja se na čelo drugih, na čelo neprijatelja Carstva Božijeg – na čelu svijeta i strasti, kao glavni i najljući neprijatelj i vođ borbe protiv carstva Hristovog: on je knjaz svijeta (1 Jn. 12:31) u kojem se nalaze njegove sluge i podanici, stoga je on svjetodržitelj grehovne tame vijeka ovoga (Ef. 6:12); on je prvi vinovnik zla u prirodi čovjeka i prvi dejstvujući uzrok i svih ostalih grehovnih padova ljudskih (1 Jn. 3:8). Baš je on taj koji se naročito upinje da odoli i razruši Carstvo Božije na zemlji i utvrdi na njoj svoje carstvo zla; a svijet i plot, koji se nalaze u njegovoj vlasti, jesu samo dvije oblasti, ili, da tako kažemo, dva glavna oruđa kojima se on sa raznih strana ustremljuje i napada na Carstvo Božije. Protiv njega, uglavnom, i ratuje Crkva, rušeći vladavinu njegovu u svijetu i istrebljujući zlo koje je plod njegove napregnute djelatnosti, u prirodi samih udova svojih: ap. Jovan u tome uspostavlja i vidi cilj javljanja na zemlji Samog Vladike blagodatnog Carstva, kada govori: ovoga radi javi se Sin Božiji, da razruši djela đavolova[41]; i ap. Pavle ukazuje na isto to kada govori da se Gospod Isus Hristos najprisnije priopšti ploti i krvi <ljudskoj> da smrću satre onoga koji ima moć smrti, to jest đavola[42]. Tako da se borba Crkve sa đavolom otkriva i neprekidno traje u dva glavna oblika: to je, kao prvo, borba Njezina portiv svijeta ili društva ljudi koji su tuđi vjeri u Hrista, koji ne pripadaju Njegovoj Crkvi i koji je odbacuju; i, kao drugo, u isto to vrijeme, borba svih istinski vjernika protiv zlog sjemena u samoj prirodi našoj, iz kojeg niču i rastu grehovne pomisli, želje, dejstva i strasti[43]. Crkva Božija se u svijetu drži i čuva, usred borbe protiv svojih neprijatelja, silom Božanstvenom. Crkva je tajanstveno živo Tijelo, kojem je glava Bogočovjek Isus Hristos; tijelo bez glave ništa ne može, ostaje bez sila i života; glavna sila i moć Crkve je u Gospodu Isusu Hristu. Neprijatelj, nasrćući na Crkvu, nasrće na Glavu njenu, upinje se da od nje odvoji tijelo, to jest – da prekine živi savez vjere i ljubavi hrišćana sa Gospodom Isusom Hristom: neprijatelji Crkve – Njegovi su neprijatelji. Dakle, Bogočovjek Isus Hristos jeste prvobitna sila koja čuva Crkvu Svoju i vođa Njezine borbe. U razjedinjenosti od Gospoda Isusa Hrista i, shodno tome, od Crkve Njegove, ni za koga nije moguće voditi borbu protiv đavola i nedjelotvorno je bilo kakvo oružje; tamo počiva bezuslovno služenje i ropstvo đavolu[44]. Crkva, usprkos svih napora neprijateljevih i pored svih privremenih, povremenih i lokalnih uspjeha njegovih, u cjelosti svojoj je nepobjediva. Nepobjedivost Crkve proističe već iz same činjenice da je nepobjediv Vladika i Glava njena, Gospod Isus Hristos, kao Svemoćni Bog, Koji zapravo i vodi borbu protiv carstva đavola. O toj istini svjedoči i Sam Isus Hristos, Svjedok pouzdani i istiniti (Otkr. 3:14), kada kaže: sazdaću Crkvu moju, i vrata adova je neće nadvladati (Mt. 16:18). Ma kako se skraćivao broj udova Crkve, ma kako oskudijevala u Njoj sila vjere i duh blagočestivog života, ma kako se čistota istine pomračivala zabludama za vrijeme neprekidne borbe đavolove, Crkva Hristova ostaje i dalje nepobjediva, svo vrijeme sadašnjeg svog stanja, uvijek će Ona postojati kao društvo sa svojim istinskim udovima; uvijek će čuvati u sebi sile Božanske blagodati i usljed toga ispoljavati u sebi duh i plodove blagočestivog života hrišćanskog; uvijek će nepromjenljivo u sebi sadržati čistotu vjere apostolske, sa apostolskim ustrojstvom i poretkom jerarhije i sa čudodejstvenom silom spasiteljnih tajanstava i sveštenih obreda; i, na taj način, uvijek će postojati u svijetu kao vidljivo društvo i ostvarivaće to naznačenje, radi kojeg je Ona osnovana na zemlji[45].
Ali Crkva nije samo nepobjediva za sile ada, nego je ona pobjedonosna u borbi protiv carstva đavola, uz sve pojedinačne nepovoljne ishode te borbe. Ona se borila protiv judejstva i mnogoboštva, i svjetlost Jevanđelja je slavila pobjedu nad tamom sujevjerja i laževjerja, nad zavišću i zlobom, nad lukavstvom i silom; borila se protiv mudrosti paganske i protiv zabluda jeretika, i istina i čistota vjere proslavile su pobjedu nad lažemudrovanjem i nepravovjerjem; borila se i bori se sa sablaznima grijeha, i svetost života hrišćana ne prestaje da cvjeta i u pustinjama i u svijetu. Uopšte, svi napori neprijatelja koje je upotrebljavao da bi skršio Crkvu, ne dostižu cilj, i Crkva ne prestaje da ruši carstvo đavola, tako što privodi ljude, – po prirodi čeda gnijeva Božijeg i, konsekventno, članove tog carstva, – ka Hristu i u sadašnjem životu ih rukovodi prema životu vječnom, približavajući se postepeno i sama ka savršenoj proslavi pobjede i punoj slavi svojoj[46]. Ova potpuna pobjeda desiće se onda kada neprijatelji, predvođeni antihristom, budu pomišljali samo na proslavu svoje pobjede nad Crkvom, ne razmišljajući uopšte o kraju svojih uspjeha (Mt. 24:37-40), i izvršiće se neposrednim, izuzetnim dejstvom Samog Vladike Blagodatnog Carstva i Vožda borbe, uz vidljivo Njegovo javljanje u svijetu[47].
Na taj način, unutrašnja pobjeda dobra, koja se odigrava za vrijeme života i uz dejstvo u svijetu sila zla, u borbi protiv njih, završiće se i vanjskim trijumfom dobra. Na obnovljenoj zemlji, otuđenoj od bilo kakvog zla, fizičkog i naravstvenog, pod novim nebom, blagodatno Carstvo Hristovo će se tada javiti u novom stanju trijumfa, slave i vječnog blaženstva sa Bogom, kakvim ovo stanje Crkve opisuje sveti Tajnovidac u vidu grada Svetoga, Novoga Jerusalima, koji silazi sa nebesa u šatoru Božijem (Otkr. gl. 21-22)[48].
 
Zaključak
 
Dakle, Crkva se na zemlji nalazi u stanju neprekidnog stranstvovanja i borbe. Ali Crkva, bez obzira na svoje stranstvovanje sred čovječanstva po licu zemlje, sama u sebi je nepokretna na unutrašnjem temelju Svojem – na kamenu vjere Hristove: svuda i uvijek je Ona Carstvo Hristovo. Stranstvujuća Crkva mijenja vanjsko svoje mjesto i položaj u svijetu; ali pri svemu tom ona služi kao unutrašnja i najdublja moguća osnova bitija, života i svakog istorijskog kretanja za sav svijet – i moralnog i fizičkog. Postoji na zemlji Crkva: radi Nje postoji i svo čovječanstvo i sav svijet u svom sadašnjem vidu. Mijenjaju se sudbine Crkve – kreće se i komeša čovječanstvo u svom političkom životu, trese se i vidljiva priroda u svojim silama. A kada završi put stranstvovanja svojeg u svijetu Crkva – završiće se i sudbine svijeta. Poput broda na moru, Crkva se prenosi iz zemlje u zemlju, od naroda ka narodu, ali ni za jedan narod nigdje nema stabilne obitelji privremenog blagostanja, osim Crkve, i izvan Nje uopšte nema nade na dostizanje vječne sreće, kao što izvan Nojevog kovčega nije bilo spasenja od sveopšte pogibije: ko zajedno sa Crkvom i u njedrima Njenim sebe smatra tuđincem i pridošlicom na zemlji, taj će samo i dostići uspješno, zajedno sa Njom, zemlju blažene vječnosti.
Crkva se nalazi u stanju neprekidne borbe. Čudesnim i ne uvijek postižnim putevima prema pobjedi i proslavi vodi Crkvu Božanstveni Vožd i Vladika Njezin! Sred neprekidne borbe protiv neprijatelja, Ona – čas u carskom veličanstvu obuhvata sobom čitave zemlje, čas se skraćuje u tijesne predjele malobrojnih naroda; čas u raskoši i slavi uzdiže hramove Svoje i spokojno slavoslovi u njima Gospoda, čas u ništosti i progonima, pod mačem i ognjem ispovijeda Ime Hristovo; čas pobjeđuje i toržestvuje nad neprijateljima svojim, čas u posramljenju od njih pati i boluje. Ali, uz sve promjene ishoda Njezine borbe, ona u istinskim čedima svojim neprestano i nesalomljivo ide ka cilju svojem: i sred spokoja i tišine, i sred patnji i nedaća, u Njoj se zida istinita, vječna sreća čovjeka.
BLAŽEN JE ONAJ KOJI ČITA I SLUŠA SLOVESA PROROŠTVA o budućim sudbinama Crkve i koji se PRIDRŽAVA ONOGA ŠTO JE NAPISANO U NJIMA, – kliče sveti sozercatelj velikih i divnih sudbi Njenih (Otkr. 1:3)! Blažen je onaj koji, pomno poklanjajući pažnju otkrovenju Gospoda o sudbini Crkve Božije, ne posumnja u istinu toržestva Njezinog nad neprijateljima i u konačnu, savršenu pobjedu Osnivača i vrhovnog Vladike Njenog nad drevnom zmijom, iskonskim čovjekoubicom, koji je ustao protiv Carstva Božijeg i koji ne prestaje da nasrće na Njega svim silama i sredstvima ada! Blažen je onaj koji se nada na svemoćno krotko Jagnje, zaklano za spasenje svijeta, blažen je onaj koji ne odstupi od Njega sred teških iskušenja koja postižu Crkvu zbog podlosti drevnog neprijatelja Njenog, blažen je onaj koji ne izađe iz reda dobrih ratnika Hristovih, oduševljujući se nadanjem na učešće u vaseljenskom toržestvu Crkve Hristove, koje će se otkriti nakon skončanja svijeta!“[49].
______________
 
Ove prekrasne, oduševljujuće redove primite kao oproštajno, zaključno slovo uz sve moje besjede, koje zaustavljam na neodređeno vrijeme…
Molitveno pamteći vas, rođeni moji, ja se, sa svoje strane, nadam da i vi ne zaboravljate moje višekratne molbe za molitve za vašeg brata u Gospodu i u Jedinoj Svetoj Sabornoj i Apostolskoj Crkvi Hristovoj.
 
AMIN.
 

 


 
NAPOMENE:

  1. Vidi npr. Monahinя Serafima (Bulgakova). Razgon obiteli // Literaturnaя učeba. 1991. № 1. S. 127-128.
  2. Novoselov misli na Deklaraciju o lojalnosti mitr. Sergija i njegove ozbiljne ustupke državnom bezbožništvu.
  3. Nismo uspjeli da ustanovimo na koga ovdje misli Novoselov.
  4. Sudbы Cerkvi Božieй na zemle // Trudы Kievskoй Duhovnoй Akademii. 1860, kniga 1, pag. 4. S. 16-17.
  5. Isto. S. 20.
  6. Jn. 6:51.
  7. Isto. S. 17-18.
  8. 1 Tim. 2:5
  9. „Stojanje“ se na crkvenoslovenskom kaže „opora“.
  10. Isto. S. 19-20.
  11. Isto. S. 31.
  12. Kod Ščegaljova: „Južnih evropskih naroda“.
  13. Isto. S. 31-34.
  14. Isto. S. 34.
  15. Kao primjer takve države Ščegaljov navodi „zemlje Kavkaske“, gdje je „svjetilnik Crkve Božije, zažežen još u prva vremena… poslije nije mogao da gori u mnogim od njih i zatamnio se, međutim, sudbine tih naroda Bog je čuvao i uređivao tako da se danas opet pali svjetilnik vjere Hristove i od očuvane svjetlosti Crkve Gruzinske, i od novog svjetilnika Crkve Ruske“ (Isto. S. 44).
  16. Na primjer, Rusija u periodu tatarsko-mongolskog jarma.
  17. Isto. S. 39-46; citat Ef. 5:11-13 (kod Ščegaljova) je pogrešan, možda se mislilo na Ef. 6:11-13.
  18. Isto. S. 52-53.
  19. Isto, knjiga 1. S. 53; knjiga 2, pag. 2. S. 3.
  20. Mt. 13:37-38.
  21. Jevr. 9:15.
  22. Isto, knjiga 1. S. 53-54.
  23. Isto, knjiga 1. S. 57.
  24. Isto, knjiga 1. S. 62.
  25. Isto, knjiga 1. S. 60; Ščegaljov ukazuje da ta misao pripada blaženom Avgustinu (Epist ad Hesychium. C. XII, p. 48).
  26. Isto, knjiga 1. S. 60-62.
  27. Mt. 23:38; Lk. 13:35.
  28. Isto, knjiga 2. S. 62.
  29. Isto, knjiga 2. S. 11-13.
  30. Isto, knjiga 2. S. 19.
  31. Očigledna štamparska greška kod Ščegaljova, očigledno, misli se na 1 Moj. 1:26.
  32. „Milost mira, žertvu hvaljenija“ – liturgijska forma (odgovor hora na vozglas đakona: „Stanem dobre, stanem so strahom, vonmem svjatoje voznošenije v mire prinositi“) koja označava, prema objašnjenju Nikolaja Kavasile, da mi prinosimo „milosrđe Onome Ko je rekao: milosti hoću, a ne žrtve (Mt. 9:13). Milost pak jeste plod najčistijeg i najtvrđeg mira, kada dušu ne uzbuđuju nikakve strasti i kada ništa ne smeta da se ispuni milosti i žrtve hvaljenja“. Ova žrtva sa strane Boga jeste najveće milosrđe prema nama i plod primirenja sa Bogom, dok sa naše strane ona predstavlja veličanjem čitavog domostrojiteljstva Božijeg“ (Arhim. Kiprijan (Kern). Evharistiя. Pariž, YMCA-PRESS, 1947. S. 210-211).
  33. Isto, knjiga 2. S. 21-22.
  34. 1 Moj. 1:31.
  35. Savremenim predstavama bliža su gledišta onih Otaca Crkve koji su učili da je i prije grehovnog pada „sva vidljiva tvar dobila u udio prirodu smrtnu, jer je Otac svega i svih providio prestupljenje Adama i smrtnu kaznu koja će mu biti izrečena“ (Blaž. Feodorit. Citat po knjizi; Tolkovaя Bibliя. T. 10. SPb., 1912. S. 472).
  36. Isto, knjiga 2. S. 24,26,27.
  37. Ovo se u prvom redu odnosi na čin osveštanja vode (veliko i malo vodosvjatije) – te primarne stihije, koja se potom koristi u drugim osveštanjima; dalje treba spomenuti prošenje o „blagorastvoreniji vozduhov“ iz velike jektenije; postoje odgovarajuće molitve za osveštanje vatre, zemlje i njezinih plodova, pa čak i takvih „nematerijalnih“ stihija, kao što je zvuk (u činu osveštanja zvona – vidi: Florenskiй P. Iz bogoslovskogo naslediя // Bogoslovskie trudы. Sb. 17. M., 1977. S. 155-156) i mirisa (molitva blagoslovenja kadionice pred kađenjem – Isto. S. 211). U najraširenijoj formi blagoslovenje prirodnih stihija izmoljava se u večernjoj službi na Veliku subotu, kada se milost Božija priziva na sunce i mjesec, kišu i rosu, vatru i vodu, studen i žegu, rosu i inje, noći i dane, munje i oblake, planine i brda, more i rijeke itd. (Triodь postnaя. Č. 2. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1992. L. 500ob.-501ob.). Uočimo takođe da se u pomenutom radu Florenskog uočava analogija između hrišćanskih praznika i osveštavanjem pojedinih stihija: na Bogojavljenje – stihija vode, Strasna i Pashalna sedmice – zemlje, Pedesetnica – vazdušne stihije, Preobraženje – stihije vatreno-svjetlosne (Isto. S. 246).
  38. Isto, knjiga 2. S. 27-28.
  39. Isto, knjiga 2. S. 33-34.
  40. Isto, knjiga 2. S. 37.
  41. 1 Jn. 3:8.
  42. Jevr. 2:14.
  43. Isto, knjiga 2. S. 44.
  44. Isto, knjiga 3. pag.2. S. 26-27.
  45. Isto, knjiga 3. S. 38, 46-47.
  46. Isto, knjiga 3. S. 47.
  47. Isto, knjiga 3. S. 66.
  48. Isto, knjiga 3. S. 69.
  49. Isto, knjiga 3. S. 70-72.

 


 
OSTALE NAPOMENE:

  1. Izrastajućeg (crkvenoslov.) (prim. red.).

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *