PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO OSAMNAESTO
 
16. maja 1926. godine
Prep. Teodora Osveštanog
 
Utopio sam se u metež, i razlijenio se većma, dragi moji. Koliko je prošlo vremena od mojeg poslednjeg pisma! Ponekad me je baš vuklo da razmijenim po koju riječ, ali se ipak ne mogadoh latiti pera, iako sam u mislima ne jednom besjedovao sa vama. Ovih dana se skrasih tamo gdje sam želio i odavno tražio da budem – u samoći neizvjesnog seoceta, tako da me sada ništa ne sprečava da obnovim opštenje sa vama. Danas sam bio na jutarnjoj i liturgiji, poslije koje sam se na molebnu molio prepodobnom Serafimu, Mihailu i Teodoru, jer odlučih da pod njihovim molitvenim pokrovom započnem tako davno prekinutu besjedu sa milim drugovima. Kad smo već kod toga: prep. Teodor je bio izuzetan duhonosac, vaistinu „bog po blagodati“[1]: dok u pismu episkopa Amona aleksandrijskom papi Teofilu[2] čitaš o njemu, osjećaš ne samo veliko blagogovenije, nego i ushićenje i svešteni trepet pred ovim „izabranim sasudom“[3] koji je u sebe primio neopisivo izobilje blagodati. Ako Gospod blagoizvoli, jednom ću vas upoznati sa ovim pismom episkopa Amona, koje slikovito opisuje čudesni lik izabranika Božijeg. Ponešto već znate o ovom Amonovom pisanju i o prepodobnom Teodoru iz mojeg petnaestog pisma.
Dakle, neka počine blagoslov triju velikih Otaca na našoj besjedi koja, u skladu sa mojim obećanjem, za svoj predmet treba da ima ono što sam ja nazvao svetootaštvom.
_____________
 
Onaj koji je imao priliku da prisustvuje vršenju čina kojeg nazivamo čin Pravoslavlja prve nedjelje Velikog posta, morao je da čuje ove gromoglasno izgovarane riječi koje se odnose na našu pravoslavnu vjeru: „Sija vjera apostolska, sija vjera otečeska, sija vjera pravoslavnaja, sija vjera vseljennuju utverdi“[4].
Dakle, vjera Hristova naziva se ne samo vjerom Apostolskom, nego i vjerom otačkom. A to nije nimalo slučajno. Postoji mnogo ljudi koji nastoje da vjeru Hristovu zaklone Jevanđeljem i Apostolskim poslanicama i time iskrive njen stvarni izgled, tako što će i riječ Jevanđeosku i riječi duhonosnih Apostola Hristovih tumačiti svojim plotskim umom, odbacujući tumačenja bogonosnih Otaca naših. Međutim, za nas, vjerna čeda Crkve Hristove, saglasnost sa svetim Ocima savršeno je neophodna, ako želimo da vaistinu ne izdamo majku Crkvu i ne lišimo se njezinog blagodatnog pokrova.
Vaseljenski Sabori, kada je bilo potrebno da se sačine vjerske odredbe, poslije Svetog Pisma uvijek su se obraćali otačkom učenju, pravili su veće ili manje opširne isječke iz otačkih djela i u osnove svojih vjeroodredbi uvijek postavljali otačko predanje. Oni koji su upoznati sa djelima Sabora znaju da su izrazi poput „slijedeći božanstvene Oce svi jednoglasno učimo“, ili „prema učenju svetih Otaca“, ili „slijedeći blagoglagoljivo učenje svetih Otaca“ – jedni od najobičnijih i najupotrebljavanijih, kako na pomjesnim, tako i na Vaseljenskim Saborima[5].
U djelima Trećeg Vaseljenskog Sabora, sazvanog 431. godine radi razmatranja jeresi patrijarha Nestorija[6], čitamo: „Da bi sadašnje odredbe po pitanju katoličanske vjere sačuvale svagdašnju tvrdoću, potrebno je, za primjer potomstvu, ostaviti nepromjenjivo i neprikosnoveno sve ono što su u pređašnjim vremenima utvrdili sveti Oci. Jer, ako neko hoće svojim odredbama u pitanjima katoličanske vjere da iskaže svagdašnju tvrdoću, on svoje mišljenje mora potvrditi sudom drevnih Otaca, a ne da se zasniva na vlastitom autoritetu, da bi se na taj način vidjelo da on, potvrđujući svoje mišljenje odredbama dijelom drevnih, a dijelom novijih, tvrdi, propovijeda i sadrži jedinstvenu istinu Crkve, čuvanu od početka do sadašnjeg vremena u prostoti i čistoti, sa nepokolebljivom čvrstoćom i dostojanstvom“[7].
U djelima Petog Vaseljenskog Sabora, sazvanog 553. godine, čitamo ovakvo ispovijedanje sile i značaja svetootačkih djela: „mi u svemu slijedimo svete Oce i učitelje Crkve, Atanasija, Ilarija, Vasilija, Grigorija Bogoslova, Grigorija Niskog, Amvrosija, Avgustina, Teofila, Jovana Konstantinopoljskog, Kirila, Lava, Prokla i prihvatamo sve što oni izložiše o pravoj vjeri i o osudi jeretika. Prihvatamo takođe i ostale svete Oce, koji su besprijekorno do kraja života svojeg propovijedali pravu vjeru u svetoj Crkvi Božijoj.
Dakle, pošto u svetoj Katoličanskoj i Apostolskoj Crkvi Božijoj mora biti sačuvano i propovijedano ovo pravo ispovijedanje, ako pak bilo ko samog sebe udalji od njega, mudrujući suprotno njemu, takav se čovjek, s obzirom da sebe samog udaljava od prave vjere i stupa u opštenje sa jereticima, pravedno osuđuje i sveta Crkva Božija ga anatemiše“[8].
U skladu sa 19. pravilom Šestog Vaseljenskog Sabora, „predstojatelji crkve moraju sve dane, a najviše u nedjeljne, da poučavaju sav klir i narod slovesima blagočešća, izabirajući iz Božanstvenog Pisma razumijevanja i rasuđivanja istine, i ne prestupajući već položene granice i predanja bogonosnih Otaca: i ako se isleđuje riječ iz Pisma, ne inače ona da se objašnjava, nego kako je izložiše svjetilnici i učitelji Crkve u svojim djelima“[9].
A evo svjedočanstva koje utvrđuje autoritet svetih Otaca, a koje potiče sa Sedmog Vaseljenskog Sabora:
„U deset svojih poslanica ti si, kao što i dolikuje imperatoru-hrišćaninu, – čitamo u poslanici sv. Grigorija, pape rimskog, imperatoru Lavu Isavrjaninu, – davao dobro i blagočestivo obećanje da ćeš se postojano pridržavati i čuvati sva pouke naših svetih Otaca i učitelja… Ali si se odrekao svetih Otaca i učitelja naših, iako si dao sopstvenom rukom napisano obećanje da ćeš im se povinovati i slijediti ih. Naše pisanje, naša svjetlost i spasiteljna sila naša, to su – sveti i bogonosni Oci i učitelji naši; o tome su nam posvjedočili i šest bivših u Hristu Sabora, ali ti ne prihvati njihova svjedočanstva“[10].
„Teodor, svjatejši episkop Mirski, reče: „svi mi, slušajući učenje Otaca naših, umiljenje u dušama našim osjetismo i oplakasmo protekle godine; zablagodarimo zato Boga, što, zahvaljujući učenju svetih Otaca, dođosmo u poznanje istine“[11].
Svjatejši patrijarh (Tarasije) izreče: „stražari katoličanske Crkve, sveti Oci naši, neprestano bivajući budni nad misaonim zidovima njezinim, proglasili su (svoje mišljenje o datom predmetu). Oni odagnaše svaki nered i praznoslovlje i, čuvajući je nerasijanu, prognaše sve bezbrojne pukove neprijatelja i mačem duha uništiše – kako drevne jeresi, tako i zablude nove laži“[12].
„Sveti Sabor proglasi: „neka nas isprave učenja blagoglagoljivih Otaca. Crpeći iz njih, napojili smo se istinom; slijedeći njih, prognali smo laž; oni su nas naučili, i mi sa ljubavlju prihvatamo časne ikone. Oci propovijedaju, a mi ostajemo poslušna čeda i hvalimo se pred licem majke predanjem katoličanske Crkve… Mi slijedimo drevno zakonopravilo katoličanske Crkve. Pridržavamo se zapovijedi Otaca <…>.
Sveti Oci naši, ispunjavajući poveljenje Boga i Spasitelja našega Isusa Hrista, nisu skrivali ispod posude svjetilnik božanstvenog znanja koji im je darovao (Isus Hristos), nego su ga stavili na svijećnjake najkorisnijeg djela – učiteljstva, da svijetli svima koji se nalaze u domu, tj. svim rođenim u katoličanskoj Crkvi, da ne bi ko od onih koji blagočestivo ispovijedaju Gospoda spotakao svoje nege o kamen jeretičkog zloslovlja. Oni tjeraju svaku zabludu jeretičku, a svaki gnjili ud, koji se neizlječivo razbolio, odsijecaju. Budući da imaju metlu i lopatu, oni raščišćavaju gumno; pri tome – oni pšenicu, tj. hranljive riječi koje ukrepljuju ljudska srca, slažu u ostavu katoličanske Crkve, a korov jeretičkog zloslovlja oni prže ognjem neugasivim… Mi, pak, u svemu se držeći učenja ovih bogonosnih Otaca naših, propovijedamo to učenje jednim ustima i jednim srcem, ništa ne dodavajući i ništa ne oduzimajući od onoga što nam je predato; nego se, naprotiv, utvrđujemo i ukrepljujemo u njemu“[13].
U saglasnosti sa svetim Vaseljenskim Saborima, Pravoslavna Crkva i danas ne prestaje da, zajedno sa drevnim crkvenopiscima, imenuje svete Oce najuzvišenijim, najmnogoznačajnijim imenima:
„Hram vsesvjetel trisolnečnija zari“, „Tajinik neizrečenih“ (sv. Vasilije Veliki)[14];
„Svjetilniče mnogosvjetli Božestvenija zari“, „istočniče dogmatov visokih“, „cjevnice Bogoveščannaja“, „Trojice obitališče“ (sv. Grigorije Niski)[15];
„Trost skoropisca nastrojena Duhom“, „pravoslavija nastavniče“, „vseljennija nastavniče“, „otečeskago predanija Božestvennoje semja“ (sv. Maksim Ispovijednik)[16];
„Tajinik Bogovidcev“, „Bogoslovija istočniče“, „premudrosti rjeko“, „struja Božestvennago razuma“, „zvjezdo svjetlejšaja“, „blagočestija poborniče“, „nečestija progonitelju“, „stolp Cerkve“, „tajinik Triipostasnago Jedinonačalija“ (sv. Grigorije Bogoslov)[17];
„Misleni svjetilnik vsemirni“, „hram Trojici“, „hram Duha“, „Cerkve osnovanije neziblemoje“ (sv. Jefrem Sirin)[18];
„Bogodohnoveni organ“, „dogmatov pučina neisčerpajemaja“, „um Nebesni“, „Hristovi usta“, „premudrosti glubina“ (sv. Jovan Zlatousti)[19];
„Organ Svjatago Duha“, „plamen molniji, popaljajušći demonov polki“ (sv. Antonije Veliki)[20];
„Stolpe svjeta“, „bogoslovija trubo zlataja“ (sv. Atanasije Veliki)[21];
„Propovjednik istinoj i neporočnoj vjeri Hristovoj“ (sv. Makarije Veliki)[22];
„Oko blagočestija“, „pravoslavija nastavniče“, „učitelju blagočestija i čistoti“, „svjetilniče vseljenija“ (sv. Lev Veliki)[23];
„Božestvennago sijanija svjetoprijemnik“[24], „pjesnopisec i čestni Bogoglagoljnik“, „Cerkve učitelj“, „vragov soprotivoborjec“ (sv. Jovan Damaskin)[25] (uzeto iz mjesečne mineje).
Pozivajući nas na molitvu za arhipastire i pastire i sav pričt crkveni, sveta Crkva polaže u naše usta sledeće moljenje: „Spasi, Gospodi, i pomiluj svjatejšija vseljenskija patrijarhi so vsemi blagočestivimi arhijereji, i ves osvjaščeni čin i pričet cerkovni, i daruj im cijelo, bezmjatežno, blagovjerno, pravo, po predaniju svjatih Apostol i svjatih Otec, na Vseljenskih Saborah Duhom Svjatim uzakonjenomu, ispravljati slovo Tvojeja istini“ (Jerejski molitvoslov, akatist Isusu Sladčajšemu, molitva Gospodu našemu Isusu Hristu)[26].
Pri ruci su mi se našle poodavne kratke zabilješke iz članka posvećenom razjašnjavanju značaja svetih Otaca i opravdanju njihovog vaseljenskog autoriteta. Zbog nemarnosti svoje ja tada nisam zabilježio ni naslov članka, niti ime njegovog autora. Ako me pamćenje ne vara, članak pripada peru arhimandrita Porfirija Uspenskog[27]. Smatram da je umjesno da pomenute zabilješke predložim vašoj pažnji.
„Spasitelj, kada je slao Apostole na propovijed, zapovijedio im je da propovijedaju Jevanđelje, ali nije na njih položio obavezu da napišu takav potpun bogoslovski sistem, koji niko od njihovih nasljednika ne bi morao da objašnjava ili dopunjuje. Zbog toga se ne može reći da u pisanjima apostolskim postoje direktni, jasni i potpuni odgovori na apsolutno sva pitanja koja se tiču našeg spasenja. Odatle slijedi da je u religiji neophodno rukovodstvo predanja; i uz pomoć Pisma nemoguće je sazdavati dogmate vjere samo na osnovu vlastitih rasuđivanja i zaključivanja, bez svjedočanstva apostolskog predanja. A ako je tako, onda niko nije mogao biti sposobniji i revnosniji u očuvanju čistote apostolskog predanja – od svetih Otaca“[28].
Ovu misao arhim. Porfirije objašnjava prvo sa vanjske strane – istorijskim uslovima koji su pogodovali sv. Ocima da budu najbolji čuvari i tumači Hristove istine, a zatim je rasvjetljuje u njenoj suštini, navodeći unutrašnje argumente hrišćanskog života koji svete Oce svih vijekova čine jedinstvenim vjernim i pozdanim čuvarima, tumačima i izražavaocima vječnih istina hrišćanstva.
 
Blizina svetih Otaca Apostolima
 
„I sama blizina (po vremenu života) svetih Otaca Apostolima mogla je mnogo sadejstvovati tačnom očuvanju i saopštavanju drugima učenja koje su im predali Apostoli. Muževi apostolski su bili učenici i saradnici svetih Apostola. A Oci II vijeka su bili učenici muževa apostolskih. I ko bi onda mogao bolje da zna tajne vjere sa njihove postižne strane – od samih Otaca, najbližih nasljednika Apostola? Ovdje se same od sebe nameću riječi sv. Irineja: „Apostoli, ako su i imali neke skrivene tajne, predavali su ih naročito onima kojima su povjeravali i same crkve: jer su svoje buduće nasljednike htjeli učiniti savršenim i u svemu besprijekornim“[29]. Zatim, i Oci svih sledećih vijekova, po samoj prijemstvenosti apostolskog služenja, kao svoju najveću slavu i čast nisu isticali u iznalaženju posebnih pogleda na učenje vjere i predanje, nego u tačnom očuvanju svih odredbi i predanja koja su im saopštili najbliži prijemnici od Apostola, u objašnjavanju Hristovog učenja na osnovama i načelima koja se sadrže u pisanoj riječi Božijoj. Oni pri tome sebi nisu dozvoljavali da bez potrebe i po svojoj slobodnoj procjeni prave izmjene u crkvenim ustanovama koje su im predali drevni uvaženi pastiri Crkve kao primjer i praksu crkvenu. „Ko odstupa od jednodušne saglasnosti Otaca, – govori blaženi Avgustin, – taj odstupa od sve Crkve„. „Svi koji imaju zdrav razum, – govorio je još sv. Kiril Aleksandrijski, – nastoje da slijede učenje sv. Otaca„[30].
 
Obrazovanje svetih Otaca
 
„Da bi se istinski i vjerno sačuvalo od Apostola primljeno učenje potrebno[O. 1] je obrazovanje <…>, i veći broj sv. Otaca Crkve <…> posjedovali su sva u njihovo vrijeme moguća sredstva za potpuno obrazovanje, te su zaista i imali tako opširna znanja u naukama, da su zapanjivali svoje savremenike. Sv. Kliment Rimski, sv. Ipolit Portuanski, sv. Grigorije Dvojeslov, sv. Pavlin Nolanski prije poziva na službu crkvenu bili su senatori; a tu titulu niko[O. 2] nije mogao da dobije bez širokog obrazovanja[31]. Sv. Justin Filosof je, ne bez razloga, kao što se zna, bio počašćen imenom filosofa[32]. Grigorije Čudotvorac je imao učitelja čijoj su se širini znanja podjednako divili svi naučnici u svim vremenima[33]. Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Zlatousti, blaženi Avgustin i blaženi Jeronim su obrazovanje stekli u najboljim sveučilištima svoga vremena[34] i sa jednakom osnovanošću izučavali sve nauke koje su se izučavale u to doba, tako da su zaslužili visoke pohvale i nastavnika kojima njih hvaliti nije bilo nimalo bezopasno – zbog razlika u religiji. Za <paganina> Livanija, naravno nije bilo nikakve koristi da laska Vasiliju Velikom, međutim, nije se libio da o Vasiliju kaže: „To je Homer, to je Platon, to je Aristotel, taj sve zna„. I za mnoge druge Oce da ne može bolje odgovaraju riječi blaženog Jeronima: „ne znaš čemu više da se diviš kod njih: da li dubokom postizanju riječi Božije, ili svjetovnoj učenosti“[35].
 
Svetost života
 
Obraćajući se zatim ka onome što je sv. Ocima bilo najvažnije – njihovoj svetosti (blagodatnosti), arhim. Porfirije govori: „To je takav „priručnik“ u stvarima religioznog znanja, koji često zamjenjuje najbolje, najtalentovanije nastavnike, i izobilno obdaruje znanjima koja se uopšte i ne mogu obresti čak ni na najproslavljenijim sveučilištima savremene mudrosti. Nije uzalud rečeno: u zlohudu dušu neće ući premudrost (Prem. Solom. 1:4), i: čisti srcem će vidjeti Boga (Mt. 5:8). Nije isprazno vjerovanje[36] da se usrdnom molitvom izmoljavaju svi dari blagodati. Nesumnjivo je da istinu suštastveno otkrivaju i poznavaju samo oni koji se, poučavajući se u zakonu Gospodnjem dan i noć, saobražavaju sa njom sav svoj život, sve do spremnosti na najteže moguće žrtve, što mi i susrećemo kod Otaca Crkve, koji su često polagali svoj život za spoznatu istinu.
Nesporno je i to da tajne duhovnog života, sladost u Hristu skrivenog podvižništva najbolje od svih može da dočara onaj koji je to vlastitim opitom doznao. Tako da mudre savjete za borbu protiv neprijatelja spasenja ili grehovnih pomisli, naravno, uspješnije i pouzdanije mogu da daju oni koji su mnogo godina proveli u podvizima spasenja, nego oni koji o ovome rasuđuju samo na osnovu teorije i kojima je sasvim tuđa briga o iskorjenjivanju poročnih pomisli i metežnih želja u njima samima. Zbog toga čak i oni sv. Oci koji nisu imali školsko obrazovanje moraju biti priznati kao najpouzdaniji putevoditelji ka istini i rukovoditelji u duhovnom životu“[37].
 
Blagodatna darovanja svetih Otaca
 
„U vezi sa svetošću Otaca stoje i njihova natprirodna blagodatna darovanja, koja predstavljaju najjaču garanciju za njihovu sposobnost da istinito pojme i predaju bogootkriveno učenje. Mnogi od njih posjedovali su dar prozorljivosti, predviđanja budućnosti i silom čudotvorstva; tim prije je malo moguće da budu lišeni Duha premudrosti i razuma, kao dara koji im je više od svega bio potreban za zaštitu vjere od drskosti, bestiđa i lukavstava neprijatelja Crkve. Najjaču potvrdu ovim riječima možemo naći u svima poznatim svjedočanstvima drevnosti o tome kako su neki od Otaca bili udostojeni naročitih blagodatnih urazumljenja i naučenja. Tako je sv. Grigorije Čudotvorac od samih Apostola u viđenju u snu bio udostojen da dobije simvol vjere[38], kao odgovarajući priručnik i pomoć u razlikovanju istinitog apostolskog učenja od u to vrijeme široko rasprostranjenih lažeučenja jeretičkih. Postoji svjedočenje očevica i, znači, prvostepenog svjedoka, o tome kako se prep. Antonije u slučaju nedoumice o nekom mjestu u Pismu obraćao molitvom Bogu i dobijao čudesno razrješenje svojih nedoumica. Tako, na primjer, kada su ga bratija molila da im objasni neke riječi iz Knjige Levit, Antonije je, prema svjedočenju Amona, otišao na veliku udaljenost od njih i, stavši na molitvu, zavapio gromkim glasom: „Bože, pošalji Mojsija, i on će mi objasniti riječi ove“. Odgovor na to je bio glas koji ga je urazumio[39].
Nisu slučajno, naravno, i sv. Jefrema Sirina njegovi savremenici nazvali „prorokom sirijskim“. O njemu je jedan starac imao viđenje kako je Angel koji je blistao nebeskom svjetlošću jednom stavio u njegova usta tajanstvenu knjigu, rekavši da niko od starcu poznatih sirijskih podvižnika ne bijaše dostojan primiti taj dar – do sv. Jefrem[40].
Zna se i da je sv. Prokl vidio apostola Pavla pored Zlatoustog u vrijeme kada je ovaj pisao tumačenja na njegove Poslanice[41].
Neosporno je takođe i da je đakon Petar, drug i saslužitelj sv. Grigorija Dvojeslova, vidio goluba koji kao da je nešto šaputao sv. Grigoriju u vrijeme kada je ovaj svetitelj sa crkvene katedre izjašnjavao riječi proroka Jezekilja[42].
Ne može se pobiti vjerodostojnost pripovijesti đakona Pavlina, pisca žitija sv. Amvrosija Milanskog, prema kojoj je on vidio oganj koji izlazi iz usta sv. Amvrosija dok je ovaj objašnjavao 43. psalam[43].
Takva viđenja, naravno, moraju imati njima odgovarajući tajanstveni smisao.
Sve to pokazuje da crkveni pjesmotvorci u crkvenim kanonima <koje su sazdali> nisu bez osnove imenovali sv. Oce „bogoglagoljivim“, „bogomudrim“, „guslama Svetog Duha“ i čak „bogonadahnutim“[44]. Takva naimenovanja su Oci Crkve dobili <…> i na Vaseljenskim Saborima[45]. Oci Crkve su silom svoje žive i pisane riječi obratili ka Hristu mnoge hiljade duša, a ovoga ne bi moglo da bude da blagodat Svetog Duha nije bila prisutna u njihovim riječima. <…>
Ozarenja Duha Božijeg naročito su prosvjetljivala sv. Oce kada je za to bila velika nužda, prilikom borbe protiv neprijatelja spasiteljne vjere.
Dakle, <…> sa uvjerenošću se može reći da su <Oci Crkve>, kao bogoprosvijetljeni učitelji vjere i blagočešća, posjedovali izuzetni dar razumijevanja duha Jevanđeoskog učenja„[46].
Ova njihova bogoprosvijetljenost, koju su oni obilno prenosili drugima koji su tražili spasenje, rađajući ih, na taj način, za novi u Hristu život, i jeste to što im je davalo pravo da se zovu Oci. Veliki Apostol naroda pisao je Korinćanima: „Iako imate na hiljade nastavnika u Hristu, nemate mnogo otaca; jer vas u Hristu Isusu ja rodih jevanđeljem“ (1 Kor. 4:15). Ove bi Apostolove riječi mogli ponoviti i sv. Oci, obraćajući se mnogobrojnim čedima svojim duhovnim, i ne samo onima koje su rodili za svoga života, nego i onima koji su se rađali nakon njihove končine i do dana današnjeg se rađaju pod svemoćnim uticajem blagodatnih pisanih riječi otačkih i tajanstvenog molitvenog uticaja koji ishodi iz svijeta u koji su se preselili duhovi ovih pravednika, dostigavših savršenstva (Jevr. 12:23).
Zajedno sa Apostolima, sveti Oci jesu kao neka okosnica tijela crkvenog, i na njih, kao i na Apostole, se odnose sledeća dubokomisaona razmišljanja sveštenomučenika Metodija, oca Crkve III vijeka.
Najsavršeniji po stepenu preuspijevanja na neki način sačinjavaju jedno lice i tijelo Crkve. I oni koji su stvarno najbolji i koji su najjasnije usvojili istinu, budući izbavljeni od plotskih pohota kroz savršeno očićenje i vjeru, postaju Crkva i pomoćnica Hrista, postaju na neki način djeva, prema riječima Apostola[47], sjedinjijući se sa Njim i postajući Njemu nevjesta, da bi, primivši čisto i plodotvorno sjeme učenja, sa korišću sadejstvovali propovijedi za spasenje drugih. A nesavršeni i oni koji još uvijek započinju spasiteljno učenje rastu i obrazuju se, kao u majčinoj utrobi, od savršenijih, dok ne dostignu zrelost preporoda, dok ne zadobiju veličinu i krasotu dobrodjetelji, da bi potom, nakon preuspijevanja, kad i sami postanu Crkva, sadejstvovali rađanju i vaspitavanju druge djece, u spremištu duše, kao u utrobi, neminovno ostvarjući volju Slova“[48].
Ovu svoju misao sveti episkop-mučenik pojašnjava na primjeru ap. Pavla.
„Tako treba razmišljati, – piše on, – i o onome što se dešavalo sa prisnopamćenim Pavlom. Kad on još ne bijaše savršen u Hristu, prvo ga je rodio i mlijekom hranio Ananija, koji mu je propovijedao i obnovio ga krštenjem, kao što piše u Djelima (9:7-19). A kada je odrastao i sebe blagoustrojio, dostigavši duhovno savršenstvo, i postao pomoćnik i nevjesta Slova, primivši i odgojivši u sebi sjemena života, tada, nekada malo dijete, postade crkva i majka, i sam rađajući one koji su kroz njega povjerovali u Hrista, dok se u njima ne rodi, uobličivši se, Hristos: „dječice moja, – govori on, – zbog kojih sam opet u porođajnim mukama, dokle se Hristos ne uobliči u vama“ (Gal. 4:19)[49].
Dakle, oni koji se usavrše, prema riječima sveštenomučenika Metodija, „postaju crkva i pomoćnica Hristova“, „nevjesta Slova“, sačinjavaju kao jedno lice i tijelo Crkve i „kada postanu Crkva, sadejstvuju rađanju i vaspitavanju druge djece“.
Ove duboke i mnogima neobične (možda i čudne) misli svetog Oca navode nas na sledeća pitanja: 1) šta sama po sebi predstavlja ta crkva, u koju se pretvaraju hrišćani koji „stvarno najbolje i najjasnije usvoje istinu“? Jer, i prije tog prelomnog momenta oni su bili udovi Crkve, kao i svi koji se u Hrista krstiše? 2) kakvo mjesto zauzima i kakvo značenje na polju razumijevanja, utvrđivanja i širenja istine Hristove imaju prijemnici Apostola, predstojatelji Crkve, „koje je, prema Riječi Božijoj, Duh Sveti postavio… da pasu Crkvu Gospoda i Boga“ (Djela Ap. 20:28)? Kako se mi moramo odnositi prema njima u potrazi za crkvenom istinom? 3) Napokon, gdje i po kakvim znacima tražiti korito Crkve, kako ići tim koritom i kako ne ispasti iz njega?
Pitanja ova za nas nisu nova. Ona su sa raznih strana bila razmatrana i u prethodnim pismima. Sada samo nastavljamo njihovo razjašnjavanje. Što se tiče prvog pitanja, ja bih vas zamolio da se podsjetite onoga o čemu sam vam govorio u drugom, a naročito u petom pismu, po pitanju Crkve-Organizma i crkve-organizacije. Ako se sjećate onoga što je tamo rečeno o ovom predmetu, možda dalja razmišljanja radi razjašnjavanja smisla riječi sv. Metodija i nisu neophodna. Ipak, smatram da neće biti naodmet da podijelim sa vama, dragi moji, nekoliko kratkih zabilješki iz moje bilježnice, koje bi mogle da pripomognu većem udubljivanju i rasvjetljavanju ovog pitanja. Evo šta sam zapisao u nju 21-23. februara:
„Treba razlikovati Crkvu-Organizam i crkvu-organizaciju. Samo na Crkvu-Organizam su primjenjivi neki nazivi Crkve koje srećemo u Riječi Božijoj, kao što su na primjer: „slavna, sveta, besporočna“ (Ef. 1:4), „koja nema mrlje ni bore“ (5:27), „Žena Jagnjeta“ (Otkr. 19:7, 21:9), „Tijelo Hristovo“ (Ef. 1:23, Kol. 1:24 i dr), „stub i utvrđenje istine“ (1 Tim. 3:15) i mnogi drugi. Na crkvu-organizaciju ovi pojmovi su neprimjenjivi (ili su primjenjivi sa velikim ograničenjima) i s pravom dovode ljude u nedoumice i tjeraju da ih ljudi odbacuju.
Crkva-Organizam je jedna te ista u svim vijekovima, jer je ona vječna po suštini, a crkva-organizacija zavisi od istorijskih uslova svog postojanja.
Crkva-Organizam je čista „nevjesta“ Hristova, „ukrašena za muža svoga“ (Otkr. 21:2), a crkva-organizacija ima sve nedostatke ljudskog društva i uvijek nosi otiske nemoći ljudskih.
U Crkvu-Organizam ne ulazi ništa nečisto, a u crkvi-organizaciji pšenica i korov rastu jedno uz drugo – i moraju rasti, prema riječi Gospodnjoj, do skončanja vijeka ovoga[50].
Crkva-organizacija nerijetko progoni svete Božije, a Crkva-Organizam ih prima u samo svoje srce. Koliko se ne podudaraju crkva-organizacija i Crkva-Organizam može se vidjeti iz mnoštva primjera: sv. Atanasija Velikog, sv. Jovana Zlatoustog, sv. Maksima Ispovjednika, sv. Grigorija Palame[51] i drugih. Crkva-organizacija ih tjera iz svoje sredine, lišava episkopskih katedri itd., a u crkvenom organizmu oni vječno prebivaju kao najslavniji udovi.
Ako neko kaže da su ove svete stajatelje za istinu Hristovu proganjali jeretici, a ne crkva – na to treba reći da je Zlatousta, na primjer, javno progonila pravoslavna crkvena organizacija. Ali i u drugim navedenim slučajevima – nije se odjednom izvana određivalo i javno odvajalo od stabla pravoslavlja jeretičko društvo: ono je jedno vrijeme predstavljalo zakonitu crkvenu organizaciju, koja je uprkos tome progonila svete udove Tijela Hristovog.
Crkva-Organizam je „stub i utvrđenje istine“, a crkva-organizacija može biti podvrgnuta zabludama, može biti puna jeresi. I zna da se desi, kao što se vidi iz prethodnih pisama, da se mali dio crkve-organizacije zadržava uz Crkvu-Organizam, uz Tijelo Istine, a da se veći dio njezin odvaja: i istina nastavlja da živi u manjem dijelu.
U vidljivoj crkvi (organizaciji) nalazi se, prema riječima mitropolita moskovskog Filareta, nevidljivo Tijelo Hristovo, nevidljiva Crkva, Crkva „slavnu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično“ (Ef. 5:27), kojoj je „sva slava… unutra“ (Ps. 44:14) i koju, zbog toga, mi čisto i razgovijetno ne vidimo… Ona pak koja oblači nevidljivu, vidljiva Crkva, dijelom otkriva čistotu nevidljive, da bi i nju svi mogli priobretati, i sjedinjavati se sa njom, a dijelom sakriva njezinu slavu“[52].
Crkvi vidljivoj (organizaciji) može pripadati vanjsko, a Tijelu Hristovom (Organizmu) – neizostavno pripada unutrašnje, i mjera pripadnosti, određena mjerom svetosti, uslovljava stepen pričešćenosti čovjeka Istini – Hristu.
Samo u tijesnom blagodatnom savezu sa Tijelom Hrista Koji je, prema riječima prep. Isaka Sirina, „punoća Istine“[53], mi prirodno postajemo pričesnici Istine, i što je tjesniji taj savez, tim se jasnije osjeća i otkriva hrišćaninu Istina Crkve, drugim riječima – Sam Hristos, vječna Istina i Život.
Na taj način, Crkva – Tijelo Hristovo i Crkva – stub i utvrđenje istine, – slivaju se u živom duhovnom opitu: Hristos, Koji vozglavljuje Tijelo Crkve, budući samo-Istina, saopštava Sebe istinitim udovima Svojeg tijela.
Odatle religiozni autoritet svake pojedine ličnosti u Pravoslavlju počiva na njenoj mističnoj vezi sa tijelom Crkve: što je dublja i stvarnija ta veza, tim je jači i blagopouzdaniji njen autoritet“.
Ovim pasusima iz bilježnice treba dodati sledeće. Iako se u zemaljskom životu hrišćanskog čovječanstva crkva-organizacija i Crkva-Organizam nerijetko nalaze suprotstavljene jedna drugoj i kao da se uzajamno isključuju, ipak su u stvarnosti one neodvojive jedna od druge: za njih se može reći da su neslivene i nerazdjeljive[54]. Njihova neslivenost je vidljiva – kao što je pokazano u gore navedenom – iz: a) neprimjenjivosti na crkvenu organizaciju mnogih termina koje Riječ Božija i Oci primjenjuju na Crkvu-Organizam, b) odbacivanja od strane organizacije mnogih najslavnijih udova Organizma[O. 3]. Sa druge strane, o njihovoj nerazdjeljivosti svjedoči činjenica da su najdostojniji udovi Tijela Hristovog, koji predstavljaju okosnicu Crkve, jezgro Organizma, svi potekli iz crkvene organizacije, koje su se nepokolebljivo držali sav svoj život, otpadanje od koje su smatrali za najveći grijeh, nesreću i pogibiju.
Eto vam, dragi moji, odgovora na prvo pitanje koje smo postavili. Pretpostavljam da vam je sada jasno o kojoj crkvi govori sv. Metodije, raskrivajući svoju misao o onima koji su se usavršili na putu Gospodnjem, koji „postaju crkva“.
Drugo pitanje koje se pojavilo prilikom čitanja ranije navedenih riječi sv. Metodija, to je pitanje o jerarhiji, o onima „koje je Duh Sveti postavio… da pasu crkvu Gospoda i Boga“[55]. Kakvo mjesto oni zauzimaju i kakav značaj imaju u Crkvi, tačnije rečeno – u crkvi-organizaciji i Crkvi-Organizmu? Poput svih pravoslavnih hrišćana, oni neizostavno pripadaju crkvi-organizaciji, čak i više – u izvjesnom smislu oni sačinjavaju njenu okosnicu; ali im to ne obezbjeđuje automatsko učešće u životu Crkve-Organizma. Što se tiče ove pripadnosti, ona im je obezbijeđena – ne više nego što je to drugim članovima organizacije: na ikonama Strašnog Suda duhovna lica su jedna od prvih koja se upućuju u oblast adsku. „Ne vidim da se mnogi od jereja spasavaju, – izrekao je Zlatoslovesni učitelj, – već da ih mnoštvo gine“[56]. Dovoljno je sjetiti se tužne uloge jerarhije u djelu porađanja i širenja jeresi, pa da se ne čudimo riječima sv. Zlatoustog.
Drugačije stoji stvar što se tiče crkve-organizacije: ovdje jerarhija predstavlja, kao što je rečeno, okosnicu, bez koje je nezamisliva Crkva. A pošto se Crkva-Organizam rađa, živi i raste u crkvi-organizaciji, odatle sa nesumnjivošću proističe neosporno, neizmjerno važno, može se reći – apsolutno značenje jerarhije.
O tom značenju mnogo, izražajno i silno govori sveštenomučenik Ignjatije (20. dec. 106. g.), episkop Antiohijski, učenik sv. Apostola Jovana Bogoslova i slušalac sv. Apostola Petra. On predstavlja po vremenu prvog i najautoritativnijeg po svojoj blizini Apostolima razjasnioca crkvenog učenja o episkopu kao vrhuncu sveštenonačalstva i centra crkvene organizacije[O. 4]. Razjašnjenje i uspostavljanje hijerarhijskog načela u Crkvi predstavlja centralnu, može se reći, temu poslanica sv. Bogonosca. Stamenost i nepobitnost sa kojima on razvija ovu temu su zaista zadivljujuće – i svjedoče o važnosti predmeta koji su često i raznoliko tumačili slavni muževi apostolski.
Misli sveštenomučenika Ignjatija bi se mogle izložiti po nekom sistemu, ali ja sam mislio da je bolje da to uradite vi sami, a ja ću vam ih izložiti u redu po kojem sam ih ja izvlačio iz djela sv. Ignjatija, sa ukazivanjem na poslanicu i glavu odakle su pozajmljeni citati. Počeću sa poslanicom Efescima.
„Pošto, dakle, u ime Božije, primih sve vaše mnoštvo u licu Onisima, muža neizrecive ljubavi a vašega u ploti[O. 5] episkopa“ (gl. I).
„A treba na svaki način proslavljati Isusa Hrista, Koji je vas proslavio, da biste, usklađeni u jednoj poslušnosti, povinujući se episkopu i prezviterima, u svemu bili osveštani“ (gl. II).
„Jer i Isus Hristos, zajednički naš život, jeste volja Očeva, kao što i episkopi, koji su postavljeni po krajevima (zemlje), jesu u volji Isusa Hrista“ (gl. III).
„Zbog toga treba da slijedite volju episkopovu, kao što i činite“ (gl. IV).
„Jer ako ja, za kratko vrijeme, stekoh prema vašem episkopu takvu bliskost, koja nije ljudska nego duhovna, koliko više smatram blaženima vas koji ste s njime sjedinjeni tako kao Crkva sa Isusom Hristom i kao Isus Hristos sa Ocem – da sve bude saglasno u jedinstvu. Neka se niko ne vara! ako ko nije unutar žrtvenika, lišen je hljeba Božijega. Jer ako molitva jednoga i dvojice ima takvu moć, koliko li većma molitva episkopova i sve Crkve? Koji, dakle, ne dolazi na zajednički skup, taj se već pogordio i sebe je osudio. Jer je napisano: „Gordeljivcima se Bog protivi“. Starajmo se, zato, da se ne protivimo episkopu, da bismo Bogu bili pokorni“ (gl. V).
„I ukoliko neko vidi episkopa da ćuti[O. 6], utoliko više (treba) da ga se boji. Jer svakoga onoga koga šalje gospodar doma na upravljanje njegovim domom, treba da ga primamo kao i samoga pošiljaoca (vidi Mt. 24:25). Prema tome, jasno je da na episkopa treba gledati kao na samoga Gospoda“ (gl. VI).
„Ako me Isus Hristos po vašoj molitvi udostoji, i bude volja (Božija), u drugom svitku (pismu) što ću vam napisati, opširnije ću vam izložiti ovaj moj započeti domostroj (Božiji) o Novom Čovjeku Isusu Hristu, u vjeri u Njega i u Ljubavi prema Njemu, kroz Njegovo stradanje i vaskrsenje. A naročito ako mi Gospod otkrije da se svi vi blagodaću okupljate u Ime (Hristovo), u jednoj vjeri i u Isusu Hristu, Koji je po ploti iz plemena Davidova – Sinu Čovječijem i Sinu Božijem – da se svi vi nepodijeljenom mišlju povinujete episkopu i prezviterima, lomeći jedan hljeb, taj lijek besmrtnosti, koji ne samo predohranjuje od smrti, nego i daruje vječni život u Isusu Hristu“ (gl. XX).
„Udostojih se, pak, da vas vidim u licu Damasa, – piše sv. Ignjatije Magnezijcima, – vašeg bogodostojnog episkopa, i dostojnih prezvitera Vase i Apolonija i saslužitelja moga đakona Zotiona, kojemu želim da se radujem, jer se povinuje episkopu kao blagodati Božijoj i sveštenstvu kao zakonu Isusa Hrista“ (gl. II).
„Kao što, dakle, Gospod (Hristos), budući (sa Ocem) sjedinjen, ne učini ništa bez Oca, niti Sam Sobom niti kroz Apostole, tako ni vi ne činite ništa bez episkopa i prezvitera“ (gl.VII).
„Povinujte se episkopu i jedni drugima, kao što se Isus Hristos povinovao po ploti Ocu i apostoli Hristu, Ocu i Duhu, da bi sjedinjenje bilo i tjelesno i duhovno“ (gl. XIII).
„A vama svakome ponaosob, – naziđava Tralijance sveštenomučenik, – i naročito prezviterima, priliči da radost pružate episkopu u čast Oca Isusa Hrista i Apostola“ (gl. XII).
„Budite zdravi u Isusu Hristu, povinujući se episkopu kao zapovijesti (Božijoj), a tako isto i sveštenstvu“ (gl. XIII).
„… koju <Filadelfijsku Crkvu> pozdravljam u krvi Isusa Hrista, koja je radost vječna i postojana, osobito ako svi budu u jedno sa episkopom i onima s njime prezviterima i đakonima, koji su osvjedočeni u vjeri (misli) Isusa Hrista, koje je on po Svojoj volji učvrstio u sigurnosti Duhom Svojim Svetim“ (pozdravni dio).
„Oni koji su Božiji i Isus-Hristovi, ti su sa episkopom“ (Fil. gl. III).
„Zato, starajte se da (svi) učestvujete u jednoj Evharistiji, jer je jedno tijelo Gospoda našeg Isusa Hrista i jedna čaša za sjedinjenje krvi Njegove, jedan (je) žrtvenik, kao što je i jedan episkop zajedno sa sveštenstvom i đakonima, mojim saslužiteljima, sa biste sve što činite činili po Bogu“ (gl. XIII).
„Povikao sam, budući među vama; govorih vam velikim glasom, glasom Božijim: Držite se episkopa i sveštenstva i đakona!“ (gl.VII).
„Duh je objavio govoreći ovo: „Bez episkopa ništa ne činite, tijelo svoje kao hram Božiji čuvajte, jedinstvo ljubite, podjele izbjegavajte, podražavaoci Isusa Hrista budite, kao što je i On Oca Svoga!“ (gl.VII).
„Svima pak koji se kaju, Gospod oprašta, ako se vrate u jedinstvo Božije i u sabor episkopa“ (gl.VIII).
„Svi sledujte episkopu, – poručuje sv. Ignjatije Smirnjane, – kao Isus Hristos Ocu, i prezviterima kao Apostolima, a đakone poštujte kao Božiju zapovijest“ (gl.VII).
„Bez episkopa neka niko ništa ne čini išta što se odnosi na Crkvu“ (gl.VIII).
„Ona Evharistija neka se smatra sigurnom, koja je pod episkopom, ili ako kome on dozvoli“ (gl.VIII).
„Gdje bude episkop, tamo mora biti i narod, kao što tamo gdje je Isus Hristos, tamo je i saborna (katoličanska) Crkva“ (gl.VIII).
„Nije dozvoljeno bez episkopa ni krštavati, ni agape (večere ljubavi) svršavati, nego ono što on odobri, to je i Bogu ugodno – da (vam) što činite bude sigurno i pouzdano“ (gl.VIII).
„Dobro je znati Boga i episkopa. Ko poštuje episkopa, toga Bog poštuje; ko tajno od episkopa nešto (u Crkvi) radi – služi đavolu“ (gl. IX).
„Ništa (u Crkvi) neka ne bude bez volje tvoje, – podučava Ignjatije svog najbližeg učenika, ep. Polikarpa (kasnije sveštenomučenika), – niti ti šta čini bez volje Božije“ (Polikarpu, gl. IV).
„Ako ko može ostati u čednosti u čast tijela Gospodnjeg, neka ostane, bez hvalisanja. Ako se hvali, propada; a ako to (drugi) dozna, osim episkopa, pokvario je (svoj) podvig. A ako sebe smatrao većim od episkopa, propao je savršeno“ (gl. V).
„Držite se episkopa, da i Bog vas drži. Ja sam žrtva za one koji se povinuju episkopu, prezviterima i đakonima. I neka moj udio u Bogu bude jednak sa njima“ (gl. VI).
„Molitveno vam želim da svagda budete zdravi u Bogu našem Isusu Hristu, u Kome i da ostanete u Božijem jedinstvu i episkopstvu“ (gl. VIII)[58].
Prepisah misli sv. Ignjatija, i jako bih htio da ih svedem na neko duhovno jedinstvo, na mistično-dogmatsku osnovu na kojoj počivaju, ali bi to previše odužilo moje pismo, o čijem završavanju bi već trebalo razmišljati, te ću zbog toga to prepustiti vama, dragi moji, da se pomno zamislite nad riječima velikog Svetitelja, da biste sebi razjasnili njihov duboki unutrašnji smisao. Sa svoje strane, ja ću navesti samo crtice koje imaju najbližu vezu sa našom besjedom.
U prvom čitanju onoga što sv. Ignjatije govori o značaju jerarhije i episkopa naročito, može se pomisliti da u svijesti sveštenomučenika taj značaj ima apsolutni karakter, da episkop predstavlja nekakvog autokratu u Crkvi, da je vjera njegova nepogrešiva i da je povinovanje njemu bezuslovno: „Gdje bude episkop, tamo mora biti i narod“ (gl. VIII Smirnjanima)[59]. Ova misao prožima, kao što smo vidjeli, sva pisma ep. Ignjatija. Takva kategoričnost u suđenjima sv. Oca objašnjava se, s jedne strane, time što je autoritet episkopa u Crkvi na izvjestan način (kao što je i bilo pokazano ranije u ovom pismu) zaista bezuslovan, a sa druge – sv. Ignjatije, koji je tako hvalio njemu savremene episkope (vidi gore navedene citate), vidio je u njima utješno podudaranje kanonskog autoriteta sa duhovnim, što i jeste ideal episkopskog služenja. Taj ideal sv. Ignjatije jasno izražava u nekoliko riječi, obraćenih episkopu Polikarpu: „Ništa (u Crkvi) neka ne bude bez volje tvoje – niti ti šta čini bez volje Božije“ (gl. IV). Ovim kratkim načertanijem ideala episkopskog služenja sv. Bogonosac krči put drugom sveštenomučeniku, ep. Irineju Lionskom, koji je živio vijek poslije sv. Ignjatija.
Ako je glavni zadatak sveštenomučenika Ignjatija bila da pokaže i uspostavi vrhovni autoritet episkopa u tek sazdanoj, mladoj Crkvi Hristovoj, ako je on utvrđivao i ukrepljivao jerarhijski temelj Crkve, bez kojeg ona ne može postojati, pošto su kanonsko dostojanstvo i tajnovodstveno značenje episkopa principijelno neophodni i neosporni, a čuvanje i predaja istinite blage vijesti Hristove sačinjavaju njegovu direktnu obavezu i djelo blagodatnih darova koji mu se daju, kod sv. Irineja se taj zadatak usložnjavao time što je on živio u vrijeme kada je Crkva, osaznavši sebe i svoju strukturu, već počela da biva napadana svakojakim lažeučenjima[60] koja su krala ovce iz crkvene ograde, a čiji su nositelji nerijetko bila lica koja pripadaju sveštenonačalstvu. Istinite i suštinski važne misli sv. Ignjatija o episkopskom autoritetu bilo je neophodno na neki način dopuniti nekim mislima i uputstvima, koje nam je i ostavio, na nazidanje naše i rukovodstvo, episkop Lionski.
Saglasno sa osnovopoložnikom učenja o onima koji zauzimaju apostolske prijestole, sv. Ignjatijem, sv. Irinej utvrđuje njihov primopredajni autoritet, ali ograničava slijeđenje za njima, razlikujući pastire od vukova (koji samo nose masku kanoničnosti), utvrđujući tako duhovno-naravstveni (moralni) autoritet u njedrima samog sveštenonačalstva. Osim toga, on ukazuje na apostolsko predanje i na čuvara njegovog – cjelokupni sastav vjernika, a ne samo na episkopat, jer je sam episkop tajanstveno svezan (obručen) u taj sastav i izvan njega je nezamisliv. Jednom riječju, kod Irineja nalazimo potvrdu misli koje se razvijaju kroz gotovo sva naša pisma. Poslušajmo sada stvarnu riječ samog sv. Oca.
„Ne smije se, – piše on, – kod drugih tražiti istina koju je lako dobiti od Crkve, jer su Apostoli, kao bogataš u svoj trezor, potpuno položili u nju sve što se odnosi na istinu, tako da svaki koji želi može da iz nje crpi piće života (Otkr. 22:17). Upravo ona predstavlja vrata života, a svi drugi (učitelji) jesu lopovi i razbojnici. Zbog toga treba izbjegavati posljednje, i s najvećom pažnjom odabirati ono što se na Crkvu odnosi, i primati predanja istine. Šta? Kada bi se pojavio neki spor o nekom važnom pitanju, zar se ne bi trebalo obratiti najstarijim crkvama, kojima su se obraćali Apostoli, i od njih dobiti ono što je vjerodostojno i jasno a tiče se datog pitanja? Šta bi bilo da nam Apostoli nisu ostavili svoje pisane riječi? Zar i tada ne bismo morali slijediti poredak predanja, predanog onome kome su oni povjerili crkve?
Ovakav poredak slijede i mnoga plemena varvara koji vjeruju u Hrista i svoje spasenje imaju bez hartije i mastila, napisano u njihovim srcima Duhom, i pomno čuvaju drevno predanje… Na taj način, zahvaljujući tom drevnom apostolskom predanju, oni čak u svoj um ne dopuštaju čudovišne riječi jeretika, jer kod njih <jeretika> nije bilo ni (crkvenog) skupa, ni ustanovljenog učenja“[61].
Ukazavši na značaj crkve-organizacije i njenih predstojatelja, kao čuvara „svega što se odnosi na istinu“, sv. Irinej se ne zaustavlja na gore navedenim razmišljanjima, nego nastavlja da svoju misao razvija ovako:
„Trebaju da slijede prezvitere[O. 7] u Crkvi oni koji <…> imaju prijemstvo od Apostola i koji su zajedno sa prijemom episkopstva po blagoizvoljenju Oca dobili izvjesno darovanje istine, dok prema ostalima koji se uklanjaju od prvobitnog prijemništva i iskupljaju se koje-gdje treba gajiti veliki oprez i podozrenje – ili kao prema jereticima i lažeučiteljima, ili kao prema raskolnicima, gordim i samougodnim, ili pak kao prema licemjerima koji tako postupaju radi koristi i taštine. Svi su takvi otpali od istine <…>
A one kojima se odaje poštovanje prezvitersko (vidi prethodnu fusnotu), ali svojim udovoljstvima služe i u svojim srcima ne ostavljaju mjesta za strah Božiji, nego se ponašaju s prezirom prema ostalima, gorde se svojim predsjedavanjem i u tajnosti čine zlo govoreći: „niko nas ne vidi“[62], takve će obličiti Slovo, Koje ne sudi po vanjštini i ne gleda na lice, nego na srce <…>
Od svih takvih se treba udaljavati; nego se držati treba onih koji, kako rekoh, i čuvaju i drže učenje Apostola, i koji su sa činom prezvitera (vidi prethodnu fusnotu) spojili zdravu riječ i život koji ne sablažnjava nego utvrđuje i ispravlja druge <…> Takve prezvitere (vidi prethodnu fusnotu) odgaja Crkva“ <…>
„Dakle, – zaključuje sv. Irinej, – tamo gdje se nalaze darovanja Gospodnja, tamo se treba učiti istini kod onih koji imaju prijemstvo crkveno od Apostola, zdrav i besprijekoran život i neizopačeno i nepovrijeđeno učenje“[63].
U religioznoj svijesti velikog Oca Crkve stapaju se, kao što vidimo, Crkva-Organizam i crkva-organizacija u njihovoj nerazdjeljivosti i neslivenosti. Sa jedne strane, korito pravoslavlja je strogo određeno linijom kanonske primopredaje jerarhičnosti, ono je određeno, da tako kažemo, mehanički i pravno, vidljivo za vanjsko oko; sa druge strane – uzdiže se duhovni momenat: „darovanja Gospodnja“ sa „besprijekornim životom i nepovrijeđenim učenjem“[O. 8].
Dakle, prijemnici Duha Svetog kroz Apostole jesu i bogopostavljeni čuvari Duhom predate istine, ali to nije prosto (organizaciono) primo-predaja katedri, nego bukvalna primopredaja Duha, o čemu su govorili skoro svi Apostoli pred svojim smrtima, upozoravajući vjernike na vukove u ovčijim kožama koji unose u Crkvu Hristovu svekoliko beščašće[O. 9] (vidi Djela Ap. 20:29 i poslanice Apostolske[68]).
Ako pod Crkvom mi budemo podrazumijevali samo jerarhiju uopšte i faktičko crkveno društvo, istorija Crkve, prema misli sv. Zlatoustog, može pred nama da ustane prepuna mrtvih tijela. U besjedi 27. na 2 Kor. Svetitelj govori: „ja vidim mnogobrojna čeda Crkve povaljana po podu, poput mrtvih tijela. I kao što se na tijelu koje je nedavno umrlo još mogu vidjeti i oči, i ruke, i noge, i vrat, i glava – i ni jedan taj ud, ipak, ne obavlja svoju funkciju – tako je i ovdje“[69]. Suvišno je govoriti da se ove strašne, ali pravedne i istinite riječi velikog svetitelja ne odnose samo na mirjane, nego i na predstavnike jerarhije.
Jasno je da se korito Crkve, kao živog, bogočovječanskog organizma, određuje i obuhvata, kao što je rečeno – ne samo prostom primopredajom episkopskih katedri (ma kako suštinska bila ta primopredaja), ne samo vidljivim plotskim očima istorijske crkvene organizacije (ma kako neophodna bila ona za rast Tijela Hristovog), ne, tim prije, ni linijom dodira ove organizacije sa državom (koja se mijenja u zavisnosti i od crkvene organizacije i od države), nego „zlatnim lancem“ čije karike sačinjavaju duhonosci, koji primaju jedan od drugog i predaju jedan drugom sva blaga Duha Istine, koji nisu uvijek i obavezno članovi crkvene hijerarhije, ali koji su uvijek i neizostavno pričesnici Tijela Hristovog – blagodatni stanovnici tajanstvenog „doma Božijeg, koji je crkva Boga živoga, stub i utvrđenje istine“ (1 Tim. 3:15).
Evo šta o tom bogočovječanskom „lancu“ koji nebo povezuje sa zemljom, Glavu Crkve sa njenim udovima, početak Crkve sa njenim krajem, govori veliki otac naš, Simeon Novi Bogoslov:
„Hristos je početak, sredina i kraj. On je i u prvim, i u srednjim, i u posljednjim, – i kako je u prvim – tako je i u svim. Za Njega nema razlike između ovih, kao što nema u Njemu ni varvara, ni Skita, ni Jelina, ni Judejca, nego je sve i u svima Hristos (Gal. 3:28).
Sveta ljubav, prožimajući sve, od prvih do posljednjih, od glave do nogu, sve sa sobom sačitava, sljepljuje, veže i sjedinjuje, i čini ih tvrdo zdravim i nepokolebljivim. Budući dostupna spoznaji, ona se otkriva svakom od njih kao jedna te ista. Ona jeste Bog, sa Kojim i posljednji bivaju prvi, i prvi[O. 10] kao posljednji.
Kao što misaoni činovi nebeskih Sila bivaju osvećeni Bogom po poretku, tako da Božanstveno izlijevanje svjetlosti proniče iz prvog činonačalstva u drugo, iz ovoga u treće i tako u sve: tako i sveti, budući osveštani svetim Angelima, vezani i sjedinjeni savezom Svetog Duha, postaju ravnopoštovani sa njima i podobni njima. Zatim sveti – koji se javljaju iz roda u rod, od vremena do vremena, poslije svetih koji su im prethodili – posredstvom ispunjavanja zapovijesti Božijih, kače se za njih – za one koje su im prethodili i, dobijajući blagodat Božiju, osijavaju se poput njih, – a svi zajedno kao u nekom nizu sačinjavaju tako neki zlatni lanac, svaki ponaosob postaje kao jedna posebna karika ovog lanca što se sa prethodnom karikom sjedinjuje pomoću vjere, dobrih djela i ljubavi, – lanac koji, utvrđujući se u Bogu, biva neraskidiv.
Ko ne izvoli sa svom ljubavlju i željom da se u smirenomudriju sjedini sa posljednjim (po vremenu) iz svih svetih, zato što prema njemu gaji neko nepovjerenje, taj se nikada neće sjediniti ni sa svim ostalim i neće dobiti čin u nizu svetih koji ovom poslednjem prethode, makar mu se činilo da ima svu vjeru i svu ljubav prema Bogu i prema svim svetim. On će biti izvrgnut iz njihove sredine, zbog toga što nije izvolio da u smirenju stane na mjesto koje mu je prije vijekova odredio Bog, i neće se sjediniti sa ovim posljednjim (po vremenu) svetim, kako mu je to odredio Bog“[70].
O karikama ovog tajanstvenog lanca koji u duhovno jedinstvo spaja prošlost, sadašnjost i budućnost svete Crkve, pobesjedovaćemo, ako Gospod blagoslovi, u sledećem pismu.
Nažalost, ovo pismo je pisano sa velikim prekidima i mnogo je zakasnilo sa izlaskom na svjetlost dana i, što je glavno – pisano je u veoma raznolikim okolnostima i istim takvim raspoloženjima: odatle prirodno proističu i njegovi nedostaci. Oprostite velikodušno i pomolite se za nedostojnog druga i brata vašega…
 


 
NAPOMENE:

  1. Izraz „bog po blagodati“ rezimira svetootačko učenje o oboženju čovjeka kao njegovoj konačnoj sudbini i prednaznačenju: Bog „postade čovjek, da bi u Sebi nas obožio“ (Poslanica Atanasija Episkopu i ispovjedniku Adelfiju, protiv arijanaca // Tvoreniя iže vo svяtыh otca našego Afanasiя Velikago, arhiepiskopa Aleksandriйskago. Č. 3. 2-e izd. Svяto-Troickaя Sergieva Lavra, 1903. S.306). Govoreći o poštovanju svetih u Crkvi, sv. Jovan Damaskin ih naziva bogovima „ne po pridodi, nego zato što su oni <…> postali po blagodati upravo ono što Bog jeste po prirodi“ (Kniga 4-я, glava 15 (O čestvovanii svяtыh i ih moщeй) // Sv. Ioann Damaskin. Točnoe izloženie pravoslavnoй verы. SPb., 1894. S. 232).
  2. Vidi kom. XV, 21.
  3. Djela Ap. 9:15.
  4. Vidi kom. I,24.
  5. Pogledaj u tekstu koji slijedi iza ove fusnote (gdje se citiraju Vaseljenski Sabori).
  6. Nestorijanstvo je propovijedalo potpuno razdvojeno i paralelno funkcionisanje u Bogočovjeku Hristu dvaju priroda: Božanske i čovječanske.
  7. Deяniя Vselenskih Soborov. T.1. 3-e izd. Kazanь, 1910. S. 259; citat predstavlja isječak iz poslanice kartagenskog episkopa Kapreola koji nije mogao da dođe u Efes na III Vaseljenski Sabor; ta je poslanica pročitana na Saboru i uvrštena u njegovo Djelo prvo.
  8. Deяniя Vselenskih Soborov. T.5. 4-e izd. Kazanь, 1913. S. 33-34.
  9. Pravilo 19. VI Vaseljenskog Sabora // Kniga pravil. M., 1901. S.89.
  10. Deяniя Vselenskih Soborov. T.7. 3-e izd. Kazanь, 1910. S. 15,16.
  11. Isto. S. 118.
  12. Isto. S. 169.
  13. Isto. S. 169-170.
  14. Mineя. Яnvarь. Č. 1. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1983. S.15.
  15. Isto. S. 339, 348.
  16. Mineя. Яnvarь. Č. 2., 1983. S.204, 206, 214.
  17. Isto. S. 330, 336, 348.
  18. Isto. S. 407, 409, 413, 413.
  19. Mineя. Noяbrь. Č. 1., 1980. S. 385, 385, 402, 385.
  20. Mineя. Яnvarь. Č. 1., 1983. S. 42, 54.
  21. Mineя. Maй. Č. 1., 1987. S. 57.
  22. Mineя. Яnvarь. Č. 2., 1983. S. 111.
  23. Mineя. Fevralь. 1981. S. 594, 595.
  24. „Božestvennago osijanija spodobisja Svjet prijati“ – vidi sledeći komentar.
  25. Mineя. Dekabrь. Č. 1. 1982. S. 124, 131.
  26. Iereskiй molitvennik. M., 1913., 145 ob.
  27. Arhim. Porfiriй (Uspenskiй). Ob avtoritete sv. Otcov Cerkvi i važnosti ih pisaniй // Pribavleniя k tvoreniяm svяtыh otcov. Č. 22. 1863. S. 1-59.
  28. Isto. S. 8-9.
  29. Obličenje i pobijanje lažeimenitog znanja. Knjiga treća, gl. 3 (Pobijanje jeretika na osnovu predanja apostola koje se čuva u Crkvi) // Sočineniя Svяtago Irineя, episkopa Lionskogo. SPb., 1900. S. 222 (Novoselov navodi citat u drugom prevodu).
  30. Arhim. Porfiriй. Citirano djelo. S. 9-10.
  31. Sv. Kliment Rimski je bio iz plemićkog doma, ali nije bio senator (Posnov M.Э. Istoriя hristianskoй cerkvi. Kiev, 1991. S. 161); nije bio senator ni sv. Ipolit Portuanski.
  32. Sv. Justin Filosof je dobio pagansko filosofsko-retorsko obrazovanje; kada se obratio u hrišćanstvo, postao je stranstvujući hrišćanski filosof, a zatim je otvorio hrišćansku školu u Rimu; napisao je nekoliko apologetičkih djela, jedno od kojih („Razgovor sa Trifunom“) je usmjereno protiv judejstva.
  33. Učitelj Grigorija Čudotvorca je bio Origen.
  34. Vasilije Veliki se učio u Kesariji Kapadokijskoj, Konstantinopolju (kod Livanija) i u Atini; njegov drug Grigorije Bogoslov – u dvjema Kesarijama (Kapadokijskoj i Palestinskoj), Aleksandriji i u Atini; Jovan Zlatoust – u Antiohiji (kod istog tog Livanija i drugih); Avgustin – u Kartageni; Jeronim – u Rimu.
  35. Arhim. Porfiriй. Citirano djelo. S. 10-11.
  36. Kod Porfirija: „ne uvjeravaju zabadava“.
  37. Isto. S. 11-12.
  38. Sv. Grigorije je dobio svoj Simvol vjere u noćnom viđenju od ap. Jovana Bogoslova (Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga tretья (noяbrь). 2-e izd. M., 1905. S. 449-450).
  39. Vidi komentar XV,17.
  40. Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga pяtaя (яnvarь). Č. 2. M., 1904. S. 411-412.
  41. Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga tretья (noяbrь). 2-e izd. M., 1905. S. 449-450.
  42. Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga sedьmaя (mart). M., 1906. S. 282.
  43. Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga četvertaя (dekabrь). M., 1903. S. 232.
  44. Vidi tekst koji slijedi.
  45. Vidi tekst koji slijedi.
  46. Arhim. Porfiriй. Citirano djelo. S. 12-14.
  47. 2 Kor. 11:2.
  48. Pir deset djeva ili O djevstvenosti. Riječ III. Falija // Svяtый Mefodiй, episkop i mučenik, otec Cerkvi III veka. Poln. sobr. ego tvoreniй. 2-e izd. SPb., 1905. S. 52.
  49. Isto. S. 52-53.
  50. Mt. 13:24-30.
  51. Svi pobrojani sveti su bili progonjeni za njihovog života; o sv. Maksimu Ispovjedniku i sv. Grigoriju Palami vidi pisma XIV i XII.
  52. Arhim. Filaret Drozdov. Razgovorы meždu Ispituющim i Uverennыm o pravoslavii Vostočnoй Greko-Rossiйskoй Cerkvi. SPb., 1815. S. 129.
  53. Vidi komentar XV, 4.
  54. Misli se na analogiju sa dogmatom prihvaćenim na IV Vaseljenskom Saboru u Halkidonu o karakteru sjedinjenja dvaju priroda – Božanske i ljudske – u Isusu Hristu: „neslivenom“ (protiv jeresi monofizitizma) i „nerazdjeljivom“ (protiv jeresi nestorijanstva).
  55. Djela Ap. 20:28.
  56. U svojim „Slovima o sveštenstvu“ sv. Jovan Zlatousti detaljno nabraja teškoće i opasnosti pastirskog služenja (naročito u trećem Slovu) i mada na početku svog razmatranja govori kako „ima mnogo sveštenika koji su izbjegli takve mreže, i ima ih mnogo više od onih ulovljenih“ (III,10), na kraju zaključuje kako „ne mnogi <…> prelaze na podvige sveštenstva; i od se njih veći dio pokazuje nesposoban, pada duhom i kasnije trpi neprijatne i teške posledice“ (IV,7), pa čak i „potrebna je duša da bude maltene božanstvena, pa da se ne preda mržnji i ne padne u uninije“ (V,8).
  57. Nesuglasice oko originalnosti djela potpisanih imenom prvog atinskog episkopa Dionisija Aeropagita (kojeg je u hrišćanstvo obratila propovijed ap. Pavla – Djela Ap. 17:34) bile su izrečene još u XV vijeku (Vala, Erazmo Roterdamski i dr.). U Rusiji su se aeropagitski sporovi vodili u drugoj polovini XIX vijeka, konkretno – između profesora Kijevske Duhovne Akademije K.I. Skvorcova, koji je 1871. godine objavio knjigu „Issledovanie voprosa ob avtore sočineniй, izvestnыh pod imenem Dionisiя Aeropagita“ i ep. Porfirija (Uspenskog). Danas se može smatrati tvrdo ustanovljenim da su ovi tekstovi („Aeropagitike“) napisani ne prije druge polovine V vijeka.
  58. Pisaniя mužeй apostolьskih. M., 1862. S. 374-430.
  59. Isto. S. 417.
  60. Glavno djelo sv. Irineja, čiji je puni naziv „Pobijanje i nizlaganje lažeimenitog znanja“, posvećeno je kritici gnosticizma (vidi komentar V, 9).
  61. Sočineniя Svяtago Irineя, episkopa Lionskogo. SPb., 1900. S. 225-226.
  62. Dan. 13:20.
  63. Irinej Lionski. Citirano djelo.
  64. Drevniй Paterik. S. 367.
  65. Arijanizam – racionalistička jeres IV vijeka koja je odbacivala nestvorenost Boga Sina i jedinosušnost Njegovu sa Bogom Ocem; prema učenju Arija, Hrista je stvorio Otac i samo je po blagodati postao Bog.
  66. Vidi prvu fusnotu u Četrnaestom Pismu.
  67. Pokret koji se borio protiv poštovanja ikona (koje je proglašeno za idolopoklonstvo) započeo je vizantijski imperator Lav Isavr (716-741.), trajao je do vladavine carice Irine (775.-802.) koja je vaspostavila ikonopoštovanje; ikonoboračke progone je obnovio Lav Jermenin (813.-820.); definitivno je ikonopoštovanje bilo utvrđeno za vrijeme vladavine Teodora (843.).
  68. „Jer ja znam to da će po odlasku mome ući među vas grabljivi vuci koji ne štede stada“ (Djela Ap. 20:29).
    „Bilo je i lažeproroka u narodu, kao što će i kod vas biti lažeučitelja koji će uvest ipogubne jeresi“ (2Pet. 2:1).
    „Ne vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove, da li su od Boga oni, zato što se mnogo lažeproroka pojavilo u svijetu“ (1 Jn. 4:1).
    „Jer takvi lažeapostoli, lukavi djelatnici, primaju izgled Apostola Hristovih. A nije ni čudno: jer i sam sotona prima izgled Angela svjetlosti, te stoga nije velika stvar to što i njegove sluge primaju izgled sluga pravde; ali će im kraj njihov biti po djelima njihovim“ (2 Kor. 11:13-15).
  69. Tvoreniя iže vo svяtыh otca našego Ioanna Zlatousta, Arhiepiskopa Konstantino-polьskago. T. 10, kniga 2-я. SPb., 1904. S. 704.
  70. Prep. Simeon Novый Bogoslov. Deяtelьnыe i bogoslovskie glavы, 155-158 // Dobrotolюbie. 2-e izd. T. V. S. 51-52.

 


 
OSTALE NAPOMENE:

  1. Prije bi trebalo da stoji: može da pomogne (prim. M.A. Novoselova).
  2. Tačnije: rijetko ko (prim. M.A. Novoselova).
  3. Gore su navedeni i drugi dokazi neslivenosti (prim. M.A. Novoselova).
  4. Nisam spominjao ovdje Dionisija Aeropagita, sa čijim je imenom povezano izuzetno djelo „O crkvenoj hijerarhiji“, zato što se do dan-danas vode sporovi povodom aeropagitskih tekstova[57] (prim. M.A. Novoselova).
  5. Tj. episkopa vidljivog, koji predstavlja vlast nevidljivog episkopa – Hrista (prim. M.A. Novoselova).
  6. Tj. vidi ga da se ne zastupa protiv uvrede ili prenebregavanja njegovog dostojanstva (prim. M.A. Novoselova).
  7. Pod prezviterima se ovdje, kao što se vidi iz sledeće rečenice, podrazumijevaju episkopi (prim. M.A. Novoselova).
  8. „Moramo se, ljubljeni, života svetih Otaca, prepunog dobrih djela i nazidanja, podsjećati, da bismo utvrdili mudrovanje naše“[64] (prim. M.A. Novoselova).
  9. Ako bismo išli tragom primopredaje katedri, onda bismo se u IV vijeku, zajedno sa papom Liberijem i velikom većinom prijemnika apostolskih, poklonili pred arijanstvom[65]. U VII vijeku ne bismo, zajedno sa patrijarhom Sergijem, papom Honorijem i patrijarhom Kirom, mogli da nadvladamo monofelitizam[66], a u epohu ikonoborstva[67] mi bismo, zajedno sa ogromnom većinom jerarhije, bili ikonoborci. Neophodan je bio izbor da bi se izbjeglo spoticanje: trebalo je ići za Atanasijem Velikim i Antonijem Velikim, Patrijarhom Sofronijem i Maksimom Ispovjednikom itd. Ovim se ne poriče značaj sabornog glasa episkopa koji svojim jerarhijskim autoritetom utvrđuju spoznatu istinu, koja, da bi dobila zrelost i punoću, vaseljensku završenost, svoj završni izraz mora naći kroz organ kojem je Bog povjerio njeno utvrđenje (prim. M.A. Novoselova).
  10. Po vremenu (prim. M.A. Novoselova).

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *