NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » PISMA DRUGOVIMA

PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO PETNAESTO
 
7. decembra 1924. godine,
Dan sv. Amvrosija Milanskog
 
Tačno prije dvije godine, 7. decembra, na dan sv. Amvrosija Milanskog, poslao sam vam, dragi moji, prvo moje pismo. Danas počinjem petnaesto. Sa-osjećanje koje ste ne jednom izražavali povodom mojih pisama, vama upućenih, služi mi kao podstrek i pobuda za nastavak besjeda sa vama. Molitve velikog Svetitelja Milanskog neka prate naše besjede i u ovoj godini.
Priznavši u posljednjim pismima nepogrešivost Crkve i odbacivši nepogrešivi autoritet u Crkvi, na kojem je, sjećate se, uporno insistirao jezuit u razgovoru sa pravoslavnim (vidi 11. pismo), mi smo se ogradili od katolicizma, koji je izopačio dogmat o Crkvi.
Međutim, mimoišavši scilu katolicizma, nećemo li se nasukati na haribdu protestantizma? Odbacivši „kamen Petrov“[1], majstorski izbrušen u ateljeu Rima, ne rizikujemo li da se nađemo usred mora pješčanih zrncadi, rasijanih po čitavom svijetu smjelom rukom vitenberškog reformatora[2], koji je sofistički vezao sebe i svoje djelo sa imenom drugog prvovrhovnog apostola, Pavla? Nećemo li odstranivši neporecivi autoritet i vrhovnu vlast rimskog prvosveštenika kročiti u bezobalno more subjektivizma i lažeslobode koji su sa strašnom logičkom neminovnošću doveli protestante do samorasprskavanja na mnoštvo sekti i, u krajnjem ishodu, do nevjerja i materijalizma?
Vraćajući se prep. Maksimu Ispovijedniku[O. 1], pitajmo: „čime se od otpadnika Lutera razlikuje put po kojem je išao vjerni sin Crkve Maksim koji, poput Lutera, nije uzimao u obzir ni autoritet jerarhije, ni zahtjeve imperatora, i koji je smjelo suprotstavio svoju religioznu svijest „svoj vaseljeni“?
Uz neku formalnu sličnost dejstava koja zbližavaju osnovopolagača reformacije sa velikim ispovijednikom Pravoslavlja, unutrašnje, duhovno samoosjećanje i religiozna samosvijest jednog i drugog su bili ne-slični do suprotnosti, zbog čega su i mjesta koja oni zauzimaju u hrišćanskom svijetu tako daleko jedno od drugog.
Dozvoliću sebi da vašoj pažnji predložim neku vrstu fantastičnog dijaloga između Martina Lutera i prep. Maksima, koji sam davno skicirao pod uticajem misli koja je jednu pored druge postavila te dvije ličnosti.
 
– „Ja sam alfa i omega nove religiozne svijesti koja oslobađa hrišćansko čovječanstvo od mnogovjekovnog ropstva i koja ga postavlja licem u lice pred živog Boga – kroz ličnu vjeru, ličnu savjest i Božanstvenu riječ, koju pak prima i razumijeva lični razum“, – proglašavao je Luter.
– „Ja sam jedan od mnogobrojnih članova neprestano rastućeg Tijela Istine, neprimjetna karika u zlatnom lancu koji se proteže ispočetka, prolazi iz vijeka u vijek i nesalomljivom vezom spaja pričesnike Hristove Blage vijesti, jedine i nepromjenjive; ja sam mala grančica velikog blagomnogolisnog Drveta koje prekriva svijet“, – ovakva je svijest Ispovijednika.
– „Ja sam sam ispjevao pjesmu novu i nemam potrebu za podrškom i saučestvovanjem starih pjevača. Neka se novi primiču meni, u saglasnosti sa mojom pjesmom“.
– „Ja sam jedan od mnogobrojnih učesnika velikog hora koji jednodušno odašilje hvalu Duhu Istine, i svesrdno nastojim da moj glas ne narušava strojnu harmoniju onih koju pjevaju nebesku pjesmu. Ja nastojim da se slijem u toj harmoniji sa drugim, iskusnijim pjevačima, na koje gledam kao na svoje učitelje“.
– „Ja se smjelo puštam u otvoreno more na usamljenom čamcu mojem, ne bojeći se bura i nemira“.
– „Ja se bojim da odstupim od brodova koji u strojnom poretku drže jedini put tragom vodećeg broda, kojem je Kormilar Sam Gospod“.
– „Duh Božiji garantuje pravilnost moga puta, i meni nije potrebno drugo rukovodstvo u mom životu i borbi sa izdavšim Hrista Rimom“.
– „Gospod meni govori da ja neizostavno prebivam na ovom svijetu kao hrišćanin, ali ja ne prestajem sebe da provjeravam onima koji su već ostvarili put svoj u Bogu, i čiji je bogougodan život zasvjedočio Gospod u svetoj Crkvi Njegovoj. Ja stojim tvrdo samo u savezu vjere koja se predaje od jednog ka drugom, nade koja nikada ne biva postiđena i ljubavi nelicemjerne, ili, drugim riječima – u živom savezu sa Tijelom Hristovim i najsvetijim udovima Njegovim. Samo taj savez služi kao osnova, opravdanje, osveštanje i zalog uspješnosti moje borbe sa jerarsima i carevima koji se ukloniše u jeres“.
– „Samo blagodaću, po vjeri svojoj, spasavam se ja“, – ispovijeda Luter.
– „I moj put spasenja se ukazuje i vrši vjerom i blagodaću, ali vjera moja – i po sadržaju, i po unutrašnjem karakteru – jeste ona vjera, koju čedima svojim saopštava jedina, sveta i vaseljenska Crkva Hristova, i blagodat spasenja ja crpim iz tajanstvenih njedara iste te Majke Crkve“.
– „Ja odbacujem zabludjelu istorijsku Crkvu i crkvenu organizaciju koja je postojala prije mene – i ostajem uz crkvu nevidljivu. Ja i svi moji jedinovjerci samo sveštenici Boga Višnjeg, „carsko sveštenstvo“, prema Apostolu“[3].
– „Ja odlučno odbijam da opštim sa jereticima-jerarsima, ali se nepokolebljivo i neuklonjivo držim istinitog korita Crkve vidljive, – Hristove, Apostolske, Saborno-otačke, jer onaj koji otpada od vidljive crkve – odlučuje sebe i od nevidljive, koja je neraskidivo spojena sa vidljivom. Čista, bez mrlje i poroka, nepogrješiva Nevjesta Hristova raste samo u njedrima crkve istorijske, sa njenom bogoustanovljenom jerarhijom i blagodatnim tajanstvima“.
 
Oprostite mi, drugovi moji, za ovaj nezgrapno smišljen „dijalog“ koji, ipak, prolijeva svjetlost na suštinu pitanja, i ocrtava uočljivu – barem se nadam – granicu između puta i nastrojenja protestantizma, sa jedne strane, i staze i duha pravoslavlja – sa druge.
Lutera je iskušavao glas zmije koja mu je šaptala: „bićeš iznad vaseljenske svijesti“. Bez obzira na zakonitost protesta, smjer koji je samovoljno i samouvjereno odabrao Luter doveo ga je do definitivnog raskida sa istinskim hrišćanstvom. On se od stabla Vaseljenske Crkve uklonio još više nego Rim od kojeg je otpao.
Međutim, put po kojem je sa samopožrtvovanošću, smirenjem i istinskom bogopredanošću stupao prvi sin Vaseljenske Crkve, Maksim, uzdigao ga je u slavno dostojanstvo njenog Oca. Maksim je potomstvu pokazao poučni primjer bezuslovne vjernosti Crkvi i spasiteljnog protivljenja zakonitoj vlasti, vlasti koja nije sačuvala tu vjernost.
Vjernost Crkvi! Ovo je tema koja na sebe skreće i od nas zahtijeva napregnutu pažnju poslije svega višenavedenog, ne samo u ovom pismu, nego i u prethodnim, u krajnjoj liniji, počev od jedanaestog.
Jer, ako je Crkva „stub i utvrđenje istine“, onda je vjernost Crkvi neophodna da bismo bili u saglasju sa Istinom. A šta znači biti vjeran Crkvi? Kako joj biti vjeran?
Konkretno, za protestanta – pitanje vjernosti Crkvi ne postoji. U svakom slučaju, on može bez nekog posebnog truda da ga zaobiđe.
Kod katolika se ovo pitanje lažno zamjenjuje drugim – pitanjem o vjernosti papi: na mjesto nepogrješive Crkve postavlja se „najsvetiji otac“, kao „nepogrješiva glava Crkve“[O. 2]. Ovom podvalom se pitanje veoma uproštava[O. 3], i savjest katolika biva lako uspokojena na papskom autoritetu, na ovom vidljivom znaku Istine.
Ne razrješava se tako prosto ovo pitanje u Pravoslavlju[O. 4], tj. u jedinoj, svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi koja, sa jedne strane, odbacuje, kao što smo vidjeli, vanjski autoritet u pitanjima vjere, a sa druge – ne miri se ni sa protestantskim slobodoumljem, koje razrušava jedinstvo religiozne svijesti i života.
Negirajući vanjski autoritet, a zajedno sa tim i materijalni kriterijum u oblastima vjere, da ne bi upala u korito protestantizma, koji cjeloviti lik Hristove Istine drobi na stotine parčadi, pravoslavna svijest poziva na traženje i ukazivanje unutrašnjeg, duhovnog kriterijuma. A duhovno se, kao što je poznato, ne dokazuje, nego, budući da se opaža i prima aktom žive vjere, koja „razotkriva nevidljivo“ (Jevr. 11:1), u svojoj suštini pokazuje samo kroz religiozni opit te vjere. Zbog toga se pitanje o vjernosti Crkvi, kao nositeljici apsolutne duhovne Istine, svodi na sljedeća pitanja: kakvim putem, po kakvim putokazima treba ići do „Doma Božijeg“ (1 Tim. 3:15)? Kako ući unj? Kako postati živi ud Tijela Istine i, tome zahvaljujući, unutrašnjim uvom čuti glas Istine koja u Crkvi glagola, tj. glas Hristov („punoće Istine“ – prep. Isak Sirin[4]) Koji njoj stoji na čelu, i Duha Svetog, Koji nju ispunjava?
Da bismo razriješili ova pitanja, obratimo se mnogovjekovnom opitu same Crkve, i zapitajmo vazljubljena čada njezina, svete Božije: kako su i šta oni mislili o vjernosti Crkve, i kako su dejstvovali saglasno sa tom svojom mišlju?
Prije svega još jednom bacimo pogled u žitije prep. Maksima Ispovijednika i potražimo tamo putokaz koji ukazuje put ka Istini, koju Crkva čuva radi spasenja svojih ljudi.
Na takve putokaze sv. Ispovijednik ukazivao je višekratno u svojim besjedama sa predstavnicima monotelitizma koji su se uklonili od Istine. Začuvši nepravo učenje o voljama u Gospodu Hristu Isusu, on je ukazao na njihovu zabludu i zaključio svoj odgovor riječima: „To ja priznati ne mogu i nisam se od svetih Otaca naučio tako da vjerujem„[5]. Drugi put prepodobni je kazao: „Iz čitavog Svetog Pisma, iz djela svetih učitelja i iz odluka sabornih[O. 5] mi se učimo da Isus Hristos Koji se ovaplotio, Gospod Bog naš, ima silu htjenja i dejstvovanja po Božanstvu i po čovječanstvu“[6].
Istu ovu misao o neophodnosti očuvanja jedinomislija ne samo sa jevanđeoskim i apostolskim, nego i sa svetootačkim učenjem – iskazivao je sapodvižnik prep. Maksima po borbi sa monofelitizmom, sv. papa Martin, koji je izrazio spremnost da umre za vjernost „predanjima svetih otaca„[7].
Pretpostavljam da ću posvetiti vjerovatno ne samo jedno pismo razjašnjavanju značaja svetih Otaca, kao najvidljivijih putokaza na putu Pravoslavlja, ali se sada neću zaustavljati na ovom predmetu. Ovdje sam samo naglasio da su za mudre i nepokolebljive borce za istinu Pravoslavlja, prep. Maksima i sv. Maksima, sveti Oci, njihovi prethodnici, služili kao svjetilnici koji su osvjetljavali put njihove religiozne misli i koji su ih, na taj način, utvrđivali u pravom ispovijedanju vjere. Jedva da treba dodavati ovdje da, ako su sveti Oci služili kao potpora za sv. Maksima i sv. Martina (kasnije ćemo vidjeti da su oni služili kao potpora i za saborne odluke), koljmi pače[O. 6] mi, drugovi moji, moramo tražiti utočište u zemlji Otaca! To – da oni ukazuju pravi put ka Crkvi, tj. put u oblast apsolutne Istine – o tome svjedoči sama Crkva, koja ih je imenovala „svetim Ocima“ i koja samim tim i nas poziva da idemo po njihovim stopama. Slijedimo ovaj poziv i potražimo odgovor na pitanje: „šta da radi čado crkveno ako je zbunjeno nekakvom nedoumicom ili sumnjom u oblasti vjere?“ U pomoć nam tu priskaču kazivanja o svetim ocima. Ima jedna čudesna knjiga – „Drevni Paterik“ (na ruskom „Otečnik“), koja pripovijeda o mnogolikim izrekama i djelima ugodnika Božijih. Iz te knjige ja i hoću da izvučem nešto na korist duša naših i za razjašnjenje pitanja koje nas zanima.
Počeću od relativno male zablude u koju je upao, obratite pažnju, veliki hrišćanin koji je imao dar čudotvorenja. Pogledajmo kako je on nadvladao tu zabludu. Evo šta nam o tome saopštava sveta knjiga.
„Avva Danilo nam za jednog velikog starca koji je živio u južnim oblastima Egipćanskim pričaše kako je on po prostoti svojoj govorio da Melhisedek jeste sam Sin Božiji. I za to saznade blaženi Kiril, arhiepiskop Aleksandrijski, i pozva ga kod sebe. Znajući, pak, da je taj starac čudotvorac i da za sve što od Boga zatraži – Bog mu otkriva, i da po prostoti on govori takvu riječ, on upotrijebi ovakvo mudro sredstva, govoreći: avva, imam jednu molbu kod tebe. Pomisao mi govori da je Melhisedek Sin Božiji, ali mi druga pomisao govori: nije nego je čovjek, prvosveštenik Božiji je on. Pošto sam upao u zabunu, poslao sam da te dovedu, da umoliš Boga da ti On otkrije i da saznamo istinu. Starac, uzdajući se u svoj život, reče uvjereno: daj mi tri dana, i zapitaću Boga za ovo i obavijestiću te ko je on. Otišavši u svoju keliju, on se moljaše o ovome Bogu, i došavši poslije tri dana <…> govori on blaženom – da je Melhisedek čovjek. A arhiepiskop mu reče: kako si saznao, avva? A on reče: Bog mi je pokazao sve patrijarhe, tako da je svaki od njih prolazio preda mnom, počevši od Adama pa do Melhisedeka, i zbog toga budi uvjeren da je to tako. Odlazeći, starac je već i sam počeo da propovijeda da je Melhisedek čovjek. I obradova se ovome veoma blaženi Kiril“[8].
Mnogom nas uči ova istinita priča. Ona nam pokazuje, kao prvo, poučnu brigu arhipastira za dušu koja mu je povjerena kao episkopu zemlje u kojoj je živio starac; dalje svjedoči i o mudrosti arhipastira koji nije pribjegao ni logičkim ubjeđivanja, ni prijetnjama uz pozivanja na vjeru Crkve kada je u pitanju dati predmet, već je upotrijebio sredstvo urazumljivanja koje je moralo raspoložiti prostog starca na „izjednačavanje pomisli“ i na spremnost da izađe u susret istini kojoj je protivrječila misao koja se zakorijenila u njemu; uči nas ova pripovijest i tome da ljudi koji steknu – i dar čudotvorstva, i veliku odvažnost prema Bogu (obratite pažnju na starčeve riječi: „daj mi tri dana“ i dalje) – mogu da pogriješe mišlju, – doduše, da pogriješe po „prostoti“ ili po povjerenju prema misli koju su izvana primili a da je nisu provjerili adekvatnim, njima dostupnim (kao što se vidi u drugom dijelu priče) opitom[O. 7]
. Ostavljajući po strani druge lekcije, recimo, na kraju, da se mi ovdje učimo kako se za razjašnjenje pitanja koja nas dovode u nedoumicu treba da obratimo prije svega Prvoistočniku Istine, Samoj Živoj, Životvorećoj Istini, sa molbom za „otvaranje uma“ našeg (Lk. 24:25). I mi vidimo da i najdavnije zarastanje u neistinitoj misli jasno otkrovenje Božije rješava za tri dana, privodeći zabludjelog ka vjeri Crkve. Naravno, takvo divno otkrovenje bilo je izazvano djelotvornom i djelotvornom molitvom koja se steći može tek mnogogodišnjim životnim podvigom, o čemu svjedoči i činjenica da su starca nazivali velikim i čudotvorcem. Ali i nas, nemoćnike i neradiše, sveta Crkva uči da svakodnevno pribjegavamo ovom molitvenom sredstvu prosvjetljenja sebe istinom, jer Crkva nam svakodnevno govori, i to ne jednom, da prizivamo ovo prosvjetljenje od Duha Istine: „Carju Nebesni, Utješitelju, Duše istini… priijdi i vselisja v ni…“[10].
Isti taj svešteni Paterik nam pokazuje kako su i ljudi koji najvjerovatnije i nisu bili toliko molitveno-odvažni kao pomenuti starac privlačili molitvom blagodat koja je prosvjetljivala njihovu religioznu svijest, pri čemu se zabluda koju je trebalo izliječiti ticala stvari mnogo, mnogo suštinskijih od one o koju se spotakao starac. Jedan inok, po vražijem navođenju, posumnjao je u samu suštinu hrišćanske vjere, u tajanstvo Evharistije. Otvrdnjavanje u toj sumnji prijetilo je pogibiji duše inoka i zahtijevalo najhitnije moguće iscjeljenje. Ali, hajde da poslušamo samog avvu Danila, kojem pripada i prethodna priča.
„Pričaše on i za drugog jednog brata:… Kada jednog nedjeljnog dana dođe vrijeme da se vrši služba, ustade jedan inok da kao i uvijek ide u crkvu; ali, avaj, izruga se tada nad njim đavo, govoreći mu kroz pomisao: „Kuda ideš? u crkvu? a zašto? da nije možda – da dobiješ hljeba i vina? A kazaće ti da je to Tijelo i Krv Gospoda – tja, ne izvrgavaj sebe ruglu!“ Brat povjerova huljenju đavoljem i ne ode u crkvu. Braća ga, pak, čekahu, jer bijaše takav običaj, da se ne počinje molitva dok se svi ne iskupe. S obzirom da ga nije bilo, odoše po njega, misleći da im brat nije možda zanemoćao. Našavši ga u keliji, pitaše ga zašto ne ide u crkvu. On im, uprkos stidu, prizna: „Oprostite mi, braćo; ja kao i obično ustah i pripremah se da idem u crkvu, ali pojavi se pomisao i reče mi da ono po šta idem da primim u crkvi nisu Tijelo i Krv Hristovi, nego obični hljeb i vino. I tako, ako hoćete da idem sa vama, izliječite moju bolesnu misao o sv. Pričesti“. Oni mu, pak, kazaše: „Ustaj, ideš sa nama, a mi ćemo moliti Boga da ti On otkrije Božanstvenu silu koja u Svetoj Crkvi obitava“. Ovaj ustade i pođe sa braćom u crkvu. Pošto su se mnogo pomolili Bogu za brata, da mu se javi sila Božanstvenih Tajni, počeše službu, a brata postaviše nasred crkve. I do otpusta[11] on ne prestajaše suzama rositi i oblijevati lice svoje. Poslije službe pitaše ga: „Ako ti je otkrio nešto Bog, ispričaj nam, da i mi korist imamo“. Ovaj im, pak, plačući, poče kazivati: „Kada bijaše kanon pjevanja psalama, i kada bijaše pročitano učenje apostolsko, i izađe đakon da čita Jevanđelje, vidjeh kako se otvori krov iznad glava naših, i nebo se viđaše skroz, i svaka riječ Jevanđelja bijaše kao plamen i uspinjaše se na nebesa. A kada se završi sveto Jevanđelje i izađoše klirici iz đakonika[12], držeći Svetih Tajni Pričest, vidjeh kako se opet otvaraju nebesa, i silažaše oganj, i sa ognjem množina svetih anđela, i među njima dva čudesna lica čija ljepota bijaše prosto neopisiva. I sijahu, kao munje, i među njima bijaše mali Otrok (dijete, novorođenče, mladenac). I sveti anđeli stadoše oko Svete Trpeze, i dva lica stajahu nad njom, i Otrok bijaše između njih. A kada bijahu okončane svete molitve i sveštenici se približiše da razdrobe hljeb Pričesti, vidjeh kako dva lica drže Mladenca za ruke i noge, i uzeše nož, i zaklaše Ga, i istočiše krv Njegovu u putir[13], i rasjekoše Tijelo Njegovo, i položiše preko hljebova, i hljebovi se pretvoriše u Tijelo. Kada braća bijahu pristupala da prime sv. Darove, davaše im se Tijelo, a kada govoraše oni: „amin“ – pretvaraše se Ono u hljeb u rukama njihovim. Kada i ja bijah pristupio, meni bijaše dano Tijelo, i ja Ga stoga ne mogadoh okusiti, začu se glas: „Zašto ne uzimaš? Zar nisi to tražio?“ A ja rekoh: „Milostiv budi prema meni, Gospode! Tijelo ja jesti ne mogu!“ I bi mi odgovoreno: „Kada bi čovjek mogao uzimati tijelo, tijelo bi mu se i davalo, kao što si i sam vidio, nego pošto niko ne može da jede meso, Gospod je i uredio da se u pričešćenju uzima hljeb. I tako, primaš li ti sa vjerom ono što držiš u ruci svojoj?“ I ja kazah: „vjerujem, Gospode“. A kada kazah ovo, Tijelo koje držah u ruci svojoj postade hljeb i ja, poblagodarivši Boga, primih svetu prosforu.“ A kad se služba završi i pođoše sveštenici na mjesta svoja, opet vidjeh Mladenca među dvjema životinjama, i kada sveštenici upotrijebiše Svete Darove, vidjeh kako se opet otvori krov crkvin i Božanstvene Sile se vaznesoše na nebesa“. Čuvši ovo, braća se podsjetiše Apostola koji govoraše: „Pasha naša, za nas u žrtvu bi prinesen Hristos“[14]. I u umiljenju pođoše u kelije svoje, proslavljajući i hvaleći Boga, Koji tvori čudesa velika“[15].
Skrećem vam pažnju, drugovi moji, na sljedeće okolnosti: 1) nevjerje ili, tačnije, sumnja samo što je ušla u dušu koju je iskušavao neprijatelj; 2) iskušavani se podao đavolskom navođenju, ali se nije utvrdio u njemu, nego je brže-bolje izašao u susret bratiji, zabrinut svojim duhovnim stanjem; 3) bratija su se usiljeno molila za njega, ali je i on sa skrušenošću molio Gospoda da ga urazumi, baš kao da je osjećao da nije u pravu u svojoj sumnji; 4) saborna molitva njihova prije i za vrijeme liturgije bila je uslišena, i Gospod je na čudesan način, i to baš na liturgiji, odgovorio na nju otkrovenjem istine, urazumjevši iskušavanog i ukrijepivši, naravno, istinitu vjeru bratije.
Vi sami, dragi moji, možete uporediti obje priče koje sam u cjelini prenio, i donijeti još koje-kakve dodatne zaključke. Dijelom i zbog toga sam ih prepisao u cjelini, mada sam suštinu djela mogao prepričati u par rečenica; ali tada bi se izgubili veoma važni dodatni smislovi koji su prisutni u njima, i bila bi iščupana duhovna aroma kojom su prepunjene ove priče iz hrišćanske drevnosti.
Usprkos želji da ne rastežem previše ovo pismo, ipak ne mogu da se suzdržim a da ne navedem još jednu priču iz Paterika. Iako ova priča veoma liči na prethodnu, u njoj ima jedna posebna nota, koju bih htio da naglasim za vas. I tako, dakle, ne budite lijeni, i još malo poslušajte drevnog pripovjedača.
„Pričaše <…> avva Danilo govoreći: pričaše otac naš avva Arsenije za jednog inoka iz skita, koji bijaše velik po životu svom, ali prost po vjeri, i pade u zabludu zbog neznanja svoga i govoraše da hljeb koji mi primamo ne postaje po suštini Tijelo Hristovo, nego da je to samo obraz[O. 8]. I čuše dva starca da on govori takve riječi, a kako znadoše da je velik po životu, rasudiše da on to govori u nezlobi i po prostoti, i dođoše kod njega i rekoše mu: avva! mi smo slušali kako jedan nevjerni govori da hljeb koji mi primamo nije po suštini Tijelo Hristovo, nego samo simbol njegov. Jer mi vjerujemo da sam hljeb jeste Tijelo Hristovo, i da je sama čaša – Krv Hristova vaistinski, a ne samo slikovito. A starac reče: to ja govorim. A oni ga ubjeđivahu govoreći: nemoj tako da držiš, avvo, nego kako je predala vaseljenska Crkva. Jer mi vjerujemo da baš taj hljeb jest Tijelo Hristovo, i baš to vino jest Krv Hristova vaistinski, a ne slikovito. Ali kao što je na početku uzevši prah od zemlje stvorio (Bog) čovjeka po obrazu Svojem, i niko ne može reći da on nije obraz Božiji, mada je to nepostižno, tako i za hljeb, za koji je On rekao: Ovo je Tijelo Moje[16], vjerujemo da je ono vaistinsko Tijelo Hristovo. Starac pak reče: ako se djelom ne ubijedim, neću se uvjeriti. A oni mu rekoše: pomolimo se Bogu ove sedmice o ovom Tajanstvu i vjerujmo da će nam Bog otkriti. Starac sa radošću prihvati ovo slovo, i moljaše se Bogu govoreći: Ti, Gospode, znaš da ja ne po zlobi ne vjerujem, nego, da ne bih bio u zabludi od istine, otkrij mi, Gospode Isuse Hriste, šta je istinito. Ali i starci, povlačeći se u kelije svoje, moljahu Boga, govoreći: Gospode Isuse Hriste, otkrij starcu šta je ovo Tajanstvo, da povjeruje i ne pogubi trud svoj. I usliši Bog i jedne i druge, i kada se završi sedmica dođoše oni na nedjelju u crkvu i odvojeno sjedoše po krajevima, dok je u sredini stajao starac. Otvoriše se umne oči njihove, i kada bijaše položen hljeb na svetu trpezu, samo njih troje vidješe kao da je mladenac. I kada prezviter pruži ruku da drobi hljeb, gle, angel siđe s neba, a imaše nož, pa zakla mladenca i istoči krv njegovu u čašu. A kad prezviter drobljaše hljeb na male komadiće, i angel odsijecaše od mladenca male dijelove. A kad priđoše da prime sveto priopštenje, samo starcu bijaše data samo plot okrvavljena. Uvidjevši ovo, on se užasnu i zavapi, govoreći: vjerujem, Gospode, da hljeb, na Prijestolu predložen, jeste Tijelo Tvoje i da je Čaša ova Krv Tvoja. I istog časa plot u ruci njegovoj postade hljeb, kao što i biva u Tajanstvu, i primi on, blagodareći Boga. I rekoše starci: Bog zna ljudsku prirodu – da ona ne može jesti sirovu plot, te zato prilaže Tijelo Svoje u hljeb i Krv Svoju u vino, za one koji ovo primaju s vjerom. I blagodariše Boga za starca tog, jer ne dopusti Bog da poginu trudovi njegovi, i sva trojica pođoše s radošću u kelije svoje“[17].
Posebnost ove priče, u poređenju sa prethodnom (na koju sam htio da skrenem vašu pažnju) je u tome da mišljenje o sv. Evharistiji „velikog po životu, ali prostog po vjeri“ skitjanina nije bilo, očigledno, nedavno naišavše sumnje, nego duboko, davno ubjeđenje. Zbog toga je on na savjet staraca, zabrinutih opasnom zabludom sabrata – savjet da se drži učenja vaseljenske Crkve – odlučno odgovorio: „ako se djelom ne ubijedim, neću se uvjeriti“. Doduše, on je odmah i rado prihvatio prijedlog staraca da razrješenje pitanja traži sabornom molitvom, međutim, za dobijanje od Gospoda potrebnog urazumljenja bila je potrebna cijela sedmica, u toku koje su se molili i starci, i skitjani, da bi Gospod otkrio istinu o sv. Evharistiji. Velika okorjelost u zabludi prinuđavala je i na dug molitveni podvig.
Od nama nepoznatih po imenu podvižnika pređimo sada na lica nama dobro poznata, i uvjerimo se kroz njihov vlastiti opit u to da je prvo sredstvo za koje se treba laćati radi razrješenja nedoumica u pitanjima vjere – molitva.
„Neka bratija, – pripovijeda jedna drevna priča, – predložiše sv. Antoniju Velikom riječi iz knjige Levit. Antonije pođe u pustinju, a njega tajno slijeđaše Amon, koji je znao njegove navike. Udalji se podaleko Antonije, stade na molitvu i gromkim glasom povika: „Bože! Pošalji Mojsija da mi razjasni riječi ove“. I Amon slušaše kako glas neki počeše da govori sa ovim, ali silu riječi ne mogaše pojmiti“[18].
Dakle, prema riječima Amona, čovjeka veoma bliskog prep. Antoniju, ovaj je imao naviku da u molitvi traži urazumljenje Božije u slučaju iskrsavanja nedoumica, kada su se one, kao što vidite, odnosile i na privatna, možda i ne toliko suštinska, pitanja vjere.
A evo još dva izuzetno poučna primjera, koja nas pozivaju da molitvu, ovu, prema opštecrkvenoj svijesti, „caricu dobrodjetelji“[19], priznamo za glavni put ka istini sred tame zabluda koje nas omotavaju i upliću se u naš život.
Čuli ste, nadam se, dragi moji, za sv. Pahomija Velikog, savremenika sv. Antonija Velikog (sv. Antonije se rodio 251. godine, a sv. Pahomije oko 292. godine). On je položio početak opštežiteljnog monaštva, za šta ga je veoma hvalio sv. Antonije, osnivač i predstavnik otšelništva. Sv. Pahomije je imao po svom životu i neobičnim duhovnim darovima zadivljujućeg učenika – prep. Teodora, o kojem vjerodostojni svjedok njegovih djela, koji je sa njim živio mnogo godina, Amon, kasnije episkop, saopštava mnoštvo poražavajućih stvari. Teofil, papa Aleksandrijski, molio je pomenutog Amona da ispriča ono što je njemu bilo poznato o životu prep. Teodora, i Amon episkop napisao je papi neveliko pismo „o žitiju i djelima Pahomija i Teodora“. Neveliki, ali poučan i dušekoristan odsječak iz tog pisma ja ću sada i da vam predložim, drugovi moji. Pazite dakle!
„…Kada je Pahomije posjećivao druge manastire, Teodor je u manastiru zvanom Vav[20] izvršavao nešto što mu je poručio sv. Pahomije. Ovdje on, doznavši od nekih ljudi koji dođoše iz Aleksandrije šta govore arijanci o Jedinorodnom Sinu Božijem, moljaše Boga od izbavljenja roda ljudskog od zabluda, i u vrijeme svoje molitve vidje tri svijetla stuba koja imaju savršenu međusobnu sličnost, i slušaše glas koji mu govoraše: „ne obraćaj pažnju ni na uzajamno rastojanje ovih stubova, ni na veličinu, nego samo na savršenu sličnost njihovu; jer nema u svijetu nijednog predmeta koji bi sobom savršeno mogao predstaviti Oca, Sina i Svetog Duha„. Pahomije, čuvši za ovo od Teodora, kaza mu: „Zato što si ti bio sposoban da vidiš i čuješ otkrovenje – zato ti je ono i bilo pokazano i razjašnjeno. Mene samog su, ubrzo nakon što izabrah otšelnički život, ubjeđivali – prvo sljedbenici Meletija Likopolitanskog, a kasnije i Markion, da im se pridružim i da iste imam misli kao i oni. Bijah u nedoumici, pogotovo kada saznah da postoje i druge jeresi, od kojih svaka tvrdi da se u njoj nalazi istina. Te ja sa suzama stadoh moliti Boga da mi otkrije gdje se nalazi istina: jer bijah u potpunu zabunu doveden. U toku molitve kao da sam bio izašao iz sebe, i vidjeh tada – kao da je svo podnebesje prekriveno noćnim mrakom, a sa raznih strana mogadoh da čujem riječi „ovdje je istina“.
I vidjeh kako se prema svakom glasu koji je izgovarao ove riječi kreću mnogi ljudi što jedni druge vođahu u tami. Na istočnoj strani vaseljene, na uzvišenom mjestu, vidjeh svjetilnik kako sija poput jutarnje zvijezde, i otuda začuh glas koji mi je govorio: „ne obmanjuj se ovim glasovima koji te u tamu zovu, nego slijedi moju svjetlost, zato što se u njoj nalazi istina„. Ubrzo poslije toga ja začuh još jedan glas, koji mi kaza: „ovaj svjetilnik koji vidiš kao svjetlost jutarnje zvijezde sijaće jednom svjetlije od sunca. Jer on znači propovijed Jevanđelja Hristovog, koje se razglašava u Njegovoj Crkvi, u kojoj si kršten. Glas koji otuda izlazi jeste glas Hristov. On zove kroz Aleksandra, Episkopa Aleksandrijske crkve. Drugi glasovi, koji se čuju iz mraka jeresi, potiču od đavola. On zove k sebi kroz začetnika svake jeresi i mnoge uvlači u zabludu„. Zatim, nakon što vidjeh kako mnogi u svijetloj odeždi idu ka svjetilniku, ja blagoslovih Boga i, ostavivši one koji me u zabludu htjedoše uvući, namjerih se da živim zajedno sa čovjekom Božijim Palemonom, podražavateljem svetih muževa, i živjeh s njim, dokle ne dođe kod mene Angel Gospodnji i ne reče: „ogrijevaj one koji dolaze kod tebe ognjem koji je u tebi Bog raspalio„. Uz rukovodstvo ovog Angela i uz sadejstvo Božije ja ustrojih ove manastire“.
„Znaj, Amone[O. 9], da je i Atanasije, Episkop Aleksandrijske Crkve[O. 10], ispunjen Svetog Duha; jer nam Pahomije kazivaše: „Kada Atanasija vazvedoše na stepen Episkopa i kad neki nedobronamjerni ljudi, videći mladost njegovu[O. 11], osuđivahu Božije opredjeljenje o njemu i htjedoše da proizvedu raskol u Crkvi Božijoj, Duh Sveti mi reče: „Ja ga postavih da bude stub i svjetilnik Crkve, i on će iz ljubavi prema Hristu prenositi mnoge patnje i klevete od ljudi, ali, uz sadejstvo Hristovo, pobjedivši sva iskušenja, on će propovijedati Crkvama istinu Jevanđelja„[21].
Minuvši jedan i po milenijum, prenesimo se u 19. vijek i zamolimo našeg gotovo savremenika da pred nama posvjedoči kako je vrela i samopožrtvovana molitva „Ocu svjetlosti“[22] izvela bogoljubivu dušu iz mraka mnogolikih zabluda koje je odasvuda bijahu okružile u „čudesnu svjetlost“[23] Hristove istine i utvrdila je u ogradi Crkve, koja je „stub i utvrđenje Istine“[24].
Iz dirljive i na pojedinim mjestima zaista dušu potresajuće ispovijesti izuzetno darovitog i u visokom stepenu duhovno-blagoustrojenog episkopa Ignjatija Brjančaninova izvući ću relativno neveliki isječak, koji se odnosi na period života mladog tragača za božanstvenom istinom u kojem se savršio blagodatni, spasonosni prelom u njegovoj religioznoj svijesti, koji je sobom zauvijek odredio njegovu dalju, duhovno-prekrasnu, sudbinu.
„…Kada bijah petnaestogodišnji junoša, neizreciva tišina se kao tihi vjetar useli u um i srce moje, – piše u svojoj četrdesetoj godini Brjančaninov, već kao arhimandrit i nastojatelj Sergijeve pustinje[25]. – Ali ja je nisam poimao, mislio sam da je to obično stanje svih ljudi. Takav sam stupio na vojno-inženjersku službu, ne po svom izboru i želji. Tada nisam smio niti umio da išta želim: zato što još nisam bio našao Istinu, još Je nisam bio vidio jasno, da bih je mogao poželjeti. Nauke ljudske, izumi pavšeg ljudskog razuma postali su predmet moje pažnje: ka njima sam se bio ustremio svim silama svoje duše; sve neodređeno, kao i osjećanja religiozna, ostajalo je po strani. Prošle su skoro dvije godine u zemaljskim zanimanjima: rodila se i već odrasla u duši mojoj nekakva strašna praznina, pojavila se glad, pojavila se neka nesnosna čežnja: čežnja za Bogom. Počeo sam da oplakujem neradenje moje, da oplakujem taj zaborav kojem sam bio predao svoju vjeru, da oplakujem sladosnu tišinu koju sam izgubio, da oplakujem prazninu koju sam stekao, koja me je teretila, užasavala, punila osjećanjem da sam siroče, da sam života lišen! I bukvalno: to je bilo morenje duše koja se udaljila od istinitog života svojega – od Boga…
<…> Moja rezonovanja su već bila zrela, i u religiji sam tražio određenost. Neartikulisana religiozna osjećanja me nisu zadovoljavala; ja sam htio da vidim tačno, jasno, Istinu. U to vrijeme su sjevernu prijestonicu zanimale i talasale raznorazne religiozne ideje, prepirući se, boreći se između sebe[26]. Ni jedna ni druga strana se nije sviđala mome srcu; ono im nije vjerovalo, bojalo ih se.
<…> Moj um je sav bio utonuo u nauku, a zajedno s tim gorio je od želje da sazna – gdje se krije istinita vjera, gdje se krije istinito učenje o njoj, potpuno tuđe zabluda, i dogmatskih i moralnih.
U međuvremenu pred mojim pogledom već su se ocrtale granice ljudskih znanja u višim, krajnjim naukama. Približivši se tim granicama, pitao sam nauke: „Šta vi dajete u vlasništvo čovjeku? Čovjek je vječan, i njegovo vlasništvo takođe mora biti vječno. Pokažite mi to vječno vlasništvo, to istinsko bogatstvo, koje bih mogao ponijeti sa sobom sa one strane groba! Do sada ja vidim samo znanja koja se daju, da tako kažemo, za održavanje, znanje koje se završava zemljom, ali koje ne može da postoji nakon razdvajanja duše od tijela“.
Ispitavši pojedinačno svaku od nauka – matematiku, fiziku, hemiju i filosofiju, pomenuvši uzgred i geografiju, geodeziju, nauku o jeziku, literaturi i slikarstvu, Brjančaninov je došao do zaključka da su „sve one – za zemlju; potreba za njima kod čovjeka prestaje sa prestankom zemaljskog života, – mada većim dijelom i mnogo, mnogo ranije“. „Ako svo vrijeme zemaljskog života upotrijebim za skupljanje znanja koja se završavaju sa zemaljskim životom – šta ću uzeti sa sobom izvan granica grube materijalnosti?..“ pitao se junoša. „Nauke! – klicao je on, – dajte mi, ako možete dati, bilo šta vječno, pozitivno, dajte ničim neodvojivo i istinito, što je dostojno da se nazove vlasništvom čovjeka! – Nauke su ćutale!..“
„Za zadovoljavajući odgovor, za odgovor od suštinskog značaja, za životni odgovor ja se obraćam vjeri. Ali gdje se skrivaš, ti, vjero istinita i sveta? Nisam mogao da te priznam u fanatizmu koji nije nije bio zapečaćen Jevanđeoskom krotkošću: on je disao prevatrenošću i prevaznošenjem! Nisam te mogao priznati ni u učenju samovoljnom koje se odvaja od Crkve, koje sastavlja svoj novi sistem, metežno i kičljivo proglašavajući pronalazak nove, istinite vjere hrišćanske, osamnaest vijekova nakon ovaploćenja Boga Slova[O. 12]. Ah, u kakvoj je samo strašnoj nedoumici plivala duša moja! Kako se užasno ona morila! Kakvi se samo nisu na nju podizali talasi sumnji koji su se rađali od nepovjerenja prema sebi, od nepovjerenja ni u šta što je šumjelo, vrtložilo oko mene – od neznanja, od neviđenja istine!“[27]
I gdje se zaputio, na kraju, mladi revnitelj Istine u svojim potragama za „vjerom istinitom i svetom“? Kojim putem je on obreo sakriveni biser za kojim je tako čeznula njegova duša?
„I počeh ja, – govori on, – često, sa suzama, preklinjati Boga da me On ne preda u žrtvu zabludi, da mi ukaže pravi put po kojem bih mogao usmjeriti svoje nevidljivo koračanje umom i srcem. Odjednom – pojavljuje se misao… srce u njoj, kao u zagrljaju druga. Ta misao me je navela da izučim vjeru u njenim istočnicima – u pisanju Svetih Otaca. „Njihova svetost“, govorila mi je ona, – „garant je njihove istinitosti: njih izaberi za svoje rukovodioce“. Povinujem se ovoj misli. Nalazim način da dobijam djela svetih ugodnika Božijih; žedno ih počinjem čitati, duboko istraživati. Pročitavši jedne, laćam se za druge, čitam, iščitavam, proučavam. Šta me je više od svega zapanjilo u pisanju Otaca Pravoslavne Crkve? – To je njihova saglasnost, saglasnost čudesna, veličanstvena. Svih osamnaest vijekova, u njihovim ustima, svjedoči o jedinoglasnom jedinstvenom učenju, učenju Božanstvenom“[28].
To jedinstvo svetootačkog učenja koje je zapanjilo Brjančaninova on umjetnički oslikava sledećim riječima: „Kada jasne jesenje noći gledam u čisto nebo, zasijano bezbrojnim zvijezdama, toliko različitih dimenzija, a toliko jedinstvene svjetlosti, tada kažem sebi: takvo je pisanje Otaca. Kada u ljetni dan gledam u široko more, prekriveno mnoštvom različitih brodova sa otvorenim jedrima, poput bijelih labuđih krila, brodova koji plove pod istim vjetrom, ka jednom cilju, ka jednom pristaništu, tada kažem sebi: takvo je pisanje Otaca. Kada slušam strojni hor, u kojem različiti glasovi u raskošnoj harmoniji pjevaju jedinstvenu pjesmu Božanstvenu, tada kažem sebi: takvo je pisanje Otaca“.
„I kakvo učenje nalazim u njima?“ – postavlja sebi pitanje Brjančaninov, – i odgovara: „Nalazim učenje koje ponavljaju svi Oci, učenje da je jedini put ka spasenju – nepokolebljivo idenje za stopama svetih Otaca“. „Ako vidiš, govore oni, – nekoga prelašćenog lažeučenjem, poginulog od nepravilnog izbora podviga – znaj da je išao za sobom, svojim razumom, svojim mnjenjima, a ne za učenjem Otaca[29], iz kojih se sastavlja dogmatsko i naravstveno predanje Crkve. Njime ona, kao neprocjenjivim bogatstvom, prehranjuje čeda svoja“.
Ovu je misao[O. 13] poslao Bog, od Kojeg je svako davanje blago[30], od Kojeg je i misao blaga, Koji je Početak svakog blaga, – zaključuje Brjančaninov. – Tako tvrde Oci, a to slijedi i iz same suštine stvari[O. 14].
Ova je misao za mene bila prvo pristanište u zemlji istine. Tu je moja duša našla odmor od uzrujanosti i vjetrova. Misao blaga, spasiteljna! Misao – neprocjenjivi dar sveblagog Boga, Koji svim ljudima želi da se spasu i… priđu u poznanje istine! Ova misao je postala osnovni kamen za duhovno sazidavanje moje duše. Ova misao je postala moja zvijezda vodilja! Ona je počela da stalno osvjetljava za mene mnogoteški i mnogoskrbni, tijesni, nevidljivi put uma i srca prema Bogu. Pogledao sam religiozni svijet ishodeći iz ove misli i uvidio: uzrok svih zabluda počiva u neznanju, u zaboravu, u odsustvu ove misli“[32].
Mnogo vam napisah, drugovi moji, ali i ne rekoh mnogo toga što sam zamislio da kažem u ovom pismu, jer je u međuvremenu pismo naraslo do tih razmjera, da bi trebalo početi razmišljati o njegovom kraju. Dakle, uz odlaganje nerečenog za sljedeću besjedu, postaraću se da izvučem osnovne zaključke iz ove. Biću što je moguće kraći.
Kao prvo, obraćam vašu pažnju na to kako su raznolike (i po sadržaju i po značenju) duhovne nužde i nedoumice lica o kojima se govorilo u navedenim pričama.
Kao drugo, sve njihove duhovne poteškoće rješavale su se jednim sredstvom – molitvom, ali ne molitvom koja se u duši pojavljuje iznenada pod uticajem nekog novoiskrslog fakta[O. 15], nego molitvom koja je i ranije živjela u duši, hranjena religioznim podvigom. Duhovna nužda koja je iskrsla samo je usmjerila molitvenu silu na poznati predmet, na poznat cilj.
Kao treće, primjetite – kako su mnogoliki načini na koje Nebo odgovara na molitvene vapaje žitelja zemlje, mada uglavnom onima čije je stvarno „življenje na nebesima“ (Flp. 3:20). Vi se tu susrećete sa viđenjima, otkrovenjima, onostranim glasovima, na kraju, – sa misaonim ozarenjem koje, prosvjećujući njegovu svijest, usmjerava čovjeka na put istine. Ovo posljednje smo vidjeli na primjeru života ep. Ignjatija Brjančaninova. Isto takvo blagodatno ozarenje dešavalo se i izrazitim izražavaocima pravoslavnog učenja u borbi protiv jeretika, kakav je bio, na primjer, prep. Maksim Ispovijednik. Dok je prep. Pahomiju glas s visine ukazao da on prosto treba da slijedi episkopa Aleksandrijskog, Aleksandra, poznatog borca protiv Arija i arijanaca, prep. Maksim je bio toliko duhovno-prosvijećen blagodaću[O. 16] u misaonoj oblasti, da je sam, neposredno, sa blještavim uspjehom branio istinu Crkve protiv jeretičkog sujemudrovanja, opirući se pri tom (nije naodmet napomenuti) na svoje prethodnike, stubove pravoslavlja, svete Oce.
Kao četvrto, treba primjetiti da su se lica koja se pominju u pričama nalazile unutar ograda Crkve, hraneći se, više ili manje, njenim sokovima, udišući njen blagodatni vazduh, dotičući se, nekada veoma tijesno, braće po vjeri, nosioca vaseljenske Hristove Istine, živeći u atmosferi uzajamne duhovne brige, riječju – nalazila su se u opštenju sa Tijelom Hristovim. Posebnu pažnju skrećem vam na ovo, jer ćemo o tome još besjedovati kasnije.
Napokon, jako je indikativno i to da je misao – plod i dar vatrene, suzne molitve koja je ozarila mladu, nama gotovo savremenu dušu duhovno-usamljenog bogotražitelja – raba Božijeg Dimitrija (Brjančaninova, kasnije episkopa Ignjatija) – bila upravo misao koja je sačinjavala, na neki način, jezgro vjerovanja slavnih, drevnih ispovijednika Pravoslavlja, prep. Maksima i sv. pape Martina, koje ne jednom spomenuh u ovom pismu. Ova misao je – kako je ovdje bilo pokazano i kako će biti pokazano, nadam se, u sljedećim pismima – misao od Crkve neodvojiva: da su sveti Oci stožer Crkve, za koji se čvrsto moraju držati čeda njezina, ako hoće da sačuvaju vjernost Tijelu Istine i ne ispadnu iz spasiteljnog korita jedine, svete, saborne i apostolske Crkve.
Na ovome završavam ovu besjedu, u nadi da ću je nastaviti i bliskoj budućnosti.
Molim za vaše molitve, drugovi moji, i za snishođenje prema uobičajenom mnogoslovlju mojemu.
 
Vaš brat u Gospodu.
 


 
NAPOMENE:

  1. Mt. 16:18.
  2. Misli se na Lutera, doktora teologije Vitenberškog univerziteta koji je u tom gradu započeo pokret Reformacije, okačivši 1517. godine na vratime dvorske crkve 95 teza protiv katoličkog učenja o indulgencijama.
  3. 1 Pet. 2:9.
  4. „Molimo se pak uvijek Gospodu ovako: da vossijajet v serdcah naših istina Tvoja, Hriste, polnota istini…“ (Slova podvižničeskie. Slovo 40 (o poklonah i pročem) // Tvoreniя iže vo svяtыh otca našego avvы Isaaka Siriяnina, podvižnika i otšelьnika, bыvšego episkopom hristolюbivogo grada Ninevii. 2-e izd. Sergiev Posad, 1893. C. 175).
  5. Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga pяtaя (яnvarь). Č. 2. M., 1904. S.213.
  6. Ibid. S. 230.
  7. Kada je imperator Konstans zahtijevao od 649. godine izabranog na rimsku katedru pape Martina da prihvati učenje monotelita, svetitelj je odgovorio: „Čak i da sav svijet primi ovo pravoslavlju protivno učenje, i u tom slučaju ga ja ne bih prihvatio; i da se mora smrt pretrpjeti, neću odstupiti od jevanđeoskog i apostolskog učenja i svetootačkog predanja“ (Žitiя svяtыh, na russkom яzыke izložennыe po rukovodstvu Četьih Mineй sv. Dimitriя Rostovskogo. Kniga vosьmaя (aprelь). M., 1906. S.203.).
  8. Drevniй paterik, izložennый po glavam. 3-e izd. M., 1900. S. 336-337.
  9. Prepodobnыh otcev Varsanufiя Velikogo i Ioanna rukovodstvo k duhovnoй žizni v otvetah na voprošeniя učenikov. 4-e izd. CPb., 1905.
  10. Molitva Svetom Duhu.
  11. Otpust – naziv dijela pravoslavnog bogosluženja kojim se ono završava i kojim se bogomoljci „otpuštaju“ iz hrama.
  12. Đakonik (riznica, sasudohraniteljnica) – posebno mjesto u hramu, u kojem se čuvaju odežde i crkvena uvar; nadležnost nad ovim dijelom hrama u drevnosti je pripadala đakonu.
  13. Putir (od grč. ποτηρ) – sv. čaša iz koje se pričešćuju pravoslavni hrišćani.
  14. 1 Kor. 5:7.
  15. Drevniй paterik, S.337-339.
  16. Mt. 26:26 i dr.
  17. Drevniй paterik, S.334-336.
  18. Dostopamяtnыe skazaniя o podvižničestve svяtыh i blažennыh otcov. SPb., 1871.
    S. 12-13.
  19. Uporedi: „Glava dobrodeteleй – molitva“ (Sočineniя episkopa Ihnatiя (Brяnčaninova). T. 1. 3-e izd. SPb., 1905. S. 181).
    „Neophodnija od svih podviga je – molitva“ (Nevidimaя branь. Tvoreniя prep. Nikodima Svяtogorca. M., 1904. S. 181).
    „Majka svih dobrodjetelji je – molitva“ (Tvoreniя prep. otca našego Nila, podvižnika Sinaйskago. M., 1859. Č. 3. S. 256).
    „Djelo molitve je izad ostalih“ (prep. Makariй Egipetskiй. Duhovnыe Besedы. 4-e izd. Sergiev Posad, 1904. S. 373).
    „Molitva je – temelj svakog blaga“ (Tvoreniя iže vo svяtыh otca našego Ioanna Zlatousta, Arhiepiskopa Konstantinopolьskago. T. 2. Č. 2. SPb., 1896. S. 837).
  20. Jedan od manastira koje je osnovao sv. Pahomije u Tivaidi u Tavenjskoj pustinji, drugi po vrmenu izgradnje, ali prvi po mnogobrojnosti monaha i slavi svojoj.
  21. Pismo ep. Amona Teofilu, Papi Aleksandrijskom, o životu i djelima Pahomija i Teodora // Hristianskoe Čtenie. SPb., 1827. Č. 26. S. 18-22.
  22. Jak. 1:17.
  23. 1 Pet. 2:9.
  24. 1 Tim. 3:15.
  25. Trojice-Serijeva prvoklasna („pervoklassnaя“) (od 1836. godine) muška pustinja, osnovana početkom XVIII vijeka, nalazila se 19 vrsta od Sankt-Peterburga. Sv. Ignjatije je bio nastojatelj ovog manastira 24 godine (1834.-1857.).
  26. „Od različitih puteva kojima su obrazovani Rusi <…> u to vrijeme stremili ka dostizanju hrišćanskog ideala, najveću pažnju i poštovanje uživali su biblijski pijetizam i težnja ka katoličanstvu, ali Brjančaninov i Čihačov <…> izabrali su treće, koje se tada tek ocrtavalo i poslije se prilično dugo zadržalo u društvu: to je bilo pravoslavlje u duhu mitropolita Mihaila <Desnickog>.“ (Inžinerы-bessrebreniki // Leskov N.S. Sobr. soč. V 11-ti t. T. 8. M., 1958. S. 236).
  27. Episkop Ignatiй. Plač moй // Sočineniя. T. 1. SPb., 1865. S. 633-639.
  28. Ibid. S. 640.
  29. Prepodobnogo otca našego avvы Dorofeя dušepoleznыe poučeniя i poslaniя. Poučenie 5-e. M., 1856. S. 77-78.
  30. Jak. 1:17.
  31. Pravoslavnый Molitvoslov i Psaltirь. M., Izdanie Moskovskoй Patriarhii, 1988.
    S. 18.
  32. Episkop Ignatiй. Cit. soč. S. 640-641.

 


 
OSTALE NAPOMENE:

  1. Vidi moje prethodno pismo (prim. M. Novoselova).
  2. Vidi u 11. pismu besjedu jezuita sa pravoslavnim (prim. M. Novoselova).
  3. Vidi u 12. pismu pismo J.F. Samarina baronesi Raden (prim. M. Novoselova).
  4. Savjetujem vam da se podsjetite sadržaja čitavog 11. pisma, kojem se vrlo tijesno približava ovo (prim. M. Novoselova).
  5. Ove odluke su neraskidivo vezane za imena svetih Otaca koji su bili na jednom ili drugom saboru, kao i za njihove prethodnike (prim. M. Novoselova).
  6. koliko više (crkvenoslov. – prim. prev.)
  7. Podrobnije objašnjenje ovakvih slučajeva vidi kod prep. Otaca Varsunafija Velikog i Jovana, u njihovom „Rukovodstvu u duhovnom životu“ (pitanja 610, 611 i dr.)[9] (prim. M. Novoselova).
  8. obraz – slika, lik, obličje, ikona (prim. prev.)
  9. Ovo govori isto lice (starac Elurion ili monah Avzonije. – prim. red.) koje je i sve ostalo pričalo Amonu, koji je tada još živio u manastiru, a sada u svom pismu papi Teofilu prepričava sve što je tamo čuo i vidio (prim. M. Novoselova).
  10. Prijemnik episkopske katedre od gore pomenutog Aleksandra (prim. M. Novoselova).
  11. Sv. Atanasije je bio postavljen za episkopa Aleksandrijske Crkve kada je imao 30 godina (prim. M. Novoselova).
  12. Govori se o raznim religioznim pokretima koji su se u Peterburgu širili 20-ih godina prošlog vijeka (prim. M. Novoselova).
  13. Misao da se uputi izučavanju Svetih Otaca (prim. M. Novoselova).
  14. Sv. Jovan Zlatousti, 7. molitva na san odlazećim, 2. polovina, prošenije 4: Gospode, podaj mi misao blagu“[31] (prim. M. Novoselova).
  15. Ne isključuje se djelotvornost nekada i takve molitve (prim. M. Novoselova).
  16. Ne govorim o prirodnim njegovim obdarenostima i širokoj obrazovanosti koje su, na primjer, kod Origena bile – ako ne veće, a ono ne manje, ali ga nisu zaštitile od pogibeljnih zabluda (prim. M. Novoselova).

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *