NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » PISMA DRUGOVIMA

PISMA DRUGOVIMA

 

PISMA DRUGOVIMA
 
PISMO OSMO
 
6. avgusta 1923. godine
Preobraženje Gospodnje
 
Dragi moji drugovi!
Uvijek je bilo, i danas ima mnogo ljudi koji, nastojeći da proniknu u budućnost, pokušavaju da odrede tačne vremenske rokove nadolazećih događaja. I ma koliko bile mnogobrojne samoobmane i razočarenja tragača za datumima, žudnja tog traganja nastavlja da živi u mnogim ljudskim dušama, koje ni iskustvo prošlosti, ni vlastite proživljene greške u toj oblasti ne urazumljuju i ne otrježnjuju. Meni je potpuno tuđa potreba da znam vremena i rokove. Tuđa, da tako kažem, organski. Nemam afinitet za takva istraživanja. Ali što se tog predmeta tiče, imamo mi i mnogo jači, zapravo najautoritativniji mogući, nauk – u Riječi Božijoj: „Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti“, – rekao je Gospod Isus apostolima pred Svojim Vaznesenjem, kao odgovor na pitanje: „Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo?“ (Djela Ap. 1:6-7).
„A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; Jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Jer kada govore: mir je i sigurnost, tada će naići na njih iznenada pogibija, kao bol na trudnu ženu, i neće izbjeći.“ (1 Sol. 5:1-3).
Ali isti taj Gospod, Koji je apostolima zabranio da se interesuju za „vremena i rokove“, rekao je jednom prilikom farisejima i sadukejima: „Licemjeri, lice nebesko umijete raspoznavati, a znake vremena ne možete?“ (Mt. 16:3).
Znači, jedna je stvar stremiti određivanju „rokova“, a druga – razlikovati „znamenja vremena“. Ako se prvo zabranjuje, drugo se zapovijeda: oni koji ne obraćaju pažnju na znamenja vremena zaslužuju prijekor od Gospoda.
I evo, kao ispunjavanje zapovijesti Gospodnje o znamenjima, ja hoću da navedem niz proročanskih novozavjetnih glagola koji nas, javljajući „znamenja vremena“, moraju natjerati da se ozbiljnije i dublje zamislimo nad našom sovjetskom stvarnošću.
Počeću sa glagolima Gospodnjim.
„A kada sjeđaše na gori Maslinskoj pristupiše mu učenici nasamo govoreći: kaži nam kad će to biti i kakav je znak tvoga dolaska i svršetka vijeka? I odgovarajući Isus reče im: Čuvajte se da vas ko ne prevari. Jer će mnogi doći u ime moje govoreći: ja sam Hristos. I mnoge će prevariti. Čućete ratove i glasove o ratovima. Gledajte da se ne uplašite; jer treba sve to da se zbude. Ali još nije kraj. Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo i biće gladi i pomora i zemljotresa po svijetu. A to je sve početak stradanja. Tada će vas predati na muke, i pobiće vas, i svi će vas narodi omrznuti zbog imena moga. I tada će se mnogi sablazniti, i izdaće jedan drugoga i omrznuće jedan drugoga. I izići će mnogi lažni proroci i prevariće mnoge. I zato što će se umnožiti bezakonje, ohladnjeće ljubav mnogih. Ali ko pretrpi do kraja, taj će se spasti. I propovijedaće se ovo jevanđelje o Carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima. I tada će doći kraj.“ (Mt. 24:3-14)[O. 1].
Dakle, PRED KRAJ će Jevanđelje Carstva biti propovijedano po čitavoj vasioni, ali, avaj, „Sin Čovječiji kada dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Lk. 18:8).
_____________________
 
Na ovo pitanje odgovor daje bogonadahnuti „apostol naroda“ u prvoj i drugoj Poslanici svojoj Timofeju:
„A Duh izričito govori da će u posljednja vremena odstupiti neki od vjere slušajući duhove prevare i nauke demonske, u licemjerju lažljivaca, čija je savjest spaljena“ (1 Tim. 4:1-2).
„Ali ovo znaj da će u posljednje dane nastati teška vremena. Jer će ljudi biti samoljubivi, srebroljubivi, hvalisavi, gordeljivi, hulnici, neposlušni roditeljima, neblagodarni, nepobožni, bezosećajni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, surovi, nedobroljubivi, izdajnici, naprasiti, naduveni, više slastoljubivi nego bogoljubivi, koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli. I kloni se ovih. Jer su od ovih oni koji se uvlače u kuće i zavode žene koje su natovarene grijesima i vođene različitim požudama, koje se svagda uče, i nikad ne mogu da dođu do poznanja istine. (2 Tim. 3:1-7).
Povodom ovih riječi apostola jedan savremeni pisac piše: „Žena „pretovarenih grijesima i vođenih raznoraznim požudama“ uvijek je bilo mnogo, ali žena „koje se vazda uče“ nije bilo ni u jedno vrijeme trijumfa grijeha – taj znak je isključivo obilježje naše epohe“[1].
Ne treba zaboravljati ni drugo obilježje koje je takođe karakteristično za našu epohu, na koje apostol ukazuje riječima: „koje nikada ne mogu doći do poznanja istine“. Suvišno je govoriti da apostol pod riječju „istina“ ne podrazumijeva naučne hipoteze, koje se brzopleto proglašavaju za nesporne istine, a potom vrlo brzo smjenjuju jedna drugu, nego apsolutnu, neprolaznu istinu Hristove blage vijesti.
_____________________
 
Želeći da „pobudi“ „zdrav razum“ u njemu savremenim hrišćanima, ap. Petar napominje „riječi koje su ranije kazali sveti proroci, i zapovijesti apostola vaših od Gospoda i Spasa, znajući prvo ovo da će u posljednje dane doći rugači koji će živjeti po svojim sopstvenim željama, i govoriti: Šta je s obećanjem Dolaska njegova? Jer otkako se oci upokojiše sve stoji tako od početka stvaranja“ (2 Pet. 3:1-4).
Urazumjevši zatim svoje čitaoce kada su u pitanju te nečastive, skeptične misli, sv. apostol ih upozorava: „A vi, dakle, ljubljeni, znajući unaprijed, čuvajte se da obmanom bezakonika ne budete odvedeni s njima, i ne otpadnete od svojega oslonca, no uzrastajte u blagodati i u poznanju Gospoda našega i Spasa Isusa Hrista“ (2 Pet. 3:17-18).
Teško da se može sumnjati da opomena i upozorenje apostolsko mnogo prikladnije stoji savremenim hrišćanima, nego onim kojima je ono bilo neposredno upućeno.
_____________________
 
Kao da ponavlja i dopunjuje gore navedene riječi ap. Petra, sv.ap.Juda ovako zaključuje svoju kratku Poslanicu: „A vi, ljubljeni, sjetite se riječi koje su već kazali apostoli Gospoda našeg Isusa Hrista, jer vam govorahu da će se u posljednje vrijeme pojaviti rugači koji će hoditi po svojim bezbožnim željama. Ovo su oni koji stvaraju razdore, čulni su i Duha nemaju“ (Jud. 17-19).
Iz vijeka apostolskog popenjimo se sada do početka epohe svetootačke i poslušajmo neke proročanske glasove velikih podvižnika te epohe, počevši od svetog osnivača pustinjskog žiteljstva, Antonija Velikog.
Sv. Antonije je otkrio svojim učenicima da će se zbog umanjenja revnosti raslabiti monaštvo i da će pomrknuti slava njegova. Neki njegovi učenici, gledajući bezbrojno mnoštvo inoka u pustinji, ukrašenih takvim dobrodjeteljima i sa takvim žarom starajućih se za preuspjevanje u svetom žitiju otšelničkom, pitaše avu Antonija: „Oče, hoće li dugo trajati ovaj žar revnosti i ova ljubav prema osamljenju, ništosti, smirenju, uzdržavanju i svim ostalim dobrodjeteljima, prema kojima danas tako usrdno priliježe svo ovo mnoštvo monaha?“
Čovjek Božiji im sa uzdahom i suzama odgovori: „doći će vrijeme, ljubljena djeco moja, kada će monasi ostaviti pustinje i kada će umjesto u njih poteći u bogate gradove, gdje će umjesto ovih pećina i tijesnih kelija sagraditi sebi gorda zdanja, koja će po ljepoti i veličini moći da se nadmeću sa palatama carskim; umjesto ništosti porašće ljubav prema sabiranju bogatstava; smirenje će zamijeniti gordošću; mnogi će se gorditi znanjem, ali golim, tuđim dobrih djela koja odgovaraju znanju; ljubav će ohladjeti; umjesto uzdržavanja umnožiće se ugađanje utrobi, i vrlo mnogo njih će se brinuti za raskošna jela ne manje od samih mirjana, od kojih se monasi ničim drugim razlikovati neće, do haljinama i kukuljicom; i, bez obzira na to što će živjeti usred svijeta, nazivaće sebe monasima (monah – to je zapravo „osamljenik“). Pri tome će sami sebe veličati, govoreći: ja sam Pavlov, a ja Apolosov (1 Kor. 1:12), kao da se sva sila njihovog monaštva sastoji u dostojanstvu njihovih prethodnika: veličaće sebe ocima svojim, kao Judeji ocem svojim Avraamom. Ali biće u tim vremenima i onih koji će se pokazati puno bolji i savršeniji od nas; jer, blaženiji je onaj koji je mogao da prestupi, a prestupio nije, i zlo počiniti, a počinio nije (Sir. 31:11), nego onaj koji je vučen bio ka dobru masom ustremljenih ka tome revnitelja. Zato se Noj, Avraam i Lot, koji su vodili revnosan život među ljudima zlim, pravedno tako mnogo proslavljaju u Pismu“[2].
„Nastaće jednom vrijeme, i ljudi će da se pobune, – rekao je isti taj Antonije Veliki[3]. – Kada vide nekoga ko nije podvrgnut opštoj bolesti, ustaće na njega govoreći: „prvenstveno se ti nalaziš u nevolji, zato što nisi poput nas“[O. 2].
Nekoliko vijekova poslije Antonija Velikog razdaje se proročanski glagol o nadolazećim sudbama hrišćanstva blaženog Nifonta Carigradskog. Jedan brat ga je pitao: „Kao što se danas umnožiše sveti po cijelome svijetu, hoće li tako biti i pri kraju vijeka ovoga?“. Blaženi mu odgovori:
„Sine moj, do samog skončanja vijeka ovoga neće osiromašiti proroci u Boga, jednako kao što neće i sluge sotonine. Međutim, u posljednjim vremenima će se oni koji vaistinu budu radili za Boga uspješno sakriti od ljudi i neće među njima činiti znamenja i čudesa kao što danas čine, nego će poći putem djelanja rastvorenog smirenjem, i u carstvu nebeskom će se pokazati veći od otaca što se znamenjima proslaviše; zato što tada niko pred ljudskim očima neće činiti čudesa koja bi zapaljivala ljude i pobuđivala ih da sa usrdnošću idu na podvige. Oni koji budu zauzimali prijestole sveštenstva u cijelom svijetu biće sasvim neiskusni i neće znati umjetnost dobrodjetelji. Iste će takve biti i starješine monaške, jer će ih sve srozati ugađanje utrobi i taština, i služiće oni ljudima više kao sablazan, nego kao primjer za oponašanje, te će zbog toga dobrodjetelj biti još više prenebregavana; srebroljublje, pak, će carevati tada, i teško monasima koji budu bogatili zlatom, jer će takvi biti sramota za Gospoda Boga i neće takvi uzreti lica Boga živoga… Zato, sine moj, kao što rekoh već, mnogi će, budući opsjednuti neznanjem, padati u propast, zabluđujući se u širini širokog i prostranog puta“[5].
_____________________
 
Iz dalekih vremena hrišćanskog Istoka misaono ćemo se prenijeti u vijekove našeg milenijuma, i poslušati duhovne glagole što zvuče u vijekovima tim na Rusiji Svetoj.
Veliki ugodnik Božiji – svetitelj Tihon Zadonski, gledajući pronicljivo u pravac kojim idu savremenici njegovi, reče: „Mora se dobro voditi računa da se hrišćanstvo, koje je život, tajanstvo i duh, na neprimjetan način ne udalji iz ljudskog društva koje ne umije da čuva taj neprocjenjivi dar Božiji“[O. 3].
_____________________
 
Meko izražavajući tu neprijatnu slutnju povodom sudbine ruskog društva, sv. Tihon pokazuje kao neku vrstu neodlučnosti, bukvalno kao da se boji da ne isprepada svojim brigama ruskog pravoslavnog čovjeka. Međutim, nekoliko decenija kasnije, na početku sljedećeg stoljeća, drugi veliki sveti ruske crkve jasno i određeno, kao otkrovenje Božije, govori o tužnoj budućnosti ruske crkve.
„Gospod mi je otkrio, – rekao je jednom u dubokoj skrbi prep. Serafim, – da će doći vrijeme kada će se arhijereji zemlje ruske i ostala duhovna lica ukloniti od očuvanja pravoslavlja u svoj njegovoj čistoti, i za to će ih gnijev Božiji poraziti. Tri dana sam stajao moleći Gospoda da ih pomiluje i molio – bolje da liši mene, ubogog Serafima, carstva nebeskog, nego da njih kazni. Ali Gospod se ne prekloni molbi ubogog Serafima, i reče da ih neće pomilovati, jer će učiti „učenjima i zapovijestima čovječijim, a srca će im stajati daleko od Mene“[8].
Ovo grozno proročansko slovo „ubogog Serafima“ počelo je da se obistinjuje još odavno, a u posljednje vrijeme se istina njegova pokazuje svima, sa potresnom očiglednošću.[O. 4]. Treba očekivati da će u budućnosti ovo žalosno predskazanje prepodobnog nalaziti za sebe još više opravdanja u događajima crkvenim.
_____________________
 
Od svetih Božijih, čija je duhonosnost na sveslušanje bila zasvjedočena u jedinoj, svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi, okrenimo se ka ljudima koji iako nemaju takvo svjedočanstvo, nesumnjivo jesu pričašćeni pomazanju s visine.
Evo, pred vama je bogati „vanjskim ljubomudrijem“, ali u isto vrijeme prošavši strogu školu pravoslavnog podvižništva, pronicljivi episkop Ignjatije Brjančaniov (1807 – 1867), sa čijim životom i bogomudrim pisanim djelima ste vi, dragi moji, nadam se, više ili manje upoznati. Nedavno sam pročitao više od tri stotine njegovih pisama, objavljenih (u svojstvu priloga uz opširni ogled o njemu) 1915. godine[10]. Imam oko pedeset prepisanih pasusa iz tih vrlo poučnih pisama. Glavna tema onoga što sam prepisivao jeste stanje Crkve, hrišćanstva, monaštva i manastira u vremenu ep. Ignjatija, kao i ono što je on naslućivao da će se desiti u bliskoj budućnosti.
U sljedećem pismu imam namjeru da podijelim sa vama veći dio tog dragocjenog materijala, a za sada ću iz pisama bogoprosvijetljenog pastira prepisati tek nekoliko citata koji se najneposrednije tiču predmeta sadašnjeg mog pisma.
Kao da potvrđuje da se tužno proročanstvo prep. Serafima o duhovnom padu ruskog pastirstva počinje obistinjavati, podvižnik-episkop piše svome bratu[11]:
„Poznanstvo sa pr. I. pokazalo je i tebi i meni položaj Crkve. U najvišim pastirima njenim ostalo je slabo, tamno, zbunjivo, nesigurno i nepravilno poimanje (hrišćanstva) po bukvi, koja ubija duhovni život u hrišćanskom društvu, uništava hrišćanstvo…I. je samo otvoreniji od drugih, i ništa više. Nema se ništa tražiti ni kod koga!“[12]
U pismu drugom licu ep. Ignjatije govori:
„Vukovi obučeni u ovčiju kožu javljaju se i poznaju po djelima i plodovima svojim. Teško je gledati – kome su povjerene ili kome su dopale šaka ovce Hristove, kome je ostavljeno rukovođenje njima i spasenje njihovo“[13].
„Veoma blagorazumno činiš, – piše ep. Ignjatije tom istom bratu, – što ne sklapaš bliskih poznanstava ni sa jednim duhovnim licem: takvo poznanstvo može vrlo lako da bude štetno i (…) vrlo rijetko korisno. Savjetuj se sa knjigama Svetitelja Tihona, Dimitrija Rostovskog i Georgija Zatvornika, a od drevnih – Zlatousta; govori duhovniku grijehe svoje – i ništa više. Ljudi našeg vijeka, bili oni u mantiji ili u fraku, prije svega izazivaju podozrenje“[14].
„Kada je u pitanju religija, – čitamo u drugom pismu ep. Ignjatija, – naše vrijeme je vrlo teško: raznovrsno otpadništvo od pravoslavne vjere primilo je opširne dimenzije i počelo je da dejstvuje sa neobičnom energijom i slobodom“[15].
„Otpadništvo, – zaključuje jedno pismo preosvešteni, – je sa svom jasnoćom predskazano u Svetom Pismu, i služi kao svjedočanstvo toga – koliko je tačno i istinito sve što je rečeno u Pismu“[16].
Preosveštenog Ignjatija smjenjuje autoritativni savremenik njegov, iste godine umrli kad i on, mitropolit moskovski Filaret (1782-1867). Izvlačim nekoliko citata iz njegovih pisama njegovom vikarnom episkopu, Inokentiju[17].
„Ah! Najpreosvešteniji! Kako vrijeme naše počinje da liči na posljednje! So bljutavi[18]. Kamenje svetilišta pada u blato na ulici[19]. S jadom i strahom gledam ja danas u Sinodu na izobilje ljudi koji zaslužuju – da budu lišeni svešteničkog čina“[20].
„Vidi se, grijesi su naši veliki pred Bogom. Ne počinje li od doma Božijeg sud?[21] Nije li došlo vrijeme da od služećih u domu ovom počne pokajanje? Da među stepenicima oltara kleknu sveštenici?“[22]
„Kakvo je ovo vrijeme došlo, Najpreosvešteniji? Nije li to ono vrijeme koje je sotoni dato da ima vlast, ali mu ga je dato malo?[23] Jer, po ljudima koji se danas ispituju vidi se da on jarost ima veliku“[24].
„Uopšte, dani se ovi meni čine danima iskušenja, i ja se bojim iskušenja koja tek treba da uslijede, zato što ljudi ne žele da vide iskušenja koja ih okružuju, i hodaju među njima kao da su bezbjedni“[25].
Prelazim na drugog, mlađeg savremenika ep. Ignjatija i gotovo našeg savremenika, ep. Teofana Zatvornika (1815 – 1894), nama dobro poznatog.
„Eto, mi često hvalimo sebe: Svjataja Rus, pravoslavnaja Rus, – piše ep. Teofan 1863. godine. – O, kada bismo zauvijek ostali sveti i pravoslavni, – kada bismo makar ljubili svetost i pravoslavlje! – Kakav vjerni zalog nesalomljivosti bismo imali u lozinkama ovim! Ali, osvrnite se unaokolo! Skrbno nije samo izopačenje morala, nego i odstupništvo od načina ispovijedanja vjere, kakvo propisuje Pravoslavlje. – Da li se ikada do sada mogla čuti – na ruskom jeziku – hula na Boga i Hrista Njegovog?! A sada ne samo da misle, nego i govore, i pišu, i štampaju mnogo bogobornog. – Mislite li da će to proći tek tako? – Ne. – Onaj Koji Živi na nebesima će nam odgovoriti gnijevom Svojim, i jarošću će nas Svojom smesti“[26].
Sljedeće misli izrekao je svetitelj Teofan 1871. godine:
„Gospod je mnogo znamenja pokazao u Kapernaumu, Vitsaidi i Horazinu; međutim, broj onih koji su povjerovali nije odgovarao sili znamenja. Zato je On onako strogo obličavao te gradove i presudio da će na dan suda svečanije biti Tiru i Sidonu, Sodomi i Gomori, nego li gradovima tim[27]. Po tom obrascu trebamo i mi suditi o sebi. Koliko je znamenja pokazao Gospod nad Rusijom, izbavljajući je od neprijatelja najjačih i pokoravajući joj narode! Koliko joj je darovao stalnih blaga, koja istaču neprestana znamenja, – u svetim moštima i čudotvornim ikonama, rasijanim po cijeloj Rusiji! I opet, u dane naše Rusi počinju da se uklanjaju od vjere: jedan dio sasvim i svestrano pada u nevjerje, drugi otpada u protestantizam, treći krišom sam plete svoja vjerovanja u kojima misli da spoji i spiritualizam[28], i geološka buncanja[29] sa Božanstvenim Otkrovenjem. Zlo raste: zlovjerje i nevjerje podižu glavu; vjera i Pravoslavlje slabe. Nije valjda da se nećemo urazumjeti?.. Gospode! spasi i pomiluj Rusiju pravoslavnu od pravedne Tvoje i pritiskajuće prijetnje!“[30]
„U školsko vaspitanje, – piše iste te 1871. godine ep. Teofan, – (kod nas) su dopuštena nehrišćanska načela koja kvare mladež; u društvo su ušli nehrišćanski običaji koji je, kada izađu iz škole, potpuno razvraćaju. I šta je onda čudno u tome da – ako je, prema Riječi Božijoj, uvijek malo izabranih – ih u naše vrijeme ima još manje: takav je već duh vijeka antihrišćanski! Šta će dalje biti? Ako se kod nas ne promijeni način vaspitanja i običaji u društvu, sve će više i više slabiti istinsko hrišćanstvo, a na kraju će i sasvim skončati; ostaće samo ime hrišćansko, a duha hrišćanskog biti neće. Sve će preispuniti duh svijeta“[31].
A evo i daljih plodova otpadanja od puta Hristovog, kako ih vidi i predviđa u budućnosti ep. Teofan:
„I svi će vas omrznuti zbog imena Mojega“ (Lk. 21:17). Ko u sebe udahne, makar malo, duha svijeta, taj postaje hladan prema hrišćanstvu i njegovim zahtjevima. Ravnodušnost ta prelazi u odbojnost, kada se u njoj dugo ostaje, bez otrezvljenja, a naročito kada se pri tome još odnekuda zahvati čestica prevratnih učenja. Duh svijeta sa svojim prevratnim učenjima jeste duh odbojan Hristu: on je antihristov; širenje njegovo jeste širenje neprijateljskog odnosa prema hrišćanskoj vjeroispovijesti i hrišćanskom poretku života.
Čini se da se oko nas tvori nešto slično. Za sada se posvuda čuje samo potmulo rikanje; ali neće biti čudno ako uskoro počne i ono što je Gospod prorekao: staviće na vas ruke… i proganjaće vas… bićete predani… i ubijaće vas (Lk. 21:12-16). Duh antihristovski uvijek je isti: što je bilo na početku, biće i sada, u drugoj, možda formi, ali u istom tom značenju“[32].
_____________________
 
Zaslužuju pažnju misli čuvenog optinskog starca Amvrosija (1812 – 1891.), koje je izrekao povodom jednog jako značajnog sna. Bilo bi mi teško da u potpunosti navodim i taj interesantni, ali previše složen san, kao i opširni pokušaj njegovog objašnjenja koji je predložio starac na molbu lica koje je san vidjelo. Navešću samo izabrane dijelove starčevih misli koje idu uz temu ovog pisma. „Prostrana pećina, slabo osvijetljena jednim kandilom, može da znači stvarni položaj naše crkve, u kojoj svjetlost vjere jedva svijetli; a mrak nevjerja, drsko-hulnog slobodoumlja i novog paganstva (…) svuda se širi, svuda proniče. Istinu tu potvrđuju riječi koje ste čuli: „mi preživljavamo strašno vrijeme“ (…) Riječi „preživljavamo strašno vrijeme“ mogu značiti vrijeme posljednje, blisko vremenu antihrista, kada će se vjerna čeda Jedine Svete Crkve morati sakrivati po pećinama (…) Sadašnjem vremenu zaista priliče apostolske riječi: „Djeco, posljednji je čas, i kao što čuste da Antihrist dolazi, i sada su se pojavili mnogi antihristi; otuda znamo da je posljednji čas (1 Jn. 2:18)“[33].
Nastavljajući da govori o tome šta on misli o snoviđenju, starac Amvrosije govori:
„Ako i u Rusiji, zbog prezrenja zapovijesti Božijih i zbog poslabljenja pravila i postanovljenja Pravoslavne Crkve, i zbog drugih razloga, ponestane blagočešća, tada već neminovno mora da uslijedi konačno ispunjenje onoga što je rečeno u Apokalipsi Jovana Bogoslova“[34].
Takvo je mišljenje o savremenom stanju hrišćanskog svijeta jednog od najvećih stubova Pravoslavne Crkve i, kao što nije teško vidjeti, to mišljenje svjedoči o blizini „ispunjenja vremena“, koje svijetu prijeti dolaskom antihrista u ne toliko dalekoj budućnosti.
_____________________
 
Ma kako se „pomazanje“ Vladimira Solovjova razlikovalo od duhovnog ustrojstva prethodno citiranih lica, i njegov glas, pridodati glasovima Ignjatija, Filareta, Teofana i Amvrosija neće raštimati njihov harmonični hor, nego će, naprotiv, povećati jačinu tonova i pridati mu svojevrsnu nijansu. U svom odgovoru knjazu S.N. Trubeckom na njegovu kritiku „Povijesti o antihristu“ Vladimir Solovjov govori, između ostalog, sljedeće:
„Da je savremeno čovječanstvo bolesni starac, i da se istorija svijeta unutrašnje završila – to je bila omiljena misao moga oca, i kada sam je ja, zbog mladosti svoje, osporavao, govoreći o novim istorijskim snagama koje još mogu da stupe na scenu svijeta, otac se obično sa žarom hvatao za predloženu temu razgovora:
„Ama, u tome i jeste stvar, kažem ti ja: kada je umirao drevni svijet, imao je ko da ga zamijeni, bilo je koga da nastavi da pravi istoriju: Germani, Sloveni. A sada, gdje ćeš ti nove narode da nađeš? Da nisu to možda oni ostrvljani koji su pojeli Kuka? Oni su, bojim se, već davno od rakije i primitivnih bolesti svi poumirali, kao i crvenokoži indijanci. Ili crnci, možda nas oni obnove? Avaj: njih je bilo moguće osloboditi od nelegalnog ropstva, ali promijeniti njihove tupe glave isto je tako nemoguće, kao što je nemoguće oprati njihovo crnilo“.
A kada sam ja, koji sam sa zanosom čitao u to vrijeme Lasala, počeo da govorim da se čovječanstvo može obnoviti boljim ekonomskim uređenjem, da umjesto novih naroda mogu nastupiti nove društvene klase, četvrta kasta i td., otac mi je parirao jednim posebnim pokretom nosa, kao da je u blizini osjetio da nešto strašno gadno smrdi. Riječi njegove o tom predmetu su se izbrisale iz mog pamćenja, ali su one, očigledno, odgovarale tom njegovom gestu, koji vidim kao da mi je sad pred očima“.
„Istorijska drama, – zaključuje svoj odgovor knjazu Trubeckom Vladimir Sergejevič, – je odigrana, i ostao je samo još epilog, koji, međutim, kao kod Ibzena, može sam da se rastegne i na pet činova. Ali sadržaj njihov je u suštini stvari unaprijed poznat“[35].
V.L. Veličko je u svojoj monografiji „Vladimir Solovjov – život i djelo“ piše sljedeće:
„Približno mjesec dana prije smrti, u drugoj polovini juna 1900. godine, sjedeći na večeri kod mene, on (Solovjov) me je odjednom odvukao u stranu i ispričao da je u posljednje vrijeme zaokupiran izuzetno napregnutim religioznim raspoloženjem; i da pri tome želi da se moli ne u osamljenosti, nego da sa drugim ljudima prisustvuje na bogosluženju. Ja sam mu odgovorio, naravno, da se treba radovati tom novom prilivu uzvišenih osjećanja – i poći u crkvu. Njegov odgovor mi se u tom trenutku učinio čudnim:
„Bojim se da bih iz ovdašnje crkve iznio neko neželjeno nezadovoljstvo. Meni bi bilo čak i čudno da vidim besprijekorni, bez prepreka i smetnji, toržestveni čin bogosluženja. Ja čujem blizinu vremena kada će se hrišćani opet na molitvu iskupljati u katakombama, zato što će vjera biti gonjena, – možda na manje oštar način nego što je bila u vrijeme Nerona, ali perfidnije i surovije: lažju, podsmijehom, falsifikatima, – i ko zna još čim! Zar ti ne vidiš, ko se nadvija, ko dolazi? Ja vidim, već odavno vidim!..“
Još osam godina prije toga on je govorio o predstojećem dolasku antihrista, – prvo kolektivnog[O. 5], a zatim ovaploćenog u jednom licu, – s onom čisto naučnom spokojnošću, sa kakvom bi geolog govorio o smjeni naslaga, ili meteorolog o neizbježnim klimatskim promjenama. On o tome nije samo govorio, nego je i pisao, pri čemu su kod njega prvo pojavljivala ukazivanja na fakte koje on još nije otvoreno nazivao antihristovskim; zatim je upotrebljavao tu riječ kao zajedničko naimenovanje za grupu karakterističnih pojava, da bi, na kraju, u čuvenom djelu „Tri razgovora“ napisao direktno „Povijest o antihristu„…
Jedna od karakteristika počivšeg mislioca je bila i ta – da je pitanje o kraju svijeta za njega bilo od izuzetno velikog interesa. Još prije nekoliko godina mi je pričao o svom dubokom ubjeđenju da su posljednja vremena blizu. Kao glavni simptom za to on je ukazivao na savremenu fazu filosofske misli, kojoj kao da je veoma teško da kaže nešto zaista novo. U ostalom – u vrtoglavom tehničkom progresu, zajedno sa uspjesima anarhije i buržoaznim okoštavanjem čovječanstva, on je uviđao karakteristične znake koji su predskazani u Apokalipsi.
Prigovarali su mu da Jevanđelje još nisu prihvatili svi narodi, tako da čovječanstvo, očigledno, nije sazrelo do kraja vremena. On im je odgovarao da će uslov za to biti – ne prihvatanje, nego propovijedanje Jevanđelja svim narodima, a to je, praktično, već gotovo završeno, s obzirom da nema neispitanih ćoškova zemljine kugle, gdje misioneri nisu pobivali. (…)
Misao o blizini sveopšteg kraja svijeta sa svakom godinom je sve više obuzimala pokojnog mislioca, i iskazivao ju je on sve jasnije i nervoznije“[36].
Završiću ovo pismo, drugovi moji, uz pomoć nekoliko misli najvećeg svjetilnika naših dana – o. Jovana Kronštatskog, koji je poput orla letio visoko po podnebesju, odlazeći u neprozirnu visinu iznad oblaka, i poput krtice se spuštao u zemljina njedra čovječijih duša, prepunih nemoći, strasti i poroka. Evo šta nam govori on, koji je sozercavao i gornja i donja:
„Talenat Vaseljenskog Pravoslavlja smo primili od Boga radi slave Božije i našega spasenja. Kako mi taj talanat upotrebljavamo i umnožavamo? Kako blagodarimo Gospodu? Kakvo je naše pokajanje? Kakva dobra djela tvorimo? Nema ga da dobro čini, nema ni jednog jedinog. Svi se ukloniše i postaše nepotrebni (Ps. 13:1-3). Ne odnose li se ove riječi Pisma i na nas?“
„Užasno, nezamislivo je razvraćena priroda čovječija svakojakim grijesima, takvim – za koje je i govoriti sramota, i bolno, i strašno. Mi, sveštenici-duhovnici, znamo to bolje od ikoga drugog, posebno oni među nama koji su svojom bliskošću i duhovnom laskavošću i saosjećanjem, svojom vrelom vjerom i iskrenošću odnosa prema duhovnim bolestima svojih duhovnih čeda zaslužili njihovo povjerenje… Nema takve grehovne ružnoće i mrzosti grijeha u koju ne bi upao čovjek. Jedan ili jedna grešnica se smiješala sa svim svojim bližnjim, najrođenijim ljudima, sa svojom domaćom stokom i životinjama, sa pticama, sa mačkama, sa psima, sa svinjama, konjima, kravama, teladima. Bože moj! Šta je sve ovo? Do čega je pao čovjek!..“
„Ljudi su u pometnji, stihije su u pometnji, vazduh, voda, zemlja, oganj – sve je u pometnji – po grijesima ljudi stihije će se zapaljene razoriti, zemlja i sva djela što su na njoj će izgorjeti[37]. Grijesi su se umnožili do kraja. Nema više mogućnosti da se živi spokojno. Crkvo Božija, Nevjesto Hristova – dotjeruj se, krasi se, da predstaneš svijetlo pred Ženiha Tvojeg prekrasnog, netljenog, vječnog“[38].
Neka ovo čudesno, dirljivo, dušu prožimajuće obraćanje bogonadahnutog pastira Nevjesti Hristovoj, koju je on poljubio od mladosti svoje i kojoj je sa zapanjujućim samoodricanjem služio do posljednjih dana mnogogodišnjeg (1829-1908) svog života, – bude zaključna riječ sadašnje moje besjede sa vama, moji najdraži.
Usrdno, kao i uvijek, molim za molitve vaše, za kojim veoma imam potrebu i čiju korist osjećam.
Vaš brat u Gospodu…
 
P.S. Mislim da razjašnjavati vezu ovog sa prethodnim pismom nema potrebe: ona je očigledna ili, u krajnjoj liniji, lako se uviđa uz malo razmišljanja. Za pažljivog čitaoca očigledna je i veza njegova sa savremenošću.
Pismo ovo, započeto u avgustu, nezavršeno je preležalo (zbog bolesti moje) do novembra, i tek danas, na dan sv. Velikomučenice Jekaterine[39], bili su napisani posljednji njegovi redovi.
 
29. oktobra / 12. novembra 1925. godine.
g. Petrograd
 


 
NAPOMENE:

  1. Nismo uspjeli ustanoviti izvor citata.
  2. Sv. Antonie Velikiй. M., 1906. S.121-122.
  3. Izrečeniя Antoniя Velikogo, 41 // Otečnik. Izbrannie izrečeniя svяtыh inokov i povesti iz žizni ih, sobrannie episkopom Ignatiem (Brяnčaninovыm). 4-e izd. SPb., 1903. S.21.
  4. Ibid.
  5. Prepodobnih otcev Varsanufiя Velikogo i Ioanna rukovodstvo k duhovnoй žizni v otvetah na voprošeniя učenikov. 4-e izd. SPb., 1905. S.496.
  6. Sokolov L.A. Episkop Ignatiй Brяnčaninov. Ego žiznь, ličnostь i moralьno-asketičeskie vozzreniя. Č.2-я, Priloženiя. Kiev, 1915. S.117.
  7. Ibid. S.118.
  8. Dušepolezno čtenie. 1912. S.242-243 (iz vspominaniй Elenы Ivanovnoй Motovilovoй).
  9. U arhivu porodice Florenski čuva se pismo M.A. Novoselova nekom članu Misionarskog Savjeta NN (upravo se sprema za štampu), u kojem se uzroci negativnih pojava u crkvenom životu povezuju sa „najdubljim otpadanjem od pravoslavnog mudrovanja“, koje je svoj izraz našlo u takozvanom „imeborstvu“ (vidi prim. 4:31). Pretpostavlja se da je taj NN i bio A.G. Kuljašov, permski misionar, učesnik Sabora 1917.-1918. godine, na kojem je bio izabran za člana Višeg Crkvenog Savjeta.
  10. Sokolov L.A. Cit. Č.1 (417 s.), č.2 (407 s.), priloženiя (290 s.); u prilozima je objavljeno 303 pisma episkopa Ignjatija.
  11. Brat svetitelja Ignjatija bio je Petar Aleksandrovič Brjančaninov (1809-1891), stavropoljski gubernator.
  12. Sokolov L.A.Cit.soč.T.2, priloženiя. S.242 (pismo 263).
  13. Ibid. S.254 (pismo 257).
  14. Ibid. S.174 (pismo 129).
  15. Ibid. S.255 (pismo 259).
  16. Ibid. S.257 (pismo 261).
  17. Pisma mitr. Filareta ep. Inokentiju (Seljno-Krinovu) štampana su u časopisu „Pribavleniя k izdaniю tvoreniй svяtыh otcov v russkom perevode“ (č.24, 1871. S.394-512; č.25, 1872. S.1-70, 167-212, 427-458,537-580; č.37, 1886. S.307-374; svega je objavljeno 281 pismo).
  18. Tj. gubi ukus i silu soli; uporedi: „Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čime će se osoliti?“ (Mt. 5:13).
  19. Uporedi: „Kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima svih ulica“ (Plač. 4:1).
  20. Pismo 55, januar 1828. // Pribavleniя k izdaniю tvoreniй svяtыh otcov. Č.24. S.483.
  21. 1 Pet. 4:17.
  22. Pisьmo 137, 13. mart 1829. // Pribavleniя… Č.25. S.210.
  23. Uporedi: „siđe k vama đavo u jarosti velikoj, znajući da malo vremena ima“ (Otkr. 12:12).
  24. Pismo 232, 8. marta 1830. // Pribavleniя… Č.37. S.335.
  25. Pismo 73, 28. februar 1828. // Pribavleniя… Č.25. S.14.
  26. Ep. Feofan. O pravoslavii. 2-e izd. 1902. S.84.
  27. Nabrojani su gradovi iz Starog i Novog Zavjeta.
  28. Spiritualizam – vjera u mogućnost neposredne pojave duša umrlih ljudi u fizičkom svijetu kroz specijalne posrednike – medijume; spiritualistima sv. Teofan takođe naziva one koji vjeruju u reinkarnaciju.
  29. Oštrina izraza sv. Teofana objašnjava se za XIX vijek karakterističnim pokušajima od strane sekularizovane nauke (a tačnije – njenih frenetičnih popularizatora) da „opovrgnu“ Otkrovenje; u stvarnosti, zbog jedinstva istine, vjera i znanje u dubini svojoj ne mogu protivrječiti jedna drugom: hrišćanska apologetika predstavlja demonstraciju tog jedinstva; najnovija naučna dostignuća u 20. vijeku (između ostalog, i u geologiji) pružaju nove potvrde zadivljujućoj saglasnosti Božanstvenog i „prirodnog“ otkrovenja.
  30. Ep. Feofan. Misli na každiй denь goda po cerkovnim čteniяm iz Slova Božiя. 4-e izd. M., 1904. S.187-188.
  31. Ibid. S.425-426.
  32. Ibid. S.427-428.
  33. Pismo sv. Amvrosija Grofu A.P. Tolstoju (koji je u periodu od 1856. do 1862. godine bio oberprokuror Sinoda). Pisano krajem 1866. g. // Živopisanie optinskogo starca ieroshimonaha Amvrosiя. Č.2, priloženiя. M., 1900. S.7.
  34. Ibid. S.11; pomenuti citat uzet je iz drugog pisma sv. Amvrosija istom licu (grofu A.P. Tolstoju); to je pismo napisano pet godina kasnije (1871. g.) i sadrži objašnjenje drugog sna.
  35. Solovьev Vl.S. Žiznь i tvoreniя. 2-e izd. SPb., 1903. S.170-173.
  36. Veličko V.L. Vladimir Solovьev. Žiznь i tvoreniя. 2-e izd. SPb., 1903. S.170-173.
  37. 2 Pet. 3:10.
  38. Nismo uspjeli da u djelima sv. Jovana Kronštatskog nađemo citat koji je naveo Novoselov; vjerovatno da on predstavlja fragemnt govora koji je zapisan direktno na nekoj od besjeda velikog pastira.
  39. Tj. 24. novembra po starom kalendaru.

 


 
OSTALE NAPOMENE:

  1. Uporedi Mk. 13 i Lk. 21 (prim. M. Novoselova).
  2. Na ove riječ sv. Antonija Velikog ep. Ignjatije dopisuje ovakvo objašnjenje: „Ovdje nikako neće biti zgoreg dodati da će taj jedan morati i te kako da se čuva od pomisli lažne smirenomudrosti, koje neće propustiti da mu se pojave posredstvom demona ili kroz ljude koji će biti oruđa demona. Obično u takvim slučajevima plotsko mudrovanje negoduje: „nije valjda da si jedino ti u pravu, a svi, ili barem velika većina ljudi, u zabludi!“ Argument taj – nema nikakvog značenja! oduvijek je mali broj, veoma mali broj koračao po uskom putu; u posljednje dane svijeta taj put će do krajnosti da opusti“[4].
    Ovo razjašnjenje i upozorenje ep. Ignjatija mi moramo dobro da upamtimo. Zar nismo na sebi iskusili istinitost njegovih riječi u periodu nedavnog širenja drskog živocrkvenjaštva? U budućnosti nam neizostavno predstoje još veća iskušenja takvog tipa (prim. M. Novoselova).
  3. Skoro savremen nama pisac-podvižnik ep. Ignjatije Brjančaninov, iz čijih sam objavljenih pisama ja pozajmio ove redove svetitelja Tihona[6], sam piše u jednom od svoji pisama: „Vremena – što idu dalje, sve su teža. Hrišćanstvo, kao Duh, na neprimjetan način za uskomešanu i svijetu služeću gomilu, i na vrlo primjetan način za one koji paze na sebe, se udaljava iz čovječanstva, prepuštajući ga padu svome“[7] (prim. M. Novoselova).
  4. Vidi moje prvo „Pismo drugovima“, kao i moje „Otvoreno pismo“ A.G. Kulяševu[9] (prim. M. Novoselova)
  5. Kakvu sjajnu potvrdu te misli pronicljivog religioznog mislioca predstavlja savremena ruska stvarnost: kolektivni antihrist je svima pred očima (prim. M. Novoselova).

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *