NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Vladika Nikolaj » PESME MOLITVENE

PESME MOLITVENE

 

PESME MOLITVENE
 
ZIDANJE VRAĆEVŠNICE

Bože mili, na svemu ti hvala
Šta se ono sluša iz daljine
Od Rudnika debele planine?
Nešto grmi, al oblaka nema
Nešto huči, ali vjetra nema
Nešto tutnji, al se ne ratuje
Nešto svira, al svatova nije
Od sveg toga nije ni jednoga
Beć lov lovi Oblačiću Rade
Sa njegovi momci i hajduci
Sa njegovi hrti i ogari.

1.

Lov lovio u svetu neđelju
Kad se služe svete liturđije
Po crkvama i po manastiri
Kad sav narod pred Gospodom stoji
Na molitvi i na pokajanju
Pa se sveta neđelja naljuti
Na čelnika Oblačića Rada
Te ga blagom kaznom udarila
Pred oči mu maglu zamaglila
Kako njemu tako i njegovim
Hajducima mrkim i momcima
I hrtima vitkim brzonogim
I garavim onim ogarima
Pa kroz maglu očima gledaju
Pravo glede, naopako vide,
Od panjeva čine im se vuci
A od klada debeli međedi
Još od grana i zelena lišća
Čine im se tice krilatice
Pa strjeljaju klade i panjeve
Vite grane i zeleno lišće
A psi grizu klade i panjeve
Ka da grizu međede i vuke
Još hvataju oborene grane
Vite grane i zeleno lišće
Ka da su to tice krilatice
Al kada bi lovci pritrčali
Da prihvate divljač ustrjeljenu
Hvatali bi klade i panjeve
Jali grane jal zeleno lišće
I tad bi se grdno zastidjeli
Kako su se ružno prevarili.

2.

A divljač je ispred njih bježala
Sve urlaju dugovrati vuci
I mumlaju debeli međedi
Rokće čopor divljijeh veprova
Vrekću srne, vreče divokoze
Šmukću zeci a kevću lisice
Krešte kreje, grakću gavranovi
Tetreb kvoče a grlica guče
U vis bježe s cikom orlušine.

3.

Opet lovci jure u potjeru
Al magla im visi pred očima
Opet vade strjele iz tobolca
Pa strjeljaju klade i panjeve
Vite grane i zeleno lišće
Opet hrti grizu kladurine
Kladurine i suhe panjine
Žvaću grane i rastržu lišće
I opet se lovci prevarili
I opet se stidom zastidjeli
A najviše Oblačiću Rade.

4.

Trećom sluša Oblačiću Rade
Sluša Rade i čuje urlanje
Šteketanje čuje i vrečanje
I kreštanje i kobno ciktanje
Pa povika junak iza glasa
„Brže amo momci i hajduci
Ta evo ih nama na domaku
Vala sada prevarit me neće
Svak nek strjelja vuka jal međeda
Noževima oštrim nek dokrajči
Ja ću ovog meni najbližega“
To izreče, laku pusti strjelu
Da ustrjeli ispred sebe zvjera
Pa je oštra potrgao noža
I pritrčo da umrtvi zvjera
Koljenom je zvjerku pritisnuo
A nožem je snažno udario.
Avaj, Bože, da strašne obmane!
Nož proljeće kroz trulu bukvinu
I zari se Radu u butinu.
Isto tako momci i hajduci
Svak uzjaho nekakvu panjinu
Jal panjinu jali kladurinu
Pa je sječe ka da zvjerku sječe
I svi su se ljuto obranili.

5.

Tad se svima oči otvorile
Uklonila magla sa očiju
Pa krv brišu, rane zavijaju
A od stida oči oborili
Jedan drugog ne smje da pogleda
Onda jeknu Oblačiću Rade
Bolno jeknu, na družinu viknu
“Bježte, braćo, spasavajte glave
Ta ova je gora opčarana
Jal od vila, jal svete neđelje“

6.

Pa kretoše lovci niz planinu
Naslonjeni jedan na drugoga
Manje ranjen težeg pridržava
Ka da idu iz boja krvava
Kad su tako dugo putovali
Al da vidiš čuda neviđena
Pred njima se ukaza peštera
Pred pešterom stotine zvjerova
Nad pešterom kruži jato ptica
I viju se bijeli orlovi
Na kamenu čudan starac sjedi
S obje ruke miluje zvjerove
A zvjerovi ruke starcu ližu
Umiljati kano i jaganjci
Starac zbori i uči zvjerove
Sveti nauk o svjetoj neđelji
“Oj zvjerovi moji prijatelji
U neđelju Bog je svjetlost sazdo
U neđelju Hristos se rodio
U neđelju iz groba vaskrso
U neđelju Duh Sveti se javi
Zato ljudi praznuju neđelju
Upražnjeni od teških rabota
I običnih briga i poslova
Još neđeljom krv ne proljevaju
No hitaju crkvi na molitve
Tako i vi planinski zvjerovi
Prijatelji moji i komšije
Nemojte se grješit o neđelju
Ni napadat stada ni čobana
Nit ikakva živoga stvorenja
Ovo znajte i dobro pamtite
Jednog istog dana stvoreni su
Božji ljudi i Božije zvjeri
Istog dana i od istog Tvorca
Pa gledajte, ljude ne štetite
Sem za kaznu đe vam Bog ukaže
A ja za vas moliću se Bogu
Napadne li na vas ko neđeljom
Bježte k meni u ovu pešteru
Vi pod moju ja pod Božju ruku
Vaš sam pastir, vi ste moje stado“.

7.

Kad zvjerovi saslušali starca
Na oči im suze prokapale
Pa do zemlje povijaju glave
Blago muču, grokću i cikoću
U znak da se starcu zavjetuju
Poslušni mu biti do vijeka.
Tada starac poveli zvjerinju
Da se s mirom u goru raziđu
A u nuždi opet da mu dođu
Kano stado svojemu pastiru.
Skuta mu se zvjeri dotakoše
O koljeno malo očešaše
Mazeći se i umilujući
I tako se sa njim oprostiše
Pa u goru zelenu odoše.

8.

Onda starac na koljena kleče
Pa čudesnu pjesmu zapjevao
Svetu pjesmu svetoj Bogomajci
“Raduj nam se ti Gospodnja dveri
Zlatna dveri neprohodimaja
Jaka stjeno i pokrove svima
Koji k tebi za pomoć pritiču
O, raduj se pristanište tiho
U kom nije bura ni vjetrova
O, raduj se neiskusobračna
Što nam rodi iz čistoga krila
Tvorca Boga, našega i tvoga
Ne prestani nikad moliti se
Za nas grješne što se Sinu tvome
Poklanjamo i pjesmu pjevamo“.

9.

To gledao Oblačiću Rade
I njegovi momci i hajduci
Sakriveni u gusto drveće
Ustrašeni kano ukopani
Koljeno im bije o koljeno
A cvokoću ka na mrazu zubi
No gle starca kada se uspravi
Bješe strašan ko sveti Ilija
Opasan je vitom pavitinom
Prepasao i kosu i bradu
Kolika mu kosa do pojasa
I kolika brada do pojasa
Tolika mu još ispod pojasa.

10.

Tad se starac tri put prekrstio
Pa povika zapovjednim glasom
“Što se kriješ Oblačiću Rade
Što se kriješ Postupović Rade
Sa momcima i sa hajducima
Hodi amo da rane vidamo
Što ih danas zadobiste ludo
A u ratu sa svetom neđeljom.“
Kad to čuo Rade sa družinom
Još većma se oni uplašiše
Pa htjedoše bjegom pobjegnuti
Ali im se noge uštapile
Napred ne smu a nazad ne mogu
Svi mišljahu da je priviđenje.

11.

Opet viknu starac od peštere
“Što se plašiš, Oblačiću Rade
Ti si vitez prvi u državi
U državi Smederevca Đurđa
“Ni Turaka njesi se plašio
Na Kosovu kad si vojevao
Uz Lazara čestitoga kneza
Zašto si se sada uplašio
Od jednoga starca ubogoga
Ubogoga starca pustinjaka
Ti s oružjem a ja bez oružja
Ti s družinom a ja inokosan
Ludo misliš da sam priviđenje
Nisam Rade no čovjek u tjelu
No priđite da se odmorite
I da ljute rane privijete.“

12.

Tad se Rade malo ohrabrio
Pa priđoše pred pešteru starcu
I na zemlju pred starca padoše
Ka Bogu se njemu pokloniše
Starac šapće u nebo gledeći
“Tebi Bože ovo poklonjenje
Tebi Bože a ne grješnom meni.“
Vodi starac goste u pešteru
U pešteri niđe ništa nema
Sem ikona i osim kandila
I asure po zemlji prostrte.
Tu im starac molitvu očito
I pomazo rane na svakome
Svetim uljem iz malog kandila
U pešteri ka u grobu tama
Al je starac sobom osvetljava
Kada hoće i koliko hoće
Sjaj iz njega sunčan ishođaše
Što zadivi Oblačića Rada
I njegove momke i hajduke.

13.

Tad ih starac ljepo posadio
Pred pešterom ka na teferiču
A na stjene ka na prijestole
Na kladine ka na minderluke
Starac sjeo spram zapadnog sunca
Pa on ćuti broji brojanice
Ćuti starac, i gosti mu ćute
Pribra snagu Oblačiću Rade
Pa prozbori: “Kaži, sveti oče
Jal si čovjek jal Božiji anđel?“
“Nisam anđel, starac odgovara
Nisam anđel nego čovjek grešan
Evo ima četrdes godina
Kako no sam svijet ostavio
Uz Hrista se dušom priljubio
U pešteri ovoj osamio
Đe su misli moje zanimanje
A molitva najslađa trpeza
Uzdisanje nebesno disanje
Česte suze zdrava napojnica“.
Tu uzdahnu starac i zasuzi
Opet nasta bez reči ćutanje
Samo duša s dušom razgovara
Dok se Rade usudi zboriti
“Tvoja riječ melem je za dušu
Pa te molim još nam, oče, pričaj
O tvojemu putu u životu“.

14.

Manu glavom starac uzdišući
“Daleko je da ti sve povjedam
No kad želiš, oćutati neću
Tu sam rođen neđe pod Rudnikom
A od roda Bogu ugodnoga
Čoban bejah u ovu planinu
Koju znadem ka prste na ruci
Al sudba me daleko zanese
Kad Obilić bješe na Pločniku
I ja bejah u njegovoj vojsci
Koja skrši silu nekrštenu
Dvornik bejah velikom vojvodi
Bejah mio Obilić Milošu
A on meni drugi sveti Đorđe
Što satire nesitu aždaju
Na Pločniku Srbi pobjediše
Samo jedan ja osta pobjeđen
Nekako me Turci opkoliše
I u ruke živa uhvatiše
U Aziju žarku odvedoše
Đe robovah desetinu ljeta
I kulučih redom bez prestanka
Dan i noć se Gospodu moleći
Da me ljutog robovanja spase
Jedne noći klekoh na molitvu
Kad pospali bjehu kulučari
I do zore plakah na molitvi
Bog se blagi na mene smilova
Te mi posla anđela spasenja
Stade anđel, ovako mi zbori
“Ja sam anđel Boga svevišnjega
Kakav zavjet želiš Bogu dati
Da te ove bjede oslobodi“
Ja u strahu ovako mu rekoh
“Ništa ne znam, crvić sam pred tobom
Al ako je Svevišnjem ugodno
Dajem zavjet da ću monah biti
I do smrti Gospodu služiti“
Tad me anđel za kosu dohvati
I za trenut daleko prenese
Sad si, veli, u Jerusalimu
Održ zavjet brate Agatone
To izreče, nevidiv se steče
Meni novo ime nadjenuo
Na Hristovu grobu ostavio.
Ja ce Bogu zahvalih milome
Sve svetinje orosih suzama
Pa se onda dadoh u pustinju
U obitelj Save Osveštana
Tu se crnom zaodenuh rizom
I prepostih dvanaest godina
A kad prošlo dvanaest godina
Za rodinom savlada me želja
Žarka želja kao žeđ jelena
Bejah čuo za bitku Kosovsku
I za propast carstva hrišćanskoga
I smrt slavnu dobrotvora moga
A tvojega, Rade, prijatelja
Obilića strašnoga viteza
Bog mi i tu želju ispunio
U moju me zemlju povratio
Na putu sam svrno na Kosovo
Grob Milošev tu sam pohodio
I svijeću na grob pripalio
Po tom pređoh zemlju Šumadiju
Dokle stigoh u ovu planinu
I zastadoh u ovoj pešteri
Tu zastadoh, pa tu i ostadoh
Po promislu Tvorca milosnoga
I po glasu anđela svetoga
Đe sam počo tu da i dovršim.“

15.

Tad mu veli Oblačiću Rade
“Hvala Bogu na njegovu daru
Što nam te je oče darovao
Sada vidim nisi priviđenje
Nego svetac, list od naše gore
Al te molim oče prepodobne
Pomoli se Svevišnjemu za me
I za mene i moju družinu
Što se danas teško ogrješismo
Ogrješismo i osramotismo
Lov loveći u svetu neđelju
Pročitan nam molitvu proštajnu
I još jednu u sebi potajnu
Da bi nam se grjesi oprostili
Da bi nam se rane zalječile
A ja ti se kunem i zaričem
Nikad više u lov ići neću
U neđelju ni mimo neđelje
Ja Oblačić nek bi proklet bio
Ako svoju riječ pogazio.“

16.

Starac na to Radu odgovara:
“Čuj me dobro, veliki vojvodo
Rane vaše Bog će zalječiti
Al čitati proštajnicu neću
Jer ti s neće brzo oprostiti
Dok ne budeš sagradio crkvu
Sagradio crkvu pokajnicu
A u slavu Boga velikoga
I u počast svetog Georgija.
Koja pamet u lov te naćera
Još da loviš u svetu neđelju
Radi čega! Šale il odbrane?
Nije za te šala ni zabava
Ni da braniš narod od zvjerova
Od zvjerova sam se narod brani
A ti brani narod od Turaka
Koji no su gori od kurjaka
Ropski narod to od tebe čeka
Dok još malo ostaje ti vjeka
Junak jesi, junačnijeg nema
Bogat jesi, bogatijeg nema
Slavan jesi, slavnijega nema
U državi Đure Smederevca
Brani narod do poslednjeg daha
I junaštvom, bogatstvom i slavom
Pa kad odeš Bogu na istinu
Posle sebe ostav zadužbinu
Što će Srbe branit od nekrsta
Što će dušu branit Srbinovu
U vremenu crnjem od ovoga
Ona će ti biti nasljednica
A nasljednik sveti Georgije
U tvom djelu narodne odbrane
Bez prestanka do amina vjeka
Tim ćeš steći na nebesi blago
Čini sinko kako ti je drago.“

17.

Tad se starac na noge uspravi
Oblačića Rada blagoslovi
I njegovu svu družinu redom
A oni mu cjelivaše ruke
Cjelivaše skute i rukave
Pa kretoše vučki niz planinu
Nešto vučki a nešto hajdučki
Pokraj bistre reke Vraćevšnice
Al kad uz put rane zagledaše
Ni na jednom rane ne bijaše
Nit se znade đe su rane bile
Tad se tri put krstom prekrstiše
I višnjemu Bogu zahvališe
Višnjem Bogu i svetoj neđelji
I velikom starcu duhovniku
Agatonu Božjem ugodniku.

18.

Malo vreme za tim potrajalo
Zida crkvu Oblačiću Rade
Bjelu crkvu sveta manastira
Pokraj bistre reke Vraćevšnice
Crkvu zida i ne žali blaga
Sve je gradi od najbolje građe
Što se može u Srba da nađe
Kamen tesan a drvo rezano
Krov saliven od olova teška
A iznutra crkva ispisana
Ka’ vezena đevojačkom rukom
Likovima Božijih anđela
I vojskama Božjih svetitelja
I najljepšim likom svetog Đorđa
Kom je Rade posvjetio crkvu.
Četri zida, hiljade očiju
Što s nebesa u ljude gledaju!

19.

Kad je Rade dovršio crkvu
Zida Rade ubave konake
S četri strane oko bjele crkve
Sto ćelija za sto kaluđera
Pa skrivnice i još gostinice
Odžaklije i trpezarije
I za goste i za poklonike
I za zbijeg sirotinji raji
Kad se skriva od svojih krvnika
Sve konake vezuje kulama
Četri kule na četiri roglja
Bijele se ka četri labuda
Sa kula se na daleko gleda
Manastir se iznenadit ne da
Dok je Rade poso dovršio
Na tovare blaga poharčio
Al on junak ne bi zažalio
Još toliko da je poharčio.

20.

Kada čelnik manastir dovrši
Zazvoniše zvona na kulama
A sav narod na koljena pade
Sva se strese Rudnička planina
Odjek daše šume i dubrave
Odjek daše gore i peštere
Odjek daše stoljetni grmovi
Od zvona se i lišće potrese
Pa sve lišće kao sitna zvonca
Sve zabruja u slavu Božiju
Sve zazvoni u čast svetog Đorđa
A za sreću roda srbinskoga
Drveta se crkvi pokloniše
I grane se s granam zagrliše
A nebesa zemlju celivaše.

21.

Tada Rade uzima ikonu
Svetog Đorđa ikonu bisernu
Trkom trči uz Rudnik planinu
Nošen nekom željom i radosti
Dokle stiže starčevoj pešteri
Nađe starca pred pešterom hladnom
Đe on stoji i zvon zvona sluša
U suzama kupa mu se duša
Pa mu Rade ikonu predaje
“Hoću, veli, da je ti osvetiš
S njome svagda mislim vojevati
I sa njome na put putovati.“
Starac čino ikonu osveti
P’onda kleče i ovako reče:
“Sveti Đorđe, Hristov mučeniče
Svih aždaja slavni pobjedniče
Skruši glave aždajama svima
Što zaprjete Hristovim vjernima
Što zaprjete narodu srpskome
Da ga truju jali progutaju
Skruši Đorđe aždaju tirjanstva
Nekrštenog zlobnog agarjanstva
I aždaju svađe velikaške
I aždaju narodne nesloge
I izdajstva srpskoga imena
I izdajstva vere pravoslavne
I aždaju zlobe i nepravde
Kano što si nekada skrušio
Ljudoždernu aždaju jezernu
Još te molim Hristov vojevodo
Blagoslovi Oblačića Rada
Vođ mu budi do vječnoga grada
Blagoslovi i svete monahe
A u tvojoj crkvi Vraćevšnici
Svi koji se u njoj podvizaju
U Raj Božji nek lako stizaju
Blagoslovi srpske krstonosce
I sve goste i sve bogomoljce.“

22.

Onda starac Rada zagrlio
I mnogo ga puta cjelivao
Kano otac što cjeliva sina
A kad dođe časak za rastanak
Reče starac Oblačiću Radu
“Dođi Rade kroz neđelju dana
Kad zazvone na večernju zvona
Da pogrebeš grješnog Agatona.“

23.

Kad je čelnik crkvu osvetio
Mnogi narod dobro ugostio
Odenuo mnoge sirotane
Nahranio gladna i uboga
Hranio ih neđeljicu dana
A kad prošla neđeljica dana
On se diže u svetu pešteru
S nekoliko sveštenih monaha
Nađe starca mrtva na asuri
Na prsima prekrstio ruke
Sa drvenim krstom u rukama
Sva peštera mirom mirisala
Od starčeva lica se sijala
Tu su starca časno sahranili
I nad njime svi se isplakali
A najviše Oblačiću Rade
Vako zbori Rade kroz jecanje:
“Avaj oče kako ću bez tebe
Dokle tebe sveče ne poznadoh
Ja istinu vječnu i ne znadoh
Ti si moje srce promjenio
I na pravi put me uputio
Zlatnim vjencem Bog neka te vjenča
A ti onda Srbima pomaži
Trnov vjenac na zemlji nositi.“

24.

Proslavi se Oblačiću Rade
Sve od onda do današnjeg dana
Proslavi se svetom Vraćevšnicom
Vraćevšnica bolnih vračebnica
Vraćevšnica srpska zastavnica
Vraćevšnica narodna vjećnica
Ona grješne na put Božji vraća
Ona stožer teškog srbovanja
Kada Srbi po udesu sreće
Ponoviše Hristovo raspeće
Krst noseći, pojas za pojasom
Napuniše nebo stradalcima
Uvećaše nebesnu Srbiju.

25.

Bog da prosti Oblačića Rada
Ko ga rodi i što mu se rodi
Sve zbog njega neka se posveti
Blago onom ko se vjerom vida
I ko crkve svome rodu zida
Tom se ime zaboravit neće
Tom se svjeća ugasiti neće.

Ključne reči:

Jedan komentar

  1. Draga braco i sestre da li postoji ikona Sv Bigorodice Javljenice ?
    Ako postoji molim vas napisite nesto o njoj.
    Hvala vam.
    Vuk.

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *