NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Vladika Nikolaj » PESME MOLITVENE

PESME MOLITVENE

 

PESME MOLITVENE
 
ZIDANJE LJUBOSTINJE

Haj, Bože mili a Bože jedini
Šta se ono čuje iz daljine
Dal to zveče sablje agarjanske
Il jauče sirotinja raja
Niti zveče sablje agarjanske
Nit jauče sirotinja raja
No to čekić o kamen udara
Teški čekić Rada neimara
I njegovih trista kamenara
Čekić tuče, čarne gore huče
Čekić bije, zverinje se krije.

1.

Kad je Rade poso počinjao
Sabrao je pet stotin majstora
Pa ovako njima govorio:
„Braćo moja i družino draga
Pozvala me carica Milica
Najslavnija srpska udovica
Da joj zidam crkvu Ljubostinju
Njenoj duši vječnu zadužbinu
Ka što zidah slavnome Lazaru
Zadužbinu crkvu Ravanicu
Da se i njoj poje liturđija
Ovog svjeta kano i onoga.

2.

„Al čujte me moja braćo draga
Nije zidat crkvu ka džamiju
Nit je zidat crkvu ka ćupriju
Kad se crkva pravoslavna zida
Prvo duša od greha se vida
Pa se kadi tamjanom molitve
Opasuje pasom uzdržanja
I svetijem pričešćem zalaže
Tako samo i Gospod pomaže
Eto vas je pet stotin majstora
Prije nego crkvu otpočnemo
Da postimo neđeljicu dana
Da postimo i Boga molimo
Sedmog dana da se pričestimo
Svetom Krvlju Hrista spasitelja.

3.

„I još braćo zavjet da činimo
Da držimo petak i srijedu
I ostale poste po zakonu
Od zlih djela da se ustegnemo
I od psovke, đavolje ulovke
I od svake zlobe u mislima
U mislima tajnim u srcima
Odvojeni od svojijeh ljuba
Da živimo strogo po hrišćanski
Po hrišćanski i po manastirski
Više sada nego li ikada
Dok zidamo crkvu Ljubostinju
Caričinu carsku zadužbinu
Tako nam je ostalo od starih
Kad je Savo svetu Žiču zido
Kralj Vladislav crkvu Mileševku
A kralj Stevan Visoke Dečane.

4.

„Pa sad braćo da se razumjemo
Ko je voljan vaki zavjet dati
Taj će moći sa mnom rabotati
Nek ostane, nek u Rada gledi
Rade će se njemu odužiti
A carica Radu neimaru.
Koj drugače misli i umuje
Taj nek ide, prosto neka mu je
Neka zida po kalu kaldrme,
Begovima kamene konake
Handžijama niz drume hanove
I hodžama arapske džamije
Pa nek radi nek se hljebom hrani
Za tog nema posla ni dinara
U družini Rada neimara“.

5.

Kad to čuše pet stotin majstora
Dvje stotine njih se izdvojiše
Na ramena alat zaturiše
Pa odoše kudekoji znade
Ostadoše tri stotin majstora
Ostadoše zavjet položiše
Zavjet Bogu i Bogorodici
A svom Radu vjernost i poslušnost.

6.

Mnoge majke rodiše junake
Mnoge majke rodiše vještake
Neke majke rodiše i care
Neke opet svete patrijare
Al je jedan Boroviću Rade
Srpske zemlje protoneimare
Što mu ravna u svijetu nije
Po vještini sa vjerom vjenčanoj
Blago majci koja ga rodila
Srpskoj zemlji što ga odhranila.

7.

Zida Rade crkvu Ljubostinju
Muški zida, ženski ukrašuje
Đevojački po mermeru veze
Po mermeru kano po đerđefu
Rukom zida, srcem Boga moli
Da zaštiti crkvu oda svuda
Te da traje do Strašnoga Suda.

8.

A Milica pokraj Rada stoji
Svaki kamen miluje i broji
Na svakome voštanicu pali
Suze lije, vako namjenjuje:
„Ovaj kamen neka spomen bude
Mom Lazaru čestitom koljenu
Vojskovođi krstonosne vojske
Što za Hrista pade na Kosovu
Da se vječno pjeva i spominje
U nebesnom carstvu Božijemu
I u svakom domu Srbinovu.

9.

„Ovaj drugi neka spomen bude
Mom babajku, starom Jug Bogdanu
Ćutljivome starcu na jeziku
Ali glasnom u viteškom boju.
O, moj babo, spomen ovaj mali,
Al suzama ja ga više zali
Nego krečom Rade neimare.

10.

„Ovaj treći mojoj staroj majci
Miloj majci mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića
Što iz oka suze ne pustila
Ni za jednim sinom ni rođakom
Dok joj srce puče za Damjanom
Kad joj gavran pusti iz oblaka
Iz oblaka pa u krilo majci
Mrtvu ruku mog brata Damjana.
Tebi, majko, ovaj kamen mali
Suzama ga tužna ćerka zali
Vrele suze s vrelim krečom smeša
S vrelim krečom Rada neimara.

11.

„A sad, Rade, slavni neimare
Glačaj meni devet kamenova
Nek blistaju ka sestrinske suze
sve za spomen mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića.
Glačaj dletom a ja ću rukama
I rukama i čelom i licem
Nek osjete njine svete duše
Koliko ih miluje sestrica
Sad žalosna robinja Milica.
Evo palim na svakom kamenu
Od mirisna voska voštanicu
Da Bog prosti moga milog Boška
Barjaktara sve careve vojske
I Vojina, Vlatka i Damjana
I ostale Bog da prosti redom…
Reč je slaba – jezik mi se suši
Ali eto – lakše mi je duši“.

12.

Kad to čuo Rade neimare
I njegovih trista kamenara
Opustiše čekić i mistriju
Zaplakaše kano đeca mala
Pa je Rade kroz plač besjedio
„Gospo naša, carice Milice
Ti jedina rodu uzdanice
Ta ne plači, srce nam ne paraj
Ne slabi nas i ne malaksavaj
Ova crkva treba da je pjesma
Pjesma Bogu iz doline plača.
Pjesma snaži ruke neimara
Težak poso pjesma olakšava
Ka što biva među žeteoci
Međ kopači i među orači
Među tkalje i među vezilje
I ja gospo bejah na Kosovu
A sa braćom i rodbinom cjelom
Svi ostaše grobom na bojištu
Sam se vrati potucalo Rade
Da sam hteo za njima plakati
Obadva bi oka isplakao
Te ti ne bih danas ovđe bio
Ni zidao tvoju zadužbinu
Slijep ne zida svojijem rukama
Teke pipa tuđu zidariju.
Nego pjevaj, gospo, ili ćuti
Primi savjet, na me se ne ljuti.

13.

„No počuj me što ću besjediti
Što je prošlo niko ne povrati
Što će doći niko ne odvrati
Nego skupi trista udovica
Sve kosovskih sinjih kukavica
Da pjevaju pjesmu budućnosti
Da pjevaju srpskom vaskrsenju
Tako ćemo, o, carice svjetla,
Nosilice svenarodnog bola
Svenarodnog bola i nadanja,
Tako ćemo tvoju zadužbinu
Brzo svršit i srećno dovršit“.

14.

Milica je mirno saslušala
Pa je Radu vako besjedila
“Mudra glavo, neimare Rade,
Mudro misliš i mudro govoriš
Poslušaću kako me sjetuješ
Al dopusti crkvi do slemena
Da ja sama plačem za Kosovom
Da oplačem kosovske junake
Da ožalim prošlost Srbinovu
A po tome, Boroviću Rade,
Od slemena do vrha kubeta
Nek se ori pjesma budućnosti.“

15.

“A sad Rade ovaj kamen velji
Nek je spomen vojvodi Milošu
Mome zetu, slavnom Obiliću.
Oj, Miloše, sunce međ zvjezdama
Oj, Miloše, diko vitezova
Sad oprosti čestitome knezu
Što posluša Brankovića Vuka
Poslušao pa se pokajao.
Ovaj kamen Toplici Milanu
Ovaj do njeg Kosančić Ivanu
Miloševim do dva pobratima
Krv im pečat vjernosti Lazaru
Moje suze – od mene uzdarje.“

16.

“Ovaj kamen nek je spomen dragi
Strahiniću vitezu bez mane
Što pogubi silnog Vlah Aliju
Te čast opra domu Jug Bogdana.
Ovaj do njeg Hercegu Stjepanu
Što napravi pokor od Turaka
A sa svoji kršni Hercegovci.
Ovaj do njeg Musiću Stevanu
I bratu mu Musiću Lazaru
Sinovima Muse vojevode
I Dragane sestre car Lazara.
Ovaj kamen Vaistinu slugi
Što pogibe kraj svog gospodara.
Ovaj do njeg Vasojević Stevi
Što opozda stići na Kosovo
Što opozda ali ne odocni
No boj novi otpoče sa Turci
Dok poslednje oboji božure
Krvlju svojom i krvlju Azijskom
I sve hrabre đece Vasojeve
Te se tako oslobodi kletve
I Lazina primi blagoslova.“

17.

“Ovaj kamen Relji od Pazara
Čudnom Relji, krilatom junaku
Što potvrdi slavu Srbinovu
Svojom slavom i svojim junaštvom.
Ovaj do njeg Vladeti vojvodi
Što mi prvi donijeo glasa
Sa Kosova polja božurnoga
Đe božuri bjeli rastijahu
Dok od bjelih postaše krmezli
Obojeni krvlju od junaka.
Ovaj do njeg slugi Golubanu
Što voljaše za krst umrijeti
Neg ostati sa mnom u Kruševcu.
Ovaj do njeg Orloviću Pavlu
Ranjenome do smrti vitezu.
Ovaj do njeg Kosovci đevojki
Što umrije lečeć ranjenike
– glačaj Rade ovaj kamen bjeli
Nek se blista srpsko đevojaštvo
Ka jutarnja zvjezda meć zvjezdama.“

18.

Tako Gospa redom spominjala
Spominjala kosovske junake
Svaki kamen spomenik jednome
Jal dvojici jal desetorici
Desetini jal buljuku cjelom
Sa njihovim slavnim vojvodama
Dok sto tisuć nije nabrojala
Izginule na Kosovu vojske
Svaki kamen plačem oživjela
Na svakome svjeću upalila.

19.

Tako išlo po zadugo vrjeme
Dok je Rade crkvu izgradio
Od temelja dori do slemena
A kad Rade do slemena doće
Tad carica svika udovice
Svikala je trista udovica
Sve kosovskih sinjih kukavica
I sa njima njine siročiće
Sokolova palih sokolčiće.

20.

Pa kad ih je carski pogostila
I darima mnogim obdarila
Ovako im smjerno besjedila
“Sestre moje, tužne udovice
Pogledajte crkvu Ljubostinju
Dok je Rade do slemena zido
Ja sam svaki kamen najmenila
Junacima palim na Kosovu
Za krst časni i slobodu zlatnu
Jali mome jal vašem babajku
Jali mome jal vašem vojinu
Jali mojoj jali vašoj braći
Jali mome jal vašem rođaku
Jali kumu jali prijatelju
Jal velmoži jal njegovom slugi.
Nad svakim sam suze isplakala
I svakome svjeću zapalila
Nek svak ima spomenik u crkvi
Baš u ovoj bjeloj Ljubostinji
Kao da su živi uzidani.
Njine duše neka ovdje sljeću
Neka budu blizu moje duše
Neka štite svetu Ljubostinju
Nek slušaju srpske uzdisaje
I molitve sirotinje raje
Pa neka ih u nebo uznose
Pred Gospoda i Bogorodicu.“

21.

“Sestre mile, ja vas nisam zvala
Da plačete i da naričete
Nad kosovskim dragocjenim grobljem
Milica se za vas isplakala
Dok je Rade Ljubostinju zido
Od temelja dori do slemena
Dokle crkvu nije pretvorila
A u srpski veliki suzarnik.
Danas vaše suze uštedite
Još će biti dana za plakanje.“

22.

“A sad Rade gle kubeta zida
Vitka, svjetla, visoka i krasna
Da nam budu spomen budućnosti
Budućnosti svjetle Srbinove
Izidane na gorkoj prošlosti
Na mukama mnogih mučenika
Na žrtvama mnogih vitezova
Na suzama mnogih udovica
I na pisku mnogih siročića.
Sada sestre pjesmu zapjevajte
Zapjevajte pjesmu radosnicu
Zapjevajte srpskoj budućnosti
I budućim srećnim koljenima
Što će doći posle ropske noći
Zapjevajte srpskom vaskrsenju
Dokle Rade uzdiže kubeta
Na bijeloj Ljubostinji crkvi.“

23.

Kad to čulo trista udovica
U grlu su suze ustavile
Pa drhtavim glasom zapjevale
Zapjevale pjesmu radosnicu
Radosnicu srpskoj budućnosti
„O svevišnji Bože nad vojskama
Nad vojskama nebesnih anđela
I vojskama srpskijeh ratnika
Blagoslovi srpska pokoljenja
Što će doći posle ove noći
Da s’ umnože sa Tvojom pomoći
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Suho drvo ozelenjet mora
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Srpski će se vaskrs zablistati
Tvojom slavom Srbi proslaviti
Porušeni dvori opraviti
I kandila hladna upaliti
Uprljano ime Isusovo
Opraće se vodicom od ruža
Uspravit se slomljeni krstovi
A zamukla zvona zazvoniti
Zemlja će se krstom osvještati
Narod će se Hristu pokloniti
Zavladaće pravda i sloboda
Zacariti ljubav i istina
Naša sela pjesmom napuniti
S mladićima starci će igrati
S nevjestama bake likovati.
Hvala Bogu i Božjoj milosti
O, da divne srpske budućnosti
Krasne, svjetle, visoke i slavne
Ka kubeta carice Milice
Što ih gradi neimare Rade.
Sve će tako biti ako Bog da
I bijela crkva Ljubostinja
Naše mile Gospe zadužbina.“

24.

To sve sluša Rade neimare
Pa od milja i on zapjevao
Još povika na trista majstora
Da i oni glasno zapjevaju.
“Kad kosovske, braćo, udovice
Pjevat mogu narodu i Bogu
I u noći čekati svanuće
A u ropstvu sreću i slobodu
Šta j’ ostalo nama junacima
Što sa Lazom bismo na Kosovu?
No, pjevajte, braćo moja draga,
Sve pjevajte i opet pjevajte,
Dok na crkvi kubeta svršite
Kubeta nas sa nebom vezuju
I sa svetom Nebesnom Srbijom
I sa svjetlom našom budućnošću
Tako reče gospođa carica
I ostalih trista udovica.“
Tad zapjeva tri stotin majstora
Zapjevaše muški glasovito
Čekićima pjesmu udvojiše
Sve pjevaše i popijevaše
Dokle svetu crkvu dovršiše.

25.

Eto tako, Srbi i Srpkinje,
Ljubostinja kako se gradila
Pola s plačem a pola s pjevanjem
To je sudba pravoga čovjeka
I to vam je sudba Srbinova
Bez plakanja nema radovanja
Bez trpljenja nema ni spasenja
Bez Golgote nema Vaskrsenja
Jedno s drugim kada se udruže
Liče trnju oko rujne ruže.
To je znala carica Milica
Ljubostinjska slavna ktitorica.
Sad na nebu ko zvezda se sija
– Sveta srpska mati Evgenija.

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *