PESME

Aleksa ŠANTIĆ
 
GUSLAMA

MI ZNAMO SUDBU

OSTAJTE OVDJE
 


 
GUSLAMA
 
Sjajni hrame, u kom Srbin čuva
Svoje ime, svoj amanet sveti,
Oj vi gusle od javora suva,
Vašem zvuku moja duša leti!

K’o blagoslov, što sa neba bdije,
On je sila, što mi srce žari;
S tankih struna, kad se nebu vije,
Čujem usklik sokolova stari’.

Čujem glase sa kosovskog groblja,
Što ih tajno svete sjenke zbore;
Čujem jauk potištenog roblja,
Kome rane sve bivaju gore…

U njemu je sve, što Srbin želi,
Jer u želji srpskoj se i zače:
Je l’ veseo, Srbin se veseli,
A kad cvili, tad i Srbin plače.

On je duša, kojom Srbi dišu
I v’jekovi srpskih pokoljenja;
On je knjiga, u kojoj se pišu
Naši jadi, naša iskušenja…

On je slovo, što leti bratimstvom,
U kome se srpski genij budi;
On je putir, iz kog’ se jedinstvom,
Pričešćuju Srbinove grudi.

Oj, kad guslar tanano prevuče,
Koji Srbin ne osjeća žarko?!
Ta guslama sve se silno vuče,
Iz njih zbori: Lazar, Miloš, Marko…

A što glasi besmrtnika vele,
To je vjesnik, što se vjerom kune:
Da će skoro svjetlost zore b’jele
Zlatit’ alem Nemanjića krune…

Pa nek’ stiže, nek’ se pak’o diže,
Nek’ još bude i višijeh zala:
Srbin neće pokleknuti niže
Dok je Srbu srpskijeh gusala!

Biće dana, već se zračak javlja,
„Doće hora, koja doći mora!“
A s gusala horiće se slavlja
Uz molitvu dečanskijeh zvona!…

(20. II 1896)
 


 
MI ZNAMO SUDBU…
Stevanu Sremcu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi –
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko –
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

(1907)
 


 
OSTAJTE OVDJE
 

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

(1896)
   

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *