NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » OSMI VASELJENSKI SABOR

OSMI VASELJENSKI SABOR

EPISKOP DR NIKODIM MILAŠ
OSMI VASELJENSKI SABOR[1]

 
Pregled
 
Pristup
 
I.
 
Šta je vaseljenski sabor? Sazivlje se samo radi vjerskih pitanja. Utvrđuje dogmate vjere. Posao izdavanja kanona na vaseljenskim saborima. Značenje disciplinarnih kanona. Izmjenljivost njihova.
 
II.
 
Broj vaseljenskih sabora. Vaseljenski karakter jednog sabora objavljuje sabor koji mu slijedi, a po sastavu je vaseljenski. Potanje o ratifikaciji VII. vaseljenskog sabora. Ovaj VII. vaseljenski bio je ratifikovan od carigradskog sabora godine, koji je bio po sastavu svome vaseljenski sabor. Radnja i značaj ovoga sabora
 
III.
 
Suđenje rimokatoličke crkve o carigradskom saboru 879-880. godine. Ocjena toga suđenja
 
IV.
 
Osmi vaseljenski sabor po brojanju rimokatoličkih pisaca. Pregled radnje ovoga sabora. Ocjena toga sabora
 
V.
 
Carigradski sabor 879-880. godine, to je pravi VIII. vaseljenski sabor
 
* * * * *
 
Pristup
 
Prošloga ljeta jedan ruski arhijepiskop, dokazujući u jednome članku, da episkop mora biti bezbračan, jer da to kanoni naređuju, napominje, kako se kanoni ne smiju narušavati, „poka sama cerkovь na vosьmomъ vselenskomъ sobore, aщe Gospodь izvolitъ semu bыtь, ne peresmotritъ ihъ i ne izmenitь, esli cie priznaetъ blagopotrebnыmъ.“ O novom vaseljenskom saboru čuje se u posljednje vrijeme često spominjati, kad se god pokrene pitanje o potrebi izmjene jednog ili drugog kanona. Ne kazuju, da bi trebalo sazvati vaseljenski sabor radi kakvog vjerskog pitanja, nego samo radi pitanja crkvene discipline, i po tome za izmjenu jednog disciplinarnog kanona trebao bi vaseljenski sabor.
Kad sam ja čitao ovo što kazuju i pišu o novom vaseljenskom saboru, učinilo mi se sve to vrlo čudnovatim, da ne kažem šta drugo o licima, koja to istinu, jer nauka kanonskoga prava Pravoslavne Crkve sasvijem drugo govori o takvom saboru i o sazivu njegovom. A šta ta nauka o tome govori, hoću da sada ovdje kažem.
 
I.
 
Vaseljenski je sabor skup pastira i učitelja crkve, sabranih po mogućnosti iz svih krajeva hrišnanskoga svijeta, da zajednički vijećaju o pitanjima, koja se tiču suštine vjere i temeljnih hriškanskih istina, a što je dužna da prima i priznaje sva crkva, ili kraće, da se zajedničkim glasom utvrde i objave Bogom ustanovljeni hrišćanski dogmati vjere. Pitanja vjere dakle sastavljaju glavni predmet vaseljenskog sabora. Kad se jedno takvo pitanje istakne, tada vaseljenski sabor ima da glasom i svjedodžbom svih pastira i učitelja crkve ustanovi pravo i tačno učenje o tome pitanju. Prvi vaseljenski imao je da utvrdi dogmat o jednosušnosti drugog lica Sv. Trojice protivu arijanstva, drugi o božanstvu Duha Svetoga protivu duhoboraca, treni protivu nestorijanstva, četvrti protivu monofizitstva, peti protivu jeretičke tri glave, šesti protivu monotelitstva, sedmi da utvrdi dogmat o poštovanju svetih ikona protivu ikonoborstva. Radi vjerskoga pitanja bio je još jedan sabor, a to je carigradski sabor 879-880. godine, o kojem nemo niže govoriti. Vjerska dakle pitanja bila su glavni posao svih tih sabora, a svrha njihova, da se zasvjedoči u ime sve crkve i da se utvrdi istina, koju je Hristos propovijedio, da se vijerno i nepovrijeđeno sačuva vjerski i moralni amanet, koji je Hristos predao svojim apostolima, kako bi taj amanet tada čuvala sva crkva. Radi tih vjerskih pitanja isključivo su i bili sazvani svi oni sabori.
Pored radnje o tim pitanjima i utvrđenja odnosnog dogmata vjere, mi vidimo, da su se vaseljenski sabori bavili i pitanjima crkvene discipline i riješavanjem raznih pitanja ličnoga karaktera, te izdavali odnosne kanone. Ali ovo je bio takoreći sporedni posao na tim saborima, kojim su se poslom oni mogli i ne baviti, kao što nam pokazuju peti i šesti vaseljenski sabor, koji su se ograničili piješenjem samo odnosnog vjerskog pitanja. Niti je radi ovakvog posla sazvan ikoji vaseljenski sabor. Trulski sabor zove se vaseljenski; ali on nije bio nikakav naročiti sazvani sabor, nego oni isti oci, koji su bili na šestom saboru protivu monotelitske jeresi, sakupili su se opet da izdadu nekolike kanone prema tadašnjim potrebama. Radi pitanja crkvene discipline, strogo govoreći, ne treba vaseljenski sabor, jer ta pitanja, osim onih koja potiču iz božanskoga, imaju uopšte karakter mjesni i prelazni, dok naprotiv dogmatičke istine, koje mora crkva da na vaseljenskom saboru zasvjedoči i objavi, karaktera su vaseljensko i neizmjenljive. Svi kanoni, koji su izdani bili i na vaseljenskim i na opće priznatim pomjesnim saborima, ili oj svetih otaca, svi su oni izazvani bili prilikama i potre bama crkve odnosnoga doba, i moraju važiti sve dotle, do postoje iste prilike i potrebe; nastupe li u crkvenom životu druge prilike, tada nastupaju i drugi zakoni, koji im odgovaraju. Vaseljenskog je sabora svrha, da zasvjedoči glasom sve Crkve i formuliše hrišnanske dogmate, kad lažno kakvo učenje hoće da pokoleba božansku osnovu jedne ili druge hrišćanske istine. On je zato vaseljenski, što zasvjedočava vaseljensku istinu crkve, istinu vječnu i nikad neizmjenljivu. Je li jedan takav sabor na okupu, on će tada, pored glavnog svoga posla, radi kojega je bio sazvan, odrediti u pitanjima crkvene discipline ono što potreba njegovoga vremena ište, i izdaće odnosne kanone; nije li na okupu, u takvom će slučaju, ako je prijeka nužda, odrediti o dotičnom pitanju ono što treba pomjesni sabor jedne ili druge crkve, kojemu je zakonodavna vlast u pitanjima dobroga reda i mira crkvenog zajamčena samim Osnovateljem crkve (Mt. 18, 17-20). Potvrđuju ovo četiri pomjesna sabora, koji su bili u vremenu izmenu prvog i drugog vaseljenskog sabora, sabor kartagenski, koji je bio poslije drugog vaseljenskog, i dva sabora, koji su bili poslije sedmog vaseljenskog sabora, a koji su sabori izdali samostalno mnoge kanone. Ovo što sada rekosmo, potvrđeno je istorijom crkvenog zakonodavstva. Ali moramo još da govorimo o kanonima crkvene discipline, o kojima se mnogo kod nas piše u novija vremena.
Kažu, da svaki disciplinarni kanon, koji je izdan od jednog vaseljenskog sabora, mora bezuslovno važiti s toga, što ga je izdao vaseljenski sabor; a ako važe isto tako kanoni izvjesnih pomjesnih i nekih svetih otaca, da to tako biva, jer su tim kanonima dali vaseljensku sankciju trulski i sedmi vaseljenski sabor; i po tome, da nijedan od svih tih kanona ne smije biti izmijenjen, nego samo novim vaseljenskim saborom. Ovako danas neki kažu, pa to nam često ponavljaju u raznim publikacijama. Ali mi ne možemo vjerovati da su dotični i osvjedočeni o tome što kažu. Jer, kad bi se to usvojilo, tada, između mnogog drugog, slijedilo bi i to, da imaju obvezne snage u pravoslavnoj crkvi oni kanoni, koji su izdani na dva carigradska sabora, koji su poslije vaseljenskog sabora, isto tako i jedna kanonska poslanica protivu simonije, koja je takođe poslije onog sabora izdana, i to s toga ne bi mogli da važe ni ti kanoni, ni ta poslanica, jer ih nije sankcionisao nikakav vaseljenski sabor. Ovo je logički zaključak, ako se ustvrdi, da svaki disciplinarni kanon, da bi mogao važiti, mora biti sankcionisan jednim vaseljenskim saborom. Međutim svak zna, da se pomenuti kanoni i ona kanonska poslanica nalaze u općepriznatom kanonskom zborniku pravoslavnecrkve, koja te kanone i tu poslanicu prima i uvažava danas jednako kao i kanone vaseljenskih sabora. Kad je to tako, tada znači, da obvezna snaga jednoga kanona sasvijem je nezavisna od toga, da li je isti kanon izdao ili sankcionisao jedan vaseljenski sabor. Ta snaga dotičnoga kanona (razumije se, disciplinarnog svojstva) zavisi od zakonodavne vlasti dotične u upravi samostalne pomjesne crkve, koja svojim potrebama i prilikama primjenjuje postojeći kanon, ili izdaje i novi. Primjer je u ovome carigradski (prvo-drugi) sabor 861. godine u hramu sv. Apostola. Kanoni ovoga sabora svi su disciplinarnoga svojstva, i predstavljaju većinom modifikacije postojećih dotle, i izdanih ili sankcionisanih od vaseljenskih sabora kanona. A taj je sabor bio pomjesni, i kanoni njegovi tiču se tadašnjih crkvenih prilika u eparhijama carigradske patrijaršije. Niko nije nikada osudio taj sabor što je izmijenio neke odredbe vaseljenskih sabora, jer je svak to smatrao kao posao nadležnosti dotičnog sabora jedne avtokefalne crkve, i po tome djelo sasvijem kanonski normalno. Činjenica pak, što su kanoni istoga sabora primile, zatijem, kao zakonske norme za sebe, ostale pomjesne crkve, bez ikakve sankcije tih kanona od strane jednog vaseljenskog sabora, pokazuju, da svaka pomjesna crkva samostalno ima pravo da usvaja neke norme, koje odgovaraju njenim prilikama, i dosljedno, da pri potrebi izda i sama nužne joj zakonske norme.
Ovo je posljednje izloženo bilo i u teoriji istočnog crkvenog prava još pri izdanju Nomokanona XIV titula za vrijeme carigradskoga patrijarha Fotija, i po tome moralo je i može to samo tako i da bude, a ne drukčije. Crkvena praksa, poslije izdanja tog Nomokanona i kroz sve dalje vijekove, vijerna je istoriji. Mnogo kanona, ne samo priznatih pomjesnih sabora i svetih otaca, nego i istih vaseljenskih sabora, danas vek u pojedinim avtokefalnim crkvama nemaju zakonske snage, na primjer, o dobi za stupanje u klir ili u kaluđerstvo, o ostavkama i premještajima episkopa, o kaluđerstvu episkopa, o dijecezalnim i eparhijskim saborima, o zabranjenim brakovima u krvnom i duhovnom srodstvu, o dispenzacijama itd. itd. Sva ova i druga još pitanja crkvene discipline, za koja postoje izrični kanoni, danas su sasvijem drukčije normisana u raznim avtokefalnim crkvama, nego što kanoni propisuju. Za ovo nije nikome palo ikada na um, da objavi dotične crkve kao raskolničke, niti bi se to smjelo bilo dogoditi, da se ona sankcija vaseljenskih sabora vjerskih opredeljenja smatrala neophodnom i za disciplinarna pitanja. Sankcija vaseljenskog sabora neophodna je za vjerska opredjeljenja, jer se to tiče osnove hrišnanske vjere i jedinstva u toj vjeri vaseljenske crkve. Kanoni se tiču samo toga, kako treba živjeti u toj osnovanoj na jedinstvu vjere crkvi, u tome domu Božjem, koji je crkva Boga živoga, kao što apostol kaže. Kanoni to i ustanovljuju, i obzirom na potrebe crkvenog života i na uslove vremena naređuju ono što te potrebe i ti društveni uslovi iziskuju. Osnove hrišćanskevjere vječne su i po tome nezavisne od uelova vremena i mjesta, a disciplinarni kanoni svi su karaktera mjesnog i prelazni, i po tome izmjenljivi. Tu izmjenljivost takvih kanona zasvjedočava zakonodavstvo crkveno svih vremena. Na primjer, u pitanju bezbračnosti episkopa važila je do VII vijeka norma da episkop bude oženjen; društveni nazori toga vijeka izazvali su potrebu, da se ta norma izmijeni, i bila je izmjenjena u smislu, da episkop ne smije biti oženjen, isto kao što bi društveni nazori današnjega vijeka mogli izazvati potrebu, da se to pitanje opet drukčije uredi. Opaska na ovo, da je ovu izmjenu u ovome pitanju izveo vaseljenski sabor, ne vrijedi; jer mi imamo primjer u jednoj vrlo važnoj naredbi jednog vaseljenskog sabora, da nikakav episkop ne smije podnositi ostavku na svoju eparhiju, za koju je bio hirotonisan, a međutijem jedan pomjesni sabor prvih godina druge polovine IX vijeka priznaje episkopima, da mogu dobrovoljno podnijeti ostavku na svoju eparhiju; i u svoj Pravoslavnoj Crkvi važi danas ovo, što je taj pomjesni sabor ustanovio pokraj svega toga, što nije to sankcionisao nikakav vaseljenski sabor. Pomenuti karakter i izmjenljivost disciplinarnih kanona pokazuje, da staranje o tome, kako će vijerni živjeti u crkvi, onako isto kao što je apostol povjerio episkopima za pojedine Crkve pomjesne, tako je isto to povjereno danas episkopskim sinodima dotičnih Crkava, koji čuvajući jedinstvo vjere i temeljno ustrojstvo Crkve, rukovode se u tome onim osnovnim pravilima, koja se sadrže u sv. Pismu, kao i pravilima crkvene ikonomije. Kanonsko učenje o samostalnosti pomjesnih avtokefalnih Crkava u pitanju crkvene uprave, i o zakonodavnom pravu episkopskih sinoda tih crkava, poznato je, niti mi imamo potrebe da to sada i ovdje ponavljamo.
Vaseljenski dakle sabor sastaje se samo radi vjerskog pitanja. Danas u Pravoslavnoj Crkvi, Bogu hvala, nema nikakvog vjerskog pitanja, dakle ne treba ni novi vaseljenski sabor. A da bi radi modifikacije nekih od postojećih disciplinarnih kanona, ili izdanja novih takvih kanona, trebao novi vaseljenski sabor, to mogu dokazivati samo oni, koji nemaju jasan pojam o vaseljenskom saboru i njegovoj zadaći.
 
II.
 
Pored dokazivanja dotičnih pisaca, da bi se morao sazvati vaseljenski sabor, ako bi se htio izmjeniti jedan disciplinarni kanon, ruski onaj arhijepiskop, koji dijeli to mnijenje, kaže nam da bi to bio osmi vaseljenski sabor. Da kažem i o tome.
Obično se kod nas danas spominje sedam vaseljenskih sabora, koji su bili od 325. do 787. godine. Da je predmet, radi koga su ti sabori bili sazvani, bio vaseljenskog karaktera, to stoji. Ali po sastavu svome, samo pet između tih sabora jesu vaseljenski, jer su na njima bili predstavnici svih pet patrijarhata; a dva, tj. prvi carigradski (381.) i drugi carigradski (553. godine) ne bi se mogli po svome sastavu nazvati vaseljenski, jer na njima nije bilo predstavnika rimskoga patriJarhata, nego samo predstavnici istočna četiri patrijarhata. Ipak i ova dva sabora priznaju se za vaseljenska s toga, što su dogmatičke odluke njihove usvojile naknadno sve pomjesne crkve, i što je vaseljenski njihov karakter i naslov bio ratifikovan na vaseljenskom saboru, koji je neposredno poslije njih bio. Opće je pravilo bilo, da vaseljenski sabor, koji se sastane poslije dotičnoga sabora, mora ratifikovati i objaviti vaseljenskim sabor, koji je takav po radnji i po sastavu svome bio prije njega. O ovome se u našim bogoslovskim knjigama malo šta govori, te malo koji znade, kad je ratifikovan sedmi vaseljenski sabor, a što je za naše pitanje veoma važio.
Poštovanje svetih ikona, koje je taj sedmi vaseljenski sabor utvrdio kao hrišćanski dogmat vjere, naišlo je na protivnost nekih pomjesnih crkava, najprije na zapadu a zatijem i na istoku. Na zapadu, na jednom saboru u Frankfurtu 797. godine bio je odbačen dogmat o poštovanju ikona i osuđen drugi nikejski sabor, koji je objavio taj dogmat. To se isto dogodilo 825. godine na jednom saboru galskih episkopa u Parizu. Rimski legati, koji su bili na onom nikejskom saboru, nijesu bili u stanju da savladaju protivnost istom saboru, kao što nijesu mogli da to učine ni tadašnji rimski pape, te se ta protivnost povlačila kroz sav IX vijek. Na istoku u početku bila je primljena radosno odluka sabora o poštovanju ikona, jer je time položen bio kraj dotadašnjim trzavicama, osobito u oblasti carigradskog patrijarhata. Mir je trajao do prvih godina IX vijeka, kad opet ikonoborstvo oživljava. Vizantijski carski dvor javlja se opet njegovim štitnikom. Godine 815. sastaje se jedan episkopski sabor u Carigradu, koji pod uplivom cara Lava V odbacuje sve, što je drugi nikejski sabor ustanovio o svetim ikonama, i tada budu prognani iz države svi pravoslavni episkopi.Tek 842. godine bio je uspostavljen mir; ali ikonoborski episkopi nijesu prestali da i dalje rade protivu odluke nikejskoga sabora, tako da je bilo još mnogo protivnosti tome saboru u vizantijskoj carevini. Trebalo je svemu ovome položiti kraj i učiniti, da sve pomjesne crkve priznadu u bezuslovnom smislu dogmat drugog nikejskog sabora i utvrditi vaseljenski karakter toga sabora. To je učinjeno bilo na sveopćem saboru u Carigradu 879-880. godine.
Za novembar 879. godine sazvan je bio taj sabor, da utvrdi dogmat o ishođenju Duha Svetoga od Oca. Ovaj dogmat bio je objavljen na drugom vaseljenskom saboru i tada ustanovljen nikeo-carigradski simvol. Ali već u VI vijeku počeli su bili na zapadu učiti protivno tome i dokazivati, da Duh Sveti ishodi od Oca „i od Sina“, Filioque, i prema tome umetati ovo posljednje u simvol. Ovo je počelo u Španiji, i u toku vremena to usvojiše i neke druge crkve na zapadu. Rimska crkva bila je posljednja, koja je to primila. Ali u polovini IX vijeka nije se ni ona već protivila onom umetku u simvolu. U to isto vrijeme zapadni misionari unesoše to u Bugarsku. Prijetilo je da zaraza zahvati svu hrišćansku Crkvu. Povodom unesenja tog novog učenja u Bugarsku, carigradski patrijarh Fotije izdao je 857. godine jednu okružnu poslanicu svima patrijarsima u zaštitu nepovrijeđenosti nikeo-carigradskog simvola. Rim nije htio da odobri tu poslanicu, radi tadašnjih crkveno-političkih svojih računa, i uslijed toga nađoše se istočna i zapadna crkva razdijeljene u vjerovanju. Ovo je trajalo, dok nije postao papom Jovan VIII (872-882). Ovaj papa, koji je osuđivao onaj umetak, sporazumije se sa patrijarhom Fotijem i dogovorno ustanove, da se saborno osudi isti umetak, i tijem uspostavi jedinstvo vjere između istočne i zapadne crkve. I ovo je imao da učini pomenuti sabor u Carigradu 870. godine.
Na tome saboru, kome je predsjedavao patrijarh Fotije bila su tri papina legata:. kardinal Petar, episkop Pavao ankonski i episkop Evgenije ostijski, legati istočnih patrijaraha i 383 episkopa. Sabor je imao sedam javnih sednica, od kojih posljednja je bila 13. marta 880. godine. Pored predsjednika, glavnu je riječ vodio na svima tim sjednicama rimski legat, kardinal Petar. Tok radnje na tim sjednicama nema se uzroka sada ovdje izlagati. Privešćemo glavne zaključke sabora.
Povod radi koga je sazvan ovaj sabor, bio je, da se osudi učenje o ishođenju „Duha Svetoga od Oca“ „i od Sina“, isto i da se osudi povrijeda nikeo-carigradskog simvola umetkom „i od Sina“, Filioque. O tome je na sjednici, koja je bila u carevom dvoru i u prisustvu cara Vasilija i njegova dva sina, a poslije nego što je svečano pročitan bio nikeo-carigradski simvol, jednoglasno sabor objavio: „Mi primamo božanstvenu nauku Isusa Hrista i svetih apostola, isto tako i odluke sedam vaseljenskih sabora. Mi odbacujemo sve one, koje su ti sabori osudili, i primamo sve ono, što su oni odobrili. Radi toga mi primamo opredjeljenje vjere, koju smo dobili od naših otaca, ne dirajući u istu, niti joj išta dodavajući, i dakle bez svake izmjene ili povrijede, da ne bi kako osudili naše oce, ili im naneli kakvu neoprostivu uvrijedu.“ Poslije ovoga sabor još objavi: „Mi svi tako vjerujemo, jer smo u toj vjeri bili kršteni, i priznajemo za naše oce i za našu braću svakoga, koji tako vjeruje. Ako se nađe ko toliko drzak, da sastavi drugo ispovijedanje vjere, i pruži ga vijernima, ili onima koji se iz jeresi obratiše, ili da tu vjeru povrijedi kakvim tuđim riječima, kakvim dodatcima ili izmjenama, mi ga svrgavamo, ako je klirik, i anatemišemo ga, ako je svjetovnjak.“
Ovo su mogli rimski legati tim svečanije primiti, što se to slagalo sa izjavom samoga pape Jovana VIII, koji je u odnosnoj svojoj poslanici patrijarhu Fotiju rekao: „A da vas uvjerimo u pogledu člana u simvolu, koji je član prouzrokovao onoliku sablazan u crkvama, mi izjavljujemo, da ne samo što ne usvajamo odnosnu onu riječ (Filioque), nego one, koji su se prvi usudili da je prime, mi smatramo za skvrnitelje Božje riječi i za povrijedioce nauke Isusa Hrista, apostola i otaca, koji su nam predali simvol. Mi ih stavljamo uz Judu, jer su rastrgli Hristovo tijelo.[2]
Utvrdivši jedinstvo vjere u vaseljenskoj crkvi, koja se razjedinila bila i koja je uslijed tog razjedinjenja stvorila bila neprijateljstvo između bivšega rimskoga pape i carigradskog patrijarha, da bi se tim jedinstvom vjere uspostavilo i jedinstvo crkve, sabor objavi slijedeći svoj kanon: „Sveti i vaseljenski sabor ovaj naređuje, da ako su koji klirici, ili svjetovnjaci, ili episkopi iz Italije, koji borave u Aziji, ili Evropi, ili Liviji, bili odlučeni, ili svrgnuti, ili anatemisani od najsvetijega pape Jovana, isti će biti smatrani na tom stupnju kazne i kod Fotija, najsvetijega patrijarha carigradskoga, to jest, ili svrgnuti, ili anatemisani, ili odlučeni. I koje klirike, ili svjetovnjake, ili arhijerejskog i jerejskog čina, Fotije, najsvetiji naš patrijarh, ma u kakvoj oblasti bilo podvrgne ili odlučenju ili svrgnuću, ili anatemi, neka dakle prizna pod istom osudom kazne i najsvetiji papa Jovan i s njime sveta Božja crkva rimska. Niti se išta novoga ima uvoditi u povlastice, koje ima najsvetiji prijesto rimske crkve ili njezin predstojnik, niti sada, niti unapred.“
Nije bio, kao što smo vidjeli, još utvrđen od sve crkve vaseljenski karakter drugog nikejskog sabora protivu ikonoborstva. Ovo je imao da učini ovaj carigradski sabor. Predsjednik sabora reče o ovome predmetu: „Drugi vaseljenski sabor u Nikeji, koji je bio za vrijema pape Adrijana i patrijarha Tarasija, naša crkva priznaje za sedmi vaseljenski i stavlja ga na stepen ostalih šest vaseljenskih sabora. Rimska crkva i istočni patrijaršeski prijestoli primaju kao i mi odluke toga sabora. Ali pošto ima nekih, koji još sumnjaju, da li treba taj sabor stavljati na stepen vaseljenskih sabora, i pošto je to javno, da se i do danas nije utvrdila istina, to sada, ako je po volji svoj bravi, zajednički ustanovimo, da se taj sabor broji kao sedmi vaseljenski i da se prizna jednak ostalim šest saborima.“ Na to kardinal Petar reče: „Mi želimo naglasiti vam, da sveta rimska crkva, nalazeći se u saglasnosti sa svima drugim crkvama, odavna je primila odluke onoga sabora, koji je bio pri papi Adrijanu i patrijarhu Tarasiju povodom pitanja o svetim ikonama, i nazivlje ga i danas sedmim saborom, stavljajući ga u redu ostalih šest. Prema tome, ko ne bude to isto činio, neka je anatema.“ Sav sabor tada reče: „Ko ne priznaje drugi nikejski sabor za sedmi vaseljenski, neka je anatema.“
Pored ovog glavnoga posla, sabor se bavio još sa dva pitanja, koja su tadašnje crkvene prilike izazvale, i to: o odnosu između arhijerejskog dostojanstva i kaluđerskog čina, i o postupanju policijskih vlasti sa episkopima, te su o tome bila izdana dva kanona.
I ovijem mi smo sada prikazali svu radnju carigradskog sabora 879-880. godine. To smo prikazali na osnovu onoga što je o toj radnji u dosta opširnom izvodu štampano u Beveregija[3] i u Karduina[4], uz ono, što je o istoj priveo Fleri u svojoj crkvenoj istoriji na osnovu jednoga spiska, o radnji istoga sabora, koji se spisak nalazio u originalu u Rimu.[5] Akti ovoga sabora, koji su štampani u Beveregija u grčkom originalu uz latinski prijevod, imaju latinski ovaj završetak: In his finem habuenmt quae a sancta et oecumenica octava Synodo acta sunt et decreta, ad orthodoxam quidem fidem instaurandam et irreprehensibilis Christianorum Ecclesiae pacem et concordiam stabiliendaro.
Ako pogledamo sada radnju toga carigradskog sabora i sastav njegov, šta vidimo?
Vidimo prvo, da je taj sabor sazvan radi vjerskog pitanja, koje se bilo istaklo u IX vijeku, i zbog kojega se tada bilo dogodilo razjedinjenje u vjeri i crkvi vaseljenskoj. Bio je dakle po vrsti svojoj takav uzrok, kakvi su bili uzroci saziva prvih sedam vaseljenskih sabora. Pa kao što je na tim saborima opredjeljeno bilo pravo učenje o dotičnom pitanju vjere i utvrđeno jedinstvo vjere i crkve, tako je to isto učinjeno i na ovom carigradskom saboru. Vidimo zatijem, da je na ovome saboru zastupljena bila sva vaseljenska crkva kroz izaslanike svega hrišćanskog istoka i zapada, i dakle svih pomjesnih tadašnjih crkava. Vidimo na posljetku, da su svi saborski zaključci usvojeni bili složno i jednoglasno od svih saborskih članova, i svi potkrepljeni potpisima istih članova, te dakle isti zaključci primljeni od sve vaseljenske crkve.
Kad je sve to tako, i kad se ovaj carigradski sabor 879-880. godine u ničemu ne razlikuje od bivših sedam vaseljenskih sabora, tada slijedi, da se taj sabor po karakteru svome mora priznati za sabor vaseljenski jednako kao i pređašnji vaseljenski sabori; a pošto je taj sabor sa takvim karakterom prvi poslije bivših sedam, to ov je vo broju osmi vaseljenski sabor. Vaseljenski karakter priznaje sebi i objavljuje sami sabor. Svoj kanon o jedinstvu crkve sabor započinje riječima: Statuit sancta et oecumenica Synodus. Po istome predmetu sabor ustanovljuje, da bude anatema, qui non incedit juxta ea, quae a sancta hac et oecumenica Synodus. Kardinal Petar i druga ona dva rimska episkopa pristajući na odnosne predloge i zaključke upotrebljuju riječi sancta oecumenica Synodus. Isto tako zove sabor sancta et oecumenica car Vasilije i sin mu Lav u potpisima na saborskim aktima. A da sami zapisnik saborske radnje zove sabor sancta oecumenica octava Synodus, to smo već vidjeli.
Poslije ovoga carigradskoga sabora 879880. godine nije bilo nikakvog vaseljenskog sabora, koji bi taj sabor i formalno objavio za osmi vaseljenski, kao što je to ovaj sabor učinio za drugi nikejski, objavivši ga sedmim. Ali kao što je u svijesti crkve važio ovaj posljednji za sedmi vaseljenski za blizu stotinu godina, bez formalne objave o tome, tako je to isto bilo i za osmi ovaj naš vaseljenski sabor u svoj istočnoj od vremena, kad je bio taj sabor, pa kroz sva dalja vremena. Antiohijski patrijarh Teodor Valsamon u HII. vijeku u komentaru svom 1. kanona ovoga sabora spominje ga vaseljenskim, kao obično suđenje istočne crkve o istome saboru.[6] Na florentinskom saboru u XV. vijeku poznati efeski mitropolit Marko Evgenik izjavljuje, da pravoslavni primaju, osim prvih sedam vaseljenskih sabora, takođe i sabor, koji je bio za vrijeme cara Vasilija i patrijarha Fotija, i koji sabor oni priznaju za osmi vaseljenski.[7] U XVII. vijeku živio je učeni jerusalimski patrijarh Dositej, čija se djela visoko cijene i do današnjega dana. Taj patrijarh u nekoliko svojih knjiga privodi sabor 879-880. godine kao osmi vaseljenski, uporedo po važnosti kao i prvih sedam vaseljenskih sabora.[8] Ako se u novijim bogoslovskim knjigama slovenskim spominje samo sedam prvih vaseljenskih sabora, a ne spominje i osmi, to zavisi prosto od one spoljašnje okolnosti, koju smo u početku spomenuli, da novog vaseljenskog sabora nije bilo, koji bi formalno objavio isti sabor za osmi vaseljenski. Ni u grčkim kanonskim zbornicama, zbog istog razloga, ne stavlja se ovaj sabor među vaseljenske, ali se ne stavlja ni među priznate pomjesne sabore, nego se taj sabor sa svojim kanonima stavlja uz vaseljenske, i tek pod osobitom rubrikom počinju se tada ređati pomjesni sabori u hronološkom redu.[9]
 
III.
 
Pokraj svega toga što su na carigradskom saboru 879-880. godine bili legati rimskoga pape (jedan kardinal i dva episkopa) i što postoji poslanica pape Jovana VIII carigradskom patrijarhu Fotiju o glavnom predmetu sabora, ipak rimokatolička crkva ne prima i ne priznaje taj sabor. Mnogo i premnogo je napisano bilo na zapadu o tome saboru. Između rimokatoličkih pisaca, jedni mu poriču svaki značaj i avtoritet, i u strastvenosti se svojoj toliko zaboravljaju, da ga zovu čak pogrdnim imenima, a drugi dolaze do toga, da poriču da je taj sabor ikada i bio, nego da su akti toga sabora sve samo izmišljeni.
Od kuda se ovaka protivnost mogla javiti u Rimu, nije teško rastumačiti. Papa Jovan VIII bio je sasvijem drugih misli, nego li njegova dva predšasnika, osobito Nikola I, o glavenstvu u crkvi; a u pitanju o neizmenljivosti nikeo-carigradskog simvola bio je vijerni slijedbenik pape Lava III, koji, kao što se dobro zna, nije htio ni da čuje za onaj dometak (Filioque) u simvolu. Papa Jovan, želeći da otkloni sve što bi moglo pomutiti mir i jedinstvo vaseljenske crkve, zadovoljavao se onim prvenstvom časti u crkvi, koje su kanoni priznavali rimskom patrijarhu, poštujući prava i povlastice u crkvenoj upravi drugih patrijaraha. A ovo je već bilo protivno rimskoj kuriji, koja je od vremena pape Nikole proniknuta bila mišlju, da rimski papa mora imati u crkvi i prvenstvo vlasti, i po tome zlovoljno je gledala, što i papa Jovan ne ističe takvo prvenstvo. Nije odobravala ista kurija ni to, što taj papa ne brani onaj dometak u simvolu nego odobrava istočnoj crkvi, koja je osuđivala taj dometak, i tijem, po mišljenju kurije, kao da papa ponižava avtoritet rimske crkve u pitanjima vjere. Međutim, uz odobrenje rimskih papinih legata na onom carigradskom saboru, priznata je bila jednakost u pravima i povlasticama između svih pet patrijaršeskih prijestola i utvrđena neizmenljivost nikeo-carigradskog simvola. I od tuda eto protivnost i pomenutom saboru, koji je to glasom Vaseljenske Crkve utvrdio. Dušom te protivnosti bio je arhidjakon rimske crkve Marin, koji je u svoje vrijeme, kao legat pape Adrijana, potpisao bio akt svrgnuća patrijarha Fotija, i koji je poslije pape Jovana postao rimski papa. Dok je živio papa Jovan (do decembra 882. godine), javno nije smio niko u Rimu da digne glas protivu onoga sabora. Svjedoče o tome dvije poslanice pape Jovana caru Vasiliju i patrijarhu Fotiju, koje je on poslao u Carigrad, kad su se sa sabora povratili u Rim njegovi legati. A o onoj basni, da je 881 godine papa Jovan sa amvona u crkvi sv. Petra u Rimu sa jevanđelijem u ruci pri mnoštvu sakupljenoga naroda anatemisao patrijarha Fotija, mogu govoriti samo ljudi, koji su zasljepljeni fanatizmom i mržnjom prema tome patrijarhu. Kad je stupio na papski prijesto onaj Marin, koji je bio lično neprijatelj patrijarha Fotija, da bi se valjda pokazao koherentan svome pređašnjem postupku sa tim patrijarhom, počeo je otvoreno raditi protivu onoga sabora i osuđivati ga. I to se poslije produžilo sve do naših dana.
Između rimokatoličkih pisaca, koji priznaju da je onaj sabor bio radio pomenutih godina, najviše je napisao protivu toga sabora bivši profesor u vircburškom univerzitetu, a poslije kardinal Dr. J. Hengenrother. On je izdao tri debela toma o patrijarhu Fotiju, i u drugom tomu tog njegovog djela on je posvetio čitavu šestu knjigu „der Photianischen Synode von 879-880“. Tu mi nalazimo na dugo i na široko raspletenu priču o lukavštini patrijarha Fotija, o podmićenosti papskih legata, o falsifikaciji i interpolaciji u besjedama i aktima sabora, o falsifikaciji poslanice pape Jovana patrijarhu Fotiju, i još mnogo drugih sličnih rabota i kao epilog svega, da se taj sabor ne može drukčije nazvati, nego razbojnički sabor. Slično tome pisali su i pišu o tome saboru svi ostali rimokatolički pisci. Obični je kod svih naziv za taj sabor: Pseudosynodus Photiana, Unwurtiges conciliabulum, Concile de Constaninople faux huitieme, brigandage de Constantinople, Raubersynode, Aftersynode etc. etc.. Ali grčki unijat Leo Akatius nije se ni tijem zadovoljio, nego prosto na prosto dokazuje, da toga sabora nije nikada ni bilo, i da je sve akte toga sabora izmislio i sastavio patrijarh Fotije, kako bi tijem uništio radnju jednog sabora carigradskog od prije deset godina, koji je bio protivu njega. U toj namjeri ovaj Akatius sastavio je na latinskom jeziku i izdao 1662. godine u Rimu naročitu knjigu sa naslovom: De octava Synodo Photiana. Rabota ova tog grčkog unijata ostala je osamljena u opširnoj literaturi o tome saboru, niti je ikakav rimokatolički pisac usvojio to njegovo mnijenje, nego svi priznaju da je sabor bio, ali da je to samo razbojnički sabor.
Ovo suđenje rimokatoličkih pisaca o osmom vaseljenskom saboru carigradskom mi smo spomenuli, jer nam to samo dokazuje važnost i značenje njegovo, kad su našli da su se za vijekove morali njim baviti i toliko se upinjati, da mu nekako smanje avtoritet. Za pravoslavne ovo može samo da služi utjehom i da im dokaže, koliko moraju visoko cijeniti i uvažavati ovaj sabor. Na tome saboru postignuto je bilo sjedinjenje hrišćana u jedinstvu vjere. O tome se pravoslavna crkva svagda molila, kao što se moli i danas, da bi se opet postiglo onakvo sjedinjenje, kakvo se ustanovilo bilo na onome saboru.
 
IV.
 
Ali i rimokatolička crkva ima svoj osmi vaseljenski sabor, Synodus octava oecumenica, koji je bio takođe u Carigradu i u istome hramu sv. Sofije, i to 869-870 godine, dakle deset godina prije no što je bio pravi osmi vaseljenski sabor. Taj sabor rimokatolički pisci uzdižu i slave u onolikoj mjeri, u kolikoj ponižavaju i grde ovaj poslednji. A pošto ga stavljaju u vezu sa pravim saborom 879-880. godine, to moramo da se ukratko zaustavimo na taj sabor, da se vidi značenje njegovo uporedo sa našim saborom.
Izvorni akti tog sabora 869-870. godine ne postoje. Kažu rimokatolički pisci za original tih akata, koji su rimski legati na saboru ponijeli sa sobom iz Carigrada i imali uručiti papi, da su morski gusari oteli legatima, kad su putovali za Rim, te da ti legati dođoše u Rim praznih ruku. Ali, kažu, srećom abat Anastasije bibliotekar, rimskog papinog dvora, nalazio se u Carigradu, kad se svršavao sabor, i on je tada prepisao za sebe akta sabora, i taj prijepis donio zatijem u Rim i preveo ga na latinski jezik, snabdjevši taj svoj prijevod uvodom i odnosnim razjašnjenjima. Za ovaj Anastasijev prijevod profesor Hengenrother kaže, da ga „treba smatrati za potpuno vjerodostojan i kao autentični egzemplar sabora“, i dodaje, da su u takvom sudu o tome prijevodu prilično složni svi bolji pisci. Postoji još jedan skraćeni spisak akata na grčkom jeziku, koji je spisak neko nekada priredio, a koji nije drugo nego izvod iz Anastasijevog egzemplara.[10] Za ovog Anastasija zna se, da je on bio prije u velikoj nemilosti pri papskom dvoru radi nekih ličnih pitanja, i da je poslije, da bi zadobio sebi taj dvor, mnogo pisao u interesu papstva i o tome iznosio mnoge stvari, o kojima savremenici mu nijesu znali.[11] Ako je Leo Akatius mogao da kaže, da je sve akte carigradskog sabora 879-880. godine izmislio i sastavio patrijarh Fotije i da toga sabora nije nikada bilo; zar se ne bi moglo to isto reći i za akte ovog sabora 869-870. godine, da ih je izmislio i sastavio taj Anastasije, i po tome da ovoga sabora nije nikada ni bilo? Ja neću da na ovo pitanje sada odgovaram; ali ne može da ne padne u oči mučanje o tome saboru onih papskih legata, za koje vele da su bili na tome saboru, koji ništa o tome ne progovoriše u Rimu na svome povratku iz Carigrada, i koji, kad su im već, kako vele, ukrali gusari originalne saborske akte, ne postaraše se da sastave kakav pismeni izvještaj papi o saborskoj radnji po onome, što su pamtili i u čemu su, kako vele, bili onako aktivni. Rimokatolički pisci hoće, da onaj Anastasijev prijevod predstavlja autentični ogzemplar sabora, i da je sabor zaista bio; pa neka tako i bude.
Po onome, što je objavljeno u štampi o tome saboru, sabor je sazvao papa Adrijan II u dogovoru sa carem Vasilijem Makedoncem; a sazvan je bio radi toga, da se anatemiše patrijarh Fotije i njegovi privrženici. Fotije nije bio već od septembra 867. godine na patrijaršeskom prijestolu carigradskom, te pravoga uzroka nije više imao Rim da saziva protivu njega opet posebni sabor; ali Fotije je, u odgovor na anatemu, što je bacio bio na njega papa Nikola, anatemisao bio saborno toga papu, te nasljednik Nikolin papa Adrijan smatrao je da mora i on saborno da anatemiše Fotija. Ali teško se daje razumjeti, zašto je na
to pristao car Vasilije, kad se zna, da su dobri uvijek odnosi postojali između njega i patrijarha Fotija i kad se uz to zna, kao što smo vidjeli, da je na osmom vaseljenskom saboru, deset godina poslije, isti car onako blagosklono se držao prema Fotiju i priznavao mu odlučni glas u pitanju odnosa između istočne i zapadne crkve. O ovom pitanju mi nijesmo mogli naći, ni kod papskog bibliotekara Anastasija, a ni kod ostalih rimokatoličkih pisaca, nikakvogosmislenog i dokumentovanog razjašnjenja. Ali i Anastasije i svi ti pisci hoće, da je sabor taj 869. godine sazvan pri volom cara Vasilija i da je isti car bio čak i aktivan na saboru pri osudi patrijarha Fotija, pa kad hoće, neka bude i to. Taj sabor dakle sastao se 5. oktobra 869. godine; imao je deset sjednica od kojih posljednja da je bila 28. februara 870. godine. Na prvoj je sjednici bilo 18 lica: tri papina legata, patrijarh Ignjatije, arhijepiskop tirski Toma, dvanaest episkopa carigradske patrijaršije i jerusalimski neki sinđel, Isaija. Radi ovolikog broja članova na saboru tom, jedan francuski istorik zove ga Le Concile des Dix-Huit, sabor osamnaestorice. Predsjedavali su saboru papini legati, koji su na sjednicama vodili glavnu riječ i upravljali radnjom sabora. Po aktima, to je isto činio i carev komesar, neki Bahanes. Patrijarh Ignjatije bio je gotovo pasivan. Na sedmoj sjednici izrečena je bila anatema patrijarhu Fotiju, koji je nazvan: „otmičar, novokrštenik, tirjanin, šizmatik, bludnik, ocoubica, kovač lažnih dogmata, novi Maksim cinik, Novi Dioskor, novi Juda“! Kažu, da članovi sabora tu anatemu nijesu potpisali mastilom, nego umočivši pero „u putir u kojem je bila krv Gospodnja“![12] Ista anatema bila je ponovljena opet na osmoj sjednici. Na posljednjoj sjednici izdano je bilo nekoliko kanona, kojima se ne zna pravi broj, jer po latinskoj redakciji ima ih 27, a po grčkoj samo 14, a koji su neposredno ili posredno gotovo svi protivu patrijarha Fotija i njegove uprave. Na istoj sjednici zaključeno je bilo, da se sabor ovaj objavi za osmi vaseljenski sabor. Kažu, da se sabor bavio i sa pitanjem o duhovnoj jurisdikciji u Bugarskoj, kome će da ta jurisdikcija pripadne, papi ili carigradskom patrijarhu, i da riješenjem toga pitanja legati papini nijesu bili zadovoljni. – I to je sve, što bi bilo rađeno na tom carigradskom saboru 869-870 godine, sudeći po aktima istoga sabora kako ih je prikazao bibliotekar Anastasije, i po uvodu i bilješkama njegovima na te akte. Ako se sada osvrnemo na radnju toga sabora, a u pretpostavci da je isti faktički bio, vidi se, da se sabor sastao samo i isključivo radi ličnoga pitanja o patrijarhu Fotiju, koji onih godina nije ni sjedio na carigradskom patrijaršeskom prijestolu, ali na koga je bio ozlojeđen papa Adrijan i njegov dvor radi toga, što za vrijeme svog prvog patrijaršestva Fotike nije htio, prvo, da prizna papi rimskom prvenstvo vlasti u vaseljenskoj crkvi, drugo, što nije htio da ustupi papi crkvenu Jurisdikciju nad Bugarskom, a treće, što je osudio kao jeres zapadno učenje o ishođenju Duha Svetoga od Oca i Sina.
Mi se uzdržavamo od svake ocjene toga i takvoga sabora. Čitalac sam može o tome svoj sud izreći, ako sravni radnju ovoga sabora, sastav njegov i radi čega je on bio sazvan sa radnjom našeg osmog vaseljenskog sabora 879-880. godine, sa sastavom ovog sabora i sa predmetom, radi koga je on sazvan bio.
U rimokatoličkoj crkvi onaj sabor „osamnaestorice“ broji se kao osmi vaseljenski sabor, i kao o takvome govore svi rimokatolički pisci; trebalo je da još samo kažu, ko je taj sabor, osim neposredno zaiteresovane dotičnim predmetom sabora rimske kurije, ratifikovao isti sabor i objavio ga osmim vaseljenskim, i da li su i sve pomjesne crkve primile ga za takvog. Jer zna se, da je na takozvanom „sedamnaestom* vaseljenskom saboru u Florenci 1439. godine, dakle za preko pet vijekova kašnje, od najprivrženijih papskome prijestolu lica sa istoka izneseno bilo, da se taj florencijski sabor objavi „osmim vasaljenskim“, ignorišući sasvijem onaj po općem rimskom računanju „osmi“ vaseljenski sabor, kao da ga nije nikada ni bilo.[13]
 
V.
 
Završujemo, osvrćući se na povod, radi koga smo se latili da napišemo ovo o osmom vaseljenskom saboru.
Vidjeli smo, kakav je bio po sastavu svome i po svojoj radnji carigradski sabor u hramu sv. Sofije 879-880. godine, i da se po tome ne razlikuje od priznatih sedam vaseljenskih sabora, vidjeli smo, da isti sabor sam sebe po pravu nazivlje vaseljenskim i da mu taj karakter priznaje sva Pravoslavna Crkva na istoku, kao što smo vidjeli i to da ga najjači pobornici te Crkve priznaju za osmi vaseljenski. Kad to znamo, tada nam je jasno, šta moramo mi pravoslavni našega vijeka misliti i kako suditi i kako primati taj sabor. Taj je sabor za svakog svjesnog pravoslavnog hrišćanina osmi vaseljenski sabor. Ko drukčije misli i sudi o tome saboru, taj griješi protivu Duha Svetog, koji je nadahnjivao Oce istoga sabora.
Ovo moraju dobro da pamte svi oni noviji pravoslavni pisci, koje smo spomenuli u početku, i koji onako olako govore o nekom novom i to osmom vaseljenskom saboru, koji bi po njihovoj pameti trebalo sazvati, kad bi se imao izmijeniti jedan ili drugi disciplinarni crkveni zakon.
 


 
NAPOMENE:

  1. Ovaj rad nađen je među radovima pok. Ep. Milaša, koji su označeni kao gotovi za štampu. Izgleda da je pisan 1914. godine. Dobrotom rodbine pok. Milaša ustupljen je za štampu „Hrišćanskom Životu“.
  2. Originalni tekst ove poslanice u mojoj knjizi „Kiril i Metodije i istina Pravoslavlja,“ Zadar, 1881. str. 70-72.
  3. G. Beveregius. Σονόδικον sive Pandectae canonum. Oxonii, 1672. Tom. II. P. II. pag. 273-307.
  4. I. Harduini, Conciliorum Collectio regia maxima. Parisiis, 1715. Tom. VI. P. I. pag. 214. sq.
  5. Abbe Fleury, Hisioire ecclosiastique. Paris, 1856. Tom. III. p. 519. sq.
  6. ̉Ράλλης καἰ Πότλης, Σύνταγμα τῶν κανόνων. 1852. Tom. II. σελ 706.
  7. Πηδάλιον. Έν Ζακύνϑω., 1864. σελ. 361. Ct Fleury, Op. cit. VI. 403.
  8. Κ. Σάϑας, Νεοελληνιικὴ φιλολογία. Έν Αθήναις, 1868. σελ. 381.
  9. Κανόνες τῶν οικουμενικών συνόδων. Σύνταγμα II, 705. κτλ. Πηδάλιον. σελ. 361—366, Ja sam, ne razmislivši dobro, a slijedeći ruskoj „Kniga Pravilь,“ stavio u svome Zborniku ovaj sabor među pomjesne sabore. Ovo ću ispraviti, ako budem priređivao treće izdanje zbornika
  10. Cl Fleury, Op. cit. III, 470-471
  11. Cf D J. Hergenrother, Photius Patriarch von ConstantinopeJ. Regensburg, 1867. II, 230-240
  12. Henry (Op. cit III, 468), spominjući ovo svetogrdno dijelo, piše: „Les actes n’en disent rien, mais la chose n’étoit pas sans example; l’historien Theophane dit du pape Theodore qu’il mela du sang de Jésus Christ a l’envre don’t il ecrivoit la desposition de Pyrrhus“ i po tome se može misliti, da on drži, da su zaista članovi onog nesretnog sabora umočili pero u krv Hristovu da prokunu Fotija.
  13. Cf. Sylv. Sgtsropulum, Vera historia unionis non verae inter Graecos et Latinos, Hagae, 1660. Sect. IX. cap. 4. (pag. 254).

 


EPISKOP DR NIKODIM MILAŠ
OSMI VASELJENSKI SABOR

 ŠTAMPANO IZDANJE

 Časopis: Hrišćanski život
   mesečni časopis za hrišćansku
   kulturu i crkveni život
 Izdato: mart 1925.
 Godina: četvrta
 Broj: 3
 Strane: 97-114
 Vlasnik: dr Vojislav Janić
 Urednik: Irinej Đorđević
 Štampa: Srpska Manastirska
Štamparija   u Sremskim Karlovcima
 Mesto: Sremski Karlovci

 INTERNET IZDANJE

 Objavljeno: 17. decembar 2007.
 Izdaje: © Svetosavlje.org
 Urednik: prot. Ljubo Milošević
 Osnovni format: Vladimir Blagojević
 Digitalizacija: Stanoje Stanković i Ivan Tašić
 Korektura: Stanoje Stanković
 Dizajn stranice: Ivan Tašić i Stanoje Stanković

 

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *