NASLOVNA » Apologetika, BIBLIOTEKA » Ontološke i kozmološke dodirne tačke teologije i prirodnih nauka

Ontološke i kozmološke dodirne tačke teologije i prirodnih nauka

NIKOLAJ Ludovikos[1]

 

1.Tragajući za arhetipskim modelima slike o svijetu savremene nauke, kada je u pitanju Zapad prije svega bismo trebali da se zadržimo na najsavršenijoj: tj. na slici o svijetu koju daje Toma Akvinski. U njegovoj ontologiji, koja sažima i ponovo prerađuje uglavnom aristotelovsku tradiciju (pomiješanu sa, za ono vrijeme neprepoznatljivim, neoplatonskim elementima) biće opisuju dva para metafizičkih sinteza:
1) Materija i oblik ili vrsta, koji sačinjavaju ipostas svakog bića, i
2) Biće i postojanje, koje biće čine istinski postojećim. Akvinski smatra da stvarno biće nije prosto suština, nego da se nalazi u stanju „čina postojanja“, što znači da je svoj oblik ili vrstu „djelatno“ ostvarilo, dok je prije no što se to dogodi bilo samo „potencijalno“ biće[2].
Na isti način se rađa čitava jedna ljestvica bića. Zamislite jednu apstraktnu kupu[3]: ako se u njenoj osnovi nalazi suština, materija, dakle čista mogućnost, na njenom vrhu je ipsum esse, Bog. Šta to ontološki znači? Bog, vrh piramide, je, kao potpuno Biće, čista energija, actus purus rigiz, čisto i apsolutno postojanje, potpuno aktivan potencijal ili suština. Sva ostala bića su strogo hijerarhijski poređana od vrha kupe do njene osnove, ali u skladu sa čim? U skladu sa stepenom i količinom „čiste egzistencije“, dakle oblika ili vrste ili „aktivnog bića“ koje svako od njih može da ostvari. Što više je biće „aktivno“ to se nalazi na većem stupnju ljestvice; i što je biće više „potencijalno“, utoliko je na nižem stupnju lestvice, gdje je najniže biće materija, čisti neostvareni potencijal. Shodno tome, za Tomu Akvinskog, kao što primjećuje jedan od njegovih znamenitih tumača, E. Gilson, „suština“ svake konkretne stvorene tvari jeste upravo u tome što ona nije apsolutno ostvareno aktivno Biće, Bog: „svaka konkretna egzistencija je određena onim što joj nedostaje“[4]. Na savremenom filosofskom jeziku bi rekli da je egzistencija svakog određenog bića po definiciji suštinski obilježena nedostatkom sveobuhvatnosti, egzistencija znači manjkavo Biće, djelimično učešće u Biću, dakle izloženost nuli, analogno učešću u čistoj egzistenciji (actus) ili potencijalu (potentia). Po Akvinskom se na taj način formira jerarhija umnih priroda. Shodno tome, anđelske prirode su, imajući više actus i manje potentia, bliže čistoj egzistenciji, dok se, među umnim prirodama, ljudska priroda nalazi na posljednjem mjestu. I to zbog toga što ima više potentia , a manje actus od svih ostalih duhovnih priroda, i to šta više na taj način da od materije zahtijeva da učestvuje u njenom Biću, dakle da stiče tijelo: na taj način stvoren čovjek, bez obzira na to što za suštinu ima dušu, jeste složena i u krajnjoj mjeri ograničena egzistencija.[5] Tako složenost, kao odrednica jedne stvarne egzistencije, znači umanjenu egzistenciju, gubitak bića, blizinu nuli. Stvorena egzistencija (a tim više ljudska) nije ništa drugo do prirodom pala egzistencija (u odnosu na savršenost Božanstva), i to u mjeri u kojoj ista pripada većem broju dimenzija stvarnog.
Ono što smatram značajnim u ovoj predstavi o svijetu jeste strogo hijerarhijska struktura, u kojoj jasno pronalazimo tragove neoplatonskog uticaja (kao i uticaje velikog hrišćanskog asimilatora neoplatonizma, sv. Dionisija Areopagita). Ovdje se najveći značaj pridaje apsolutnoj kompaktnosti strukture i zbog toga ovaj kozmološki model nazivam „kompaktni model“. Naravno da se možemo složiti sa značajnim istoričarem srednjovjekovne filosofije, F. C. Copleston-om, da cjelokupan svijet bića, onakav kakvim ga ovaj model prikazuje, nije statičan, upravo zbog toga što Toma smatra da sva ograničena bića po prirodi teže ka aktivnom ostvarenju svojih potencijala. Dakle, svaka suština je jedan centar aktivnosti budući da njeno određenje jeste princip djela ili djelanja egzistencije. Međutim, mislim da se osim ovoga radi i o nekoj vrsti statične dinamičnosti u smislu toga da određena kompaktna struktura i mjesto bića u istoj preostaje temeljna ontološka činjenica ovog modela. Dakle, dinamika je unutrašnja, ili se odnosi na međusobne odnose bića, ali uvijek sa epicentrom u njihovom položaJu u Jerarhijskoj strukturi koji obavezno treba da ostane nepromijenjen. I ne samo to: reklo bi se da svo egzistencijalno djelanje bića upravo treba da ima za cilj očuvanje neizmjenjivosti ontološke strukture. Ta struktura u svojoj apsolutnoj kompaktnosti čini da bića zaista jesu, obezbjeđuje im krajnju istinu o njima samim, a na osnovu razdvajanja duha i materije, potencijala i djelanja u okviru istog.
Takođe je karakterističan i položaj čovjeka u tom „kompaktnom modelu“. Kao što smo vidjeli, bez obzira na to što je njegova tjelesnost prihvatljiva[6] , ovdje je čovjek, slijedeći avgustinovsko i neoplatonsko predanje, takođe uglavnom njegova duša: ona je „oblik“ njegove bezoblične tjelesne materije, ona predstavlja svaku stranu i ispoljavanje njegovog bića . Niža od anđelske suštine, jer ne predstavlja „čisti um“, poput anđela, nego jedan „prost razum“, početakrazuma kojemu je na nesreću potrebno neko tijelo kao susud[7], ona je dužna da se ne zbliži (kako bi Plotin rekao) veoma sa tijelom, da se sa njim ne poveže duboko, da ne bi izgubila svoju istinsku „duhovnu“ prirodu[8]. Nešto značajno što bi ovdje mogli primijetiti jeste to da čovjek u odnosu na ostalo biće predstavlja nepotpunost, strukturalno je u potpunosti određen kao jedno manjkavo duhovno biće, i za njega jedina utjeha jeste to što povezuje svijet čistih umova sa materijalnim, koje je u potpunosti lišeno duhovnosti[9]. Poistovjećivanje duhovnosti i duševnog predstavlja veliki problem zapadne misli, problem koji je posljednjih godina na razne načine ustanovljen i zabilježeni su pokušaji rješavanja istog. Međutim, veoma su značajne posljedice tog shvatanja čovjeka u odnosu na njegov položaj i odnos sa svijetom kao predmetom naučnog saznanja. Na to ćemo se vratiti. Ali ono što je sada zanimljivo jesu neke prve primjedbe na ovaj kozmološki model, koji je u velikoj mjeri poput materice u sebe primio začetke zapadne nauke:
U ovakvoj slici svijeta mislim da je derterminizam već s početka u potpunosti dat i neizbježan. Stroga determinisanost upravlja svakim nivoom hijerarhije obrazujući pored Boga, Jedinog i Prvog Uzroka, niz „drugorazrednih uzroka“, koji određuju bića koja se u hijerarhiji nalaze ispod njih.
Pored činjenice da svijest kao središte duše zadobija ogroman značaj, ona je, kao što je već Sir Jeanse[10] primjećivao, u potpunosti odsutna iz materijalnog, „beslovesnog“ svijeta. Što se tiče te činjenice krajnje je indikativno kritičko proučavanje Decartes-ove filosofije zajedno sa proučavanjem znamenitog savremenog filosofa, Richarda-a Rorty-a. Slijedeći predanje Kartezijanac zaista dušu (u svojim Metafizičkim mislima) smatra suštinom čovjeka i (poput Akvinskog) besmrtnom, nepropadljivom i nematerijalnom pošto ona može da nadgleda nematerijalni svijet ideja, ili tačnije da ga u svojoj umnoj djelatnosti „preslikava“[11]. Kartezijanac poistovjećuje misao i osjećaj. Dakle, mjesto starog aristotelovskog razlikovanja između uma i živog tijela po prvi put zauzima razlikovanje između svijesti i nesvijesti (ili res cogitans i res extensa)[12]. „Nesumnjivo“ umna sigurnost, postaje odlika svijesti nasuprot drevnom pojmu Uma Kartezijanac traga za tačnošću prikazivanog, a ne za mudrošću stvari: put ka novijoj nauci je već otvoren. Ali, sada „sviješću“, dakle „duhovnošću“ ne raspolaže niti živo tijelo, niti osjećaj, niti materijalni svijet. Sve to je mrtvo, a živa je jedino individualna svijest nije slučajno to da jedan Kant vrijeme i prostor smatra isključivo svojstvima svijesti (od momenta kada danas znamo da oni većma predstavljaju svojstva i posljedice materijalnosti svijeta). Ovdje, dakle, imamo apsolutni dualizam „materije“ i „duha“, tijela i duše, svijesti i nesvijesti.
Treća posljedica ovog kozmološkog modela jeste strogi racionalizam (bilo da se radi o idealizmu, bilo o empirizmu što se tiče ovoga Berkeley se ne razlikuje od Hjuma); struktura je dužna da bude u potpunosti odrediva ili, po Einstein-ovim riječima, „Bog ne baca kockice“.
Četvrta posljedica je ono što bih improvizorno nazvao „antikozmičnošću“ ovoga uzorka. Čovjek stoji ne toliko unutar koliko nasuprot tvari, posmatra je (kao svijest), posjeduje je (kao jedini „duhovan“) i gospodari njome, gazi je (kao čista voljnost kao volja za Moć). Ova tema je široka i sam sam napisao jednu knjigu o njoj[13]. On ne vodi dijalog sa Prirodom, nego je analizira, ne sluša je nego joj se nameće. Ontologija Snage, volje za moć, iz prirode ne crpi mudrost, nego je usmjerava ka mitskim istorijskim Ciljevima. Ovo „mitskim“ nisam slučajno rekao. Najnoviji zapadni subjekat je neraskidivo povezan sa onim što Paulo Choelo u svojoj knjizi „Alhemičar“ naziva „Ličnim Mitom“ subjekta iskaz koji, kao što sam na drugom mjestu pokazao, predstavlja kvintesenciju zapadnog misticizma, a koji nastavlja predanje mitske ontologije neoplatonskog Ega (i pogotovo Plotina), „Mitologiju Ega“ kako se meni dopada da je nazivam. Postoje individualni mitovi i plemenski ili državni mitovi, svi izuzetno plodonosni, i kao što je E. Cassirer (u svom djelu Državni mitovi) pokazao i izuzetno opasni.
Peta i posljednja posljedica: Bog koji se nalazi na vrhu skale bića jeste „transcedentan ili uzvišen“, ali ne prestaje biti vrh iste skale na koju su postavljena i bića. Bog je najviše biće, ali mi znamo gdje se nalazi. Ne zaboravimo da za Avgustina, kao i za najveće među misticima Zapada, ljudski um na kraju, makar i teško, može da pozna Boga u Njegovoj Suštini nasuprot jelinskom otačkom predanju koje nešto tako smatra ne samo „najnemogućijim“ (po sv. Grigoriju Bogoslovu), nego i doslovce bogohulnim. Nakon toga u zapadnom misticizmu javljanje jedne panteizmu sklone težnje za poistovjećenjem suštine svijeta sa suštinom Boga (ili poistovjećivanjem teologije sa Ikonomijom u zapadnoj teologiji) nije slučajno niti su slučajne izjave poput ove Hawking-ove da, da bi smo, kad bi pronašli neku teoriju koja bi povezivala kvantnu fiziku sa relativnošću, otkrili „Božiji um“. Sadržaj „Božijeg uma“ na taj način jeste samo i jedino prirodni svijet, i njegove jednakosti.
2.
Sve ove gore navedene posljedice, zajedno sa ostalim drugorazrednim, izuzetno su doprinijele rađanju i razvoju zapadne nauke to ne zahtijeva posebnu analizu. Ali, ta nauka je danas izašla iz granica svoje zapadne materice, izazivajući kod svih kod naučnika, filosofa i teologa duboku iznenađenost. Ali, prije no što budemo govorili o toj iznenađenosti, da ukratko prikažemo i jedan drugi kozmološki model, podjednako arhetipski, ali sada Istočni: model svetog Maksima Ispovjednika.
Kod njega od presudnog značaja nije neka nepobitna kozmološka struktura, budući da se najuzvišeniji Uzrok ne nalazi uglavnom na vrhu neke ontološke piramide, nego u „onome što jeste“, u samim bićima. Tako je Bog, na apsolutno paradoksalan način, i u potpunosti transcedentan, ali i apsolutno u svijetu prisutan. Dakle, po Mistagogiji (644 AV) je Bog „jedini um umstvujućih i umnog, i slovo slovstvujućih i slovstvovanog, i život živih i doživljenog, i svemu sve, i biće i postojanje, za bića i postojanje: (apsolutno u svijetu prisutan, dakle, onaj koji se nalazi u dubinama suštine bića), i sam po sebi nije i ne biva ništa od onoga što se odnosi na ono što jeste i postoji, budući da po prirodi nije sličan nijednom od bića; i toga radi kao bliže o Njemu više priliči reći nebiće, zbog nadbića.“
Radi se o jednom sa ontološke i kozmološke strane potresnom tekstu. Bog je prije svega toliko mnogo i toliko apsolutno transcedentan da jednostavno ne može da se stavi na vrh niti jedne ontološke piramide: U odnosu na Biće On predstavlja nebiće. Apsolutna struktura se ruši jer je Maksimov Bog korjenito nestvoren i nije ga moguće staviti na vrh neke skale bića, čak ni kao ontološki najsavršenije od svih bića. To je čuveni „apofatizam“: šta god da o Bogu kažemo, bilo negativno, bilo pozitivno, On se nalazi mnogo iznad i izvan svega toga. Ali, sveti Maksim govori i nešto drugo, podjednako potresno: da je Bog toliko transcedentan i neshvativ, da istovremeno, potpuno paradoksalno, može da se nalazi i u dubinama bića, određujući Biće i njihovo postojanje. Ali, to je nešto novo: jer znači da se nebiće Božije, Njegovo nadBiće, dakle njegova apsolutna i neshvativa sloboda, nalazi u središtu srca, u jezgru bića. Šta su dakle bića u svojoj suštini?
Upravo ono što je izraženo čuvenom teologijom logosa bića (koji na kraju nije ništa drugo do nestvorene energije Božije). Sada se neću osvrtati na istoriju tog termina[14] (koja je u svakom slučaju u jelinskom predanju poznata, od Kapadokijskih Otaca pa do svetog Grigorija Palame), nego ću reći par riječi o njegovom velikom značaju, da bi razgovarali o jednom trećem kozmološkom modelu koji bih sada nazvao „dijaloškim“. Sva teologija nestvorenih logosa ili energija (koja je na Zapadu potpuno odsutna) znači upravo to da biće svijeta, kao i čovjeka, nije u potpunosti i konačno dato, nego ovdje i sada postaje, doslovce je predmet dijaloga između Boga i čovjeka, ikone Njegove. Kao mali logos, čovjek, putem logosa bića, koja nisu ništa drugo do zasebna, ljubavna stvaralačka htijenja Božija koja se nalaze iza svakog bića, vodi dijalog sa velikim Logosom, Bogom Logosom. Upravo zbog toga je ovdje čovjek u suštini apofatički nepoznat, kao što je to u svakom slučaju i Tvar odgovor na pitanje ko je u stvari čovjek i šta je svijet će biti dat u Eshatonu od strane Boga ali ni tada neće prestati postajanje, razvoj čovjeka kao sve veća i veća i po blagodati različita „prodiranja“ u Biće Božije. Čovjek ovdje dakle nije duša, niti tijelo, niti čak njihov zbir, nego nešto više, kao što zagonetno govori sv. Maksim: čovjek je „sve njegovo“, svaki čovjek je jedan zaseban oblik sveobuhvatnosti, jedan neponoviv način sažimanja cijelog Bića, cijelog svijeta unutar sebe jedan „mikrokozmos“.
Njemu je, naravno, da bi postao, potrebna posebna blagodat Božija, radi se o Tajni Krsta Hristovog, to nije nešto lako i samo po sebi razumljivo radi se o pokušaju ostvarivanja jedinosuštnog u tvari. Dijalog sa Bogom, dakle sa Hristom, čovjeku otkriva upravo taj poseban i neponovljiv način sveobuhvatnosti svakog od nas i na kraju se zaokružuje u očovječenju prirode, dakle u antropološkoj usmjerenosti svijeta, tako da on postane sadržaj čovjeka, i na taj način uveden u onu apsolutnu „namijenjenost“[15] koja će ga učiniti sveobuhvatnim prinosom Bogu, Tijelu Njegovom, dakle Crkvi.
Šta su ukratko ontološke i epistimološke posljedice takvog kozmološkog modela? Rekli bi sljedeće:
Kategorično je isključena svaka vrsta determinizma, jer u ovom slučaju logosnost znači apsolutnu slobodu izraza od strane Boga i odgovor na istu od strane čovjeka: neočekivano i neodredivo postaju dio naše kozmologije i gnoseologije.
Svijest nije individualni, nego šta više društveni, a doslovce i kozmološki događaj. Moja individualna istina nije ništa drugo do način sveobuhvatnog prožimanja svih drugih u meni, a ne neki položaj na ljestvici bića. Tako se razbija svaki dualizam, jer prožimanje po definiciji znači i materijalnost i tjelesnost i zajednicu, a ne samo zatvorenost. Neodredivi lični odnos sa svojim dogodovštinama i preokretima i neočekivanim momentima zamjenjuje racionalizam. Bog i ljudske ličnosti vode dijalog o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svijeta.
Čovjek ne stoji nasuprot svijetu nego ga nosi u sebi. Otvara se za mudrost nestvorenih logosa Božijih koji stvaraju stvorene načine Bića bića i od njih se uči dubinama mudrosti. Čovjek nikada ne vlada, niti gospodari svijetom, nego ga obnavlja i preobražava po ikoni mudrosti i istine Božije koja se krije u utrobi svijeta. Materijalnost svijeta tada otkriva duhovnost Božiju, postaje duhovna materija, ukidajući svaki dualizam između materije i duha. I, Bog nisu bića, nego Onaj koji ih određuje, blagodat koja nije dodata nego obrazuje stvorenu prirodu, a da se pri tom upošte ne miješa sa njom. On joj daruje Svoju apofatičnu i misterioznu dubinu čineći je nepresušnim izvorom smisla i mudrosti.
3.
Ali, u jednom razgovoru kakav je ovaj, nije moguće da završimo ako ne obuhvatimo i jedan konkretan i izbirljiv osvrt na savremenu nauku. Kojoj od ove dvije kozmološke ikone ona bolje odgovara? Najkraće bih odgovorio da dok je začeta u materici prve, nauka danas može da se razvije samo u okrilju druge slike o svijetu…
Savremena fizika preokreće sliku o svijetu iz koje se rodila. Dakle, relativizovala je razlikovanje između materijalnog i nematerijalnog dualizma (wave partice duality)[16] , duplo ponašanje, kao tijela i kao talasa, svih elektromagnetskih sila budući da se sva prirodna tijela (kvarkovi, glioni, netrini i dr.) ponašaju na dvojan kvantomehanički način koji je prvo primijećen kod fotona i elektrona. Relativizovala je klasični pojam vremena vjerovatnoćom postojanja kretanja tijela „unazad u vremenu“, kada ona postaju antitijela (npr. elektron postaje pozitron, pozitivnog naelektrisanja) samo je foton tijelo i antitijelo istovremeno. Na isti način je relativizovan i pojam prostora: nemjesnost je za kvantnu teoriju stvarnost. Tako pri eksperimentu jedan foton, koji se prelama pod uglom od 45 stepeni, koji pak prolazi kroz jedno prelamalo horizontalnog i vertikalnog usmjerenja sa dva izlaza, ne izlazi na jedan ili drugi prolaz, nego istovremeno prolazi kroz oba, na neki način koji nam je, naravno, veoma teško zamisliti. Da dodamo i uništenje apsolutnog determinizma obrtanjem uzročno posljedičnog odnosa kao što je primijećeno kod tahijona kada smanjenje energije neizbježno dovodi do povećanja kretanja, ili paradoksalnu djelotvornost nadstruna, kada imamo proizvodnju tijela preko bronhija koje vibriraju u prostoru od deset dimenzija. Nakon Hublle-a i na kraju sa Penrose-om i Hawking-om znamo za Veliki prasak koji proizvodi svijet iz one početne nepravilnosti vremena i prostora, gdje su gustina materije i oblost geometrije beskonačne, dok poslije John-a Whaller-a imamo i uvođenje takozvanog „ljudskog načela“ u fiziku. Ovo posljednje, zajedno sa uvođenjem ljudske savjesti u fenomen prirode, kao što je to rasvjetljujuće učinila kvantna teorija, pobija klasično zapadno uvjerenje o tobožnjem položaju ljudskog subjekta „naspram“ ili gospodarstvujuće „iznad“ prirodnog svijeta i pokazuje „mikrokozmičnu“ prirodu čovjeka, kao i „makroljudsku“ prirodu svijeta. Svijet se usavršava samo u čovjeku i kroz čovjeka, svijet je po svojoj suštini „ljudski“, pripada Biću čovjeka (a nakon Ovaploćenja Boga Logosa rekli bi smo i ličnom Biću Boga Logosa).
Dakle, ta revolucionarnost savremene nauke pokazuje slobodu logosnog i ličnog djela Božijeg u dubinama tvari. Pokazuje nauku kao nepredvidivi susret ličnosti i u suštini poistovjećuje fiziku i metafiziku (u njenom drevnom, klasičnom smislu). Pokušaji savremenih epistimologa i filosofa, kao što su Rotry, da odu dalje od epistimologije, upravo ka hermeneutici, pokazuje zbunjenost zapadnog čovjeka pred tom revolucionarnošću. Nova naučna hermeneutika ima za cilj da razumije prirodu „upravo na onaj isti način kao što se zbližavamo sa jednom ličnošću“[17], da razumije „lično“ ponašanje prirode i novi položaj čovjeka, koji je i duša i tijelo, i njegove zajednice u istoj. Dakle, kao što izgleda, približava se čas pravoslavne teologije…
4.
Novija zapadna nauka je, dakle, na više načina dovela u pitanje svoju teološkofilosofsku matericu. Istorija tog problema je veoma zamršena i naš ograničen prostor nam nije dovoljan da bi smo je izložili. Pokušaj ukidanja tomističkog dvovlašća prirode i duha[18] je možda bio prvi korak ka jednoj vjerovatnoj izmjeni nepobitne jerarhijske slike o svijetu koju smo vidjeli, i nije slučajno to što možda najznačajniji predstavnik tog pokreta u vremenu renesanse, Nicolas Cusanus, po načinu razmišljanja pokazuje sličnosti prije svega sa mišljenjem svetog Maksima Ispovjednika.
Tako Cusannus svako zasebno biće dovodi u apsolutni odnos sa Bogom ; Bog se ne nalazi samo na vrhu nego i u svakoj tačci piramide bića[19]. Svi udovi svijeta (duh, duša, tijelo) se proizvode istovremeno[20] i, nakon rastakanja kompaktne i apsolutne ontološke jerarhije bića, svako od njih je moguće da se smatra apsolutnom i samodovoljnom jedinstvenošću, sa punim prisustvom Boga unutar iste[21]. Na taj način, naravno, kao da su Biće Božije i tvar isto, pored Causannus-ovog pokušaja da ih razlikuje[22]. Ta težnja da se svijet shvati savječnim Bogu (pored toga što dolazi do pokušaja da se ontološki napravi razlika između to dvoje) težnja koja na istoku ima svoju paralelu u Origenu jeste ono što predstavlja najveći Causannos-ov, problem koji je rasprostrt u istoriji ka platonizmu naklonjenog Zapadnog Misticizma. (Koliko kod M. Ficcino-a toliko i kod J. Bruno-a[23], ta težnja, pored toga što ne vodi do potpunog poistovjećivanja Boga i svijeta, već predstavlja preovladavajući element njihove kozmologije). Ovdje suštinska razlika sa linijom Kapadokijci – Maksim – Palama jeste upravo ono „vođenje dijaloga“. Dok je, dakle, u slučaju Saizapiza i njegovih sljedbenika, postojanje Boga u svijetu za svijet pasivno i ontološki neobjašnjivo, budući da razlikovanje između Suštine i Boga i Njegovih energija/ logosa ne postoji, u slučaju Jelinskih Otaca to postojanje Boga u svijetu jeste dijaloški, mogući i višeslojni susret logosaenergije Božije sa logosom – energijom umnog bića i preko njega i sa cijelim svijetom. Tako, u drugom slučaju, susret jeste dugo i peripetija prepuno ontološko saputništvo sa neočekivanim i stalno novim preokretima i izgledima, jedno „događanje u zajednici“ nestvorenih logosa Božijih sa tvarju, činjenica koja kozmologiju neprekidno čini jednim dijaloškim iznenađenjem zaista se Stvaranje nastavlja sve do Eshatona.
Zaista bi bilo očaravajuće praćenje stupnjeva od demistifikovanja matematike kod Kepler-a i Galilei-a, gdje se ljudski um postavlja pored Boga, do poistovjećenja Logosa i Prirode po prvi put u Hobbes-ovom opusu (u njegovom čuvenom djelu Leviathan). Priroda postepeno postaje neka vrsta Boga, postaje još i izvor vrijednosnih i moralnih stavova i položaja, ali ta težnja čiji se odjek danas sreće ili u zapadnim ekološkim pokretima ili u neopaganizmu i neoidololatrijama (fenomen koji se preselio i u našu zemlju), nije dovoljna da istakne bogatstvo Bića prirode, na koje savremena fizika ukazuje. To bogatstvo podrazumijeva neprekidno dejstvo jedne nestvorene Ličnosti unutar Svijeta, ono je susret Ličnosti, božanstvenih i ljudskih, predstavlja učešće i zajednicu i obostrani dijalog, predstavlja, kao što smo rekli, jedno „događanje u zajednici“.
Danas već zapadna slika o svijetu može da pronađe svoju punoću i istinu samo uz pomoć jelinskog otačkog načina posmatranja svijeta…

 


NAPOMENE:

  1. Protoprezviter Nikola Ludovikos je profesor Više Crkvene Škole u Solunu i Pravoslavnog Instituta u Kejmbridžu.
  2. Sont. Gent. II, 54
  3. E. Gilson, Le Thomisme, a la philosphie de la Saint Thomas d Aquin, 1989, str. 176
  4. E. Giloson, ibid., 176.
  5. J. Aquinas, De ente et essentia, Vrin, 1982, 60.
  6. F. C. Copleston, isto, str. 187-189.
  7. Sum. Theol. I, 75, 7; I, 79, 2.
  8. E. Gilson, isto, str. 253
  9. E. Gilson, isto, str. 254.
  10. James Jeanes, Physics and Philosophy, 276.
  11. Richard Rotry, Philosophy and the Mirror of Nature, Princeton Univ. Press 1980.
  12. Richard Rotry, isto, str. 76
  13. vid. Λουδοβίκος, Νικόλαος (1999): Η κλειστή πνευματικότητα και το νόημα τον εαυτού. Ο μυστικισμός της ισχύος και η αλήθεια φύσεως και προσώπου, εκδ. Ελληνικά Γράμματα, Αθήνα.
  14. vidi: (1992): Λουδοβίκος, Νικόλαος, Η ευχαριστιακή οντολογία : τα ευχαριστιακά θεμέλια του είναι, ως εν κοινωνία γίγνεσθαι, στην εσχατολογική οντολογία του Αγίου Μαξίμου του ομολογητή, έκδ. Δόμος, Αθήνα.gdje postoji i za ovo vezana bibliografija
  15. Da opet upotrijebim jedan Rotry-ev termin (isto, str. 37)
  16. Za primjedbe vezane za savremenu fiziku koje slijede vidi: A. RAE, Quantum Physics: Illusion ore reality? Cambridge Univ. Press 1986;
  17. Richard Rotry, isto, str. 432
  18. npr. Sum. Theol.1,9 VIII, Art. I; Cont. Gent. 1; III, 68
  19. Doct. Ing. III, 1
  20. Doct. Ing. II, 4
  21. Doct. Ing. III, 1
  22. Doct. Ing. II, 1; II, 2
  23. Cf. J. Bruno, De immenso, II, 12

 


Sa grčkog jezika prevela
Maja Rašović

Izvor
Vidoslov, br. 31, 2004

Digitalizacija:
verujem.org

Pripremio
Gojko Sredović

 

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *