NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Žitija svetih » OD KOSOVA DO JADOVNA (PUTNI ZAPISI)

OD KOSOVA DO JADOVNA (PUTNI ZAPISI)

 

OD KOSOVA DO JADOVNA (PUTNI ZAPISI)
 

 
JEZIVO SVJEDOČANSTVO
 
JEZIVO SVJEDOČANSTVO
Iz GLINE
Iz MAJSKIH POLJANA
Iz GORNJEG SELIŠTA
Iz ROVIŠKE
Iz BALINCA
Iz DABRINE
Iz DRAGOTINE
Iz DRENOVCA
Iz GORNJEG KLASNIĆA
Iz DONJEG KLASNIĆA
Iz ČEMERNICE
Iz BATINOVE KOSE
Iz BOVIĆA
Iz VRGIN MOSTA
Iz BOSANSKE BOJNE
Iz SLAVSKOG POLJA
PRIZNANJE USTAŠKOG UČESNIKA U KLANJU, HIMLIJE BERBEROVIĆA
ŽIVO SVEDOČENJE PREŽIVELOG SRBINA, SERĐA POLJAKA
STRAHOTE NA DNU JAME
 


 
JEZIVO SVJEDOČANSTVO
 
Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u Glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca avgusta god. 1941., bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj. Iza toga slijedilo je masovno ubijanje Srba u Baniji, Kordunu, Slavoniji, Lici.
Evo strašnog svedočanstva i optužbe Ljubana Jednaka, On je o svojim doživljajima one jezovite noći pričao jednostavnim riječima, bez uzbuđivanja. Njegove jednostavne riječi bile su prodorne, strašne. Govorio je tiho i sabrano, ali njegovi su prsti nervozno lupkali po stolu:
„Evo, kako je to bilo – započe Ljuban; – 29. avgusta 1941. sjedio sam kod kuće, u Selištu. Ljudi su u selu i okolici bili zaplašeni, jer su kolali glasovi, da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se, da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.
29. avgusta nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspio sam se provući i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednu kuću, kad dođe jedna baba: „Bježite, evo ustaša“!
Opet sam pobjegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli, da su me ustaše već tražili. Iz ovog su sela već bili odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Niko nije znao, štaće biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.
Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao, šta da radim. Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu.
U zao čas!
Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše hapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeći, pa bi me možda mimoišle patnje, koje sam doživio.
Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali srpsku majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svečanost. Slutili smo zlo.
Pitali su nas, da li hoćemo da nas smjeste u crkvu ili u općinu. Padali su razni odgovori. I mene su pitali. Vidio sam, da je besmisleno birati, pa sam odgovorio, da mi je svejedno.
Dali su me u općinu. Bježati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima, koji su bili do zubiju naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladić, još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i promatrao pred kućom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bili su tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao, da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali!
Dugo smo sjedili u općini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se, što će se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo.
Oko 3 sata po podne zabruji pred općinom kamion. Provirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.
Kad je kamion stao, izdere se ustaša Tusić, da pregledaju uhapšene, nemaju li oružja. Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama uhapšenih. Zapomaganje i vika:
Nemojte, braćo! Spasite, kumim vas Bogom!…
Psovke i udarci.
Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i čuli su se uzdasi jadnog čovjeka.
Srušio se, ali se opet pridigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je s čela prokapala krv na njegovu bijelu košulju. Jedan dječarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormara, krv je poprskala pod. Prostačke kletve i zvjerski smijeh ustaša pomiješali su se sa vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava.
– Majku vam srpsku, pišat ćete danas krv – urlali su podivljali ustaše.
– Gospodine, pa šta sam vam skrivio… Nemojte, ako Boga znate! Smiluj se!… – zaklinjali su tučeni.
Uspio sam se neopaženo pomiješati s onima, koji su već bili tučeni.
Razbojnici su tučenima prevrtali cepove i otimali im novac. Ljudi su sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama porodila se svađa zbog plijena. Kod pretrage jednog čovjeka pronašli su 3000 dinara i počeli se za te pare tući…
Onda su nas izveli pred kuću. Vratio se prazan kamion. Gledao sam naokolo, neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom, da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:
– Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam, da ne mogu i ne smijem…
I okrenu se. Pala je komanda.
Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesretnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je to bilo teško, jer su bili isprebijani.
Kad j e kamion pošao, zaletio se na mene Đuro, kojega sam maločas molio, da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali, prije nego što sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promjenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir! Zaprepastio sam se, kako se čovjek u času prometnuo u zvijer. Nisam to shvaćao, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja?
Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željezničkoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je već bilo nešto Srba iz okolnih sela. Gurali su ih u vagone. I nas su tjerali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom teretnom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugome po nogama.
Bilo je nesnosno vruće, i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu zraka. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvijest, dječaci su zalomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ.
Vagoni su stajali na pruzi i čekali odnekuda lokomotivu. Vrijeme je prolazilo, činilo mi se, da sve traje vječnost. Privukao sam se prozorčiću i ugledao pred vagonom Stanka Žužića iz Gređana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga, da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.
– Marš, svinjo! – bio je njegov odgovor.
– Stanko, ako Boga znaš, vode mi dodaj – molio sam dalje.
– Marš!
Spuštala se noć. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža. Ljudi su željeli, da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.
Prošla je čitava noć. U zoru su počele pripreme za odlazak.
– Prikopčaj ovaj vagon – čuli smo komandu izvana – ovi idu na prisilni rad…
Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati vječno. Naći će se pravde i za nas u svijetu.
U tom raspoloženju dovezao nas vlak do Gline.
Vrata se s bukom otvoriše. Svježi je zrak prostrujao u vagon. Po dvojica smo skakali iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Gledali su nas krvavo.
Odvedoše nas pred Glinsku crkvu. Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač Nikica Vidaković:
– Došli ste, majku vam vlašku! De, uvedi ih, da se pomole svom srpskom bogu. Bit će im za dušu… Trkni po ključeve, da sve mrcine zatvorimo u crkvu…
Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati. Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrtjeli glavom i govorili, daće nas pobiti. Većina se nadala, da ćemo na prisilan rad. Bili smo žedni i gladni. Polijegali smo.
Škljocnu brava na vratima. Ulaze neki Paja Kreštalica i Milić:
– Diži se!
Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici.
Nade su ponovno rasle.
Oko podne dolazi neki ustaški natporučnik i pita nas, ima li koga, tko je prekršten. Javila su se dvojica, i njih je natporučnik poveo sa sobom.
– Biće, da ovi ne moraju na prisilni rad – tješili su se neki…
Poslije podne opet uđoše neki ustaše.
– Tko je Pero Miljević? Pero se javio.
– Deder, golube, priđi bliže. Šta ti znaš o četnicima? Govori sve šta znaš…
– Znam, da ima popis četnika kod bilježnika govorio je ustrašeni Pero.
– A jesi li ti četnik?
– Nisam…
– Nisi, boga ti tvoga! Nisi četnik, je li, kurvo vlaška! A tko je godine 1935. pucao na Malinca, ha? Majku ti tvoju…
I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrnio. Najprije j e vikao, kasnije je samo stenjao.
I opet odoše.
Pred noć su došli neki ustaše:
– Tko ima novaca, neka dade, kupit će im se hrana. Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara.
Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu.
Ali niko se nije vratio sa hranom.
U suton stao je pred crkvom kamion. Došao je tiho i, tek kad su se vrata otvorila, začulo se zujanje motora.
Protrnuli smo. Zašto nas u noći hoće odvesti? Ali, prije nego što smo se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.
– Palite svijeće!
Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće. Oko nekih svijeća dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htjele gorijeti. Nisam praznovijeran, ali sam dobro vidio, da velike svijeće nisu htjele da gore. „To je neki znak“, šaptali su starci drhtavim usnama.
Svjetlo drhtavih svijeća osvjetlilo je crkvu i ljude. Sjene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo, da se u tišini mogu nadaleko čuti.
– Vjerujete li u našeg poglavnika? – zaurla jedan ustaša.
– Vjerujemo – čulo se nekoliko glasova.
– Vičite: „Živio poglavnik!“ Neki su vikali.
– Jače, majku vam srpsku! Jače… Odjednom zapuca karabin preko naših glava.
– Lezi – viče jedan krvnik. Složismo se svi, ko jedan, na crkveni pod.
– Diži se!… Lezi, diži se… lezi… Nespretni su se ljudi dizali i opet padali…
Tako nekoliko puta, dok nije jedan razbojnik riknuo na ustaše:
– Šta se igrate, boga vam vašeg!… Skidaj sa sebe sve – okrenuo se prema nama – odijela, cipele, sve!
Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlače. Ljudi su sjeli i počeli skidati cipele. Niko nije pitao, zašto treba skidati. Svi su radili brzo kao u nekoj groznici, sve u strahu, da će biti zlo ako ne požure. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano.
Dok smo se svlačili, razbojnici su haračili i razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su banditi na nas pjeneći se od bijesa i psujući u sav glas.
Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama. Kao pomamni počeli su po nama gaziti, tući nas kundacima i puščanim cijevima, udarati nas cokulama, gdje stigoše. Nastala je zaglušna kuknjava, plač i zapomaganje.
– Gdje je Pero Miljević? – pita neki ustaša. Pero se javlja slabim glasom. Bio je već teško ispre
bijan i molio je, da ga ne tuku. Opet su ga ispitivali o četnicima.
U ruci ustaše bljesnuo je nož u osvjetljenju crkvene svijeće. Zastao nam je dah.
Polako se ustaša primakao Peri i, što bi trenuo, zabio mu nož u vrat. Pero pade bez riječi. Krv je šiknula, i čulo se još samo krkljanje čovjeka, koji je umirao. Vidjelo se, da je ustaša vješt svom krvavom zanatu.
Pitali su nas ostale, znamo li šta o četnicima. Javio se neki Stojan Bajić, da će nešto reći o četnicima. Vjerovao je, jadan, da će spasiti glavu.
– Sve kaži, bit ćeš pušten kući – hrabre ga razbojnici.
– Sve ću reći, samo me pustite… Stojan je nešto pričao, ali nije ni dospio svoju pri
ču dovršiti. Zaklali su i njega.
Nastalo je sada sveopšte klanje. „Kolji, kolji…!“ vikao je jedan razbojnik…
To se ne može opisati – zastao je na čas Ljuban prešavši rukom preko čela. – Kao da sada gledam, kako ljudi kleče i zaklinju ustaše, da ih poštede. Ali… jedan duboki udarac nožem u vrat i jedan zakretaj nalijevo… i svršeno. Žrtva se još pokušava pridići, ali udarac kundakom u glavu dovršava krvničko djelo. Neki se otimaju, dižu ruke na obranu, drugi čekaju na udarac kao ovce. Jednome je udarac nožem, mjesto u vrat, sletio u lice, drugome u ruku, neko je potrčao, a ustaša nagnuo za njim i zahvatio ga nožem pred zidom… Prskao je mozak, krv je klokotala po kamenitom crkvenom podu i polako, u širokom mlazu, tekla prema crkvenim vratima.
Iz početka zaglušna vika pomalo je jenjavala. Ali ubijanje bespomoćnih ljudi trajalo je čitavu vječnost. Čuli su se jauci onih, koji su ležali u krvi. Nisu još svi bili mrtvi.
Gledao sam prizor šćućuren uza zid. U kutu iza crkvenog ormarića bila je tama. Zavukoh se iza ormarića, čekajući da ustaše svrše svoj posao.
Sve je više.tišina ovladavala crkvom. Žrtve su ležale porazbacane po čitavoj prostoriji. Poneki je još trzao nogom ili rukom, odnekuda se još čulo stenjanje. Ustaše su se odmarali, brisali krvave noževe i kundake. Neki su izašli pred crkvu.
Jednog momenta, kad se sve smirilo, i kad su se razbojnici skupili pred vratima, skočih nečujno iz svoga skloništa i bacih se među poklane, u mlaku, još toplu krv. Za mnom je skočio još jedan, koji se bio također sakrio. Ispružili smo se kao mrtvi među mrtvima. Ali ovaj drugi, koji je slijedio moj primjer, zlo je svršio: Ušao je ustaša, opazio je da se miče i prišao mu. Gurnuo ga nogom:
– Diži se! Čovjek se digao.
– Deder glavu na stol!
Zgrabio ga za kosu i pritisnuo mu glavu na stol. Tada je nožem zarezao u vrat i naredio jadnom čovjeku da pjeva. Krv je šiktala iz vrata, a iz grla žrtve čulo se krkljanje. Drugi razbojnik zamahne strahovito kundakom: glava je bila razmrskana, a nemoćno tijelo klonu.
Trojica su se sakrila u oltar. Kasnije su se popeli na zvonik. Poslije sam saznao, da su tamo bili dva dana i dvije noći i da se nikakvim obećanjima nisu dali skolnuti da siđu. Nakon dva dana skinuo ih je hicem iz puške ustaša Stevo Mulac.
Ležim ja tako u lokvi krvi među pobijenim Srbima i čekam daljnju sudbinu.
Ustaše razgovaraju o svršenom poslu. Hvale se i cerekaju. Iznenada jedan mladić, koji je kraj mene ležao, diže krvavu glavu i zastenje:
-Nije gotovo majku vam vašu!
Uz psovku priskoči mu ustaša i ubije ga.
I sada se lupeži dosjetiše, da bi još neko među nama mogao biti živ, i počeše redom tući kundacima po žrtvama i zabadati noževe. Dobio sam nekoliko udaraca kundakom, ali se nisam ni pomakao. Jedan od koljača udarao nožem redom. Približavao se meni. Zarinuo je nož u tijelo pokraj mene, a zatim kleknuo meni na leđa i udario u tijelo slijedećeg… Mene j e preskočio… Čitavo vrijeme nije me napuštalo uvjerenje, daću biti spašen.
Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stubištu mi je glava udarila o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života.
Baciše me na kamion, koji je već bio skoro pun leševa. Ležao sam na leđima. I dalje su ustaše slagali svoje žrtve. Bila je već kasna noć. Vrebao sam priliku, da se izvučem, ali ona se nije ukazala. Kako sam ležao nauznak, doživio sam tada još strašniju stvar: na mene položiše leš ubijenog čovjeka, a prerezani grkljan pokrije mi usta…
Ljuban zastade. Pogledao me je i smeteno se nasmiješio:
Nisam vjerovao, da čovjek može u tako kratkom roku preživjeti takve strahote. No meni se usjekla tada u mozak misao, uvjerenje, da neću poginuti. Možda me je ta sigurnost i spasila…
Evo, kako je bilo dalje:
Nismo se daleko vozili. Uskoro sam osjetio, da kamion ide po neravnom tlu. Čuo sam komandu:
– Vozi bliže jami!
Tu su čekali krvnici, koji su i ovdje, nad jamom, obavljali svoj posao. Velika jama bila je već do polovine puna leševa. Bacali su nas s kamiona u jamu. U samoj jami slagali su ustaše leševe kao cjepanice.
Uhvatiše me za ruke i noge i zaljuljavši me nekoliko puta baciše me u jamu. Pao sam na mekano, na leševe. Vukli su me još malo po jami i složili me na određeno mesto. Imao sam sreću, našao sam se opet pri vrhu.
Čitavu sam jednu vječnost tu ležao. I dalje su stizali kamioni, i to sa živim ljudima. Tu, nad jamom, tukli su ih sjekirama i čekićima po glavi i bacali ih u jamu. Nije tu bilo mnogo vike i zapomaganja. U noćnoj tišini čuli su se najviše udarci sjekirom, koji prigušeni jauk i – ustaške psovke. Iskrvavljena tijela muklo su padala u jamu.
Doveli su jednu mladu ženu. Mislim, da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame silovali i zatim je ubili iz karabina…
Kasno u noći bio je krvavi posao završen. Neki su krvnici još skakali u jamu i hodajući po leševima tražili prstenje i druge vrednije stvari. Jednome je zapela za oko moja majica. Počeo me natezati i prevrtati, da mi je skine. Soptao je, mučio se i konačno je skinuo. Nije primjetio, da sam živ.
Postalo mi je još hladnije i drhtao sam. Plašio sam se, da ustaše ne zapaze drhtanje.
Nad jamom su ustaše gledali svoje žrtve. Neka žrtva još se micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu…
I konačno sve se smirilo. Krvnici su se okupili podaleko od jame oko fenjera razgovarajući o svojim podvizima. Skoro potpuna tama ovladala je jamom i okolicom. Počeo sam se pripremati na bijeg.
Ispitujući pogledom okolinu i pridigavši se malko, odjednom zapazih da se među leševima diže jedna prikaza. Dopuzao je do mene.
– Jesi li živ? – pitao je šapatom čovjek.
Šutio sam i nisam ni ovoj preživjeloj žrtvi htio priznati da sam živ. Ali čovjek me je gurkao i šaptao mi, da treba bježati.
Sporazumjeli smo se i dogovorili.
Ustaše su bili zabavljeni svojim pričama i bili su podalje. Okolina jame bila je u tami.
Izvukli smo se nečujno jedan za drugim prema jednoj živici. Pekla me je rana na nozi, ali mogao sam hodati.
Udaljavali smo se sve više od svjetla fenjera. Glasovi koljača sve su se više gubili u tami… Rastao sam se od mog sapatnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.
Nisam znao, gdje se nalazim, i lutao sam naokolo nasumce, u želji da što dalje odem od jame. No kako sam se zaprepastio, kad sam se, nakon lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame! Kao pomamom okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljača.
Dolutao sam napokon do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Lončara, gdje sam živio šest mje-seci…
Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Mog druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatili i ubili…“
 
POMENI, GOSPODE, „OD RUKU ZLODJEJA UBIJENE“ U GLINI
 
Noću izmeću 12. i 13. maja 1941. godine ubijeni u staroj crkvi u GLINI:
 
Iz GLINE:
 
Milan Đukić
Miloš Jajić
Radovan Krasulja
Stanko Branković
Aleksandar Babić
Branko Babić
Uroš Banjeglavić
Stanko Bogunović
Ilija Bogunović
Petar Ćorković
Miladin Ćeran
Nikola Arbutina, trgovac
Lazo Arbutina
Stanko Bogunović
Ilija Bogunović
Stevan Branković, advokat
Jovo Bodrić, učitelj
Miloš Brković, kovač
Milan Brković, geometar
Aleksandar Babić, trgovac
Branko Babić, đak
Petar Baltić, remenar
Milan Bojković, poslovođa Bat. radnje
Vladimir Blidović, sudija
Boško Brković, gostioničar
Nikola Brković, ratar
Milan Brković, ratar
Stojan Vujčić
Milorad Vujčić
Marko Vujasinović, trgovac
Mojsije Vujasinović, trgovac
Stojan Vujaklija, krojač
Damjan Gledić, nadcestar
Stevo Gajić, gostioničar
Ljubomir Gajić, doktor (?)
Josif Gavrilović, trgovac
Mile Gvojić, trgovac
Gojko Guteša, doktor (?)
Jovo Grebljanović, dobrovoljac, pekar
Stojan Dukić, berberin
Luka Dukić, stolar
Stanko Demić, gostioničar
Svetozar Davidović, načelnik opštine
Branko Egić, oficir
Nikola Žutić, trgovac
Milan Živković, kovač
Stojan Jednak, krojač
Vaso Jakšić, knjigovezac-tiskar
Milan Jarić, gostioničar
Đuro Janković, bankar
Svetislav Janković, trgovac
Miloš Krnjajić, ratar
Petar Kukuleča
Jovan Katić, trgovac
Dušan Kralj, učitelj
Jovo Košutić, stolar
Janko Košutić, trgovac
Ilija Letić, otac, pekar
Dušan Letić, sin, đak
Boško Letić, limar
Đuro Ljubičić, obućar
Damjan Metikoš, otac, trgovac
Božo Metikoš, sin, trgovac
Pero Medić
Jovo Mirković, sudija
Jovo Meandžija, mesar
Janko Milošević, gostioničar
Mile Momić, gostioničar
Nikola Meancija, mesar
Boško Meandžija, inžinjer
Dušan Mišljenović, činovnik
Marko Opalić, trgovac
Milan Opalić, đak
Strahinja Opalić, đak trgov. akademije
Milan Pjevac
Pero Pjevac
Đuro Pjevac, učenik bogoslovije
Damjan Podunavac, otac, trgovac
Miloš Podunavac, sin
Svetozar Pokrajac, umro
Bogdan Pokrajac, trgovac
Rade Ratković, otac,bilježnik
Dragan Ratković, sin
Živko Radojčević, bankar
Adam Resanović,obućar
Stanko Rebrača, činovnik
Vaso Rušnov, kolar
Evica Rebrača, učiteljica
Kojo Sunajko, otac, lekar
Pero Sunajko, sin, đak
Nikola Sunajko, sin, đak Trg. Akademije
Janko Stojić, bilježnik
Slavko Stojanović, otac, trgovac
Perica Stojanović, sin, đak
Risto Savić, Bosanac, trgovac u Bat. radnji
Miloš Samardžija, kovač
Mila Samardžija, tapetar
Nebojša Sužnjević, student medicine
Ratko Sužnjević, đak
Dragoslav Tomić, bankar
Dušan Tomić, staklar
Petar Ćorković, trgovac
Stojan Ćelap, trgovac
Pero Ćelap
Stevo Uzelac, gostioničar
Stojan Haler, geometar
Dmitar Carić, otac
Josif Carić, sin, trgovac
Pero Džakula,obućar
Miloš Džakula, trgovac
Stojan Šušnjar, gostioničar
Đuro Štupa, slikar
Perica Šteković, đak
BOGDAN Opačić, SVEŠTENIK
 
Iz MAJSKIH POLJANA:
 
Jovan Badrić
Jovo Popović
Petar Pavlović
 
Iz GORNJEG SELIŠTA:
 
Jovo Jednak
Bogdan Jednak
Pero Jednak
Vasilj Jednak
Ilija Jednak Petar
Rajšić
 
Iz ROVIŠKE:
 
Jovan Ivatović
Pero Ivatović
Dušan Kralj (Petra)
Dušan Kralj (Laze)
 
Iz BALINCA:
 
Đuro Vojnović
Mile Mrđenović
Petar Mrđenović
Simo Čučković
Mile Čučković
Lazo Čučković
Đuro Čučković
Marko Roksandić
 
Iz DABRINE:
 
Luka Miletić
Janko Miletić
Stevo Miletić
Kuzman Miletić
Jovo Miletić
Đuro Miletić
Nikola Miletić
Petar Miletić
Jovan Miletić
Mile Miletić
Simo Miletić
Janko Miletić
Milan Stojić
Đuro Stojić
 
Iz DRAGOTINE:
 
Stanko Vukičević
Dušan Vukičević
Ilija Vukičević
Stanko Vukičević
 
Iz DRENOVCA:
 
Slavko Čavić
Ranko Čavić
Tanasije Čavić
 
Iz GORNJEG KLASNIĆA:
 
Dragan Petrović
Jovan Anđelić
Lazo Anđelić
Stevan Anđelić
Adam Anđelić
Ostoja Rudić
 
Iz DONJEG KLASNIĆA:
 
Milan Momić
 
Iz ČEMERNICE:
 
Pavle Ratković
Dušan Ratković
Petar Ratković
Rade Bodlović
Dragan Bodlović
Dušan Bodlović
Adam Bodlović
Pavle Bakić
Stanko Bakić
Petar Bakić
Janko Bakić
Pavle Bakić
Petar Bakić
Dušan Bakić
Stanko Novaković
Marko Novaković
Milan Novaković
Stojan Novaković
Janko Novaković
Petar Bakić
Dušan Relić
Đuro Relić
Pantelija Relić
Stevo Relić
Mile Relić
Simo Relić
Pavle Vlaisavljević
Sava Vlaisavljević
Marko Vlaisavljević
Adam Vlaisavljević
Nikola Novaković
Stojan Novaković
Božo Bakić
Rade Bakić
Petar Popović
Jovan Popović
Mihailo Bakić
Vasilj Bakić
Nikola Bakić
Milan Bakić
Milan Gušić
Rade Gušić
Ljuban Dragojević
Mile Dragojević
Dragan Dragojević
Marko Dragojević
Pero Dragojević
Dragan Dragojević
Nikola Lončar
Milan Lončar
Simo Lončar
Vaso Zimonja
Simo Radošević
Mile Eremija
Pero Eremija
Nikola Eremija
Slavko Korać
Nikola Korać
Đuro Korać
Tešo Dević
Dragan Dević
Rade Dević
Petar Dević
Rado Dević
Gajo Dević
Ilija Dević
Sava Dević
Milan Dević
Ilija Dević
Adam Lončar
Pero Lončar
Pajo Lončar
Nikola Lončar
Stojan Crevar
Josif Crevar
Janko Crevar
Stanko Crevar
Đuro Medak
Mile Kraguljac
Janko Erkman
Ilija Erkman
Stanko Vrčić
Janko Vrčić
Mile Kajganić
Miloš Kajganić
Đuro Kajganić
Pavle Kajganić (star.)
Pavle Kajganić
Vaso Kajganić
Stanko Kajganić
Dragan Drobnjak
Bogdan Drobnjak
Mihailo Drobnjak
Pavle Drobnjak
Stanko Stanojević
 
Iz BATINOVE KOSE:
 
Dušan Hajduković
Marko Čavić
Petar Borota
Uroš Borota
Matija Ivković
Stanica Radošević
Milka Radošević
Dušan Ajdinović
Tešo Radošević
Sava Ajdinović
Stanica Ajdinović
Milan Ajdinović
Tanasije Čavić
Mirko Čavić
Slavko Čavić
Damjan Čavić
Miloš Čavić
Đuro Čavić
 
Iz BOVIĆA:
 
Nikola Radanović
Dušan Radanović
Jovo Popović
Stojan Miščević
Sava Radanović
 
Iz VRGIN MOSTA:
 
Ilija Vukmirović
Milan Barbir
 
Iz BOSANSKE BOJNE:
 
Janko Repac
 
Iz SLAVSKOG POLJA:
 
Petar Samardžija
 
Ovo je samo deo imena koja su za sada nama poznata.
Službe na malom oltaru GLINSKIH NOVOMUČENIKA:
 
Treće nedelje Uskršnjeg posta
Na Đurđic 13. maja
Na Vidovdan
Na Usekovanje glave
Sv. Jovana Krstitelja
Na Krstovdan, 14. (27) septembra.
Paroh Glinski Miloš Đ. Mićić
 
Prilog 2.
PRIZNANJE USTAŠKOG UČESNIKA U KLANJU, HIMLIJE BERBEROVIĆA
 
Drugo svedočanstvo, to jest priznanje potiče od jednog ustaškog učesnika u klanju u Glinskoj crkvi, Hilmije Berberovića, iz Bosanskog Novog. Posle pokolja u Glini on je došao u Beograd (gde je do rata radio, pa kao poznavalac prilika upućen je bio da tajno ubije nekog nemačkog vojnika i time izazove streljanje novih 100 Srba!) U Beogradu je uhapšen i pred policijom je o pokolju u Glinskoj crkvi priznao ovo:
„Početkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 25 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gde smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani. Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Tada je komandir satni je određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje. Prije nego što pođu na ovaj posao, davano im je alkoholno piće, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Dobrić Josip i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, – neke klali preko vrata, a neke udarali gde stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor. U više mahova desilo se da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen. Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: „Živio kralj Petar“, „Živjela Jugoslavija“, „Živjela kraljica Marija“, „Živjela Srbija“, „Dole ustaše“, „Dole Pavelić“, itd. Klanje je počinjalo u 22 sata uveče, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je poslednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se 7 do 8 puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve.
Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali. Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gde su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica, koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani. Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negde na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili“. (Iz arhive Sv. Sinoda, Sin. br. 1060/237/1947, Prilog 1, str. 46- 48).
 
Prilog Z.
ŽIVO SVEDOČENJE PREŽIVELOG SRBINA, SERĐA POLJAKA
 
O Jadovinskom logoru na Velebitu i stradanju u Jadovinskim jamama postoj i živo svedočenje preživelog Srbina Serđa Poljaka, iz Šibuljine – (Tribanj) kod Karlobaga, koji je sa drugim Srbima iz istog sela bio odveden u logor na Jadovno i bačen u jednu od jama, ali je čudnim načinom ostao živ, spasao se noću iz jame i pobegao. Kasnije je otišao u partizane i poginuo 1942. godine. O njemu piše i njegovo svedočenje o Jadovnu prepričava Pavle Babac u knjizi „Velebitsko podgorje 1941-45“:
„Logor kod sela Jadovna i put do gubilišta u kraškoj jami opisao je očevidac Serđo Poljak, koji je u drugoj grupi Šibuljčana iz Karlobaga doveden neposredno na Jadovno, a zatim, nakon nekoliko dana, odveden na streljanje u krašku jamu iz koje je, iako teško ranjen, uspeo da se spase pukim slučajem… 22. aprila(1941), oko 8 časova ujutru, stigoše iz Kruščice isti naoružani pozivari (ustaše) po drugu grupu (Srba iz Šibuljine), koja je ovog puta bila nešto veća… Ta druga grupa, u kojoj su se nalazili Babac Vladimir, Lukić Dragan, Lukić Marko, Poljak Nikola, Poljak Serđo i Poljak Stevan, krenula je iz Šibuljine preko Kruščice za Karlobag.
Iz Karlobaga su pješice oterani preko Baške Oštarije i preko grebena Metle u Jadovno… 22. aprila prije podne nalazili su se u pokretu, pješice na putu iz Karlobaga prema Baškim Oštarijama. Vezani žicom po dvojica, išli su lagano, u prvom redu Serđo sa Draganom, iza njih Nikola sa Stevanom, a na začelju Marko sa Vladimirom. Njih je pratilo osam naoružanih ustaša … Nebo je bilo oblačno, počela je padati sitna kiša. Prošlo je podne. Kiša je prestala… Išli su pravo, uzdignute glave, mirno i ponosno potpuno uvjereni da su nevini, i da su pravda i Bog na njihovoj strani. Starina Vladimir Babac, poznat po svojoj prirodnoj inteligenciji, veoma načitan i duhovit čovek, poneo je toga dana sa sobom knjižicu Svetog Pisma…
Dan se počeo gasiti… Spuštao se mrak… Hodanje je postalo znatno teže. Spuštajući se niz padine grebena Metle videli su prva svetla u kućama obližnjeg sela. Videlo se po držanju njihovih pratilaca da će skoro biti kraj njihovom putu. Posrćući, vezanih ruku, po mraku i neravnoj kamenitoj stazi u pravcu osvetljenih kuća, prilazili su sve bliže i napokon stigoše u Jadovno.
Odmah pri ulazu u logor, zaustaviše ih pored stražare gde su obavljene kratke službene formalnosti između sprovodnika i logorskih čuvara. Za to vreme skidoše im uze sa ruku. Držeći u rukama male fenjere, naoružane ustaše ih odvedoše desetak metara dalje, do jedne gomile ljudi koja je ležala na zemlji…
U logoru je bilo preko hiljadu ljudi, na relativno maloj i neravnoj kraškoj ledini sa mnoštvom kolibica od suvog granja. Prostor nije bio duži od pedesetak metara, a širina ne veća od dvadesetpet metara. Ceo ovaj prostor bio je ograđen gustom bodljikavom žicom u 3 reda, visine 4 metra. Oko žice nalazile su se jake ustaške straže, kao i u dubinu od oko jednog kilometra, tako da niti je ko mogao logoru prići, niti je iko mogao iz logora pobjeći.
Naši Šibuljčani uzalud su pokušavali da pronađu svoje zemljake iz prve grupe. U tome su ih sprečile ustaše, naredivši im da uzmu alat i izravnaju kraške vrtače po logoru. U toku dana, i ovde kao i u Gospićkoj kaznioni, često se čula vika ustaša i brujanje kamiona koji su dovozili nove žrtve.
Serđo je neprestano mislio kako da se izvuče iz ove veoma teške situacije, osećajući instinktivno da mu je život u opasnosti. Prva misao koja mu je pala na um bila je da podmetne desnu ruku kada ih ustaše budu vezivale žicom. Serđo na desnoj ruci nije imao šaku, jer mu je istu pre nekoliko godina, prilikom ribarenja, mina raznijela. Ako mu to pođe, za rukom, u slučaju opasnosti ruku će moći lako izvući iz žice, a onda pokušati pobjeći…
Iz razmišljanja o tome kako da pobegne, trgli su ga mitraljeski rafali koji su se čuli iz daljine, sa severne strane logora. Neki ljudi pored njega rekoše da je tamo ustaško vojno strelište gde se vrše školska gađanja. Mitraljezi su štektali sa kraćim razmacima skoro celog dana. Kakva su to gađanja, čudio se Serđo, i nije nikako mogao to da shvati.
Oko podne su ih pustili na miru. Bez hrane, okupljeni Šibuljčani su se čudili da ovde još nisu zatekli četvoricu svojih zemljaka iz prve grupe. Sjedeli su na zemlji, oko jedne vrtače i šapatom ponavljali isto pitanje, kuda će ih odvesti, i kuda to odvode vezane ljude. Poslije podne, gladni i žedni, nastavili su da rade isti posao sve do mraka. Tada je prestalo ono podmuklo štektanje mitraljeza. Naiđe još jedna noć, koja će u njihovom životu biti poslednja.
Svakog dana u ovaj logor (na Jadovnu) iz Gospića i sa raznih drugih strana pristizalo je oko 1.000 ljudi. Toliko ih dnevno nije moglo biti likvidirano, pa je ljudi uvijek nešto preticalo. No ipak, i naši Šibuljčani ubrzo dođoše na red, među prvima u zoru idućeg dana. I ovde se sve obavljalo u žurbi. Prije nego su stigli prvi kamioni sa zatvorenicima iz Gospića, trebalo je osloboditi skučeni prostor u logoru za prijem novih žrtava. Pozvaše ih i povezaše žicom.
Povezali su ih žicom baš onako kako je Serđo želeo. Otvoriše velika vrata i povedoše kamenim putem u pravcu zapada, uz jednu malu pošumljenu glavičicu sjevernim podnožjem Velebita.
Posle jednog časa hoda, prije nego će izbiti na vrh brežuljka, narediše im stražari da stanu. Odmah zatim ustaše izbrojaše jedno pedesetak ljudi, među kojima i naše Šibuljčane, pa ih povedoše napred, niz glavicu, ka jednoj uskoj dolini. Tu je stajala jedna grupa ustaša, nedaleko od njih jedan poljski šator, a ispred njega jedan sto sa nekoliko stolica. Dok su prilazili, pratioci im rekoše: „Tamo ćete biti pozvani i razvrstani za radove“. Jedan od ustaša dodade: „Sada ćete dobiti ručak“.
Vezani i prestrašeni ljudi uđoše u krug koji su napravile šmajserima naoružane ustaše. Primetiše i četiri mitraljeza postavljena u pravcu preko jaruge, koju će primetiti tek pred sam kraj. Priđe im ustaški oficir Rude Ric, bivši učitelj: „Ajte naprijed, brže, brže!“ i povede ih naprijed do uzdignutog uzanog kamenitog platoa. Prođoše pored mitraljeza, i tada im ustaški oficir reče: „Mi ovdje spremamo vježbe u streljbi, a vi ćete nam pomoći tamo preko jaruge da postavljate školske mete. Ajte brže!“ Tako ih je doveo do samog zida i kraja provalije iznad kraške jame.
Oficir se odmakao nekoliko koraka, a u tom trenutku zaštektaše mitraljezi, nastade jauk, šiknula je krv. Ljudi padahu kao pokošeno snoplje. Ustaše naoružane šmajserima, koje su stajale sa strane, stadoše ubijati nedotučene žrtve i gurati ih nogama sa platoa u jarugu.
Serđo Poljak, čim je čuo mitraljesku paljbu, nije gubio vreme, niti čekao da mu priđu ubice. Pošto se brzo oslobodio žice, sam ja trkom skočio u jamu. Nije dugo padao jer se ubrzo zadržao na jednoj zaglavljenoj gomili leševa i odmah priljubio uz jedno ispupčenje u zidu, obamro od straha. Primetio je krv na levoj ruci, iznad šake. Bio je pogođen jednim mitraljeskim zrnom. Slušao je podmuklu mitraljesku paljbu i jauke žrtava. Zatim se onesvestio.
Kada je i poslednja grupa bila likvidirana, već je i mrak pao. Serđo se osvestio od tišine koja je nastala, a reklo bi se prije od jakih bolova koje je tek sada počeo osjećati. Kroz bol tek osjeti da je živ i stade pokušavati da se iz jame izvuče na površinu. Jako ga je bolela ranjena ruka, a na drugoj nije imao šaku, no ipak, malo po malo počeo se uspinjati, ali oprezno, bojeći se da ga neko ponovo ne ubije. Kada je došao skoro do vrha, pritajio se neko vreme, osluškujući. Nikoga nije bilo i on izađe na onu zaravan odakle se sam bacio.
.. .Krenuo je prema grebenu Metle planine… Pocepao je košulju i previo ranu… Išao je severnim padinama Velebita, prolazeći ispod Golog vrha i Visočice prema Rujnu…
Sutradan, skoro pred podne, stigao je na Rujno i zatekao svog starog oca ispred stana. Pao mu je u zagrljaj, nem od tuge, umora i bola…
Tako je Serđo ostao i dalje živi svjedok ustaških zločina i saučesništva italijanskih vojnih vlasti. Serđo je u Kotarima našao sigurno sklonište, odakle je uskoro otišao u partizane“. (Babac M. Pavle, Velebitsko Podgorje 1941-1945″, Beograd 1965/83, str. 22-27).
 
Prilog 4.
 
Prenosimo ovde iz štampe vest o nedavnom otkriću nove jame u Velebitu, u koju su ustaše, početkom avgusta 1941, bacile nekoliko stotina Srba iz Like i Velebitskog Podgorja. Kao i u Jasenovcu, tako se i u Velebitu postepeno otkrivaju nove jame i masovne grobnice srpskih stradalnika i mučenika iz vremena zloglasne N. D. Hrvatske.
 
„Tragom otkrića zadarskih speleologa u Velebitu
STRAHOTE NA DNU JAME
 
U jami zvanoj Jamina iznad Tribnja Kruščice kod zaseoka Ljubotići zadarski speleolozi otkrili su stotine lubanja i kostura u nanosu šljunka i zemlje.
Naša najveća planina Velebit česta je meta planinara i speleologa. Na Anićakuku alpinisti treniraju prije odlaska na Evropske i izvanevropske planinske vrhove, a brojni speleolozi zavlače se u njedra opjevane planine, pretražujući njene spilje, jame, vrtače i ponore.
U jednom takvom pohodu skupina speleologa zadarskog planinarskog društva „Paklenica“ spustila se u jamu iznad Tribnja Kruščice kod zaseoka Ljubotići. Zadarski speleolozi, predvođeni 32-godišnjim Ivanom Lukićem, pošli su tragom priča stanovnika velebitskih sela i zaselaka da je ta jama, u narodu zvana “ Jamina“, bez dna i da su u nju za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubacivali svoje žrtve. Na taj su način željeli uništiti tragove svojih zločinačkih pohoda, jer su bili uvjereni da je jama, iako nije možda bez dna, dovoljno duboka da se u nju nitko neće nikada spuštati ili da će leševi dospjeti podzemnim vodama čak do mora.
– Bile su to stravične priče, da je u njih bilo teško povjerovati – rekao nam je Ivan Lukić, uz napomenu da mu se kosa dizala kada je i slušao da je u jamu u jednome mahu pobacano čak 180 ljudi.
Kasnije su se Ivan Lukić i njegovi drugovi Željko Bevanda (18), Mario Dražević (26), Siniša Subotić (23) i Predrag Kurtin (18) uvjerili da je istina ono što narod priča. Naime, kada su se spustili na dno jame i oko sebe osvjetlili, ugledali su jeziv prizor: iz nasipa šljunka i zemlje virili su ljudski kosturi.
– U jamu smo ušli u 11 sati navečer, a izašli smo sutradan u 6,30 sati, pa smo imali dovoljno vremena da je pretražimo i uvjerimo se u ono što smo čuli. Oko nas su stršile ljudske kosti na kojima su se očitovali tragovi nasilja. Na nekim lubanjama su se raspoznavali tragovi oštrih predmeta ili tupih udaraca, što potvrđuje priče da su nesretni ljudi završili život na najsvirepiji način. Prema onome što smo vidjeli, može se zaključiti da je u jami smrt našlo čak više od 180 ljudi – kaže Ivan Lukić.
Jama je duboka 75 metara. Na vrhu je promjera pet-šest, a na dnu desetak metara. U Jamu se prvi spuštao Ivan Lukić. Na 51. metru naišao je na koso položenu policu. Do te dubine jama se spuštala okomito, a dalje, do 75. metra, pod kutom od 75 stupnjeva. U jami su speleolozi otkrili i spilju dužine pedesetak metara u kojoj nisu našli ništa osim stalaktita i stalagmita.
Sa sobom smo ponijeli hranu i opremu kao daćemo u jami boraviti nekoliko dana. Međutim, jamu smo istražili samo za jednu noć – istakao je vođa speleološke ekipe.
Inače, zadarski speleolozi za sobom imaju pedesetak pohoda u podzemlje. Znali su u zemljinoj utrobi boraviti i po nekoliko dana, živeći u vrlo oskudnim uvjetima. Najveća dubina koju su postigli je 210 metara u jami Mune u Istri. Jama je još dublja, ali zadarski speleolozi dalje nisu mogli jer nisu imali potrebnu opremu. Ističu da im je ipak najznačajniji pothvat istraživanja Jamine u Velebitu, jer su na taj način potvrdili istinite priče u koje mnogi nisu vjerovali. Događaj je, naime, toliko strašan da četiri desetljeća poslije postaje nevjerojatan.
U jami je na najstrašniji način našlo smrt 180 stanovnika ličkih sela Počitelja, Divosela i još nekih, u prvim danima ustaške strahovlade. Jadno stanovništvo, mahom starci, žene i djeca, pokušali su izbeći progone i pokolje, ali su ih u Velebitu presreli ustaše i sve poubijali. Neke su i žive bacali u jamu.
I danas su živa sjećanja starijih stanovnika podvelebitskog mjesta Tribanj Šibuljina o tome kako su ustaše bacali svoje žrtve u tu jamu. I u ličkim mjestima Počitelju i Divoselu sjećaju se strašnog pokolja u Velebitu. Pošli smo tragom tih priča i u razgovorima sa svjedocima zločina i rodbinom stradalih slušali priče strave i užasa“.
 
A. Ivković („Večernji list“, Zagreb, 28. i 29. lipnja 1980)

Jedan komentar

  1. Da li znate nešto o Nazim begu Mahmudbegoviću iz Peći, Kamber Demi ,Mehmed Zećir agu .

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *