NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio VI

ČUDESA BOŽIJA
 
U zaključnom dijelu ovog rada opisaću nekoliko čuda, o kojima do sada nije pisano, a koja sam lično ja preživio, ili sam o njima slušao od neosporno povjerljivih i vjerodostojnih lica.
Suština je u tome da ona potvrđuju bitije takozvanog „natprirodnog“ svijeta; zato što su fakti jači od bilo kakvih dokaza, kako za inteligentne, tako i – pogotovo za njih – za nepredubijeđene „proste“ ljude. Tako ovaj dio predstavlja dodatni „dokazni“ materijal uz sav naš rad o vjeri.
Tim prije, što i nevjerujući, baš kao i ljudi koji sumnjaju, uvijek postavljaju pitanje:
– A je li se neko sa onog svijeta ikada pojavljivao u ovom?
A vjernici će se radovati faktima iz drugog svijeta – mada mi nećemo navoditi mnogo njih.
 
1. VIĐENJE U SNU
 
Mada u principu snovima ne treba vjerovati – ipak, kada se oni ostvare, a događaj se prethodno nije mogao naslutiti – već se može smatrati da je to „javljanje“ iz onog svijeta.
To je bilo oko 1925. godine. Iz Srbije sam putovao u Pariz, da tamo budem inspektor na Bogoslovskom Pravoslavnom fakultetu. Moj put je prolazio kroz Berlin, gdje sam morao da svratim kod jedne porodice u kojoj je smrt muža i oca bila na pomolu. Iz Berlina sam za Pariz krenuo preko Aahena. Na stanici u tom gradu u moj kupe je ušla putnica iz Švajcarske, ruskog porijekla, supruga Šveđanina. Putovala je kod sestre u Španiju. Drugih putnika u kupeu nije bilo. Uskoro smo se upoznali. Počeo je razgovor o vjeri. Ona je bila pravoslavna:
– A šta, – pitala je ona, – i danas ima čuda?
– Šta će Vam više čuda, poslije Jevanđelja i Hrista?
– Da-a…, – rastegla je ona nezadovoljno, iako ovome nije mogla suštinski da prigovori, – ali… to je bilo tako davno! Ali danas, ima li čuda danas?
Ja sam joj tada ispričao čudo, za koje sam čuo od arhimandrita (poslije – arhiepiskopa) T-na, 1923. godine, u Berlinu. On više nije među živima. Ali neka mi on bude svjedok da njegovu priču prenosim tačno! Besjedu ću voditi u njegovo ime – radi živosti.
Mene, – počeo je on, – su pozvali u grad N. da odslužim zaupokojnu liturgiju za davno umrlu babu M.A. Odveli su me u sobu. Noću sam spavao dobro. I – u snu čujem gotovo dječiji glas:
– Baćuška! Pomolite se za mene!
– Ja sam došao ovdje da bih se pomolio za umrlu M. A.
– Znam. Ali se pomolite i za mene.
– A ko ste vi?
I tada se preda mnom pojavljuje do lakta gola dječija ručica i u vazduhu crta veliko slovo „E“. Tu se ja probudim. Vidim – nisam u krevetu, nego stojim na podu.
To se u mom životu nije dešavalo ama baš nikad – da izađem iz postelje a da se ne probudim. San je bio toliko živ, da sam ja i dalje gotovo mogao da vidim tu ručicu kako u vazduhu piše slovo „E“.
Ko je ta „E“? I kroz glavu mi prođoše dva imena: „(J)elisaveta“ i „(J)ekaterina“[1]. U to doba noći nisam mogao nikoga da pitam: sutra ću pitati!
Sutradan, služim ja proskomidiju, i iz prosfore za počivše vadim, između ostalih, i česticu za rabu Božiju „Jelisavetu-Jekaterinu“. Poslije službe pozvali su me na ručak. Prije ručka uspio sam da pitam starog slugu – da nije tu živio neko sa imenom „Jelisaveta“ ili „Jekaterina“; odgovorio mi je da takve nije bilo.
Na ručku sam sjedio na mjestu nasuprot domaćice; pored mene je sjedila njena prijateljica. Ja sam je polušapatom pitao o viđenju. Kad sam spomenuo slovo „E“, prekinula me je, rekavši:
– Poslije. – Ali gazdarica je primjetila da smo iznenada prekinuli razgovor.
Poslije ručka mi je rekla:
To je kćerka domaćice, Jelisaveta. – I ispričala mi je kako se ona, očigledno od jela, otrovala nečim, i kroz dva sata umrla.
U to vrijeme nam je prišla i domaćica, sa pitanjem:
– Šta to vas dvoje šapućete?
Morali smo da joj ispričamo. Ona – sva u suzama:
Ona (t.j. Jelisaveta) ni meni nije davala da spavam kako valja, svu noć: „Mama! Ti se više moliš za babu, nego za mene!“
Mene je to začudilo: zašto je to tako? Pokazalo se da se kćerka rodila još dok su ona i njen prvi muž bili protestanti.
U Crkvi je takav običaj da se za inoslavne, u hramu, a tim prije na Liturgiji, ne valja moliti. Jelisaveta je bila protestantkinja; njena se majka poslije udala za K.V., pravoslavnog, i sama je prihvatila pravoslavlje. Baba M.A. je bila pravoslavna, ali se udala za protestanta, iako je ostala pravoslavna. A kćerka je bila protestantkinja: uprkos tome, molila je majku za molitve i pominjanje od pravoslavnog sveštenika.
Dalju priču skraćujem: poslije sam sve provjerio u matičnom uredu: sve je bilo tačno.
Eto, taj slučaj sam ja ispričao Šveđanki. Ona je bila potpuno zadovoljna. Drugog dana kod mene je dovela dva njoj poznata starikana i poklonila mi punu korpu voća.
 
2. SILAZAK OGNJA
 
To je bilo u altajskom selu, u Aziji. Bio sam vikarni episkop u gradu Sevastopolju. Živio sam u Hersonskom manastiru (1919.-1920.g.) Prije mene je tamo starješina bio episkop Inokentije. On je ušao na pokoj, a ja sam ga zamijenio. Bio je pravednog života, prozorljiv. Ali neću sada o tome pisati, nego o čudu koje je on morao da ispita i provjeri, po šta ga je poslao arhiepiskop M. Toboljski.
Jednog Altajca krstili su u hramu. Stajala je ogromna drvena posuda sa vodom, u kojoj je on trebao da bude kršten. Krsni kum mu je bio njegov stric, takođe Altajac, koji je, naravno, prethodno bio kršten.
Dok je sveštenik čitao molitve za prizivanje Svetog Duha na vodu, novokršteni je bio spokojan. Ali je zato njegov stric, odjednom, u užasu i zaprepašćenosti, zavikao:
– Sa mnom je isto tako bilo? Sa mnom je bilo isto tako?
Naime, u tom trenutku je on vidio kako sa kupole crkve oganj silazi na vodu.
Sveštenik koji je krstio njegovog bratića ga je (kasnije, vjerovatno) podrobno ispitao i izvještaj o tome dostavio arhijereju. A on je poslao o. Inokentija da pod zakletvom istraži tu stvar: sve se potvrdilo. Papire o tome sam vidio poslije smrti ep. Inokentija.
Svi ljudi su – potpuno pošteni. Episkop je bio čovjek svetog života; Altajac – stric je bio „dijete prirode“, tako da njemu nije moglo ni na pamet da padne nešto slično; sve je bilo provjereno specijalnom i detaljnom istragom; o svemu tome sam čitao ja lično.
Duh Sveti je sišao na vodu, kao i na dan Pedesetnice, na apostole, u obliku ognja.
 
3. „PROMRZLI“
 
Ovaj slučaj ću ispričati sažeto – dugačak je.
U Ufimskoj oblasti (bilo je to sedam godina prije revolucije), na jednom crkvenom salašu je živio crkvenjak: sa njim je živjela žena, četvoro (čini mi se) djece i baba. Život im je bio težak. Na nesreću, on je još bio i alkoholičar. Sa njim je pila i majka. Peć se slabo ložila. Zimi se baba pela na peć, kod nje su se pela djeca: Hristina (12 godina), Stjepka (7 godina) i Marija (3 godine); četvrto dijete su još nosili na rukama.
Otac je umro. Živjeti je postalo još teže. Djecu su pustili po svijetu da prose. Išla je i malena Marija. Uveče su se vraćali kući i promrzli se peli kod babe na peć. A baba ih je učila molitvama. Posebno im je zapovijedala da čitaju „Bogorodicu“.
Poslije, kada je otac umro, majka se sa troje djece zaputila u grad Ufu i naumila je da djecu ostavi u neko prihvatilište. Obilazila je svuda, gdje je samo mogla; svuda su je odbijali: nema mjesta! A već je nastupala noć. Tada im je kupila po peretak i rekla da je čekaju, a sama se vratila kući, bacivši ih tako na volju sudbini…
Djeca su čekala, i čekala majku, a onda počela sama da idu po gradu i da je traže. Bila je zima, nedjelja do Božića. Slučajno su nabasali na hram Uspenja Bogorodice.
Najmanja, Marija, priča kako im je baba govorila da kada im je najteže čitaju „Bogorodicu“. I oni utroje počeše da čitaju tu molitvu. Odjednom, iz crkve izlazi „teta u crnom“, sa pokrivenim licem, – kako su poslije oni pričali o Njoj, – uzima za ruku Mariju i sve troje vodi u kuću nasuprot crkve, otvara kapiju i uvodi sve troje u kuću, a Sama – nestaje. Gazdarica kuće je ležala bolesna u krevetu. U kuhinji su se čuli razgovori, šum, plač… Konjušar, Tatarin Abdul, već je htio da vodi djecu u policiju, ali se za njih zastupila upravnica kuće, Anisija Ivanovna. Gazdarica je pozvala sobaricu Pašu u spavaću sobu, kod sebe, i naredila da djecu ostave u kući; okupali su ih, obukli u čistu odjeću i legli ih da spavaju. Gazdarica je preko telefona zamolila arhijereja N-a da dođe kod nje. On je nastojao da sve razjasni. Pozvali su stražara: te večeri uopšte nije bilo službe; a od „tete u crnom“ na snijegu nije ostalo nikakvih tragova.
Arhijerej je odmah zaključio da je to bila Majka Božija, zato što su djeca čitala „Bogorodicu“.
Sljedećeg dana arhijerej je pošao u ženski manastir: Hristinu su uputili u školu pri manastiru, Mariju je uzela majka blagajnika, vjerujući da će zbog toga ozdraviti njen bolesni brat. Pred kraj dana su se iz zimskog lova vratili muž i sin gazdarice: Stjepku su primili u prihvatilište.
Majka, koja je pokušala da preko djece eksploatiše „gospodu“, bila je odvojena od njih; njima su dali novo prezime: „Promrzli“.
Neću pričati šta je dalje bilo. Pomenuću samo jedno: brat blagajnikove žene K-oj (ne znam da li je to bio taj zbog kojeg je žena uzela na vaspitanje Mariju, ili drugi) došao je u našu, najsiromašniju crkvu, i molio je da mu se pruži utočište. Primili smo ga; na taj način, Božija je Majka odblagodarila ženi blagajnika.
Sve je to pričala gazdarica, u čiju su kuću i primljena djeca. Ona je i dan-danas živa: ide joj devedeseta godina.
 
4. JAVLJANJE UMRLE
 
Ona mi je ispričala i drugi slučaj – izuzetno neobičan.
Prije Ufe oni su živjeli u Volinskoj guberniji. Tamo je muž htio da izgradi fabriku porcelana: glina je tamo bila prekrasna. Ali preduzeće se završilo krahom. Njima je prijetila bijeda. U takvom stanju, gazdarica je jednog dana, poslije ručka, otišla u spavaću sobu da legne, na kraj kreveta – da ne bi cipelama zaprljala pokrivač. Obuzele su je mračne misli.
Odjednom, ona čuje kako neko ulazi u susjednu sobu. Ona je odmah pošla tuda: pred očima joj se pojavila, živa, njena stara poznanica, koja je davno umrla.
– Paraskeva Dmitrijevna! To ste – Vi?
Ali ova, ne odgovarajući na pitanje, govori:
„Vaša situacija je teška, ali ne padajte u očajanje. Sina Nikolaja nikome ne dajite. A S.N. neka odmah ide u Peterburg kod mog sina (on je tada bio sekretar kod generala Kuropatkina. – M.V.), i od mog imena mu naredite da sve sredi“.
Poslije toga, ona je bukvalno iščezla pred gazdaričinim očima.
S.N. je ubrzo došao kući. Žena mu je ispričala o javljanju umrle. On je odmah, bez sumnji, pošao za SPb. I sve je ispalo odlično.
Sina Nikolaja je usinovio djed (otac gazdarice) i o njemu preuzeo brigu. Poslije toga su djed i jedan trgovac, njihov dobar poznanik, otkupili njihovo imanje. Sve se završilo srećno.
A kada bismo pričali detaljno, u čitavom nizu događa bi se tačno mogao vidjeti predivni Promisao Božiji…
Ali ja sam htio da ispričam o javljanju umrle iz zagrobnog života.
 
5. ISKUŠENJE VRAGA
 
Ja sam još bio mlad jeromonah i služio sam kao sekretar kod arhiepiskopa Finskog (kasnije – patrijarha) Sergija. On je bio član Sinoda. Živio je na Jaroslavskom podvorju, i ja sam bio sa njim.
Jedne večeri dolazi seoska žena, nekih 45-47 godina. Visoka, zdrava, ali veoma smirena. Muž njen, takođe visok, bio je vatrogasac u brodogradilištu, takođe skroman. Oni su se odlično slagali; djece nisu imali – Bog nije dao! Stančić, prilična plata, zdravi. Reklo bi se – sve u redu. Ali, jednog dana, dok joj je muž bio na poslu, ona, sjedeći u „crvenom uglu“, pred ikonama, kod desnog prozora, odjednom poče da priča sama sa sobom:
– Kako mi samo dobro živimo!
Odjednom, iz ikone Jovana Preteče, savršeno javno, kao da je živ, izlazi Krstitelj, u svoj svojoj veličini, i govori joj:
– Ako dobro živite, prinesi žrtvu Bogu – isjeci se!
Njoj je došlo tako loše, i srce je tako mučno počelo da tuče, da je uzela nož i spremila se da se njime udari u grudi…
Ne sjećam se sada – šta ju je spriječilo da to učini.
Ali tek tada su počele da joj se priviđaju razne stvari: mačka po plafonu trči sa glavom okrenutom naopačke, u hramu sa plafona pada korpa puna krastavaca i t.d. Ikone Jovana Krstitelja je ona počela da se boji: ja sam joj rekao da je donese kod mene. Ikona je bila velika. Ostakljena. U smeđem ramu.
I pita ona mene: šta da radi? Ja sam bio mlad monah, i nisam mogao da joj kažem ništa posebno, te sam joj zato dao savjet da se ispovijedi i pričesti, a onda ću ja sa njom poći u stan, odslužiti moleban i poškropiti stan svetom vodicom. Poslušala je, bez pogovora. Kod mene se ispovijedala: kakva čistota i smirenje! Divio sam se. Poslije pričešća pošli smo kod nje da odslužim moleban.
Prošla je jedna nedjelja. Ona je ponovo došla u naš hram. Pitao sam je – kako je stanje kod nje. Ona je spokojno odgovorila:
– Sve je u redu!
Poslije sam ja pitao svog duhovnog oca: zašto se to njoj desilo? On mi je odgovorio: zato što se ona pohvalila da „dobro živi“. Đavo ne može to da podnese i poslije takvih pohvala nastoji da nanese što više zla.
Ali kraj priče se nije tu odigrao, nego u Valaamskom manastiru. Tamo sam vidio jednog jurodivog, 30-godišnjaka… Ležao je u velikoj groznici (vjerovatno mu je temperatura bila oko 40 S?). Usred zbrkanog i nepovezanog razgovora, on se odjednom okreće ka meni, i počinje da mi govori:
– A ja znam jednu ženu; kod nje su mačke trčale po plafonu, krastavci padali u crkvi i još svašta nešta…
Ja sam se zaprepastio! On nikada nije bio u SPb (rodom je iz Olenjecka); ja u to vrijeme nisam čak ni mislio o njoj, niti mi je padala na pamet ta žena! Odjednom, on, pametno me gledajući u oči, govori, kao savršeno zdrav:
– A ti misliš da si veliko djelo učinio?
Ja ćutim, zadivljeno gledam u njega.
– Da je pretrpjela, iz nje bi izašla mučenica, a sad – nema stradanja, nema ni nagrade!
I opet je počeo da govori kao da je lud.
 
6. IZBAVLJENJE OD NESREĆE
 
Ovo mi je pričala jedna poštena i obrazovana starica u San-Francisku, u Americi. Kratko ću ispričati. Nju je prijateljica pozvala da se prošetaju po šumi: tada su bile djevojke. Odjednom, ispred nje su iskrsla dva mladića sa očigledno lošim namjerama. Ona je potrčala iz sve snage i bježeći se molila: „Bogorodice Djevo, radujsja“. Ispred nje se pojavila strašna jaruga. Prekrstila se i, sa molitvom, ne razmišljajući, bacila se u ambis. I neozlijeđena izašla na drugi kraj jaruge.
A mladić koji je trčao za njom se takođe bacio u jarugu; slomio je obje noge.
Bogorodica je spasila djevojku.
 
7. ISTJERIVANJE BJESOVA
 
Čuvenog o. Jovana Kronštatskog (počinuo 20.12.1908.) episkop Nazarije iz Nižnjeg Novgoroda i episkop Mihej iz Sarapulja su pozvali da dođe kod njih i pobesjeduje sa gradskim duhovnicima. Te su besjede (prva 1901. godine, a druga 1904. godine) bile zapisane. Evo šta je on (između ostalog) govorio svojoj sabraći.
„…Ja sam znam, a i drugi govore, da se iscjeljenja po mojoj molitvi dešavaju.
Dovode kod mene bolesne, takozvane opsjednute zlim dusima ljude, da se pomolim za njih. U tim slučajevima ja djelujem prostotom svoje vjere. Obično je takav bolesnik veoma nemiran: kad ga dovedu kod mene, on – ili pljuje, ili pjeni, otima se i, koliko sam primjetio, drži oči zatvorene. Ali mu ja naređeujem da ih otvori. A on ih i dalje drži zatvorene, i ja uporno i ljuto naređujem: „Otvori oči!“, i gledam u njega. Bolesnik na kraju otvara oči, a ja mu, u oči ga gledajući, govorim: „Imenom Gospoda našega Isusa Hrista naređujem ti, duše nečisti: izađi iz njega!“ – i blagosiljam bolesnog. Bolesnik se umiruje, počinje da se moli; ja ga pričešćujem.
Kada nad njim pročitam molitve, bolesnik postaje radostan, miran, spokojno prima Sv. Tajne, od kojih se do tada svim silama trudio da pobjegne. I, što je jako interesantno, takvi bolesnici uopšte ne pamte ništa od toga što su govorili i radili u stanju opsjednutosti… Jasna stvar: oni nisu izvršavali svoju, nego nečiju drugu volju, volju koja je suprotna volji Božijoj: volju đavolsku.
Često bjesovi dugo zadržavaju vlast nad bolesnikom, ili opsjednutim, dugo se suprotstavljaju. Tada bolelsnik, naprimjer, izgovara ovakve riječi: „Mi smo više ostarjeli, odavno imamo vlast nad njim“. Ali sila Božija, od koje u strahu trepere bjesovi, i njih pobjeđuje.
Možda bi u mojoj djelatnosti bilo i mnogo više uspjeha, da sam svoj život organizovao malo više asketično“.
O. Jovan Kronštatski je, uopšte, bio veliki čudotvorac; vjerovatno, čudesa koja su se kroz njega ostvarivala je bilo na hiljade: od njih je zabilježeno, pretpostavljam, samo stoti dio. Bio je jednom slučaj da je pobješnjeli poletio, a da ga niko nije pridržavao, usred hrama, po vazduhu.
Ali i ovo je dovoljno.
 
8. SILA JEVANĐELJA
 
Ovo sam preuzeo iz knjige „Priče skitnice svom duhovnom ocu“. Ta knjižica (u dva dijela: prvi – 184, a drugi – 162 stranice) priča o sili Isusove molitve. O njoj malo ko zna. Zato sam odlučio da iz nje prepišem priču o čudesnom događaju – o sili knjige Jevanđelja nad bjesovima. Evo šta je ispričao sam učesnik tog čuda:
„Ljubavi obilni Gospod, Koji hoće da se svi spasu i u razum istine da dođu, otkrio je meni po milosti Svojoj ovo poznanje“, – o sili Jevanđelja, – „čudesnim načinom, bez ikakvog posredništva ljudskog.
Pet godina sam bio profesor u liceju, i prolazio životni put mračnim stazama razvrata, zabavljajući se metežnom filosofijom, po raspućima svijeta, a ne po Hristu. I, vjerovatno bih i poginuo potpuno, da nisam živio sa pobožnom materom svojom i sestrom svojom, poštenom i pobožnom djevojkom.
Jednom, šetajući se po bulevaru, sreo sam se i upoznao sa prelijepim mladim čovjekom, koji je o sebi rekao da je Francuz, uhapšeni student, koji je nedavno utekao iz Pariza i koji za sebe traži posao guvernanta. Njegova izuzetna obrazovanost mi se svidjela, i ja sam ga pozvao da bude gost kod mene. Zbližili smo se.
U toku dva mjeseca on me je često posjećivao; ponekad smo se zajedno šetali, skitali; zajedno smo išli u društva, razumije se, najraspuštenija.
Na kraju, on je došao kod mene i pozvao me u jednu od takvih jazbina; da bi me brže ubijedio, počeo je da hvali izuzetnu veselost i prijatnost mjesta na koje me je zvao. Nakon što je progovorio nekoliko riječi, odjednom je počeo da me moli da izađemo iz mog kabineta, u kojem smo sjedili, i da pređemo u primaću sobu. To mi se učinilo čudno; ja sam ga, rekavši da sam ja već primjetio da on nikako ne voli da sjedi u mom kabinetu, pitao: šta je tome uzrok? Dodatni razlog da ga zadržim u kabinetu još je bio i to što je primaća soba bila u susjedstvu sa sobama majke i sestre, i ne bi bilo prilično tamo razgovarati o takvim praznim temama. On je, pak, nastavio da insistira da izađemo, navodeći raznorazne izgovore, da bi, napokon, otvoreno rekao sljedeće:
– Evo, kod tebe, na polici, među knjigama, postavljeno je Jevanđelje; ja tako poštujem tu knjigu, da mi je teško da u njenom prisustvu razgovaramo o našim rasijanim predmetima. Iznesi je, molim te, odavde, i tada ćemo govoriti spokojno.
Ja sam se, vjetropir, osmjehnuo na njegove riječi, uzeo sa police Jevanđelje i rekao: što mi ne reče ranije! I, davajući mu je u ruke, rekao: na, sam je odnesi u drugu sobu!..
Samo što sam ga dotakao Jevanđeljem, on je istog tog trenutka iščezao.
To me je tako zaprepastilo, da sam od straha pao na pod i onesvjestio se. Ukućani su, čuvši šum, utrčali u kabinet, i tek nakon pola sata su me osvjestili. Napokon, kada sam se dozvao, osjetio sam tako jak strah, trepet, mučno uzbuđenje i potpuno oduzete ruke i noge, da se uopšte nisam mogao pomjeriti. Doktor kojeg su pozvali dao je dijagnozu: paraliza, izazvana nekim velikim potresom ili strahom.
Čitavu godinu poslije tog slučaja, uz brižljivo liječenje, ja sam ležao bez ikakvih poboljšanja, tako da sam shvatio da je bilo neophodno da dam ostavku i napustim naučnu karijeru.
Ostarjela majka moja uskoro je umrla; sestra je „raspoložila posvetiti sebe manastirskom životu“. Postepeno, i ja sam „potpuno ozdravio“. I odlučio se da „posvetim sebe otšelničkom životu“… Sada se krećem prema osamljenom skitu koji stoji blizu Solovjeckog manastira na Bijelom moru, i zove se Anzerski“.
 


 
NAPOMENE:

  1. Na ruskom se slovo „e“ na početku izgovara „je“. (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *