NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio IV

SLOBODA VOLJE
 
Reklo bi se, pitanja o vjeri su iscrpljena: mi smo nastojali da „pokažemo“ zakonomjernost njenu sa raznih strana.
Ipak, ostaje još jedna tačka, koja nam (u krajnjoj liniji, barem za neke, i nekada) može ustrebati za konačno rješenje: vjerovati ili ne vjerovati?
Takvo duhovno stanje može da bude i veoma rijetko, a može i da se višekratno pojavljuje.
Takvo stanje stvarno biva: to govorimo iz iskustva. Evo, kako se nama čini, sve je dokazano „za“ vjeru. Ali odjednom se pojavi pitanje: „a je li tako?“ I tada svi naši „dokazi“ kao da gube svoju snagu. Međutim, to pitanje se, ovako ili onako, rješavati mora: ostati u nedoumici ili biti „agnostik“ na dugo vrijeme – bilo bi i teško, i mučno.
I za takvo, eto, stanje postoji izlaz: to je – naša slobodna volja, slobodni izbor rješenja.
To mi svjedočimo na osnovu iskustva; njemu priključujemo i bogoslovske naše misli, osjećanja koja smo preživjeli. Ali ona se javljaju poslije fakta preživljavanja: objašnjenja preživljenog iskustva dolaze potom.
Evo šta smo mi preživljavali.
Čovjek se zaustavlja na raspuću: da ili ne? Hoću li povjerovati, ili „ne znam“? Kao da nema argumenata koji bi do kraja ubjeđivali u jedno ili drugo!
I mislimo: tako upravo i biva, tako, na kraju krajeva, i mora biti!
Zašto?
„Dokazivanje“ je – prinuda. Tu više izbora nemaš, naša slobodna volja tu ne učestvuje; znači, nema ni vrline, nema ni „zasluga“ naših.
Nema, dalje, ni milosti Božije, nema ni konačnog „otkrovenja“ Božijeg, ili Samog Boga, prema nama. I mi ostajemo „sami sa sobom“, sa svojim „umom“, sa faktima, čak i sa – svojim iskustvom.
Šta, onda, ostaje da se radi?
I baš tu stupa u akciju naša „slobodna volja“.
Na koji način?
Ona ne vidi „prinudnih“, obavezujućih „dokaza“ ni za jednu ni za drugu stranu. Ili, u svakom slučaju, „ne vidi“ ili „ne osjeća“ ni jedan apsolutni argument u korist vjere. Ili, prosto: poslije svih, čak i najubjedljivijih dokaza, postavlja se pitanje: a da li je tako? Tvrdih protivargumenata nekako i nema, ali – da li je baš tako?
I, eto, u takvom stanju je i neophodno donijeti rješenje, ispoljiti svoj slobodni izbor: „vjerujem“!
Čovjek – mimo svih prinudnih „dokaza“ ili kakvih bilo da bilo „okolnosti“ i „pogodnosti“ (o svrsishodnosti, praktičnosti, pa čak i faktičnosti) – određuje sebe na „vjerujem“.
I mi to govorimo: „Da“!
To je, zaista, bivalo tako. Tako i mora da bude.
A evo i zašto.
Prije svega, to zahtijeva Veličina Božija.
To jest: Gospod je Sam slobodan, te zato želi slobodan izbor i od nas. Drugačiji odnos prema nama bio bi nedostojan Njegove Veličine. I zato svi prinudni „dokazi“ vjere – makar i u svom najprefinjenijem vidu – da tako kažemo, predstavljaju, na neki način, „silovanje“ same vjere. Baš to i jeste grijeh naš protiv Boga (kada mi, ovako ili onako, pokušavamo da „opipamo“ Njega, kao da On ima potrebu za tim da mi vjerujemo u Njega. Čovjek tada postavlja sebe u položaj starijeg, kojem Bog mora da služi!).
I mada On zaista i služi nama, okajanim, odnosno, bezmjerno Se „stara“ da nas spasi, mada je čak i Sina Svojeg Jedinorodnog poslao radi nas, mada Se Spasitelj radi nas unizio do ovaploćenja i raspeća – to je ipak Njegova volja i ljubav; mi, pak, nemamo ni prava niti ičega drugog da pobuđujemo Gospoda da nama služi: to je strašna drskost! Mi smo ti koji moramo da služimo Njemu. I, konkretno, sama vjera naša mora da bude dar, a i obaveza, poslušanje i sreća za nas u odnosu na Boga, a nikako ne nekakva naša usluga Njemu!
U tom smislu je rečeno: „Veličina Božija“. Možda će za nekoga biti teško da razumije ovakav naš argument, ali – to jeste tako, i upravo tako biva u stvarnosti. Duhovno iskusnom čovjeku je to savršeno jasno: vjera je slobodan odnos čovjeka prema Bogu.
Dalje. To isto zahtjeva i dostojanstvo čovjeka. Kad bismo mi vjerovali samo na osnovu „dokaza“, a ne i po slobodnom našem opredjeljenju – takva vjera bi bila djelo prinude, t.j. akt, u suštini, ne slobodni, nego iznuđeni.
A ljudi koji zahtjevaju „naučnu“ vjeru, ili nevjerje (što je isto), postavljaju, u suštini, sebe u ropski odnos prema „umu“, otkazuju se od slobodnog izbora, t.j. otkazuju se od svog dostojanstva. A to od nas Gospod neće, jer On ljubi svoju tvorevinu i želi mu bogopodno stanje slobode i dostojanstva. Poslije će On nama pomagati, ali baš, i samo, „pomagati“; a i to, ako mi sami poželimo, i ako Ga budemo molili; On ne želi da gospodari nad nama i ne želi ni na šta da nas prisiljava.
Zatim. I kada dođemo do takve prinudne (od uma) vjere, ona još uvijek ne samo da neće biti ugodna Bogu, – nego neće biti ni čvrsta. Svi „dokazi“ mogu, bilo kojeg trenutka, da oslabe; i tada će se pred čovjekom opet pojaviti pitanje: postoji li? A tu „dokazi“ nemaju apsolutnu silu, a da i ne govorimo o ne-visokom njihovom dostojanstvu (kao što smo vidjeli). Druga je stvar – slobodno samoopredjeljenje: tu je već naša odluka, bila, i jeste, tvrda, i ne boji se nikakvih sumnji i ne traži nikakvih „dokaza“: „hoću“ – i to je potpuno dovoljno. A slobodna odluka jeste u našoj vlasti.
Dalje. Naše samoopredjeljenje slobodno nas potčinjava Bogu; tada nas On blagodaću Svojom ukrjepljuje: to je – neuporedivo sa našom slabošću. Slava i hvala Bogu i za samu tu slabost: ona je ta koja je pobudila potragu za svemoćnom Rukom Božijom! U tom smislu je i sav Stari Zavjet, – kako kod pagana, tako i kod judeja, – bio nešto kao dadilja, vaspitač djece – prema blagodati Novog Zavjeta (Jn. 1:1-17; Rim. 1-8 gl.; Gal.;Ef.;Tit.;Jevr.). Ne poznaješ grijeha – nećeš ni tražiti Spasitelja. I tada se vjera podržava darom Božijim (Ef. 2:8). Mi nismo čvrsti; ali je zato silna blagodat Božije pomoći.
Nakon što nas Bog uzvratno-blagodatno ukrijepi, mi se odajemo u poslušanje Bogu, predajemo se našoj „dadilji“, predajemo se u ruke djetevoditelju Ocu (Gal. 4:1-9), i u tom stanju ostajemo zauvijek. I to poslušanje – slobodno i postojano – drži nas u ruci Božijoj, u uzdanju u Boga, a ne u sebe, ni u kakve čovječije snage ili umotvorine.
Tako se slaže sloboda Božija sa slobodom čovječijom.
Nekome će se takvo slaganje učiniti čudnim, maltene protivrječnim, ali, u stvarnosti je zaista tako! „Gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda“ (2 Kor. 3:17). „Jer ste vi, braćo, na slobodu pozvani…“ (Gal. 5:13).
A, zapravo, slobodni nisu samovoljni, nego poslušni ljudi. Slobodni su sveci, a ne grešnici; kod nas se, pak, vodi neprekidna borba za tu, istinsku slobodu – kroz poslušanje Bogu! Tu se i rješava vječni spor: da li je čovjek slobodan ili ne? Da, mi, grešni, ne možemo biti slobodni, jer naše strasti gospodare nad nama. I samo po mjeri oslobađanja od njih – raste i sloboda naša. Poslušni su neuporedivo slobodniji od samovoljnih. A sveti su ljudi slobodni – koliko je to uopšte moguće čovjeku. Potpuno slobodan, pak, jeste samo Bog.
Kratko i prosto da se kaže: smirenje daje slobodu. To je – očigledni fakat iskustva! Gordi, pak, je rob sebi samom, iako zamišlja da je baš on slobodan. I, smirenje je ugodno Gospodu. Ono nas čini slobodnim.
Zato i vjera jeste smirenje, – govori sv. Varsunafije Veliki. Nevjerje, pak, jeste ropstvo. A ljudi misle potpuno suprotno. A tako i mora biti.
Kako smo se mnogo puta do sada uvjerili, naša volja, naše strasti, naše grešne navike i težnje čine od nas robove: robove i u životu i u svijesti. Jevreji su mislili da su slobodni zato što su potomci Avrama. A Gospod im je govorio: „Zaista, zaista vam kažem da je svaki koji čini grijeh rob grijehu“ (Jn. 8:34).
„Nije valjda da ne znate da, – piše ap. Pavle, – kome se date za sluge u poslušanje, sluge ste onoga koga slušate…“ (Rim. 6:16).
I ljudi koji streme lažnoj slobodi, „izgovarajući naduto pustoslovlje“, „obećavaju im slobodu, a sami su robovi tljenja; jer, koga ko nadvlada, onaj mu i robuje“ (2 Petr. 2:18,19). I isti taj ap. Pavle još govori da mi nekada na riječima govorimo da smo mi „slobodni“, a ustvari „upotrebljavaju slobodu za prikrivanja zla“, a ne „kao rabi Božiji“ (1 Petr. 2:16).
Navešćemo dva primjera. Prvi i najosnovniji – to je Gospod Hristos. On je prišao na zemlju po dobrovoljnom poslušanju Ocu Svojem Nebeskom: „Evo, idem … da ispunim volju Tvoju, Oče“ (Jevr. 10:7,9). I u životu Svom u ovom svijetu On je izvršavao volju Oca: „Jer siđoh s neba ne da činim volju Svoju, nego volju Oca Koji Me posla“ (Jn. 6:38). Ka tome je pozivao i vjerujuće: „Poznaćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Jn. 8:32). A istina je – Sam Hristos: „Ako vas dakle Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni“ (Jn. 8:36). „Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6).
I mi bismo trebali da idemo po istom tom putu, istinitom, jedinom koji nas zaista oslobađa.
Drugi, poražavajući primjer te istine i slobode vidimo u Presvetoj Djevi.
Kada ju je Arhanđel Gavrilo obavijestio da će Se od Nje roditi Sin i Bog, ona je postavila samo jedno pitanje: kako će to biti, kad Ona muža ne zna? A mnogo je važnije i nepostižnije bilo pitanje – kako Bog – Duh može da Se ovaploti od Nje? I ipak, bez obzira na potpunu nepostižnost toga, Ona mu je odgovorila:
Se, raba Gospodnja! Budi mnje po slovu Tvojemu!„.
Kakva vjera! Kakva slobodna saglasnost! Divno djelo! Eto vam primjera!
Tako i svaki koji povjeruje u Boga po svojoj slobodnoj volji, biva udostojen divne pomoći Božije: i u vjeri, i u životu.
I taj je put najdostojniji, najprostiji, najkraći i najefikasniji put vjere.
Naravno, to ne znači da svi ostali putevi ne mogu imati značaja: oni pomažu. Ali put slobodnog samoopredjeljenja ka vjeri jeste najbolji.
Zato njime mi i završavamo naše istraživanje o vjeri.
Reći ćemo i mi, sa vjerom, zajedno sa apostolima, Gospodu: „umnoži u nama vjeru!“ (Lk. 17:15).
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *