NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio III

RELIGIOZNO ISKUSTVO
 
A) POSTOJI LI?
 
Može nam se učiniti da se, nakon preživljavanja druge (takozvane „razumne“) etape vjere, tu možemo i zaustaviti, i uspokojiti: jer, um nas više ne plaši, čak nam i pomaže da se oslobodimo lažnog straha od njega, on je otvorio slobodu putu ka tajnama, čudima, ka nepostižnom, on nam je čak pomogao na tom putu, na razne načine.
I sada bi ostalo samo da se prihvati, i da se vjeruje „prosto“. Sada je meni postalo lako živjeti „prostom vjerom“, kojom sam od djetinjstva živio, ali za čiju sam se postojanost ranije još uvijek bojao. Sada su mi sam um i sama „nauka“ dali „pravo“ da vjerujem „kao dijete“. Razlika je samo u tome što dječija prostota još nije bila „opravdana umom“, a sada ja i iz „nauke“ znam da prosta vjera i jeste zakonita, stvarno umna vjera, i da samo onaj koji shvati sablazan „uma“ može vjerovati „svjesno„. I ponekad sam sebi dozvoljavao da govorim da ja sada vjerujem „prosto, kao obična seljanka“, ali sa tom razlikom, što sam ja umom zavojevao sebi pravo na tu prostotu; te zato mogu da kažem da vjerujem „svjesno prosto“, da je moja vjera – od „ubjeđenja“, „ubijeđena vjera“. Sada jasno vidim da sa strane uma prepreka ka vjeri više nema. Čak ima i značajne pomoći od njega. Put vjere je slobodan: „prolazi„!
Ali, uprkos svemu tome, ja se time ne zadovoljavam. A evo zašto. Mogu da kažem tri motiva za to.
Kao prvo, ja znam da, čak i ako mi um ne pravi prepreke, a pomalo čak i „dokazuje“ – ipak on ne pokazuje, ne otkriva mi natprirodni svijet u svojoj realnosti, a i ne može pokazati; sada ja dobro znam nemoć uma i zemaljskog iskustva u oblasti inog svijeta. Znam ja dobro i to da se sve stvari, da se svako bitije stvarno poznaje samo kroz njegovo neposredno otkrovenje ovom ili onom našem opažajnom organu. Zato mi ništost uma još uvijek ne daje – niti može dati – bogatstvo vjere, realnog osjećanja natprirodnog bitija. I ja danas znam da od uma više nema šta da se traži. Ostalo je, da tako kažemo, da se zahvalimo našem bivšem, kobajagi ljutom, neprijatelju, za sadašnju družbu.
I – šta sad? Kuda ćemo dalje? Ko će me povesti po višim putevima? Ko će mi sada – više ne „dokazati“, nego – pokazati Samog Boga? Kako se nesumnjivo uvjeriti u Njegovu realnost? To se pitanje i pojavilo na mom, sada već slobodnom, putu.
Kao drugo, ja jasno shvatam da je meni „neophodno“, bolje reći, korisnije mi je, da vjerujem, nego da „ne vjerujem“; ali “ neophodno“ još uvijek ne znači „jeste“.
Svrsishodnost, pragmatičnost je takođe „dokazivala“, ili je pobuđivala da se vjeruje; ali – kako sam već pisao – čak ni iz svrsishodnosti se ne smije praviti zaključak o bitiju. Bog jeste potreban, ali – postoji li On? „Potreba“ je meni samo govorila: bilo bi dobro kada bi On postojao. Ali „dokazati“ Njega ona nije bila u stanju. Ko onda to može da mi „da“?
Kao treće, ja sam oduvijek volio i htio da vjerujem, i vjerovao sam. Ali kažu da je to samo subjektivno raspoloženje, koje tješi male, nemoćne ljude, koji bi htjeli da nađu kakvu-takvu potporu u „jakom“, da je to plod napaćenosti zemaljskim nesrećama, od kojih mi tražimo uspokojenja i trijumfa u „drugom“, blaženom svijetu. Drugim riječima, po njima ispada da je vjera naš proizvod, a uopšte ne osjećanje stvarnog, objektivnog bitija. Htjeti, voljeti – još uvijek ne znači i „imati“ voljeno i željeno. Ja sam bio svjestan velike osnovanosti takvih argumenata protiv vjere, i sam sam ih jasno vidio i razumjevao. I tražio sam izlaz ka „jeste“.
I tako: i prepreka nema, i neophodno je, i hoću da vjerujem; ipak, to još uvijek nije – „JESTE“.
Uz svu moju vjeru, ja sam osjećao unutrašnje nezadovoljstvo, ja sam htio više, ja sam žudio za posljednjim odgovorom – otkrovenjem, stvarnim uvjeravanjem, javljanjem. Javi mi Se razumno, javno, Gospode!
Ali, takođe sam bio svjestan svoje moralne ništavnosti i nedostojnosti, te zato nisam ni smio da se drznem da tražim neposredno otkrovenje.
Osim toga, ja sam osjećao – istovremeno, ili u drugo vrijeme – potpuno suprotnu želju: da neću da doživim Gospoda mojega!
Jer, to je već vid nevjerja, malovjerja; a ono je meni odvratno, i Bogu nije ugodno… A i bez tog dodatnog argumenta ja sam se u tim trenucima „instinktivno“, srcem odbijao od iskušavajućih ispitivanja i istraživanja. Meni se „htjelo“ da vjerujem prosto, makar samo zbog povjerenja prema vjerodostojnim svjedocima, zbog toga što mi je bilo „dobro“ sa vjerom, zbog toga što mi se sviđala nezapitkivajuća, prosta vjera…
Čudno je i složeno biće čovjek: i hoće mu se, i neće mu se. Ili, da kažem ovako: „umom“ mi se hoće, a srce neće da traži. „Um“ nije bio do kraja zadovoljen: on je još htio, kao Toma, da „opipa“, da „uvidi“. Ja nisam govorio, kao Toma, „dok ne opipam, neću povjerovati“. Ja sam već vjerovao. Ali htio sam više: i da opipam. A nekada ni to nisam htio, i samo sam se radovao, sa drugima, zato što su oni, prije mene, već „vidjeli“.
U takvoj mojoj psihologiji – u neželjenju da ispitujem – bilo je nečega zagonetnog: odakle to meni?! To, što moj „um“ sve više hoće da se ubijedi, uvjeri – to je jasno svakom – takva je njegova osobina: čovjek sve hoće da spozna. Jasno je to i sa druge strane, pitanje o Bogu je previše važno, zapravo, jedinstveno važno: sve ostalo bez Njega za mene je – nula. A biti tvrdo ubijeđen i uvjeren u najvažnije je naročito važno. Ovdje se, naime, postavlja pitanje ne samo o smislu ovog života, nego i jedno još važnije – o vječnosti. Ali čak i bez tih, „pobočnih“ motiva, važno je do kraja se uvjeriti u najglavnije, u najdraže, u „jeinstveno“: u Boga.
A tu je bio i položaj učitelja, sveštenoslužitelja, koji me je tjerao na razmišljanje: a kako odgovoriti onima koji odgovor budu tražili? Naročito oštro je to pitanje stajalo u našem vremenu: intelektualni nihilizam se već bio navalio svom svojom težinom na nas vjernike… A dalje je, pred vratima, stajala grozna utvara ratobornog bezbožništva, koja je na Rusiju naletjela nezapamćenim uraganom, strašnim rušilačkim vihorom! Bilo je neophodno nekako se zaštititi od njega. Više se nisi mogao sakrivati u prostoj djetinjoj vjeri, nisi se mogao zadovoljiti „negativnim“ iskustvom uma, njegovim nesuprotstavljanjem vjeri. Bilo je neophodno da ti sam napadaš, da nastupaš na protivnika, ne samo da ne bi bio razbijen, nego i da bi ga pobjedio. A za to je bila neophodna velika vjera u svoje snage, bila je potrebna očiglednost sopstvene istine. Mojsije je, pred izvođenjem Izraela iz ropstva, vidio Neizgarajuću Kupinu, i iz nje je začuo glas Samog Sušteg: „Izuj čizme svoje! Mjesto na kojem stojiš, sveto jeste!“ (Ish. 3,5,14).
Sve to me je navodilo da tražim posljednju osnovu vjere – realno, stvarno otkrovenje onog svijeta.
Jednom sam ovako razgovarao sa onima koji sebe nazivaju bezbožnicima.
– Zašto vi ne vjerujete?
– Mi smo ljudi realni i priznajemo samo ono što je realno; vjera – ona nije realna.
– Ja takođe vjerujem u ono što je realno, a ne u fantaziju. Pa, ja, zapravo, i vjerujem zato što smatram da je to realno, inače ne bih ni vjerovao, – odgovorio sam im ja.
– Ali kako ćete Vi nama dokazati da taj svijet stvarno postoji? Jer, ovaj svijet mi stalno u vlastitom iskustvu osjećamo, kao realan. A Vi?
– Vaše pitanje je potpuno na mjestu, – govorim ja. – Imate potpuno pravo da od nas vjernika tražite odgovor na njega.
I ja sam počeo da govorim o tome kako su u vlastitom iskustvu onaj svijet gledali sveti ljudi; naročito o Hristu, zatim o preobraćanju Savla, o tome šta je i koga sve vidio sv. Serafim Sarovski, pa čak i o svom ništavnom iskustvu…
Na ovo sam čuo prilično delikatnu primjedbu protivnika, koji nije želio da me grubo prekine:
– Vi živite tim mislima, i zato se u Vama formiralo iskustvo, koje se Vama čini realno, a ustvari je ono samo plod vaše uobrazilje, a ne realnosti.
– Ne, ja stvarno znam da to iskustvo nije halucinacija, nego doživljavanje realnog svijeta.
Dalje je bilo teško razgovarati. Mirno smo se razišli. Drugi put je moj protivnik bio učeniji. On je pustio u borbu i znanje iz filosofije, i sopstveno oštroumlje i, što je bilo najizražajnije, duševni pritisak „ubijeđenog bezbožništva“. I on je, takođe, nalegao na „realizam“ spoznaje, dokazujući poznati princip: „nebitije proističe od ideološke svijesti, a svijest je – od bitija“.
Ja u potpunosti prihvatam taj princip i kada se primjenjuje na moju vjeru. Ja vjerujem zato što je bitije moje vjere realno; i sama moja vjera potiče od tog Bitija.
Uzaludni su bili svi moji dokazi. Poslije dugog prepiranja, protivnik, sa raspuštenom samouvjerenošću „učitelja“ sveznalice, govori:
– Vi (t.j. ja) još niste porazmisili do kraja, i živite prošlim tradicijama, u kojim su Vas vaspitavali. Kada biste samostalno mislili, došli biste do naših zaključaka.
– Pa ja već 70 godina o tome mislim!
Ali protivnik se ni za mrvicu nije pokolebao. I tu sam shvatio da nikakvim raspravama, nikakvim umom, nikako nećeš moći da dokažeš nešto čovjeku ako on to ne želi. Za takve ljude potreban je drugi metod pobijanja njihovog nevjerja: ne riječima, nego djelima; ne znanjem, nego stradanjem za vjeru. A i tada ih nećeš ubijediti, nego samo zainteresovati; u najboljem slučaju, možeš u njihovoj duši potkopati njihovu upornu tvdoglavost, slomiti led poricanja i podgrijati simpatiju prema sebi i svojoj vjeri. Ali, da li će još i sama vjera doći do njih, i kako će im ona prići? To je veliko i teško pitanje. Mislim da se ono i ne tiče naše volje, nego da zavisi od neposrednog otkrovenja njima drugog Bitija.
Ako, pak, nismo kadri da im damo takvo, empirijsko preživljavanje, onda, u krajnjoj liniji, sami moramo biti realno ubijeđeni u realnost natprirodnog svijeta. A to je više od svega moguće – ako nam se taj svijet realno samootkrije, ako se neposredno pokaže našem iskustvu.
Da li je to moguće?
Naravno da je moguće. Iz prostog razloga, veoma lako shvatljivog. Ustvari, ako neko bitije uopšte postoji, i ako mi imamo organe da ga opazimo, onda ono može biti poznano, prije ili kasnije, ako se samo ono otkrije subjektu koji ga traži. Ako Bog postoji, i ako mi posjedujemo sposobnost da Ga poznamo, On ne može ostati skriven. Čak i više od toga: zapravo, baš On hoće i mora da otkrije Sebe čovjeku, jer za čovjeka nema ničega što bi bilo važnije i više od Njega. I bilo bi potpuno neshvatljivo, nerazumljivo, čudno – kada bi nam se pokazivalo sve, osim jedinstvenog i glavnog: Boga! Osim Onoga, Koji je Sam Sebe pred Mojsijem – kada Ga je ovaj pitao: kako Ti je ime? – blagoizvolio nazvati „Onaj Koji Jeste“. „Az jesm Sij (Sušti)“ (Ish. 3:14).
„Tako i reci sinovima Izrailjevim: Onaj Koji Jeste posla mene k vama“.
Ako je On otkrivao Sebe u Starom Zavjetu, neće li On sakriti „Lice Svoje“ u Novom? Da li Se On otkrivao? Otkriva li Se On realno? Može li Se otkrivati? Ako može, kako? Takva pitanja su nicala u mojoj duši… Jer, to je sve – živo, nije izmišljeno. Ja, kao živ čovjek, životom moram i da odgovorim, barem sebi samom, ako već ne mogu drugim. Ja sam morao da i sebi kažem: ne samo da ja hoću Njega, nego – On jeste: On je – Onaj Koji Jeste.
Šta sam mogao ja u takom važnom i izuzetnom pitanju?
Ispričaću sada, šta je bilo, kako sam zapravo ja zadovoljio sebe i kako to činim i do dan-danas. Neka to bude neznačajno, mizerno: ja znam da postoji najvisočija visina, dostupna za ljude svete; o njoj ja mogu samo da pričam: ne smijem da drznem čak ni da je tražim! Ali, u svoju mjeru, ja sam našao odgovore. A ako ima i drugih, sa mjerom sličnom mojoj, za njih moj odgovor ne bi morao da bude potpuno beskoristan, sa Božijom pomoću. A onaj koji ima uzvišenije iskustvo, neka ga podijeli sa nama. U krajnjem slučaju, neka se pomoli o mojoj bijednosti duha i, što je najglavnije, za spasenje grešne duše moje… To je, avaj, za mene potrebnije, važnije, više od svega!
 
B) OTKROVENJE BOGA KROZ SVIJET.
 
Apostol Pavle došao je u Atinu i zaputio se u aeropag kod filosofa, a oni ništa nisu voljeli više od „slušanja nečega novog“. I on je počeo da im priča o „Bogu Kojeg niko ne zna“, Kojem je žrtvenik vidio u tom gradu. U svom govoru on je, između ostalog, rekao riječi koje se meni čine da odgovaraju upravo na ono moje pitanje „postoji li?“.
„Bog, Koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, On“ hoće da ljudi „traže Boga, ne bi li Ga osjetili, ne bi li Ga našli, mada je On i nedaleko od svakog od nas: jer mi Njime živimo i krećemo se i postojimo, kao što su neki od vaših stihotvoraca govorili: „mi smo i rod Njegov“ (Djela Ap. 17:21-28).
I zaista, bilo bi potpuno neshvatljivo da Bog – Koji Jedini Jeste, „Sušti“, Koji je sazdao svijet u slavu Svoju i iz ljubavi prema njemu – ostavi taj Svoj svijet da prebiva u neznanju o Njemu! Naprotiv, On bi prije svega morao da želi da mi imamo poznanje o Njemu i da opštimo sa Njim. Zato mi, bezuslovno, imamo osnove da očekujemo da On „projavi“, „pokaže“ Sebe nama, da nam Se „otkrije“.
Tako mora biti! I zaista, On Sebe i otkriva. Prije svega – u ovom svijetu, u svijetu koji mi stalno gledamo, u kojem „živimo i krećemo se i postojimo“ (28).
Isti taj ap. Pavle nam baš o tome svjedoči. Kada je sa Varnavom bio u Listri i iscijelio čovjeka koji je bio hrom „od utrobe majčine“, „narod“ je mislio i vikao: „bogovi su u liku ljudskom sišli k nama“. A „žrec idola Zevsa“ koji je doveo volove i vijence do vrata grada htio je, zajedno sa narodom, da prinese žrtvu.
Apostoli Varnava i Pavle, kad čuše ovo, poderaše svoje haljine i baciše se u narod, i gromoglasno govorahu: „Ljudi! Šta to činite? I mi smo ljudi smrtni kao i vi, i blagovijestimo vam“ o Bogu živom, „Koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima“.
A dalje se kaže: Bog „nije prestajao da svjedoči o Sebi“ (Djela Ap. 14:7-17).
Da, ali kako?
Ne lično, ne Svojim Bićem, Svojom Suštinom, nego svojim dejstvima, „blagim djelima, dajući nam s neba dažd i godine rodne i ispunjavajući srca naša hranom i veseljem“ (17). I „jedva zaustaviše narod“ (18).
Jasno je zašto apostoli nisu mogli sa narodom da govore na bogoslovske i filosofske teme: čak i u atinskom aeropagu, nakon što su saslušali Pavla, „jedni se rugahu, a jedni rekoše: o tome ćemo te slušati drugi put“ (Djela Ap. 17:32). Tim prije ih ne bi mogao shvatiti i prihvatiti „narod“, da su apostoli počeli da filosofiraju i bogoslove pred njim. Narod je tražio prost govor o prostim stvarima koje je on vidio oko sebe – uvijek i svuda. Zato su apostoli počeli da govore o nebu i zemlji, o hrani i veselju.
Zato ap. Pavle o istom tom piše i obrazovanijim Rimljanima za paganski svijet.
Ono što se može znati o Bogu – za njih (pagane) je javno, zato što im je Bog to javio; jer, ono što je kod Njega nevidljivo – Njegova suština (priroda, biće), vječna sila Njegova i Božanstvo (Božanstvenost) – vidljivi su od stvorenja svijeta, kroz posmatranje Njegovih tvorevina (Rim. 1:19-20). Starozavjetni car-prorok David napisao je 103-i psalam o projavljivanju Boga u tvorevinama.
Znači – to projavljivanje je ljudima poznato odavno, od samog – može se reći – početka bitija ljudskog.
A prorok Mojsije govori o Bogu kao o Tvorcu svijeta i čovjeka, kao o poznatom predmetu vjere, ili čak i – znanja.
Doduše, ovdje Se Bog ne otkriva Sam u Sebi, nego u Svojim dejstvima, „u blagim djelima“, kako se izrazio ap. Pavle. Ali, to znači da je upravo kroz stvoreni svijet lakše od svega bilo moguće projaviti Svoje Bitije, kako govori apostol: „nevidljivo“ Njegovo biće, „silu“, svemoć i „Božanstvo“ (prirodu Njegovu).
I zaista, čovječanstvo, na kakvim se god stepenima razvoja ono nalazilo, uvijek je priznavalo Boga kao Tvorca svijeta; ljudi su, gledajući ovaj svijet, „vidjeli“ Boga iza njega.
Tako na njega gleda i većina čovječanstva do dan-danas. Za mene – a ja mislim, i za druge – ta istina stvaranja i uređenja grandioznog svijeta (ili: svjetova) otkriva, prije svega – Boga Tvorca. I to ne zato što nas je neko tamo naučio toj vjeri, a još manje zato što su nam u školi predavali „kosmološko-teološki dokaz“ bitija Božijeg, nego zbog „prostog“ (i, u suštini, najprirodnijeg) pogleda na svijet. I danas, gledajući na nebo i zemlju, ja se divim…
Naprimjer: zvijezde, mjesec i sunce i danas, kao i hiljadu, i dvije, i tri hiljade godina ranije – nalaze se na istom rastojanju i putanji, gdje su bili u vrijeme Davida, Mojsija i Avrama, i još ranije…
A to je rastojanje – zadivljujuće tačno! To mi i danas „vidimo“.
Moj se um gubi kada razmišljam o kretanju planeta: Zemlja se okreće oko Sunca za 365 dana, a Mjesec – sa njom. Ali Zemlja se još okreće i oko sebe, a Mjesec (kao i neke planete) ne. Pri tome se Zemlja ne vrti oko Sunca po krugu, nego po elipsi (putanja nalik na oblik jajeta).
Zašto je to tako? Ne znam umom. Ne pitam: radi čega, nego – zašto? „Bog je tako stvorio“, – čujem odgovor u sebi.
Reći će mi: tako su te naučili? Neka im bude, mada to i nije tako. Ali misao o Bogu se „nameće“ „sama od sebe“ i danas, kada pišem ove redove, kada imem već 75 godina!
A šta reći o prostim ljudima? O divljacima? Njihove očeve i djedove, ko je njih učio?
Kažu – „priroda“… Oj, kakvo je to maloumlje! Ne da mi se čak ni da govorim o tome! Kao da „priroda“ ima razum, plan, snagu – da sve to sama radi.
Ali neka i sve to stoji na nivou pukog nerazumjevanja i neznanja, dopustimo da je tako; ali mene zaista čudi – kako se ta vjera u Boga Tvorca i Ustrojitelja (po sv. Grigoriju Bogoslovu: „Umjetnika“) pojavila kod ljudi? Otkuda se pojavila, uopšte – misao o „Bogu“? Kako bilo da bilo, čovječanstvo – i ja, evo, danas, – se kroz svijet obraća ka Bogu!
Znači, ljudi „kroz razmatranje tvorevina“ zaista „vide“ Tvorca Boga, kako god, ali Ga priznaju.
A kakav je samo poredak i svrsishodnost u svijetu! „Bože moj“ – odmah se iz mene odlama ta riječ…
Mogu se napisati – i napisali su! – cijele knjige o tome. Kod sv. Jovana Zlatousta ima veliki traktat o tome. Profesor Golubovski je napisao cijelu knjigu… Da, svi mi to vidimo, očima svojim vidimo. Odakle je ona, ta svrsishodnost? – „Priroda“… Nehotice se osmijehneš kada ti kažu tu riječ, koja, zapravo, ništa ne objašnjava…
„Od Boga“ – odgovara naša duša; i biva zadovoljena!
Ovdje ću se zaustaviti.
Fakat ostaje fakat: svijet nas dovodi do Boga. Ili: Bog nam Sebe otkriva kroz svijet. To je prvo otkrovenje, dostupno i najprimitivnijoj svijesti; najočiglednije, najvidljivije, najstalnije, najopštije, najprostije, najočitije!
Neka je ono elementarno, ali takvo je i neophodno, zato što su i ljudi elementarni, pogotovo – divljaci.
I to otkrovenje – kroz svijet – ljudima je dao Sam Bog: „Bog im javi“.
Ja se, iz sopstvenog iskustva, sjećam, kako sam bio radostan kada sam kao seminarista saznao za „kosmološko-teološki dokaz“… Tada sam ja svima htio da „dokažem“ to otkriće „nauke“… Da! Radovao sam se! Znači, moja je duša u tome osjećala zadovoljstvo, objašnjenje, satisfakciju, smisao, razumnost, istinu, pravdu! I – sjećam se kao da je juče bilo – taj se osjećaj nije pojavio na času filosofije, nego poslije ručka, kada sam se šetao po sjenovitoj aleji, po „Božijem svijetu“…
Bijaše jedan časopis koji se zvao „Božiji svijet“; danas takvog naslova više nema, čak ni u inostranstvu… Profanisali smo se… Izgubili vjeru… A kako je to bio dobar, pravilan, poučan naslov…
I za ptičice mi smo učili: „Ptičica Božija ne zna ni za brigu, ni za trud…“ i t.d. A juče sam dobio pismo o ptičici.
Učena žena sjedi na groblju: svake nedjelje ona posjećuje majčin grob… Svuda unaokolo žbunje…
„Pored mene, sasvim blizu, na žbun, sjela je predobra, raskošna ptičica, kakvu još nisam vidjela: u crvenkastim cipelicama, buljooka, sa dugim nosom i čuperkom na glavi; male plave grudi, bijela krilca, a repić rozi. Uporno je i dugo gledala u mene i, nakon što se, valjda, uvjerila da nisam opasna, počela je da mi nešto priča svojim milim, meni do tada nepoznatim glasićem: te vrlo vatreno, te tužno, te veselo… Sa blagim prelazima u svojoj pjesmi. Rekla sam joj: „Ah, ti, mila cvrkutaljko!“ – Ona je odjednom zaćutala, nagela glavu na stranu, kao da je naćulila uši da me čuje. A onda je nastavila. Dugo mi je pričala… Kad je sve ispričala – odletjela je. Ali prvo je sletjela na obližnji žbun, začavrljala tanjušnim glasićem (tako je i bilo): „Zbogom, zbogom!“
Tako me je umiljela! Meni je bilo tako radosno na srcu, da sam morala da Vam o tome napišem“…
„Mama mi je govorila: „Raduj se svemu… I na grob dolazi radosna… Raduj se Bogu, prirodi, pticama. Voli sve, i svih ćeš voljeti“. Ja je tada nisam shvatila; tek danas sam počela da je shvatam…“
…I meni je bilo svečano na duši dok sam čitao pismo o ptičici. Vaistinu – „ptičica Božija“…
Bio sam u zoološkom muzeju… Visoka, velika staklena sala sa vještačkim drvećem… I stotine malenih ptičica: sve i trepere radosno… Veličanstveno! Nedavno sam čitao u novinama, kako je neki naučnik, Iv-ki, „otkrio“ u listovima duvana takve bakterije, koje se ni pod mikroskopom ne mogu primjetiti… I tu meni na pamet pada ogromni slon iz cirkusa Durova… Te ja pomislim: ta nevidljiva mrvica od bakterije, i slon – da su iz jednog korijena? A kit – koji je još veći od slona – takođe potiče iz bakterije?.. Ne, ne, ne i ne! Nije to „priroda“… Ne prihvata to um… A gle, kada kažeš da je Bog sazdao i jedno, i drugo, i treće: duša to prihvata. Zašto? – pitaće me. Odgovaram im: ne znam, ali, eto, tako je: prihvatam! – „Bog javi!“
A ko hoće da misli drugačije – njegova volja…
A ja, kao i, uopšte, svi ljudi, mislimo tako…
Ali to je otkrovenje, kako sam rekao, primarno, najelementarnije, opštepoznato. Ipak, ono je samo početno. Dalje slijede otkrovenja Boga – viša i izražajnija. Ka njima i prelazim.
 
V) GLAS SRCA.
 
Ovakav redoslijed sam pozajmio od ap. Pavla. Na drugom mjestu kod njega stoji duhovno otkrovenje. O njemu on tako piše:
„Kada neznabošci, koji nemaju zakon, od prirode rade po zakonu, oni su, pošto nemaju zakon, sami sebi zakon: oni (time) pokazuju da je djelo zakona kod njih napisano u srcima, o čemu svjedoči savjest njihova i misli njihove, koje čas okrivljuju, čas opravdavaju jedna drugu“ (Rim. 2:14-15).
Ovo je – drugo otkrovenje. Ja ću ga nazvati „glas srca„, kako je i apostol rekao. Tako i Sam Gospod govori: „… iznutra, iz srca čovjekovog izlaze zle pomisli…“ (Mk. 7:21).
I uopšte, u Slovu Božijem srce se priznaje za korijen ili ishodište spoznaje, a ne um. Tamo se često govori o tome, tako. Navešću primjere.
„Pomišljanja srca njihovih (dopotopnih ljudi) bijahu zlo“ (1 Mojs. 6:5). Psalmopisac veoma često govori o srcu kao istočniku znanja: „Razmišljanja srca mojega znanje jesu“ (Ps. 48:4). Prorok Jeremija govori da su ljudi „hodali u tvrdoglavosti srca svojega“ (Jerem. 9:14), čovjek „živi u tvrdoglavosti srca svojeg“ (Jer. 13:10). Isaija: ljudi „iz srdaca rađaše lažljive riječi“ (Is. 59:13). I u Novom Zavjetu mi vidimo isto. Gospod govori: „Za što vi (fariseji) mislite loše u srcima svojim?“ (Mt. 9:4) i t.d.
I psihologija stoji na istoj tački gledišta. To tako i jeste: poslije pažljivog posmatranja sebe ili drugih, bez velikih teškoća ćemo uočiti da se naše misli nalaze u tijesnoj zavisnosti od raspoloženja našeg srca. I Fihte (njemački filosof) govori: čovjek ne osjeća i ne čini onako kako misli, nego misli onako kako osjeća. Ili, drugim riječima: nije tačno da on hoće onako kako misli, nego misli onako kako hoće.
I naše iskustvo, baš kao i proučavanja drugih ljudi, stalno nam pokazuju da u pozadini naših misli stoje naša htjenja. Mnogo, nebrojeno mnogo puta sam imao priliku da jasno „vidim“ kako se jednom (čovjeku) „hoće“ zbog nečega da vjeruje, dok se drugom „hoće“ da ne vjeruje. I to uopšte ne potiče od intelekta, od znanja. Dva čovjeka, dva rođena brata, sa istim obrazovanjem, mogu da se u vjeri debelo razlikuju: to mi jako često susrećemo. I više od toga: čak i u jednom te istom čovjeku možemo primjetiti različita preživljavanja: jednom se on raduje, drugi put može da padne u sumnju.
Karakterističan, svima poznat primjer možemo vidjeti u apostolu Tomi: on čak ni kada je vidio Hrista nije povjerovao, sve dok nije opipao još i rane Njegove; takav je, već, bio njegov „karakter“, kako mi imamo običaj da kažemo. A zatim on – neočekivano za nas – kliče: „Gospod moj i Bog moj!“ Takva reakcija ničim nije bila izazvana: Boga ne možeš opipati! A on je sa vjerom uskliknuo: ne misleći, ne oklijevajući – odmah, istog trenutka.
Drugi, još eklatantniji primjer: praznom grobu Hristovom prilaze ap. Petar i Jovan. Oba vide jedno te isto: prazan grob, plaštanicu, maramicu za glavu, sve pažljivo složeno. I, šta se dešava? Jovan „vidje i povjerova“ da je Hristos vaskrsao, a Petar, pak, odlazi (od groba) u nedoumici, „čudeći se sam u sebi tome što se desilo“ (Jn. 20:8; Lk. 24:12). Poslije toga, kada su lovili ribu na Genisaretskom jezeru, isti taj Jovan je prvi opazio Gospoda Koji im je govorio sa obale, i taj Jovan viče: „To je Gospod“; Petar, pak, „čuvši“ to, brže-bolje navuče na sebe nešto od odjeće („jer bješe go“), baci se u vodu i zapliva prema Njemu. Šta ćeš: razni karakteri!
I u životu mi to stalno vidimo.
Znači, korijen nije u znanju, u ovladavanju spoznajom, nego u – srcu. To je činjenica!
Idemo dalje. Razlika je i u raspoloženju samog „srca“. Obično vjera daje našoj duši mir, radost; a nevjerje – nemir, sjetu, muku. O. Jovan Kronštatski je takav mir smatrao jasnim svjedočanstvom bitija Boga i dejstva Njegovog na nas. Tako i mi mislimo: ko je barem jednom, ma koliko kratko, preživljavao u sebi nevjerje, zna, iz sopstvenog iskustva, o čemu se ovdje priča. Ja sam to preživljavao u studentskim danima. Nikakva nova znanja ja u to vrijeme nisam dobijao, što znači, nije u umu bio razlog. A kakav je vihor na mene bio naletio! Dvije nedjelje sam se motao tamo-amo, bez mira i sna.
A poslije toga, poslije dvije nedjelje mučenja, opet bez ikakvih posebnih novih razmišljanja, vjera se vratila i u duši se nastanio mir.
Još se sjećam čestih preživljavanja: ponekad vjera biva tako vatrena, da ne samo da nema nikakvih sumnji, nego sve biva savršeno jasno. Čak i više: od jake vjere – teško je izgovoriti (pa čak i pomisliti!) i riječ o Bogu; počneš da govoriš, a suze ushićenja ti oduzimaju glas… I moraš da se zaustaviš, da bi zadržao ridanje, dok opet ne ovladaš sobom.
A u drugo vrijeme iste te riječi ne izazivaju jaka osjećanja, i izgovaraju se hladno.
Jednom sam zapisao takva „osjećanja“, koja sam tada preživio na Liturgiji: „od danas za mene nema dražih riječi od: „Otac, Sin i Sveti Duh“.
Bez dodataka: „spasi“ ili „pomiluj“ ili „podaj“; nego prosto, sama imena. Analogija iz običnog života: kad nekoga volimo, nama je mila njegova slika, ne samo rukopis njegovih pisama, nego nam je drago i samo ime tog čovjeka. I ništa mi ne tražimo od njega, ne želimo i ne očekujemo ništa: to bi nas čak ohladilo i ogorčilo; nego – sami hoćemo da mu izrazimo našu ljubav – uključujući i stradanje, sve do smrti za njega.
Tu više uopšte ne govori um, nego – srce, koje gori ljubavlju prema Bogu.
Sveti ljudi govore: takva osjećanja se u nama ne rađaju umom, nego srcem. Sveti Makarije njihovu ljubav poredi sa ljubavlju zaljubljenih, čak i sa nekom vrstom pijanstva – ma kako to čudno zvučalo! Samo, to nikako ne dolazi od uma, niti od bilo kakvih praktičnih koristoljubivih pobuda, i uopšte, ni od čega zemaljskog! To je fakat, protiv kojeg nema šta da se kaže.
Za neiskusnog čovjeka takva preživljavanja drugih nisu ubjedljiva, čak su i nepostižna, kao i da ne postoje, „niti mogu postojati“; a za nas, ona su – fakat! Za svete ljude, pak, ona su – nepobitna istina: sve to oni znaju realno! I njima bi isto tako bilo čudno da slušaju takva pitanja, ala: „Ama, ima li Ga stvarno?“, kao što bi običnim ljudima izgledalo čudno kada bi ih pitali: postoji li zemlja? ima li neba? postojiš li ti sam?
Jedan od takvih ljudi, koje sam i ja znao (sada već počivši, a. T.) rekao je za sebe: „Za mene je nevidljivi svijet – isto tako realan, kao i vidljivi“. Vjerovatno, on je i noću, u snu, služio Liturgiju: glasno je pjevao „Vjeruju“, mada u stvarnosti nije pjevao, iako je imao prekrasan sluh i prijatan glas.
Posljednjih gotovo 20 godina on je proveo u osamljenoj molitvi, u svakodnevnom služenju Liturgije; kada (ranije) nije mogao da služi, svakodnevno bi bio na službi.
Na sličan način su se podvizavali u pustinji: takvih je bilo na hiljade! Kao primjer ću navesti dva-tri slučaja iz ruskog života, i jedan drevni.
Evo – prep. Serafim Sarovski. Poznato je da je on živio malo u „obližnjoj“ „pustinjici“, malo u „daljnjoj“, onda u potpunom „zatvoru“, a potom u bezmolvju. Drugi primjer: ep. Teofan, zatvornik Višenski – koji je napustio arhijerejsko služenje i otišao u zatvor, u kojem je proživio više od 30 godina – gdje je svakodnevno služio Liturgiju (bukvalno do posljednjeg dana, 6. januara).
Takođe, o. Jovan Kronštatski je svakodnevno služio Liturgiju, pogotovo posljednjih 30 godina svog života; samo što se on podvizavao u šumnom gradovima, a ne u pustinji; to je poseban podvig. I samo posljednjih 10 dana više nije mogao da ide do crkve; ipak, do zadnjeg dana su ga pričešćivali. U noć končine (7 časova jutra 20. decembra) odslužili su za njega Liturgiju u 2 sata i priopštili ga samo Krvlju.
Iz drevne istorije uzmimo samo jedan primjer – sv. Arsenija Velikog… Učen, senator, učitelj carske djece, svim obezbjeđen, tajno je pobjegao iz dvorca u egipatsku pustinju. Ispočetka je živio u manastiru, a potom je otišao u osamljenu pećinu. A kada su braća pred njegovim odlaskom govorila: „Arsenije! Ti nas ne voliš!“, on im je odgovorio: „Bog vidi: volim vas! Ali ne mogu biti i sa Bogom i sa ljudima!“
I otišao.
I uopšte, bogoljupci su tako voljeli molitvu, kao što mi ne možemo živjeti bez vazduha. I prostaci, i učeni; voljeli su da žive i u manastiru i u pustinjama.
Naravno, njih niko nije tamo vukao, osim sopstvenog srca.
Ne važi to samo za svete podvižnike, nego i za hrišćane koji su u svijetu, i uopšte – za svo čovječanstvo… Upravo se tim srčanim privlačenjem objašnjava fakat sveopštosti vjere – u cijelom svijetu.
Kao što hoćeš da dišeš, kao što hoćeš da jedeš i da piješ – i niko to ne smatra nečim nenormalnim, neprirodnim – tako je i vjera normalno stanje normalnog čovjeka.
Neka je ta vjera različita; neka je kod nekih poprilično izobličena; ali kod svih naroda je bila, i jeste, vjera. Znači, ljudi za njom osjećaju prirodnu potrebu!
I samo je neznatan broj ljudi bio nevjerujući. Ponekad ti se učini da je takvih mnogo; ali to je duboka zabluda. Ipak, nećemo razglabati i svađati se o količini: količina nije svjedok istine. Ispočetka je i hrišćana bilo – jedna desetina apostola; zatim, poslije Pedesetnice – hiljade; potom, hrišćanstvo se raširilo po cijelom svijetu.
I opet će ih biti malo: Gospod je rekao da On, „došavši“ po drugi put u svijet, jedva „li će naći vjeru na zemlji“ (Lk. 18:8).
Postoji, ipak, još jedna osobina ljudi koji vjeruju u Boga: blagodat Njegova koja počiva na njima. Ali o tome ćemo govoriti u sljedećem poglavlju.
 
G) BLAGODAT BOŽIJA.
 
Zapravo, baš se po tome razlikuje hrišćanstvo od svih drugih religija.
Sjećam se ovakvog slučaja iz života sv. Antonija Velikog. Došli kod njega filosofi-pagani. Pitaju ga:
– Po čemu se ti razlikuješ od nas? Ti postiš – i mi postimo. Ti želiš čistotu – i mi stremimo ka njoj.
– Mi, – odgovorio im je sveti Antonije u ime hrišćana, – prebivamo u blagodati Božijoj!
– Toga kod nas nema! – priznali su pagani.
Isto je tako nema ni kod savremenih jevreja, muhamedanaca, budista, mada i oni imaju vjeru u Boga, mada i oni poste, i nose podvige, i mole se: blagodati, pak, nema.
To se pogotovo može vidjeti kod indusa: oni imaju i post, i bezstrašće, i umno sozercavanje, ali Božije blagodati nemaju. Rezultat je – praznina; u najboljem slučaju (vidio sam takve „joge“) – gordost i strasti koje nju prate.
Potpuno je sve drugačije kod istinitih hrišćana. Evo i kako.
Svi mi znamo da je kao rezultat Hristovog djela („domostroja“) na hrišćane na Pedesetnicu bio nisposlan Sveti Duh. I u tome se sastoji definitivna i eksplicitna razlika hrišćana od nehrišćana, pa čak i – hrišćana između sebe.
Potvrdimo to riječima Svetog Pisma: Sam Gospod Isus Hristos govori: „Ko vjeruje u Mene, kod njega će, kako je rečeno u Pismu, iz utrobe poteći rijeke vode žive“. „Ovo reče On o Duhu, Kojega su imali da prime oni koji Njega budu vjerovali; jer još ne bješe na njima Duha Svetog, zato što Isus još ne bješe proslavljen“ (Jn. 7:38,39) iskupiteljnim stradanjima (Jn. 13:31,32). I još: „Nego vam Ja istinu govorim: bolje je za vas da Ja idem; jer ako Ja ne idem (Ocu), Utješitelj neće doći k vama; a ako li pođem, poslaću Ga k vama“ (Jn. 16:7). „A kad dođe Utješitelj, Kojeg ću vam poslati od Oca, Duh istine, Koji od Oca ishodi, On će svjedočiti o Meni“ (Jn. 15:26). I pred Svojim vaznesenjem Gospod je rekao: „Poslaću vam ono što vam je obećano od Oca Mojega; a vi ostajte u gradu Jerusalimu, dok se ne odjenete silom s visine“ (Lk. 24:49). Tog Utješitelja, Duha Svetog, On je i poslao na sve hrišćane na sveti dan Pedesetnicu. Time se, zapravo, i razlikuje Novi Zavjet od Starog: Duh Sveti, oduzet od ljudi za grijeh praroditelja, sada im se, za Hristov Krsni podvig, vraća od Oca. Zato sada u Novom Zavjetu i slušamo o blagodati Svetog Duha. Svjedočanstva su mnogobrjna. Ap. Petar u svojoj prvoj propovijedi govori ljudima: vjerujte u Hrista, krstite se i „dobićete Dar Svetog Duha“ (Djela Ap. 2:38; 4:8; 8:17; 9:17; 10:45; 13:52; 19:2 i t.d.).
Samo Jevanđelje se naziva „Jevanđelje blagodati“, hrišćanstvo je, zapravo, „domostrojiteljstvo blagodati“ (Djela Ap. 20:24; Ef. 3:2). „Mi vjerujemo da ćemo se blagodaću Isusa Hrista spasiti“ (D. 15:11).
Gotovo sve Poslanice ap. Pavla počinju sa riječima o blagodati, i neizostavno se završavaju potpisom samog apostola: „Blagodat s vama“.
Naročito je karakteristično to što je ta blagodat bila jasno izražena na hrišćanima; na to skreće pažnju i prep. Serafim: Duh Sveti je ili pratio Pavla i saputnike njegove, ili – nije išao sa njima: „došavši do Misije, preduzeše da idu u Vitiniju; ali im Duh ne dopusti“ (D. 16:7). U Troadi je, pak, „bilo noću viđenje Pavlu“, koje ga je pozvalo da ide u Makedoniju (9-10), što je on i učinio.
U zaštitu tog učenja o blagodati ap. Pavle ne samo da je govorio uopšteno u svojim Poslanicama, nego je napisao i dvije naročite Psolanice – Rimljanima i Galatima – u kojima dokazuje da se čovjek spasava blagodaću, a ne djelima zakona, kako su mislili judeji i Galati koji su bili pod njihovim (judejskim) uticajem.
To učenje predstavlja suštinsku karakteristiku hrišćana – od vremena apostola do dan-danas. Evo ovako piše ap. Pavle: „Tvrda osnova Božija (t.j. Crkva) stoji, imajući pečat ovu: „Pozna Gospod Svojih„; to je – prvi pečat; drugi je ovakav: „da odstupi od nepravde svaki koji ispovijeda ime Gospodnje“ (2 Tim. 2:29). Znači, pečat je jedinstven, ali sa dvije strane: na jednoj strani – samo Sam „Gospod zna Svojih„, a na drugoj – svetost vjerujućih; „da odstupe oni od nepravde“. I jedno i drugo jesu – blagodat!
Dakle, pečat na članovima istinite Crkve je jedinstven: blagodat Božija!
I, ko ima taj pečat, taj je – Hristov.
Taj pečat i njemu samom govori, i drugim pokazuje, da u njemu živi Duh Sveti. On i „svjedoči“ – o Bogu i Trojici, i o realnosti Carstva Božijeg, i o našoj prinadležnosti njemu.
Nije lako prepoznati taj pečat. Ali druga strana je mnogo očiglednija: „da odstupi od nepravde“, t.j. svetost života. To je najjače svjedočanstvo „religioznog iskustva“: sveti ljudi to po sebi znaju!
Ali kako mi da poznamo da i mi pripadamo ovim „svojim“? Po svetosti? Bilo bi dobro da može tako; ali, avaj: ko može da drzne pa da to kaže za sebe?
Crkva nas, pak, tješi drugim priznakom: pokajanjem sa nadom! To nije moje lično mišljenje, nego, uopšte, svih svetih otaca, a posebno sv. Simeona Novog Bogoslova. Navešćemo njegove riječi, pri tome, u izobilju:
„Dobro je plakati i tužiti o svojim grijesima, i moliti Boga da ih otpusti“. Ali „svakako je neophodno da našu nemoć izliječi Hristos Gospod, Koji jedini jeste istiniti ljekar, Koji je na zemlju i došao da izliječi nemoći naše, zbog kojih grijehe činimo“ (1,109).
Kakav je to lijek? – Duh Sveti, blagodat Gospoda našega Isusa Hrista – kako govori apostol: „A gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda“ (2 Kor. 3:17) (1,114).
„Nijedan čovjek nema u sebi ništa blagočestivo, čime bi mogao da se spasi – ni pravednik, ni grešnik“. „U čemu se sastoji spasenje? U tome, da se priopštiš svetosti Božijoj“. A putevi ka tome su ovi: „kada (ljudi) ispovijedaju svoje neznanje, neukost, nekažnjenost, svoju nesposbnost na dobro i spremnost svoju na činjenje svakakvih grijeha“. Spasenje svih je – u jedinom Bogu“ (1,116-117). „Spasenje – nije od (naše) prirode; zato i ne vidimo da se neko sam sobom spašava… Ali ako se pokaju danas, u jedan dan, hiljade i milioni miliona grešnika, i obrate se ka Hristu Gospodu“, „tog časa“ će se spasiti. „Samo silom Hristovom, a ne svojom vlastitom, može čovjek da se spasi“ (1,119).
„Kajem se ja; ali me samo pokajanje neće jako opravdati. Pokajanje jeste poznanje grijeha svojih: skida ih, pak, milost Tvoja“ (II, 174).
„Ja o sebi mislim da, ako ne očistim ckvrnju grijeha mojih suzama mojim… biću pravedno predan sramoćenju – i od Boga, i od Anđela, i biću izvrgnut u neugasivi oganj sa demonima“ (II, 140).
„Vladiko Isuse Hriste, Care neba i zemlje! Znam da sam više i gore od svakog čovjeka, čak više i od svake nerazumne životinje i crva koji puzi po zemlji sagriješio ja pred Tobom, strašnim i nepristupnim Bogom mojim, i nisam dostojan da obretem ikakvu od Tebe milost“. I samo imam „odvažnu nadu na bezmjernu blagost i milost Tvoju“ (II, 194).
Uz pokajanje je neophodno imati i nadu na Gospoda Isusa Hrista. „A ko nema takvu nadu, taj – čime drugim može biti vaznesen sa svetim na nebo, na sretenje Gospoda?“ (II, 278).
Ali prije svega, neophodna su sveta tajanstva: krštenje, ispovijed, pričešće. To svi mi, pravoslavni, tvrdo znamo.
 
D) VIĐENJE.
 
Sva ova preživljavanja, ipak, čak i ako su ubjedljiva – kako za vjernike, tako (djelimično, barem) i za one koji ne vjeruju – ne predstavljaju vrh religioznog iskustva. Takav vrh je „viđenje“, duhovno gledanje, sozercavanje samog tog „drugog“ svijeta.
Ima jedan tropar ispovijednicima Hristovim:
„I nravom pričastnik“, gdje se pominju ovakve riječi: „dejanije obrel jesi, bogoduhovenije, v videnija vashod“.[1] Prilično teško mjesto; ali ono je veoma drevno: nalazimo ga već kod sv. Grigorija Bogoslova:
„Ako hoćeš da budeš bogoslov, – govori on, – ispunjavaj zapovijesti: one će te i dovesti do sozercavanja“ (pišem po sjećanju, ali je taj smisao).
Prevedimo i riječi tropara:
Ti, ispovijedniče, „djelatni život“ (ispunjavanje zapovijesti Božijih) „si našao, Bogom nadahnut, putem ka sozercavanju“ (grč. ka teoriji), ka „viđenju“. O tom vrhuncu religioznog iskustva, o duhovnom „gledanju“, viđenju, sozercavanju – o krajnjem dometu koji čovjekov duh može da dostigne u ovom životu, o tom „kraju religioznog puta“ ću sada da pričam, ali ne, naravno, svojim riječima, nego riječima sv. Simeona Novog Bogoslova, koji je to, u svom iskustvu, lično, proživio.
…“Odakle bih ja, bijednik, mogao da saznam da si Ti takav, Blagi Vladiko naš, da u sebe primim, sa jakom željom, stremljenje ka Tebi? Odakle sam mogao da znam da Se Ti javljaš onima koji k Tebi prilaze, ako sam mislio da oni koji su u ovome svijetu teško mogu postići to – da Tebe vide? Odakle bih mogao da znam da oni koji u sebe primaju svjetlost blagodati Tvoje bivaju udostojeni takve radosti i takvog utješenja? Odakle i kako bih saznao ja, bijednik, da oni koji vjeruju u Tebe dobijaju Svetog Duha Tvojega?“
„Ja sam mislio da vjerujem u Tebe savršeno i da imam sve što daruješ onima koji se Tebe boje; a, zapravo, tada savršeno ništa nisam imao – što sam, ustvari, saznao tek kasnije. Odakle sam mogao da saznam, Vladiko, da Ti, nevidljiv i neumjestiv, vidljiv bivaš i umještaš Se u nas? Kako sam uopšte mogao ikada da pomislim da Ti, Vladiko, Koji si sazdao sve i Koji si stvorio ljude, možeš da Se sjediniš sa njima i da ih učiniš bogonosnim sinovima Svojim, – da bih i sam plameno poželio, počeo to da ištem, i dobio to za sebe? Odakle sam mogao da znam, Gospode, takvog Boga, takvog Vladiku, takvog zastupnika, oca, brata i cara, – Tebe, radi mene obništavšeg i primivšeg vid roba? Vaistinu, Vladiko moj, čovjekoljupče, sasvim ja ne znah ništa takvo, mada sam i čitao Božanstveno Pismo koje govori o tome; ali ja mišljah da se tamo govori o drugim licima i stvarima, a ne o tome, i bijah čulan (ne duhovan) prema svemu napisanom i nikako i nikada ne mogadoh da proniknem u smisao toga. Slušajući ka čemu je pozivao i šta je govorio apostol Tvoj Pavle: „to oko ne vidje, i uho ne sluša, i na srce čovjeku ne dođe, šta je pripremio Bog onima koji Njega ljube“ (1 Kor. 2:9), ja mišljah da je do sozercavanja takvih blaga nemoguće doći čovjeku koji se još uvijek nalazi u tijelu; i zaključio da si Ti to samo njemu pokazao, po posebnoj milosti prema njemu, – ne znajući, bijednik, da se to od Tebe daje svima koji Tebe ljube. I, odakle sam, kako sam ja mogao znati da svaki koji vjerujue u Tebe biva dio Tijela Tvog i da sija Božanstvom Tvojim, po blagodati Tvojoj? I ko bi povjerovao ovome i postao blažen, a da ne učini sebe vaistinu blaženim dijelom Tebe, Boga Blaženoga? Odakle meni to da znam – da Ti, umjesto plotske hrane, postaješ besmrtni i netljeni hljeb, koji nezasito okušaju oni koji gladuju i nezadrživo žude za Tobom; da bivaš presvijetla odjeća za one koji radi Tebe nose smirene haljine ništih? Slušajući, pak, kako o tome govore propovijednici Tvoji, mišljah da će to biti tek u budućem vijeku, poslije sveopšteg vaskrsenja; ne znadoh da sve to biva i danas, za one od nas koji krajnju u tome imaju nuždu“.
„Sve to nisam ja ni znao, Svesveti Care, niti sam to želio ikada, niti sam molio da to dobijem od Tebe, nego sam, spominjući grijehe svoje, molio samo za otpuštanje njihovo i želio, kako je Vladika rekao, da nađem nekog posrednika i zastupnika, da bih, uz njegovu pomoć i kroz moje vlastito ropsko poslušanje njemu dobio oproštenje mnogih grijehova mojih, pa makar i u budućnosti“…
„Kasnije sam, uz pomoć ovog posrednika“ – starca Simeona Blagogovejnog – „osjetio neku božanstvenu vejavicu, poslije – oganj srčani, od kojeg su počeli da toče neprestani potoci suza; zatim sam unutar mojeg uma počeo da osjećam tanki luč svjetlosti, koji bi bljesnuo brže od munje; dalje – javila mi se kao neka svjetlost noću, i mali, plameni oblak, koji je bio vidljiv i koji kao da je sjeo na moju glavu u vrijeme dok sam, pavši ničice, tvorio svoju molitvu; zatim je oblak uzletio gore i poslije nekog vremena opet mi Se javio na nebu.
Poslije toga, dok sam razmišljao o tome – šta bi značilo to javljanje, desilo se nešto drugo, još divnije od ovoga…
Odjednom (o, čudo!) sam Onoga, Kojeg sam ja zamišljao da na nebu Jeste, vidio u sebi, – Tebe, kažem, Tvorca mojega i Cara, Hrista. Tada sam urazumio da je to bila Tvoja sopstvena pobjeda (nad iskušenjem u snu), u kojoj si me Ti učinio pobjednikom nad đavolom. Međutim, ja još nisam znao, i nisam se bio udostojio još da čujem glas Tvoj, da bih poznao da si to Ti“.
…“Ja sam Te i vidio, Tebe, Boga mojega, ali, pošto nisam znao i vjerovao da Bog javlja Sebe čovjeku, nisam shvatao da je upravo Bog, ili slava Božija, bilo to što se meni javilo – jednom na jedan, drugi put na drugi način.
Neobično ono čudo privelo je mene u veliko divljenje i ispunilo radošću svu dušu moju i srce, do tog stepena, da sam mislio da je čak i tijelo moje postalo saučesnik neizrečene blagodati.“
„Na kraju si Ti, neizrečen, nevidljiv, neopipljiv, vječnopokretan, svuda, Koji si uvijek i u svemu prisutan i Koji sve ispunjavaš, vidljiv i sakrivaš Se svakog trena… malo-pomalo prognao prebivajuću u meni tamu… i zajedno sa tim uspavao plotsku slast i sasvim izgnao iz mene svaku strast. Učinivši me takvim, očistio si mi nebo od svakog oblaka, t.j. očistio si mi dušu, u kojoj si Se, prišavši nevidljivo – kako, ne znam: na koji način i otkuda? – Ti, Koji svuda Jesi, iznenada obreo i u njoj javio kao neko drugo sunce. O, kakvo neizrečeno snishođenje!“
…“A kada mi postižemo savršenu dobrodetelj (vrlinu), tada“ On „prilazi u nekom obrazu (liku), – zapravo, u obrazu Boga; jer Bog Sebe ne javlja ni u kakvom obrisu ili u obliku nekog utiska, nego Se javlja kao prost, kao obraz svjetlosti bez lika, nepostižan i neizrečen. Više od toga ne mogu ništa da kažem! Ukratko, On Sebe javlja jasno; uznaje Se – veoma dobro; vidi Se čisto, iako je nevidljiv; govori i čuje Se – nečujno; prirodom Božijom besjeduje sa onima koji su od Njega rođeni kao bogovi po blagodati, sa čovjekom besjeduje kao drug sa drugom, licem u lice; ljubi sinove Svoje, kao Otac; i ljubljen biva od njih neizmjerno; i biva on za njih viđenjem nekim divnim i slušanjem čudesnim – o kojima ne mogu oni govoriti kako bi trebalo; ali, opet, ni da ćute ne mogu“…
„I ne mogu oni uopšte imati pokoja, niti mogu da se nasite datom im istinom, zato što oni, u suštini, nisu više gospodari nad sobom, nego su organi Duha Svetog, Koji u njima boravi, Koji ih podvizava i Sam biva podvizavan od njih, i biva u njima i za njih sve – što slušamo u Božanstvenom: margarit[2], sjeme gorušično, kvasac, voda, oganj, hljeb, napitak života, loža bračna, ženih, drug, brat i otac. I šta će meni da govorim toliko mnogo o onome što se ispričati ne može? Jer što „oko ne vidje, što uho ne sluša, i što čovjeku na srce nije dolazilo“ (1 Kor. 2:9) – to, kako to može izmjeriti jezik? Kako se to može izreći riječima? Vaistinu, to je nemoguće! Mada smo to stekli, u snu i na javi, i imamo unutar sebe od Boga, Koji nam je to dao – nikoliko ne možemo mi niti umom izmjeriti, niti riječju objasniti“.
„Sve ovo napisah, ljubljena braćo, ne da bih sebe pokazao: da ne bude tako!… Nego radi toga vam govorim, da bih vam otkrio čudesa Božija i predstavio ih riječima, onoliko koliko sam za to kadar…
Ova riječ nas poučava, kao prvo, o punoj tami i mraku, ili o savršenom odsustvu božanstvene svjetlosti koje je u čovjeku kada javno priča o neznanju koje on ima o Bogu; zatim nas ona uči o razobličavanju koje biva od savjesti; dalje – o strahu; zatim, o želji čovjeka da dobije otpust grijeha…; poslije toga, riječ naša govori kako čovjek mora da dobije zastupnika i pastira (duhovnog oca); …zatim, riječ govori o drugom prizvanju – vjeri, smirenju i pokornosti (pastiru)… zatim, o očiglednoj promjeni koja se dešava u njemu; … po kojoj, ako je ne pozna onaj u kome se desila, – … niko ni pretpostaviti ne može da u njemu Duh Sveti boravi“ (Slova prep. Simeona Novog Bogoslova, izdanje drugo. M., 1890., str. 483-490).
 
* * *
Ali to još nije sve. Sljedeća glava (91) govori o još većem. Prepisaću i odatle dio. Vjerovatno će se mnogima to što tamo piše učiniti apsolutno nemoguće: tako i mora da bude! Ali za samog prepodobnog Simeona to je bio nesumnjivi fakat, fakat iz vlastitog iskustva, a za nas – prema tome koliko mu vjerujemo, uz pomoć blagodati.
 
* * *
„Ah!.. Kako ću, takođe, opisati koliko sam zla pretrpio ja od onih koji su me savjetovali i govorili svaki dan: „Što se trudiš uprazno, glupane, i slijediš za tim šarlatanom (duhovnim rukovodiocem prep. Simeona Novog Bogoslova, sv. Simeonom Blagogovejnim. – M.V.) i prelestiteljem, i beskorisno i uzalud trpiš, čeznuvši za duhovnim prozrenjem? To što ti želiš – nemoguće je dostići u našim vremenima… Zašto ti ne pođeš kod milostivih tvojih sapatnika, koji te mole da dođeš kod njih, i obećavaju da će te u dobru utvrditi i uspokojiti, hraniti i liječiti? Jer, u današnja vremena nemoguće je – i tebi, i bilo kome drugom – izbaviti se od duševne gube, i progledati… I, šta? Da nije, možda, da svi mi ne vidimo? I svi smo mi slijepi, kako tebe uči onaj koji u prelesti prebiva? Vaistinu, sve što se može vidjeti, i mi vidimo: ne srljaj u prelest!“
„Ali Ti, Milostivi i Blagoutrobni Bože, od svih tih zabludjelih prelestitelja… izbavio si me, silom vjere i nade, a i njih si mi Sam dao. Njima si me da ukrijepio pretrpim sve to, i mnogo šta drugo…
Jednog dana … sreo si me na putu Ti… Tu si Ti prvi put bljesnuo u slabe oči moje sijanjem božanstvenog lica Svojeg, – i ja sam istog tog trena izgubio i onu malu svjetlost koju sam imao – kako sam ja mislio, dok nisam mogao da Te uznam… Od tada si blagoizvolio, Ti, Najsnishodljiviji, često da kod mene dolaziš… Dolazeći tako kod mene i odlazeći na prilično dugo vrijeme, Ti si mi Se, malo-pomalo, javljao sve jasnije i jasnije, sve više i više me omivao vodama Svojim i darivao me da vidim sve obilnije i obilnije.
Čineći to za mene dugo vremena, Ti si me, napokon, udostojio da vidim i jedno strašno tajanstvo. Jednom… gledao sam munje, koje su me obasule, i lučeve svjetla od Lica Tvojega… Proveo sam tako, blagodaću Tvojom, dovoljno dugo vremena, i onda ponovo vidio drugo strašno tajanstvo. Vidio sam kako si Se Ti, uzevši me sa Sobom, vaznio na nebesa, i mene vaznio: ne znam, ipak, da li si me u tijelu poveo tuda, ili izvan tijela – Ti jedini to znaš, Koji si i učinio to (upor. 2 Kor. 12:1-4). Poslije toga, kako sam sa Tobom proveo dovoljno dug čas, diveći se veličini slave (čija je ta slava bila, i šta je ona – ne znam), ja sam bio potpuno ushićen, kao oduzet, i sav zatreperio. Ali Ti si me opet ostavio samog na zemlji. Povrativši se, našao sam sebe kako plačem i divim se skrbnom obništavanju svom.
Potom, malo poslije toga kako sam se našao dole, Ti si blagoizvolio da mi pokažeš gore, na prolomljenim nebesima, lice Svoje, kao sunce, bez lika i forme. Ali ni tada mi nisi dao da poznam – ko si Ti bio. Jer, kako mogu ja da poznam Tebe, kada mi ništa nisi rekao, nego si Se odmah sakrio? Tražio sam Tebe, Kojeg nisam znao, silno želeći da vidim lik Tvoj i da najtačnije poznam: ko si Ti? Zato sam, od silne želje za Tobom i od plamene ljubavi prema Tebi uvijek plakao, ne znajući, zapravo ko si Ti, Koji si mene priveo iz nebitija u bitije, izvukao me iz propasti grijeha i za mene Se učinio svim onim, o čemu sam ranije govorio“…
„…Napokon, savladan tugom i očajem, zaboravio sam i sebe samog, potpuno, i sav svijet, i sve što je u svijetu, i u umu nisam držao ništa što je iz svijeta vidljivog.
I tada si Se opet javio, Ti, nevidljiv, neopipljiv, neulovljiv. Osjećao sam tada kako čistiš moj um, kako prostranije otvaraš oči duše moje i kako mi daješ da obilnije vidim Slavu Tvoju; kako Se Sam Ti uvećavaš sve više i više, i sijanjem Se sve više i više širiš. I meni se činilo da Se sa udaljavanjem tame Ti približavaš, sve bliže i bliže…
Na taj način, o, Vladiko, meni se činilo da Ti, Koji Se ne krećeš – dolaziš, da Se Ti, Koji si nepromjenjiv – sve više i više uvećavaš, da Ti, Koji nemaš lika – primaš lik… Tako si Se Ti meni i javio, kad si savršeno očistio um moj, jasno, u svjetlosti Duha Svetoga.
Tada si učinio da ja izađem iz svijeta ovoga, – meni se čini, reći ću to, – i iz tijela mojega; nisi mi dao da to urazumijem u potpunosti. Ali si zato sa mene sve skinuo i – kako se meni činilo – javio si Se u meni, u svakoj mojoj čestici, i sve je u meni vidjelo dobro.
Kad sam Te pitao: „O, Vladiko! Ko si Ti?“, prvi put si udostojio mene, bludnog, da čujem i sladčajši glas Tvoj; i Ti si tako slatko i krotko besjedovao sa mnom, da sam ja pao u zanos, ushitio se i treperio, pomišljajući u sebi i govoreći: „Kako je to slavno i blistavo! Kako sam i za šta udostojen ja takvih blaga!“
Ti si mi rekao: „Ja sam Bog, Koji je Sebe učinio čovjekom, iz ljubavi prema tebi. A kako si ti Mene tražio od sve svoje duše, odsada ćeš ti biti brat Moj, i drug, i sa-nasljednik“ (Gal. 4,5,7; Jevr. 11:9). – Čuvši to, sav sam zatreperio, sva je snaga moja presušila, i jedva nije izašla iz mene duša moja! Prenuvši se neznatno, odgovorio sam: „A ko sam ja, Gospode! I kakvo dobro učinih ja, okajani i jadni i bijedni, da me udostojiš tolikih blaga i učiniš me saučesnikom i sa-nasljednikom slave Tvoje?“ – ne gubeći iz vida da je ta slava i radost iznad i više svakog uma. – A Ti si mi, Vladiko, Hriste, opet kazao: „Ja govorim sa tobom kroz Duha Svetog, Koji zajedno sa Mnom govori sa tobom. Ovako sam te darovao samo za tvoju jaku volju i vjeru, – i daću ti i više od toga. Jer tebe sam Ja sazdao, nagog, i ništa osim volje svoje nemaš; šta drugo imaš, ili si ikada imao, da je lično tvoje, a da ti Ja nisam dao, što bih Ja mogao da primim od tebe, i umjesto toga da ti darujem ovo? Ipak, dok se savršeno ne odrekneš od tijela, nećeš vidjeti savršeno, i nećeš moći sve da dobiješ ovdje“. – A kada sam ja na to rekao: „Gospode! A šta je drugo blistavije i više od ovoga? Meni je dovoljno da i u takvoj slavi budem i posle smrti“, Ti si mi opet odgovorio: „Mnogo je mala duša tvoja, čovječe, ako se zadovoljavaš samo ovim blagom! Jer je ono, u poređenju sa budućim, kao kad bi neko na papiru nacrtao nebo, i u rukama taj papir držao: koliko se razlikuje nacrtano nebo od stvarnog, toliko se, i neuporedivo više, razlikuje buduća slava od one koju vidiš sada!“ Ovo si rekao, i zaćutao, i malo-pomalo Se sakrio od očiju mojih, Ti, sladčajši i najpredobriji Vladiko moj. I ne znam: jesam li se ja udaljio od Tebe, ili si Ti otišao od mene? – Meni se, pak, činilo da sam ja došao odnekle i odatle opet ušao u svoje boravište; i uskoro sam sasvim došao sebi.
Poslije ovoga, sjećajući se ljepote slave Tvoje, i riječi Tvojih, Vladiko, ja sam – plakao; i kada sam išao, i kada sam sjedio, i kada sam jeo, i kada sam pio, i kada sam se molio – imao sam neizrečenu radost, što sam poznao Tebe, Tvorca svega. A i kako sam mogao da se ne radujem?…“
„Pošao sam jednom da se poklonim svetoj ikoni Prečiste Majke Tvoje i pao pred njom, preklinjući je, ali si Se Ti, prije nego što sam ustao, javio u bijednom srcu mojem, i učinio da ono svo postane čista svjetlost. Tada sam poznao da vaistinu Tebe imam u sebi. Od tog vremena sam počeo da Te ljubim, ne po pamćenju, odnosno, ne samo zato što sam mislio na Tebe i na slavu Tvoju, nego zato što sam uistinu povjerovao da u sebi imam – Tebe“.
„I tako, ako ja (već) imam Tebe, čemu višem od toga imam da se nadam? A Ti si mi opet kazao:
„…Nastoj da Me uvijek vidiš čisto i jasno u sebi… Postupajući tako, udostojićeš se, i po smrti svojoj, da Me vidiš… A ako ne budeš to činio, sva djela tvoja i trudovi tvoji, i riječi ove neće ti donijeti koristi, nego će, naprotiv, poslužiti na veliku osudu tvoju… Ko otpadne od ljubavi Moje i družbe Moje, tome živjeti više nije moguće! Istog se tog časa on obnažuje od svih blaga, i predaje se u ropstvo neprijateljima Mojim i njegovim, koji se, čim ga preuzmu, okomljuju na njega sa krajnjom mržnjom i bijesom, zbog ranije njegove ljubavi prema Meni“.“
„Tako, Svesveti Vladiko, tako vaistinu i biva. I ja vjerujem Tebi, Bogu mojemu; i, padajući, preklinjem Te: sačuvaj me, grešnog i nedostojnog, Ti, Koji si Svoju milost javio meni… Ti znaš ništost moju, znaš bijednost i savršenu nemoć moju. …Da budeš Ti u meni, i ja – u Tebi“ (str. 494-502).
Kako su samo neobično izuzetna oba ova „Slova“! Ipak, po suštini naše vjere, ničega tu izuzetno neobičnog i nema. Naprimjer, evo kako ukratko o sebi piše ap. Pavle: „Znam čovjeka u Hristu, koji prije četrnaest godina (u tijeli li – ne znam, izvan li tijela – ne znam: Bog zna) vaznesen bi do trećeg neba. I znam za tog čovjeka (samo ne znam, u tijelu li, ili izvan tijela: Bog zna) da bi vaznesen u raj i da je slušao neizrečene riječi, koje čovjek ne može ispričati“ (2 Kor. 12:2-4).“
Potpuno isto je o sebi govorio i prep. Simeon, kako smo upravo vidjeli.
Naš gotovo savremenik, prepodobni Serafim Sarovski, takođe je, po molitvama svojim, bio vaznesen u obitelji Božije (Jn. 14:2,3), o čemu je sam ispričao. A kada su ga pitali da o njima ispriča detljnije, on je smireno i pravilno odgovorio: „ako sam baćuška apostol Pavle (upravo se tako on izrazio) nije mogao da ispriča šta je vidio u raju, kako ja, ubogi Serafim, to mogu da ispričam!“
Ali više od svih ubjeđuje nas Sam Gospod Isus Hristos, Koji svjedoči da je On sišao sa neba a potom Se tamo i vaznio; Koji svo vrijeme govori o Ocu i Svetom Duhu; Koji je javno svjedočio da ide da pripremi boravišta za vjernike; Koji je razbojniku rekao: „danas ćeš sa Mnom biti u raju“; Koji je učio o Strašnom Sudu, na kojem će biti riješeno: pravednici da idu u blaženi život vječni, koji je Otac pripremio od sazdanja svijeta, a grešnike čeka muka vječna; i – kakva su nam to još svjedočanstva potrebna?!
A Hristos Gospod je o Sebi rekao jevrejima:
„Koji će Me od vas ukoriti za neistinu?“ (Jn. 8:46).
A u besjedi je On rekao Nikodimu:
„Mi govorimo što znamo, i svjedočimo što vidjesmo…“ (Jn. 3:11).
Dovoljna su nam i ova svjedočanstva o religioznom iskustvu! Sv. Simeon je samo podrobnije o tome ispričao. Crkva, pak, je to znala oduvijek!
 


 
NAPOMENE:

  1. Slobodni prevod bi mogao da bude ovakav: „I prirodom (bićem svojim) pričesnik (zajedničar)“… „obreo (našao) si (duhovno) djelanje, bogonadahnuto znanje, počeo si da se penješ putem sozercavanja“ (prim.prev.)
  2. Margarit – bukvalno – bijela rada. U duhovnoj literaturi se imenom ovog cvijeta nazivaju zbornici izreka svetih otaca, sabrane pouke o duhovnom životu. (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *