NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Bogoslovlje svetootačkog podviga i iskustva » O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio II

RAZUMNA VJERA
 
STRAH OD UMA
 
Počeću sa uspomenom na to kako smo se mi, „inteligentni ljudi“, bojali uma u djelima vjere. I, poslije dugog posmatranja – ne samo sebe, nego i drugih ljudi, i dan-danas, vidim kako su tim lažnim strahom zaraženi mnogi, prilično obrazovani ljudi! Reći ću i više: sama bogoslovska nauka još uvijek je talac uma, „znanja“, filosofije, zato što ne smatra nju, filosofiju, nego sebe, bogoslovlje, za „slugu“ filosofiji. Teologija je bila uvedena kao jedan od vidova filosofije. I svi se naši bogoslovi sa neobičnom (što apsolutno nije ni za kakvu pohvalu) usrdnošću staraju da nadjenu na sebe odeždu, podobije filosofije. Dok se ne udari pečat tipa „to je pametno“, a zbog toga i „cenzura dozvoljava“, – sve do tada se naši učeni bogoslovi sve nešto osjećaju neugodno, sve se stide svoje „vjere“… A ako se sama bogoslovska nauka pokazala tako plašljiva pred „umom“, šta onda govoriti o običnim, prosječno obrazovanim ljudima, koji nisu u stanju da se snađu u dubinama gnoseologije vjere i takozvanog „znanja“? Kako može jedan obični intelektualac, nedovoljno iskusan u religioznom životu i površno obrazovan filosofski, da se snađe u odnosima vjere i znanja, kada se ni svi bogoslovi tu ne snalaze, nego idu utabanom skolastičkom stazom precjenjivanja uma?
Uzeću kao primjer prosječnog intelektualca, makar to bio i Lav Tolstoj. Ne jednom sam o njemu čuo ovakvo mišljenje: on je velik i genijalan kao pisac, ali uopšte nije dubok kao mislilac. I to je potpuno tačno: kao filosof on se nije uzdigao iznad nivoa prosječnog ruskog intelektualca. Njegov odnos prema natprirodnom svijetu – konkretno, prema svemu čudesnom u jevanđeoskoj istoriji – do takvog je stepena trivijalan i površan, da se ama baš ničim ne razlikuje od pogleda običnog nihiliste-učitelja: on nije nadvladao racionalizam svoje epohe, on je razum stavio iznad vjere, potčinio je njegovom sudu pitanja koja uopšte nisu u njegovoj nadležnosti – u šta ćemo se sada lako i ubijediti.
Uprkos tome, on je, nažalost, imao veliki negativan uticaj na savremeno društvo, zato što je sa-učestvovao u rušenju vjere svojim navodno „razumnim“ kritikama. Doduše, on nije postao čisti bezbožnik, što se dešavalo sa od njega lakomislenijim intelektualcima; on je samostalno „razradiio“ veoma zbrčkan religiozni sistem – bez ličnog Boga; ali, sa kakvim onda? To je kod njega ostalo potpuno nejasno. On je priznavao veličanstvenost Hrista, ali samo kao moralizatora, a ne kao Sina Božijeg; on je poricao, pa čak i ružno hulio na Crkvu (svaku), a dva puta je išao u Optinski manastir kod staraca[1]; posljednjih dana svog života se vrtio oko manastirskih zidova, bio je kod svoje rođene sestre, monahinje Šamordinske ženske obitelji, Marije Nikolajevne… I skončao u nedoumicama i mukama: „A seljaci, seljaci, kako oni umiru…“ – vikao je on, sjećajući se mirnog umiranja pravoslavnih seljaka… „I to je sve?! I kraj?! I ništa više?“ – pitao se on u prisustvu drugih.
Da, Tolstoj je svoj život završio bankrotom. I drugi se potpuno neosnovano pozivaju na njega. Jedan od njegovih prijatelja nekako je pitao Čehova: „Šta Vi mislite o vjeri?“ – Čehov je na to pitanje skeptično odgovorio: „E-e! Ako je onoliki Tolstoj na tome sebi slomio vrat, šta možemo tu da rješavamo mi, maleni ljudi?“
I zaista, on do kraja nije ništa ni riješio. Ali u njegovu korist se mora reći da on nije bio ni bezbožnik; prije bi se moglo reći da se u njegovim djelima može naći uvaženje prema vjerujućim ljudima, čak i neka vrsta simpatije.
Ali takav je već, avaj, bio taj zaraženi vijek, da intelektualcu, takozvanom obrazovanom, pametnom čovjeku našeg vremena nije bilo propisano da vjeruje: vjera je bila – prema uhodanom, opšteprihvaćenom mišljenju – nespojiva sa razumom. A ako su se kroz tu intelektualnu tamu ponekad i probijale druge ideje, koje su dolazile od filosofije, i koje su govorile da vjera nije neprijatelj razumu, nego, naprotiv, da su i pametnom čovjeku širom otvorena vrata vjere, čiste vjere, a ne naslijeđene i urezane – te ideje nisu nailazile na široko priznanje, i izgledale su kao nekakva tamna priviđenja, zaostala još iz „srednjeg vijeka“, iz sujevjerne prošlosti; dočekivane su kao neiživljene predrasude neukih poludivljaka, kao simptom maltene političkog fanatizma i primitivizma. Liberalni, pak, čovjek, taj navodno „zauprave“ pametni Evropljanin, morao je da bude ili bezbožnik-nihilista ili, u najboljem slučaju, skeptik, agnostik, zaustavljen na pola puta između vjere i nevjerja. Takvo raspoloženje umova prešlo je i u post-revolucionarni period. Popis stanovništva koji je organizovala sovjetska vlast prije nekoliko godina[2] svjedoči da se ruku pod ruku sa čistim i otvorenim bezbožnicima sačuvao i tip „agnostika“. Kada bi popisna komisija, ne uvijek preopširno obrazovana, postavljala pitanje „vjeruje li građanin“, ponekad, uglavnom od obrazovanijih intelektualaca, mogao se čuti i ovakav odgovor: „Ja sam agnostik“. Zbunjeni članovi popisne komisije nisu znali u koju grupu da strpaju takvog strašnog građanina – u vjernike ili nevjernike? Bivalo je slučajeva da je jedan od popisivača svom tovarišu savjetovao: „Piši ga u vjernike“. – „Ali ne, to nije tačno, – protestvovao bi agnostik. – Ja nisam vjernik“. – „Pa šta ste onda? Vi ste, znači, nevjernik?“ – „Ne, nisam ni nevjernik: ja sam agnostik, rekao sam Vam…“ Nepismeni popisivači bi se skroz gubili pred takvim umudrenim građaninom-tovarišom.
Potpuno isto sam lično slušao i od američkih intelektualaca. Student harvardskog univerziteta, veoma simpatični po srcu svojem mladić, dovoljno široko obrazovan, na moje pitanje o vjeri odmah je izjavio da je on – agnostik… A drug njegov, kod kojeg je bio u gostima, bio je sveštenik – pri čemu ništa manje od njega obrazovan… Drugi put, jednu od znatnih žena, koja je bila član takozvanog društva „hrišćanskog znanja“, pitao sam, da li vjeruje u Hrista kao Sina Božijeg? Ona je zbunjeno odgovorila: „Ne znam… “ Tako, u nedoumici je i ostala. Mnogo puta sam morao da se opet i opet ubjeđujem da je u američkom društvu, očito, široko rasprostranjen taj neodređeni odnos prema vjeri: „ne znam“. On se čak ne može nazvati „filosofski agnosticizam“: to je prije praktična indiferentnost, poluuspavano stanje ljudi koji ni o čemu duboko ne misle i ništa do kraja ne rješavaju.
Sve ovo ja navodim radi toga, da bih shvatio psihologiju seminariste: ako je takav bio opšti duh vremena druge polovine XIX vijeka, onda ni mi nismo imali kuda da se od njega djenemo. Duh racionalizma, idolopoklonstva umu, znanju, nauci – do takvog stepena je pronikao u sve pore našeg vijeka, da smo i mi, čak i uprkos našim ličnim sklonostima, bivali zaraženi njime: sve istinito moralo je biti umno, t.j. umom opravdano, „dokazano“. A kako je već odranije „neko“ odlučio da vjera nije razumna, da se vjera ne opravdava razumom, odatle je neizbježno slijedio drugi zakon: pametan čovjek mora biti nevjernik!
Iako je naš duh instinktivno protestvovao protiv takvog odvratnog predubjeđenja, a mi, seminaristi, voljeli smo čak i da ga pobijamo, ipak, priznajem, mene je u dubini duše ipak mučila ta skrivena, pozadinska sumnja: „pametnom čovjeku nije svojstveno da vjeruje!“ Ja sam nasilno zatvarao vrata svojih razmišljanja i protiv vlastite sumnjičavosti nastavio da vjerujem po starom – prostom, djetinjom vjerom… I umirivao se na njoj…
Sjećam se i duhovne škole, kada sam se bojao da vjerujem Davidu, koji kaže da samo „bezumnici“, ne-umni ljudi, govore „u srcu svojem: nema Boga“. Htio sam da vjerujem u to, ali sam se bojao: a da li je zaista tako? I u seminariji su bogoslovske „nauke“, odmah za Psalmopiscem, u suštini, takođe nastojale da dokažu razumnost vjere i bezumnost nevjerja, ali je otrov racionalističkog vijeka, to poklonjenje umu, to priznanje njegove nadmoćnosti nad vjerom – smetao vjeri… I to nije bilo slučajno, i nije bilo zbog loših predavača, nego zbog samog racionalističkog sistema školovanja. Upravo zbog toga. Kao što sam već govorio, naša bogoslovska nauka i duh savremenih njenih predstavnika – autora udžbenika i predavača – bazirao se na principu: sve treba dokazati! I nastojali su da dokažu. Ali upravo tim upozorenjem – da je sve razumno, da sve mora biti razumljivo – u nama se ugnježdavala užasna bojazan kontrole uma. A kako je bilo dovoljno lako nazrijeti da neke (za sada ću reći makar to: neke) istine vjere nisu objašnjive umom, ili da su, kako se brkalo tada: „protivrječile“ umu, naša vjera u „pametnost“ dogmata vjere se lako i kolebala. Zaista. Bog je jedan, ali u tri lica… Tri i jedan… Koji će um to da shvati? A ako je to neshvatljivo, onda je – po intelektualno-seminarskom katehizisu – i nepouzdano, ili, u svakom slučaju, sumnjivo… još to treba „dokazati“… A dokazati je nemoguće… I mi smo upadali u poročni, začarani krug nedoumica. Ali vjera u um i tada je ostajala nepokolebljiva. Taj je idol stajao tvrdo. Niko se nije osmjelio da ga baci i razbije „o dolinu“, kao što je to sv. Vladimir učinio sa paganskim Perunom, bacivši ga u Dnjepar, na užas prostaka, naših predaka.
Doduše, u određenim, malim dozama, nama se predavalo – uglavnom u bogoslovlju i dogmatici – da su istine vjere tajanstvene po svojoj suštini i ne podliježu racionalnom objašnjenju; ali su te doze bivale potiskivane tako ogromnim balastima racionalizma, vjere u snagu i nadmoćnost uma, da su se veoma brzo rastvarale u idolopoklonstvu „nauci“, znanju, razumu; a i mi sami smo se bojali da priznamo da vjerujemo, da možemo da vjerujemo, da imamo pravo da vjerujemo u tajne, koje se umom objasniti ne mogu… Bojazan od „tajni“ – taj racionalistički otrov svih intelektualaca, od običnog seminariste pa sve do Tolstoja – bila je svojstvena i meni veoma dugo vremena, sve dok se nisam ubijedio, u vlastitom iskustvu, a ne naučno, u njenu ogromnu laž i opasnost. I tvrdim da nikada u seminariji – moliću lijepo, čak ni u Akademiji – nisam čuo, ne samo osnovne postavke, nego čak ni lako upozorenje, ili barem sugestiju, da pametan čovjek uopšte ne mora da se boji tajni, da ne mora da se plaši nemogućnosti spoznaje uopšte, a vjere naročito. A da nam je to bilo objašnjeno, i sugerisano, i dokazano – što savršeno nije bilo teško – bio bi nam otvoren slobodan put ka vjeri… Avaj! Bilo je upravo suprotno: mi smo bili vaspitavani u nazorima: „sve je – jasno“… I naše nauke, rekavši nekoliko riječi o tajanstvenosti, istog sekunda, bukvalno se plašeći toga, brže-bolje su pretrčavale na suprotnu stranu, i hiljade riječi su letjele u naše glave i srca sa potpuno suprotnim ciljem: „dokazati“. Protivotrov je bivao zatrpavan i pobjeđivan otrovom…
I poslije, kada se preda mnom otkrio sav falš racionalizma, nisam mogao a da ne vidim kako je u lekcijama profesora Akademije i u njihovim knjigama gospodario duh uma…
Ne bojim se da kažem da je to bio zao duh, bjesovski duh, đavolska opsesija – u stvarnom smislu tih riječi. Taj duh je protivrječio i Jevanđelju, i Poslanicama, i gnoseologiji svetih otaca, i uopšte – suštini istina vjere; ipak, taj je otrov neobično duboko zarazio naše obrazovano društvo, i time smetao da se vjeruje prosto, ili je čak razrušavao vjeru, kao što je to bilo sa nesrećnim Tolstojem i milionima drugih intelektualaca. Otrovani smo bili i mi.
Ipak, zajedno sa tim – i još tvrđe – ja sam kroz seminariju „prošvercovao“ i onu prostu vjeru, koju sam imao od djetinjstva: ona je u bila u mom srcu i u mom životu, a racionalizam je bio – samo u glavi, a i to – više kao iskušenje, odvratno za moju dušu. Ipak, uznemiravao me je, kao neprestano tinjajući bolom zub: da ga sam iščupam – nisam znao; ljekari, pak, učitelji moji, nisu me učili toj umjetnosti. I samo je moja djetinja vjera, neposredno, „u direktnom kontaku“ nadvladavala taj bolesnonosni otrov, zaglušivala ga, dok, napokon, nisam uspio sam da izađem na kraj sa tom opsesijom… I pri tome sam „izašao na kraj“ istim tim putem uma, kojim sam bio i otrovan, prema poslovici „klin se klinom izbija“, „čime si se udario, time se i liječi“.
 
PROCES NADVLADAVANJA OPSESIJE
 
Evo kako se to desilo, onako, barem, kako se ja toga sjećam, u bitnim crtama. Naravno, proces borbe vjere protiv razuma se u mojoj duši odvijao postepeno i mnogoslojno, raznim putevima. I biljka svoj život raskriva neprimjetno; i njoj su potrebni i toplota sunca, i sokovi zemlje, i razmjena vazduha, i vlaga. I uopšte ne primjetiš, a ono se, za jednu noć, pojavili cvjetovi, i nije daleko od plodova. Tako je, nesumnjivo, bilo i sa mojom dušom: ona je rasla postepeno i neprimjetno, koristeći se raznim načinima sopstvenog zadovoljenja i uspokojenja. Sada ja mogu taj u prošlosti bivši složen proces zapisati uprošteno, u nekoliko jasno koncentrisanih tačaka. Jer, radi razjašnjenja pitanja o rastu i procesu vjere, upravo te tačke su i potrebne, kao glavni putokazi na putu. One su uglavnom išle zajedno.
U mojoj svijesti se uočavaju sljedeće najvažnije „poluge“ koje su pomogle u savladavanju racionalističkog otrova: isti taj racionalistički, ili filosofski put, zatim – empirijski (opitni), ili srčani, ili psihološki; i, na kraju, blagodatno tajanstveni, mistični. O njima ću i da pišem ovdje.
Taj se proces odvijao prvenstveno u mojoj duši. I to uvijek biva naročito važno. Tada nam sve što smo sami priobreli biva i jasno, i ubjedljivo, i čvrsto. Vlastito iskustvo je najbolji učitelj. A kada znanja dobijamo samo od drugih, sa strane, ona se lako zaboravljaju ili izvjetravaju, zato što nemaju dubljih korijena u nama samim. A ono što je prošlo ispod nakovnja naše duše, poslije nam izgleda tako prosto i očigledno, da se čak i čudnim čini: kako to ne vide drugi? Reći ću i više: meni se danas čini da misli koje izlažem ovdje izgledaju toliko proste i elementarne, da je čak i sramota dokazivati ih smislenim ljudima. Jer – to je tako jasno i samoočigledno! Ali u svoje vrijeme za mene su te misli bile kao nekakvo „otkrovenje“; pa kako ja to (mislio sam ja tada) ranije nisam vidio?! Zato ću se osmjeliti da pretpostavim da će i za druge moj duševni proces, vjerovatno, biti – ako ne otkrovenje, a ono – potvrda, ili barem projašnjenje njihovih sopstvenih preživljavanja; a možda za njih to bude interesantna novost… Jer, duša naša je u principu – jednaka kod svih, pa su zato i iskustva – slična.
Dakle, taj se proces odvijao u dubini moje duše. Ali njemu su nesumnjivo pomagala i iskustva, preživljena drugim ljudima prije mene: pod tim uglavnom podrazumijevam djela pisaca – i drevnih i novih. Ali te su knjige samo pomagale ili izlazile u susret tom procesu, koji se odvijao u mojoj duši.
Ovdje ja sa najvećom blagodarnošću mogu da dobrom riječju pomenem knjigu Vl. A. Koževnikova (Carstvo mu Nebesko!) o odnosima vjere i znanja. U njoj on razmatra glavne argumente „znanja“ protiv vjere. Knjižica – prilično mala, stranica sto, bila je izdata u Religiozno-filosofskoj biblioteci (M.A. Novoselov-a). To je, kako se meni čini, skup tekstova koji su čitani na lekcijama održanih na kružocima moskovske omladine. Ja bih je preporučio svakome ko se interesuje tim pitanjima, i ne samo da je pročita, nego i da je izuči, prostudira, što je moguće temeljitije: tako će se čitalac izbaviti od potrebe da izučava mnogotomnu filosofiju.
Preko njega sam saznao i za cijeli niz knjiga sa sličnim sadržajem.
Ogromnu korist mi je donijelo i čitanje svetih otaca, kojim sam se počeo zanimati od prvog kursa Akademije, a pogotovo od kad sam počeo da učestvujem u studentskom „zlatoustom“ kružoku[3]. Doduše, ja se sada ne sjećam nekih traktata koji bi se naročito isticali u rješavanju pitanja o odnosu vjere i znanja. Ali su pojedini odlomci, kratke izreke, slučajno odronjene u mimohodu duboke misli ponekad davale snažni podsticaj mojem umu, obogaćujući i ukrjepljujući ga, razjašnjavajući prirodu vjere i znanja. Sjećajući se sada svetootačkih djela, mogu da nazovem imena svetog Grigorija Bogoslova, sv. Isaka Sirina, sv. Jovana Damaskina, sv. Oce Dobrotoljublja, sv. Simeona Novog Bogoslova, Zlatoustog, kod kojih sam našao mnogo materijala za pitanja koja su me interesovala. Bilo bi neobično važno sakupiti i sistematizovati njihove poglede na vjeru i nevjerje. Prisjetiću se sada – nemajući pod rukom njihova djela – nekoliko najupečatljivijih izreka (mada ne bukvalno).
Sv. Antonije Veliki je rekao: nevjerje je lakomislena drskost.
Sv. J. Zlatoust: vjera je udio duša blagodarnih.
Sv. J. Damaskin: Bog je iznad svakog pojma i svakog bitija – i zato je savršeno nepostižan.
Sv. Grigorije Bogoslov: ponekad je sve tako jasno u Bogu; a ponekad padaš u bezdan neznanja i duhovnog sljepila. – Znači, stanja nevjerja i malovjerja bila su poznata čak i svetim.
Sv. J. Zlatoust: Ako nešto ne razumiješ, primi to prostom vjerom; jer je to Sam Bog rekao.
Ah, kako prekrasno govore sv. Oci! I kako je prijatno čak i prepisivati njihove zlatne riječi. Poznato je da su mnogi sakupljali smaragdne izreke njihove.
Napisaću još neke misli iz knjiga sv. Otaca.
Sv. J. Zlatoust: „Ako prirodno začeće ne možemo da objasnimo, kako onda možemo da objasnimo začeće koje je čudodejstvovao Duh?.. Neka se stide oni koji pokušavaju da spoznaju natprirodno rođenje!.. Ne misli, takođe, da si sve saznao, kada čuješ da se Hristos od Duha rodio“.
„Hristos je potekao od nas, od našeg sastava, iz Djevičanske utrobe; kako – to se ne zna. I tako dakle: a ti se i ne zapitkuj, nego vjeruj onome što je otkriveno, i ne pokušavaj da postigneš ono što je prećutano“.
„Ne istražuj: kako to? Gdje hoće Bog, tamo biva pobijeđen poredak prirode“.
Sv. Vasilije Veliki: „Da ne bude u tebi suvišnog stremljenja ka mudrovanju“… „Ja ispovijedam nedostupnost za misli i neizražajnost za ljudsku misao načina Božanstvenog rođenja“. „Da umuknu suvišna pitanja u Crkvi Božijoj; da se slavi vjera, da se ne ispituje ona mudrovanjem“.
Sv. Teodot, ep. Ankirski: „Obavještavam te o čudu: ostavi se isleđivanja!“ „Duševni čovjek, priljepljujući se za zemaljsko i sve ispitujući pomišljanjima uma, smatra da su Božija čudesa bezumlje, zato što su ona nerazjašnjiva po zakonima prirode“. „Znamenja i čudesa se primaju vjerom Božijom, a umom se ona ne ispituju“. „Ako hoćeš o tome da znaš (o ovaploćenju), onda znaj šta se desilo, a KAKO se desilo – to zna samo Jedini Čudodejstvujući“. „Božanska priroda nije dostupna pojmovima uma čovječijeg; ona je iznad onoga što se spoznaje našim umom i čulima. I tako, mi ne možemo da poznamo Boga – zbog preuzvišenosti Njegove prirode“.
Sv. Dimitrije Rastovski: „Tajne Božije – što se više o njima govori, sve su skrivenije, nepostižnije“.
Čini se da se o tim pitanjima materijal može naći u glavnom istočniku vjere – u Svetom Pismu, u Slovu Božijem. Tada ja to nisam mogao da nađem. Pismo je do te mjere uvjereno u bitije Božije, da čak i ne postavlja takva pitanja. A meni – uz seminarsku malu vjeru u Slovo Božije – se nije ni dalo da tamo tražim odgovore… I tek kasnije sam tu i uvidio glavno otkrovenje o vjeri i nevjerju. Naprimjer, Gospod govori judejima: „Isleđujte Pisma, jer mislite kroz njih imati život vječni; a ona svjedoče o Meni. Ali vi nećete da dođete k Meni (kursiv autorov), da život imate“ (Jn. 5:39-40).
„Kako vi možete vjerovati, kad primate slavu jedan od drugoga, a slave koja je od Jedinoga Boga ne tražite?“ (5:44). Nevjerje je – od ĐAVOLA.
„Ko je od BOGA (kursiv autorov), taj sluša riječi Božije… vi niste od Boga“. Vjera je – od BOGA.
„Ko hoće da tvori volju Njegovu (Očevu), razumjeće je li ovo učenje od Boga ili Ja Sam od Sebe govorim…“ (Jn. 7:17). Iskustvo pokazuje istinitost vjere.
„Ali vi ne vjerujete jer niste od ovaca Mojih“; a „ovce Moje slušaju glas Moj“ (Jn. 10:26-27). Oni koji ne vjeruju su po svom duhu tuđi Hristu Bogu. Naprotiv, vjernici su srodni Njemu, podobni, slični, kao što djeca liče na roditelje.
„I opravdaše premudrost (istinu) čeda njezina“ (Mt. 11:19), t.j. oni koji su njoj srodni po duhu. Još su drevni govorili: podobno se poznaje podobnim. Istinu o Bogu otkriva Sam Hristos. Istinito je Slovo Božije: „… Oca ne zna niko do Sin, i ako kome Sin hoće da otkrije“ (Mt. 11:27).
Ali ako i Njegovo otkrovenje ljudi ne prihvataju, to je, već, samo zbog njihovog vlastitog ožestočenja i tvrdoglavosti: „zato ne mogahu oni vjerovati“, jer su „sami oslijepili svoje oči i okamenili srce svoje“ (Jn. 12:39-40).
Poslije odlaska iz svijeta Hristos je umjesto Sebe poslao „drugog Utješitelja“, Duha Svetog, Duha Istine (Jn. 14:16,17). On „će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh“ (26); On „će vas uputiti na svaku istinu“ (16:13).
„Tvrdovrati, – govori Stefan svojim saplemenicima jevrejima, – vi se jednako protivite Duhu Svetom, kako oci vaši, tako i vi“ (Djela Ap. 7:51). – I do dan-danas tvrdoglave oni.
„Mi smo od Boga; koji poznaje Boga nas sluša; a ko nije od Boga, ne sluša nas“ (1 Jn. 4:6). Koliko se već puta ukazuje da je vjera – od Boga: u kome je Bog, u tome će i vjera da bude. I obratno. Znači, stvar uopšte nije u umu, i nije u znanjima, nego u duhu, u srcu – i još dublje: u Bogu, Koji živi u srcu i Koji Se otkriva čovjeku. A u kome Bog prebiva? – „Koji drži zapovijesti Njegove, u Njemu prebiva, i On u tom“ (1 Jn. 3:24).
Između ostalog, čak i posebno – „Koji nema ljubavi, taj ne pozna Boga, jer je Bog ljubav“ (1 Jn. 4:8); „…ako nemamo ljubav među sobom, Bog u nama ne prebiva…“ (1 Jn. 4:12).
„A znamo da Sin Božiji dođe, i dao nam je (svjetlost i) razum, da poznamo (Boga) istinitog…“ (1 Jn. 5:20). Hristos je osnova vjere.
Vjera naša „nije u mudrosti ljudskoj nego u sili Božijoj“ (1 Kor. 2:5). „A nama je to Bog otkrio Duhom Svojim“ (2:10).
„Ako li ko misli da nešto zna, ne zna još ništa kao što treba da zna“ (1 Kor. 8:2). „Ali ko ljubi Boga, tome je dato znanje od Njega“ (3).
Ima još mnogo sličnog „materijala“ u Slovu Božijem. Ukratko, svo ono uči vjeri. Ali ne filosofskim putem, nego neuporedivo drugačijim načinima: neposrednim otkrovenjem o projavljenjima drugog svijeta, faktima i t.d. O tome ćemo poslije govoriti; a sada ćemo popričati o odnosu znanja, nauke prema vjeri…
Na to i prelazim.
 
VJERUJU LI UČENI LJUDI?
 
U širokim krugovima intelektualnog društva usadilo se, kao što je poznato, užasno predubjeđenje da je nauka, kobajagi, nespojiva sa vjerom; ili, prostije rečeno, da učeni, pametni ljudi ne mogu vjerovati u Boga.
I treba reći istinu: za tu je tvrdnju, faktički, imalo neke osnove. Naše, relativno obrazovane, klase u posljednjem vijeku su neosporno ispoljile ogromnu sklonost ka nevjerju. Nevjerje je postalo gotovo karakterna osobina „mislećeg“ čovjeka. Svi mi Rusi znamo to i iz iskustva iz škole, i po najistaknutijim piscima našim, i prosto po intelektualnom načinu života. Vjera je otišla od inteligencije.
Ali, pitamo se: zbog čega? Na to obično odgovaraju da su ranije ljudi bili „mračni“, neprosvijećeni, svemu su slijepo vjerovali, a sad su, kobajagi, postali pametni i napokon uvidjeli da su sve to samo izmišljotine, potrebne da se lažu prostodušni ljudi.
Ustvari, to objašnjenje nije istinito. Razlog nevjerovanja naših obrazovanih klasa je drugi: on nije u nauci, nego u njihovoj volji; nije u umu, nego u srcu. A da je to tako, savršeno je lako dokazati – iako će se nevjernik uvijek suprotstavljati, čak i samoočiglednim dokazima. Ali mi ne pišemo za „tvrdovrate“ bandoglavce, nego za one koji traže istinu.
Put dokazivanja je veoma prost. Kada bi zaista učenost i vjera po svojoj suštini bile nespojive, tada ni jedan naučnik, i uopšte obrazovan čovjek – ne bi bio vjernik. I obratno: ako barem neki istiniti učeni ljudi ipak ostaju vjernici, očigledno je onda da su vjera i nauka same po sebi uskladive. Ako, pak, postoje naučnici vjernici i naučnici ne-vjernici, pametni bezbožnici i pametni hrišćani, onda je odatle savršeno jasno da uzrok vjere ili nevjerja nije u pameti ili u njenom nedostatku, nego u nečemu drugom.
I već davno postoji jedan način da se opovrgne lažno predubjeđenje o nevjerju učenih ljudi – to je sakupljen činjenični materijal o njihovoj vjeri. Takvih zbornika ima dosta i u inostranstvu, na stranim jezicima; pojavili su se oni i kod nas, u Rusiji, pred očima narastajućeg bezbožništva inteligencije. Meni je iz nedavnih vremena poznat zbornik engleskog istraživača tog predmeta, Tabruma, upravo na temu vjere savremenih naučnika. Za početak ću da ispričam o strancima. Da se ne bih pozivao i na druge slične izvore, zaustaviću se na njemu, tim prije što mi se posrećilo da tu knjigu dobijem nedavno iz Rusije…
Evo šta daje taj interesantan i ozbiljan rad našeg savremenika. Pokazalo se da je od 100 anketiranih savremenih učenih ljudi samo oko 10% ateista; ostalih 90% su otvoreno priznali da su oni religiozni ljudi. Doduše, njihovi odgovori su bili različti, u skladu sa njihovim vjeroispovjestima; ali svi su oni govorili o svojoj vjeri u Boga.
Nema smisla nazivati njihova pojedinačna imena, ona nisu poznata, osim, možda, sa izuzetkom nekoliko naših naučnika. Pomenuću samo izuzetnog naučnika Olivera Lodža. Ali Rusi nisu ni čuli za to ime, i ono nam ništa ne govori.
Ali zato je svakom obrazovanom čovjeku poznato ime Čarlsa Darvina. Njegovo ime se ne spominje kod Tabruma, zato što Darvin pripada starijem pokoljenju naučnika. Ali stvar nije u tome, nego u tome da su njegovo ime zloupotrebljavali, i zloupetrebljavaju ga i dan-danas: prikazuju ga kao čistog materijalistu i protivnika religije. Sudeći po njegovim ranijim izjavama, Darvin nije bio čisti bezbožnik, i priznavao je neku tvoračku silu, koja je sazdala prve vidove organizama. I ako se on kasnije i uklanjao ka nevjerju, ipak se on ne smije tretirati kao čisti bezbožnik. I naši materijalisti ga već popravljaju – to govoreći o „neodarvinizmu“, to pozivajući se na pismo K. Marksu, kako „on svjesno izbjegava da govori o religiji i ograničava sebe na oblast nauke“.
Ali da je on poslije i bio čisti nevjernik, niko ne može da kaže da među naučnicima nema bezbožnika: njih je uvijek bilo, ima ih i danas, i biće ih. Pa šta? Bezbožnika ima oduvijek. Mi ne govorimo o tome. Mi govorimo da su mnogi naučnici bili vjernici: starih vremena – Njutn, Lajbnic, Kant i dr. Bilo je – i danas ima – vjernika iz učenog svijeta.
Ali dozvoliću sebi da odem i dalje: za um i ovaj svijet predstavlja neprekidno čudo. Mi „znamo“, to jest, po iskustvu prihvatamo postojanje ovog svijeta i njegove funkcije (dejstva); ali ne „shvatamo“, ne „opažamo“ ni prvobitnu pojavu njegovu, niti shvatamo funkcionisanje njegovog projavljivanja. Mi posmatramo činjenice, ali da ih objasnimo nismo u stanju. Navešću jedan primjer.
Nedavno sam imao susret sa profesorom botanike, koji je na univerzitetu odradio četrdeset godina; poslije toga otišao je u penziju. Sada se interesuje religijom. Vidio sam kod njega bogoslovske knjige.
U razgovoru sam mu postavio pitanje. Mi svi „znamo“, na osnovu sopstvenog iskustva, šta su to ruže: roze, crvene, bijele, žute.
* Da li Vi, kao profesor botanike, razumijete zašto (ne radi čega, nego baš ‘zašto’) su ruže različite po boji?
* Ne! – odgovorio je on skromno.
Nećemo uvećavati broj primjera – mada bi ih se moglo navoditi bez kraja!
A činjenica je očigledna! To niko ne može poricati! Ali kako se sve to „dešava“ (ne – kako se desilo) – ne „znamo“. Svuda unaokolo su – čudesa!
A ako je tako u zemaljskom, prirodnom svijetu – šta tek govoriti o takozvanom „natprirodnom“?
I zato nije ispravno govoriti da se ovaj svijet „poznaje umom“, a natprirodni – „vjerom“. Ne!
I jedan i drugi se opažaju, primaju, poznaju neposrednom vjerom, iskustvom, – kao fakti. A „pojmiti“ ih mi ne možemo. Zato je potrebno da razlikujemo same predmete (objekte) opažanja od organa kojim te predmete opažamo: misli postoje, ali ih mi ne „vidimo“; ljubav postoji, ali je mi ne „čujemo“ sluhom, i t.d. A put spoznaje je jedan te isti: „neposredno opažanje“ (percepcija) – iskustvo, empirija, opit. A njemu prethodi vjera (povjerenje). Ali o tome će još biti riječi kasnije.
Možemo ukazati i na drugu knjižicu koja govori o naučnicima i vjernicima. Denert (Nijemac) na tu temu takođe navodi masu primjera.
Od ruskih pisaca treba navesti knjigu profesora Kijevskog univerziteta (bivšeg), prot. Svjetlova[4], koji drsko, čak, ismijava one koji misle da su „naučnici“ i „nauka“ davno bacili u arhivu pitanje o nadmoćnosti nauke nad religijom.
Ali nama je, ponavljam, dovoljno da nazovemo nekoliko imena naučnika koji su bili i vjernici: za naš cilj (o kompatibilnosti vjere i uma) će to biti savršeno dovoljno.
Uzgred, spomenuću čuvenog Francuza Voltera. Čitaocima je poznato da on, navodno, ne samo da nije vjerovao u Boga, nego i da se čak rugao i hulio. Ali, čini se, malo ko zna kakav je bio njegov kraj. Kod njega je, kad je bio na samrti, došao sveštenik… I Volter je napisao posljednje svoje riječi – da on umire kao vjernik. Taj se zapis čuvao u Pariškoj biblioteci. Ko sumnja u to, neka zaviri u Enciklopediju Brokhausa i Jefrona, i pročita njegove riječi.
Ipak, mora se priznati da je djelimično tačno to opšteprihvaćeno mnjenje da se „učenost“ zaista često sjedinjuje sa bezreligioznošću. Nećemo prebrojavati, kojih ima više među naučnicima – vjernika ili nevjernika. Ali je nesumnjivo da postoji veza između nevjerja i takozvane obrazovanosti.
U svakom slučaju, među hrišćanima prvog vremena vjernici su poticali prvenstveno iz „proste“, takozvane niže klase. Baš tako. Apostole je Gospod sakupio od ribara, a od obrazovanih ih je bilo malo: Nikodim, Savle-Pavle i t.d. Naprotiv, „obrazovani“ (u tom vremenu) glavari – prvosveštenici, fariseji, knjižnici, sadukeji, Pilat (ni u šta ne vjerujući skeptik: „Šta je istina?“ – i odlazi, ne čekajući odgovora od Gospoda) i dr. – ne samo da nisu prihvatili Hrista, nego su Ga i raspeli.
Od apostola bi se mogao izdvojiti bivši sakupljač poreza – jevanđelista Matej, Luka – ljekar i t.d.
Ali se zato sa uvjerenošću može reći da je većina hrišćana poticala iz radničke klase, o čemu svjedoči ap. Pavle: „Jer pogledajte zvanje svoje, braćo, – obraća se on ka svima, – da nema mnogo među vama premudrijeh po ploti (vanjskom učenošću), ni mnogo silnijeh (da vlast imaju), ni mnogo plemenitijeh…“ (1 Kor. 1:26).
I danas vjernici potiču prvenstveno iz radničke klase: oni pune i naše hramove, iz njih se rađaju monasi, iz njih su se popunjavali kadrovi klera (do seminarija, t.j. do polovine XVIII vijeka, a i danas); i, što je glavno – na „narodu“ je stajala, i stoji, Crkva Božija, to su – nesumnjive činjenice!
Ali stvar tu nije u učenosti – prema, našem, naravno, mišljenju – nego u nečemu drugom. U čemu?
U ne-smirenosti! Ili, prostije, u gordosti! Moja su, barem, opažanja takva. Učenost izdvaja ljude iz mase prostih radnika, daje im prednosti i povlastice pred ovim posljednjim, raste mišljenje o sebi, dodaje se i bogatstvo: a sa svim tim dolazi i gordost.
„Vjera pak jeste smirenje“, – govori sv. Varsanufije Veliki.
Ali glavno – nije u tome; što je još gore, učen čovjek počinje da vjeruje u sebe: u svoj um, u svoja znanja, a ne u Boga, ne u blagodat Božiju.
Ta samovjera, nemanje potrebe ni za kim, malo-pomalo zatamnjuje sve drugo, osim sebe, a prije svega – Boga. Tako i govori isti apostol:
* „Što je bezumno pred svijetom, ono izabra Bog da posrami premudre, i što je slabo pred svijetom, ono izabra Bog da posrami jako; i što je neznatno i uniženo i što ništa ne znači pred svijetom izabra Bog, da poništi znatno – da se nikakva plot ne pohvali pred Bogom“ (1 Kor. 1:27-29). I o samom sebi apostol govori: „I riječ moja i propovijed moja“ ne bješe „u nadgovorljivim riječima ljudske premudrosti, nego u javljanju duha i sile, da vjera vaša ne bude u premudrosti ljudskoj, nego u sili Božijoj“ (2:4-5).
Smirenje je put ka Božijem otkrovenju nama, ono nas upodobljuje Bogu, čini nas sposobnim da primimo nama srodnu istinu (Mt. 11:19,27,29).
Obratimo se sada svojim, ruskim učenim ljudima.
Nama, Rusima, ništa manje nisu autoritetna i, naravno, mnogo su bolje poznata i ubjedljiva imena i svjedočanstva o našim, ruskim učenim vjerujućim ljudima. Nemajući pod rukom takvih zbornika, ja ću se ograničiti na svima poznate ruske čuvene ljude, koji su otvoreno ispovijedali vjeru. Samo ću im pobrojati imena, a ponegdje i reći o njima riječ-dvije.
Pisci-beletrističari. N.V. Gogolj. U njegovim pismima ostalo je veoma mnogo religioznih misli; napisao je i objašnjenje Božanstvene Liturgije. Ali ko zna za to? Da li su nam o tome govorili u gimnazijama i seminarijama?.. Avaj, ne! „Revizora“ smo učili kao zapovijesti Božije; čitali smo „Mrtve duše“ i kratke priče njegove. A za pisma čak nismo ni čuli. A smisao „Revizora“ ni dan-danas ne shvataju, mada ga je sam N.V. Gogolj objasnio: istiniti revizor je – Gospod.
V.A. Žukovski. Od njega je ostalo veoma mnogo razmišljanja filosofsko-religioznog karaktera, i to baš po pitanju vjere i znanja. Ali ja sam ubijeđen da je 1:1000 intelektualaca uopšte čulo za to! A balade njegove su se učile napamet.
F.M. Dostojevski. Evo ga i čovjek za kojeg smo, napokon, svi znali da ne samo da je vjernik, nego i da je pravoslavni hrišćanin. Ali čak ni takav gigant nije mogao da okrene na put vjere savremenu inteligenciju, koja se uklonila u liberalno bezvjerje. Tako i nije ostalo kod Dostojevskog direktnih učenika i sljedbenika. Većina je pošla po zapadnjačkom putu – ateizma i humanizma. Ali dovoljno je nazvati samo ime Fjodora Mihajloviča, da bi se pristojni intlektualac zastidio da sve pametne ljude ubraja u bezbožnike.
O Tolstoju i Čehovu sam već govorio.
Od novih pisaca sa uvaženjem treba nazvati svijetlo ime Šmeleva; lično znam da se on ispovijedao i pričešćivao Sv. Tajni na Sergijevom Podvorju u Parizu, dok sam još bio tamo. Poslije službe pozivao sam ga na čaj.
Da se ne zaboravi i ime S.I. Gusjeva. Neka je njegova prošlost i bila tamna – on se odrekao sveštenstva – ali je pod stare dane iskreno, svjesno, a zajedno sa tim i prosto-srčano ipak počeo da se moli Bogu, da Ga moli za spas duše. Moglo bi se navesti i još nekoliko ne manje važnih imena… Ali neću da ometam i pobuđujem njihovo samoljublje: neka se spasavaju u tišini.
Neuporedivo više vjernika potiče iz filosofskog kruga. Može se tvrditi da je ogromna većina njih bila vjerujuća. Kasnije će nam biti jasno i zašto. A sada ću samo ukazati na to da površno obrazovanje veoma lako može da udalji čovjeka od vjere; duboko znanje, pak, može, u najgorem slučaju, da od čovjeka napravi „agnostika“, a u najboljem – da ga privede vjeri; u svakom slučaju, neće od čovjeka napraviti „svjesnog“ bezbožnika. I to je razumljivo: filosofi znaju granice ljudskog uma, i nemoć njegovu u oblasti vjere.
Od mnogo filosofa dovoljno je pomenuti imena slavjanofila: Homjakova, Strahova, Danilevskog… Poslije – Vladimira Sergejeviča Salavjova, koji je ostavio nekoliko tomova filosofsko-bogoslovskih djela i koji je imao – ne samo u svoje vrijeme, nego i dan-danas ima veliki uticaj, i na univerzitetsku omladinu, i uopšte na intelektualno društvo… Međutim, čak ni on nije imao snage da zaustavi voz intelektualne Rusije koji se bio zahuktao u nihilizam: bezbožništvo i materijalizam pregazili su i Salavjova. Kod njega ima mnogo nepravoslavnih misli, ali to je već drugo pitanje; ipak, vjera je njegova – izvan svake sumnje. Jedan od njegovih bliskih drugova za života mi je govorio da je V.S. Salavjov, umirući, smireno-pokajnički rekao: „teška je rabota Gospodnja“. Isprepadao je on sve i svojom unijom sa katoličanstvom, ali on je i tu tražio „Carstva Božijega“, – samo ga nije pravilno shvatio.
Od drugih filosofa pomenimo imena profesora Moskovskog univerzitea – Lopatina, S.N. i E.N. Trubeckih; ali se naročito treba zaustaviti na živom i danas profesoru Sankt-Peterburškog univerziteta N.O. Loskom. „Na svjetovnom univerzitetu je nedopustivo da predaje profesor koji otvoreno ispovijeda Presvetu Trojicu“ – napisao je on u jednom od svojih kapitalnih djela – „Intuitivizmu“.
Sjetimo se imena i naših savremenika, filosofa S.L. Franka (bivšeg jevreja, sada pravoslavnog), N.A. Berdjajeva, Višeslavceva i dr.
Istoričari i politički ekonomisti. Otac Vladimira Sergejeviča Salavjova, Sergej Mihajlovič… Savremenik njegov, profesor Ruske Istorije na Moskovskom univerzitetu, M.P. Pagodin. Iza tog čovjeka ostala je veoma interesantna knjiga pod intrigantnim naslovom: „Proste riječi o mudrim stvarima“. Inače, ozbiljniji je prvi dio knjige, gdje on iskazuje svoje interesantne i duboke misli i preživljavanja, vezana baš za odnos vjere i znanja.
U drugom dijelu on je sakupio mnogo fakata (nedovoljno jednake vrijednosti, ipak) o pojavama sa onoga svijeta. U trećem osporava teoriju darvinizma, koja je u to vrijeme bila „omamila“ skoro sav čitajući svijet.
Početkom prošlog vijeka svima je bilo poznato ime kancelara Speranskog, – on je ostavio poslije sebe nekoliko bogoslovskih knjiga. Iz novijeg vremena sa poštovanjem treba pomenuti ime političkog ekonomiste Pavla Ivanoviča Novgorodceva, koji je u inostranstvu napisao knjigu „O društvenom idealu“, u kojoj je on cijelom intelektualnom svijetu otvoreno obznanio krah lažne ideje (još Salavjovljeve) o „Carstvu Božijem na zemlji“. Skroman je on bio, pored sve svoje obrazovanosti, kao blješteća zvijezda se pronio po političko-filosofskom horizontu. Konstantin Leontjev[5] – koji je život skončao u Optinskom manastiru pored staraca; „Ovaj je naš“, – rekao je za njega o. Amvrosije. Neka u pamćenju potomaka ostane i prof. Harkovskog univerziteta Maksim Maksimovič Kavaljevski. Član Dume… Bože! Bože! Kakvu su tužnu halabuku podigli njegovi poznanici i članovi partije, kada je on pred smrt pozvao sveštenika (mog druga iz Akademije, o. S.) i ispovijedio se i pričestio Sv. Tajni… Ali on je postupio po sudu svoje savjesti, uprkos intelektualnom nihilizmu svog okruženja.
Široko je poznato ime i djela drugog profesora političke ekonomije, S.N. Bulgakova. On je prošao kroz pad u bezbožništvo (bio je marksista), a zatim se vratio vjeri i svoj život završio u svešteničkim haljinama… Sva njegova nauka mu nije zasmetala da se vrati Pravoslavnoj Crkvi.
Prirodnjaci. Utvrdilo se ubjeđenje da naučnici tog tipa naročito pate od bezbožništva, mada u samim prirodnim naukama nema nikakvih posebnih razloga koji bi neizostavno vodili u ateizam. I neka je to djelimično i tačno. Ali poznati su izvanredni naučnici – i drevnog i novog svijeta (a naročito među ovim posljednjim), medicinari, – koji su bili vjernici. Od ruskih svjetionika nazvaću tri imena. U intelektualnom svijetu, pogotovo našim prethodnicima, djedovima našim, poznato je ime čuvenog ljekara, biologa, hirurga Pirogova. Njegovim imenom su donedavno nazivali medicinske ustanove. Ali je malo kome poznat njegov dnevnik sa dubokomisaonim zabilješkama. Tamo on ne samo svjedoči o svojoj vjeri, nego čak otkriva svoja sopstvena duhovna iskustva, i priča o njegovim opažanjima javnog postojanja bjesova. Ali, ko je to čitao?
Još je veće ime svemirno poznatog hemičara Mendeljejeva. Njegovo učenje o periodnom sistemu elemenata prihvaćeno je u cijelom svijetu, kao azbuka. Ali je malo kome poznato njegovo interesantno i poučno djelo „Ka poznanju Rusije“ i druga djela. I taj gigant nauke je bio duboko vjerujući hrišćanin. I u isto vrijeme je u nauci ostao realista. Njegov realizam mu je pomogao da ostane takav i u vjeri: svaki svjesni vjernik je realista, a ne fantazer.
Svuda su govorili, i još će govoriti i pisati, o posljednjem velikanu nauke I.P. Pavlovu, koji je ne tako davno počinuo u Rusiji. Rodio se on u porodici sveštenika. O njemu kruži interesantna i poučna legenda – a legende su važnije i od fakata. Da li se vozio tramvajem, ili je išao pješke po Sankt Peterbrurgu – nije važno, ali na putu je iskrsla crkva. Pavlov je skinuo kapu i prekrstio se. Tu se zadesio tovariš-radnik, za kojeg su sva pitanja o vjeri bila „riješena“ u partijskom programu, i snishodljivo počeo da tapše Pavlova po ramenu, uzdišući: „Eh, mračnjaštvo, mračnjaštvo!“ Ne znam šta je odgovorio Pavlov; predanje o tome govori različito. Sovjetski pisci se staraju da skinu pitanje o religioznosti Pavlova, ali istorijska legenda će još upornije braniti svjedočanstvo o njegovoj vjeri.
Treba li uopšte išta govoriti o vojnim djelatnicima, među kojima je bilo ljudi genijalnih u svojoj oblasti, a i talentovanih uopšte. Za ruskog čovjeka je veliko ime A.V. Suvorova. To je bio čovjek neobične lične svetosti. Podvižnik pravoslavlja. Ali, zašto nama u duhovnim školama tog velikana nisu opisivali sa te strane? Pisali su o njegovim šalama i čak o lakrdijaštvu. Ali o vjeri nisu pričali. A on je jedno vrijeme htio čak da se zamonaši. I kakva su bila njegova naređenja vojnicima! Tu mi uvijek i stalno slušamo o Bogu. Naprimjer, pred zauzimanje Izmailovske tvrđave, on izdaje naređenje: „Jedan dan se moliti, drugi dan postiti, a na treći – Izmail uzeti!“… I uzeli… A i kako da ne uzmu, kad su se ljudi molili i postili?! Herojstvo ruskog vojnika od ta dva dana se utrostručilo!
Zatim – Kutuzov, Muravjevi, i mnogi, mnogi drugi – sve su to bili ljudi silne vjere!
Ako se podsjetimo svijeta estrade, tu ćemo, neočekivano, među glumcima, pjevačima, muzičarima i kompozitorima naći masu vjerujućih ljudi. Od imena posljednjeg vremena možemo pomenuti barem Davidova, Varlamova, Savinu, Šaljapina… Posljednji je imao duhovnika pariškog prot. o. S-og. Ne zadugo prije smrti, on se ispovijedio i pričestio. A imena kompozitora Rimskog-Korsakova, Balakireva, Rahmanjinova, Čajkovskog, Smoljenskog, Kastaljskog, Grečaninova – koji su svoje talente posvetili i Crkvi, njenim pjesmama – svjedoče o vjeri njihovih autora!
Genijalni umjetnici slikarstvabraća V.M. i A.M. Vasnjecovi, M. V. Njestorov, Serov, Ivanov i t.d. i t.d. – posvetili su svoj dar na služenje vjeri. Ja sam lično imao čast da se malo upoznam sa Viktorom Mihajlovičem Vasnjecovim… Kakva skromnost, uz svu genijalnost! I kakvo unutrašnje blagočešće (pobožnost), koje je svjetlilo iz blagolijepog lica njegovog!
I ko će se osmjeliti da za sve njih kaže da su oni, uz vjeru svoju bili polupismeni „mračnjaci“? Mnogi od njih su bili profesori i doktori nauka na univerzitetima; skoro svi su pozavršavali visoke škole, bili obdareni genijalnim sposobnostima.
Pravedno je da se spomenu, ne bojeći se klevete savremenih bezbožnika, mnogi državnici, koji su zauzimali položaje ministara… Da i ne govorim o samim carevima… Može se reći da je sve do nedavno ministar-bezbožnik bio prosto nezamisliv. A takva imena, kao što je bio Stolipin, ući će u istoriju.
Na kraju, ostalo nam je da pomenemo ogromnu klasu specijalista-bogoslova: svetitelja, duhovnih otaca, profesora akademija, svjetovnih religioznih pisaca. Koliko li je među njima bilo ljudi ne samo talentovanih i široko obrazovanih, nego čak i genijalnih… Ako se za naše svjedočenje može reći da nije objektivno, citiraćemo npr. jednog Gercena. Sa njegovih usta se nekako odlomila rečenica: „Vidio sam mnogo netalentovanih gubernatora; ali još nisam vidio nijednog glupog arhijereja“… Neka je to o arhijerejskoj klasi uopšte čak i malo preuveličano. Ali je nesumnjivo da je među svetiteljima bilo nemalo ljudi veoma učenih. Evo, naprimjer, mitropolit Moskovski Filaret, čovjek genijalnih sposobnosti, svestrani znalac bogoslovskih nauka, savjetnik careva; premudri administrator: njegove rezolucije izučavaju se kao obrasci razboritosti; duboki i krasnorječivi propovijednik; čovjek svetog života, mada je i sakrivao svoje podvige. I pravedno su ga nazvali „Filaret Mudri“.
Ili, veliki bogoslov, ep. Teofan, zatvornik Višenski, autor tolkovanja na Poslanice ap. Pavla, prevodilac „Dobrotoljublja“, autor mnoštva drugih knjiga („Put ka spasenju“, „Pisma o duhovnom životu“, „Načertanije hrišćanskog naravoučenija“ i druge). Najučeniji čovjek svog vremena uopšte. Ostavio je arhijerejstvo i otišao na 30 godina u zatvor radi duhovnog života… Nije on to slučajno učinio, nego po najdubljem ubjeđenju svog opširnog uma i iskustva.
Savremenik njegov, ep. Ignjatije Brjančaninov, sjajni učenik Inženjerskog univerziteta, ostavio je sve i otišao da bude poslušnik u manastir, poslije postaje arhijerej, a zatim – opet na pokoj u obitelj; iza sebe je ostavio 5 tomova duhovnih tekstova.
Ili, čuveni učeni čovjek, mitropolit Moskovski Makarije Bulgakov: i dogmatičar, i istoričar, i propovijednik, i administrator; autor mnoštva knjiga.
A još: arhiepiskop Hersonski, ruski Zlatoust, Inokentije; drugi Hersonski arhijerej-filosof Nikanor; Platon – mitropolit Moskovski – sve su to bili visokoučeni ljudi. I među duhovnim licima i među svjetovnim profesorima možemo nazvati desetinu sjajnih i dubokih umova: čuveni Bolotov, filosof Nesmejanov, filosof Karinski, mnogoučeni profesor Glubakovski, Golubinski i drugi i drugi… Sve su to ljudi učenosti svjetskog formata, a uz to – pravoslavni. Koliko je učenih ljudi među duhovnicima!
A sada se zapitajmo: nije valjda da su svi ti ljudi vjerovali zato što su bili malo obrazovani, neumni, glupi, priprosti? Tako misliti o njima – bilo bi u najvećem stepenu lakomisleno, pa čak i smiješno!
Naprotiv, nije teško da se shvati da niko drugi tako mnogo ne misli o svojoj vjeri, kao što to čini vjerujući i u isto vrijeme obrazovani čovjek. Zaista: onaj koji odluči da ne vjeruje, prosto se odriče od svega, odmahuje rukom na sva pitanja: ništa, ukratko, ne priznajem… I on postaje – „slobodan“: ništa ne misli, ništa ne pobija! – Sasvim je druga stvar za obrazovanog čovjeka kada vjeruje: ako sam priznao vjeru, ja ne mogu na tome da se zaustavim. Ne samo da drugi mogu da me pitaju, nego i moj lični, znatiželjni i stalno zapitkujući inteligentni duh postavlja na hiljade pitanja, teških za um: a zašto ja uopšte vjerujem u Boga? A zašto u Trojici priznajem Jedinog Boga? Kako je zamislivo ovaploćenje Sina Božijeg? Šta je to blagodat Svetog Duha? Kako se mogu prihvatiti tajanstva Crkve? Kako se hljeb i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Hrista Gospoda? Otpuštaju li se grijesi u ispovijedi? Zbog čega ikone i krst? Kako su zamisliva čuda koja nadvisuju zakone prirode? Ima li sile u molitvi? Postoji li zagrobni život? Postoje li anđeli i bjesovi? i tako dalje… – Na sve to moraš sebi da odgovoriš! Sve to da osmisliš! I koliko je takvih pitanja… I kako ona mogu stalno da se opet i opet pojavljuju pred našom prosvećenom sviješću! Uzmimo, naprimjer, tajanstvo pričešća: mirjanin se danas obično priičešćuje jednom u godini; a mi – jednom u sedmici, i češće. I pred nama može neprestano da iskače dosadno-rogobatno pitanje: a zašto ti vjeruješ? A je li stvarno tako? – a po poznatom zakonu asocijacija ideja, mi uopšte nismo u stanju da spriječimo pojavljivanje tih pitanja; znači, moraju se naći odgovori: odmahnuti rukom se ne smije. Da, savršeno je istinito, da niko tako mnogo ne misli o vjeri, kao obrazovani vjernik, pogotovo ako je u duhovnom činu, ili ako je bogoslov! I zato krajnje lakomisleno govore o nama nevjernici, da mi „nesvjesno“ vjerujemo. Ne, nego su baš oni ti koji malo o tome razmišljaju; a mi ne možemo da ne mislimo: ako već ne moramo radi drugih, a ono – radi sebe.
Ne manje mora misliti i mirjanin, ako je odlučio da bude vjernik, pogotovo u sredini savremenog malovjerujućeg društva.
Takav neobični čovjek bio je, između ostalih, čuveni slavjanofil A.S. Homjakov. Svestrano obrazovan čovjek, on je kasnije postao i bogoslov. I u isto to vrijeme on je strogo poštovao i ispunjavao sva crkvena pravila – čak i postove. Porodice Samarin, Aksakovi, pedagozi K.D. Ušinski, S.A. Račinski i drugi – sve su to bili najumniji ljudi svog vremena, koji se nisu bojali da idu protiv mnjenja svog šablonskog vijeka, – oni su bili vjernici, ne, naravno, zbog svog „mračnjaštva“, nego zbog svoje duboko prosvijetljene svijesti. I oni koji poriču vjeru pred njima – obični su školarci, a ne njihove sudije.
Naprotiv, nevjernici bi trebali da se duboko zamisle nad nama, obrazovanim hrišćanima: zašto mi to, uz svo naše nepobitno obrazovanje, vjerujemo?
Jednog od ruskih pisaca, mojeg poznanika, jednom su pitali njegovi poznanici:
* Kako to Vi, N.N., tako pametan čovjek – a vjerujete?
A on im je odgovorio:
* No, znate, ima mnogo ljudi daleko pametnijih od mene, a ipak vjeruju. Meni se sve nešto čini da bi nama, što se tiče našeg uma, bilo daleko bolje da zaćutimo!
I to je potpuno tačno: jer, ogromna većina malovjera i nevjera vrlo malo, ili čak uopšte i ne razmišlja ozbiljno o vjeri i nevjerju… Oni su to već riješili: ničega tu nema!.. Vjerujući ljudi, pak, i te kako razmišljaju.
I zato ja u zaključku ovog poglavlja sa razlogom optužujem naše tužioce: oni su, u ogoromnoj svojoj većini, postali nevjernici – ne zato što su bili učeni, obrazovani i inteligentni, nego, naprotiv – zato što su bili malo obrazovani i lakomisleni; ne zato što su mnogo razmišljali, nego, baš naprotiv, zato što su premalo razmišljali o onome čega su se odrekli. Apsolutno je tačno za njih rekao sv. Antonije Veliki: „Nevjerje je lakomislena drskost“. Ono i jeste pravo mračnjaštvo! I sada ja, zauzvrat, pitam: zašto vi, nevjernici, ne vjerujete? Recite nam: kakvi su vas učeni zaključci doveli do neophodnosti nevjerovanja?
Mi, vjerujući, možemo da vam kažemo, zbog čega, zapravo, mi vjerujemo. A vi, šta vi kažete?.. Na osnovu vlastitog iskustva mogu slobodno da kažem da nevjernik obično ne može da navede nikakve ozbiljne argumente u odbranu svog stava. Najčešće se dešava da on počinje nas da zapitkuje o našoj vjeri.
Oni toliko i ne dokazuju i opravdavaju svoje nevjerje, koliko iznose primjedbe protiv naše vjere. Šta onda? Prihvatamo i takav način borbe. Odgovaraćemo im. Ali za sada im predlažemo da jednom zauvijek zaborave svoje lažno i lakomisleno predubjeđenje da svi učeni ljudi ne vjeruju, da je vjera nespojiva sa znanjem, i da vjernici mogu biti samo ljudi polupismeni ili nepismeni, mračnjaci, prostaci, neobrazovani. Ta laž se pobija hiljadama suprotnih primjera ljudi učenih a vjerujućih. A primjeri snažnije od svakih riječi dokazuju istinu. Kada bi neko rekao: svi su labudovi bijeli, a nađu se i crni labudovi (takve sam ja vidio na Krimu), onda, poslije takvih primjera, jednom zasvagda se mora zaboraviti tvrdnja o bjelini labudova; poslije toga se mora govoriti da labudova ima i bijelih i crnih. Tako treba govoriti i o učenim ljudima: ima učenih nevjernika, ali ima i učenih vjernika. Odatle slijedi da učenost sama po sebi još ne vodi neizostavno ka nevjerju. Treba tražiti druge uzroke nevjerja. Sve je to veoma jasno! – Pa i u običnom životu mi vidimo slične slučajeve. Evo, naprimejr, u jednoj porodici, dva brata, i oni različiti: jedan religiozan, drugi malovjera. Dva seminarista, studenta: jedan vjernik, drugi se izdaje za bezbožnika. Muž i žena, po umu približno jednaki, ali po vjeri – različiti. Čak i jedan te isti čovjek – vjeruje, pa onda izgubi vjeru, a poslije joj se opet vraća. Odavde je lako izvući zaključak: ta razlika u vjerovanju – ne potiče od uma, nego od nečega drugog… O tome ćemo govoriti dalje: od čega, zapravo? Od svega, samo ne od uma, samo ne od učenosti.
Navešću primjer. Jednom sam bio dao knjigu Tabruma „Vjeruju li učeni ljudi?“ jednom dječku, koji tek što je bio završio višu školu. On ju je pročitao. Ali ona, očigledno, nije ostavila nikakav utisak na njega: kakav je bio, takav je i ostao – nevjernik! Vjerovatno, sada više ne smije da kaže da su vjera i nauka nespojivi; ali on lično se čak nije ni zamislio – zbog čega to svi veliki učeni ljudi vjeruju? I hoće li se zamisliti? Hoće li pokušati da ponovo kritički osmisli svoje nevjerje? Ne, – ostao je, po starom, hladan. Jasno je to, jer njemu ne smeta um, ne smeta mu učenost, nego nešto drugo, što je u njegovoj duši, nešto što je mnogo dublje, i mnogo opasnije.
Ni ja ne mislim da ćemo ukazivanjem na brošure o učenim vjernicima moći da uputimo nevjerujućeg čovjeka na put vjere. Ali je nesumnjivo da tim primjerima mi izbijamo iz ruku protivnika jedno od najuvriježenijih i ujedno najlažnijih oružja nevjerja. A ako tvrdoglave bezbožnike i ne obratimo ka vjeri, nadamo se da ćemo onima koji je iskreno traže – a tim prije onima koji već vjeruju – sličnim faktima olakšati put vjere, uklanjajući sa njega strašilo koje krešti da su vjera i um nespojivi. I već to olakšanje, savladavanje prve prepreke, nije beskorisno. Nevjerje se pobija primjerima.
A sada ćemo preći na razmatranje argumenata protiv vjere.
 
ARGUMENTI UMA PROTIV VJERE
 
A) Neznanje nečega ne povlači za sobom njegovo nepostojanje.
Ja mislim da je skoro svako od nas nailazio na ljude koji na pitanje – zašto oni ne vjeruju – veoma lako i pobjedonosno odgovaraju: mi ne znamo da li uopšte postoji taj, drugi svijet? Na ovome se jedni, oni skromniji i razumniji, i zaustavljaju. Ali drugi, drskiji po duši, osmjeljuju se da prave i sljedeći, savršeno lažan zaključak: ja ne znam taj svijet, a to znači da njega i nema. Od svog neznanja prave zaključak o nepostojanju drugog svijeta.
Razmotrimo podrobnije ovaj argument protiv vjere. Doduše, pažljivom i dubokom umu odmah biva uočljiva sva neosnovanost takvog zaključka – od neznanja do odricanja postojanja. Ali u praksi se do te mjere sudaramo sa sličnim lakomislenim razmišljanjima, da smatram da nije beskorisno razložiti i protresti ovaj djetinjasti „argument“. Osim toga, ja i ne pišem za učene, nego za obične ljude, koji često slušaju ovakva razmišljanja. Pošto ih dosta često slušam, navešću nekoliko primjera.
Često govore: a ko je vidio to?
U seminariji je bio ovakav slučaj. Ujutro, u sedam sati, poslije molitve, išli smo u menzu, da dobijemo svoju porciju – pola hljeba. Nekako je ispalo da smo se iskupili malo ranije, pa smo morali da čekamo. Iz dosade su neki počeli da brbljaju. Neko je pomenuo i Boga. Seminaristi su uglavnom imali vjeru. Jedan, pak, od naših drugova, Miša T., koji se do tada nikada nije isticao nekom pretjeranom slobodom misli, odjednom je ispalio:
* A Boga – je’l vidio neko?
Mi – ili nismo htjeli da raspravljamo (nismo čak ni voljeli takve brbljivce), ili pak nismo umjeli da mu odgovorimo: ćutali smo. Tu je bio prisutan pomoćnik ekonoma, kojeg su zbog nečega zvali „komesar“; ime mu je bilo Vasilije. Nakon što je vidio da mi ćutimo, obratio se Miši sa pitanjem:
* Barin![6] (tako su nas zbog nečega oslovljavali tada služitelji).
* Da?
* Vi govorite tako, kao da – čim Boga niko nije vidio, to znači da Njega – nema.
* Pa… da!
* A jeste l’ vidjeli Vi moju babu?
* Nnni-iisam, – promucao je otegnuto Troicki, kao da je predosjećao nekakvu smicalicu.
* Eto ga – de! A ona je i dan-danas živa-živcijata!
Opšti, zadovoljni smijeh bio je naš odgovor junačini Vasiliju. A Miša, zbunjen, nije više progovorio ni jedne jedine riječi.
Slučaj taj je veoma prost, i vjerovatno će se mnogim učiniti vulgaran, elementaran. To je tačno. Ali mogu da tvrdim da se hiljade takvih Miša – malih i velikih – zapetljavaju i gube u sličnim djetinjastim nedoumicama, ne znajući kako da izađu na kraj sa njima. A radnik Vasilije je i te kako umio da izađe na kraj. Dobar i razuman čovjek bijaše!
Ukratko, ovaj konkretni slučaj treba uopštiti u jednu apstraktnu formulu, i tada će se ona učiniti ozbiljnija za oko, mada je isto tako djetinje-naivna u svojoj suštini: od neznanja nečega nikada se ne smije praviti zaključak o njegovom nepostojanju.
Ta formula već izgleda maltene ozbiljnije i pametnije. Ali sve formule i jesu samo zaključci iz najprostijih slučajeva. I mada je razumnom čovjeku savršeno očigledna izrečena tvrdnja – da neznanje još nije nepostojanje onoga što mi ne znamo, ipak ću se malo podrobnije zaustaviti i na njoj, da bih uklonio sa puta vjere i taj kamen. I navešću još nekoliko primjera iz života: može biti, nekome će ustrebati.
Šta je to „ne znam“?
„Ne znam“ je samo ne znam. Ili, drugačije rečeno: možda jeste, a možda i nije; možda je, a možda i nije tako. Meni, naprimjer, nije poznato ni jedno ni drugo; i ja govorim: ne znam.
A šta je to „negiram“? Šta je to „ne“, kada izgovoram tu riječ? Ako ja već govorim o nečemu da toga nema, ja već tačno znam o tome, vjerodostojno, nesumnjivo, nesporno, ja priznajem da to ne postoji; to, dakle, znači da ja o tome već znam, tačno i sigurno.
A ako za nešto ne znam, da li ono postoji, ili ne, kako mogu onda to da negiram, ili da govorim „nema ga“?!
Sve je to – vrlo prosto i očigledno. I, konsekventno, ako ja o nečemu govorim da to ne znam, onda je savršeno nemoguće da govorim da to ne postoji.
Uzeću još prostija poređenja. Ja ne znam, naprimjer, šta sada misli moj čitalac. I zato ne mogu da kažem da on ne misli ništa. Ja ne znam, naprimjer, imate li Vi pri sebi para, i zato nemam prava da govorim da ih nemate. Ja nikada nisam vidio Austriju, a ona postoji. Nikada nisam slušao neku tamo pticu-pjevačicu kako pjeva, a ona ipak postoji. Nikada nisam probao (a čitalac moj, vjerovatno, nikada nije ni čuo za to) pekmes, a on postoji: to je gusto skuvani sok od lubenice.
Neka su sve ovo prosti primjeri, kao što je i pitanje o babi; ali uistinu je sve na svijetu, na kraju krajeva, veoma prosto; a čini se ono mudrim samo zato što inteligentni ljudi pojedinačne, proste stvari uopštavaju u obliku kratkih „apstraktnih“ opštih pojmova. „Neznanje nije nepostojanje“. I nekome će se to učiniti kao nešto filosofsko, „učeno“, „pametno“ i teško za razumjeti, i nimalo lako za dokazati. Ali zato kada mu kažeš: a jesi’l vidio ti moju babu? – sve će biti i te kako jasno; i trebalo bi, po mom mišljenju, preinačiti naslov knjige profesora M. Pagodina potpuno naopako: ne „Proste riječi o mudrim stvarima“ – nego „Mudre (umne) riječi o prostim stvarima“. Ja sam se namjerno podsjetio onog slučaja sa babom: njega ćeš teško zaboraviti; a pitanje postaje jasno: iz neznanja ne smiješ da praviš zaključak o negaciji. „Ne znam“ jeste samo – ne znam. I ni za mrvu više od toga.
A ako se neko osili da kaže „nema“, taj će samo ispoljiti sopstvenu nerazumnost, očiglednu glupost…
I sada postaje savršeno jasna prosta izreka Psalmopisca: „Bezumnik reče: nema Boga“. Da, upravo je tako: tako nešto se može reći samo ako se odrekneš od uma, od očigledne logike. Ako čovjek ne zna ništa o Bogu i o Njegovom postojanju, a takvi su nevjernici, on onda ima pravo da kaže samo: „ne znam“. I kraj! A ako je drznuo da kaže: „Nema Ga!“ – on već ide protiv uma; on potpuno pravedno postaje bez uma, postaje „bezumnik“. I moje dječije nepovjerenje prema riječima Psalmopisca bi se umirilo: on je savršeno u pravu, kada nevjerujućeg čovjeka naziva bezumnim, bez uma.
Reći ću čak i više. Ako čovjek za Boga i natprirodni svijet govori samo „ne znam“, on samo tim postaje bliži – ne nevjerju, nego baš vjeri. Na koji način? Prosto. Ako ja govorim o nečemu „ne znam“, ja već tim samim dopuštam, da, možda, ono i postoji…
Doduše, u isto vrijeme ja dopuštam i obratno: možda toga i nema. Ali u svakom slučaju već je savršeno očigledno da ja nikako ne mogu da kažem: toga NEMA. A ako ne mogu da negiram, ja dopuštam „ima“ – mada to i ne znam sigurno. Na taj način, „onaj koji ne zna“ je blizak vjeri. Blizak je on i nevjerju, ali, da bi postao nevjernik, prvo mora da se ubijedi u nebitije Boga; a to nikako nije moguće! Ali i za vjeru je potrebno nekako se ubijediti u bitije Božije; ipak, ako se ja i nisam još u to ubijedio, za mene je put vjere uvijek otvoren: jer u „ne znam“ uvijek postoji pretpostavka „možda i jeste“, „poricati ne smijem“.
I kada čovjek sebe deklariše kao agnostika, on je u duši uvijek bliže vjeri nego nevjerju. Ja to znam po meni poznatim „agnosticima“. I potpuno razumijem sovjetske popisivače, kada su za agnostike govorili: „piši ga u vjernike!“. To je logičnije. Ja ne govorim ovdje o raspoloženju srca: onaj koji sebe imenuje agnostikom, „neznalicom“ pošteniji je i pametniji od bezbožnika, jer on ne drza da govori gluposti o nebitiju onoga o čemu on ništa ne zna. A čim je on pošteniji dušom i dublji srcem, s njim je neuporedivo lakše nastaviti razmatranje tih pitanja; i postoji veća nada da će takav prije prići vjeri, nego okorjeli, tvrdoglavi bezumni negator. Za takve „neznalice“ se mogu reći riječi koje je Gospod Isus Hristos rekao učenicima: „ko nije protiv vas, taj je za vas“. Ja to znam iz ličnog iskustva. Sjećam se sada jednog veoma karakterističnog slučaja, ispričanog u knjizi Pagodina. Ispričaću ga onako kako je ostao u mom sjećanju; ako svi detalji nisu doslovce tačni, nije važno.
Jednom davno, još u kmetovsko vrijeme, seljak odvezao kola sijena na pijacu. Da li je sijeno bilo loše, ili se nije našlo dovoljno kupaca – ne zna se; uglavnom, on ništa nije prodao. A baš u to vrijeme jedan gospodin (Pagodin je bio zapisao i njegovo prezime, ali sam ja zaboravio) nije znao šta da radi od sebe, pa je izašao da prošeta po Moskvi i zalutao na stočnu pijacu. Iz dosade je prišao seljaku sa sijenom i, uprazno brbljajući, pitao ga zašto nije prodao svoj tovar.
* Ne dade Bog sreće! – smireno mu je odgovorio seljak.
Kako ču riječ o Bogu, gospodin, čovjek nevjerujući, s potsmijehom poče da truni prostodušnom seljaku: kakve veze Bog ima s tim? A je li neko Boga uopšte vidio? Ama, nikakvog Boga i nema! – i druge glupave riječi.
Saslušao seljak gospodsko isprazno kreveljenje, a onda mu govori – a oba su bili postari:
* E, moj gospodine, moj gospodine! Nama skoro valja pod zemlju! A ti – takve riječi! Ne valja ti to!
* A ko, zapravo, zna da Boga ima?! – produžava da se podsprdava gospodin.
Seljak, koji je ispao pametniji od gospodina, skromno mu zadaje pitanje:
* E, moj gospodine! A šta ako Ga ima?
Gospodin je htio da mu odgovori, ali nije mogao da smisli ništa pametno. A možda je i istrtljao koješta neozbiljno. I otišao od seljaka. Pošao je kući; a riječi seljaka su mu se urezale u glavu: „A šta ako Ga ima?“ I šta god da radio gospodin, te riječi mu nisu izlazile iz glave. Nikakvi argumenti nisu pomagali. Počeo gospodin da se muči: a šta ako Ga ima? Jer, tada ima i sud, moraće se i odgovarati… A on je imao tetku, kneginju, koja je lično znala mitropolita Moskovskog Filareta Mudrog. I podijelio je gospodin svoju muku sa tom tetkom. Ova mu je, što je mogla, objasnila, ali nije bila u stanju da ubijedi sestrića do kraja. Posavjetovala mu je zato da popriča sa m. Filaretom – prethodno lično upoznavši ovoga sa čitavom stvari… Bojim se da kažem – čime se završila besjeda bivšeg bezbožnika sa mitropolitom; čini mi se, on se vratio vjeri. Ali nije u tome „so“ ove priče, nego u drugom: onaj koji ne zna, blizu je vjere. Kod njega se svakog trenutka može pojaviti to seljakovo pitanje: „A šta ako Ga ima?“
Slušao sam ja i jednu sličnu, samo još čudniju priču. Jedan sveštenik, koji se ili stvarno bio pokolebao u vjeri, ili se samo pretvarao, sprijateljio se sa mjesnim trgovcem, otvorenim bezbožnikom. Oni su provodili vrijeme u kartanju i noćnim pijankama; poslije toga bi sveštenik, kao da se ništa nije dešavalo prije toga, išao u hram, i služio Liturgiju. Tako je to trajalo dugo vremena. Ali, jednoga dana, sveštenik, za kartama, govori prijatelju:
* Joj… kakve su me misli spopale! Sve češće mi u glavu dolazi pitanje: a šta ako Boga stvarno ima? Jer tada će strašno… Šta li mene sleduje za moje licemjerje i laganje ljudi!
Trgovac je počeo da se potsmijeva svetšteniku i da mu nešto govori, ali ga nije mogao uspokojiti. Naprotiv, teška sveštenikova pitanja su počela da djeluju i na trgovca. I ni jedan ni drugi nikako nisu mogli da se „kotarišu“ tog čudnog „a šta ako“… Završilo se, čini mi se, time što su oba postali vjernici; ili je ovakvim putem mudri baćuška „lukavo“ (Lk. 16:8) priveo zabludjelu ovcu ka vjeri – više se ne sjećam. Ali smisao priče je isti kao onaj od maloprije: onaj koji ne zna je blizak vjeri, jer nikako ne može da dokaže, ni sebi, ni drugima, da Boga nema.
I ako ste vi već doveli nekoga, ili je on sam došao do jasnog ubjeđenja – a to je savršeno lako, kao što smo vidjeli – da je razumio svoje „ne znam“, takav čovjek „nije dalek“ od Carstva Božijeg.
A ako mu se joše navedu, radi analogije, primjeri iz života, iz kojih se vidi da mi veoma mnogo toga ne znamo, nego primamo na vjeru, tada će mu biti još lakše da priđe vjeri; ili će, u svakom slučaju, takvom čovjeku biti lako da odbije napade nerazumnih bezbožnika, „ne-znamo-negatora“.
Ustvari, još davno je primjećeno, da mi većinu naših znanja prihvatamo – ne zato što smo sami sve to spoznali, i provjerili, i pojmili sopstvenim umom, ne – veći dio naših znanja prihvaćen je na vjeru od drugih. To je notorna činjenica, očigledna istina, ali za nju ne znaju svi. A znati je krajnje lako. Navešću primjere.
Sva prva znanja mi smo na vjeru primili od roditelja, a ne na osnovu sopstvenog iskustva: ne uzimaj, ne diraj; to se smije, to se ne smije; ovdje ćeš se opeći, tamo ćeš ogrijati prstiće; to jedi, ovo nemoj; ovo radi, ovo ne smiješ – i ostali bezbrojni savjeti; sve smo to mi primili od otaca na vjeru. Zatim smo, u školi, na vjeru počeli da primamo svjedočenja od učitelja; gdje je koja zemlja, kakvih gradova sve ima, kakvih naroda, kakav je njihov život; kakav je život prirode, životinja, nebeskih vidjela. Od Sunca do Zemlje ima toliko i toliko kilometara: i mi vjerujemo. Ili, još, liječenje: kako mi vjerujemo ljekarima, a da pojma nemamo kakvi su nam, zapravo, lijekovi potrebni, i zašto baš oni djeluju na nas; mi ih uzimamo sa vjerom, pri čemu – sa savršeno slijepom vjerom. Pri našem neznanju bilo koji apotekar bi mogao da nas otruje, davši nam umjesto bezopasnih kapi nekakav otrov: mi ne znamo razliku u lijekovima! I tako dalje, i tako dalje…
A, međutim, niko ne protestvuje protiv takve vjere, ne zahtijeva neizostavno vlastito znanje. A to nije ni moguće: ako bismo sami do svega dolazili „sopstvenim umom“, trebalo bi nam nekoliko stotina godina, a ni tada ne bismo sve saznali! I ljudi blagorazumno primaju na vjeru veći dio znanja.
Na ovo će nam prigovoriti da su sva (ili barem mnoga) znanja o prirodi nama predali ljudi koji su ih sami neposredno saznali i provjerili ih eksperimentom, svojim ličnim iskustvom. To je tačno. Ali potpuno isto i mi, vjernici, govorimo: sami mi nismo vidjeli, ali su vidjeli zato drugi, i saznali, a onda i nama saopštili. Svo Božanstveno Otkrovenje dato je kroz posrednike Božije, koji su otkrovenja dobijali neposredno. Kada čitamo Slovo Božije, nema nikakve sumnje da to nama očevici saopštavaju ono što su sami „znali“. Pa i sami oni tvrde da govore o stvarima koje su njima savršeno poznate, nesumnjive. Ranije ja uopšte nisam obraćao pažnju, i tek nedavno su me zadivjele riječi apostola Pavla: „ja znam“, „znam“, „znam“… On je odlučio da u zaštitu svog autoriteta otkrije Korinćanima svoj doživljaj, o kojem je ćutao punih četrnaest godina. Ali kako je to bilo previše neobično, apostol unaprijed pojačano tvrdi da to nije izmišljotina, da nije fantazija, nego istinita činjenica, za koju on tačno „zna“. Istovremeno sa tim, on skromno i sigurno priznaje da nešto u tom otkrovenju on ne shvata, „ne zna“. I ovo ograđivanje njegovo o neznanju još nas više ubjeđuje u istinitost onoga što on „zna“. Navešću te riječi, pune sile:
„Nije mi korisno da se hvalim, jer ću preći na viđenja i otkrovenja Gospodnja. Znam čovjeka u Hristu, koji prije četrnaest godina (u tijeli li – ne znam, izvan li tijela – ne znam: Bog zna) vaznesen bi do trećeg neba. I znam za tog čovjeka (samo ne znam, u tijelu li, ili izvan tijela: Bog zna) da bi vaznesen u raj i da je slušao neizrečene riječi, koje čovjek ne može ispričati“ (2 Kor. 12:1-4).
Apostol ovo, nesumnjivo, govori o sebi samom. I dalje on direktno daje do znanja: „I da se ja ne bih prevaznosio neobičnošću otkrovenja, data mi je žaoka u plot, anđeo satane, da me udručava, da se ne bih prevaznosio“ (7).
Ne govorim već o viđenjima njegovih Isusa Hrista, Koji mu Se za života javljao ne manje od 5 puta.
Isto tako, ili slično, garantuju za svoja saznanja i drugi apostoli: „O onome što bijaše od početka, što slušasmo, što vidjesmo očima svojim, što gledasmo i što doticahu naše ruke, o Riječi života“ (Isusu Hristu)… – o tome (opet ponavlja ap. Jovan), što „vidjesmo i slušasmo, to javljamo vama“ (1 Jn. 1:1-3).
I ap. Petar tvrdo izjavljuje:
„Izvjestismo vas o sili i dolasku Gospoda našega Isusa Hrista,… čusmo gdje siđe s neba kad bijasmo s Njim na svetoj gori“ Tavorskoj (2 Pet. 1:16-18).
Ali silnije od svih je govorio Sam Gospod, Koji je neprestano svjedočio da Njegovo učenje jeste direktno otkrovenje Oca Njegovog Nebeskog:
„Ja ne govorih od Sebe; nego Otac Koji Me posla, On Mi dade zapovijest, šta ću kazati i šta govoriti. I znam da je zapovijest Njegova život vječni. I tako, dakle, što Ja govorim, govorim kao što Mi reče Otac“ (Jn. 12:49-50).
„Vi (jevreji) Ga ne poznajete (Boga), a Ja Ga znam, i ako rečem da Ga ne znam, biću na vas nalik lažov. Nego Ga znam“ (8:55).
„Ja govorim što vidjeh od Oca Mojega; a vi činite ono što vidjeste od oca vašega“ đavola (8:38,44).
„Moje učenje nije Moje, nego Onoga Koji Me je poslao“ (7:16).
„I Sam od Sebe ne dođoh, nego ima istiniti Koji Me posla, Kojega vi ne znate“, a „Ja Ga znam, jer sam Ja od Njega i On Me posla“ (Jn. 7:28,29).
I još je govorio On, Nikodimu, noću:
„Zaista, zaista ti kažem da mi (Gospod je tu uključivao i sve apostole, i sve u Njega vjerujuće hrišćane) govorimo što znamo i svjedočimo što vidjesmo; a vi (jevreji) svjedočanstva našega ne primate“ (Jn. 3:11).
Tako tvrditi o sebi mogu samo oni koji stvarno znaju o čemu svjedoče. A prije smo pokazali da su uopšte svo Pismo napisali očevici. A ako je to tako, kako im onda ne vjerovati? I ako mi vjerujemo običnim ljudima, onda višestruko i nesumnjivo jače moramo primati učenje i otkrovenje od svetih, ne lažljivih ljudi, a najviše od Samog Gospoda, Koji je o Sebi rekao: „Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6).
Dakle: ako mi nešto i nismo vidjeli, za nas su to vidjeli drugi. I savršeno je nesporno da su naši svjedoci neuporedivo vjerodostojniji od naših zemaljskih otaca i učitelja, očevidaca, pripovjedača: njihova svetost, pa još i posvjedočena smrt za istinu koju su propovijedali, garant su vjerodostojnosti njihovih svjedočenja. A ako ljudi vjeruju drugim očevicima, tim prije moraju da sve vjeruju našim. Oni koji im ne vjeruju, uopšte to ne čine zato što naši svjedoci nisu vjerodostojni, nego zato što oni neće u to da vjeruju, kao što jevreji nisu htjeli: „Isus povika u hramu, učeći i govoreći: i Mene poznajete, i znate otkuda sam“ (Jn. 7:28), ali „nećete da prihvatite“.
A oni koji se tvrdoglavo protive istini, kao jevreji, tražiće sve nove i nove argumente protiv vjere, nova i nova samoopravdanja. Tako i u vezi sa našim pitanjima o vjeri negatori mogu dalje da kažu:
„Ali svako naše ljudsko znanje svaki čovjek može da provjeri i sam, u ličnom iskustvu; i tada će se vjera u to, tuđe znanje, kod njega pretvoriti u vlastito“.
Dopustimo i da je tako. Ali isto to se može reći i za religioznu svijest. Ako vjernik bude tražio potvrdu svoje vjeru u ličnom iskustvu, ona će mu biti dostupna, u raznim stepenima. O tome će posebno biti riječi. A za sada primjetimo samo da i u prirodnim znanjima samo mali dio toga može biti provjeren u ličnom iskustvu; veliki dio – pogotovo posljednje osnove egzistencije – ostaće potpuno nedostupan ne samo za gotovo svo čovječanstvo, nego i za najučenije ljude na svijetu. To će biti pokazano u sljedećem poglavlju, na koje ću sada i da pređem.
Završavajući ovaj dio, mi smo potpuno uvjereni da je svakom očigledna tvrdnja koju smo u njemu postavili:
Iz neznanja se ne smije praviti zaključak o nepostojanju.
Ako se to usvoji, jednom zasvagda će sa puta vjere biti uklonjen taj dosadni i djetinjasto-naivni kamen koji zloupotrebljavaju – ili ne-umni ljudi, ili zlonamjerni, bandoglavi borci protiv istine.
Ali to tupo oružje se okreće protiv njih samih: neznalice koje se osmjele da negiraju postojanje nečega što ne znaju, ispadaju očigledno ne-umne, samim tim pokazuju svoje vlastito, bez-umno „bezumlje“. I, to nije sve: u isto vrijeme se ispoljava i njihovo zlo raspoloženje srca, koje ne želi da prihvati istinu, i koje unaprijed, zlonamjerno hoće da poriče vjeru, uprkos logici.
Kroz to oni sami podrivaju vlastito nevjerje, i time oni od sebe odbijaju iskrene i poštene ljude koji stvarno traže istinu.
 
B) Nemogućnost spoznaje ne povlači za sobom nepostojanje.
Ako je prethodni argument o „neznanju“ pomalo površan, onda bi ovaj drugi, koji sada razmatramo, bio ipak malo prefinjeniji, mada je on, u suštini, nastavak prethodnog. Do sada se govorilo o ličnom neznanju stvari koje ipak može da pozna neko drugi. A sada treba razmatrati slučaj neznanja stvari koje ni u kojem slučaju ne mogu biti postignute (spoznane) umom. Predmeti vjere naše, u posljednjoj svojoj dubini, jesu tajne, koje apsolutno ne podliježu proučavanju umom.
Idolopoklonicima „pameti“ će se zahtjeti da unaprijed slave povodom ove naše tvrdnje o tajnama vjere: a mi smo, pak, ljudi pametni, – reći će oni, – pa zato i ne možemo prihvatiti vjeru, zato što su kod vas tamo – sve same tajne. A mi, pak, ne želimo da znamo ni za kakve tajne, i priznajemo samo ono što je razumno, samo ono što je razumljivo!
Slavlje njihovo je samo privremeno, a i lažno. Ah, kako je samo ono poznato nama, „intelektualcima“! Ja i iz svog iskustva veoma dobro znam, kako smo se mi, vaspitani u poklonjenju umu, bojali tajni. Dobro se sjećam da se kod nas smatralo gotovo „nepriličnim“ da se vjeruje u dogmate koji se ne mogu opravdati „gospodinom“ umom. I zato, kada nešto nismo mogli da objasnimo, ipak smo nastojali da izgleda da mi to, kobajagi, razumijemo. A kada smo, na kraju krajeva, bivali prinuđeni da priznamo nemogućnost spoznaje religioznih tajni, mi smo to smatrali za „slijepu ulicu“, za ispoljavanje naše intelektualne ubogosti; i stidjeli smo se toga. „Dokazivati“ bilo kakvu istinu vjere tekstom iz Slova Božijeg nama se činilo priznakom naše nesrećne bezizlaznosti. A i kakav je to dokaz?! Jer tu se ništa ne objašnjava umom, pameću, nego se samo drugim riječima ponavlja tajna vjere – „od Pisma“. I zaista: Pismo je bilo samo svjedočanstvo, a nije ubjeđivalo dokazima koji potiču od razuma. I u nama se formirao drugi strah, koji je poticao od prvog: strah od uma nas je priveo ka strahu od tajni.
Taj strah od tajni, strah od nemogućnosti poznanja istine, vjere – nama je nanosio veliku štetu. I kada sam pojmio laž tog straha, bio sam veoma radostan, bukvalno sam pokidao lance sa sebe. I, od tada, ja se ne bojim tajni.
To je malo: smatram da su one neophodne. I još više: sada volim tajne. I smatram da bestajanstvenost predstavlja nerazumnost za vjeru. Slava i Bogu hvala! Ja bih sada htio da pomognem i čitaocima, da razumiju sve to, i da dođu do istih, umirujućih, zaključaka. Kroz to, mi ćemo sa puta vjere zbaciti kamen mnogo teži nego što su bila prethodna dva – o nevjerju učenih ljudi i o negiranju „neznalica“. A ni to, takođe, nije teško. Za početak ću svoj zadatak pojasniti prostim primjerom, koji mi veoma često pada na pamet.
Ja sam tada bio student Duhovne Akademije. Iz Jurjevskog univerziteta je vozom u domovinu kod mene doputovao drug iz seminarije G.M. Naravno, ubrzo smo se dohvatili vjere. Miša G. je na samom početku razgovora vrlo autoritativno izjavio:
* Mi (neizostavno „mi“, a ne „ja“!) prihvatamo samo ono što razumijemo, a nikakve tajne i hipoteze ne prihvatamo!
Svako zna da su u svim naukama bile, i jesu, hipoteze (prije su hipoteze bile atomi, eter i drugo); ali, zaboravimo na njih, i popričajmo direktno o tajnama u njihovom sopstvenom smislu, t.j. o stvarima koje je stvarno i očigledno nemoguće postići umom.
Saslušavši druga, ja sam slučajno bacio pogled na njegove čizme (neka čitaoci ne gunđaju na mene zbog tako „grubog“ primjera: tako je bilo tada), koje su se dobro sjajile od kreme:
– Ti ne priznaješ tajne. Dopustimo da je tako. Ali, de ti meni reci, zašto blješte tvoje čizme? Ti to razumiješ? – pitam ja.
– Naravno: svjetlost pada na glatku površinu, odbija se, pada u naše oči, i mi je vidimo.
– Dobro. Ali tu već imamo tajne: zašto se svjetlost odbija od glatke površine? I zašto je taj ugao jednak uglu prelamljanja? Pa i samo „gledanje“ je tajna: kako se od razdraženja mrežnjače našeg oka dobija tačan utisak predmeta, a ne razlijeva se on u mrlju? Oko – to je čudesni aparat! Ali neću ja sad o tome da govorim, nego samo o čizmama. Zašto je njihova površina glatka?
– Od kreme.
– U redu. Ali ni tu nije sve tako prosto: ako čizme samo namažeš kremom, one će biti tamne i neće se sjajiti; još moraš da ih iščetkaš, da bi počele da se sjaje. Zašto krema blješti od trenja? Znaš li ti to – ne znaš! A pitaću te još: zašto baš utrljana krema blješti, a brezina smola ili mast ne blješte, jer, koliko god da njih utrljavaš, sjaja neće biti. De, reci: zašto je to tako? Zašto krema blješti?
– Pa, takva je osobina kreme! – odgovorio je već skromnije Miša.
– Eto, tu se i završilo tvoje „razumijevanje“. I to vrlo brzo! I o kakvom bezveznom predmetu: o čizmama! Ako nisi mogao da kažeš ništa više od toga da se pozoveš na „osobinu kreme“, ti si se tim samim odrekao od daljih objašnjenja: iza toga za tebe stoji tajna, o kojoj nikada nisi razmišljao, niti si čak podozrijevao da bi to za tebe bila tajna. Priznaj!
Ćutao je. A i šta da kažeš? Tu i najučeniji ljudi mogu da se satjeraju u ćošak.
Drugi primjer, samo sada od lica učenog profesora. Na našoj sankt-peterburškoj Duhovnoj Akademiji je bio filosofski kružok. Profesori i studenti su čitali referate na razne teme, a poslije su se razmjenjivala mišljenja. Jednom, na samouvjereno objašnjenje koje je profesor S-m dao na neko pitanje, ja sam – sa tajnom namjerom – postavio sljedeće pitanje:
– V.S.! A to je – zbog čega?
On je nešto odgovorio. A ja opet isto:
– A zašto je to?
Sa velikim natezanjem profesor je izbacio i posljednji balast svojeg uma.
– A zašto je to? – namjerno sam išao dalje.
– No, poslušajte, F. (oslovio me je po prezimenu), ne smije se tako pitati: zašto, pa zašto!
– A zašto se ne smije? – ja, kao, u nedoumici, pitam.
– Pa, iz prostog razloga, što, ako budete pitali sve dalje i dalje, na Vaše „zašto“ se uskoro neće moći reći ništa!
– A ja upravo to i hoću: kada čovjek Vas sluša, izgleda da Vi sve znate, da sve razumijete. I nama sugerišete istu takvu vjeru u um. Ustvari, na kraju krajeva, čovjek stoji pred tajnama. Ispada obmana.
– Pa naravno! – odgovorio je pametno učeni profesor. – Mi znamo samo vrlo malo; korijene stvari mi nismo u mogućnosti da spoznamo. To je još iz Kanta poznato: mi spoznajemo samo fenomene (pojave), a njihova suština ostaje izvan razuma.
– Profesore! A ja mislim da mi ni fenomene ne „spoznajemo“, t.j. u smislu da ih razumijevamo, nego ih samo prihvatamo, kao činjenice.
– No… to je već drugo pitanje, – rekao je on.
I mi smo se vratili na slušanje referata.
Dovoljna su i ova dva primjera, da bi protivnici tajni odmah ustuknuli. Ustvari, ako se mi u ovom svijetu stalno susrećemo sa bezbrojnim tajnama, zar ne bi trebalo, tim prije, da očekujemo tajne u svijetu drugom? Ako se već ne može „reći ništa“ o svijetu prirodnom, može li se onda zahtijevati puno znanje o svijetu natprirodnom?
A da je i u našem svijetu sve puno tajni za razum, – nije teško pokazati. Navešću još nekoliko primjera: oni jače utiskuju u našu svijest tu prostu istinu, koja mnogima nije očigledna. Ne sjećam se gdje – ali sam čitao, kako je profesor SPb univerziteta Hvolson, na početku kursa fizike, govorio svojim studentima:
– Gospodo studenti! Vama su u gimnazijama vaši predavači fizike sve „objašnjavali“, i vi ste mislili da sve razumijete. Ja, pak, kurs lekcija počinjem sa tvrdnjom: svijet je tajna.
I zaista, samo površnom umu se sve može činiti dostupno razumijevanju. A pažljivom posmatraču – uopšte to ne mora da bude profesionalni naučnik – nije teško da to uvidi. Navedimo nekoliko potpuno očiglednih primjera.
Mi svakodnevno gledamo u nebo. Ko se od nas nije pitao – završava li se ono (prostor uopšte), ili kraja nema? I kakav god odgovor da prihvatimo, za naš će um oba odgovora biti podjednako neshvatljiva, oba će biti nepostižna za razum. Ako kažemo da se prostor negdje završava, mi odmah sebi postavljamo pitanje: a šta je iza toga? „Ništa“ mi ne možemo niti prihvatiti, niti zamisliti. I kao da je lakše dopustiti da iza tog „kraja“ počinje opet beskonačni prostor! Tajna! Ako prihvatimo drugo rješenje – da je kosmos beskonačan – ni ta predstava ne može „da stane“ u naš um: u našem iskustvu mi ne poznajemo ništa što ne bi imalo kraja, niti takvo nešto u razumu možemo dopustiti; a i da dopustimo – zbog toga što ne možemo pojmiti završenost prostora – ni to, opet, ne možemo zamisliti. Na taj način, mi stalno prebivamo u potpunoj bespomoćnosti: ni kraj, ni beskraj mi ne razumijevamo. Eto, to je jedna od očitih tajni ovoga svijeta!
Na isti način mi ne možemo pojmiti nastanak svijeta, početak vremena. Ako prihvatamo religiozno učenje o stvaranju svijeta „ni iz čega“, mi to uopšte ne shvatamo; mi ne možemo zamisliti to „ni iz čega“. A ako dopustimo da svijet postoji „vječno“, oduvijek – ni to se ne može zamisliti: mi ne znamo ništa što nije sa početkom.
Jer, uvijek će se pojavljivati pitanje: a otkuda to, i kad je počelo? To je nepostižno, to se spoznati ne može, ili – latinski – to je „crux super rationem“ (krst nad razumom). Opet tajna.
Ako se okrenemo konkretnijim pitanjima, o pojedinačnim silama prirode, mi primjećujemo samo njihovo djelovanje, ali da razumijemo same sile – nismo u stanju. Šta je to zakon gravitacije? – Tajna: to je znao i sam Njutn. Šta je to struja, radio – odakle takve sile u njima? – I to su tajne, koje mi ne shvatamo. Mi se čak i ne zamišljamo nad njima, mada se i koristimo takvim silama.
A svijet životinja – zar nije prepun tajni? A pogotovo – najviše od svih živih bića – čovjek? Duša i tijelo, mozak i um, srce i osjećanja – prepuni su tajanstvenosti. Kako to da siva moždana masa razmišlja? Kako crveno parče mesa osjeća? Kako je samo zadivljujuće premudra organizacija našeg bića! A koliko toga mi u njoj ne razumijevamo! Naprimjer, šta je to san? I zašto su mnogi organi za vrijeme sna neaktivni (sluh, opip i drugi), a želudac ne prestaje da radi, srce udara, pluća dišu? Otkuda to da je kod jednih kosa crna, kod drugih plava, a kod trećih – riđa? Da li sve to razumijemo? Ne! – Kako se zarađa živo načelo u bićima? Ne znamo. Prirodnjaci bi sve htjeli da otkriju kako se život zarađa samoproizvoljno iz mrtve, neorganske materije: oni neće da priznaju učenje po kojem život stvara Bog. Ali dopustimo da jednog dana oni uspiju i to da dokažu.
Zar bi od toga čudo bilo manje? Onako kao što se u samom nastanku (ili „vječnosti“) svijeta nalazi tajna, tako bi i rađanje života iz materije bila tajna: iz mrtvog – živo.
I prebrojati se ne može sve divno i nepostižno u svijetu! Gledam na cvijeće: kakvo čudo! Iz jedne te iste zemlje i vode rastu ruže, ljiljani i drugo bezbrojno cvijeće. I kako to iz zelenog stabalca odjednom izlazi nekakav vjenčić, potpuno druge boje? I zašto baš te, a ne druge boje? I zašto su jedne ruže crvene, druge bijele, treće žute, a četvrte roze? Nikakava nauka nije otkrila razliku u suštini ružinog sjemenja; a boje su im različite. A i kada bi našli odgovor na to pitanje, čekalo bi ih sljedeće: a zašto ta razlika u sjemenu prouzrokuje žutu ili crvenu boju? I um će se opet zaustaviti: opet se na „zašto“ neće moći reći ama baš „ništa“. A radinost i mudrost pčela i mrava! Da li svi, naprimjer, znaju da je oblik saća – šestostrani cilindar – idealan da se u optimalno malom prostoru smjesti što više meda, a u isto vrijeme voštanim ćelijama daje najveću otpornost i čvrstinu? Okrugli oblik bi ćelijama saća davao još veću čvrstinu, ali bi zato između okruglih cilindara ostajao nepotreban prazan prostor, ili bi se on beskorisno morao zalijevati dodatnim voskom. Četvorostrane ćelije ne bi smještale manje meda, ali bi njihovi zidići bili manje čvrsti. Osmostrane ćelije saća ne bi mogle da se spajaju bez međućelijskih šupljina. I samo je šestostrana forma idealna! Pa, ko ih je naučio? Instinkt, kažu.
Ali tom kobajagi „pametnom“, „umnom“ i nejasnom riječju ljudi prikrivaju samo sopstvenu nemoć razuma! „Instinkt“ – to znači sila prirode koju mi ne razumijemo. „Instinkt“ – to znači otkazivanje od daljeg razmišljanja i poimanja. Međutim, nevjernici ne žele da priznaju tajanstveno u religioznom svijetu, a u isto to vrijeme na svakom koraku bivaju prinuđeni da računaju sa bezbrojnim „instinktima“ u nižem svijetu.
Između mnogih nepostižnih „instinkata“, ja sam slušao o jednom, koji me je zaista dirnuo i urezao se u moje pamćenje i um: o „čudu“ za pijetlove. To je zaista bilo! U jednom od pukova Bijele armije, evakuisanom iz Rusije 1920. godine u Galipolju, oficiri su se zapričali o religiji. Obješenjaci su počeli da se nedostojno šale na račun tajni i čudesa natprirodnog svijeta. Među njima je, naravno, bio i sveštenik. Slušajući njihovu praznu priču, iznenada ih je zapitao:
– Eto, vi, pametnjakovići, hoćete sve da znate i razumijete o Bogu i o zagrobnom svijetu. A ja i u ovom svijetu malo šta razumijem. A vi meni recite, molim vas, nešto o ovome: zašto pijetlovi kukuriču po noći, i pri tome – u tri tačno određena perioda, baš kao neki tačni sat?
Oficirima se ispočetka to pitanje učinilo smiješno. Ali sveštenik je tražio potpuno ozbiljan odgovor: konkretni primjer je sam po sebi bio veoma prost, ali je opšte pitanje o tajnovitosti mnogih nepostižnih stvari ovoga svijeta stajalo duboko i neotklonjivo. I – oficiri „ništa ne rekoše“ ocu svojem duhovnom.
– Aha, tu sam vas čekao! – završio je baćuška. – Mora se skromnije o sebi misliti. Ko smo to mi, pa da se nad nebeskim predmetima izmotavamo?
I ja, evo, danas, molim one koji nekada budu čitali ove moje, u suštini, polu-djetinjaste zabilješke, deder, kažite vi meni, zašto, zapravo, pijevci kukuriču u noćne „straže“? – Ja tu ništa ne razumijem. A vi?
Jednom sam ovo ispričao na jednoj lekciji. Neočekivano (obično svi ćute) je jedan inženjer-slušalac, sa samodovoljnim osmijehom, počeo da mi odgovara:
– To je objašnjivo! Pijevci su – savjesni mužjaci. I oni svojim krikom i lepetom krila zastrašuju potencijalne neprijatelje – zvjerčice, i tako štite koke.
Ja sam se sa tugom zadivio: kako samo „pametnjakovići“ ne žele da priznaju svoju ograničenost? „Strah od uma“: stari je to strah.
Naravno, to je izmišljena i lažna teorija. Ali dopustimo je na minutu; tajna će se samo pomaknuti, a neće nestati.
– Dobro. Dopustimo da je tako. Ali mi tada recite: zašto onda svoje ženke na taj način čuvaju samo pijevci? Zašto to ne rade ćurani, gusani, orlovi, vrapci? Zašto to ne rade psi, konji, bikovi? I oni imaju isti instinkt mužjaka, i oni bi mogli da krešte, da laju, da ržu. A oni mrtvi-ladni spavaju po svu noć, čak se i ne bude cijele noći. Ali ako bismo i dalje dopustili, da svi mužjaci čuvaju svoje ženke kao pijevci, zašto onda oni ne krešte, zašto ne ržu i ne laju svo vrijeme, od početka noći do izlaska sunca? Zar neprijatelji dolaze svakih tri sata, a i to – samo noću? Zar im nije sva noć na raspolaganju? Zašto je onda ovako kako je? A ako se samo pijevci izdvajaju iz čitavog životinjskog carstva, čime se onda objašnjava to čudo? – Ne znam! Ne, stvar uopšte nije tako prosta, gospodine inženjeru!
I čitaoca svog molim: ne rugajte se nad slučajem sa pijetlovima. U svijetu se nama mnogo šta, zbog navike, čini prosto: ustvari, veoma je mudro!
Zašto je, kod potpuno jednakog tijela životinja, kod mužjaka krijesta crvenija nego kod ženki? Zašto lavovi imaju grivu, a lavice nemaju? Zašto, i kod ljudi: svi muškarci imaju brkove i bradu, a žene nemaju; mada kosa (na glavi) i kod jednih i drugih jednako raste? Zašto su muškarci visočiji od žena? Svuda unaokolo su tajne i tajne. Mnogi od nas su primjetili da su prije ispod telegrafskih stubova bila bijela postolja, a sada su ih zamijenili zelenim? Niko se nije ni zamisliio nad tim! Jedan mi je inženjer objasnio da se pokazalo da električnoj struji u provodnicima zelena boja smeta manje nego bijela. A zašto? To ni specijalisti ne shvataju. Slučajno su primjetili takvu korisnu osobinu zelene boje i primjenili je; zašto – ne znaju.
Jedan od najučenijih fizičara je rekao: „Mi primjećujemo samo konsekventnu koegzistenciju (poredak: jedno slijedi za drugim); ali ni suštinu uzroka, ni procese koji se odvijaju – ne razumijevamo!“
To se nama, prostim ljudima, čini kao nešto mnogo mudro; ustvari je sve to prosto.
Naprimjer, ja palim šibicu o ivicu kutije, i pojavljuje se plamen. Zašto? Zbog trenja jednog materijala o drugi; dobila se, kažu, toplota, i ona je prešla u vatru. Sve jasno? Meni, naprimjer, nije. Tu je cijela paleta tajni: zašto je toplota prešla u vatru? Zašto je nevidljivo postalo vidljivo? Kako to? Zašto trenje prouzrokuje toplotu? Zašto se pojedini materijali lakše zagrijavaju od drugih? Ne razumijem, ne razumijem! Ne vidim procesa pri tome… Tajne. Vidim: jedno uvijek slijedi za drugim (konsekventna koegzistencija); i po navici se govori: A – (trenje šibice) jeste „uzrok“ B (vatre). Ali riječ „uzrok“ tu ništa ne objašnjava i samo se ponavlja: iza A slijedi B. I ništa više! Tajna, pak, procesa ostaje!
A danas – radio… Kakvo je to čudo! Slušamo nešto što se priča hiljadu kilometara od nas! Sav je svijet prepun bezbrojnih zvukova, a nama se čini da je tišina; a postavite divni radio prijemnik – i sve zapjeva, zaigra, zagudi, zašapuće, zazvoni… Predivno! Od čega? – „Takva je osobina radija!“ – odgovoriće nam. A zašto? – Tajna… I to tajna, nimalo veća od one sa čizmama: „takva je osobina kreme“ tamo objašnjava sve; isto to važi i za radio.
„Čudesna su djela Božija!“ – govori mudri ruski narod… A mnogo ranije se Psalmopisac divio svijetu. On se čak divio takvoj običnoj pojavi, kao što je „vino“; „vino veseli srce čovjeka“…
I zaista, i to je istinsko, nepostižno čudo: nalije u sebe čovjek vode, mlijeka – a veselja nema; nalije vina – i eto ga veselje: „pijanom je i more do koljena“. Špirit, kažu, alkohol. Dobro, ali zašto je takva osobina alkohola? Zašto u nekim tečnostima ima alkohola?
I ushićeni prorok završava: „Sve premudrošću satvorio jesi, Gospode!“ Sve je premudro! I više: sve je nepostižno! Sve je divno, sve je čudesno! I samo slijepi bandoglavac to ne vidi.
Sada je vrlo lako izvesti zaključak: ako već u ovom, zemaljskom svijetu ima toliko tajni, onda ih tim prije mora imati i u drugom svijetu, svijetu koji je viši od našeg.
Konsekventno, ako se ko drzne da misli i govori da iz pretpostavke nepostižnosti slijedi zaključak o nebitiju, taj „razmišlja“ (uopšte on ne razmišlja, nego uprkos razumu laže) ne samo djetinjasto, nego, prosto, besmisleno. I takav bi čovjek za početak trebao da se odrekne od ovoga svijeta, pošto je i on toliko nepostižan za njega. Ali on to blagorazumno ne čini. Iz „ja ne razumijem“ ne pravi zaključak „ja ne priznajem“. Jedan profesor, Nijemac, sreo je svog bivšeg studenta sa univerziteta. Mladić je sa samohvalom brbljivo izjavio svom učitelju da on više ne vjeruje u drugi svijet.
– A zašto? – spokojno ga je pitao iskusni profesor.
– Ja ne priznajem ništa što se ne može razumjeti.
– A Vi meso jedete?
– Jedem.
– Kakvo: sirovo, ili kuvano i pečeno?
– Pa ne valjda sirovo!
– A zašto?
– Ovo je ukusno, a sirovo je odvratno.
– A Vi razumijete zbog čega je to?
– Nikada nisam razmišljao o tome.
– No, ako je tako, ja bih Vam savjetovao da i tu budete dosljedni: nemojte da jedete meso, kad ga već ne razumijete. Kad budete razumjeli, tada i jedite!
Zbunio se mladi pametnjaković, mada je, vjerovatno, i poslije toga nastavio da jede meso, ništa pri tom ne razumijevajući: ne vole ljudi da se uznemiruju dubokim mislima, pogotovo – o nepostižnom; a negirati, makar to bilo i protiv zdravog razuma, vole: drska je duša lakomislenog čovjeka! Duboko uman čovjek, pak, nikada ne žuri da to učini: on zna koliko je tajni razliveno svuda oko njega, i u njemu samom, i u prirodi koja ga okružuje.
A tim prije je tako – u natprirodnom svijetu.
A i za svakog čovjeka, koji samo nije glup, očigledno je da nepostižnost uopšte nije isto što i nebitije.
Nepostižnost jeste samo nepostižnost: ne više od toga. Tajna jeste samo tajna, a ne njeno negiranje.
Na ovome bi se moglo završiti postavljeno pitanje: razumnom čovjeku je ovo dovoljno, i previše; to je savršeno očigledno. Ali ja smatram da je praktično korisno dotaći se jednog konkretnog pitanja vjere: čuda. Naime, lakomisleni ljudi to veoma često zloupotrebljavaju u borbi protiv religije. Na tome se spotakao i Tolstoj. Njega mahom ponavljaju intelektualci; drsko se izmotavaju i nepismeni radnici, naročito partijski „bezbožnici“.
O čudu su napisani cijeli tomovi naučnih radova (u ruskoj literaturi navešću, naprimjer, magistarski rad arhim. Teofana, kasnije episkopa Kalušskog). Ali to pitanje uopšte nije složeno; smatram da nije loše dodatno ga razjasniti, mada je glavno već rečeno: ako u ovom svijetu ima toliko toga nerazumljivnog i čudesnog, zašto se onda diviti tome u svijetu natprirodnom? I ako nepostižnost sila i pojava iz ovoga svijeta ne vodi ka njegovom negiranju, onda ni čudesnost drugog svijeta nikako, ni u kojem slučaju ne svjedoči protiv njegovog postojanja. Naprotiv, tvrdim ja, ta čudesnost ne samo da je neizbježna u tom drugom svijetu, nego predstavlja i jedan od neizostavnih preduslova i oblika njegovog projavljivanja u našem svijetu. Čudesnost ne samo da ne govori protiv drugog svijeta, nego, naprotiv, potvrđuje istinitost i realnost njegovu. Bez čudesnosti bi bio ne samo sumnjiv, nego i prosto nemoguć „onaj“ svijet. Sve je to, zapravo, veoma jasno. Ja se pomalo i ustručavam da „dokazujem“ stvari koje su svima očigledne.
 
V) Neophodnost čuda: ne-podobije nije nepostojanje.
U intelektualističkoj svijesti je tik uz „strah od uma“ uvijek postojao i strah od čudesnog. Može se reći da je „strah od čuda“ samo dodatna strana straha od uma: ako se nešto ne može objasniti „umom“, ili nešto nije saglasno sa uhodanim zahtjevima našeg mišljenja, sve to se odmah stavlja pod sumnju, a počesto se bez oklijevanja negira.
„Nikakvih čuda!“ – to je to, unaprijed pripremljeno, diktatorsko trebovanje pametnjakovića, sujevjernih idolopoklonika racionalizma. Tim su strahom bili zaraženi i vjernici, pa čak i bogoslovi. Uzeću nekoliko primjera. Priča se o čudesnom prelasku kroz Crveno more. I kod predavača se pojavljuje jaka želja: može li se to objasniti nekako „prirodno“? A kako se u Bibliji govori da je pred tim bio jak vjetar, koji je otjerao vodu sa obale, ta želja strašljivih bogoslova dobija, da tako kažemo, zakonitu osnovu. Ali se zaboravlja najglavnije: voda je stajala okomito, kao zid, sa obje strane jevreja koji su tuda prolazili; a kada su Egipćani pošli po istom tom putu, zidovi vode su se raspali. Bogoslovi, naravno, ne smiju da negiraju bukvalni smisao Svetog Pisma, ne mogu direktno da prigovaraju i da se protive protiv očigledne čudesnosti prelaska. Ali, šta će im onda ta mala lukavstva sa vjetrom koji bi mogao da otjera vodu: ako je ona stajala ravno kao zid poslije vjetra, mogla je ona tako stajati i bez vjetra! Čudo ostaje čudo! Avaj: plašljivom bi se umu htjelo da to zaobiđe.
Drugi primjer. Isus Navin govori suncu: „Stoj, sunce!“ Negatori prosto govore: nezamislivo! Tada bi se razvalio cijeli sunčev sistem, zbog tako brzog prekida kretanja, kao što bi se brzi voz, ako bi se momentalno zaustavio, zbog inercije, raspao; a uz ekstremno veliku brzinu kojom kruži sunce i kojom se kreće vaseljena, sve stvari bi se zapalile (Zemlja, Mjesec i sve planete), momentalno bi se sve pretvorilo u pepeo. I gle, pojavljuje se cijeli paket „objašnjenja“ neobjašnjivog: to, zapravo, nije bilo čudo, nego je to bila slučajna kombinacija povoljnih atmosferskih uslova, t.j. sunčev odraz u vazduhu, ne više; nešto slično se, naprimjer, dešava sa dugom na nebu, kad se sunce već sakrije iza horizonta, a na vrhu neba nastavlja da svijetli, ili kako zna da bude „sjeverno sijanje“ iz nepoznatih razloga… Nesumnjivo, i to je Gospod mogao da iskoristi. Ali tekst u Bibliji apsolutno nedvosmisleno govori baš o čudu; i baš o zaustavljanju sunca BOŽIJOM silom, po molitvi Isusa Navina. U takvom slučaju, mora se izabrati: ili priznavati Bibliju i čudo, ili objašnjavati prirodno i negirati tekst. A ovo posljednje je neuporedivo strašnije od straha od uma: jer, onaj koji sumnja, ne boji se da unakazi Bibliju, ne boji se da negira mogućnost čuda; prosto, on je izgubio strah pred Bogom! I, naravno, sigurno je bolje bojati se Istinitog Boga, nego se plašiti samonačinjenog idola – uma.
Treći primjer smo ranije već spominjali – o Joni u utrobi kita. Kako li se već sve naši udžbenici i predavači ne lome da to čudo objasne nekako prirodno, od uma: ama, kit, ustvari, i nije bio kit, sa svojim malenim grlom, nego nekakva ajkula koja liči na kita; ili se tu, zapravo, mislilo uopšteno na neku veliku ribu i t.d.
Bilo šta – samo ne obični kit, jer, naime, „dokazano“ je da on ne može progutati čovjeka. U to vjeruju, iako niko nije ni pomislio da provjeri, ili, čak, da posumnja: da li je zaista istina da kitovi imaju tako malo grlo? Nečemu vjeruju, a nečemu neće da vjeruju; jedno odbacuju, drugo prihvataju… Pokazalo se, naime, da su kitovi, ipak, gutali ljude.
Znači, u tom slučaju „se može“ vjerovati i za Jonu. – A ja ću da kažem: u tom slučaju od nas se i ne traži nikakva „vjera“. Vjera (u čudo) – to je priznanje da je nešto natprirodno, da nadvisuje zakone prirode. Vjera, naime, ako je prava, ne boji se nikakvog čuda. I zato je, sa tačke gledišta stvarno religioznog čovjeka, potpuno prihvatljiva čak i druga tvrdnja, druga krajnost: „Da u Pismu piše, – govorio je jedan katolički episkop, – da nije kit progutao Jonu, nego da je Jona progutao kita; i tada bih vjerovao riječi Božijoj“. Eto, to je – logično[7].
U svim ovim slučajevima, naime, važno je istaći tu plašljivu želju bogoslova da čudesa objašnjavaju prirodno; od te želje smo patili svi: i predavači, i mi, seminaristi – a da o inteligenciji i ne govorimo. Upravo zbog tih čuda Tolstoj je odbacio Jevanđelje i Božanstvenost Hrista. I taj „strah od čuda“ je veoma široko rasprostranjen, ne samo u „visokom“ društvu, nego i među polupismenim radnicima, zamračenim nihilizmom. Poricanje čuda smatra se obilježjem umne priličnosti i naprednosti, a vjera u čuda – to je „mračnjaštvo“ i politička „neblagopouzdanost“ crkvenih ljudi.
Zapravo, stvari stoje potpuno drugačije, kako ćemo to sada vidjeti.
Prije svega, već se govorilo o tajnama ovoga svijeta: tim prije njih treba dopustiti i u drugom. Zašto „tim prije“? Zbog vjere da je taj svijet svemoćniji od ovoga. U tom svijetu – sve dejstvuje Bog. A jedna od neizostavnih osobina Njegovih jeste i SVEMOĆ.
Ako ja imalo vjerujem u Boga, tim samim sam prinuđen da priznam i da „Bog sve može“. I baš – sve! Zato i jeste čudno da se čak i vjernici boje čuda. Baš naprotiv, trebalo bi se bojati kada čuda ne bi bilo! Tada bi se i moglo sumnjati – a ima li uopšte drugog svijeta? Čuda su apsolutno neizbježni pratilac i obilježje natprirodnog svijeta i vjere u njega. I obratno: ako sumnjamo u čuda, tim samim mi samo pokazujemo svoju malu vjeru u Boga. Ovo je – o vjernicima.
A za one koji u Boga ne vjeruju, nema nikakve više sile, osim ovoga svijeta. U takvom slučaju, sa takvim ljudima treba razgovarati njihovim jezikom uma i prirodnih stvari, o čemu se već i govorilo: iz neznanja i nepostižnosti se ne smije praviti zaključak o nepostojanju. Osim toga, i u ovom svijetu ima mnoštvo čudesnog i umu nepostižnog. Znači, pametan čovjek, u najgorem slučaju mora, obavezan je da kaže: „ne znam, sve je moguće“. A negirati ne smije ništa.
Ali tu negator može da prigovori ovako: čuda protivrječe našem umu. To – uopšte nije tačno! Pretresimo to.
U logici se strogo razlikuju dva termina: „protivrječnost“ i „suprotnost“. To nije jedno te isto. Pod „protivrječnošću“ se podrazumijeva takva veza dvaju tvrdnji, po kojoj jedna (A) potpuno isključuje drugu (B). Naprimjer, ja kažem da neka stvar postoji, a drugi kaže da ona ne postoji. Treće tvrdnje više ne može biti: ili jeste, ili nije – jedna od ove dvije tvrdnje je istinita, i ona isključuje onu drugu, lažnu.
Druga je stvar „suprotnost“. Suprotnim stvarima se nazivaju one koje se razlikuju između sebe. Naprimjer, boje: zelena, crvena i druge nisu protivrječne jedna drugoj, nego su „suprotne“, ili, prosto, različite, drugačije. Jedna boja ne isključuje drugu: stvar može biti obojena i jednom, i drugom, i trećom bojom.
Ovo razlikovanje termina je poznato svakom školarcu. Sa takvim pojmovima pristupimo sada čudima i tajnama.
Ispričaću jedan veoma interesantan slučaj iz života. Kod mene, arhijereja, došao je mladi jevrejin, star otprilike 25-26 godina, student fakulteta, sa molbom da mu se dozvoli da se krsti i da postane hrišćanin. Ja sam ga, po dugu svom, počeo pitati o motivima te, za jevreje neobične, namjere. Sve je bilo čisto. Tada sam ga pitao o predmetima vjere. Znao je sve važno. Poslije toga sam započeo razgovor o odnosu vjere i znanja. Student se pokazao veoma inteligentan, ozbiljan. Između ostalih pitanja, postavio sam mu i ovo:
– A zar Vas ne zbunjuje to što mi, hrišćani, dopuštamo mnoštvo tajni, čudesa? Ne čini li se Vama da to protivrječi našem umu? Ne pobija li to „zakone mišljenja“, na koje smo navikli u ovom svijetu? A ako protivrječi i pobija, zar ne ispada onda da se pod sumnju stavlja sav taj drugi svijet?
Malo razmislivši, on mi je odgovorio ovako:
– Ne, mene to ne plaši.
– Zašto? – pitao sam ja.
– Zato što tako mora da bude. Ondje gdje počinje natprirodni svijet, na toj granici se završavaju zakoni ovog, prirodnog svijeta.
Ja sam se zapanjio njegovim pametnim odgovorom.
Nema sumnje da on to nije smislio unaprijed, nego je, kao duboko misaon čovjek, lako shvatio razliku između dva svijeta. Doduše, on nije uklonio razliku između „protivrječja“ i „suprotnosti“; ali suština rasuđivanja je bila savršeno pravilna. Razviću podrobnije njegove i moje misli o tome.
Šta su to „zakoni“? Mi ih često zamišljamo kao nekakve norme koje maltene stoje izvan bitija; a svijet mora da se potčinjava njima, kao nekim izvana nametnutim pravilima. Ustvari, zakoni nisu ništa drugo do formule bitija. Ili, isto to bitije, čija se svojstva apstrahovanjem konkretnih slučajeva uzdižu na nivo opštih tvrdnji, koje se poslije zovu „zakoni“. Primjer. Mi iz iskustva (ali ne prije njega) vidimo da sve nama poznate materijalne stvari podliježu mjerenju – dužine, širine i visine. Za izuzetke ne znamo. I tada pravimo opšti zaključak: sve što je materijalno – trodimenzijalno je. I dobijemo „zakon“.
Stvari koje se bace uvis uvijek padaju na zemlju, iz čega slijedi da postoji zakon „gravitacije“. Znači, pod zakonima treba, zapravo, podrazumijevati, jednostavno, osobine prirode ili pojedinačnih njenih tvorevina. Još prostije: zakon – to je isto to bitije. Konsekventno, ne zavisi bitije, ne zavisi priroda od „zakona“, nego „zakoni“ zavise od bitija, t.j. oni predstavljaju apstraktne formule njegovih osobina.
Takvo rasuđivanje, koje je samo po sebi jasno kao dan, ovdje sam naveo da se ljudi ne bi isprepadali od strašne riječi „zakoni“ i, što je još važnije, da ne bi više upoređivali zakone uma sa drugim zakonima, nego da bi, jednostavno, poredili jedno bitije sa drugim. I tada će im biti lakše da shvate da jedno bitije ne „protivrječi“ drugom, nego da mu se samo „suprotstavlja“, „razlikuje se“ od njega po svojim osobinama („zakonima“). Ali jedno bitije nikako ne može isključiti drugo: crvena boja ne isključuje žutu, jedna planeta ne pobija postojanje druge, miris ne negira ukus, sluh – vid. Sve su to samo – različite oblasti. I ne više od toga!
Radi jasnoće podsjetiću se jedne brošurice, koja mi je još davno bila došla do ruku: (ako me pamćenje nije izdalo) napisao ju je čuveni slikar Viktor Mihajlovič Vasnjecov. Autor tamo priča o stanovnicima močvare. Iza močvare je zeleni lug, još dalje – šuma. Po lugu se šeta krava i spokojno čupka travu. Žaba – na slici na koricama – iz močvarne bare gleda u kravu i, očigledno, ovako „razmišlja“: ona krava – kao i ljudi, i ptice – ima krv isto tako hladnu kao što imam ja, žaba; ona i ne zna drugu krv.
Ribe, gledajući kako se ljudi i životinje snalaze bez vode i ne guše se od vazduha – šta je s njima? – One, u zaprepaštenosti svojoj, mogu da misle: kako je to moguće? Ali, ribice ne smiju da odriču očigledni fakat, i samo se blagorazumno dive „čudu“: kod njih nije tako!
Ova močvarna razmišljanja se u potpunosti mogu primjeniti na ljude koji drznu da na osnovu jednih „zakona“ negiraju postojanje drugih – da na osnovu jednog bitija odriču mogućnost postojanja drugog. Živi svijet u vodi je jedan, svijet toplokrvnih životinja je drugi; a i u vodi još uvijek žive toplokrvne životinje (nilski konji, kitovi, nosorozi). To su razni svjetovi, oni imaju različite osobine (zakone). Prenesimo ova razmišljanja na svijet vjere, na natprirodno bitije. Brzopleti negatori ne priznaju taj svijet uopšte, ili jedna ili druga čuda njegova, zato što se te pojave razlikuju od pojava zemaljskog poretka, ili, kao što obično govore, zato što „protivrječe prirodnim zakonima“. Te se zato, – misle oni, – taj svijet i ne može dopustiti; drugim riječima, njega, prosto-naprosto, nema.
Na taj način, nevjernici mjere drugi svijet mjerama ovog svijeta, „onom“ bitiju prilažu zakone „ovog“ bitija; ukratko, ovim bitijem mjere ono, a pošto se drastično razlikuju, drugo bitije se jednostavno negira, kao nemoguće.
Takvo je rasuđivanje, kao što je očigledno, potpuno močvarno, samo što je u močvari ipak malo bolje. Ribe se čude, ali ne negiraju ljude, mada oni i žive na kopnu.
Po toj logici – zbog nepostižnosti i zbog ne-sličnosti jednog bitija u poređenju sa drugim – ljudi ne bi trebali da priznaju ribe, zato što ove žive u vodi, što čovjek nije u stanju, ni ptice – zato što ove lete u vazduhu. Međutim, ljudi takve zaključke ne izvode. Zašto? Zato što vide „fakte“? Da! To je tačno! I u odnosu na natprirodni svijet svako može da zahtijeva dokaze o njegovoj realnosti, faktičnosti: taj put je zakonit i istinit. Nadalje će se baš o tome govoriti, i tu ćemo razjasniti srž i put spoznaje. Mi, naime, takođe hoćemo da priznajemo realno bitije, a ne naše izmišljotine. Ali u tome i jeste sva bijeda „inteligentnih“ bezbožnika: oni prije tog uslova (realnosti drugog svijeta) već poriču taj svijet, zbog njegove ne-sličnosti (ili – kako netačno govore – „protivrječja“) sa zemaljskim. Zato i jeste neophodno da se takvo mišljenje skrha, sa svom odlučnošću borbe protiv neumnih i kontradiktornih zaključaka.
Može li se zakonima ovog svijeta mjeriti onaj svijet? I, konsekventno, mogu li se poricati čuda?
To je apsolutno nemoguće!
Poslušajmo makar same riječi. Mi govorimo „onaj“ (a ne „ovaj“) svijet, „ini“ (t.j. različit, drugi) svijet, „natprirodni“ (a ne prirodni) svijet, ili – „nebeski“ (a ne zemaljski) svijet. Konsekventno, od samog početka mi, vjernici, utvrđujemo različitost tih dvaju svjetova, po njihovoj prirodi, osobinama, silama, projavljivanjima, ili – kako kažu – po zakonima.
To je – očigledno! Ali, u tom slučaju, kakvo onda pravo imaju ljudi-nevjernici da inom svijetu prilažu mjere ovoga? Oni govore: taj vaš drugi svijet nije ni nalik na ovaj! Pa naravno – odgovaramo mi – da nije! Mi smo to prije vas rekli. Ali to još i nije vaša najveća krivica i greška, vi još grđe griješite: iz te ne-sličnosti vi pravite nerazumni zaključak o nepostojanju drugog svijeta – kao da je nemoguće da on postoji – zato što nije nalik na ovaj, vama poznati svijet. Eto gdje je vaš zločin!
I ako mi govorimo „ini“ svijet, pa valjda je iz toga jasno da su i njegovi zakoni (ili svojstva) – ini, drugi, drugačiji, ali nisu protivrječni, nisu kontradiktorni, nego su posebni, različiti od zakona ovog svijeta. Ne-podobije nije ne-bitije.
I potpuno je u pravu onaj mladi jevrejin, koji je tako jasno rekao: ondje gdje počinje natprirodni svijet, na toj granici prestaju zakoni prirodnog svijeta.
Radi konačnog pojašnjenja navešću jedan očigledan primjer: ja, pretpostavimo, živim na prvom spratu; tik uz moju zgradu je hram, miris tamjana proniče odatle i do mene. Iznad mene je – drugi sprat, drugi ljudi, o kojima ja ništa ne znam i čije sobe ja nikada nisam vidio. Mogu li ja da kažem da i kod njih miriše ili ne miriše tamjan? I uopšte, da oni žive isto onako kao ja? To bi bilo nerazumno. Najbolje bi bilo pretpostaviti da se ondje gdje se završava moja soba, gdje je postavljen tavan (za one gore je to pod) – da se na toj granici i završava miris tamjana. Doduše, moj miris tamjana može da dopre i do njih, ali to nije obavezno. Kada bi postojala neka veza mog prostora sa njihovim (kroz hodnik i stepenište ili čak kroz otvorene prozore), tamjan bi doletio i do njih, i tada bi se i njihov vazduh izmjenio.
Ovo poređenje mi daje mogućnost da odgovorim i na sljedeći argument protiv čuda: može li drugi svijet da se umiješa svojim zakonima (dejstvom) u naše bitije?
Negatori to ne priznaju. Ali, na kakvoj osnovi? Apsolutno ni na kakvoj. Još gore: uprkos razumu i iskustvu. Ustvari, ako ja ništa ne znam o tom svijetu (a ne znati, kao što smo vidjeli, ne znači negirati, nego, naprotiv, može se dopustiti), onda ja uopšte ne znam ništa – ni o njegovim silama, ni o njegovim mogućnostima. Između ostalog, uopšte ne znam može li se on miješati u ovaj svijet, ili ne može, i može li ovdje da primjenjuje svoje zakone. Ono što ne znam uopšte, to ne znam ni u pojedinostima. Prije bih trebao da govorim nešto sasvim drugo: „sve je moguće“, „ništa ne smijem da poričem“. To je obavezan da kaže i nevjernik.
A naročito vjernici moraju to da kažu za natprirodni svijet, zato što mi taj svijet priznajemo za neuporedivo viši, svemoćniji. A ono što je više može se umiješati u niže i može da mijenja procese u njemu… Miris tamjana može da pronikne i na drugi sprat i da se tamo pomiješa sa svim vazduhom.
Ili, drugi primjer. Evo, nedavno se u Njujorku desila čudna pojava: odjednom su prestali da rade telegrafski provodnici. Pokazalo se, kasnije, da se nekakva druga sila umiješala u našu oblast i za kratko vrijeme zaustavila obično dejstvo struje. Tako i sile natprirodnog svijeta mogu da utiču na dejstvo sila („zakona“) ovoga bitija.
Kada govorimo o „čudima“, mi pretpostavljamo upravo mijenjanje zakona jednog svijeta uplitanjem u njega drugog.
Neki kažu da su čuda „natprirodna, ali ne i protivprirodna“. To izgleda lijepo i pametno rečeno. Ali se meni čini da se i u toj misli krije isprepadanost od uma i zakona prirode. Čovjek koji vjeruje, naime, ne samo da se ne boji da prizna da su čuda natprirodna, nego smatra da su ona protivprirodna, t.j. „suprotna“, različita, nesaglasna sa običnim zakonima prirodnih pojava. Za vodu je, naravno, „protivprirodno“ da stoji kao zid, protivprirodno je i suncu da se zaustavi i mjesecu da tom prilikom ne izgori. I kada sam maloprije govorio da čuda „ne protivrječe“ „zakonima bitija“, – to se odnosilo na zakone drugog bitija i uopšte – na „zakone mišljenja“; moje mišljenje, pak, potpuno mirno dopušta, pa čak i neizostavno zahtijeva od drugog svijeta i druge zakone, koji su potpuno različiti od naših zakona, mada i ne isključuju one prve!
Ali ako neko umjesto riječi „različiti“ upotrijebi riječ „protivrječni“, – on će napraviti logičku grešku u terminima.
Ukratko, za prostije (i netačno) mišljenje, može se dopustiti i upotreba riječi „protivrječan“, ako se pod njom podrazumijeva pojam – nesaglasan, različit, drugačiji. Tada bi se za sve tajanstveno i čudesno i moglo reći da ono „protivrječi“ prirodi i njenim zakonima. Samo se ne treba bojati, ni te riječi, ni samog fakta čudesnosti: naše mišljenje dopušta mogućnost čuda, ali ne u ovom, zemaljskom, nego u drugom, „nebeskom“ svijetu, i uz miješanje njegovih sila u sile ovozemaljskog poretka. Podvešću zaključak prethodno ispričanom.
Uz ovako jasan i pravilan odnos prema čudima mi nećemo doći do lažnog, nerazumnog zaključka da njihova nepostižnost vodi ka njihovoj negaciji; nećemo dozvoliti sebi da kažemo da ne-podobije dvaju svjetova, njihovih sila i zakona vodi ka ne-bitiju jednog od njih. Naprotiv, razuman čovjek (vjernik, baš kao i nevjernik) mora dopustiti to ne-podobije, različitost, suprotnost; tada čuda ne samo da nas neće plašiti, nego će se pokazati i kao dopustiva, pa čak i neophodna za drugi svijet. Bez „čudesa“ ne može biti natprirodnog svijeta.
I zato, kada neko (makar to bio, primjera radi, i Lav Tolstoj) dopusti vjeru u Boga – u ma kakvom stepenu – tim samim on bezuslovno mora da dopusti i mogućnost „čudesa“. Ako pak on (kao Tolstoj), vjerujući (kakva god ta njegova vjera bila) poriče čuda, on samim tim pokazuje samo vlastito nedoumlje. I ništa više od toga! Čovjek koji ne vjeruje, u najboljem slučaju, za sve druge svjetove i njihove zakone smije da kaže: „ne znam“. Dapače: on, s obzirom da ništa ne zna o njima, može dopustiti čak ne samo jedan natprirodni svijet, nego bilo koju njihovu količinu, ali ne smije, po logici, da pobija da postoji i samo jedan takav natprirodni svijet, samo jedna natprirodna pojava. Postupajući drugačije, on će pokazati samo svoju vlastitu drskost i nerazumnost.
Na taj način smo sa puta vjere uklonili još jedan kamen: iz ne-podobija se ne smije praviti zaključak o ne-bitiju; zato, ne boj se čuda!
 
G) Postizanje nepostižnosti i tajnoljublje.
Ja sam po sebi znam, kakvu mi je korist i utjehu donijelo to „otkriće“ – istog tog mojeg „uma“, kojeg smo se nekada mi tako bojali. Navešću nekoliko crtica o tome.
Prije svega, ja sam se zaista odvojio od intelektualističke isprepadanosti od tajni.
Sada mi je već samo to mnogo važno i korisno, ma sa kakvim se čudom sreo. Ja znam i govorim: sve je moguće na ovome svijetu! Veliko, malo – sve može biti!
Poslije toga, ja sam zavolio nepostižnost, tajanstvenost i čudesnost natprirodnog svijeta – kao jedne od neophodnih uslova njegovog bitija, kao jedno od njegovih nezaobilaznih obilježja.
I naprotiv: kad neko od mojih poznanika (to je bivalo) počne da „umom objašnjava“ (kako je to nekada zahtijevalo sujevrjerno idolopoklonstvo umu) stvari natprirodnog svijeta, meni od toga bude mnogo dosadno. To meni govori da takav čovjek ne vidi jednu od najglavnijih osobina tog svijeta: njegovo razlikovanje od ovog svijeta, njegovu nepostižnost za prirodni um; to znači da je on nedovoljno pametan, i nemaš šta ni da ga slušaš! I ako bi (što je, u suštini, nemoguće) takvom lakomislenom misliocu i uspjelo da mi „dokaže“ nešto iz tog svijeta, ili da mi to čak sa zadovoljavajućom iscrpnošću objasni, ja bih se rastužio: zbog njega (njegove nerazumnosti), zbog sebe (moje ubijeđenosti u neophodnost tajni); a još bih se više rastužio – zbog samog tog natprirodnog svijeta: ako su ga već „objasnili“ i „pojmili“, onda njega – nema! Stvarni, istinito natprirodni svijet jeste nepostižan za prirodni um: to je kategorički imperativ!
Na kraju, u zabilješkama jednog zakonoučitelja (ne znam otkuda je on to uzeo – ili je sam shvatio?) još u Rusiji sam imao priliku da pročitam interesantno i duboko razmišljanje, potpuno suprotno intelektualnom nepovjerenju prema čudima: kada bi, pisao je on, naša vjera bila jasna i objašnjiva umom, tada bi se moglo dopustiti da je ona (njeni dogmati) plod ljudske uobrazilje. (Tako je, uzgred budi rečeno, govorio i filosof-ateista Fojerbah). Ali pošto su svi naši dogmati iznad našeg uma, pošto ne mogu „da stanu“ u njega, očigledno je da ih čovjek nije mogao „smisliti“.
Oni su samo mogli biti dati nama, t.j. njih je nama otkrio Isti Onaj, o Kojem dogmati i govore. Konsekventno, sama nepostižnost dogmata govori – ne protiv njih, nego u korist njihove realnosti, istinitosti. Ova misao zaslužuje pažnju!
A da svi naši dogmati prevazilaze naš prirodni um, to – poslije čak i površnog upoznavanja sa njima – biva savršeno jasno našem umnom iskustvu, biva samoočigledno. Zaustaviću se malo na ovom: i zbog istinitosti te tvrdnje, a i zbog neprestajućih skolastičkih pokušaja starih i novih bogoslova da sve objasne umom – rabote koja je i porodila sve jeresi, uključujući i one iz današnjih dana.
Još su drevni oci tvrdili da mi umom možemo postići samo to, da je Bog nepostižan. I to je, naravno, tačno. Obično se pozivaju na nepostižnost dogmata o Trojičnosti Lica Jedinoga Boga. Nesumnjivo – to je najveća tajna.
I kakvi god se pokušaji pravili da se ona objasni, tajna ostaje tajna, i ona se ne može smjestiti u um. „Ne trpi tajna ispitivanja“, – poje se u crkvenom bogosluženju.
Ali isti ti ljudi, koji dopuštaju nepostižnost dogmata o Trojici, misle da je ideju Boga uopšte, makar i ne sasvim, moguće postići umom, samo što je ona kobajagi neuporedivo prostija. I zaista, bilo je lažnih pokušaja, koji se izlizano vuku i do naših dana, da se „uprosti“ vjera, da se na njoj obreže sve što je složeno i nepostižno, samo da bi se umu olakšala mogućnost da ma kako vjeruje, a sa vremenom, drž’ – ne daj, i da se sav svijet ujedini u „jedinstvenu“ religiju. Ta je misao u našem racionalističkom vremenu pronikla i u hrišćanske grupe protestantske vjeroispovijedi: radi tog racionalizma se u Njemačkoj formirala, čak i među pastorima, grupa, čak i čitava škola, koja poriče Božanstvenost Hrista Gospoda.
Među metodistima Amerike takođe se desila duboka podjela na konzervativce i moderniste koji, takođe, Hrista priznaju samo kao učitelja.
Može se reći da i svo protestantstvo, sa bezbrojnim njegovim sektama, počevši od samog Lutera, boluje od iste te bolesti: od racionalističkog straha od svakih tajni, čuda i nepostižnih predmeta. Zato su oni odbacili tajanstva, ostavivši samo jedno – krštenje; a pričešće oni doživljavaju samo kao simbolično podsjećanje na žrtvu Hristovu. Oni bi i krštenje odbacili – da Svešteno Pismo ne zabranjuje to bukvalnim naređenjem: „Idite, naučite i krstite!“ A možda su se bojali da bez krštenja narod ne bi pošao za njima. Međutim, mnoge savremene američke sekte koje su izrasle iz protestantstva već i krštenje shvataju samo kroz moralni aspekt, kao obećanje Bogu da „umiru“ za grijeh i „ustaju“ (uzdižu se poslije potapanja u vodu) za novi život. I taj strah od tajni svojstven je veoma mnogim „mislećim“ (ali nedomislivšim) hrišćanima, i u pravoslavlju, i u katoličanstvu: u posljednjem čak i više, zato što je lažno skolastičko bogoslovlje priučilo katolike da vijekovima sve objašnjavaju „razumno“.
Ja smatram da takva bojazan od tajanstvenih dogmata uz vjeru u Boga predstavlja jednu običnu nesmislenost, lakomisleno nedoumlje. I to je sada krajnje lako razumjeti.
Šta je to „Bog“? Mnogima se čini da je to očigledno nesumnjivo i jasno. Ustvari, – uopšte nije. Naprotiv. I drevni oci, i novija filosofija našeg vremena tvrde da nikakve „definicije“ Boga našem umu ne daju nikakvu pozitivnu predstavu o Njemu; one više govore o tome (ili negiraju to) šta se ne smije misliti o Bogu, da se ne bi upalo u lažni pojam o Njemu ili u jeres. Naprimjer: „Bog je Duh“ – to je prva definicija Njega. Šta to znači? Šta je to „DUH“? Da li mi to razumijemo? Ni u najmanjoj mjeri (ako nam to ne bude otkriveno drugim putem). Ipak, ta definicija (određenje) ima svoj smisao, pošto ona time negira u Bogu svaku materijalnost: Bog nije materija. On ni u najmanjoj mjeri nema dodira sa materijom.
Ili: Sin Božiji „Se rađa od oca“. Da li je tu nešto jasno? Apsolutno ništa. Duh Sveti „ishodi“ od Oca? – Je li to jasno? I čime se to razlikuje od „rađa Se“? – Ne znamo!
Kako je Bog Jedan i Trojičan? – Nepostižno…
Ali zaustaviću se na jednom primarnom „pojmu“ „Bog“. Da li mi shvatamo jasno, unutrašnje, iskustvom, barem nešto o Njemu?
Ne! I savršeno je u pravu sv. Jovan Damaskin, kada tvrdi da je Bog ne samo iznad svakog bitija, nego i iznad svakog poimanja. To je očigledno i našem umu. A prije sv. Damaskina isto to su vidjeli i drugi oci. Između ostalih, do dan-danas se sačuvao govor sljedbenika jeretika Nestorija koji su se poslije vratili Pravoslavnoj Crkvi; oni su izjavljivali sljedeće (o ovaploćenju Hrista i odnosu u Njemu Božanske i čovječanske prirode):
„To, što tako jeste, prihvatamo. A kako jeste? – ne možemo da postignemo.“
Potpuno isto, i još više, treba tvrditi i uopšte o Bogu: On jeste – prihvatamo. A šta je On – mi postići ne možemo.
Reći ću još direktnije i otvorenije: prihvatanje (vjera u) Boga unaprijed nas „osuđuje“ (pretpostavlja) da mi moramo da se otkažemo od svakih intelektualnih zahtjeva od Njega. Bog je – pre-iznad svakog uma. Um, prihvativši Boga, nad sobom je postavio krst: tu mu je kraj! U Bogu je sve moguće! I ni o čemu um više ne može da kaže: to je „nezamislivo“. Sam Bog, sav, zacijelo je „ne-domisliv“. Na taj način, kada prihvatimo vjeru u Boga uopšte, mi unaprijed dopuštamo da je sve što je za nas „najnemogućnije“ – moguće u Njemu; svakakve tajne, sve što je nepostižno. Da li je ovo jasno čitaocu? Meni je to, prosto, očigledno!
A sada iz ovoga izvedimo zaključak. Ako sam se ja potpuno „odrekao“ od uma, zašto se onda meni čini „više“ ili „manje“ nepostižan bilo koji pojedinačni dogmat? Zbog čega bi vjera u jednog Boga bila prihvatljivija od vjere u Trojicu? Ni zbog čega! Ako ja ništa ne postižem u Bogu, onda ne smijem da negiram ni jediničnost Njegovu, ni dvojičnost, ni Trojičnost. Ja sam se već unaprijed saglasio na svaku mogućnost nemogućeg u Njemu. Konsekventno, tu pripada i sve što slijedi: i Trojičnost, i Rađanje Sina, i Ishođenje Duha. Sve to – kao i druge tajne o Bogu – unaprijed je uključeno u opštu, nesumnjivu istinu o nepostižnosti Boga uopšte.
I samo površnom umu se i dalje može činiti resko protivrječje: 1 i 3 – Jedinstvo Boga pri Trojičnosti Lica. A logičan um unaprijed dopušta sve i ne može da pobija ništa o Bogu, jer se odrekao od sebe na samom početku vjere. Vjerovati čovjeku u bilo šta ne smeta ništa – kako mi svo vrijeme razjašnjavamo. Ako smo već povjerovali, onda je unaprijed neophodno dopustiti sve nepostižno u najnepostižnijim našim dogmatima.
Drugo je pitanje: zašto ja baš u to vjerujem? Ali to je već druga stvar! Ovdje ja samo jedno tvrdim: um ne pravi prepreku za čuda i tajne – čak ih i zahtijeva od „inog“, „drugog“, „onog“, „natprirodnog“, „nebeskog“ svijeta.
To je savršeno logično! Suprotno od toga – je nelogično, nerazumno, besmisleno.
Eto do kakvih smo zaključaka, pri tome – umom, došli, razmatrajući argumente uma protiv vjere: oni su se sada usmjerili protiv samog uma i njegovih idolopoklonika.
Jedan arhijerej, na osnovu vlastitog ogromnog učenog i duhovnog iskustva, pričao je nama, studentima Akademije, kakav je put on prešao. Ispočetka je izučavao, kako je bilo i predviđeno, bogoslovske nauke. Zatim, u Akademiji, odlučio je da detaljno i temeljito izuči filosofiju, nadajući se da će u njoj naći razrješenje pitanja koje je ona sama obećala da će riješiti. Ali, neočekivano i za samog sebe, on je došao do sasvim drugog zaključka: pokazalo se da filosofija, beskonačno se zapetljavajući u traženju odgovora, pokazala samo vlastitu nemoć. Na taj način, um je, može se reći, uništio samog sebe, on je objelodanio svoju nesposobnost u opštim pitanjima, pa i u pitanjima religioznim: o Prvouzročniku svijeta, o njegovom nastanku, o cilju postojanja, o suštini stvari i dr.
Ali taj bankrot uma donio mu je (vladiki) veliku korist: od tada on više nije tražio odgovore tamo gdje se oni naći ne mogu, i čak je bio zahvalan umu za to što je sam potkopao svoj naduvani ugled. Tada se vladika već obratio ka drugim istočnicima istine, i prije svega – religioznim filosofima, to jest – svetim ocima, gdje je i našao (zajedno sa Slovom Božijim) i zadovoljenje za um, i mir za srce koje je tražilo istinu.
Takav zaključak ću sebi dozvoliti i ja: mi smo vidjeli kako je um svojom logikom razbijao, jedan za drugim, kamenove koji su ležali na putu vjere, često je priznavao svoju sopstvenu nemoć, i gurao nas da tražimo istinu na drugim putevima. I dalje će nam on pomagati u projašnjenju poznanja, i nas samih, i vjere.
Mnogo sam puta ja blagodario Boga za to što se za mene razotkrila ta nemoć uma; za to što sam do očiglednosti uvidio notornu laž sujevjernih intelektualaca, po kojoj um kobajagi ne dozvoljava da se vjeruje, koja kobajagi ne dopušta nikakve tajne i čuda, i po kojoj su pametnjakovići kobajagi neizostavno predodređeni da ne vjeruju. Laž, laž i laž!
I zato – kako sam već govorio – davno sam prestao da se plašim tajni i čudesnog. Slava i hvala Bogu! I laknulo mi je: bukvalno sam sa duše zbacio teške okove, iz neprohodne sam šume izašao na slobodnu svjetlost Božiju. Kakvo slavlje! I mislim: zašto nas, onomad, nisu učili takvoj „slobodi od uma“, u seminarijama, u akademijama?! Koliko bi tada otpalo suvišnih muka, sumnji, nedoumica, petljavina, tame, laži! I kako bi se tada prosto i lako vjerovalo u tajne. Ili, u krajnjoj liniji, kako bi bilo jasno da nam um ne smeta da vjerujemo. Reći ću i više. Um bi još davno postao – ne neprijatelj, nego drug i pomoćnik vjere. I tada bi bilo jasno da nas je i tim darom – umom – darivao Bog, i to ne na štetu, nego na korist našu; da nas um ne odvodi od Tvorca našega, nego nas, naprotiv, privodi k Njemu; da on ne ruši tajne i čuda Božija, nego ih, baš naprotiv, ograđuje od lažnih napada zlih sila i iskvarenog srca glupih ljudi.
Sada ja mogu spokojno da vjerujem u sve. Naprimjer, ako na litiji čitam: „Gospodi Isuse Hriste Bože naš, blagoslovivij pjat hljebov i pjat tisjač nasitivij, Sam blagoslovi i hljebi sija“, – ja se više ne zbunjujem, kao što je to bilo u duhovnoj školi; jer sada vjerujem: Sin Božiji sve može! Stojim li pred prijestolom i izgovaram: „I sotvori ubo hljeb sej čestnoe Tijelo Tvoje“, „Čašu že siju – čestnuju Krov Tvoju“ – ja se ne bojim radoznalih, znatiželjnih pitanja svojeg uma: „Kako to? A je li to moguće?“, jer znam da um čak nema ni prava da postavlja takva pitanja, nego bi trebao da skromno ćuti, pošto se tu tvore stvari koje prevazilaze ne samo um ljudski, nego i anđeoski. Sam Gospod je rekao te riječi. On ih može i ostvariti. I nema prepreka za vjeru!
Kad se prekrstim, kada blagosiljam u hramu Božijem ljude – znam da se kroz ta vidljiva znamenja krsta na njih spušta blagodat Božija, i da to nije obmana iza koje nema ničega, iza koje je pusto… Ne! Bog je i „ni iz čega“ stvorio veličanstveni svijet! On sve može!
Ja se ovdje ne dotičem još viših predmeta vjere: Samog Boga, Trojičnosti, ovaploćenja, smrti, vaskrsenja i vaznesenja Sina Božijeg, Sašestvija Svetog Duha u obliku ognjenih jezika; ne sumnjam u neobične darove prvim hrišćanima, kada su nepismeni galilejski ribari odjednom progovorili na nepoznatim jezicima, kada je čak samo njihova sjenka iscjeljivala bolesne, kada su oni pobijedili mudrace svijeta i svu vaseljenu… tih 12 prostih ribara… Čudesa!
I ne samo da se ne zbunjujem, nego se radujem, i slavim, mada (ili čak – upravo zbog toga što) „okajani[8] jesam čovjek“ (Rim. 7:24). A i kako se ne radovati? Poslušajte, rođeni po duhu čitaoci, poslušajte o tome… To sam negdje čitao, a i sam sam to preživljavao hiljadu puta…
Ljudi se „boje tajni“. Ne žele da ih „priznaju“… Jadni, jadni ljudi! Žalosni slijepci, koji sami iz svojih duša izbacuju neprebrojivo i neprocjenjivo bogatstvo, kakvom nema ravnog u svijetu, pred kojim blijedi sva ljepota i sladost zemaljskih stvari!
Ali, pomislite samo, šta nam obećava „onaj“ svijet! On otkriva i utvrđuje, prije svega, da on postoji, da on vaistinu jeste taj drugi, veličanstveni svijet. Bože! Kakva radost! Kada Kolumbo i njegovi mornari nisu znali kako da izraze svoju sreću kada se na vidiku pojavilo kopno, u oduševljenju su vikali: „Zemlja, zemlja!“; kako bismo onda mi, vjernici, morali da se radujemo i kličemo: „Nebo, Nebo!“??! Ako su Ameriku nazivali, i još je zovu, „Novi Svijet“ – što je netačno, jer ništa „novo“ tu nije nađeno – ista zemlja, isti grešni ljudi, ista bolna „istorija“ ratova i borbi čovječanstva; onda mi, vjernici, neuporedivo više i sa potpunim pravom možemo da zovemo: „Novi svijet; Sveti se, sveti se, Novi Jerusalime!“ (Apok. 21-22 gl.) Da, pred nama je uistinu „Novi“ svijet, sa novim uslovima blaženog života, sa beskonačnim postojanjem vječno blaženih bića! Tamo nema ni tuge, ni nužde; tamo ni sunce nije potrebno, jer sve zamjenjuje Sam Agnjec Božiji, Gospod Isus Hristos! Tamo čovjek zbacuje sa sebe svoju ograničenost prostorom i vremenom, zbacuje svoju debelu i tešku tjelesnost, kao larva skida stari omot crva, radosno leti iznad prelijepih cvjetova i crpi iz njih slatki nektar! Tamo više nema ni borbe za „parče hljeba“, za odjeću na golom i bespomoćnom tijelu, za „životni prostor“ – zbog kojeg se danas vode užasno surovi ratovi podivljalih ljudi.
To je taj, zaista „drugi“ svijet, „Novi Svijet“!
I koga će vidjeti tamo onaj koji bude dostojan tog svijeta? Ne samo svoje bliske na zemlji, rođene, nego i – neuporedivo slavnije velikane svetosti i duha: praoce, proroke, apostole, hiljade hiljada mučenika i mučenica za Hrista, najveličanstvenije podvižnike, inoke, stotine anonimnih svetih mirjana, divne anđele i Arhanđele, heruvime i serafime… A onda i Samu Prečistu Bogomajku Prisnodjevu Mariju… Da bi Nju vidio, čak se i prep. Serafim Sarovski pripremao nekoliko dana, kao za događaj zapanjujuće-prekrasni! O, Majko Božija! Ne liši i mene, okajanog, da uvidim to!.. Grešan, grešan sam ja! Ali ne odstrani i mene od onih koji Tebe sozercavaju, Prečista!.. Evo, čak i ove minute (pišem za Tebe, dragi čitaoče, a ne da bih sebe hvalio: znam da mi skrame od rana ne dozvoljavaju da se hvalim!) pišem o Njoj, Preblagoslovenoj, i tiho teku slatke suze iz grešnih očiju mojih…
Prećutaću o tome – kako bih mogao da uvidim i Samog Tvorca mojega, Spasitelja i Utješitelja Duha!.. O, okajani sam ja čovjek!..
Oni koji su o tom svijetu znali iz vlastitog iskustva – kao Jovan, Pavle i mnogi drugi, oni su nama rekli da je „tamo“ takvo blaženstvo, koje niti je oko vidjelo, niti je uvo slušalo i na srce ljudsko nije dolazilo (1 Kor. 2,9). Apostol Pavle, koji je to sozercavao, četrnaest je godina o tome ćutao, a onda je ispričao da je vidio to što se na slabom ljudskom jeziku ne može ni opisati (2 Kor. 12:1-4).
I – šta su pred tim sva blaga zemaljska! Cijeli novi, blaženi svijet tajni, čudesa, preslavnih stvari se otkriva vjeri našoj!
I zaista, ne razumijem, pa ne razumijem: zašto to rod čovječanski nad sobom vrši takvo duhovno samoubistvo, pa hoće sebe da ograniči samo ovom maleckom planetom – Zemljom, njenim nesavršenstvom i tri aršina mračnog groba koji čeka (mrtvaca), punog pohlepnih i gnusnih crva!
Jadni, jadni ljudi!
I – sretni vjernici!
Jeste li osjetili, dragi druže, čitaoče, kakva je nama radost od vjere naše?
Jeste li vi uvidjeli da smo mi beskonačno bogatiji i srećniji od nevjernika? „Blažen je onaj koji vjeruje, toplo je njemu na svijetu!“ A tamo?! Ap. Petar, kada je vidio samo Slavu Preobraženog na Favoru Hrista Gospoda, uskliknuo je u nesvatljivom ushićenju: „Kako nam je dobro ovdje!.. Napravićemo tri šatora: jedan Tebi, jedan Mojsiju, jedan Iliji“.
… Sam, od radosti, nije znao šta govori! A na sebe, Jovana i Jakova je skroz zaboravio!
I taj svijet stvarno postoji, kao što – avaj! – postoji i treći svijet: pakao, sa njegovim strašnim stanovnicima, bjesovima i grešnicima… Da, – i on postoji isto tako nesumnjivo, kao što postoji i blaženi raj… Ovdje smo ga samo uzgred spomenuli, i ostavimo ga, za sada… A utješimo se pred nama otvorenim svijetom tajni i čudesa! O, kada bi se njih moglo udostojiti!
A nada za to postoji. Sam Bog Se ovaplotio, da bi spasio i mene, grešnoga!
Kako onda ne voljeti te tajne, kako im se ne radovati?!
Ali neki hoće, kao Toma, prvo da se uvjere, da opipaju: ama, da li to zaista postoji on, taj novi svijet? Putevi ka njemu su otvoreni…
A ja ću vam reći da se meni nikada nije sviđala ta radoznalost ap. Tome: pokaži Se! da opipam! – I drugi „ispitivači“ hoće isto to… A ja ne! To pametnjakovićima može da izgleda čudno… I neka ih, neka se čude. Ja, pak, volim samu tajanstvenost tajni onoga svijeta! Meni se sviđa ap. Jovan, koji se samo približio grobu Vaskrslog i čak nije htio ni da se raspituje i da sazna šta je tamo, niti je ušao u grob, nego je već „povjerovao“ (Jn. 20:8). Zato ja istu tu tajanstvenost – koje se boje pametni – čak i volim; to je fakat mog života!
I Sam Gospod je pohvalio takve: „Blaženi su oni koji ne vidješe i povjerovaše“ (Jn. 20:29).
Hoću, hoću da budem sa tim blaženim, a ne sa nesrećnim sumnjičavcima i pitalicama!.. Dosta su za mene drugi pitali: ja – neću! U samoj tajanstvenosti ima nešto privlačno… Sjećam se, i sv. Grigorije Bogoslov je volio tajne. Ima tu i neki dublji smisao: tu je put ka blaženom osjećanju i gledanju tog svijetlog svijeta. Ali još nije došlo vrijeme da se govori o tome.
Još uvijek treba ići djetinjim putem – putem uma i vjere. I pođimo po njemu opet, kao što smo i do sada išli!
 
D) Jednakost puteva vjere i znanja: spoznaja kroz otkrovenje.
Sada nam ostaje da uklonimo glavni i najozbiljniji argument uma protiv vjere: zaštitnici i poklonici uma tvrde da se sve, svako znanje, stiče umom, a vjera – srcem. A kako je srce unaprijed osuđeno, kao „tamno“ i „nerazumno“, i kako se za um misli da je svijetao i autoritativan, odatle se izvlači zaključak u korist znanja, protiv vjere. I to predubjeđenje stoji tvrdo do dan-danas, kao nešto nesporno. I čak se u našem pravoslavnom Katehizisu kaže da je znanje stvar prvenstveno uma, mada utiče i na srce, a da je vjera plod srca, mada utiče i na znanje.
Dozvoliću sebi da se ne saglasim ni sa jednim ni sa drugim. Moja zapažanja, a djelimično i filosofija XVIII i XIX vijeka, naveli su me na sasvim druge zaključke, koji ne ponižavaju ni puteve vjere, ni puteve znanja, i koji oba objedinjuju u opšti metod spoznaje stvari. Ovdje ću morati da se dotaknem razjašnjenja načina spoznaje predmeta vjere i znanja, što pripada specijalnoj grani filosofije – gnoseologiji. I ranije sam to spominjao: sada ću pričati podrobnije.
Koliko je meni poznato, do sada su u vezi sa tim pitanjem postojala dva glavna pravca.
Jedan se sastojao u suprotstavljanju vjere znanju, kao različitih puteva spoznaje, pri čemu su vjerujući mislioci ostavljali sebi pravo na vjeru posebnim putem (srcem, lično proživljenim iskustvom), putem koji je paralelan umu (a um ide putem znanja), dok su nevjernici negirali svako dostojanstvo i vrijednost tog, religioznog načina spoznaje, i priznavali samo racionalno znanje.
Drugi pravac je i u bogoslovlju zahtijevao potčinjenje vjere znanju i tražio da se sve dokaže i objasni. Taj su metod uveli u religiozne nauke, kako smo mi ne jednom o tome govorili, smatrajući, u najboljem slučaju, da je um sluga vjere, da je „filosofija sluga bogoslovlja“, kako su se izražavali bogoslovi – skolastici.
Zagledajući se dublje u oba ova pravca, ja i u jednom i u drugom vidim dio istine, ali u oba još više vidim istu tu neiživljenu isprepadanost od uma, znanja, nauke i t.d. Nesporno je da um može da posluži vjeri. Sva dosadašnja naša zapažanja to potvrđuju. Ali pitanje je – u kojem obimu, kojim svojim sposobnostima i u kojim granicama um uopšte može da djeluje u oblasti vjere. Ja odlučno tvrdim da um uopšte i nikako ne može razumjeti ili objasniti predmete vjere po njihovoj prirodi, ili u njihovoj suštini. Vjera je u potpunosti nadracionalna. Um može samo da vrši pripremne radove za vjeru, ili da poslije nje pravi logičke zaključke. Zbog toga on ne samo da ne može biti gospodin nad vjerom, nego čak ne može biti ni njen sluga. I kada je skolastičko bogoslovlje, koristeći um, mislilo da su i u stvarnosti predmeti vjere od toga postajali razumljivi, pravilo je ogromnu grešku sa samoobmanom: istine vjere su i poslije toga (i slava i hvala Bogu zbog toga!) ostajale – i ostaju – jednako nepostižne za prirodni um. Ni Bog, ni Trojičnost, ni Duh Sveti, ni blagodat Tajanstava, ni ovaploćenje, ni vaskrsenje Hristovo, ni zagrobni život, ni žitelji neba, ni raj, ni pakao, niti išta drugo u vjeri – ni u kakvoj mjeri ne podliježe analizi i spoznaji uma. U akatistu Majci Božijoj rečene su, između ostalih, duboke riječi o Njoj: „Ti – Svjetlost (Hrista) neizrečeno rodivša, a eže kako, ni jedinogo že (nikoga) ne naučivša“. Zašto? Zato što je to i za nju bio fakat istine – ali fakat koji previsuje čak i njenu spoznaju (um). „Vsja pače smisla“[9], – pjeva Crkva na Bogorodičin dan. I to i jeste osnova učenja Crkve o predmetima vjere: „Sve je iznad smisla“, razumijevanja. Skolastičko, pak, bogoslovlje se još bojalo (i dan-danas se, avaj, boji) uma, te ga je zato nasilno angažovalo u ulozi koja njemu uopšte ne leži – da pomaže vjeri, a bilo bi pravilnije reći, da štiti (prema mišljenju skolastika!) takvu „nemoćnu“ i „nezaštićenu“ mlađu svoju sestru – vjeru! Ali od te medvjeđe usluge ispala je samo velika šteta: zaštitnik (um) je sebe uzdigao kao gospodara nad svojom „sestrom“ vjerom. A pošto je on nije mogao (niti može) da zaštiti kako valja, pa je u tom smislu samo pravio promašaje, pametni protivnici vjere su ubrzo uvidjeli labavost argumenata nezakonitog advokata – uma, i počeli su da raskrinkavaju njegove neosnovane, naduvane teze. Poznato je, naprimjer, da je Kant pokazao logičku neosnovanost takozvanih „dokaza o postojanju Boga“. A nas su, avaj, u seminarijama, a i poslije, učili tim dokazima, kao nepobitnim i nepobjedivim istinama!
Na sličan način ja razmišljam i o drugom pravcu: o suprotnosti znanja i vjere. Tu ima više istine. Ovi mislioci su vidjeli nemoć uma u oblasti vjere, tačnije – u njegovim objašnjenjima dogmata vjere; zato su ga i odveli u stranu, štiteći pravo vjere na svoje posebne puteve spoznaje. I naš je Katehizis u ovom slučaju više u pravu od skolastike. Ipak, i tu se nazire strah od uma: njemu se odaje svoje uvaženo, posebno mjesto, koje nije nalik na put vjere; a vjera se namjereno ograđuje od tog opasnog susjeda specijalnom ogradom – (teorijom) paralelizma puteva: ti se meni, de, ne miješaj, neću ni ja tebi, ići ćemo svako svojim putem! Nećemo se svađati o našim vrlinama i prednostima, nego ćemo uvažavati jedni druge, i svi ćemo biti srećni i zadovoljni. Sloboda vjere, pri slobodi znanja.
Naši su putevi – razni!
Naizgled, to je u suštini pravilno, a i za vjeru je praktično, korisno i udobno.
Ali nije takav naš um, da bi se lako smirio i predao svoje pozicije! Tim prije, što su ga vjekovne navike gospodarenja nad svim spoznajnim materijalom previše ubijedile u njegovu tobožnju snagu. I zato nevjerujući „pametnjakovići“ nikako nisu htjeli da pristanu na takvo ograničenje i razdjeljenje sfera uma i vjere, nego su po starom zahtijevali potčinjavanje vjere umu. U suprotnom, pak, slučaju – za koji su povod davali sami zaštitnici paralelizma priznavanjem da um ne može suditi vjeri – sva religiozna oblast je postajala ništavna, nestvarna. A paralelizovanu bogoslovsku nauku su nazivali „tamnom mistikom“, „srednjim vijekom“, čak i „mračnjaštvom“. „Pametni“ nihilisti su zamišljali da su iz bitke izašli kao pobjednici.
Ustvari, oni nemaju nikakvu nadmoć nad vjerom – u putevima spoznaje; nego, baš naprotiv – vjera nema ama baš nikakvog razloga da se snebiva pred znanjem i da se u strahu ograđuje od njega teorijom paralelizma. Stvar je u tome, po mom mišljenju, što su putevi takozvanog znanja i vjere savršeno jednaki prema načinu spoznaje: oni su – isti. Samo su predmeti i organi spoznaje različiti. Upravo to ja i hoću ovdje da pokažem – koristeći se pri tome istim onim našim umom. Ako mi pođe za rukom da pokažem istinitost trećeg pravca – gnoseološke identičnosti puteva vjere i znanja, tada umu više neće padati na pamet da se uzdiže nad vjerom, a njoj da se ponižava i ograđuje od uma.
Šta je to, uopšte, „znanje“? Obično se misli da se pod tom riječju podrazumijeva samo intelektualni prtljag; zapravo, nije tako. Pod znanjem uopšte treba podrazumijevati spoznaju svake vrste, ma kakvih se ona pitanja ticala i ma kakvim putevima se ona sticala. Ljepota svijeta i čovjeka ne spoznaje se umom, nego neposrednim opažanjem – to i jeste naše „znanje“ o njoj. Mirisi, ukusi i druge spoznaje koje obezbjeđuju organi naših čula – takođe su znanje. I predmeti vjere, koje mi prihvatamo, uvećavaju obim naših znanja, spoznaja, istina. Sa te strane, da tako kažemo, sa strane sadržaja, sa strane materijala koji je ušao u našu dušu, u naše iskustvo – vjera je znanje. I potpuno nepravilno racionalisti pod znanjem podrazumijevaju samo racionalno dokazane tvrdnje.
Ali mi sada govorimo o znanjima upravo sa gnoseološke tačke gledišta: sa tačke gledišta načina sticanja znanja. Baš su se tu stari racionalisti i gordili nad vjerom: oni, kobajagi, sve razumijevaju i prihvataju umom, a vjera je, kao, nerazumna. Takvo mišljenje o umu je lažno.
Ja tvrdim da se veliki i osnovni dio naših spoznaja ne stiče umom, nego neposrednim opažanjem. Danas postoji cijela filosofska škola real-intuitivizma (Loski, Frank), ali se mi nećemo udubljivati u njena složena rasuđivanja, i ovom pitanju ćemo pristupiti mnogo prostije, analizirajući naše sopstveno iskustvo, na kojem, na kraju krajeva, stoje i najsloženiji filosofski sistemi.
Ogromnu količinu spoznaja o svijetu koji ga okružuje čovječanstvo je dobijalo, i dobija, neposredno, mimo uma: prostor, vrijeme, svjetlost, boje, ukusi, zvuci, tvrdoća, težina i t.d. i t.d. – sve to nama uopšte nije dato racionalnim putem, nego kroz odgovarajuće organe čula. Kad ne bismo imali neki od tih organa, ili bi on bio pokvaren, ili bi se desilo da od njega ne dobijamo signal o opažanju predmeta, mi ne bismo mogli imati nikakvog znanja o njemu, mada bi ovaj nesumnjivo postojao. Uzmimo primjer, svima poznat još iz djetinjstva. Slijepcu pričaju o bijeloj boji, a on pita – kakva je ona. Govore mu: kao snijeg. Znači – hladna? – i t.d. I koliko god da se slijepcu objašnjavaju boje, on sa svim svojim umom ništa ne može da „razumije“, zato što sam nije vidio, zato što sam nije neposredno opazio i doživio boju, zato što ne posjeduje organ vida.
Kod nekih je organ percepcije pokvaren – ni tada nikakav um ne može pomoći. U fiziologiji je poznata mana vida koja se naziva „daltonizam“. Takvi ljudi ne vide neke od boja. Ja sam lično znao jednog medicinskog tehničara koji nikako nije mogao da raspozna zelenu boju: za njega je to bila siva, kao boja kamena na mostu. I ništa mu nije moglo pomoći.
Ili: ja imam odličan vid, ili istančan ukus, ali do sada nisam nešto probao. Um mi tu nimalo ne može pomoći. Naprimjer, ako nikad u životu nisam probao med, meni njegov ukus ne mogu objasniti nikakvim riječima i pojmovima.
Isto tako nam se ne može objasniti ni miris cvijeća, ni glasovi ptica pjevačica, niti išta drugo što mi lično nismo doživjeli. A ono što smo doživjeli, ili čemu smo povjerovali od iskustva drugih – to postaje materijal u našoj duši, nad kojim tek potom operiše um: upoređuje, kombinuje, pravi zaključke, pretpostavlja i t.d.
Sa te strane, um nije izvor znanja, nego njegov korisnik. Njegov je zadatak, da tako kažemo, službeni. To je mašina koja prerađuje već gotov materijal, koji smo dobili sasvim drugim putem, neposredno. Takva je, u suštini prilično skromna, uloga uma. On i u ovom, prirodnom svijetu, ne daje nama „znanja“, nego ih samo kombinuje i poslije pravi zaključke, ponekad, ipak, genijalne…
Znanja se, pak, stiču iskustvom, ili intuicijom, ili neposrednim opažanjem.
Sada se zagledajmo malo podrobnije u proces tog istočnika znanja – iskustva. Šta je ono? Šta je to „neposredno opažanje“?
Opet ćemo uzeti jednostavan primjer. Ja „vidim“ zelenu boju drveta. Šta to znači? Ja imam organ vida, ili opažanja – oko. Oko je otvoreno, t.j. spremno za opažanje. U njega upada zelena boja od predmeta (krošnje, farbe) – ali ne sam predmet, nego njegova osobina, koja djeluje na organ koji opaža; zato se može reći da se predmet poznaje kroz neposredno djelovanje svoje na onoga ko ga opaža. Ili drugačije: predmet otkriva sebe kroz dejstvo izvana. Ako se drvo ne pokaže, ako se ono ne otkrije u polju koje djeluje na naš organ opažanja – mi nećemo, ma koliko se zagledali, ništa vidjeti, zato što ništa ne djeluje na nas.
Dakle, suština spoznaje jeste u neposrednom djelovanju bitija na nas, ili u samootkrovenju, u otkrovenju, u otkrivanju, u prikazivanju, u pokazivanju, u javljanju njega nama. Za moje razmišljanje najviše odgovara termin otkrovenje, pa ću nadalje njega i upotrebljavati.
Šta je, pak, važnije od te dvije strane spoznaje: to što predmet svojim otkrovenjem nama djeluje na naše opažajne organe, ili to što oni opažaju to djelovanje? Naravno, obje su one važne; bez bilo koje od njih spoznaje nema. Ali je otkrovenje objekta ipak važnije od subjekta koji ga opaža. Onaj koji opaža objekat u ovom slučaju je pasivna strana, a aktivna, djelatna strana jeste predmet koji nam se otkriva. Zato se može reći da spoznaja nije toliko intuicija, ili neposredno otkrovenje, koliko je ona samootkrovenje bitija, koje u nama izaziva odgovarajuće osjećanje, ili percepciju.
Takav je opšti zakon spoznaje prirodnog svijeta: neposredno otkrovenje.
Konsekventno, i u spoznaji svijeta uopšte, nije naš um taj koji djeluje, nego sam svijet djeluje (pri tome, mimo uma, neposredno) na naše organe percepcije.
Dakle, um uopšte nema čim da se diči: u stvarima spoznaje svijeta on ustupa čak i pred prirodnim „čulima“; još više on odlazi na zadnji plan pred samim bitijem, koje samo sebe otkriva, a ne po zahtjevu uma. Da predmeta nema, on se ne bi mogao spoznati. Koliko god da naprežeš oko, ako mu se zvjezdica ne „otkrije“, ako ne djeluje svojom svjetlošću na njega, oko ništa neće vidjeti.
Može se reći i drugačije: spoznaja jeste proživljeno iskustvo, t.j. opet, uprkos svemu, ona nije racionalna, umna predstava, nego neposredno osjećanje bitija. I, zapravo, samo takva, t.j. unutrašnja, „utrobna“ percepcija i jeste prava spoznaja, ili poimanje. Ljudi veoma često pod „razumijevanjem“ podrazumijevaju umni proces; ali to nije pravo i stvarno razumijevanje, – to je samo misao, memorija, predstava, rasuđivanje o pojmu, ali nije i samo poimanje, razumijevanje. Poimanje je stvar unutrašnja, stvar ličnog iskustva. To dokazuje i sama riječ „pojam“, „pojmiti“. Po-imanje, poj-miti, znači po-imati, za-imati, steći, prihvatiti, „u-sebe-primiti“. Potpuno je očigledno da se tom riječju označava unutrašnji proces priobretanja, sticanja, dobijanja nečega: predmet nama daje sebe, daje se našem opažanju. Ja sam okusio med: on je sebe dao meni, i ja sam ga svojim čulom „prihvatio“, i tek tada ga „pojmio“.
Um nije sposoban da to učini, zato on, sam po sebi, ništa, u suštini, i ne „poima“ zauprave. Njegova uloga uopšte nije primarna, nije osnovna. I zbog toga pametnjakovići potpuno bezrazložno njega tako strašno precjenjuju: to je ogromno precjenjivanje, lažno i zloštetno!
Takva su moja razmišljanja o spoznaji uopšte u ovom svijetu: spoznaja jeste neposredno otkrovenje bitija našim organima percepcije. Ukratko: put spoznaje je u – otkrovenju.
I ja nisam usamljen u takvom zaključku. Inostrani filosofi u svojim djelima govore o „instinktu“, uprkos prethodnom racionalističkom filosofiranju. Ja smatram da je mnogo autoritetniji i vjerodostojniji predstavnik takvog pravca u filosofiji naš ruski naučnik, filosof Nikolaj Onufrijevič Loski. (Iz njegovih tekstova) ja ću da navedem odgovarajuće pasuse, da se ne bi nekome moja rasuđivanja učinila kao amatersko, površno diletantstvo. U svojoj knjizi „Osnovi intuitivizma“ (1-372 str.) on ovako piše o spoznaji: Subjektivni idealizam.
„Ljudi koji se zamišljaju nad pitanjima teorije znanja, nerijetko su skloni da tvrde da se neposredno iskustvo (empirija) formira samo od ličnih, individualnih stanja spoznavajućeg subjekta“ (kursiv je autorov, svuda). Ali filosof Loski nije saglasan sa tim: nama je zagušljivo u uskoj sferi „ja“; mi hoćemo da izađemo na bezobalnu pučinu stvarnosti, onako kako ona postoji nezavisno od osobina našeg „ja“ (str. 3).
„Za svakog ko je uvjeren da znanje proniče u suštinu stvari, niče mučno pitanje: zašto onda filosofija u svom mnogovjekovnom razvoju ne samo da nije to dokazala, nego je, čak, naprotiv, široko razvila u nama sklonost ka subjektivnom idealizmu“ (str. 4), t.j. da je svijet koji mi spoznajemo samo svijet naših predstava.
 
ŠTA JE TO INTUITIVIZAM?
 
„Razmatrajući ove procese, procese takozvane unutrašnje percepcije, ne može se ne primjetiti da se oni karakterišu prisutnošću objekta u samom procesu znanja, i da bez tog uslova mi ne bismo imali nikakvog znanja o našoj duševnoj djelatnosti… objekat znanja je imanentan procesu znanja. To je – prva tvrdnja intuitivizma“… (63).
Drugo. „… znanje je preživljavanje, upoređivanje sa drugim preživljavanjima“ (66); …i, kao takav, (objekat znanja, kao objekat koji se poznaje) „mora se nalaziti u samom tom procesu upoređivanja“ (67).
„Ako… kao objekat znanja služi samo upoređeno preživljavanje, to znači da se objekat poznaje upravo tako, kakav on jeste“, „sama ta stvar u originalu“ (68).
Ovdje postoje dvije strane: „ne-ja“ i „ja“, – „ili osjećanje subjektivnosti i preživljavanje transsubjektivnosti“… (69). „Ja“ i „ne-ja“ duboko se razlikuju jedan od drugog, diferencijacija tih dvaju sfera – i svjesno, i nesvjesno – rukovodi svim našim ponašanjem“… (69).
Ta „moja“ preživljavanja su „data meni“ od svijeta „ne-ja“ (70).
I „složeno, mada ne i diferencijalno klupko ideja odmah se pojavljuje u polju svijesti, kao po nailasku odozgo„… ima karakter „datosti meni“. „Takve su religiozne ekstaze i molitveno udubljivanje u božanstveni svijet. Takva su preživljavanja koja ulaze u sastav moralnog i pravnog života“ (72).
„Takvih stanja, koja su obojena preživljavanjem „datosti“ i koja, konsekventno, sačinjavaju svijet „ne-ja“, ima toliko mnogo, da se postavlja pitanje, preostaje li išta za naše „ja“ (73).
„Svijet „ne-ja“ spoznaje se isto tako neposredno, kao i svijet „ja“. Razlika je samo u tome što se u slučaju znanja o unutrašnjem svijetu i objekat znanja i proces upoređivanja nalaze u sferi „ja“, a prilikom spoznaje vanjskog svijeta objekat se nalazi izvan „ja“, a upoređivanje njegovo se odvija u „ja“ (76).
„… Život vanjskog svijeta ja dat spoznavajućem „ja“ isto onako neposredno, kao što je neposredan proces njegovog sopstvenog unutrašnjeg života“ (77).
„Mi ćemo tu neposrednu spoznaju (ja bih rekao – opažanje. – M.V.) vanjskog svijeta nazivati terminom intuicija, a takođe i terminom mistična[10] percepcija“ (77).
„Uspostavlja se važna, sa tačke gledišta spoznavajućeg subjekta, razlika (ja bih ovdje dodao: „samo“,- M.V.) dvaju sfera transsubjektivnosti“ (ja bih rekao „predmeta“. – M.V.) (77).
„Sav svijet „ne-ja“, uključujući i Boga … spoznaje se isto tako neposredno, kao i svijet „ja“ (93).
„Na kraju XIX vijeka pojavilo se dovoljno mnogo filosofskih pravaca koji utvrđuju jednaku neposrednost (kursiv moj,- M.V.) znanja o „ja“ i „ne-ja“ (94).
„Znanje nikada ne biva transcedentno, ali iz toga uopšte ne slijedi da se ono ograničava sferom života subjekta koji spoznaje…“ (94).
„Iskustvo u sebi, takođe, sadrži i ne-čulne elemente… Protivrječnost (ja bih rekao „suprotnost“, razlika.- M.V.) između ne-čulnog i empirijskog znanja je čista predrasuda: ono što je iznad čula nije iznad empirije“ (96).
Na ovome ćemo se i zaustaviti u citatima. Kako je čitalac lako uvidio – u suštini naših pogleda, pa čak i u terminologiji – ogleda se ne samo potpuna sličnost, nego i identičnost. Međutim, ja sam išao vlastitim razmišljanjima, i tek sam poslije pročitao profesorove „Osnove intuitivizma“.
Namjerno sam se rasprostranio sa ovim dugim citatima. Sada kritičari „instinkata“ i „čula“ neće smjeti više da kažu da je intuitivizam, ili, po mojoj formulaciji, „samootkrovenje bitija“, falsifikat neobrazovanog čovjeka; ne, to je i cijela filosofija specijaliste svog predmeta, bivšeg profesora SPb univerziteta.
A evo i jednog drugog svjedoka intuicije, čovjeka nepravoslavnog. Njegov članak „Naučne zabilješke“ štampamo ovdje u potpunosti.
 
„NAUČNE ZABILJEŠKE“
Nesvjesno stvaralaštvo
 
Poznati francuski matematičar Žak Adamar je nedavno, pred svoj povratak iz Amerike u Pariz, izdao knjigu pod nazivom „Psihologija otkrića u oblasti matematike“ (na engleskom jeziku). Veći dio knjige je posvećen uglavnom pitanju o ulozi nesvjesnog stvaralaštva u matematičkim otkrićima. Cijeli niz fakata i tvrdnji koje su navedene u ovoj knjizi od interesa su za shvatanje mehanizma nesvjesnog duševnog rada uopšte.
“ ….Danas se može prihvatiti kao nesporno da, uporedo sa svjesnim radom čovjekovog psihičkog aparata, postoji i nesvjesna djelatnost misli. Stvari stoje ovako: kao da duša radi malo svjesno, malo nesvjesno, i kao da postoji komunikacija između svjesnih i nesvjesnih procesa: iz oblasti svijesti misao prelazi u oblast nesvjesnog, gdje nastavlja da radi, da bi se poslije, udružujući proizvode i jedne i druge misli, vratila u oblast svjesnog, i obratno. Ili: procesi duševne djelatnosti se mogu predstaviti u obliku saradnje dvaju duša, svjesne i nesvjesne; u obliku, dakle, saradnje, čija cjelokupna djelatnost i ispunjava naš život.
U mnogobrojnim, pa i najbanalnijim slučajevima, svjesni rad misli nalazi svoj produžetak u nesvjesnom radu. Đaci znaju da, kada nešto moraju da nauče napamet, oni to pred spavanje pročitaju nekoliko puta, bez posebnog naprezanja; sljedećeg dana ujutro oni su u stanju da bez suvišnog napora napamet ponove svu pjesmu, kao dobro naučenu. U snu, nesvjesnim putem, nastavljao se rad učenja napamet.
U drugim slučajevima, mnogo interesantnijim, a pomalo i zagonetnim, na javi, a ponekad i u snu, odvija se stvaralački rad, dešavaju se otkrića, ili niču ideje originalnih izuma.
Može da se desi da se poslije dugih, zamarajućih i bezuspješnih traganja, kada se o problemu uopšte ne razmišlja, njegovo rješenje pojavi iznenada, bukvalno u ozarenju munjom. Može da se desi da se istina otkrije, kao u nagađanju, bez dokaza i bez vidljivog logičkog procesa; i da poslije, u toku mnogih godina traju traganja za dokazom otkrivene, nesumnjive istine. Može da se desi i da se istinito otkriće desi kao rezultat rezonovanja koja će se kasnije pokazati kao lažna. Može da se desi i da rješenje problema u procesu rada nad važnim otkrićem ili izumom bude dato u snu, pri čemu – u dramatizovanom obliku. Može da se desi i da proizvodi stvaralaštva nastaju „intuitivno“, bez svjesnih logičkih operacija.
Evo nekoliko primjera koji mogu da posluže kao ilustracija mehanizma nesvjesnog stvaralaštva.
Čuveni francuski matematičar Anri Puankare pričao je kako je on došao do otkrića važne matematičke teoreme o „Fuksovim funkcijama“. Ovdje nije bitna sama teorema, nego uslovi u kojima ju je on otkrio. U toku dvije nedjelje on je bezuspješno lomio glavu nad svojim problemom; došao je do zaključaka koji su se kasnije pokazali kao lažni. Jedne večeri on je, nasuprot svom običaju, pio crnu kafu, i poslije toga dugo nije mogao da zaspi. Odjednom – ideje su počele da se roje u glavi. Desilo se da je „nabasao“ na početak rješenja. Ali to je bio samo prvi korak. U to vrijeme je morao da pođe iz Kana, gdje je živio, u Kutais, gdje je učestvovao u jednoj geološkoj ekskurziji. Za vrijeme putovanja Puankare je potpuno bio zaboravio na svoj matematički rad. Kada je stigao u Kutais, ušao je u omnibus da zauzme mjesto. Kada je stao na prvi stepenik omnibusa, potpuno „iznebuha“, bez ikakvog prethodnog razmišljanja, bio je ozaren mišlju o originalnom metodu rješenja svog problema. I to je bilo veliko otkriće. Puankare nije imao vremena da provjeri rezultat; u omnibusu je produžio prekinuti razgovor. Ali je bio uvjeren da je na cilju. Provjera je to potvrdila. Naučnik je u miru produžio svoja istraživanja. I opet – bezuspješan trud. Obeshrabreni Puankare predao se drugom poslu. Ali, gle, jednog jutra, za vrijeme šetnje, ideja konačnog rješenja nadošla je odjednom, sa istim karakterom magnovenja, iznenadnosti i tvrde ubijeđenosti u svoju ispravnost. Govoreći o stanju uzbuđenja koje je preživio te besane noći poslije ispijene kafe, Puankare dodaje: „Ja to zamišljam kao da onaj koji stvara – prisustvuje vlastitom nesvjesnom radu, koji je djelimično postao dostupan poimanju, zahvaljujući super-pobuđenom stanju, mada i u neizmjenjenoj prirodi“.
Drugi čuveni matematičar, Gaus, priča kako je on, u toku mnogih godina, bezuspješno sebe tjerao da dokaže jednu aritmetičku teoremu. „Na kraju krajeva, – pisao je on, – prije dva dana sam našao rješenje, ali ne zahvaljujući sopstvenim naporima, nego po Božijoj milosti. Zagonetku sam riješio kao u iznenadnom bljesku munje. Sam ja nisam u stanju da kažem kakva je ideja-vodilja učinila da uspijem“.
Helmholc u jednom svom govoru (…), takođe priznaje fakat iznenadnih i samoniklih akata stvaralaštva i ozbiljnih otkrića. Njemu pripada izreka: u šablonima štamparije nalazi se sva moguća mudrost čovječanstva; treba samo umjeti iz slova kombinovati riječi i rečenice. Kako se sa ovom idejom uklapa fakat nesvjesnog stvaralašta?
Mnogi fizičari i hemičari u istoriji vlastitog stvaralaštva sjećaju se sličnih slučajeva iznenadnih „otkrovenja“. Prema psihilozima, to je pojava opšta za sve vrste otkrića i izuma. Graham Vols takav iznenadni „napad“ nadahnutog stanja definiše kao „iluminaciju“, ili prosijanje; njemu obično prethodi period „inkubacije“, u kojem svjesni rad biva prekinut i siže kao da se na izvjesno vrijeme zaboravlja.
Dotična pojava se uočava ne samo u oblasti naučnog stvaralaštva, nego i u umjetnosti, u idejnom stvaralaštvu uopšte. U nekom privilegovanom trenutku, odjednom i neizvjesno kako, pred misaonim ekranom se pojavljuje magično bogatstvo ideja. To su momenti „nadahnuća“.
Ruso priča kako je išao u posjetu Didrou, koji se tada nalazio u zatvoru u Vensenskoj tvrđavi. Bilo je ljeto. Na putu se zaustavio u šumi, pod drvetom, i prisjeo da odahne. Tu ga je bukvalno obuzelo neobično mnoštvo ideja, i to u takvom izobilju, da je „mogao cijele tomove da napuni samo njih izlažući“. To je trajalo, vjerovatno, samo nekoliko sekundi. Ščepao je bilježnicu, ali je uspio da zapiše samo neznatan dio tog berićetnog roda misli koje su ga posjetile u trenutku nadahnuća.
U jednom Mocartovom pismu se opisuje kako su kod tog velikog kompozitora iznenada i u enormnom izobilju nicale muzičke ideje, u besanim noćima ili u vrijeme šetnji. Kompozicija se u jednom magnovenju raskrivala pred njegovim umjetničkim pogledom, u svoj svojoj punoći i u svom svojem bljesku.
Francuski pjesnik Pol Valeri, sa svoje strane, opisuje trenutke kada nadahnuće ozaruje, kao munja, stvaralački rad, i time proizvodi odgovarajući efekat.
Ovdje se može postaviti pitanje – u kojoj mjeri probljesci stvaralaštva nastupaju, mada i nesvjesno, ali ipak samo kao posljedica prethodne, duge, nesvjesne djelatnosti? I u kojoj mjeri učestvuje svjesna djelatnost, koja je neobično intenzivna po svojoj brzini, zahvaljujući čemu se ne primjećuje sekvencijalna postepenost stvaralaštva?
Poznati su (na prvi pogled) paradoksalni slučajevi kada se istine koje zahtijevaju složenu logičku djelatnost otkrivaju kao da su slučajno „pogođene“, bez dokaza, ili kada se istina otkriva kao rezultat pogrešnih dokaza ili netačnih premisa. Takvi fakti se svrstavaju u oblast „intuicije“.
Francuski matematičar Fermat (ili Ferma) otkrio je jednu važnu aritmetičku teoremu koju je zapisao na marginama rukopisnog prevoda djela grčkog matematičara Diofanta. Formulaciju teoreme Ferma prati primjedbom da nedostatak mjesta na poljima rukopisa ne dozvoljava da se da dokaz teoreme.
Fermat je živio u XVII vijeku. Tek poslije njegove smrti nađeni su njegovi rukopisi. Od tog vremena nastavlja se traženje potpunog dokaza njegove teoreme. Sve upućuje na to da je teorema Fermata ispravna, s obzirom da je bilo dokazano da je djelimično primjenjiva. Ali kako je teoremu otkrio Fermat?
Čista matematika ne dopušta hipoteze. Ipak, često zna da se desi da matematičari „osjete“ istinitost nekog svog zaključka, „nanjuše“, naslute ga, ali nisu u stanju da ga dokažu. U takvim slučajevima, otkriće se naziva „hipoteza“. Takav slučaj se desio u matematičkom životu Bernharda Rimana, kada je on, bez dokaza, formulisao jednu aritmetičku teoremu. Sa njom je postigao važne rezultate, ali nije dao dokaz. Poslije smrti učenog matematičara dugo su se mučili nad problemom Rimana, i tek poslije cijelog niza otkrića su našli neke dokaze, mada ne sve. Smatra se da je „hipoteza“ Rimana vjerovatno ispravna. Stvar je u tome što je Riman formulisao matematičke istine čije je definisanje zahtijevalo znanje činjenica koje njemu nisu bile poznate, i ne samo njemu, nego i cijelom svijetu koji je živio u njegovo vrijeme.
Poznati ruski matematičar Čebišev, izučavajući probleme geografskih karata, takođe je objavio jednu interesantnu teoremu bez dokaza. Poslije mnogo godina dokaz je dao jedan njemački matematičar.
Francuska je klasična zemlja izuzetnih matematičara svjetskog renomea. Među njima se nalazi i Evarist Galua, čija je sudbina izuzetno tragična. Vatreni republikanac, on je u svojoj dvadesetoj godini poginuo u nesrećnom dvoboju koji je imao politički povod. Prije toga je predao Akademiji Nauka originalni memorandum, koji je ova odbacila zbog njegove „nejasnosti“. Noć pred obračun, nekoliko sati prije smrti, u pismu, užurbano napisanom, Galua pominje svoju novootkrivenu teoremu, i pri tome na marginama stranice dodaje: „Nemam više vremena“. Ideje Galuaa su bile potpuno zaboravljene, i tek petnaestak godina poslije njegove smrti naučnici su se upoznali sa radom koji je Akademija odbacila, da bi sa zadivljenošću uvidjeli svu dubinu novih ideja koje je taj rad sadržao i koje su predstavljale pravu revoluciju u višoj algebri. Ali ono što je najinteresantnije – to je da teoremu koju je mladi Galua formulisao u predsmrtnom pismu, danas jasnu matematičarima, nikako nisu mogli da shvate naučnici koji su živjeli u njegovo vrijeme. I tek su četvrt vijeka kasnije definisani principi koji su služili kao osnova za njegovu teoremu. Da li je te principe znao Galua, koji je tada, u suštini, bio još gotovo dječak? Ili je – što nije manje čudesno – otkriće tih principa bilo za njega akt nesvjesnog stvaralaštva, jer ih u pismu ne spominje?
Nama ostaje još samo da pomenemo i druge zagonetne pojave koje ulaze u oblast nesvjesnog stvaralaštva, kao što su otkrića i izumi u toku snova, otkrića istine kao očiglednog rezultata pogrešnih pretpostavki i kao moguće posljedice sugestije. I vidjećemo u kolikoj mjeri je dozvoljivo da se one dovode u vezu sa nekim tezama fiziologije i psihologije u oblasti istraživanja mehanizma nesvjesnog stvaralaštva…“
 
A sada pređimo na razmatranje načina religiozne spoznaje, tj. vjere. Ne jednom smo objašnjavali da u vjeri, u spoznaji ili u opažanju predmeta drugog svijeta nema mjesta za um i njegovu silu. A poslije razjašnjavanja prirode spoznaje prirodnog svijeta vidjeli smo da čak ni tu on nije izvor spoznaje, nego da i tu ima sekundarnu ulogu. Vidjeli smo da se čak i stvari iz ovoga svijeta spoznavaju „unutrašnje“, intuicijom, ili, da tako kažemo, „čulom“, „osjećanjem“. Jer, isto ono za šta su „pametnjakovići“ navikli da optužuju vjeru – da, navodno, ona živi „srcem“, ili nekim posebnim čulom (osjećanjem) – može se reći i za spoznaju prirodnog svijeta. I vjera zbog toga nema nikakvog razloga da se ponižava i unižava pred umom, zato što i vjera i um djeluju na isti način: neposrednom percepcijom, ili unutrašnjim osjećanjem proživljenog iskustva, ili, kako obično govore za vjeru, „srcem“. Kada se nadalje udubimo u proces religiozne spoznaje, uvidjećemo potpunu identičnost (u načinu spoznaje) vjere i znanja. Ako smo se uvjerili da je osnovna forma spoznaje otkrovenje, onda to isto važi – ni više ni manje – i za svijet natprirodni. Baš tako.
Odakle i kako mi „znamo“ nešto o Bogu? Na to pitanje u vjeri i bogoslovlju je već davno dat odgovor: iz „Otkrovenja“. Šta to znači? To prije svega znači da nije sam čovjek izmislio predmete vjere, nego su mu oni dati izvana, od natprirodnog bitija; zatim, ne spoznaje i ne zna on svojim umom i ne poima on umom taj „drugi“ svijet, nego ga opaža, takođe, iskustvom, empirijom, neposrednim „osjećanjem“, koje na sebi opaža i preživljava djelovanje „drugog“ bitija koje mu se otkriva.
Za početak ću da se ogradim: ne dobijaju svi ljudi u jednakom stepenu to otkrovenje; dopustimo da su na to sposobni samo religiozni ljudi, posrednici. Ali to za naše razmatranje nema nikakvog značaja. Nama je važan proces njihove spoznaje, o kojoj oni potom pričaju drugim. Kakav je, onda, taj proces, ili metod?
Kada čitamo Stari Zavjet, slušamo: „javi Se Bog“ Avramu; „pokaza“ Sebe, mada i prikriveno, Mojsiju; Isaija i Danilo „vidješe“ Boga i slavu Njegovu; ap. Pavle „ču“ neizrečene riječi kada bi vaznesen na „treće nebo“. Znači, sve to nije bilo postignuto umom, nego samo neposrednim iskustvom. Kakvo je to „iskustvo“? Čovjek nije sam pronikao u taj svijet, nego mu je bilo dato otkrovenje o njemu. To jest, Sam Bog je otkrivao Sebe ljudima koji su toga bili dostojni. Čovjek ima neki organ percepcije natprirodnog bitija, koji se obično zove „srce“, mada bi tačnije bilo da se kaže „duh“, „razum“ (a ne „um“), na grčkom – pneuma – to je viši vid, ili dio, čovjekovog bića, viši od duše (yuch) i tijela (swma). Tom se organu otkriva Božanstvo. Kako? Bog, Sam Sebe, ili Svoj Božanski svijet, „pokazuje“ čovjeku, tj. „otkriva“ mu ga. I tada se odvija stvarna spoznaja, ili „po-imanje“, ili percepcija drugog svijeta. U tom smislu se i govori u Pismu: Bog mu „se javi“, on „vidje Boga“. Tako su dobijali otkrovenja proroci i apostoli. Tako čak i Sam Bogočovjek, Gospod Isus Hristos, govori o Svom poznanju: „Ja govorim što vidjeh od Oca Svojega; a vi (judeji) činite što vidjeste od oca svojega“; „Vaš otac je đavo“ (8:38,44). „I ne poznajete Ga, a Ja Ga znam; i ako rečem da Ga ne znam, biću na vas nalik lažov; Nego Ga znam…“ (8:55).
A tek onda Gospod Isus Hristos „otkriva“ Oca drugima: „Otkrih ime Tvoje ljudima“ (Jn. 17:6). „Pokazah im (učenicima) ime Tvoje i (još) ću da pokažem“ (17:26). „Oca ne zna niko do Sin, i ako kome Sin hoće da otkrije“ (Mt. 11:27). Sam Hristos je već otkrio i Sebe i Svoje znanje o tom svijetu učenicima. I oni su ispočetka primali „na vjeru“, t.j. iz povjerenja prema Spasitelju, a sami, svojim umom, nisu mogli ništa suštinski da „pojme“, da stvarno to prihvate. I mi ne jednom čitamo u Jevanđelju „oni ne razumješe“ (Mk. 9:32; Lk. 18:34). Između ostalog, nisu razumijevali šta znači „vaskrsnuti iz mrtvih“ (Mk. 9:10). Nisu shvatali ni da Pismo govori baš o Hristu. I zato je bio neophodan neki dodatni način, da bi oni zaista mogli da realno nešto prihvate ili „pojme“. Šta je to bilo? Neko unutrašnje ozarenje, ili samootkrovenje Boga i natprirodnog svijeta kroz Duha Svetog, ili neposredno, Samim Isusom Hristom, ili Ocem. Naprimjer, kada je Spasitelj pitao apostole: „A vi šta mislite ko sam Ja?“, Petar je odgovorio: „Ti si Hristos, Sin Boga Živoga“. Hristos je potvrdio i pohvalio ga; ali je dodao da njemu nisu „plot i krv“ – t.j. prirodni um, plotska čula – omogućili da uvidi i pojmi tu istinu, nego „Otac Moj, Koji je na nebesima“ (Mt. 16:17). I još: „Niko ne može doći k Meni (čak ni povjerovati), ako ga Otac ne privuče…“ (Jn. 6:44). Kada dođe Utješitelj, Duh istine, On će otkriti učenicima sve i „svjedočiće“ o Božanstvenosti Isusa Hrista (Jn. 15:26). Zato i apostol govori: „Niko ne može nazvati Isusa Gospodom, nego samo Duhom Svetim“ (1 Kor. 12:3). I kada učenici nisu shvatali Pisma, Hristos, nekim tajanstvenim načinom „otvori im um da urazumiju Pisma“ (Lk. 24:45). A kada Se preobrazio pred tri izabrana apostola na Favorskoj gori, otkrio im je „neku Zoru Božanstva“ Svog, kako pjeva Crkva. Sve su to različiti vidovi otkrovenja. To nije običan vid i gledanje prirodnim očima; to je unutrašnje ozarenje, koje se unutrašnje i opaža i prima, sozercava. Jer, i drugi su „gledali“ Spasitelja očima, a nisu vidjeli Njegovo Božanstvo; na kraju su Ga raspeli. Na Tavoru, da se neko sa strane i našao sa tri apostola, ne bi uvidio slavu Preobraženog Gospoda. I pratioci apostola Pavla, tada još uvijek Savla, čuli su samo Pavla kako govori, ali ne i Hrista, mada je čak i njima, ipak, bilo dato da vide „svjetlost“; a to nije bila obična, prirodna svjetlost (Djela, 9:7; 22:9).
Bez tog unutrašnjeg ozarenja, ili samootkrovenja, spoznaja natprirodnog svijeta će biti samo slovesna, umom, može se čak reći da će ona biti kao „prazna“. To čak i nije „poznanje“, nego samo „prihvatanje po povjerenju„. Naravno, i to se zove „vjera“, ali samo u prvobitnoj, početnoj svojoj formi. Stvarna, pak, vjera već prelazi u (duhovno) „znanje“ ili „sozercavanje“. Ali to je, već, zbog toga što se svakome daje svoja mjera otkrovenja.
Više i jače od svega natprirodni svijet se nama otkrio u javljanju Sina Božijeg, Koji Se ovaplotio u ljudsku prirodu i Koji je na zemlji živio. O Njemu su očevici apostoli govorili: mi Ga „vidjesmo“, „slušasmo“, „rukama našim doticasmo“. Ali nije njih to „viđenje“ – u suštini ipak samo ljudsko – toliko ubjeđivalo da vjeruju u Njega kao u Sina Božijeg, koliko je to bilo neposredno otkrovenje, djela Njegova i sila Njegova, i samo Njegovo svjedočenje o Sebi. „… ako Meni ne vjerujete, – govorio je On jevrejima, – vjerujte djelima Mojim, da uznate i povjerujete da je Otac u Meni i Ja u Njemu“ (Jn. 10:28). „Tolika čudesa učini On pred njima“, – govori jev. Jovan sa čuđenjem, – „i opet Ga ne vjerovahu „, t.j. njihov organ percepcije je bio loš (Jn. 12:37). Dakle, čak i ta, izuzetno neobična djela, kakva su: čudesa nad bolesnim, vlast nad prirodom i nad samom smrću, istjerivanje bjesova i – više od svega – vlast praštanja grijeha – čak ni sve to nije moglo po prinudi da natjera svih da vjeruju u Njegovu Božanstvenost. Uz sve ovo bilo je neophodno i unutrašnje dejstvo na ljudsku dušu, da bi ona rastvorila svoje duhovne oči i „povjerovala“ i „uvidjela“ Božanstvenost Hristovu. Ovdje mi već nailazimo na teškoće za ljude koji to treba da prihvate. Hristos je svih jednako učio i Sebe jednako otkrivao svima; ali nisu svi jednako to prihvatali: odavde je jasno da je to zavisilo od nekakve pokvarenosti, oštećenosti njihovog duhovnog organa. U čemu je ta oštećenost – otkriće se dalje. Za sada smo razjasnili da je osnovni princip spoznaje religioznih stvari – isti kao i kod spoznaje prirodnog svijeta: otkrovenje bitija subjektu koji ga opaža.
Konsekventno, može se tvrditi da su načini spoznaje oba svijeta – sa gnoseološke tačke gledišta – identični. Ti su svjetovi različiti samo po svom sadržaju, ali je put spoznaje jedan: otkrovenje. Tako su se po dostojanstvu spoznaje vjera i znanje poravnali. Konsekventno, ako se već prirodni svijet poznaje iskustvom (otkriva sebe onome ko ga spoznaje), to tim prije treba priznati da se i natprirodni svijet ne može spoznavati umom, nego se i on otkriva (i opaža) isključivo neposredno.
Za naše razmatranje neobično je važno religiozno kretanje XIV vijeka, poznato pod imenom rasprava o „Tavorskoj svjetlosti“. Pravoslavno-mudrujući sv. Grigorije Palama je zastupao gledište po kojem se natprirodni svijet spoznaje samo natprirodnim putem, kroz blagodatno prosvjetljenje, ili – što je isto – kroz blagodatno otkrovenje. A jeretik Varlaam, kalambrijski monah, koji je bio pod uticajem svojeg racionalističkog i skolastičkog vremena (on je bio vaspitač Petrarke), učio je da je svjetlost na Favoru bila prirodna, i da se, uopšte, drugi svijet spoznaje na običan, prirodan način – umom i običnim čulima… Kakva zabluda. Da bi razriješila ovo pitanje, Crkva je sazivala četiri Sabora; i, na kraju krajeva, priznala je za pravilno učenje sv. Grigorija Palame; natprirodni svijet se natprirodno i spoznaje, tj. on se samootkriva blagodaću.
Tako Crkva i dan-danas govori na kraju jutarnje službe: „Hriste, Svjete istini, prosvještajaj i osvještajaj vsjakago čelovjeka,… da znamenajetsja (otpečati, osija, naiđe) na nas svjet lica Tvojego, – i tagda v njem (pomoću nje – svjetlosti) uzrim svjet nepristupni“[11] (svjetlost, koja je nepostižna običnim putem, bez tog osijanja s visine). I zato istinito govori ap. Pavel: Vi se spašavate „vjerom“, ali „ni to nije od vas, nego je Božiji dar“ (Ef. 2:8), otkrovenje Samog Boga našem duhu. Takva tvrdnja ne samo da je istinita, nego nam ona može mnogo toga razjasniti o problemu vjere i nevjerja. Da bismo završili ovo poglavlje, razmotrimo još jednu čestu nedoumicu: o mogućnosti dobijanja neposrednog otkrovenja. Nevjernici će se lako saglasiti sa našom tvrdnjom da se većina prirodnih znanja prirodnog svijeta dobija iskustvom, kroz otkrovenje, zato što svako iskustvo jeste realno osjećanje onoga što se spoznaje. Međutim, reći će oni, između iskustva znanja i iskustva vjere postoji velika razlka: prirodno iskustvo svako može da provjeri i da se sam ubijedi u njihovu realnost; a to se ne može reći za natprirodni svijet: njega ne može svako „uvidjeti“ u vlastitom iskustvu, ne može svako dobiti neposredno otkrovenje od njega. Na to treba odgovoriti ovako: nikada količina ne rješava pitanje; da li je nešto vidio jedan čovjek ili je to vidjelo mnoštvo ljudi; da li je nešto spoznao samo jedan čovjek, jednom u vremenu, ili se to desilo sa više ljudi, mnogo puta. Pitanje nije u količini otkrovenja, nego u kvalitetu svjedoka: da li su oni dostojni da im se vjeruje, prema njihovom moralnom stanju. Ako jesu, onda se i jednom jedinom čovjeku mora vjerovati; ako nisu, onda će stostruko ponovljeno svjedočanstvo izazivati sumnju i podozrenje. Tako biva i u ovom svijetu. Kolumbo je jednom otkrio Ameriku, i njemu su povjerovali, kao licu vjerodostojnom; a zatim su i sami provjerili, i uvjerili se, u ličnom iskustvu. Većinu naučnih „otkrića“ nalazi samo jedan čovjek; a svijet – čak i ne provjeravajući poslije – prihvata otkriveno na vjeru. I uopšte, mi većinu naših znanja na vjeru prihvatamo od roditelja i učitelja, i samo ponešto od toga potom sami provjeravamo u svom iskustvu.
Isto to se može reći i za posrednike u natprirodnim otkrovenjima. Čak i više. Njihova moralna dostojanstva bila su toliko visoka i nesporna, da je njima nemoguće ne vjerovati; proroci, apostoli, mučenici, pustinjaci – bili su toliko sveti, da je potpuno nemoguće njih optužiti za falsifikovanje istine. Tim prije što su oni svoje riječi potvrdili i podvigom života, a mnogi i mučeničkom smrću. I ako mi vjerujemo kolumbima, tim prije moramo vjerovati Pavlu, Petru, Jovanu, bezbrojnim skupovima mučenika i podvižnika. Slično se može reći i za empirijsku provjeru. Ona biva dvojaka: ili se svako može ubijediti kroz ponovno istraživanje otkrića, ili kroz prihvatanje dejstva otkrivenog predmeta. Samo pojedinci idu prvim putem, dok većina nas spoznaje kroz dejstva. Naprimjer, skoro niko sam nije vidio radiotalase, a dejstvo njihovo svi znamo: slušamo pjesmu, govorimo sa udaljenosti od deset hiljada kilometara, gledamo slike onoga što se dešava na drugoj polulopti zemlje.
Slično je i u vjeri: mi ne vidimo Boga javno; ali dejstva Njegova svako može da osjeti na sebi još u ovom životu. O tome ćemo govoriti posebno, u sljedećem poglavlju, zato ovdje to samo ovlaš spominjemo. Ja se, naprimjer, potpuno zadovoljavam otkrovenjem koje su dobili drugi vjerodostojni svjedoci. I više od svih ja sam povjerovao Isusu Hristu, u svijet došavšemu. O Njegovoj istinitosti nije svjedočio samo On Sam („Ja sam Istina“), i ne samo Njegova svetost i čuda koja je činio, nego i sami Njegovi neprijatelji. On Sam im je postavio pitanje: „Koji će Me od vas ukoriti za neistinu? Ako li istinu govorim, zašto Mi vi ne vjerujete?“ (Jn. 8:46).
Niko od ljudi ne bi mogao tako da govori o Sebi.
Znači, Hristu je nemoguće ne vjerovati. Govori li On o Sebi da je On Sin Božiji – ja Mu vjerujem. Otkriva li da On ima Jedinstvenog Oca – primam. Svjedoči li On o Svetom Duhu, Koji od Oca ishodi – to je za mene nesumnjivo. Uvjerava li On da su „kod Oca“ Njegovog „mnoge obitelji“ – istinito je. Govori li On razbojniku koji je sa Njim razapet na susjednom krstu da će tog dana biti sa Njim u Raju – ja se radujem.
Jer, On je Svjedok izvan i iznad svake sumnje!
Sjećam se jednog svog preživljavanja o svetim ljudima. Pred praznik Trojice, stojeći na klirosu, pjevao sam stihire o Njoj. Ta je istina nepostižna. Ali iznenada ja čitam i pjevam: „Tako proroci i apostoli s mučenicima propovjedaša!“
I jarko bljesnu misao: kakvi su naši svjedoci o Trojici! Velikani, giganti duha! Krvlju su vlastitom oni zapečatili svoju propovijed! Njima ne samo da može da se vjeruje; njima se ne smije ne vjerovati! I tvrdo, i radosno je bilo na duši mojoj.
Evo, na ovakav način se postepeno „opravdavala“ moja vjera, ne više naivno-djetinjim povjerenjem i unutrašnjom težnjom ka njoj od mladalačkih dana do akademskih studija, nego i „razumom“. Ali, kako smo vidjeli, moj um nije mogao da mi objasni vjeru, nije mogao da spozna suštinu dogmata; oni su ostali nepostižni; um je samo sa puta vjere uklonio prepreke za koje su lažno govorili da ih sam pravi. I samo sa te tačke gledišta može se govoriti o „razumnoj vjeri“, kako je nazvan ovaj, drugi dio mojih zabilješki. U suštini, pak, svi predmeti vjere su i dalje ostali izvan i iznad razuma; samo, sada mi je to pokazao isti taj um, obogaćen iskustvom.
 
E) Pragmatizam vjere: svrsishodnost njezina.
Moja razumna dostignuća, opisana do sada, razvijala su se postepeno, ali njihovu suštinu sam uvidio u prve dvije godine Akademije. A još ranije, u seminariji, ja sam znao veoma ubjedljiv, čak i navodno nepobitan argument koji govori u prilog koristi od vjere. Ja sam shvatio, uglavnom, smisao života koji daje vjera. To rasuđivanje je svakom inteligentnom čovjeku davno poznato. Baš tako.
Ako se prizna samo ovaj prirodni svijet, smisao života gotovo da nestaje: treba li uopšte živjeti, ako se sve završava grobom? Život ispada prazan, ma kako da ga ispunjavaš plodovima i zadovoljstvima. A koliko je još pri tome patnji, briga, bolesti, muka, nedoumica, strasti? Zašto, zbog čega sve to trpjeti? Zar nije bolje odmah sve to presjeći samoubistvom? Jedno magnovenje – i nema „ničega“!
Sasvim drugi pogled na svijet i potpuno drugačije poimanje života ima čovjek koji vjeruje: postoji još i drugi život, zagrobni, beskonačan i – za one koji ga budu dostojni – blažen, prekrasan. Postoji Bog, Kojim i za Kojeg se može živjeti. Tada i ovaj kratkotrajni život dobija puni smisao. Takva osjećanja, bolje reći – živa osjećanja – preživljavao sam i sam. Ja sam potpuno osjetljivo, opipljivo preživljavao besmisao života, ako se sve završava „ovdje“. Sjećam se, jednog sam druga iz seminarije, S. Š.-a pitao:
– Šta će biti, ako se ne prizna Bog i zagrobni život?
On je sa hladnokrvnim potsmijehom odgovorio:
– Zakopaju te u zemlju. Izraste čičak. Krava ga obrsti. I to ti je sve.
Njemu se činilo da to, mada i ne baš pretjerano utješno i prijatno, nije ni previše mučno – da budeš čičak za kravu (doduše, čičke kod nas u Rusiji čak ni krave nisu „brstile“).
Ali za mene je bilo i te kako mučno, čak i kao hipoteza, da dopustim takav besmislen kraj… I užasna hladnoća me je obuzimala samo kada bih pomislio na to! „Nema se radi čega živjeti!“ – pisale su ponekad samoubice pred smrću.
Život pokazuje da su mnoge samoubice svele račune sa svojim životom upravo zbog nevjerja i besmislenosti života. I to su radili ne samo 15-20-godišnji mladići i djevojke, nego su to priznavali i veliki naučnici. U Rusiji je bila prevedena i u skraćenom obliku izdana „Ispovijed bezbožnika“, knjiga člana francuske „Akademije besmrtnika“ (kakva ironija!), Le Danteka. Tamo on, sa velikom logičnošću, raskriva tu besmislenost života ljudi koji ne vjeruju u Boga. I tvrdi – jasno, to je bilo i na osnovu zaključaka uma, i na osnovu sopstvenog iskustva – da bi za njih najpametniji izlaz bilo upravo samoubistvo. A ako se to ne čini, piše on, to je uprkos zdravom razumu, po tupom instinktu i kukavičluku.
Poslije sam, od jednog profesora, u Parizu, čuo da je on završio život u vjeri… Ne znam da li je to tačno; ali, uz njegov pogled na svijet, to bi moglo da bude istina.
U ruskom životu i literaturi takav kraj bezbožništva, kao što je samoubistvo, poznat je veoma dobro i široko.
U svom „Dnevniku“ Dostojevski navodi nekoliko slučajeva samoubistva, po raznim motivima. Ali niko od onih koji su se sami sa sobom raspravili nije bio vjernik. U dnevniku Djakonove je podrobno opisan njen život, i kako je ona došla do samoubistva.
I obratno: vjera spasava od samoubistva. Opisaću dva slučaja iz mog iskustva.
Jedan, ranije jako bogat čovjek, u emigraciji, u Americi, pričao mi je o sebi sljedeće. Teški život u bijedi, lišavanje bogatstva – često gu navodili na misao o smrti. Jedne večeri on je bio pošao prema rijeci da se utopi. Odjednom, iz pomrčine, začuo je svijetli poziv:
– Prije nego što pokušate da se ubijete dođite ovamo!
Prišao je… Bio je to pastor, koji je počeo sa njim da priča. Rezultat besjede je bio – da je on ostao živ i da se poslije nekako snašao u životu.
A evo i drugog slučaja.
U Jugoslaviji sam bio učitelj Zakona Božijeg i duhovnik u Donskom kadetskom korpusu. Bila je godišnjica smrti atamana K., koji je sebe ubio iz pištolja. Bila je zakazana svenoćna, a za sutradan – Liturgija i vojna parada. I sam korpus je nosio nadimak po imenu atamana-samoubice.
Ja sam odlučno odbio da se crkveno molim za njega i da služim službu. Direktor mi je zaprijetio da će se žaliti na mene mojoj višoj duhovnoj upravi. Nisam se bunio. Službe tako nije ni bilo. Paradu su proveli.
Poslije ručka prilazi meni jedan oficir visokog rasta (čini mi se, bio je potpukovnik), u raskopčanom šinjelu, i postavlja mi pitanje:
– Zašto Vi niste služili službu, ni sinoć, ni danas, za našeg atamana?
Ja mu objašnjavam da tako uči naša Crkva – za samoubice se ne smije moliti, osim ako život nisu prekratili u nenormalnom stanju. I pozivam se na kanonsko pravilo sv. Timotija, patrijarha Aleksandrijskog. On me pažljivo sluša i kaže:
– Pa, hvala Vam veliko!
– Na čemu hvala? – pitam ja začuđeno.
– Znači, Crkva tako strogo gleda na to?
– Kao što vidite!
– A ja sam danas htio da se ubijem. Ali me je Vaše ponašanje zaustavilo.
I on je ostao živ – slava i hvala Bogu.
Zašto je to tako – jasno je. Ako znaš da postoji drugi život, i da ćeš za svoje ponašanje ovdje morati dati odgovor pred Gospodom, i bez svoje volje ćeš se zamisliti nad takvom pogubnom odlukom.
Što je još važnije, tada život – čak i sa svim njegovim patnjama, tugama i nesrećama – dobija smisao: nad nama je Promisao Oca našeg Nebeskog. To svako od nas zna.
A ako za nas nema Boga, nema ni smisla života! – A da neko ne bi mislio da su preživljavanja Kirilova i drugih ljudi samo literaturna izmišljotina Dostojevskog, ili da su to pomućene misli samoubica, navešćemo otvoreno priznanje o sebi samom drugog pisca – Tolstoja. U svojoj „Ispovijedi“ on priča o svojim mučnim preživljavanjima, kada je padao u faze nevjerja. Tamo on opisuje svoja kolebanja u vjeru i nevjerje. Kada je imao vjeru, piše on, osjećao se spokojno, zadovoljno. Ali, čim bi je se lišio, obuhvatala bi ga misao o samoubistvu; mislio je da prekrati život, „samo nisam znao: metkom ili omčom?“ Sam govori da je neko vrijeme nosio u džepu konopac, da bi mogao da se objesi. (Vidi: „Enciklopedijski riječnik Brokhauza i Efrona, pod riječju: „Tolstoj“).
Navešću – doduše, po sjećanju, ali smisao neću promašiti – sljedeću zabilješku Gorkog o njegovom susretu sa Tolstojem… Krim. Jalta. Tolstoj jaše na konju. Sustiže Gorkog. Ovaj ide uz uzengije svog konja. Počinje razgovor.
Gorki: Na Jaltu stiže Vladimir Galaktionovič (Karaljenko).
Tolstoj: A on u Boga vjeruje?
Gorki: Ne znam.
Tolstoj: Vi ne znate glavno!
Gorki ćuti.
Tolstoj: On vjeruje, samo se boji ateista… I Vaš Andrejev takođe vjeruje, ali se i on, takođe, boji ateista… I Bog je za njega strašan.
Dalje Tolstoj nastavlja razgovor o Bogu, o duši, o vjeri, o umu i t.d.
Uzgred, mada to samo djelimično ima veze sa našom temom o nevjerju i samoubistvu, – navešću još nešto iz istih tih zabilješki Gorkog.
Gorki se sreće sa grubim partijašem radnikom. Ovaj govori:
– A ako se malo zamisli, čovjek može da pomisli: evo, započeli smo debelo ovu stvar; i kuda ona vodi?
Radnik je tada ispričao Gorkom o nekakvoj „nevjerovatnoj, užasnoj, razvratnoj budalaštini“.
– Jer, hoćeš-nećeš, a umrijeti moraš. A-a?!
U zabilješkama nije napisano da li mu je Gorki odgovorio ili nije – ne zna se.
Ali, kao što vidimo, i kod prostog čovjeka se pojavljuje pitanje o odgovornosti, pitanje koje povezano sa smrću…
Nasuprot ovim nesrećnim primjerima, obično – i s potpunim pravom – ukazuju na duševni mir koji posjeduju ljudi koji vjeruju u Boga, ljudi koji znaju smisao svog života. Jedan od inostranih propovijednika oštroumno je primjetio:
– Koliko primjera zna istorija, da su se nevjernici raskajavali, makar i pred samom svojom smrću, za svoje nevjerje. Ali još nije bilo ni jednog slučaja da bi se vjernik raskajavao zbog svoje vjere…
I naročito se izražajno to ispoljava upravo pred smrću, pred tim glavnim ispitom života i čitavog čovjekovog pogleda na svijet. Svi mi znamo kako se spokojno prema smrti odnosi vjerujući, prosti seljak. Imao sam priliku da slušam od jednog arhijereja priču o njegovom ocu – jereju. Pozvali su ga bili da pripremi jednog umirućeg starca. Baćuška ga je ispovijedio, pričestio. Poslije toga, kada je bilo očigledno da je kraj blizu, počeo je da ga umiruje – da mirno sretne smrt. Nije se malo starao otac duhovni, ubjeđujući čedo svoje da se ne boji smrti. A kada je završio, umirući je, savršeno spokojno, rekao:
– Ama, ja se, moj baćuška, i ne bojim.
Od tog se odgovora izgubio njegov duhovni nastavnik…
Prekrasan i miran kraj opisuje i Tolstoj – o svojoj dadilji u „Djetinjstvu“ i „Dječaštvu“. Međutim, sam on, zbog svoje zapetljane vjere, umirao je krajnje mučno: užasavao se, urlao, zapitkivao! „A seljaci, seljaci, kako oni umiru!“ – govorio je on sa zavišću. I u svojoj „Ispovijedi“ on to otvoreno priznaje (pišem po sjećanju, ali je smisao ovaj):
– Onoliko koliko je među nama, bogatim ljudima i aristokratama, mirna smrt rijetka, toliko je ona među prostim seljacima – obična pojava.
I zaista, svima je poznato kako umire ruski vojnik, i uopšte pravoslavni čovjek.
Izuzetna je smrt trgovca pritisnutog drvetom – iz „Zabilješki lovca“ Turgenjeva („Smrt“): može se reći – sveta smrt. Ili, takođe tamo opisana, neizlječiva bolest i tihi kraj Lukerije („Žive mošti“).
Poznati su, istina, slučajevi da su i bezbožnici umirali hrabro, – pogotovo poneki revolucinari. Ali, kako ja pretpostavljam, tu se više radi o tvrdoći karaktera i tvrdoglavosti materijaliste, nego o jasnom ubjeđenju u osmišljenost smrti. Pri tome, takve borce za društvene ideale tješilo je saznanje da su oni radili u korist drugih, da su čak i svojom smrću nastavljali da služe čovječanstvu: taj moralni smisao davao im je snagu.
Ali pri dosljednom razmišljanju i ta utjeha se pokazuje kao jako klimava.
Moral bez religije nema nikakve osnove. Ako se sve završava ovim životom, ako za mene nema nikakvih etičkih obaveza i normi, ako postoji samo jedinstvena, besprincipijelna želja da zadovoljavam svoje sopstvene slučajne težnje i prohtjeve, nikakvog „duga“ prema drugima, čak ni prema rođenom ocu i majci ili prema svojoj djeci, nema. Ako postoji samo zvjerski princip: radim ono što hoću, ako Boga nema, sve mi je dozvoljeno! Jer, tada je čovjek „sam sebi bog“. Nikakav moral, nikakvu društvenu solidarnost, nikakve državne zakone ne treba priznavati: „ja“ je samo sebi nepogrešivi zakon.
Čovjek koji je izgubio Boga obično staje na put amoralnosti, moralne indiferentnosti. Slikovito, mada i vulgarno, tu je ideju izrazio kapetan Lebjatkin kod Dostojevskog:
– Ako Boga nema, kakav sam ja onda poslije toga i kapetan?
Naravno, to je grubo rečeno, ali – logično: ako nevjernik nema nikakvu odgovornost, tada nema nužde da se priznaje bilo kakav autoritet uopšte… Osim straha od terora onih koji trenutno drže vlast: od zatvora, izgnanstva, smrtne kazne i drugog…
Prof. SPb univerziteta Petražicki, autor djela „O motivima ljudskih postupaka“, govorio je da u osnovi svakog prava, na kraju krajeva, leži ili naša savjest, ili mnogo svjesnija norma – vjera, drugim riječima, oba istočnika su religioznog porijekla. Bez toga – bez Boga – nema ni prava, makar i najmanjeg.
To – samo drugim riječima – potvrđuje rečenicu kapetana Lebjatkina. Jedan od glavnih vođa ruske revolucije, K., lično meni je govorio, kako on, kao socijal-revolucioner, ne može da prihvati bezbožništvo ateista, zato što se tada, u odsustvu apsolutnih osnova, ne može utvrditi najosnovniji princip njihove partije: uvaženje prema ličnosti. Bez Boga i besmrtnosti čovjek je stvar, vaš, koju zgnječiti možeš bez ikakvih skrupula. Zato je on sam „uvijek bio vjernik: nevjerje je meni odvratno“.
Budući svjesni te amoralne besmislice nevjerja, rukovodioci društva nalaze da je neophodno, svrsishodno, korisno – da se „podržava“ vjera, kao temelj moralnih principa mirnog života društva.
I, što je poučno: nekada ti „voždovi“ sami ostaju bezbožnici (i teoretski i praktično); ali vjeru „podržavaju“. Ponekad (i često?) ravnodušni prema religiji kapitalisti daju bogate priloge za hramove, za sveštenstvo, za bogoslovske škole, i kroz to se nadaju da će svoje potčinjene držati u strahu Božijem; a to je ugodno i za njihove kapitalističke djelatnosti.
Vjera, na taj način, za njih predstavlja vrstu „biznisa“, pomoću kojeg lakše drže u pokornosti religiozno-moralnu narodnu masu.
Kakvo ruganje nad religijom, nad Bogom!
Ap. Pavle takav pogled na pobožnost okarakterisao je oštrom riječju – ludilom, izopačenošću uma.
„Zaludna prepiranja onakvijeh ljudi koji imaju um izopačen i nemaju istine, koji misle da je pobožnost trgovina“ (1 Tim. 6:5).
To je istina. I to se ludilo, prije ili kasnije, završava krajnje loše i za same takve kobajagi vjerujuće ljude. Narod, mase, malo-pomalo počinju da shvataju laž i licemjerje svoje gospode; na početku oni postaju isti takvi bezbožnici kao i njihova gospoda; potom, naravno, gube vjeru i u moralne principe. Kraj takve laži je – pobuna. I to je savršeno pravedna osveta: svaka laž na kraju krajeva ruši i sebe samu, i raznosi u vazduh i samo društvo.
Ali čak i ako dopustimo punu iskrenost takve podrške vjere – radi morala i uspjeha u mirnom životu društva – i tada će osnove vjere biti labave. Prije sam ja mislio drugačije; mislio sam da se tim „razumnim“ argumentima zaista potvrđuje ne samo neophodnost, nego i realnost vjere, realnost Boga: „Bog je neophodan, znači, On postoji„.
Ipak, ne treba mnogo razmišljati da bi se uvidjela neosnovanost takvog argumenta. Da, religija je korisna: nemam riječi! „Bog je potreban“. (Neka mi oprosti Gospod što sam se drznuo samo da ponovim njihove riječi!) Ali odatle uopšte ne slijedi neizostavno da On i zaista postoji. Postoji mnogo stvari koje su nam potrebne, ali koje mi nemamo uvijek. Tako da protivnici vjere ispravno negoduju i prigovaraju da takve argumente ljudi navode radi sopstvene utjehe i koristi – jer, to je, zaista, beskorisna obmana.
Mada je pjesnik rekao: „Od t’me niskih istina draža nam je laž koja nas uzvisuje“ (Puškin), to važi samo dok mi iskreno i sa predubjeđenjem vjerujemo u nesumnjivost našeg ideala. A čim počnemo nazirati njegovu lažnost, odmah pada i poštovanje prema njemu, i sva korist od njega. Totem se ruši!
Meni je postalo jasno da se iz korisnosti i neophodnosti nečega ne smije praviti zaključak o njegovom bitiju. I pitanje se u mojoj duši promjenilo: ja moram i hoću da vjerujem – ne zato što je to potrebno, nego zato što to zaista jeste tako. Tek poslije toga ja mogu da prihvatim i korist, tek će tada nje stvarno i da bude, neizbježno će je biti. Nije vjera od koristi, nego je korist od vjere. Ne ide se od smisla života ka Bogu, nego od Boga ka smislu života. To su dvije potpuno različite postavke. Meni je neopisivo draži Sam Bog, sama vjera; da li je to korisno – pitanje je drugorazredno, i od malog je značaja. Važi i obratno: kada bi vjera u Boga, Koji nesumnjivo postoji, vodila u ovom svijetu ka neprijatnostima, proganjanjima, stradanjima, ka smrti – sve bi to za mene bilo ništavno, pošto Boga ima!
Na taj način, pragmatični, svrsishodni aspekat religije, mada u praksi i biva ispočetka koristan, logički je jako sumnjiv: iz nužde se ne smije praviti zaključak o bitiju, o realnosti.
A ja, pak, hoću samo realno postojećeg Boga. I samo to mi daje tvrdu osnovu za moju vjeru. Meni je potrebno neposredno otkrovenje Njega Samog. „Javi mi Se: da razumno (javno) vidim Tebe“, govorim i ja sa prorokom.
I nikakva takva pomagala mene ne utvrđuju u uvjerenju da natprirodni svijet istinski postoji. Doduše, one pomalo i pomažu, t.j. navode me da ga priznam, izazivaju želju za njim; ali ne sa bezumnom obaveznošću. Zato mi je potpuno jasno zašto nevjerujući ljudi ne bivaju ubijeđeni u vjeri i poslije takvih „pragmatičnih“ argumenata. Sve to još uvijek potiče od subjektivnosti, od čovjeka, a ne od Samog Boga. Vjera je Bog Koji nam Se otkriva. Samo takav realizam je i ubjedljiv, i čvrst. Sve drugo je sumnjivo, makar se i činilo potrebnim.
Međutim, u bogoslovlju postoji cijeli pravac koji se bavi pragmatičnim značajem svih dogmata hrišćanstva. On se sastoji u raskrivanju korisnosti vjere i u dogmatu o Trojičnosti, i u ovaploćenju Sina Božijeg, i u Utješitelju Duhu; objašnjava se „dinamički“ smisao, ili blagotvorno dejstvo svih tajanstava na dušu čovjeka. Postoji takav pravac i u inostranstvu. Takozvano „moralno-psihološko“ tumačenje dogmata jeste osnova takvog tipa bogoslovstvovanja.
Uz svu interesantnost i praktičnost takvog bogoslovskog metoda, ja ne samo da mu ne pridajem velikog značaja, nego ga smatram neispravnim i opasnim. Prije svega, zato što takvo objašnjenje ne raskriva suštinsku osobinu dogmata – njihovu faktičku realnost, nama otkrivenu. Zatim, ono hoće da objasni neobjašnjivo: sve je to posljedica racionalističkog umopomračenja, koje negira ili se boji tajni otkrovenja. Na kraju, ono našu dušu prebacuje i odvodi od samih dogmata na njihovu praktičnost; svodi nas sa Božanske osnove na ljudsku, sa otkrovenja na um, sa višeg nas spušta na niže.
Naravno, i tu može biti koristi, – naročito za mladence u vjeri, koji još uvijek traže da sve „razumiju“, „objasne“. Ali ako ovakva teorija prestane da bude pomoćna i uobrazi da je ona sveiscrpna, da predstavlja glavnu osnovu vjere u dogmate – ona će sama sebi da potkopa svoj stvarni temelj, pošto (ponavljamo, da bi se zapamtilo) se svaka spoznaja bazira na realnom otkrovenju objekta, ili bitija, subjektu, a ne na ljudskim – makar one bile i krajnje oštroumne – domišljanjima uma o predmetu. Upravo tako tvrdi i ap. Pavle u Poslanici Korinćanima:
„Kad sam dolazio k vama, braćo, dolazio sam da vam javim (a ne da dokazujem) svjedočanstvo Božije (samootkrovenje), i to ne sa visokom riječi ili premudrosti. Jer dođoh kod vas, koji ništa ne znate osim Isusa Hrista, i Toga raspeta… I riječ moja i propovijed moja ne bijahu u nadgovorljivim riječima ljudske premudrosti, nego u javljanju (otkrovenju) Duha i sile, da vjera vaša ne bude u premudrosti ljudskoj, nego u sili Božijoj“ (1 Kor. 2:1,2,4,5).
I sam Savle se obratio Hristu tek kada mu Se Sam javio i zapitao ga: „Savle! Savle! Što Me goniš?“ Ipak, i taj „razumni“ put – pogotovo za početnike u vjeri, kao i za ljude još nedovoljno izoštrene umom – može donijeti neku, mada relativnu, korist. Um i ovdje može, još jednom, da posluži takozvanoj „razumnoj“ vjeri. Ali ne duboko, ne fundamentalno!
 
Ž) Smisao analogija.
Sada mi je ostalo da razmotrim još jednu uslužnu djelatnost koju um pruža vjeri: analogiju, poređenje.
Imajući u vidu da su religiozne istine nepostižne za um, a da u isto vrijeme čovjek stalno ima želju da sve „razumije“ i „shvati“, religiozne spoznaje su se uvijek okretale poređenjima, da bi „umu“, ili nekom nama već poznatom iskustvu, faktu – barem malo približile stvari koje su nam nepoznate ili koje prevazilaze naš um. Takvih poređenja su pune sve religije. Navešćemo nekoliko primjera iz hrišćanstva.
Bog je Jedan, ali Trojičan u „Licima“. „Lice“ – to poređenje je uzeto iz ljudskog svijeta, da bi ukazalo na samostalnost svake od tri ipostasi Božanstva. Bog – „Otac“: i to je uzeto iz našeg svijeta, zato što je Hristos Sebe nazvao Sinom, a Sin pretpostavlja Oca; i sinovstvo zahtijeva „rođenje“; zato se za Oca govori da On „rađa“, a za Sina da „Se rađa“. Ali šta je to „rađati“ i „rađati se“ kada se priloži ka Bogu – to je potpuno nepostižno. Za Svetog Duha se kaže da On „ishodi“ od Oca kao što toplota „ishodi“ od sunca. Ali kakva je razlika između rođenja i ishođenja, to zna samo Bog. Niko više! U Simvolu Vjere čitamo: „Svjeta od Svjeta“ (Svjetlosti od Svjetlosti), i ovim se pokazuje i jedinosuštnost (sve tri Ipostasi Božanstvene Trojice), i bestrasnost rođenja (Sina).
Na ovome ću se zaustaviti. Koliko su korisna ovakva poređenja? Dostižu li ona svoj cilj? Objašnjavaju li ona zaista ono što je neobjašnjivo? Da li kroz to tajna postaje postižna?
Ispočetka će se neiskusnom misliocu učiniti da je ono što je do sada bilo nejasno poslije uspješnog poređenja iznenada postalo jasnije. Zapravo, to je jedna prilično površna utjeha. Predmet u svojoj suštini ostaje isto onoliko tajanstven, koliko je bio do tada, kao što smo to pokazali na poređenjima „Oca“, „Sina“, „rođenja“, „ishođenja“. Tako i mora biti!
Zbog čega? Ne samo zbog apsolutne nepostižnosti Božanstvenih stvari, nego i zbog jediničnosti svakog bitija uopšte, zbog unikalnosti, neponovljivosti njegove. Svaka je stvar jedinstvena, apsolutna i kao takva neprevodiva ni na šta drugo, ni na kakvo drugo bitije; nikakvim poređenjem, nikakvom drugom riječju neizraziva, neobjašnjiva.
Uprkos tome, analogije nisu beskorisne za početnike; svjesni, pak, vjernici nemaju potrebe za njima. Početniku takva poređenja ne pomažu, naime, da razjasni sam predmet; ona samo ispred njega uklanjaju fiktivne prepreke i time mu olakšavaju prihvatanje nepostižnih predmeta. A olakšanje se to postiže na ovaj način: čovjek je nešto već spoznao, ili prihvatio kao činjenicu koju možda i nije razumio; takav mu se predmet čini nesumnjiv. I kad se on sretne sa drugim, za njega još nespoznanim predmetom, on obično pokušava da ga približi onom predmetu koji mu je već poznat. I tada mu je već lakše da dopusti postojanje novog predmeta, ili da prihvati nepostižnost nekog drugog bitija: kada je prihvaćeno jedno, može se dopustiti i drugo, njemu slično.
Uzeću nekoliko primjera iz samog života.
Kada su predstavnici vlasti došli u Hersonski manastir da pretresaju i hapse[12], pred trpezom je vođa grupe zametnuo sa mnom i drugim monasima razgovor o vjeri.
– Kad pogleda čovjek, – govorio je, gledajući na mene, – rekao bi da ste Vi neki inteligentan čovjek, a ovamo – učite narod basnama.
– Kakvim, naprimjer? – pitam ja.
Svuda okolo stoje naši monasi i članovi komisije za pretres.
– Pa, evo, vi učite o Trojici, a govorite da je Bog jedan.
– A Vi mislite da je to nemoguće?
– Razumije se da je nemoguće: tri ne može biti jedan.
– Vi ste, koliko mi se čini, čovjek obrazovan? – pitam ga ja.
– Da, završio sam realnu gimnaziju.
– U tom slučaju ja Vam mogu pokazati da ne samo da iz tri može biti jedan, nego da i iz sedam može biti jedan.
– E, baš da vidim!? – sa nedoumicom me je gledao moj sabesjednik.
– Vi iz fizike znate šta je to bijela boja: ona izgleda najprostija; mi, čak, kažemo, npr. da ovaj zid nije ofarban, mada je izbijeljen. Ustvari, bijela boja je – najsloženija: ona se sastoji, kao što je poznato, iz sedam drugih boja duginog spektra.
Svako zna da će se, ako se sedam boja propusti kroz staklenu prizmu, dobiti bijela boja. I obratno, kada se kroz istu tu prizmu pusti bijeli zrak svjetlosti, on se razlaže na 7 svojih sastavnih boja.
Vođa grupe se do te mjere bio izgubio, da ništa čak nije ni rekao. Šta se desilo sa njim? Da li je on shvatio dogmat o Trojici? – Ne, nikako! Da li ga je prihvatio? – Još manje! Ali je ovim poređenjem iz njegovog argumenta izbijeno oružje nedopustivosti Trojice – Jedinice, bila je uklonjena prepreka koju je pravila nepostižnost takvog spoja. Kako? Pomoću poređenja sa njemu poznatim faktom spajanja sedam boja u jednu. Mada on ni najmanje nije shvatao tajnu prirode (kao što je ni mi, dragi čitaoče, ne shvatamo, ni dan-danas); ali sam fakat mu je bio poznat, – ili, kako pogrešno govore – „jasan“. I pošto je bilo moguće jedno, moglo se lakše prihvatiti i drugo, ovome slično. Ukrato, ponavljam, lakše je za ne-dubok um; ozbiljan čovjek, pak, će i poslije toga ostati da stoji pred nepostižnom tajnom bitija – ne samo natprirodnog (Trojice), nego i prirodnog (duge).
Uzeću drugi primjer.
Ja dugo vremena nisam znao šta su to „artičoke“. Pitam one koji su jeli taj plod: objasnite mi! Počinju poređenja: jeste li jeli šparglu? – Jesam. – E, to je nešto slično. I tako, ja sada mislim na šparglu, ali ni najmanje nisam sebi razjasnio ukus artičoke.
I ma koliko se trudili da mi „objasne“ kakav je ukus artičoke, ta stvar ostaje unikalna i na drugi jezik neprevodiva. I tek kada sam ja sam probao artičoku, „saznao“ sam kakav joj je ukus. Ali i poslije tog iskustva, ja nisam mogao da objasnim – ni sebi, ni drugim – taj ukus, i čime se zapravo on razlikuje od špargle, od spanaća i t.d. Ne mogu da objasnim, i gotovo. Analogije, dakle, imaju, u suštini, veoma mali značaj, one samo uklanjaju prepreke koje ometaju prihvatanje nepostižnog, još ne spoznanog bitija. Svjesni vjernik, koji je pronašao druge puteve spoznaje, puteve neuporedivo ozbiljnije, neće se spuštati na put analogija, nego će se samo pozvati na fakat, na otkrovenje; pri tome se on neće pobojati da prizna njegovu nepostižnost. Upravo to mi vidimo u priči ap. Pavla o njegovom viđenju „trećeg neba“… Tu riječ, „treće nebo“, on je ipak izrekao, mada je ona nama potpuno nepostižna; njemu je ona, naime, bila prihvatljiva, zato što je sam to preživio. Ali o ostalom on kategorički negira mogućnost objašnjenja: „ne znam – u tijelu li je, ili izvan tijela to bilo“, čuo je „neizrečene riječi“, koje je nemoguće predati na ljudskom jeziku, t.j. ni poređenjima sa bilo čime što je čovjeku poznato ništa objasniti on nije mogao. Sam fakat, pak, za njega je bio apsolutno nesumnjiv: „znam“, „znam“ – ponavlja on uporno (2 Kor. 12:1-4).
Tako je malo značajan smisao analogija: one samo djeci izgledaju kao nešto što se dotiče uma i iskustva.
Ali pošto većina od nas još uvijek ima potrebu za slovesnim „mlijekom“ (Jevr. 5:12), upotreba analogija u religiji je prilično široko zastupljena.
Zato ja smatram da neće biti štete ako navedem nekoliko primjera: možda će nekome zatrebati.
Kako Se ovaplotio Bog u čovjeku a da Se nije smiješao sa njim u nešto novo, treće? – Poređenje: kao što i duša živi u tijelu čovjekovom, ali se ne miješa sa njim, a u isto vrijeme čini jedno živo biće – čovjeka, a ne neko novo, treće biće.
Kako je Hristos mogao da vaskrsne, i kako će vaskrsnuti mrtvi? – Ap. Pavle na to odgovara poređenjem sa biljkama, koje oživljavaju iz već raspadnutog zrna (1 Kor. 15:35-38). Isto to poređenje upotrebio je i Sam Spasitelj (Jn. 12:24).
Kakvo će biti novo, duhovno tijelo? – Može se ukazati na primjer larve, koja se iz lutke pretvara u lepršavog leptira.
Kako se hljeb i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Hristovu? – Poređenje: i svaka hrana i piće se nekim za nas tajanstvenim hemijskim procesom pretvaraju u tijelo i krv čovjeka.
Kako može postojati beskonačnost (vječnost)? Poređenje: i prostor se nama čini beskonačan.
I tako dalje. Uz malo naprezanje uvijek se može naći nešto slično. Tim prije, što čovjek jeste neki obraz i podobije Božije; zato i poređenja između Boga i nas imaju neku osnovu u samom podobiju (sličnosti) našem.
Takva je još jedna od „koristi“ „uma“. Vjera od toga ne postaje „razumna“; ali ju je čovjekovom plašljivom umu lakše prihvatiti, pošto on još nije shvatio nadmoć tajni nad svakim „razumnim“ objašnjenjima i teorijama.
 
Z) Prirodni zaključci razuma u korist vjere.
Nekada se i meni činilo da za um uopšte nema mjesta u oblasti vjere. Ono, strogo govoreći, i jeste tako. Ali u vjeri, odmah uz stvari natprirodne, postoji i oblast prirodnog poretka, koja je sa njima tijesno povezana. Tu ima dosta prostora za prirodne načine spoznaje, koje potom pomažu i u spoznavanju natprirodnog bitija.
Uzeću primjer vjere u Hrista Spasitelja, kao Sina Božijeg. Kako je Bog postao Čovjek – nepostižno je; kako Se u Njemu sjedinio Bog sa čovjekom – pri tome i nesliveno, i nerazdijeljeno – takođe je tajna. Ali da je Hristos kao Čovjek stvarno bio, da je živio na zemlji, istorijski je jasno i nesumnjivo. Ta strana vjere se može bazirati na istim onim osnovama, na kojima se bazira istoričnost bilo kojeg drugog čovjeka: ostali su dokumenti tog vremena; dokumenti (Jevanđelja i Poslanice) kojima svjedoče očevici. To se potpuno jasno otkriva i iz vanjski-istorijskih, i iz unutrašnje-ubjedljivih podataka tih izvora. Između ostalog, iz tog iskrenog i prosto-srčanog tona kojim su napisani, iz mnoštva detalja koji su mogli biti poznati samo očevicima. Svakome ko Sveto Pismo čita prostim srcem postaje do očiglednosti jasno, nesumnjivo vjerodostojno, da su to pisali ne-lukavi i dobrosavjesni očevici.
A ako bi neko zahtio i drugih, vanjskih dokaza, od strane ljudi koji su znali za te događaje ili se koristili Pismom – tragove može da nađe djelimično u prvom, a već od drugog vijeka ih ima pravo mnoštvo.
Ali, ponavljam, sama Jevanđelja, Djela Apostolska i Poslanice kao dokumenti su toliko nesumnjivi po svom porijeklu i sadržaju, da svaki nepredubijeđeni čovjek ne može a da ih ne prihvati. Ja o tome svjedočim i iz sopstvenog iskustva – kao pred Bogom! Mnogo, mnogo puta sam vidio tu vjerodostojnost dok sam čitao Jevanđelje, pogotovo za vrijeme bogosluženja. Vidio sam to prostim razumom, a ne nekim čudesnim otkrovenjem. Nesumnjivost Jevanđelja i Djela Apostolskih meni je izgledala (i danas je tako!) toliko očigledna, da ja nisam mogao a da ne vjerujem svjedočenjima njihovih sastavljača. Može se reći da to već više i nije vjera, nego obično viđenje prošlih događaja.
Danas, kada izučavamo istoriju Cezara, mi ne govorimo da „vjerujemo“ u to, nego, prosto, „znamo“ na osnovu vjerodostojnih svjedoka i unutrašnje nesumnjivosti opisivanih događaja. Na potpuno isti način „saznaješ“ i o događajima jevanđeoske istorije o Hristu Gospodu. A ako su ti dokumenti toliko nesumnjivi, onda se i njihovo svjedočanstvo o Božanstvenosti Isusa Hrista mora prihvatiti prosto, bez nedoumica. I ne samo da se „mora“, nego je njih, jednostavno, „nemoguće“ ne prihvatiti. Neprihvatanje tih svjedočenja jeste čista, protivprirodna tvrdoglavost, protivorazumno nasilje nad samim sobom, nad svojim umom, nad očiglednošću. Ja sam na sebi mnogo puta primjećivao, a i drugima sam govorio, da je, dok čitaš Jevanđelja, mnogo lakše vjerovati, nego ne vjerovati; da ne bi vjerovao u ono što tamo čitaš, moraš – ili da poludiš, ili da zatvoriš oči pred očiglednom istinom. I Sam Spasitelj je okrivljavao Svoje nevjerujuće savremenike baš za surovu, otvrdlu bandoglavost njihovu, koja je i bila uzrok njihovog nevjerovanja:
„Oni (jevreji) ne mogaše vjerovati… zato što je narod ovaj oslijepio oči svoje i okamenio srce svoje, da ne vidi očima i ne urazumije srcem, i da se ne obrate da ih iscijelim“ (Jn. 12:39,40; Is. 6:10). „Jer poljubiše više slavu ljudsku, nego li slavu Božiju“ (43).
I direktno je govorio: „Vi nećete da dođete k Meni“ (Jn. 5:40).
Dakle, prosto, razumno, nepristrasno „istraživanje“ istočnika naše vjere privodi nas ka vjeri.
Ako mi nadalje obratimo pažnju na sadržaj otkrovenja o Hristu Gospodu, to će još više ubijediti naš razum u Božanstvenost Gospoda Isusa Hrista. Ako su izvori istiniti, onda su nesumnjivi i fakti Jevanđelja i Djela. A oni su – javno neobični, sa koje god strane da ih posmatraš. Kada gledaš na čitav zemaljski život Gospoda, od momenta bezmužnog začeća Djeve Marije pa sve do vaskrsenja i vaznesenja Njegovog na nebo, vidiš da je tamo sve – natprirodno. Kad pogledaš na Njegova čudesa i na to kako lako ih je On činio – vidiš da ona govore o Tvorcu svijeta, za Kojeg je isto tako lako vaskrsnuti umrlog sina udovice nainske ili već usmrdjelog Lazara, kao što je i stvoriti svijet ni iz čega.
Kada gledamo kako se Njemu povinuje i sama neživa priroda, – „umukni, prestani!“, i more je u jednom magnovenju utihnulo – mi se i danas divimo, isto kao što su se divili i bivali zaprepašteni u to vrijeme apostoli, koji su padali na koljena pred Njim i kazivali: „Vaistinu Ti si Sin Božiji“ (Mt. 8:27; Lk. 8:22-25). Kada čitamo kako je On istjerao bjesove, u Njemu vidimo Vladiku i donjeg svijeta, bez Čije volje bjesovi ne smiju čak ni u svinje da uđu (Mt. 8:31).
A kada slušamo kako On govori, sa vlašću, grešnicima: „praštaju ti se grijesi tvoji“, mi, zajedno sa jevrejima, s pravom pitamo: „Ko može praštati grijehe, osim Boga?“ (Mt. 9:2). A On odgovara: „Sin Čovječiji ima tu vlast“, – iz čega se jasno vidi da je On bio Bog.
Ali više od svega o Njemu kao Bogu svjedoče Njegove vlastite riječi, koje je On izricao višekratno – i sakriveno, i otvoreno. Time je puno naročito Jevanđelje Jovanovo, mada i drugi jevanđelisti govore to isto.
– „A ko si ti? – Isus im reče: Onaj Koji od početka Jeste“ (Jn. 8:25).
– „Ja sam prije nego što se Avram rodio “ (8:58).
– „Ja i Otac smo jedno“ (10:30).
Jevreji su Ga bukvalno i shvatali – zato su se i hvatali za kamenje i htjeli da Ga ubiju (8:59; 10:31), kao „bogohulnika“. Za to je, zapravo, i bio raspet, i zbog toga su htjeli da Ga kamenuju (Jn. 10:33).
– „Reci nam, Ti li si Hristos, Sin Božiji?“ (Mt. 26:63).
Kada su priveli Hrista na sud Kajafe, ovaj Mu je, poslije bezuspješnih lažnih svjedočenja klevetnika, direktno postavio pitanje:
– Ti li si Sin Blagoslovenog? (to jest, Boga)
– Jesam, – odgovorio je Hristos (Mk. 14:61-62).
Njima se to učinilo bogohulno i osudili su Ga na smrt. A kad je Pilat pokušavao da Ga opravda pred pobješnjelom gomilom, ona je pomahnitalo urlala:
– „Raspni, raspni Ga!“ On je „Sebe Sinom Božijim proglasio“ (Jn. 19:6-7).
A Gospod Se nije odrekao od toga: zato što je vaistinu bio Sin Božiji! Šta je jače od tih svjedočenja Ovoga bezgrešnog?
Sva Njegova najsvetija i najrazumnija Ličnost je za to jemčila, zato što je On govorio istinu i samo istinu. Ni najokorjeliji neprijatelji nisu mogli da Ga okrive ni za šta što je bilo suprotno savjesti i moralnim zakonima.
Ako se ovih nekoliko redova skupi u jednu cjelinu, dobiće se da je, prosto-naprosto, nemoguće ne vjerovati u Hrista, kao u Gospoda!
U Rusiji je bio ovakav slučaj. U kijevskom zatvoru je ležao student-revolucioner. U ćeliji je od knjiga za čitanje bilo samo Jevanđelje. A on je bio bezbožnik. Iz čiste dosade je počeo da čita ovu knjigu. Ispočetka – kako je zapisao on potom u svojoj ispovijedi – bilo mu je nezanimljivo. Naročito su mu bila neprihvatljiva i odbojna čuda. Ali uz dalje čitanje on je počeo da osjeća prijatno zadovoljstvo. Poslije toga mu je sam lik Hrista postajao sve privlačniji – Svet, Krotak, Čist, Nelažan. I, jednog dana, njega su porazile riječi Hrista na oproštajnoj večeri sa učenicima:
Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6)…
Šta je to? Odakle su u svijetu uopšte mogle da zazvuče takve nezamislive riječi?! Do tada je on mislio da je Hristos čovjek, makar i Neporočan, ali ipak samo običan čovjek, kakvi su svi ljudi, kakav je bio i sam taj student. A sada? Da li je on, taj student, ikada mogao da kaže takve riječi: „Ja sam – istina“. Čak i više – „Ja sam – Sam Život“. Apsolutno nemoguće! To bi bilo ne samo smiješno, nego čak i ludo… Pa i drugi ljudi!.. I njemu je postalo jasno: niko, niko na svijetu ne može reći te riječi… I šta to znači??? To znači da Onaj, Koji Se odvažio da ih izgovori, i da ih izgovori sa takvom nesumnjivošću o Sebi – nije bio čovjek.
I – student je povjerovao u Hrista Boga!
…Ta ispovijed (koje se sjećam po pamćenju) bila je odštampana u jednom ozbiljnom zborniku, koji je u Kijevu objavilo religiozno-filosofsko društvo pravoslavnih profesora, naučnika i intelektualaca.
Ne sjećam se više naslova… Kako mi je žao što danas takvih knjiga više ne možeš naći. Kako mi samo nismo cijenili naše, ruske vrijednosti duha! Zaista – mi smo kao jevreji: imali smo oči i nismo htjeli da vidimo, imali smo uši – i nismo čuli (Jn. 12:40).
Da mi je danas barem da je prelistam: avaj, tu knjigu više ne možeš da nađeš.
Evo, uzeli smo jednu stranu hrišćanstva – vjerodostojnost njegovih istočnika; i vidimo kako zdrav razum može da dovede do vjere, kako nam on pomaže. On nam ne objašnjava nepostižnost Bogoovaploćenja; ne daje da se razumije kako Se u Hristu Božanska priroda sjedinila sa čovječanskom; ostaje tajna kako Se od Duha Svetog začeo Sin Božiji u utrobi Prečiste Prisnodjeve. Sve to treba prihvatati vjerom, po povjerenju. Jer, ni sama Božija Majka nije razumjela tajanstvo Bogoovaploćenja koje sa izvršilo u Njoj; a kad je Arhanđel Gavrilo pokušavao malo da je smiri, podsjećajući je na Jelisavetu koja je začela u starosti, – mada to uopšte nije bilo isto što i začeće od Duha, – njemu je ostalo samo da kaže jedno: Bog sve može! – I najvjernija od svih vjernih (drznuću da kažem: Najmudrija, u svojoj najnajdubljoj vjeri, više čak i od Arhanđela Gavrila!), Preblagoslovena je rekla: „Se, raba Gospodnja! Budi mnje po slovu Tvojemu!“[13]… I to se – poslije takve nepostižne vjere – obistinilo!
Velika je tajna Bogoovaploćenja (1 Tim. 3:16). Nepostižna je ona čak i Samoj Djevi, a ne samo anđelima i ljudima. Istorijska priča o tom čudu nad čudima je toliko nesumnjiva, i Lik Djeve Marije, o Kojem su potom uznali svi apostoli i sav svijet, toliko je neporočan, čist, svet i vjerodostojan, da se najprostijim mogućim, nepredubijeđenim umom dolazi do neizbježnosti prihvatanja tog događaja sa najpotpunijim povjerenjem!
Tako je, uopšte, svo Jevanđelje.
Uzeću još jedan primjer. Fakat vaskrsenja iz mrtvih Gospoda Isusa Hrista, kao što je poznato, ima najveće značenje za hrišćanstvo, i to ne samo kao najneobičnije čudo, koje je potvrdilo Njegovu Božanstvenost, nego i dogmatički najvažnije za cijeli svijet: ono govori o onome što očekuje – i nas, i materijalni svijet koji nas okružuje – o duhovnom obnovljenju: „ima tijelo duševno, ima i tijelo duhovno“, govori ap. Pavle (1 Kor. 15:44). I sama „tvar sa nadom iščekuje“ izmjenu (Rim. 8:18-23). Zato je i razumljivo zašto su se jevreji odmah usprotivili prihvatanju tog slavnog događaja, potpkupivši stražare: dođoše učenici i ukradoše Ga (Mt. 28:11-15).
Ah, kako je samo ta laž prazna i lakomislena!
Čak i prostom, djetinjem razmišljanju je očigledna sva besmislenost takve izmišljotine! Od samog početka hrišćanstva blagovjesnici i propovjednici su lako, prostim, zdravorazumnim rasuđivanjem opovrgavali tu lukavu izmišljotinu. Ali za mene od svih načina pobijanja najubjedljivije djeluje odnos najneposrednijih svjedoka, apostola, prema toj laži. Ne znam da li ste Vi, čitaoče, obraćali pažnju na to: tri jevanđelista nisu čak našla za shodno ni da spomenu takvu praznu izmišljotinu! Tako je ništavna bila ona očevicima, da nije zasluživala ni da se piše o njoj!
I samo je jev. Matej ispričao potomstvu, radi pamćenja, o judejskom ludom izumu. Ali i njemu, i svim čitaocima Jevanđelja je do te mjere on bio besmislen, da jevanđelista nije smatrao da je uopšte potrebno da napiše makar jednu riječ protiv njega! To apostolsko ignorisanje je jače od svakog opovrgavanja!
Kasnije, ap. Petar i Jovan, na sudu, pred sinedrionom, jednostavno i odlučno govore da je Hristos vaskrsao; ali čak i ne pominju laž koju su jevreji proturili – krađu tijela. Što je još čudnije, ni sami prvosveštenici, koji su laž i pustili u opticaj, nemaju hrabrosti da je ponove pred učenicima! Za sudije potpuno nezamisliva stvar: u odsustvu optuženih oni su „pustili buvu“ o njihovom zločinu, a kada su se navodni prestupnici (koji su, kobajagi, ukrali tijelo Gospoda) pojavili pred očima tužilaca – oni ćute o njihovom zločinu?! Učeni prvosveštenici su se prepali od nepismenih ribara! Jasno je zbog čega: bilo ih je stid da ponavljaju svoju besmislicu pred tim prostim ljudima, koji su svojim očima vidjeli Vaskrslog! Ti lažovi nisu mogli da smisle ništa pametnije nego da „zabrane“ apostolima da govore „o imenu tom“ (Djela Ap. 4:17-21). Kakav jadan i bespomoćan polažaj sudija! I, kakva sila istine apostola: „Ne možemo ćutati!“ – govore apostoli onima koji im „zabranjuju“ da pričaju. I to sada govori – pazite ovo – niko drugi, do onaj koji se malo prije toga prepao od Kajafine sluškinje, koji se Bogom kleo dok se odricao od Hrista: „ne znam Čovjeka tog!“ (Jn. 18:17).
Izuzetno obrazovani njemački naučnik, Garnak, koji nije vjerovao u Božanstvenost Hristovu, niti u vaskrsenje Njegovo, u svojoj knjizi „Suština hrišćanstva“ izražava čuđenje: kako su se to Hristovi učenici i učenice do te mjere ubijedili u istinitost Njegovog vaskrsenja, da su neustrašivo, čak do smrti, počeli da šire tu vijest po cijelom svijetu?!
I evo, zaista se obistinjuju riječi Hrista Gospoda, rečene učenicima poslije prve njihove propovijedi: „Slavim Te, Oče,… što si utajio ovo od mudrih i razumnih, i otkrio to mladencima“, prostim ribarima (Mt. 11:25). I ap. Pavle je isto to rekao u Poslanici Korinćanima. Nakon što je ukazao na mnoga javljanja Vaskrslog Gospoda (jednom Se On javio „više od pet stotina braće u isto vrijeme, i od njih je većina još uvijek živa, a neki su i počinuli“), apostol, pomenuvši sebe „kao (neki) izrod“ (nedonošče), piše:
„I tako, ja li, oni li, mi tako propovijedamo, i vi tako vjerovaste. A ako se već o Hristu propovijeda da je ustao iz mrtvih – kako onda neki od vas govore da nema vaskrsenja mrtvih? Ako nema vaskrsenja iz mrtvih, onda ni Hristos nije vaskrsnuo; a ako Hristos nije vaskrsnuo, i propovijed je naša jalova, jalova je i vjera vaša. Uz to, mi smo onda i lažni svjedoci o Bogu, zato što na Boga svjedočimo da je vaskrsao Hrista, Kojeg nije vaskrsnuo… Ali Hristos ustade iz mrtvih, prvijenac iz mrtvih“ (1 Kor. 15:5-8; 11-15,20).
Kao što vidimo, vaskrsenje Hristovo je za apostola bilo toliko nesumnjiva činjenica, da on nije nju htio da utvrdi i da dokaže, nego je na njoj zasnivao i buduće vaskrsnjenje svih, i svoju vjeru, i podvige svoje, i sav moral.
I zaista: kako je sve bilo gotovo banalno prosto: apostoli su vidjeli Vaskrslog. Kako tu da ne budeš ubijeđen? A ako su vidjeli, onda i – „ne možemo ćutati„.
Tako je sve prosto, jasno i razumljivo i za um!
I nad sobom, već, moraš bukvalno da činiš nasilje, da se prevratiš u poludjelog, da bi mogao da se tako uporno protiviš očiglednom faktu! Đavolska otupljenost i ogluvljenost! A tada i Sam Bog skriva Sebe od takvih bogoboraca.
Kada bismo danas htjeli da opovrgnemo pustu izmišljotinu jevreja – što se obično i čini – bilo bi to prilično lak posao, čak i za mladalački uzrast. Baš tako. Moliću lijepo, a kako su to učenici, koji su bili toliko plašljivi, da su se maltene svi razbježali kada su zarobili Hrista, a Petar Ga se odrekao i pred sluškinjom – kako su se to oni odjednom osmjelili da nenaoružani idu prema grobu, koji je bio okružen vojničkom stražom, da bi Ga ukrali?
Kako je mogla usnuti sva straža, koja je baš za to i bila postavljena, da bude budna? I kako ona nije čula čak ni šuma kradljivaca?! Avaj, bez šuma se kamen nije mogao odvaliti.
Poslije toga lopovi, koji su, je li, došli da kradu, nonšalantno od mrtvaca razmotavaju plaštanicu, koja se zbog krvi tvrdo zalijepila za tijelo Njegovo? Potom je pažljivo slažu, a peškir nad glavom – odvajaju na stranu; onda sve to lijepo ostavljaju u grobu i odnose samo tijelo?! Jer, za to im je trebalo vrijeme; a lopovi se obično žure, pogotovo kad im je iznad glave straža, pa makar ona i tvrdo spavala: stražari su se, valjda, ipak, mogli i probuditi!
Kakve bajke za djecu!
A i što bi učenici krali mrtvaca?!
Naprotiv, oni bi baš tada morali da Ga se potpuno odreknu, kao od čovjeka koji ih je zaveo! Kakva im sve obećanja On nije davao – a sad je umro kao posljednji čovjek?! Pričao je o vaskrsenju, a sada leži pod kamenim pečatom?! Obećavao im je da će kroz njih sav svijet pokoriti Svojem učenju, a sada su i sami učenici prinuđeni da se razočaraju?!
Njima ništa drugo ne bi preostalo, nego da se raziđu po svojim selima galilejskim, i sa tugom da se opet vrate ribolovu i obrađivanju zemlje?!
Kakav je tu smisao – da uzmu tijelo i da svuda unaokolo viču: On je vaskrsao?!
A to baš i nije bio neriskantni poduhvat: lopove obično traže, i nalaze, a zatim i kažnjavaju. Zar bi se na njih smilovale vlasti?
I, na kraju, glavno: zbog čega bi od sebe oni pravili lažove? U ime čega? U čiju korist? Pa tu i najobičniji čovjek ne bi htio da laže! Ti ljudi, koji su ostavili svoje očeve, majke, žene, počeli su odjednom da lažu?!
Oni su Njega ispovijedali za „Sina Božijeg“, Sam On je Sebe imenovao tako, – i odjednom – da Njega, mrtvog, kradu?
Boga da kradu? Bogu da pomažu lažju?!
Kakve budalaštine!
Kasniji protivnici hrišćanstva su shvatili glupost i prazninu te laži, pa su počeli da izmišljaju druge: da je Hristos samo bio izgubio svijest, da su učenici i mironosice imali halucinacije (Renan), i t.d…
Ali ni to ni zeru nije inteligentnije, i lako se ruši običnim zdravim razumom.
Na sličan način može se pokazati i realnost, nesumnjivost, stvarnost javljanja Vaskrslog Gospoda apostolima, koja su poslije toga uslijedila. Navešću dva svjedočenja.
Po naređenju anđela Gospodnjeg, učenici su se – poslije prvih susreta sa Vaskrslim Isusom – zaputili u Galileju i počeli da se bave svojim poslovima. Jednom su se sakupili u grupu od sedmoro ljudi. Bližila se noć. Petar, nikoga ne zvavši, za sebe govori: „idem da lovim ribu“. Tu su bili i Toma, Natanail, Jakov i Jovan Zavedejevi, i još dva učenika. Jevanđelista – očevidac zbog nečega nije smatrao da je potrebno da zapiše i njihova imena; a da je neko „stvarao“ tu priču ni iz čega, on bi sigurno zapisao i imena te dvojice – „da se ne posumnja“… Oni govore Petru: „Idemo i mi s tobom“. Svu noć su lovili: ništa nisu ulovili. A kako su lovili? U krajnjem slučaju, barem je Petar bio potpuno „go“ (Jn. 21:3,7).
Zatim im Se Hristos javlja pred jutro; veli im da zabace mreže nadesno od lađe; oni tada hvataju mnoštvo ribe. Petar se – poslije Jovanovih riječi „to je Gospod“ – nečim opasava po bedrima, baca se u vodu i pliva prema Njemu. Ostali su doplovili: bilo je nedaleko od obale, „oko“ 200 lakata, t.j. oko 50-60 metara… Prebrojali su ribe: velikih je bilo 153…
Bože, Bože! Kakva jasna slika! I slijepac može da vidi sve to, kao živo!
Nema potrebe ni za kakvim pomoćnim sredstvima! Dovoljno je imati najprostiji mogući um, da bi se uvidjela sva istinitost nesumnjivih događaja! Čak o „golotinji“ nije zaboravljeno…
Drugo svjedočanstvo. Ap. Pavle, odgovarajući Korinćanima na pitanje o budućem vaskrsenju mrtvih, poziva se prije svega na fakat vaskrsenja Hrista. A taj se fakat zasniva na mnogim javljanjima Njegovim poslije vaskrsenja: javio Se Simonu Kifi (Petru), i još dvanaestorici; jednom Se javio „više nego pet stotina braće“ hrišćana, „od kojih je većina i dan-danas živa, a neki su i počinuli“. Javio Se Jakovu, zatim svim apostolima. Na kraju, „javi Se i meni“, kao nedonoščetu, prije vremena rođenom djetetu (1 Kor. 15:5-8). Ovdje, osim fakata pojedinačnog javljanja Petru i Jakovu, – o posljednjem se čak i ne spominje u Jevanđeljima – obraća našu pažnju samo na javljanje pet stotina braće. Tu nije toliko važna sama ogromna količina uvidjevših, koliko su važne riječi ap. Pavla koje slijede za tim: „od kojih je većina i do dan-danas živa“.
Tu je Poslanicu apostol napisao za Korint, gdje je protiv njega bila ustala cijela grupa protivnika. I ako se dopusti da je on mogao reći neistinu, t.j. da nikakvih svjedoka koji su „i do dan-danas“ živi – kakvo bi on oružje tom lažju dao u ruke svojim protivnicima! Očigledno je da je govorio o činjenici koja je bila poznata svima!
Neću se više rasprostirati o drugim podacima, kojima bi naš um mogao da se koristi u prirodnom slijedu logičkih rasuđivanja. Svako može da čita Jevanđelja i Djela Apostolska, i da se ubijedi, sa očiglednošću, u njihovu istinitost.
Zato misionari obično ne filosofiraju pred svojim slušaocima, nego prosto opisuju jevanđeoske događaje; oni dejstvuju istinom na one koji ih slušaju i obraćaju ih ka vjeri u Hrista.
Zbog toga pravoslavni svijet – naročito pravoslavno-ruski – bez ikakvih sumnji prihvata istinu o vaskrsenju Gospoda, raduje se neiskazanom radošću na Vaskrs, i u radosti svojoj dolazi do cjelivanja u svetom hramu!
Zbog toga mi još 51 put, nedjeljama, trijumfujemo i proslavljamo Vaskrslog Spasitelja svijeta, i vjerujemo u to ne samo srcem svojim, nego i svim svojim razumom. Zato mi svake nedjelje pjevamo:
„Voskresenije Hristovo vidjevše (makar i preko drugih), poklonimsja svjatomu Hristovu voskreseniju…“
 


 
NAPOMENE:

  1. U knjizi „Božiji ljudi“ (poglavlje „Optina“) mitropolit Veniamin je stavio priču jednog od stanovnika Optine Pustinje (o. Jolja, koji je bio svjedok posjete L.N. Tolstoja prep. Amvrosiju Optinskom (+1892.)): „Otac Jolj, stari monah, ispričao mi je malu epizodu iz života L. Tolstoja, koja se odigrala u skitu. Tolstoj je tada dugo govorio sa o. Amvrosijem. A kada je izašao od njega, lice mu je bilo tmurno. Monasi su se, znajući da je kod o. Amvrosija čuveni pisac, bili iskupili u blizini vrata njegove kelije. Kad se Tolstoj zaputio prema vratima skita, starac im je, sa uzdahom, tvrdo rekao: „Nikada se on neće obratiti Hristu! Gordo-ost!“
  2. Popis stanovništva vršio se krajem 1936. – početkom 1937. godine. Anketirani su morali da, između ostalog, odgovore i na pitanje o njihovoj vjerskoj pripadnosti. Popis je bio proglašen „štetnim“, rezultati nisu bili objavljeni. Njega spominje pisac L. Pantelejev u svojoj knjizi „Vjerujem…“ (L. 1991., c. 63-65).
  3. Organizator i duša „zlatoustog“ kružoka bio je episkop (tada – arhimandrit) Teofan (Bistrov) Poltavski, koji je sa studentima izučavao djela svetih otaca „preko programa“. Svoj naziv kružok je dobio zato što su studenti poznanstvo sa svetootačkim djelima počinjali sa djelima sv. Jovana Zlatoustog.
  4. Profesor Kijevskog univerziteta sv. Vladimira, protojerej Pavel Jakovljevič Svjetlov – autor kursa apologetičkog bogoslovlja, sastavljač izuzetnog bibliografskog djela: „Šta čitati iz bogoslovlja: Sistematski vodič po apologetičkoj literaturi na ruskom, njemačkom i engleskom jeziku“ (Kijev, 1907.).
  5. Filosof, pisac, publicista Leontjev Konstantin Nikolajevič (1831. – 1891.) je dugo živio u Optinoj, radeći nad svojim djelima sa blagoslovom prep. Amvrosija. Na kraju života primio je tajni postrig u monaštvo sa imenom Kliment.
  6. barin – gospodin (prim. prev.)
  7. Uzgred budi rečeno, ljude slabe umom i vjerom možemo podsjetiti na savremeno učenje o neobičnoj sposobnosti sažimanja materije. Meni blizak čovjek, profesor fizike Frankfurtskog univerziteta, J-ki,ispričao mi je (u Parizu) da se, teoretski, svo čovječanstvo svijeta može smjestiti u jednu običnu čajnu kašiku. I to nije šala! (M.V.)
  8. okajani – nesrećni, grešni, pregrešni (prim.prev.)
  9. „Sve je iznad (više) smisla“ (prim.prev.)
  10. Ta se riječ kod mene zamjenjuje sa „unutrašnja“. (M.V.)
  11. „Hriste, Svjetlosti istinska, Koji prosvjetljavaš i osveštavaš svakog čovjeka,… da naiđe na nas svjetlost lica Tvojega, – i da tada u njoj uvidimo svjetlost nepristupačnu“.
  12. O tome kako ga je uhapsila sevastopoljska „če-ka“ mitropolit Veniamin piše u knjizi – memoarima „Na granici dvaju epoha“.
  13. Evo, ja, raba Gospodnja! Neka bude sa mnom po riječi Tvojoj!

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *