O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI

 

O VJERI, NEVJERJU I SUMNJI
 

Dio I

DJETINJA VJERA
 
Još davno se u meni kupio materijal o vjeri i nevjerju. Može se čak reći da je sav moj život bio isprepleten tim pitanjima – na ovaj ili onaj način. I do današnjeg dana ja ŽIVIM U ATMOSFERI TIH PITANJA: sve ostalo se vrti oko njih, ili njima biva presjecano. Na te teme sam čitao lekcije na Sankt-Peterburškoj (SPb) Duhovnoj Akademiji i na Pariškom Bogoslovskom institutu, kao i na različitim javnim nastupima. Imam i neke zabilješke-konspekte. I evo, ove, slobodne sedmice, zapisaću ponešto.
+ + +
To neće biti neizostavno „lekcije“, nego, prije, „autobiografske“ zabilješke o tome kako sam ja u životu preživljavao pitanja o vjeri, šta sam i kako mislio o njima. Biće to nešto poput „ispovijedi o vjeri“.
I, volio bih da to opišem živo – jer, sve to sam ja stvarno preživljavao. Biće to zabilješke srca, naknadno obučene i u forme uma.
+ + +
A nekome možda i posluže: ljudi liče jedni na druge.
+ + +
Počeću sa tim, kako sam počeo sebe da pamtim sa vjerom.
+ + +
Naravno, ne sjećam se kako i kada je majka u moju dušu posijala prve riječi i misli o vjeri… Moje najdublje sjećanje mene već zatiče kao vjernika – što su bili i moji roditelji, što su, uostalom, bili i svi ljudi koji su nas okruživali, ljudi iz „proste“, gotovo seljačke klase. Otac moj je bio pisar na imanju B., a majka kćerka đakona iz sela Sofinki.[1] Otac je kao dječak još bio kmet. Nikakvih „bezbožnika“ ja u svom djetinjstvu nisam vidio, niti sam za njih bio čuo. Svi oko mene su vjerovali bez ikakvih sumnji. Svijet Božiji, natprirodni, bio je isto onoliko realan, koliko i ovaj zemaljski. Bukvalno – nikakve razlike. Ja se čak i ne sjećam: kad sam prvi put saznao da postoje i – bezbožnici? Ne sjećam se ni utiska od tog novog saznanja. U svakom slučaju, to nije na mene ostavilo, očigledno, nikakav utisak – ako ni zbog čega, a ono zbog toga što u mom pamćenju nije ostalo ništa naročito vezano za to… I tako, ja sebe pamtim kao oduvijek vjerujućeg! I mogu da kažem: nikada nisam bio nevjernik. Ipak, znam šta je to stanje sumnje i nevjerja; o tome ću pisati kasnije.
… Da poslije ne zaboravim: zapisaću jedan razgovor na ovu temu (i uopšte, neću se nešto posebno brinuti o „sistemu“ zabilješki: nije on baš toliko ni važan). Jednom, kada sam bio u Moskvi, posjetio sam poznanika kojeg sam veoma poštovao, Vladimira Aleksejeviča Koževnikova[2]. Bio je to čovjek ogromne erudicije, što se ono kaže – pravi učenjak. Njegova biblioteka je imala na hiljade knjiga. Znao je sve glavne evropske jezike. Napisao je i nekoliko radova (nedovršenih) o budizmu…
Nedugo do svoje smrti, on se razbolio od strašne vrste groznice, koja ga je bacakala tamo-amo po postelji, kao perce… Svratio sam da ga obiđem. On je ležao u postelji i savršeno mirno vodio besjedu. Između ostalog, pokazujući rukom na hiljade knjiga koje su stajale na policama, sa nezlonamjernom ironijom je rekao:
Sve sam ja te budale pročitao; ipak, vjeru nisam izgubio. Ja sam uvijek vjerovao„.
Skončao je mirno. Carstvo Nebesko tvojoj duši, rab Božiji Vladimir…
Među knjigama koje je napisao nalazi se i nekoliko brošura o vjeri: one su proste po izlaganju, ali veoma duboke… Sada se ne sjećam tačnog naslova. Ali potražiću i kasnije zapisati: one vrijede da ih pročita svako ko se interesuje tim pitanjima – nesumnjivo će imati koristi od njih.
+ + +
Prvi utisak koji je u mojim uspomenama vezan za vjeru je – Vaskrs. Za Vaskrs se pripremala sva naša porodica – kao i sve – još dugo prije samog praznika. I to je iščekivanje sve više raslo.
U subotu uveče u kući se govorilo o noćnoj službi za Vaskrs. Ja još nijednom do tada nisam bio na službi: bio sam previše mali… Vjerovatno, tada mi je bilo oko 4 godine… I strašno sam htio da budem na službi. Počeo sam da preklinjem majku da i mene povede sa sobom u crkvu… Očekivao sam da se desi nešto veličanstveno. Malo moje srdašce treperilo je od nastupajuće radosti. Mama (ona je u porodici bila glavna) je obećala; ali mi je savjetovala da ranije legnem na spavanje. Odmah sam, sa nadom, usnuo; nažalost, probudio sam se kada je već svitalo. Naši su se već bili vratili iz crkve (obično su za tu priliku davali konje sa „imanja“)…
Ispalo je da su oni mene samo utješili obećanjem, ali me nisu poveli. Stariji brat, Miša, već je bio udostojen te radosti. Bilo mi je krivo. Ali sam ubrzo zaboravio na svoju tugu. Vaskršnja radost je i mene obuzela i ponijela naprijed. Dječija je tuga, kao jutarnja rosa, nedugovječna… A sljedeće godine sam već bio sa zajedno sa svim našim… Ne sjećam se svega: samo je radost bila neobična… I pored svega ostalog – kada se pjevalo „Hristos Voskrese“ i obilazilo oko crkve – pucali su (barutom) iz topa, kojeg su ko zna kako sačuvale gazde.[3] Bilo je strašno, ali je i zahvatalo duh. Sve se slijevalo u sveopšte nadahnuće; još su bili zapalili burad sa smolom… Noću je to bilo lijepo… Sjećam se, oko hrama su žene postavljale „pashe“ (vaskršnje kolače bez kvasca) i ofarbana jaja; a u „pashu“ su se utiskivale svijeće… „Baćuške“ (sveštenik, đakon i đačić) su išli, pojali i škropili ih svetom vodicom (poslije Liturgije); žene bi odmah poslije toga u krpe umotavale kolače i trčale kućama… Vatri je bivalo sve manje. Žarevi su dogarali dremljivo, baš kao da su se preko noći umorili… Zora je počinjala da svijetli… Vozili smo se na konjskim kolima. Pod točkovima kola i kopitima konja još je koje-gdje krckao led: biće da je tada Vaskrs pao rano. Kod kuće su otac i majka tri puta otpjevali „Hristos Voskrese“ i mi smo se sa radošću omrsili slatkim pashalnim kolačem, perecima, jajima… Bilo je radosno na mom dječijem srcu… Poslije toga smo odmah legli na spavanje, poslije gotovo neprospavane noći. Oko 11 sati ujutro probudili smo se za ručak. Ali već tada one trepetne radosti nije bilo. Neka mirna tišina je blago provejavala u duši… Poslije toga – igra sa jajima na ulici, gdje su se iskupljali svi ljudi koji su radili za „gospodu“. Ni o kakvoj socijalnoj nejednakosti, razumljivo, nije se ni razmišljalo: srce je bilo radosno; hrana je bila ukusna; duša je bila čista; sve unaokolo bilo je radosno. Šta od toga ima ljepše? Zaboravljao se cijeli svijet!.. Srećno vrijeme…
+ + +
Već mnogo poslije toga ja sam obratio pažnju na to – kako su sveštenici na Vaskrs dolazili u posjetu i u našu kuću… Poslije posjete gospodi, baćuška je išao po „dvorištu“. Čekali smo. Pred ikonama je gorjelo zeleno kandilce. Sve je bilo čisto… Mi, djeca, stražarili smo – kad će se pojaviti „ikone“.
… „Evo ih, idu, idu!“ Naginjući se kroz niska vrata, „baćuške“ su otpjevale kratki moleban, pohristosovali se; tata je nešto (vjerovatno, srebreni petak), snebivajući se, neprimjetno tutnuo u ruku baćuški i zamolio da „prisjednu“. Predložili su im da se pogoste: odbili su… dvije-tri riječi, i svi su otišli…
I tek tu sam osjetio da je praznik „došao“ i u našu kuću. Sve dok nisu došle „ikone“, tačno je nešto nedostajalo. Šta je to bilo – ne znam, i nemam namjeru čak ni da objašnjavam; ali, ta se uspomena urezala u moje pamćenje zauvijek… I poslije sam mislio: kako nerazumno postupaju ljudi kada na taj dan ne primaju u kuću „baćuške“! Kakve radosti oni lišavaju sami sebe… Baćuške, vjerovatno, čak i ne podozrijevaju, kakva radost ulazi u kuću sa njima – oni su navikli. A za mene je to bila kao Božija posjeta…
Može biti, i danas, kada mi, duhovnici, posjećujemo ljude sa molebnima na praznike, i oni takođe osjećaju radost od nas; ili: kroz nas – od Boga!..
+ + +
Još se sjećam kako me je baka (Nadežda – Carstvo joj Nebesko – bila je sveta smirenica) vodila u crkvu koja je stajala na brdu, dvije vrste od našeg kućerka. Vodila me je da se pričestim Sv. Tajni. Tada su na mene nadijevali čistu šarenu košuljicu sa cvjetićima, sjećam se – bilo je ljeto – i to mi se takođe mnogo dopadalo. Utisaka od Sv. Pričešća u tom ranom djetinjstvu ja se ne sjećam; ali se ovoga sjećam: ostalo je samo lako osjećanje mira i tihog, blagogovejnog, bezglasnog, sabranog toržestva: tačno kao da sam tog puta postao odrastao, ozbiljan…
Jednom smo baka i ja zakasnili na pričešće. Bilo mi je krivo… Zašto su uz mene vodili jedno od djece (brat Mihajlo je bio stariji dvije godine, ali njega nisu vodili sa mnom) – ne znam… Da se već tada nije nazirao Promisao Božiji o meni, nedostojnom?
Kad smo već kod toga, da kažem nešto i o svetoj baki našoj. Mama mi je pričala da je đedo nije oženio po svom izboru, nego po volji roditelja, kako se to obično i radilo u starim vremenima kod prostih seljačkih i duhovničkih porodica. Bilo je to ovako. Jedne zimske večeri đedov otac Vasilije (Orševski) uđe u kuću; a đedo, Nikolaj, tada još mladić (zbog nečega nije bio završio učenje u duhovnim školama), ležaše na peći.[4]
– Nikolaj, o, Nikolaj! – govori našem đedu njegov otac.
– Šta je, baćuška?
– Ja odlučio da te ženim.
– S kim, baćuška? – interesuje se ženih.
– Ama, evo, od oca Vasilija (u tom selu, Orševki, bio je još jedan đakon, takođe Vasilije) hoću da za te uzmem Nadeždu.
– Baćuška? Pa zar onu rošavu?! – buni se nezadovoljni i neradi mladoženja. A baka je u djetinjstvu odbolovala boginje, i na licu joj je bilo ostalo nekoliko krupnih pjega, mada one uopšte nisu kvarile izgled njenog lica.
– Šta?! – razgnjevio se otac đakon. – Pa kako ti to tako? Ko sam ja tebi: neprijatelj, ili otac? Znam ja koga tebi biram. Deder, silazi s peći!
Đedo siđe; a otac njegov uze pritku, pa po leđima: jednom, drugi put, i – „pouči ga“.
– Oprosti, baćuška, zapomagao je đedo. Uzeću i rošavu, i grbavu, kakvu god – tvoja volja!
Tako je i bilo: oženio ga je. I kako je mudar bio njegov izbor: đedo nije bio baš sasvim mirnog karaktera; kasnije je veoma mnogo pio. Imao je veliki pčelarnik, nekoliko stotina košnica: trgovina, med i medovača; a na parohijskim službama stalno se pijucka; malo-pomalo, postao je alkoholičar. Posljednjih 18 godina života (umro je u 71-72. godini) je čak izgubio zdrav razum, podjetinjio je. Živio je malo kod nas, malo kod druge kćerke – Ane Sokolove (takođe krotke svete žene, udate za pojca Jakova Nikolajeviča). Bio je vrlo tih; samo se šalio i smiješio. Niko od djece ga se nije bojao… Umro je kod tetke Ane; njegovu smrt ja nisam vidio.
I gle, takvom nemirnom ženihu Gospod je poslao smirenu ženu Nadeždu! Ona se nikada nije žalila, nikada nije roptala na đeda: uvijek je bila tiha-pretiha, ćutljiva i krotka.
Da, može se reći – „sveta“. Apostol Pavle često u poslanicama piše za hrišćane: „Pozdravljaju vas svi sveti, posebno koji su iz doma Ćesareva“ (Fil. 4:22); „Pozdravljaju vas (Korinćane) braća sva“ (1 Kor. 16:20); „Pozdravljaju te svi koji su sa mnom. Pozdravi sve koji nas ljube u vjeri“ (Tit. 3:15). Prvi hrišćani su živjeli sveto, ostajali su u porodicama, sa muževima, sa ženama, sa djecom – ili, čak, i kao robovi. I evo, moja je baka bila uistinu takva.
Zbog toga ju je Gospod spodobio neobično tihe smrti, za koju se mi i molimo: „Hristianskija končini života našego, bezboleznjeni, nepostidni, mirni – u Gospoda prosim“[5]. Toga se sjećam. Meni je tada vjerovatno bilo sedam, ili možda šest i kusur godina. Spavao sam sa svojim malim bracom Sergejem na velikom krevetu. Ostali su spavali na podu. Baka – na ležaljki (dodatak na velikoj ruskoj peći, sa boka, za toplo ležanje i san)… Baka, koliko se ja sjećam, nikada ni od čega nije bolovala. Bilo joj je tada 71 – 72 godine, vjerovatno. Ali već je bila mnogo slaba. Mora da je zbog toga lampa bila prigušena. Odjednom – čujem (ili je to poslije mama pričala?):
– Nataša! (Zove baka moju mamu.) Serjoža se otkrio u snu (t.j. zbacio je sa sebe dekicu): pokrij ga.
Očigledno je bilo da je već bila mnogo slaba, čim nije mogla sama da ustane. Mama, koja je i inače bila veoma osjetljiva i brza, istog je časa skočila sa poda i pokrila braca. Tu sam se i ja skroz razbudio. Mama je htjela opet da legne da spava, ali je baka odjednom počela da diše nekako neobično teško. Mama je to čula i prepala se. Prišla joj je, pogledala je i pozvala tatu:
– Otac, otac! Ustaj, sa babom nešto nije u redu.
Mama se usplahirila. A otac je uvijek bio spokojan: a i zbog čega se brinuti u ovom svijetu? Pa i hahlacka[6] (Fedčenko!) prostodušnost je bila duboko usađena u njega (jezdili na volujskim kolima Ukrajinci: sve „lagano-po-lagano“). Tata je ustao, pogledao na baku i sasvim mirno rekao:
– Baba umire.
Mama je počela gorko da plače… Svi su se probudili… Ja – ne sjećam se tačno, ali mi se čini da se nisam mnogo uzbudio. Tata je zapalio voštanu svjeću i prišao baki:
– Baba, prekrsti se! (Vjerovatno, imala je još toliko snage.) – Uzmi svijeću u ruke.
Uzela je. A potom još nekoliko puta uzdahnula duboko. I savršeno tiho umrla… Mama je zaridala… Trećeg su dana babu sahranili. I nosili su je po istom onom putu, po kojem smo ona i ja išli da se pričestimo. Ja sam išao ispred kovčega i nosio ikonicu… Sahranili su je na groblju – na lijevoj strani, skoro tik uz kapelu. Sveta. To je, čini mi se, bilo rane jeseni – vjerovatno, još u septembru (približno 1886. – 1887. godine). Pola godine kasnije skončao je, kod druge kećerke, u selu, i bolesni đedo.
Ja do dan-danas ne samo da pominjem u molitvama svoju babušku, nego, kada mi biva teško na duši, ja je molim da se ona pomoli za mene, tamo, kod Boga: njena molitva, smirena i čista (naravno, ona je bila čistog života), dolazi do Boga.
Sjećam se kako sam „govio“[7]. Bilo je to 5 godina poslije bakine smrti…
Sveštenik, o. Vladimir, primao je ispovijed na desnom klirosu. I, koliko se meni čini, nevinu dječicu ispovijedao je u gomilama, po petoro… A i kakve smo mi tada grijehe imali? A imali smo. Već smo ih imali… Avaj! I odlično se sjećam, kako sam se, poslije ispovijedi, radostan, sa brda strmoglavio ka kući, bukvalno sam na krilima letio: tako mi je bilo radosno na duši! I već poslije ispovijedi nije se preporučivalo jesti. Mama, takođe radosna zbog nas, što smo se očistili (a narod govori: „spravili se, ispravili se“), laskavo govori:
– De, djeco, liježite što prije: da nešto ne zgriješite. Sutra – pričest!
A mi smo, zaista se plašeći da savjest svoju ne uflekamo, ni riječju, ni mišlju, odmah skočili u postelju; usnuli smo bezmetežnim snom nevinosti. Sljedeći dan smo se „spodobili“ pričešća… Još je bilo radosnije, nego juče, i nama, i roditeljima. Oni su tada bili posebno nježni prema nama… Sveta tišina i ljubav ulazili su sa pričesnicima u kuću: „Bog ljubavi i mira“ ulazio je sa nama u dom (2 Kor.13,11).
Svi su nam čestitali; dobro nas ugostili; jučerašnji post je danas bio bogato nagrađen.
+ + +
Svima je poznato da je za djecu savršeno normalno i realno postojanje drugog svijeta. A pošto se ja gotovo ničega ne sjećam iz svog djetinjstva, zapisaću ponešto iz života druge djece.
Jedno trogodišnje dijete – piše meni njegova baba Š. – dugo se muči kašljem. Pred snom govori svojoj babi:
– Babuška! Ako u snu vidiš anđele, reci im da me prođe kašalj: mnogo sam se umorio od njega!
Druga baba, koja je došla da posjeti kćerku koja je umirala od tuberkuloze, pričala mi je o unuku Aljoši:
– Moja se kćer udala za komesara. On joj je zapovijedio da čak i ne spominje Boga. A meni na grudima visi krst. I Aljoša vidio.
– Babuška! Šta ti je to?
– Sat, – odgovoram ja, – mili moj!
A on se približio i osluškuje: ne kuca. Nije povjerovao.
A zvono je na praznike ipak zvonilo. Ni sama ne znam kako, ali on je ipak nekako čuo za Boga. I, jednog dana, govori on meni:
– Bako! Povedi me u crkvu; samo jednom, samo jednom da pogledam na Boga – i neću više.
Često, u najmlađem uzrastu, djeca brkaju sveštenika sa Bogom. U Bugarskoj sam sreo 4-godišnjeg dječaka koji je, kada me je vidio, brzo potrčao kod oca u prodavnicu i glasno zavikao: „Bog, Bog ide!“ Dao sam mu poklončić.
U Njujorku (1933. godine) me je jedan crnokoži dječko pitao (na engleskom):
– Ti si Bog?
– Nisam.
– Ko si onda? Majka Božija?
– Nisam. Ja sam episkop.
Nije shvatio… Nije, vjerovatno, čuo za tu riječ.
– Sveštenik, priest, priest! – govorim.
Sasvim majušno dijete doveli u hram. Kad se vratilo kući, pitaju ga:
– I, šta si vidio u crkvi?
– Doš’o Bogo, pustio dim (iz kandila) i otiš’o. I to ti je sva služba.
Sedmogodišnja djevojčica Sonja. Majka joj se razboljela. Govorili su o njenoj smrti. Ali ćerkica je bila sasvim spokojna. Kada se njena majka najviše žalila na bolove i plašila se smrti, Sonja joj je prišla i pitala je:
– Mamo, što se ti bojiš smrti? Pa ti si mi pričala da je u raju mnogo lijepo kod Boga. A ti nećeš tuda da ideš?
Ne znam šta je majka odgovorila.
Sonju su često pričešćivali, i ona je to mnogo voljela.
U Njujorku jedna majka vrlo često pričešćuje svoju djecu, Petra i Pavla, plavušane. I kako ja volim da ih pričešćujem! I oni vole. Baš kao da su anđeli.
Padaju mi na pamet i malo odrasliji „anđeli“, kadeti Donskog korpusa (u gradu Bileće, Jugoslavija). Za ispovijed su se pripremali po grupama (2-3 voda – klase).
Jednom, poslije pričešća, došli kod mene dva momka, sa svojih 16-17 godina… Čisti, lijepi. Kucaju. Primam ih.
– Što ste došli? – pitam ja.
– Onaako…!
Sjedaju. Ćutimo… Sjede… tihi…
– I, kako se osjećate? – pitam.
– Lijeepo! odgovara jedan.
Drugi dodaje:
– Kao da je Vaskrs!
Još su poćutali. I meni je bilo radosno da, ćuteći, sjedim sa njima. A onda jedan govori zamišljeno:
– Zamisli samo! Zbog čega nam je Bog dao ovakvu radost!.. Samo zbog toga što smo se ispovijedili (t.j. grijehe otkrili)…
Posjedili su malo, i otišli. A u meni je ostao osjećaj da su mi u posjeti bili pravi anđeli… I danas se radujem kad se njih sjetim.
Drugi kadet, iz istog korpusa, pametan momčić, „prvi učenik“ u vodu, poslije pričešća mi je rekao da se on, odjednom, osjetio tako fizički „lako, kao da sam postao lakši za nekoliko kilograma“… To zaslužuje pažnju: čovjek se oduhotvoruje kada se sjedinjuje sa Hristom. I On je, poslije Vaskrsenja, dobio duhovno tijelo, koje nije imalo ni težinu, ni gustinu; zato Se On pojavljivao i iščezavao kroz vrata… I vaznio Se. I zbog toga ima dubokog smisla običaj da se u Crkvi (duhovnici, u oltaru, tajno) poslije pričešća čita: „Voskresenije Hristovo vidjevše“, „Svjatisja, svjatisja, Novi (budući, duhovni, o kojem se govori u gl. 21 i 22 Otkrovenja) Jerusalime“… Grad duhovni, Božanski, u kojem „neće potrebovati vidjela od žižka, ni vidjela sunčevog, jer će ih obasjavati Gospod Bog“ (22:5). „I imaše slavu Božiju“ (21:11). „grad sveti, Jerusalim nov, silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevjesta, ukrašena mužu svojemu“ (21:2). A onda čitaju: „O Pasha velija i svjaštenejšaja, Hriste!.. Podavaj nam isteje (još realnije) Tebe pričašćatisja u nevečernjem dnju Carstvija Tvojego“ (Pashalni kanon, 9. pjesma).
Sjetio sam se još jednog neobičnog dejstva Sv. Pričešća. Ali već više ne na mladenca po tijelu…
U Parizu, u Sergijevom podvorju[8], prišla mi je mlada, 25-godišnja djevojka. Pisac. Prvi put je vidim.
– Čime mogu služiti?
– Ja sam došla da se ispovijedim kod Vas.
– Dobro: ne smijem da otkažem. A zašto ste baš kod mene došli?
– Mene je kod Vas poslala R-a.
To je bila pokrštena jevrejka, djevojčina poznanica.
Poslije još nekoliko minuta, ja sam htio da pristupim tajanstvu ispovijedi. Odjednom, gošća odlučno izjavljuje:
– Ne! Ja se kod Vas neću ispovijedati.
– Šta je sad? Zašto nećete?
– Pa… ja hoću da se ispovijedim kod sveštenika koji me uopšte ne poznaje, niti ja njega. A evo, ja sam sa Vama popričala pet minuta, i meni se čini da Vas znam već dvadeset godina. Ne, ne, neću, neću! Biće me stid!
I već je htjela da ode.
Ja sam počeo da je nagovaram da odbaci to đavolsko iskušenje. Ali ona – zapela na svom: neću, ne, ne, neću, pa neću!
Tad sam se ja upustio u nevino lukavstvo.
– Slušajte, – govorim – evo, Vi nećete ništa govoriti; samo kleknite na koljena, i ja ću umjesto Vas da govorim: ako moje riječi budu istinite, ćutite; a ako ne budu, recite samo: ne. To već nije teško.
Malo se još kolebala, ali se saglasila. Ja sam pročitao molitve. Kleknuli smo. Ja sam govorio… Ispovijed je, Bogu hvala, uspjela. Bio je Veliki Čisti Četvrtak, poslije službe. Sljedećeg dana nema Liturgije i pričešća. Samo se na večernjoj iznosi Plaštanica. Vrši se Žrtva Golgotska.
Ispovijednica je bila na službi. Poslije večernje pritrčava kod mene u sobu i u užasu govori:
– A meni je opet haos u duši. Opet mi se sve zavrtjelo u glavi. Sve je to lijepo; ali, šta ako je sve to samo tvorevina našeg srca i uma? Šta ako svega toga u stvarnosti nema? (o sumnjama ću pisati posebno)
– A zbog čega tako mislite?
– Ja i sama ne znam – zbog čega! – užasnuto, s mukom govori ona. – Ta su pitanja došla u moju glavu – ne znam ni sama otkuda, mimo moje volje. I ja sam se opet sva srušila. To je – užasno!
– Čekajte, čekajte! – rekoh ja. I odjednom meni pada na pamet da pročitam nešto iz Jevanđelja. Ona se zaustavila.
– Mi sada nećemo sa Vama dokazivati bitije[9] i istinu svijetu… Nego ćemo je prosto pogledati… Vidjećemo je, svojim očima.
– Kako? – zadivljeno pita ona, sa radosnom tajnom nadom da će izaći iz užasa sumnje koji ju je bio obuzeo.
– Evo ga, Jevanđelje. Šta je Jevanđelje? Mi govorimo da je ono „Otkrovenje“ Božansko, „Slovo Božije“. Ako je „otkrovenje“, onda ono – ne dokazuje, nego, prosto, pokazuje, „otkriva“ nam taj svijet, njegovu nesumnjivu stvarnost i istinu. Evo, otvoriću nasumice, pa gdje ovorim, to ćemo i pročitati, i uvidjećemo taj svijet.
Otvoram Jevanđelje od Marka, i prsti padaju na kraj pete glave. Čitam joj o vaskrsenju kćerke arhisinagoga:
„I uzevši djevicu za ruku reče joj (Hristos): talita, kumi! koje znači: djevojko, tebi govorim, ustani.
I odmah djevojka usta i hođaše, jer bijaše od dvanaest godina. I začudiše se čudom velikijem. I zaprijeti im vrlo da niko ne dozna za to, i reče: podajte joj da jede“ (41-43).
Evo, pogledajte, – govorim ja. Zar Vama nije očigledno da su sve to zapisali vjerodostojni očevici? Evo, sami recite: zbog čega bi oni pisali o djevojčici kako ona, nakon što je vaskrsla, „hođaše“ po sobi? Zar nije svejedno: hodala ili sjedila (uporedi Djela Ap. 9:40-41: Talita koju je vaskrsao ap. Petar „otvori oči svoje i, vidjevši Petra, sjede. Petar pak pruživši joj ruku, podiže je…“) Ipak, taj su detalj očevici primjetili i zapisali. Sv. jev. Marko, kao što je poznato, pisao je po riječima svog učitelja, ap. Petra, koji je pri ovom čudu bio sa Jovanom i Jakovom (Mk. 5:37). I njih samih je zapanjilo to hodanje: ona samo što je bila mrtva, a sada hoda zdrava-zdravcijata. Poznato je da djeca ne vole da sjede, da vole da se kreću, da nešto rade. I Apostol upravo time objašnjava: ona tada bijaše samo „od 12 godina“… Djevojčica još… A zatim: „podajte joj da jede“… Drugi interesantan detalj: iako je hodala po sobi, ipak je primjetno oslabila, te Se Spasitelj i za to postarao. De, – govorim ja – sami recite (poštena ste i pametna djevojka) – zar nije očigledno, svakom umu i srcu koje o tome razmišlja bez predrasuda, da je to sve stvarno bilo? Pa zar se, zaista, i Vama nije „otkrilo“ da je sve to – istina? A ako su istinita ta dva-tri reda, istinito je i sve što je iznad i ispod toga napisano, o Hristu i o Ocu Njegovom i o Duhu Svetom, i uopšte, sve što je otkriveno u Jevanđelju o onom svijetu?! Sami recite.
– Da, to je tačno! – tiho je potvrdila zbunjena djevojka-pisac. – To je istina.
– E, idite tada s mirom, a sutra se pričestite. A ako na Vas opet naiđu sumnjičave pomisli – uopšte ne obraćajte nikakvu, ni najmanju, pažnju na njih. Budite spokojni i tvrdi: Vi vidite da je sve to stvarno bilo, i jeste.
Otišla je savršeno umirena.
U Veliku Subotu se pričestila. Samo što sam se iz hrama vratio u svoju sobu, eto i nje, neobično radosne. Ja sam volio da zovem pričesnike na čaj.
– Izvolite, izvolite! Uđite!
– Ne, neću da se zadržavam. Samo sam na minutu dotrčala.
– De, de, barem malo čaja da popijete?!
– Ne, ne, ne! – govori ona, a i dalje stoji u uskom hodniku. – Samo sam došla da Vam ispričam šta se sa mnom desilo u vrijeme pričešća…
Ja ćutim… Ona, sekundu-dvije predahnuvši, nastavlja:
– U vrijeme pričešća meni Se javio Sam Gospod Isus Hristos.
(Ne sjećam se dalje podrobnosti, ona ih je ispričala vrlo kratko.)
– To sam i došla da Vam ispričam!
I, dobivši blagoslov, ona je, sjajeći vaskršnjom ozarenošću, radosna, brzo otrčala…
Nikada je poslije toga nisam vidio… Gdje si ti, dušo Božija? Vjerujem, ma šta da se dogodilo sa tobom, da ti Se Hristos nije slučajno i uzalud javio tako naročito očigledno poslije pričešća… Neće On tebi dati da pogineš, ni u trci životnoj, ni u bezdušnoj laži nevjerja…
Još – o dječici.
U Simferopolju, u porodici R-h umire 3-godišnji ljubimac. Roditelji plaču. A on im govori: „Kući, kući idem“.
Grof A-n[10], u prisustvu članova Sinoda, 1920. godine, u Hersonskom manastiru, ispričao mi je o svojim djevojčicama (Marti i, koliko se sjećam, Nađi) sljedeće:
„One su već bile u krevecima (to je bilo u Jalti). Ja sam, po običaju, ušao u njihovu spavaću sobu, da ih prekrstim na noć. Vrata su se otvarala bez šuma. Slušam njihov razgovor:
– Šta misliš? Hoće li doći večeras? – govori jedna.
– Ja mislim da će doći…
O kome li to one? – o roditeljima, šta li? Pitam:
– Koga vi to još čekate? Ko će doći?
– Anđeli, – jednostavno odgovaraju one.
– Kakvi anđeli?
Bijeli, sa krilcima.
– Oni kod vas dolaze?
– Da!
Ništa ih više nisam pitao. Ćutke sam ih prekrstio i sa radosnim suzama izašao…“
Njegova žena takođe je „sveta“, iz roda knjaževa Barjatinskih… O njoj bi takođe trebali pisati oni koji su znali njen život… Smirenica bijaše… I čista… I vjerujuća duša…
Lišila se svega, ali nikada nije roptala, ne samo na Boga, nego ni na boljševike… Svetih je bilo i među aristokratima, a ne samo u prostom narodu…
O anđelima – još se sjećam priče ep. Tihona (tada još arhimandrita) (Tišenko), koji je bio starješina Berlinske Ruske Crkve. Godine 1923. ja sam bio pozvan da čitam lekciju na kongresu Hrišćanske omladine u gradiću Falkenbergu, nedaleko od Berlina. Bio je tu i otac arhimandrit Tihon. On je bio veoma obrazovan bogoslov, inspektor u Kijevskoj Duhovnoj Akademiji, magistar. Poticao je iz seljačke porodice, iz g. Bela Crkva. Bila je to velika porodica: sedmoro djece. Posljednje dijete – Marija – se bila opasno razboljela. Poslije nekoliko neprospavanih noći majka je, položivši dijete pored sebe na krevet, usnula. A mališan je – tada još Timotije – sjedio kod prozora.
– Bilo mi je tada sedam godina. Odjednom, ugledao sam anđela sa Manjkom (Marijom) na rukama i povikao: „Mamo! mamo! Odvedoše Maju, odvedoše Maju!“ Majka se probudila. „Šta vičeš?“ „Majko, odvedoše Maju?“ „Ko odvede?“ – bacila se ona na bolesno dijete. „Anđeo je odveo. Vidio sam.“ Majka je uzela Mariju u ruke: ona je već bila mrtva.
Arhimandrit Tihon mi je rekao da je i on vidio anđela; bijelog, sa krilima.
+ + +
Još jedna stranica za djecu.
Uveče liježu na spavanje mališana S., a prethodno su njegov krevetić pomakli na drugo mjesto; ikonicu, pak, koja je visila iznad njega, ostavili su na starom mjestu. On je to primjetio, i govori babi: „Baba, deder ti meni onu ikonicu (javljanje Majke Božije prepodobnom Sergiju Radonježskom) daj ovamo! A bez nje, Bog zna, šta se može desiti!“
Dali su mu. Mališan ju je položio na svoj jastuk i ubrzo usnuo. Bilo mu je oko 4 godine.
Seoska djeca, u odsustvu roditelja koji su otišli u grad, uzela iz ostave posudu sa pavlakom i polakomila se na nju. Postavili na sto, narezali hljeb. Po običaju, prvo su trebali da se pomole. Ali su se zastidjela: ona su činila tajnu stvar, krađu (mada i u svojoj kući, ipak je to bilo bez volje roditelja). Tada se neko od njih dosjetio: uzeli su maramice i pokrili ikone: „Da Bogo ne vidi“. I tek onda su se predali nasladi… Poslije toga su počistili sto. Ali na maramice su potpuno zaboravili. Uskoro je ušao kućni radnik. On je odmah obratio pažnju na maramice. Počeo je da ih ispituje; i bili su prinuđeni da priznaju.
Živa je vjera u djeci! Nije slučajno Hristos i nama naredio da se djeci upodobimo…
… Evo, ja sam već „duhovnik“, kako su nas zvali, odnosno, učenik Tambovske Duhovne škole… Kako sam ja volio bogosluženja! To su stvarno bili praznici za moju dušu… Sve mi se sviđalo… I službe, i pojanje (ja sam uvijek pjevao), i baćuška o. Gavrilo Demicev – prekrasni sveštenik i izuzetni učitelj krasnopisa – uvijek spokojan, vitak, svjetlokos, sa kovrdžavom kosom… Sviđali su mi se i „veliki“ pojci (tenori i basovi), koji su kod nas dolazili da pjevaju (a djecu su slali, kao razmjenu, da pjevaju, u seminariju): bili su u crnim mantijama i ispeglanim košuljama, sa kravatama… I kako su, po činu, bili poređani… I strojnost bogosluženja. I čistota u hramu… I predavači u odeždama iza nas… Sve, sve je bilo svečano…
I tu sam poznao prvu sumnju. Ne znam ni sam, otkuda mi je došla. Poslije 4-godišnje seoske škole, ja sam se učio još dvije godine u „sreskoj školi“… Tu sam se, valjda, naslušao… Ne znam, ne znam… Ali znam i sjećam se vrlo dobro ovoga. Čitaju na jutarnjoj (na „svenoćnoj“), poslije tropara, katizmu[11]. I čujem ovakve riječi (ovdje ću ih navesti na ruskom, a ne na crkveno-slovenskom):
„Reče bezumnik u srcu svojem: NEMA BOGA…“ i tako dalje. (Psal. 14). I odjednom, potrčaše misli:
… Kako je to dobro, što u Boga ne vjeruju samo „bezumnici“; a umni, pametni, znači, vjeruju… Ali lukava pomisao odmah šapuće:
– A može li biti da to samo kod vas u školi tako uče?! A u stvarnosti, pametni ljudi, i to baš oni, ne vjeruju?
O, kako sam ja tada, svojim dječijim srcem, htio da bude u pravu Psalmopisac David, da su nevjernici – bezumnici, a ne obratno! Ali sumnja se uprkos tome nakupljala u mom srcu i trovala moju radost… Bilo mi je tada 13 godina… Nisam mogao sam da izađem na kraj sa tom sumnjom. Otrov tuge je ostao u meni, mada ne zadugo. Zaboravio sam na to. A 12 godina kasnije našao sam i objašnjenje. I tek tada sam spoznao svu nesumnjivu istinu (pri tome, filosofsku, „gnoseološku“ istinu) tih riječi Psalmopisca: ako neko govori da „nema Boga“ – on je stvarno „bez-uman“, on ne samo da nije uman, nije pametan, nego i govori uprkos, protiv uma, protiv dosljedne logike, čiji su zakoni matematički neumoljivi. Potom, ja sam uvidio da takve riječi, kao što su „nema Boga“, uopšte ne dolaze od „uma“, nego od „srca“: „reče bezumnik u srcu svojem“ (14:1). I, na kraju, to se nalazi u direktnoj zavisnosti od iskvarenosti duše: „Svi su se izopačili, svi se pokvarili; nikoga nema da dobro tvori, nema ni jednoga“ (14:3).
Ali o tome ću pisati kasnije… A tada, u anđeoskom djetinjstvu, „srce“ je htjelo da vjeruje, ono se radovalo vjeri; i obratno – nije htjelo nevjerja, instinktivno se odbijalo od te laži; i bivalo je ogorčeno čak i od sumnji. Čak me i danas tuga obuzme kada pomislim na to iskušenje.
+ + +
Ubrzo sam čuo za darvinizam… To je već bilo na četvrtoj godini duhovne škole. Od koga sam ja o tome čuo – ne znam. Još sam bio mališan – a sve te sablazni su već puzale odasvud, baš kao hladni vjetar kroz pukotine. Da! Još odavno je nevjerje kucalo na vrata ruske duše. I ničim se od njega nije moglo sakriti…
„Čovjek je potekao od majmuna“… A nas učili – da nas je Bog stvorio… Opet je u tugu pala moja duša. Ja ne samo da se nisam radovao tom novom „otkriću“, nego sam, naprotiv, svom snagom svoje neiskusne ali neiskvarene duše htio da se iskobeljam iz te užasne paučine… I, šta sam uradio?
Bila je maslenica.[12] Ja zbog nečega nisam otišao kući; ostao sam u Tambovu. I na slobodni dan otišao sam ja, skoro dijete, u Gradsku biblioteku (bila je prekrasna); i molio bibliotekara:
– Dajte mi nešto protiv darvinizma.
Donio mi je ogromnu fasciklu nekakvog Danilevskog[13] (možda griješim: i dan-danas ne znam ko je to bio). Počeo ja da čitam… Sve nešto mudro… a ja zapeo da shvatim… Sjećam se kako on poredi lobanju čovjeka i lobanju majmuna; i, kao, oblik tjemena i nagetost lobanje kod čovjeka je toliko i toliko procenata, a kod majmuna je manje.
Nisam bio zadovoljan. A i danas me takva „pobijanja“ ne bi zadovoljila i uspokojila. Pročitao sam biografiju Darvina – izdanje Pavlenkova. I već tu sam našao mir za dušu. Ispada da je sam Darvin bio i ostao hrišćanin, vjernik – što mnogi i dan-danas ne znaju. O tome ja imam negdje i zapisano po svojim sveskama (trebalo bi to naći i prepisati, drugih radi). On je učio o evoluciji (razvoju od nižih u više) vidova živih organizama; ali nije negirao ni Sazdatelja svijeta, a pogotovo ne Sazdatelja živih bića, i Njegovu silu u svijetu. A poslije sam uvidio i lažnost njegove teorije…
Kasnije, 15 godina kasnije, kada sam već predavao na Akademiji, a moja sestra Jelisaveta pohađala kurs, dolazi ona kod mene i mrzovoljno me moli:
– Veniamin! Daj ti meni nešto protiv darvinizma. Ama, zamuljali me na kursevima ovi moji profesori. Prosto, nikakve snage nemam! A ja ne volim pa ne volim taj darvinizam: neću ja da potičem od majmuna. Ja sam vjernica: nas je Bog stvorio!
Dao sam joj knjigu onog istog V.A. Koževnikova, u kojoj je on sakupio sva imena autora i naslova njihovih radova protiv darvinizma. Ona je sa tim protivotrovom otišla na Vasiljevsko ostrvo. Desilo se da sam svratio kod nje, i vidio kako ta knjiga kod nje mirno leži na polici, i činilo se da je bila obložena tankim slojem prašine.
– Jesi li čitala?
– Nisam! – pomalo ljuto odmahuje rukom ona.
– A zašto nisi?
– Ama, neću ja čak ni one koji ga pobijaju da čitam. Ovako – leži knjiga tu, i dobro je. Ja – mirna. A kad neko dođe i počne da se svađa sa mnom – gurnem mu je u lice i kažem: na, čitaj!
… Da, da! Ljudi ne misle umom, nego „srcem“… To je osnova savremene gnoseologije. Ali o tome je još rano…
I mada ja nisam sasvim dokazao svom umu – pomoću djela tog Danilevskog – svu neosnovanost darvinizma, ipak sam preskočio i taj rov – kao i prvi – o nevjerujujćem „bezumniku“.
Nastavio sam da vjerujem… Na duši mi je bilo i jasno, i mirno, i svečano, i razumno. Ali, šta je tu čudno: zašto se ni ja, ni moje kolege, nismo obraćali našim učiteljima sa tim pitanjima? Bojali smo se, šta li? To niko nije radio. Nije bilo po školskom „bontonu“. I svaki od nas je kopao u tajnim dubinama sopstvene duše. I poslije, na seminariji, nikoga nismo pitali. Sam razmišljaj… Samo jednom sam pitao, u hodniku, našeg filosofa V-ma, nešto oko toga – kako je svijet stvoren iz ničega, ili o beskonačnosti prostora, i odmah čuo odgovor:
– A Vi sami malo porazmislite!
Elem, od tada ja više nikoga ništa nisam pitao – sve do same Akademije… A ljudi su bili dobri, pametni i vjerujući…
Nerijetko misle (pa i mi, seminaristi, bili smo zaraženi takvim sumnjama) da su seminaristi, a tim prije njihovi učitelji – bezbožnici… Hvala Bogu, to je bila velika laž. Ja nisam znao bukvalno ni jednog jedinog učitelja (a da ne govorim o profesorima Akademije), ni u duhovnoj školi, ni u seminariji, koji bi bio bezbožnik.
A za jednog predavača Z-g I. V-ča se šuškalo, ko zna zbog čega: ne vjeruje… Kakvo je bilo moje udivljenje, kada sam saznao da on maltene svakodnevno ide u Kazanjski manastir[14] na ranu Liturgiju, i da zna skoro sve svece za cijelu godinu!.. Kako sam se radovao tome! Kad sam bio u šestom razredu seminarije, došao nam je novi predavač crkvene istorije, Fantin Nikolajevič Alješkin. Talentovan… Živ… On nam je tako opisivao događaje iz istorije Ruske Crkve, da smo mu nekada aplaudirali u razredu. A to se ni kod koga drugog nije dešavalo. Ali je bio i zahtjevan kada je ispitivao, i nije poštovao uobičajeno pravilo da ispituje po redu iz dnevnika… Braća su počela da se bune, i poslali su mene, kao prvog učenika, da vodim pregovore. Kucam na vrata njegove kancelarije. Nježno me prima. Čak i cigaretu nudi. Ne pušim. Predajem molbu drugova… Prihvata spokojno i saglašava se odmah… A onda počinje da mi priča o Kijevskoj Lavri, o pećinama i svetim moštima: kako silno on voli da ih posjećuje… A ja, zadivljen, bojažljivo pitam:
– Fantin Nikolajevič! Ovaj… a zar Vi – vjerujete?
– Kakvo je to pitanje? – sa razrogačenim očima pita on mene, umjesto da mi odgovori.
– Pa, znate: kod nas, seminarista, ukorjenilo se ubjeđenje da, ako je neko pametan, on mora biti nevjernik!
On se tome veselo nasmijao. A onda sam dugo i radosno besjedovao sa njim o vjeri. A i drugovi su bili radosni što se „predao“… Što se tiče seminarista, na prste jedne ruke sam mogao da prebrojim primjere nevjerja. Ipak, istina je, bilo ih je… U našem razredu su se samo dvojica izjašnjavala kao „ateisti“: M-v i A-v… Ali na njih i na njihovo nevjerje niko nikakvu pažnju nije obraćao. Čak ih nisu ni poštovali. Smatrali su ih praznim. Na Akademiji je u našem razredu bio jedan student, iz Sibira, zaboravio sam kako se zvao. Ni na njega niko nije obraćao pažnju. On čak nije smio naglas ni da govori sa nama o svom „bezbožništvu“. Sve je to bilo – površno… Kao kod Dostojevskog u „Zlim dusima“ Vrhovenski…
Opet se vraćam na djetinjstvo.
Ostalo je još malo čega da se sjetim. Život je išao, uglavnom, tiho, ravno: vjera je živjela u mojoj duši; ja sam ispunjavao sve crkvene ustave: išao u crkvu, govio dva puta u godini, molio se kod kuće, poštovao postove, starao se da živim koliko je moguće pobožno, učio – bilo mi je 21 godina svega…
I to tiho žitije gotovo da se nije remetilo sve do samog upisivanja na Sankt-Peterburšku Duhovnu Akademiju. To uopšte ne znači da je vjera bila „mrtva“; naprotiv, sve je išlo normalno; a to obično i ne primjećujemo, kao što, naprimjer, ne primjećujemo svoje zdravlje, i samo kada se razbolimo, tada shvatamo čega smo se lišili.
Ipak se sjećam koje-čega iz tog uzrasta, mada će se i to pokazati beznačajnim.
Nikada nisam volio nevjerje. Moje se srce instinktivno odbijalo od njega; ono je tražilo izlaz kada bih se sretao sa takvim ljudima, ili se prosto odnosilo ravnodušno prema njima. Imao sam, naprimjer, bliskog druga; na kraju seminarije je izjavio da on – ne vjeruje. Sin sveštenika. Ali ja sam se kao i do tada družio sa njim, išao kod njega u goste; i aposlutno se nisam zarazio od njega nevjerjem; a ni on nije mislio da me ubjeđuje i nagovara. Poslije me je, doduše, nagovarao da upišem univerzitet; ali ja sam se ipak upisao na Akademiju. Jednom sam bio u gostima kod njega (od svjatki[15] do maslenice, kada nismo išli u seminariju pod izgovorom da smo bolesni – a i bili smo bolesni – angina – mada ne tako strašno da nismo mogli ići u školu). I, zajedno sa njegovom majkom, prekrasnom hrišćankom, zaputili se 50 vrsta od njih da posjetimo svetog sveštenika, o. Vasilija Svjetlova[16] (u selu Šali Temnikovskog sreza). On je imao porodicu, mnogo djece. Kad smo išli, moj drug je rekao da neće ići da primi blagoslov: neće da bude licemjeran. Popadija se rastužila i već moli mene: „No, barem Vi, I.A., pođite; nemojte da imitirate moga G.N.“.
A ja, valjda, nisam htio da zaostanem za svojim „hrabrim“ prijateljem… Ipak, kad smo došli u njegovu kuću, i kada je, poslije dugih molitvi nad bolesnikom, došao i o. Vasilije, mene je odjednom počelo da bude sramota od mog samoljublja – i odmah poslije popadije sam brzo pristupio da primim blagoslov. I u toku tih nekoliko dana, koliko smo bili u gostima kod njega, ja sam, ujutro i uveče, prije svega ostalog, trčao kod njega da primim blagoslov… Ne znam zašto, ali to mi je pričnjavalo slatko zadovoljstvo. Ne znam da li neko danas, kroz naš blagoslov, dobija takvo, slatko zadovoljstvo…
Taj otac Vasilije zaslužuje da se o njemu napiše posebna knjiga: njemu su odasvud dovodili bolesne, radi čega je naročito bila izgrađen poseban kućerak (ako ih nije bilo i dva?); molio se on satima u crkvi, čitao molitve nad ljudima koje su opsjedali bjesovi[17], i tako dalje; svoje kćerke nije dao u eparhijalnu žensku školu, da se tamo ne bi iskvarile; nego su one, same se učeći, uznale više; nije u kući držao ogledala; jedna soba je u kući bila ostavljena za kućne molitve i t.d.
I – kakva je bila vjera njegova!
Slušao sam još i o ocu Nikolaju Pešćenskom, takođe oženjenom jereju; radi njega su prelazili stotine vrsta. I uopšte, sveštenici u našoj oblasti su bili dobri i čestiti… I samo su rijetki od njih patili od netrezvenosti, a i to – malo.
A i uopšte, svi oko nas su vjerovali: bilo je lako ići po opštem toku.
…Sjećam se, jednom se razboljela djevojčica u susjednoj kući, L… I već je bila na samrti. Ja sam se bacio u svoju sobicu, pao pred ikone i plameno molio Boga – da učini čudo, da je vrati u život. Umrla je…
I vatrena je tada bila molitva!
… Kada sam još bio u duhovnoj školi, razbolio se car Aleksandar III. Bože, kako smo bili obuzeti time! Svakodnevno smo trčali na ugao ulice da čitamo molitve; treperili smo za njegov život, kao za rođenog oca… I on je skončao. Molili smo se. Bože! Kako sam ridao…
Skončao je potom inspektor seminarije. Otac rektor, protojerej P.S. je održao govor: „…kao dva vola vukli smo ti i ja plug; i evo, pade ti u brazdu…“
Ja sam takođe plakao i molio se…
Službe u seminariji sam takođe volio, kao i u školi… I iskreno se uvijek molio.
…Ali, gle, malo se sjećam snažnih religioznih preživljavanja. Nekako je sve bilo vrlo „prosto“ i tiho. I oko mene takođe niko nije gorio… Nikada i niko od onih koji su me učili nije raspaljivao u meni (i ne samo u meni; uopšte – u svim učenicima) vjeru. Čak se malo i govorilo o njoj. Samo smo „učili“…
I samo kada su u Tambov donosili čudotvornu ikonu Višenjske Kazanjske obitelji (gdje se podvizavao ep. Teofan Zatvornik[18]), to me je podizalo, kao i desetine hiljada naroda koji ju je sretao. I kada sam, gurajući se kroz gomilu, pristupao svetoj ikoni i cjelivao je, osjećao sam je tačno kao živu… Ali ne zadugo: samo za jedan trenutak…
Volio sam arhijerejske službe. Bivalo je da odstojimo službu („od-regentujemo“ – posljednje četiri godine ja sam bio regent prvo na lijevom, a potom na desnom klirosu) kod nas, a onda smo trčali da stignemo u Kazanjski sabor… Tamo nam se sviđalo sve: i toržestveno služenje, i izuzetni hor, ljudi 50 – 60, sa zapanjujućim glasovima; i protođakon Kr-v, čovjek potresne velikoljepote – neponovljivi, nedostižni, jedinstveni, kakvog ja više nisam gledao u Rusiji Svetoj… I, naravno, arhijereji… Naročito dobro se sjećam ep. Aleksandra (Bogdanova)[19]. Kako je on iskreno i umilno služio: dušu ti je obuzimalo… Poslije je bio arh. Dimitrije[20] (od rektora Kazanjske Duhovne Akademije), ali je on bio previše artističan na službi: nije mi se sviđalo.
Posebno sam volio arhijerejske službe na prestoni praznik u seminariji, 11. maja (sv. Ćirila i Metodija)[21]. Još dva sata prije službe dolazili su ipođakoni[22] sa sandukom odežde… Ja sam stajao u kraju hrama i iz ćoška se naslađivao… Evo, zagrmjeli su srebrni zvončići[23] na arhijerejskoj mantiji… Čuje se tenorski polušapatni razgovor ipođakona. Zatim dolazi bas – đakon R. Iza njega još veći bas – đakon P. I na kraju, sam naš protođakon K. To je bio nedokučiv čovjek: ogromne oči sa gusto namrštenim obrvama, kudrava kapa riđe kose na glavi, kratka, razdvojena brada, široki nos, zakošena nalijevo usta ispod nevelikih brkova… Ali glas, glas!.. Potresan! To je neka moć, kao u Ilje Muromorca, Mikule Seljaninoviča[24]. I evo, ulazi on u oltar (još uvijek sa kosom u repić zapletenom); prilaže se prijestolu i najnižom oktavom počinje razgovor sa prije njega pristigavšim drugovima… A ja se, iz ćoška, opčinjeno naslađujem njegovim glasom…
Volio sam tu veličanstvenu ljepotu. A kako je nastupao, kako se okretao, kakav je glas imao! Gromu nalik.
Evo, već čekaju arhijereja. U manastiru zvone zvona: izašao je… Duhovništvo je izašlo iz oltara, stalo u redove, a u sredini i pozadi su stajali protođakon, đakoni, ipođakoni… Sa kandilima… Spokojno i lagano ih ljuljaju. I samo katkad, ne okrećući se, došaptavaju se o nečemu, jedva primjetno se osmjehujući. A ispred njih tri „ispolatčika“[25] – seminaristi. Ali ja sam više volio ispolatčike iz mališana arhijerejskog hora. Kakvi su to bili anđeoski glasovi! Čini mi se, ja ne bih ni jeo ni pio ništa, samo bih njih slušao. Naročito sam zapamtio jednog diskanta, koji se prezivao – zamislite – Arhangelski… O, kakav glas… A meni se činilo da je i po duši bio čisti anđelak… Ah, kakvi glasovi!
Da li i danas postoji takva raskoš u Rusiji?! Da mi je barem na minutu da pogledam…
Dolazi arhijerej. Sve je utihnulo. A onda se razlila, kao talas, Božanstvena služba.
Propovijedi, pak, arhijereja, nikada na mene nisu ostavljale neki naročiti utisak. Ne znam zašto. Nekako su bile suve, beživotne. I tek kasnije, kada sam bio student, gušio sam se u suzama kada sam slušao čuvenog oratora Antonija[26], tada već arh. Volinskog…
Veliko značenje ima obred. U njemu je sakrivena velika sila duha i dejstva… I nije slučajno što se unijati koji su sačuvali pravoslavni obred lako vraćaju u rođenu Crkvu, a oni koji su ga lišeni (Poljaci, Slovaci, Hrvati, a i pokatoličeni unijati) ostaju u katoličanstvu.
…Eto, to bi bile moje uspomene iz djetinjstva. Tu sam uključio ne samo rano djetinjstvo, nego i seminariju, do 22. godine: u suštini, duhovno sam ja ostajao da budem dijete. Reći ću: slava i Bogu hvala! Činilo se, sve je bilo prilično spokojno, uspješno i stabilno… Ali, zašto se onda ubrzo poslije toga sve počelo rušiti? A 1917/18. godine na Rusiju se prolomilo i bozbožništvo… Otkuda ono? Veliko je to pitanje… Kratko se može reći ovo: ono što se vidjelo na površini bilo je mnogo blještavije od stvarne unutrašnje sile. Svakodnevni religiozni život, obred, tradicije – sve se to čuvalo; ali snage vjere, gorenja, ognja blagodatnog već je bilo malo… Ja sam već nekoliko puta govorio da nisam vidio plamena u svojim učiteljima; niko nas nije razgarao vjerom, niko nije ni pokušavao da razgovora sa nama o našem unutrašnjem životu… Kotrljali smo se po inerciji. Duhovni život je opadao, zamirao: a njega samo vanjštinom održati ne možeš… Usput se provodila i podzemna rabota među učenicima… Nalazili su se među nama čak i nihilisti – mada prilično rijetko. I, što je još važnije: oko seminarije palile su se druge „logorske vatre“; dim koji se povijao od njih dolijetao je i do nas, mada, ipak, ne prejako[27]…
Ipak – ponavljam – snage duha već je bilo malo. Veoma veliki broj seminarista odlazio je svjetskim putevima, pastirsko služenje njih više nije privlačilo: znači da su bile počele da lape i te, ranije moćne, klase duhovništva…
Nadolazila je „religiozna jesen“, da tako kažem… A kada su udarili mrazevi, pali su i posljednji listovi. Ali – da li zauvjek? Ja u to ne vjerujem. Daj, Bože, da ustanemo ponovo…
+ + +
Poslije Uspenskog posta[28] ja sam otišao u vlažni Peterburg, kao student Akademije. Sve mi se dopadalo. Kočijaš me je dovezao do Lavre sv. Aleksandra Nevskog; sa koferom sam ušao u „svešteni hlad“ Duhovne Akademije[29]. Bijaše to dobro vrijeme…
Sa čim, sa kakvim sam prtljagom došao ovdje? Treba podvući crtu.
Dvije-tri osnovne karakteristike mogu se odmah zabilježiti:
1. Vjerovao sam. Ali je moja vjera bila vjera po predanju, po tradiciji, po svakodnevnom životu: porodica, škola, seminarija – podržavale su vjeru; one je nisu produbljivale, nisu je raskrivale, nisu je razgarale; one su je samo – čuvale.
2. Seminarija je, pak, uz ovo privila još jednu karakteristiku: vjeru u um, u silu „znanja“, u racionalizam.
Mi smo bili vaspitavani u tvrdom ubjeđenju da se sve može i mora shvatiti, razumjeti, objasniti; da je sve u svijetu racionalno… I sva naša bogoslovska nauka, u suštini, bila je skolastička, mozgovno-školska, stajala je na temelju: sve je jasno. A ako nije, mora da se razjasni. Sve se može shvatiti. Između ostalog, i svi predmeti vjere moraju neizostavno biti „dokazani“ umom i umu… Nikakvih tajni!
Tako je bilo u dogmatici, tako je bilo u filosofiji, tako je bilo u Svetom Pismu… U suštini, mi smo bili više katolički seminaristi, tomisti (Toma Akvinski)[30], nego pravoslavni, duhovno-mistični, u živom iskustvu vjere vaspitani učenici… To je bila velika greška cjelokupnog duha naše škole: racionalizam – ne u smislu filosofskom, nego praktično-pedagoškom. Nas su vaspitavali u idolopoklonstvu umu – od toga je patilo i svo intelektualno društvo Rusije XIX vijeka, naročito od 60-ih godina. I taj je otrov razlagao vjeru, unižavao je, kao tobožnju tamnu oblast „osjećanja“, a ne razuma. I postepeno je kod nekih racionalizam prelazio u pravo nevjerje, u bezbožništvo.
Na sreću, na naše mlade godine u seminarijama ta skolastičnost (ustremljenost ka umu), taj racionalizam, nisu ostavili prevelik trag, zato što se mi nismo ni udubljivali u taj racionalistički duh – na njega smo gledali kao na ono što se mora naučiti, kao na zanat; život, pak, naših duša proticao je paralelno sa tim, ne dodirujući ga, kao što se voda ne miješa sa uljem.
Zbog toga smo mi u srcima bili bolji, nego u znanjima: tamo smo mi vjerovali prosto, „kao svi“, i živjeli, koliko smo mogli, po toj vjeri. Ipak, u našim glavama je to ulje – ta nadmoćnost i isključiva vrijednost uma – plivalo po površini, nad vodom života i vjere. I život se – kao i uvijek – pokazao jači od teorije i zaključaka takozvanog razuma. Duša ima svoj sopstveni, unutrašnje duboki, razum, istinski razum, intuiciju (unutrašnje doživljavanje istine). I upravo je on, taj unutrašnji razum, a ne vanjsko formalno rasuđivanje, nas spasao. Upravo se time objašnjava činjenica da su i drugi sačuvali vjeru – mada su se talasi iskušenja valjali na nju odasvuda: duša je instinktivno otskakala u stranu.
3. Da se ta dragocjenost sačuva pomogao je i obred: zato sam o njemu i zapisao one male crtice… To važi za sve nas, vjernike, a ne samo za mene.
4. Ali sila duha, vatra života – svuda je opadala: neprimjetno, ali nezadrživo. Nije bilo interesa. Religija se nije mogla nazvati „životom“. To je bilo veliko „znanje“, odnosno, skladište uma, jalovih zaključaka; magacin „hladnih konstatacija uma“ – kako je govorio Puškin. I uopšte, sve je u Rusiji već bilo počelo da pada, sve vrijednosti. Nije izdržala ni Crkva sa svojim školama.
Duhovnog iskustva je bilo malo.
 
I tako, ja sam u Akademiju došao sa „prostom“ vjerom, ali i sa poklonjenjem umu… Postepeno je to počelo da se pokazuje… Ali mogu da smatram da sam do Akademije ja preživio prvi period vjere, takozvane „proste“, „djetinje“ vjere, vjere po povjerenju, po predanju.
Takav je obično put svakog inteligentnog čovjeka u njegovoj mladosti.
Na smjenu njemu će doći drugi.
+ + +
Koliko je malo nas studente interesovao stvarni religiozni život – može se vidjeti samo iz jednog jedinog detalja. Od početka semestra je bilo prošlo tri mjeseca. Za to vrijeme smo uspjeli da obiđemo sve muzeje, sva pozorišta, Javnu biblioteku (nju, ipak, daleko ne svi): preslušali profesore i otkačili ih (išlo je samo nekoliko studenata, koji su zvanično „dežurali“)… Naslušali se svakakvih horova. Ali nam ni na kraj pameti nije bilo da odemo da vidimo čuvenog u cijelog Rusiji, poštovanog i u inostranstvu, velikog molitvenika, čudotvorca – o. Jovana Kronštatskog[31].
Zar to nije tužno? Zar to nije bio pokazatelj hladnoće duha? Makar samo iz znatiželje – ali čak ni to se nije našlo! I, ogromna većina – sa izuzetkom, možda, 5 ili 10 procenata – studenata za sve četiri godine studija nije čak ni poželjela da ga vidi! Pa čak ni uprava i profesori nikada, ni jednu jedinu riječ o njemu progovorili nisu… A trebalo ga je zvati, preklinjati ga da nas posjeti… A narod ga je posjećivao svakodnevno, hiljade ljudi su se slijevale iz sve velike Rusije u Kronštat… A nas, pak, buduće pastire, nije interesovalo. Stid i sram! I nas dvoje-troje, tek u novembru, a i to – više iz znatiželje, zaputilo se u Kronštat i vidjelo tog duhovnog giganta… Šta to znači?
To znači da Crkva, odnosno, barem njeni najviši intelektualni slojevi, nisu živjeli životom duha, nego su mudrovali. A o. Jovan… kakav mi je on, moliću lijepo, naučnik?… On nije od nauke – znači, za nas on nije interesantan…
Avaj: bilo bi dobro da nas je barem nauka interesovala; ali nije. Ničim se mi posebno nismo interesovali: život duhovni je gluvio.
Zamisliš se – i muka te pripadne… A mnogi još uvijek misle da je do revolucije sve kobajagi bilo prekrasno… Nije i nije! Stubovi su već bili sagnjilili. Krov se još držao, ali je temelj počeo da se ljulja. I nikakve potpore nisu mogle da isprave naš dom.
Jedan moj poznanik, koji je poslije zauzimao visoki politički položaj, M., govorio je još 1910. u Sankt-Peterburgu: „Ako se sa Rusijom ne desi neka katastrofa, sve je propalo…“. I drugi političar – pisac, bivši revolucioner, T.[32], takođe je zapisao u svom dnevniku sljedeće riječi o Crkvi (1907. godine):
„Nije veselo ni sve što se tiče Rusije, a što je još važnije – Crkve. Poraženi su pastiri, obezumjele ovce; niti se može vidjeti, niti se igdje može čuti Božiji poslanik, za spasenje naše… Ako se Rusiji ne desi burna kriza, revolucija – ona će biti podvrgnuta sporom (kursiv njegov) gnjilenju. Ja ne vidim znakova koji bi najavljivali „mirno obnovljenje“. Postoje, možda, šanse jedino za umor i razočarenje svih i u sve. Odasvud niče mirno vegetiranje i gnojenje… A to je još gore od revolucije“ (Crveni arhiv, t. 61, str. 85).
„Gospod nas je prepustio samovolji adskih sila. Mi smo unutrašnje pali“ (94). … Već (!) „i na dušu treba pomisliti“.
A do tada je sve bilo preče od toga… Svima se sve drugo činilo važnije: politika, materijalno blagostanje, zadovoljenje čulnih prohtjeva, uz to, možda, eventualno i nauka, umjetnost… To se zvalo, i bilo, naš stvarni život…
A religija? Tja, zar je to „život“? Čak nekako nije ni prijatno govoriti „život“… No, u najboljem slučaju zbir hladnih dogmata, kofer vjernika… Ako nam religija i bude život – to će biti tek „tamo“, „na nebu“… A sada? – sada smo mi živjeli i živimo svim, samo ne vjerom… „Još nismo stari: još nije vrijeme da se o tome razmišlja“. A život je samo jedan… Koristi se životom, svaki koji živi. A nekima je i ovaj već dojadio… Duhovništvo, pak, nije moglo da u ohladnjelo tijelo ulije živi oganj; zato što smo i sami živjeli prohladno, zato što nismo gorjeli.
I zaista: šta će meni Presveta Trojica? Postoji li u meni neki stav, nekakav – bilo kakav – živ odnos prema Njoj, ili je ostala samo „priznavajuća“ vjera? Šta meni treba Hristos, ovaploćeni Sin Božiji? Postoji li u meni neposredna i živa veza sa Njim?… Šta je to blagodat Božija? Poznajem li je ja? Ja sam o njoj slušao; ja „vjerujem“ da ona „negdje“ postoji; ali ne za mene… A ja? – O, ja, mi „sami“ sve „možemo“, sami gradimo i svoj lični život, i opšti, čovječanski…
Ja sam se mnogo puta zamišljao nad pitanjem o blagodati. U školi sam bio naučen da znam da je, kao, sve što se dobro čini – od blagodati, od Svetog Duha. Ali ja ovdje otvoreno priznajem da ja u dubini svoje duše – ne samo da to nisam osjećao, nego se nisam, moram da priznam, ni sasvim saglašavao sa tim. Naprotiv – ja sam, kao i svi oko mene, mislio da čovjek sve može sam.
Takvoj su vjeri u „čovjeka“ nas učili, i u psihologiji, pa čak i u bogoslovlju hrišćanskog morala… Sve se postiže prirodnim naprezanjima našeg uma i naše volje. Ne samo u udžbenicima iz psihologije, nego i u životu – nije bilo mjesta za uplitanje druge, blagodatne sile…
Raspada se život države? Pa šta? Skupimo se, malo glavom promućkamo, smislimo nove političke oblike vladavine i … sve popravimo. Opada vjera? Naučni komitet će „propisati“, ukazati šta da se radi – i … stvar će se izgladiti.
Patriotizam je na izdisaju? No, … „nekako“ ćemo se već i tu „snaći“.
Moral pao? E, za to imamo lijek – uvešćemo opšte obrazovanje: „nauka će spasiti svijet“ – rekao je jedan od rektora univerziteta na njegovom otvaranju. (A u to vrijeme nas, naučnike, već su po cijeloj Rusiji potiskivali boljševici… Šta smo tražili, to smo i dobili!)
Tako je i sve ostalo išlo u sunovrat… Nezaustavljivo. „Čovjek – kako to gordo zvuči“ – govori neko kod Gorkog, tog proroka trenutka. Jedan arhijerej (još i danas, 1939. godine, živi u progonstvu)[33] govorio mi je, u Moskvi, kada smo išli da držimo propovijed u jedan od hramova u Zamoskvorečju:
„Tek sad sam ja shvatio – zašto mi je potreban Hristos Gospod lično!“ – a on je prije toga bio ne samo zakonoučitelj, nego i misioner… I bilo mu je, u to vrijeme, 52-54 godine.
Zar to nije bio znak osiromašenja duha? A eto, o. Jovana Kronštatskog nismo žudjeli da vidimo… Pretpostavljam da ni taj arhijerej nije do tada gorio željom da vidi velikog Svjetilnika vjere…
Nismo li mi lude djeve? Nismo li mi „svjetilnici“ bez jeleja? I istinu piše isti taj poliičar T.: „Sve zemaljsko je razrušeno. Sada je moguće živjeti samo „nebeskim“… Da, „samo„. Pišem tu riječ, tu rečenicu, i već ona pokazuje kako sam se malo ja pripremao za nebesko, kako malo mjesta ono zauzima u mojem srcu! Znači, nebesko sam ja ocijenio kao samo po sebi neočekivano, pošto je ono (ranije) samo davalo odsjaj i šarenilo zemaljskim formama i zemaljskom sadržaju života. Kao „luda djeva“ nisam ponio ulja, i nemam čime da zapalim fenjer kad se začuju zvuci: „Se, Ženih grjadet“[34]… Svo sam ulje potrošio na careve i narod; a sada ni careva, ni naroda, nema; samo Ženih dolazi, a u fenjeru pustoš“ (87 str.) „Sva se moja publicistika raspršila… Veliki i mali radovi, prosto, komični su po svojoj sudbini – počevši sa radovima na kojima sam radio, preko monarhije, i završavajući se Crkvom“ (str. 91).
Ne laskavo se on odaziva i o nama, episkopima – kako se mi sve više i više prilagođavamo: „samo da se ne stupi u borbu„… To je još gore od „mladalaštva“ (nezrelosti) (o čemu mu je pisao kazanjski profesor crkvenog prava Berdinkov) – i to je danas karakteristična crta svih predstavnika naših „osnova“ (87 str.): TOPLOHLADNOST.
+ + +
Šta mi je, onda, u vjeri dala Akademija?
Da napomenem: ja, naime, ne pišem ovdje o sebi, nego uopšte, o vjeri. Autobiografski materijal koristim samo kao ilustraciju opštih ideja. A nadam se da on čini interesantnijim, življim, „apstraktne“ zaključke koji se potom daju… Jer, te „apstraktne“ ideje ustvari uopšte nisu suve, mrtve formule razuma; ispod njih je bilo, i jeste, najživlje i najkonkretnije moguće proživljeno iskustvo živih ljudi; i od tog se životnog iskustva opšti zaključci samo „apstrahuju u sažete formule“, u „apstraktne“ ideje. U suštini, pak, i sama takozvana „apstraktna“ filosofija, pa čak i matematika, nisu ništa drugo, do fakat života (ličnog ili fizičkog, duhovnog ili materijalnog). Ili, drugim riječima: u korijenu bilo kakve čovjekove tvorevine nalaze se njegovi lični, biografski doživljaji, preživljavanja, osjećanja, intuicija, misli.
A da i ne govorimo o literaturi, o društvenim naukama, umjetnosti: svuda se može, ako se samo prilježno i duboko izuči – otkriti lična, autobiografska pozadina (što biografi obično i rade) filosofa, ekonomiste, pjesnika, muzičara i t.d.
Zato ja i molim čitaoce ovih zabilješki da ne gunđaju na moj autobiografski materijal.
A može li biti da on nije samo „moj“, nego i Vaš, čitaoče? Jer, duša je čovječija većma jednorodna, slična jedna drugoj: a da možda, kojim slučajem, moja preživljavanja nisu, u značajnoj mjeri, opšta, tipična za mnoge – u krajnjem slučaju, za ljude iz meni slične intelektualne klase? Mislim da jesu. I zbog toga – pitam se – nije li moja autobiografija u značajnoj, ili barem u izvjesnoj mjeri, i Vaša autobiografija? Možda nas upravo zato i interesuju tuđe autobiografije, možda ih upravo zato i možemo razumjeti – zato što su srodne našoj? A da nisu srodne, da nisu „kongenijalne“ – mi ih ne bismo ni mogli razumjeti: „SIMILIS SIMILI GAUDET“ („slično se raduje sličnom“, govorili su stari Rimljani).
I Sam Gospod Isus Hristos u Jevanđelju od Jovana objašnjava zašto Ga nisu shvatali i prihvatali judeji, a zašto su Ga prihvatili učenici: „Vi gledate da Me ubijete zato što besjeda Moja ne može u vas da stane „. „Zašto ne razumijete govora Mojega? Jer ne možete riječi Mojih da slušate“. A to – od čega je? Od toga što vi niste srodni Meni i Mojim riječima: „Vaš je otac đavo…“ „Vi ste od nižih, Ja od viših; vi ste od ovoga svijeta, Ja nisam od ovoga svijeta“. „Ja sam od Boga“ (Oca Mojega) „izašao i došao“. „Vi niste od Boga“. Zato i „ne vjerujete Meni“. Mi smo – raznorodni.
I obratno: „ko je od Boga riječi Božije sluša“ (Jn. gl. 8).
„Ko hoće“ (čak još ne „ko tvori“, nego samo „ko hoće“… kako se malo traži! ali upravo se to htjenje, željenje i pristajanje i traži na početku) „Njegovu volju tvoriti, taj će uznati o ovom učenju, od Boga li je ono“ (Jn. 7,17). Samo to „htjenje“ već pokazuje srodnost onoga koji želi, sa onim što želi… Slično teži sličnom… Htjenje je već početak „razumijevanja“. Htjenje je težnja za sjedinjenjem sa željenim, makar još samo „instinktivno“.
U Jevanđelju od Mateja Gospod je objasnio tu istu religioznu gnoseologiju, taj put spoznaje kroz srodnost duša. Za mene je izuzetno, mada i slikovito, razjašnjenje judejskog neprihvatanja Hrista. Prepisaću to mjesto.
„Ko ima uši da čuje neka čuje!“ Budite pažljivi, slušaoci!
„Ali sa kime da uporedim rod ovaj (jevrejski)? On je nalik na djecu koja sjede po ulicama i viču svojim drugovima (tvrdoglavim, inadžijama):
– Svirali smo vam, i ne igraste; pjevali smo vam tužne pjesme, i ne plakaste.
Jer dođe Jovan, koji niti jede, niti pije, a oni kažu: „u njemu je bijes“. Dođe Sin Čovječiji, Koji jede i pije; i govore: „gle čovjeka izjelice i pijanice, druga mitarima i grešnicima“.
… Ne možeš ugoditi jevrejima tvrdoglavim… Zašto oni ne prihvataju?
Odgovor:
I opravdaše premudrost (istinu) čeda njezina“ (Mt. 11:15-19).
Istinu, Hrista, prihvatila su, uzela kao nesumnjivu, pravednu („opravdala“ kao istinitu) – samo „čeda njezina“ po duhu – kao njoj rođena, kao djeca svoju majku…
… Ovdje se – doduše, samo kao nagovještaj – otkriva jedan od osnovnih zakona poznanja, i uopšte, svake spoznaje (i duhovnog, i materijalnog svijeta): sličnost onog koji spoznaje sa onim što se spoznaje… Spoznaja na drugi način nije moguća… Tu je korijen osnovne ideje filoosofije real-intuitivizma (Loski, Frank, Bergson, naši slavjanofili – Homjakov, Kirejevski i drugi)… Čovjek je sličan i svijetu (mikrokosmos), i Bogu (makrokosmos, ako u tom smislu upotrijebimo ove termine): čovjek u sebi nosi i taj „mali“ svijet, i taj „veliki“. I zato i može da razumije oba. A ako on ne prihvata „onaj“ svijet – to znači da se u njegovoj duši rodila strašna bolest: iz nje je isparilo „podobije Bogu[35]“… I tada mu se više „dokazati“ ne može, nikakvim riječima i nikakvim intelektualnim nadigravanjem: nema mjesta za koje bi se mogla prilijepiti istina. „Vi ste slijepi“ (Jn. 9: 39-41). A zbog čega je to? – Od gordosti (Mt. 11:25).
Dalje se pitamo: kako onda vratiti to podobije? Samo – novim otkrovenjem Boga čovjeku, novim javljanjem „obraza“[36] Božijeg u duši njegovoj. I to je moguće – kroz Sina. „Sve Mi je predato Ocem Mojim, i niko ne zna Sina do Otac; i Oca ne zna niko do Sin, i ako kome Sin hoće da otkrije“ (Mt. 11:27)… Čudesno!
Tu se otkriva da je istina – Bog; i da je poznanje Njega od strane čovjeka moguće zahvaljujući tome što Bog postoji u čovjeku i otkriva mu Se Sam; u tome je suština srodnosti… Istina je od Boga, Bog u čovjeku je – od blagodati. Blagodat je Istina. Blagodat je ta koja čovjeka i čini, boraveći u njegovoj duši, „srodnim“: zar ne znate da ste vi „hram Svetoga Duha Koji u vama živi, Kojega imate od Boga“… „i u tjelesima vašim, i u dušama vašim, koje su Božije“ (1 Kor. 6, 19,20).
Ali zašto onda Bog ne pokazuje Sebe svima? Ili, zašto On odlazi iz naše duše? Zašto Hristos nije mogao da obrati čak i jevreje? Zašto blagodat ne ozaruje umove svih ljudi cijelog svijeta? Otkud otstupnici?
Ovdje se na putu već pojavljuje čovjekova slobodna volja, uopšte – grešnost duše[37]… Svi grijesi (i plotski, a naročito duhovni) udaljuju iz nas Boga i unakazuju naše bogopodobije. „Koji žive po ploti – plotski i misle, a koji po duhu žive – duhovno misle“… „Svi koje Duh Božiji vodi, Sinovi su Božiji… Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija“ (Rim. 8:5,14,16), i obratno – plotski su ljudi izvan Duha Božijeg (8:7-9).
Ali od svih je najopasniji i najstrašniji duh gordosti, samosti: on ne daje mogućnost Samom Bogu da Se useli u čovjekovu dušu i ne dozvoljava joj da istinu osjeti iznutra.
„I nećete da dođete k Meni da imate život“… Zašto? – Zato što Ja „znam vas: vi nemate u sebi ljubavi prema Bogu“. A to – odakle je? „Kako vi možete vjerovati, kad primate slavu jedan od drugoga“, t.j. kada ste samoljubivi, gordi, te zato i „slave koja je od Jedinoga Boga ne tražite“… (Jn. 5:40-44).
Ali zato, kada „ini (antihrist) dođe u svoje ime“, a ne Božije, „njega ćete prihvatiti“: on će biti – od vas, od đavola, sa kojim ste i vi, i on, srodni (Jn. 5). „Ja govorim što vidjeh od Oca Svojega: a vi činite što vidjeste od oca svojega“: „vi činite djela oca svojega“ đavola (Jn. 8:38,41).
A da se smirite ne želite i nećete. Međutim, drugoga puta – nema:
„Dođite k Meni… i naučite se od Mene: jer sam Ja krotak i smjeran u srcu“ – te su riječi kazane odmah poslije ukazivanja puta ka poznanju istine: „Kome Sin hoće da otkrije“ (Mt. 11:27-28). Kome to? – onome ko se smiri, kao On. I tada će mu Hristos otkriti Sebe. A prvo ispoljavanje tog Smirenja jeste – vjerovanje Njegovim riječima, prosto-naprosto – vjerovanje u Njega… Povjerovaćete, i tada će se riječ Njegova opet useliti u dušu, i duša će uzreti istinu: „… i riječi Njegove (Božije) nemate da u vama stoji, jer vi ne vjerujete Onome Koga On posla“ (Jn. 5:37,38).
I tako, dakle – istina potiče od srodnosti sa Istinom, sa Bogom, drugim riječima – od bogopodobija; bogopodobije je od – blagodati u srcu; nevjerje je, pak, od – gubitka bogopodobija; povratak istini je od povratka bogopodobija, kroz Blagodat Hristovu;
Blagodat se daje samo kroz Hrista;
Put ka Hristu je – vjera u Njega;
Vjera je – od smirenja, u krajnjoj liniji – od odlučnosti da se vjeruje, od spremnosti da se smireno prizna i prihvati istina.
Tako smo došli do važnih, ali jednostavnih zaključaka – fakata: vjera je od blagodati; blagodat je – od smirenja. Iz čega slijedi – kao što i govori sv. Varsanufije Veliki – „vjera je smirenje“. A nevjerje, kako govori prep. Antonije Veliki, je „od lakomislene drskosti“.
Tako je i sve što je „apstraktno“ povezano sa našim duševnim „srčanim korijenima“. Tu autobiografski materijal dobro dođe. Tu se sjetiš istine riječi Davidovih, u koje je protiv volje, protiv „srca“ sumnjao moj um: „reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga“… Slava i Bogu hvala: moje srce to nije prihvatalo. Sa tim sam ja i stigao u Akademiju. A racionalizam je bio samo tanka skramica.
+ + +
… Potrčao sam unaprijed: još mi imamo šta da kažemo o zakonima spoznaje, o putevima vjere… Ali, čini se, tako je i bolje: za naš prosti um i naše prosto srce lakše je da pomalo prima takozvane „apstraktne ideje“. A ako se daje sve i odjednom – biće teže da se svari. I u Jevanđelju je tako: malo čuda, malo priče, malo učenje, pa onda ponovo djela…
Ali valja i o Akademiji početi. Ipak, napraviću malu digresiju. Navešću, iz Jevanđelja, nekoliko fakata, nekoliko primjera, kako je Sam Gospod povezivao „apstraktno učenje“ Svoje sa događajima iz života, sa faktima, ili sa analogijama, poređenjima. Može se reći da je svo Jevanđelje od Jovana, u prvih 13 glava, puno takvog načina otkrovenja… Nekome, možda, to nije poznato? A vrlo je interesantno; i to veoma uprošćuje shvatanje učenja Hristovog, zbog nečega, tobože, nepovezanog i kobajagi proizvoljno zalijepljenog za događaje… Evo, pogledajte.
 
1. glava. Direktna i jasna svjedočenja da je Hristos Sin Božiji – uprkos nevjerju jevreja: „dođe kod svojih (jevreja), i svoji Ga ne primiše“. Šta je dakle potrebno?
2. glava. Potrebno je da jevreji izmjene svoju dušu – onako kako se voda pretvorila u vino (Kana Galilejska). A Hristos to može: fakat. I još će dokazati. Kako? Vaskrsenjem (hrama – Svojeg tijela). Ipak, da li jevrejima lako pada ta promjena?
3. glava. Veoma teško. Neophodno je – smiriti se… Nikodim se bojao svojih, dolazio je samo noću: samoljublje. Neophodna je radikalna, odlučna promjena. I to je moguće samo kroz novo rođenje od Duha. Radi toga potrebno je, za početak, povjerovati u Hrista. A za to – postupaj po pravdi i istini, ne griješi. Jovan Krstitelj je već prihvatio: barem njega poslušajte, jevreji… A ako ne njega, onda barem paganku
4. glava. Besjeda i vjera Samarićanke – bludnice, grešnice i polupaganke… A u otadžbini Njegovoj, u Judeji (44), još uvijek ne vjeruju… Čak i rimski mnogobošci, kao što je kapernaumski caredvorac, već počinju da vjeruju… „I sam povjerova, i sav dom njegov“. A jevreji i dalje tvrdoglave; jevreji su – polumrtvi, slabi: ne žele, neće da ustanu, a ne mogu da ustanu „sami“.
5. glava. Oni su – oduzeti dušom. Iscjeljenje oduzetog 38-godišnjaka. „I on istog časa ozdravi“. Kako je sve lako kod Boga! A judeji Hrista hoće da ubiju. Gori su, ne samo od oduzetog, nego čak i od pravih mrtvaca: i oni, „ide čas“ (i to skoro, pri vaskrsenju: Mt. 27:52,53), „i već je nastao“, i „mrtvi će čuti glas Sina Božijeg“ (25). A vi, jevreji, ne slušate, ne čujete, ne prihvatate, ne primate: ni riječi Moje, ni riječi Jovana Krstitelja, čak ni djela čudesna. Zašto?
6. glava. Zato šo su oni – plotski, zemaljski.
A da im obećam zemaljska blaga, pošli bi za Mnom… Nije valjda? Čudo pretvaranja 5 hljebova u ogromnu količinu koja je zasitila 5000… Oduševljenje… Odlučili – za cara da Ga postave. Krenuli prema Njemu… Ali zašto? „Ne zato što čudesa vidješe, nego zato što jedoše hljeba i nasitiše se“ (26). Ali ta hrana kratko traje. Treba stremiti ka vječnoj. Nebeskoj… Da li je ona u Njemu? Neophodno je povjerovati (28-29). I Sam je Hristos – Duhovni Hljeb: život u Njemu jeste život vječni (33). Između ostalog, još ovdje, na zemlji, može se, i mora se jesti taj Hljeb – Tijelo i Krv Njegova: Tajanstvo Pričešća… Takav je prelaz od čuda sa hljebovima. Ali to „nije interesantno“, to nije bilo jasno čak i najbližim učenicima. Sablaznili su se, i otišli. Plotsko razmišljanje. Plotskom umu su vjerovali: kako to može da bude (41, 42,52,66)… Sjetite se barem nebeske mane (49)! Ali ne. Ništa ne pomaže. „Od ploti nikakve koristi“: um prirodni, plotski um – bespomoćan je, beskoristan, čak i štetan. Neophodan je „Duh“, koji „životvori“: Njegove riječi jesu Duh (63)… A Duha daje Otac, kroz Sina (44-46). I oni koji su bili plotski, nesrodni, koji su mudrovali – otišli su. A pri istim tim riječima o Tijelu i Krvi, oni koji su Mu srodni – učenici Njegovi, Petar – ostali su, zato što su povjerovali „da si Ti Hristos, Sin Boga živoga“. A ako su u to povjerovali – kome onda još da idu? Nikome… I ako su povjerovali u glavno – u istinitost i Božanstvo Hristovo, onda i sve ostalo, makar im bilo i nepostižno okušanje Njegovog Tijela i pijenje Krvi Njegove – treba prihvatiti, a nije ni teško prihvatiti (67-69)… Oni su se – srodili sa Njim…
Međutim, od dvanaestorice jedan, ipak, otpada, jer je on „đavo“, on je u rodu sa đavolom… On je takođe plotski, kao i jevreji: srebroljubac, materijalista, zemaljski… A Hristos ka Nebeskom Hljebu zove.
Dva hljeba: hljeb zemaljski, i „(Ja sam) hljeb Života“ (48)… Ljudi su izabrali prvi, i odbacili drugi. Čudo sa 5000 objasnilo je zašto su oni – plotski… Ovdje su se sudarila dva suprotna duha života.
7. glava. Biraj, onda, judeju, jedno od dva: ili svijet, ili Mene, vodu živu (37-39) Duha Svetoga… Razdvojiše se judeji: načelnici su već odlučili da Ga uhapse (30), a „mnogi pak iz naroda povjerova“ u Njega (31). I već se i Nikodim drznuo da Ga štiti: bez suda se ne smije odlučivati o čovjeku (51)… „I otiđoše svaki svojoj kući“… (53).
Kako su žalosni. Razišli su se bespomoćno. Koji je razlog tog upornog njihovog neprihvatanja? Grešnost, ropstvo duha, u osnovi kojeg leži vlast đavola nad njihovim dušama. I ta vlast i grešnost strašnija je od svakog drugog grijeha. Strašnija od najstrašnijeg bluda.
8. glava. Evo, privode Mu, isti ti njegovi sudije, bludnicu, uhvaćenu na mjestu preljube (3). (Ali, zašto onda ne dovedoše i njenog saučesnika?! Jer, ako je po zakonu, po zakonu oboje treba pobiti kamenjem: Levit. 20:10. Možda je taj pripadao istim tim farisejima, licemjerima? Možda je bio njihov prijatelj?)
I, šta se dešava? Ta bludnica – neka bude ona blagoslovljena! – smireno čeka pravedni sud… Nije se svađala, nije pobijala, nije se pravdala… Time se i „opravdala“. Bila je pomilovana: „Idi, i odsele ne griješi“… „Ni Ja te ne osuđujem“… Onaj Koji je kroz Mojsija naredio da se sude i da se kamenuju takvi – isti On sada „ne osuđuje“. A i kako osuditi onu koja se već smirila? „Povinovanu glavu niti mač siječe, niti nož rubi“. Ona je već sebe bila osudila i potčinila se Hristu – a samo je to i trebala da uradi…
A oni? A sudije? Oni neće da znaju za zakon, kojeg su oni, navodno, čuvari… Zakon naređuje da se istina priznaje pri dva svjedoka. On ima dva svjedoka: Oca Njegovog, i Sebe Samog (17-18). A „koji će od vas Mene da ukori u neistini?“ (46). Vi ste doveli bludnicu; ona jeste grešnica. Ali ste vi, judeji, mnogo grešniji od nje… Kako? Kao prvo, vi ne možete baciti kamen na nju, što se po zakonu tražilo od čistih svjedoka (2 Knjiga zakona, 17:6-7) – jer i sami podliježete pogubljenju za isti grijeh. Kao drugo, vi ste još grešniji, zato što ste uporni u nevjerju i gordosti; zato što ste vi, kao treće, robovi samim sebi, robovi sopstvene grešnosti (34); kao četvrto, vi ste robovi, vi ste djeca đavola (41-44)… Eto kako i koliko ste vi grešni… Bludnica se pokazala neuporedivo bolja od vas, i već se spasila. A vi ne možete. I samo Sin bi mogao da vas izbavi (36) iz tog ropstva laži i da vam vrati istinu (32)… Ali vi to nećete. A i ne možete: vi ste od svijeta ovoga (23).
I tada će za vas ostati samo jedno: ostaćete u toj pokvarenosti svojoj, „umrijećete u grijesima vašim“ (24)… I tada nećete vi suditi grešnicu, nego će vas čekati sud Moj i Oca (15,26,50)… Ali oni ostaju uporni, pri svoj svojoj grehovnosti, tvrdo stoje u neraskajanosti, ne smiruju se. I Njega, čak, nastavljaju da optužuju: „Ne govorimo li mi pravo, da si Ti Samarićanin, i da je đavo u Tebi“ (48,52).
Već su i Samarićani povjerovali (4 gl.). I djela Njegova svjedoče da je On od Oca poslan (5:36). Ali ništa ne pomaže. Ispočetka su oni htjeli da kamenuju grešnicu, ali se nisu osmjelili; sada uzimaju kamenje da ga bace na Njega. Ali on Se neprimjetno sakriva od ubica…
9. glava. Oslijepili, oslijepili, nesretnici! I ništa se više sa njima uraditi ne može: gledaju, a ne vide (39)! Prije će slijeporođeni progledati, nego što će se njima vratiti sposobnost da vide fakat, da Hrista priznaju za Mesiju. … Čudo iscjeljenja slijeporođenog… Bože, kako su se tada uskomešale vođe! Bilo je to javno znamenje Božije. A oni samo što su govorili da je u Njemu đavo. Toliko su ti fariseji gnjavili iscijeljenog i njegove stare i nište roditelje, da čak počinješ da se umaraš dok čitaš o tim ispitivanjima, o tim slovesnim mučenjima: a jesi li to ti? a jesi li baš ti bio slijep? a kako to da sad odjednom vidiš? a ko te je iscijelio? a zašto u subotu?… O, nesretni slijepci – uporni, bandoglavi… Bivši slijepac je povjerovao u Sina Božijeg (35-38). A oni koji su Ga vidjeli, ostali su slijepi (39). „Eda li smo i mi slijepi?“ – pitaju Ga oni. „Kad biste bili slijepi (t.j. po neznanju Mene ne prihvatali), ne biste imali grijeha; sad govorite da vidite, tako grijeh vaš (već svjesno) ostaje na vama“ (41). Naravno! Tvrdoglavost njihova je definitivna i nepovratna.
10. glava. Mi smo – tuđi jedan drugom…
Vi niste Moje ovce; i Ja nisam vaš Pastir. Jer ovce Moje slušaju i znaju. Moj glas (riječ, Duh, blagodat) živi u njima… Neki od vas jesu Moje ovce iz jevreja. Ali još će biti ovaca iz drugog, paganskog tora, i one će doći na vaše mjesto: „i biće jedno stado…“ (16). A „vi niste od Mojih ovaca“ (26)… A Moje ovce niko ukrasti neće; jer njih Sam Otac čuva sa Mnom. „Ja i Otac smo jedno“ (30)… „Ja sam Sin Božiji“ (36)… „Vjerujte djelima Mojim“ (38), „da biste poznali i vjerovali, da je Otac u meni, i Ja u Njemu“ (38)…
Opet su se uhvatili za kamenje (31,32,33,39). A „mnogi su tamo povjerovali u Njega“ (42).
11. glava. O Lazaru. Vaskrsnuće njegovo… Zašto se na ovom mjestu spominje o tome? Obično odgovaraju da je jev. Jovan zapisivao ono što su propustili drugi; a o Lazaru je prvim trima jevanđelistima bilo i opasno da pišu, zato što je on tada bio živ: bio je episkop na ostrvu Kipar, i mogli su ga ubiti… To je tačno… Mada, ipak, i nije sasvim; naprimjer: o čudesnom zasićenju hljebom govore i svi ostali jevanđelisti (Mt. 14; Mk. 6; Lk. 9). Takođe, i o ulasku u Jerusalim, o stradanjima, o vaskrsenju, javljanjima poslije vaskrsenja i t.d. Da li iz toga slijedi da je jev. Jovan imao i druge motive za izbor događaja? Nesumnjivo. Već sam govorio: on je birao takve fakte, koji su mu davali osnovu da priča o učenju koje je Gospod povodom tih događaja izlagao, ili pak da objasni i posljedice do kojih su ti događaji doveli.
A evo i ovdje… Davno su Njega jevreji molili:
„Kakvo ćeš nam znamenje dati, da bismo mi progledali i povjerovali u Tebe?“ (Jn. 6:30). „Kakvim ćeš nam znamenjem dokazati da imaš vlast tako da postupaš?“ (2:18). A jev. Luka, govoreći u priči o „Bogatašu i Lazaru“ kako je ovaj molio da vaskrsne Lazara i da ga pošalje kod njegove žive braće, da bi barem oni povjerovali i „ne bi oni došli na ovo mjesto mučenja“, navodi riječi Avrama (koje su za jevreje bile ubjedljivije od riječi Samog Hrista – pogledaj Jn. 9,33,37,39): „Ako ne slušaju Mojsija i proroke (Pismo), onda – da ko i iz mrtvih ustane, neće vjerovati“ (Lk. 16:29-31).
Gospod je još ranije pretskazao jevrejima: da im ni vaskrsenje Lazara neće pomoći, jer oni uopšte neće da znaju istinu, zato što su oni djeca lažova đavola.
I evo, u stvarnosti je On vaskrsnuo, i to ne utvarnog, nego stvarnog, već usmrdjelog Lazara – ali oni upravo tada definitivno odlučuju šta da učine sa Hristom. „Od toga dakle dana dogovoriše se da Ga ubiju“ (53). Ali i na krstu će ponovo tražiti od Njega: „Neka siđe sad sa krsta, pa ćemo Ga vjerovati“ (Mt. 27,42). A On ne samo da je sišao živ, nego je iz mrtvih vaskrsao, pod pečatom vojničke straže; ali oni ni tada nisu povjerovali: „dadoše dovoljno novca vojnicima govoreći: recite da su Ga učenici Njegovi, došavši noću, ukrali, kad smo spavali; i ako čuje to sudija (Pilat), mi ćemo njega umiriti i učiniti da vama ništa ne bude… I razglasi se ova riječ po jevrejima do danas“ (Mt. 28:12-15). Dakle, vakrsnuće Lazara bio je posljednji i krajnji, čak i po čovječijim mjerilima, „dokaz“ sile Hristove: ali oni su se samo još više razjarili, i dogovorili su se da Ga ubiju…
Zajedno sa ovim, vaskrsnuće Lazara daje jev. Jovanu osnovu da napomene da Hristos nije samo „obični“ čudotvorac – kao Ilija, Jelisej, koji su takođe vaskrsavali mrtve – nego Samoistočnik života.
„Ja sam vaskrsenije i život“ (25), – uporno uvjerava on Martu. Marta još uvijek ne vjeruje i poslije govori: „Već smrdi!“ (39). A On joj, već sa prijekorom, zbog malovjerja, govori: „Ne rekoh li ti da ćeš, ako budeš vjerovala, vidjeti slavu Božiju?..“ (40).
„I izađe mrtvac“ (44).
„Narod bijaše potresen čudom“ (12:17-18). I mnogi uvjerovaše. A glavari sveštenički odlučiše da Ga ubiju, i izdaše zapovijest da se uhvati čim Se prvi put pojavi (11,57) u narodu.
12. glava. Pomazanje dragocjenim mirom i srebroljublje Jude izdajnika… Molba pagana-jelina da ih upoznaju sa „Isusom“ i riječi Gospoda da će Njega priznati poslije, zbog smrti na krstu (20-33)…
Narod je, pak, mislio da će Hristos živjeti vječno (34), i kako onda sad, odjednom – smrt? Hristos nije odgovorio na to: uzalud bi im bilo govoriti o Njegovom vječnom bitiju… A i već je govorio (8:51-53,56-57; 11:24-26)… Zbog toga su Ga htjeli kamenovati. Zato On više i ne dokazuje, nego prosto poziva na vjeru: dok još ima vremena, dok je On među njima:
„Dok je svjetlost sa vama, vjerujte u svjetlost“… I sakrio Se…
I krotki, čisti dušom Jovan se divi: kako to da njegovi saplemenici, jevreji, poslije „tolikih čudesa“ nisu povjerovali u Njega?! On traži objašnjenja za takvu bandoglavost. I podsjeća na riječi proroka Isaije: sami su zatvorili oči svoje da ne vide (Is. 6:10; 53:1)… Tvrdoglavci: „jer im većma omilje slava ljudska, nego li slava Božija“ (43)… Plotskost… Gordost…
Za njih ostaje samo – sud. Ali neće suditi On: „Ja ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet“ (47), – njima će suditi sama riječ Njegova, samo Njegovo učenje, koje Mu je Otac dao… Drugim riječima: na sudu će nevjerni ostati bez odgovora, jer su slušali Slovo o Hristu.
13. glava. Umivanje nogu daje povod za davanje nauka o smirenju… Smirenje je korijen vjere i ljubavi (12-15). Juda nije izdržao. To je za njega već postalo neizdrživo: on je u Isusu htio da vidi zemaljskog cara, cara koji daje obični hljeb, a ne učitelja o „hljebu“ duhovnom… Zato je upravo tada Gospod pretskazao: „jedan od vas je đavo“ (6).
I sada Hristos Gospod govori:
„Jedan od vas će Me izdati“ (21)… Uđe u Judu sotona (27). Do tada je on bio, kao i uopšte judeji, „čedo“ đavolovo, opsjednuto njime; a sad se to ispunilo mnogo realnije i strašnije: u njega je ušao – i pri tome sam – „sotona“.
Juda je izašao na svoje zlo djelo, kao sotonino oruđe, a i jevrejskog naroda uopšte.
Gospod, pak, ostaje samo sa svojih jedanaest vjernih učenika na Tajnoj Večeri; i govori im posljednju, oproštajnu besjedu… Ljubite jedan drugog (34). Ja ka Ocu odlazim… Da bih vam tamo pripremio mjesto – a ne ovdje. Ja vas tuda mogu dovesti, jer Ja Sam Jesam „Put, Istina i Život“. Jer sam Ja jedno sa Bogom Ocem; „Ja sam u Ocu, i Otac je u Meni“. „Vjerujte Mi“ to, a ako je i vama teško da to prihvatite, onda – vjerujte Mi po samim djelima Mojim. A i vi sami ćete poslije Mene tvoriti čudesa, čak i veća nego što su Moja bila. Samo molite o tome Oca, u ime Moje, za Mene. A Ja ću vam za sve poslati silu – silu Duha Svetoga. Niti ću vas Ja Sam ostaviti kao siročad: doći ću. Tajno, skriveno – u srca Vaša: i tada ćete, u vlastitom iskustvu, poznati da sam „Ja u Ocu Mojem, i vi u Meni, i Ja u vama“. Ali, da biste dostigli to – živite sveto, ispunjavajte zapovijesti Moje… Za to smo vas Ja i Otac vazljubili, „i doći ćemo“ „i obitelj sačiniti“ u srcima vašim.
…Bože! Kako je sve to daleko od judejskih „hljebova“ i judejskih srebrenika…
Teško im je bilo to pojmiti, a ništa lakše nije ni nama, čitaoče, da pojmimo: kako to Otac i Sin mogu da uđu u čovjeka i da se nastane u njemu? Nije li to, uistinu, tajna? To je otkrovenje Hrista. A Hristos ga i ne razjašnjava, zato što oni to još ne mogu da prime… I evo, doći će „Utješitelj, Duh Sveti“, „Duh Istine“, i On „će vas svemu naučiti“, i to ćete preživljavati lično, „empirijski“ ćete spoznati… Opet je put spoznaje blagodatno-„empirijski“, a ne slovesni.
Budite zato mirni. I čak se radujte Mojem odlasku: za vas samih je bolje tako. Ja sam Svoje djelo izvršio, koje „zapovjedi Meni Otac“ (14).
Ali i poslije Mog odlaska vi prebivate sa Mnom i u Meni – kao grane vinove loze. Kako? Vjerom, izvršavanjem Mojih zapovijesti, ljubavlju prema Meni, ljubavlju jednih prema drugim, do polaganja svog života za drugove, slično Meni. Tad ćete biti „drugovi Moji“, „ljubite zato jedni druge“… A ako vas, pak, svijet ne bude ljubio, pa čak i ako vas zamrzi – a upravo to će da se desi, upozorava Gospod, – neka vas to ne zbuni, jer sam vam Ja primjer za to: Mene je prije vas zamrzio svijet, kao tuđeg, nesrodnog po duhu… A vi niste veći od Mene, i ne divite se zato, kada i vas budu gonili za Ime Moje, za Mene… Oni će za to odgovarati, pošto nisu u pravu; jer sam ih Ja i učio i čudesa im tvorio, „kakva niko drugi nije tvorio“ nikada u svijetu.
Međutim, vi se ne bojte, ne bojte se svojih progonitelja: na pomoć u mukama će vam doći Sam Utješitelj, Duh Istine; On će vas ukrijepiti i u istini, On će Sam kroz vas svjedočiti o Meni; i vi ćete svjedočiti, zato što ste od početka sa Mnom, kao svjedoci Moji, vjerodostojni očevici (15).
…Gorko upozorenje. Mrziće vas, goniće vas, mučiće vas…
Ali unaprijed na to upozorava: „da se ne sablaznite“ kada to nastupi…
Sve sam vam rekao… I sve učinio, „a sad idem kod Onoga Koji Me posla“. Ne rastužujte se: umjesto Mene tješiće vas Utješitelj, Duh Sveti (već treći put ponavlja o Njemu Hristos). On će vas nastaviti, i kroz vas i Mene proslaviti, što će vama, koji Me ljubite, biti radosno… Ne tugujte. Ja sam pobijedio svijet.
Zatim On izgovara molitvu Ocu, u kojoj govori da je ispunio Svoju misiju i sada moli Oca da sačuva učenike i sve vjernike „od zla“, jer je za njih On „Sebe prinio u žrtvu“. I na kraju moli Oca za buduće jedinstvo svih u Njemu, a kroz Njega i sa Ocem: da budu jedno, kao što smo Mi jedno. I neka ljubav Očeva i u njima bude, i Ja ću biti u njima.
Služenje Hristovo – učenjem i djelima – se završilo… Ostalo je još prinijeti Sebe u žrtvu iskupljenja… I evo, izvršava se: izdaja, sud, smrt, pogrebenje, vaskrsenje, javljanja, vaznesenje i slanje učenika na vaseljensku propovijed – sa utješnim obećanjem: „Evo, Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin“ (Mt. 28:20).
Te riječi nije mogao da kaže čovjek. Njih je mogao da kaže samo Bog.
 
…Ja sam se neočekivano za samog sebe rasprostranio… Ali mi nije žao. Samo Slovo Božije je uvijek djelatno i živo (Jevr. 4:12), i „Od Boga dato i korisno… za poučavanje u pravdi i istini, da savršen bude čovjek Božiji“ (2 Tim. 3,16-17).
A nadam se da će i čitaocu biti korisno… A ako se učini samo „interesantno“, ili se nekome učini čak i malo ubjedljivo – to samo govori da bismo poslije toga trebali dobro i duboko da se zamislimo nad tim faktom: Božije Slovo je postalo dosadno i malu snagu ima… To me je navelo da se iznova podsjetim na svoj odnos prema Slovu Božijem, kako u seminariji, tako i na početku Akademije.
Sa tim ću i početi akademske uspomene o vjeri.
+ + +
Mi smo u seminariji slušali dosadne „priče o“ svetim ocima, učili „o“ njihovim djelima u crkvenoj istoriji i u istoriji propovijedi. Ali nikada i niko nije uzimao u ruke ni jedne knjige njigovih djela. Bojim se da optužujem, ali mislim da ni same učitelje nije interesovalo – izvan udžbenika… Ali zasada neću o njima da govorim, nego samo o jednom svetootačkom citatu.
U Akademiji (ne odmah) su mi dopala do ruku djela sv. Jovana Zlatoustog, čini mi se, tolkovanje na knjigu Postanja. Na jednom mjestu sam kod njega sreo jednu misao, približno ovakvu: ako ti – savjetuje on slušaocima svoje besjede – nešto ne razumiješ u Pismu, ne rastužuj se zbog toga, nego primi prosto, na vjeru, bez rasuđivanja, jer to je Božije Slovo, a Bog govori samo istinu… Primi je onda sa svom nesumnjivošću, samo zbog toga što je to Riječ Božija…
Nešto slično, mada na drugi način izraženo, pročitao sam tada ja, bivši seminarist, vaspitan u idolopokloništvu umu, i zamislio se sa sumnjom: pa nije valjda da i sam Zlatoust vjeruje i misli tako kako preporučuje drugima? Zar on tako „prosto“ vjeruje Slovu Božijem, kao kakva seljanka?
Priznajem: ne povjerovah ja tada čak ni Zlatoustom… Ne, mislio sam ja tada, on to, u pedagoškim ciljevima, samo prostake ubjeđuje da tako prosto misle i vjeruju u Slovo Božije, u Sveto Pismo: a sam on – ne može tako misliti. Jer to je za njega – sudio sam ja po sebi – i nemoguće. Kako? On, takav genijalno-pametan i učen čovjek, da tako, seljački prosto vjeruje? Nemoguće!
To nije moglo da stane u moju glavu…
Avaj! Ja još nisam bio „srodan“ njemu sa te strane, te zato i nisam mogao da njega „smjestim“ (Jn. 16:12) u sebe. I dugo nisam mogao da smjestim. Zašto? Taj slučaj mi pruža priliku da postavim opšte pitanje o značenju „Slova Božijeg“ ili „Svetog Pisma“ za živu vjeru.
Vjerovatno će nekome izgledati čudno to, što sam se ja, seminarista, pa još vjerujući seminarista, a poslije i student Duhovne Akademije, tako nepovjerljivo ponio prema riječima Zlatoustog, a tačnije, prema sili Pisma? Sada ću malo da pripodignem zavjesu nad tom neobičnošću, koja, kako se meni čini, nije svima jasna.
Kod nas, u duhovnoj školi, a još više u seminariji, razvio se neobično ružan odnos prema Bibliji, prema sveštenim i svetootačkim tekstovima, prema Slovu Božijem: hladno nepovjerenje… Još dok smo učili Katehizis m. Filareta u školi (za početnika stvar dostojna svakog uvažavanja), tekstovi koji se tamo citiraju nikada na nas nisu djelovali ubjedljivo. Naprimjer: Bog svugdje postoji. Odakle se to vidi? I odmah se navode riječi Psalmopisca: „Kuda ću poći od Duha Tvojega? I od lica Tvojega kamo da bježim? Ako se uspnem na nebo, Ti tamo jesi; ako siđem u ad, tamo jesi“ i t.d. i t.d. Odgovoreno je, „dokazano“, i to je pitanje iscrpljeno… Mi smo to učili, to smo odgovarali kada su nas ispitivali. Ali se nismo ubjeđivali u to. Kakav je to dokaz, mislilo se u našim malenim glavicama. Jer, Slovo Božije i Bog – to je sve zajedno, sjedinjeno… To samo vjernik ispovijeda svoju vjeru. A meni je potreban neki „dokaz“ sa strane, da je to stvarno tako, „objektivno“, istinito… Kako se to može uraditi? Odgovor je bio spreman: umom. Sva školska mudrost bila je prožeta vjerom u nadmoćnost razuma nad vjerom, racionalizmom, skolastičkim metodom „dokazivanja“ predmeta vjere… Ali u duhovnoj školi ni um nisu upražnjavali: ni naši učitelji, a tim prije mi, mladenci. I zato smo ostajali nezadovoljeni…
A u seminariji se samo još više razvijao taj hladni odnos prema Bibliji. Počeću sa tim da mi nikada nismo duboko – ne samo osjećali srcem, nego se čak nismo ni zamišljali nad samim tim riječima: slovo, riječ, govor, besjeda, otkrovenje Božije… Bog govori… Doduše, nešto nam je o tome govorio, u četvrtom razredu, naš predavač Sv. Pisma L.: o važnosti, o vrijednosti, o blagogovejnom odnosu[38] i tako dalje. Ali je sve to prolijetalo mimo našeg srca: nije imalo za šta da se prilijepi – nismo mi još bili zavoljeli Slovo Božije… A znanje se daje samo ljubavlju (1 Kor. 8:3). I mi smo veoma rijetko, samo kada smo odgovarali, Pismo nazivali „Slovo Božije“; uglavnom smo govorili: Biblija, ili Sveto Pismo, ili kraće – Pismo. I mada su nas učili da se pred čitanjem „Slova Božijeg“ moramo pomoliti, prekrstiti se i čak ga poljubiti, mi to nikada nismo radili (a ne sjećam se da su to radili i sami učitelji). (A da su i radili – što bi, zapravo, bilo i ispravno, i prekrasno, i poučno za nas – mi bismo se kriomice potsmijevali takvim čudacima.) Ali gle, kad smo stajali u hramu, i na svenoćnoj, u redovima, po činu, pristupali smo i cjelivali Jevanđelje – i tada je to bilo savršeno prirodno, sa uvažavanjem, sa blagogovenijem… I u crkvi smo slušali Jevanđelje sa istinitom vjerom i svetim blagogovenijem… Ali na časovima je bilo potpuno drugačije: učenje, šta li, ne znam – ali mi Bibliji nismo odavali nikakvog poštovanja. Ni njenom unutrašnjem sadržaju, ni njenoj vanjštini. Nama su u prvom razredu seminarije davali na dar od Sinoda po jedan primjerak crkvenoslovenske Biblije – na sav kurs učenja. Mi smo je uzimali i ravnodušno, zajedno sa drugim udžbenicima, slagali u školske klupe. Bili su, pričalo se, i još gori primjeri: navodno su poslije završetka seminarije učenici zlorado bucali Biblije i razbacivali listove po učionici. Ja se ne sjećam takvog opšteg bezobrazluka. Tek su dva-tri obješenjaka, i to u prvom razredu, bucali svetu knjigu, ali ostali to nisu činili; prosto, nisu se interesovali. I tako, malo-pomalo, u šestom razredu kod mnogih od nas su Biblije počele da nestaju: negdje su se gubile… Gdje i kako – ne znam. A posljednja dva razreda mi smo se već koristili rusko-slovenskim Novim Zavjetom.
Ali pošto je Biblija bila isti takav udžbenik kao i drugi (istorija, algebra, geometrija, psihologija i drugi), to je i odnos prema njoj bio potpuno isti: hladan. Čim je to udžbenik – odmah nije interesantan! Jer, da je to bilo „zabranjeno“, nedozvoljeno – bila bi to druga priča. I unutrašnje nas Biblija nikada nije prožimala. Nije da nismo vjerovali u njen sadržaj: sve smo prihvatali, ali smo se prema svemu odnosili ravnodušno; bilo to stvaranje svijeta ni iz čega, prolazak kroz Crveno more, čudo Jone u trbuhu kita[39] i sve ostalo – svemu smo vjerovali; a školska nauka je još i „dokazivala“ „mogućnost“ čuda, starajući se da svede na minimum tajnu čuda i da sve objasni što je moguće prirodnije, „realnije“. No, kit, možda, zapravo, i nije bio kit, sa njegovim malim grlom, nesposobnim da proguta čovjeka[40], nego na kita nalik ajkula, ili neka druga velika riba, koju su prostonarodno nazvali kitom, i t.d. Ili: voda se nije jednostavno razdvojila na dva zida, nadesno i nalijevo od jevreja (2 Mojs. 14:22), kako je to očigledno i nedvosmisleno rečeno u Pismu, nego ju je, naprimjer, vjetar otjerao iz zaliva u more (vjetar se takođe pominje, 21). Naravno, učitelji nisu pobijali riječi Pisma, ali im se ipak htjelo da „dokažu“ nekako „prirodno“, a ne natprirodno. A i mi, seminaristi, upravo smo takve, „pametne“ dokaze, tražili. A proste vjere smo se (vjerovatno, i učitelji) bojali – kao nečega, ako ne nemogućeg, a ono malo vjerovatnog i vjerodostojnog… Tako je, pak, bila postavljena sva naša škola: skolastično-racionalistički. Naravno, nije uvijek takav metod bio besplodan – za srca. Naprimjer, sjetih se sada slučaja, jedva li ne jedinstvenog, kosmološkog „dokazivanja“ bitija Božijeg… Ja sam još bio dječak, prvi razred, a sa mnom je išao „vaspitanik“ petog razreda, A-v, po obali rijeke Cne, i zbog nečega smo poveli priču o Bogu: on mi je ispričao (iz kursa filosofije na četvrtom razredu seminarije) o tom dokazu: za sve postoji uzrok i početak; postoji on i za svijet; svijet se nije mogao sam pojaviti ni iz čega; slijedi – bilo je neophodno tvoračko djelovanje drugog Prvouzročnika, t.j. Boga. Slijedi, Bog postoji.
I kada sam ja to čuo, moje vjerujuće srdašce se tako bilo obradovalo i zaigralo, da zamalo nisam vidio Njega, „Vsederžitelja, Tvorca nebu i zemlji, vidimim že vsem i nevidimim“… Vrlo sam se bio obradovao… Moje je srce uvijek tražilo potkrepljenja u svojoj vjeri. Poslije sam saznao za Kantovu kritiku svih „dokaza“ o postojanju Boga, ali tada sam bio radostan. I druga „racionalna“ objašnjenja ipak su pomagala da se držimo vjere, protiv volje za sumnjom i navale nevjerja. Hvala za to i seminarskim naukama…
Ali, kako sam već ponavljao, bilo je mnogo više štete od tog „pametnog“ metoda; mi smo se priučili da se bojimo „tajni“, da unižavamo prostu „seljačku“ vjeru, da je smatramo nedostojnom „obrazovanih“ ljudi našeg „inteligentnog“ vijeka. I zato nama Pismo i nije izgledalo ubjedljivo: ono nije dokazivalo; ono je samo tvrdilo, utvrđivalo. Mi smo, pak, htjeli dokaze, htjeli smo njegovo „opravdanje“ sa strane. Na taj način, ispadala je potpuna izopačenost: Bog je htio da kroz Pismo otkrije i utvrdi istinu – o svijetu, o čovjeku, o istoriji, o spasenju – da se ljudi ne bi mučili neznanjem ili upadali u laž. A mi Bogu (!) nismo vjerovali, nego smo još tražili potvrdu i dokaze od Njega… Zar to nije ružno? Čitao sam kako je neki učeni Englez donio svojem kralju veliko naučno djelo – u zaštitu Biblije. Kralj je primio, zahvalio, ali i razumno prigovorio: „Ja sam do sada mislio da sve ostalo ima potrebu za zaštitom i dokazom od Biblije, a Vi nju našli da štitite?!!?“ Kralj je, nesumnjivo, bio veći vjernik, i pametniji – što znači i logičniji – čovjek od naučnika…
E, isto to je bilo i sa nama, „duhovnicima“, a naročito seminaristima. Samo, na nesreću, kod nas nije bilo takvih kraljeva oko nas, a još nije bilo ni svojeg „cara u glavi“, niti je bilo iskustva. Mi smo imali malo stvarne, vatrene, duboke vjere u Boga; ali nama je još nedostajala i dubina uma, da bismo mogli pojmiti stvarnu važnost i neobični značaj koje Slovo Božije ima za istinu i vjeru.
Eto zašto ja nisam povjerovao ni svetom i genijalnom Jovanu Zlatoustu, njegovoj iskrenoj prostoti. Ipak, sa druge strane, nisam mogao ni da pomislim da on laže, makar i u dobroj namjeri, radi „malih ovih“: to se nije slagalo ni sa svetošću njegovog lika, ni sa iskrenošću njegovog tona. Tako da sam ja ostao u nedoumici, i nisam mu više vjerovao… Što sam ne preživiš, ni drugom ne vjeruješ! (Po istom onom zakonu spoznaje – srodnosti.)
Ja sam mnogo puta primjećivao da nevjerujući ljudi ne vjeruju mojoj iskrenosti u vjeri. A ja, tada, nisam mogao da shvatim: kako je bilo moguće, naprimjer, ne čitati Gorkog i čak se uopšte ne interesovati literaturom? I kada sam od jednog izuzetno učenog bogoslova čuo, da je to itekako moguće, ja sam ga iskreno požalio: kako je „neobrazovan“ on! I kako se mnogo čega lišava!
Mi sve mjerimo – po sebi, po svojoj mjerici… I ja sam – još dugo vremena – ostajao u odjećici koju su mi sašili na seminariji: nisam cijenio silu Pisma. Ja sam mu pretpostavljao „nauku“, um, „dokaze“…
Ipak, postepeno, čini mi se, u toku prve dvije godine Akademije, ja sam odrastao, razabrao se i uvjerio se u savršenu iskrenost Zlatousta i u apsolutnu istinitost njegovog savjeta… To je nastavilo da mi se razjašnjava i poslije: a sada ću da svedem u jedno svoja iskustva o Pismu, tačnije, i bolje – o svetom Slovu Božijem, da bih ih podijelio sa vama.
Da, mi, seminaristi, na najdublji mogući način nismo bili u pravu kada je bio u pitanju naš odnos prema Sv. Pismu: kako sa strane vjere, tako i sa strane razuma. Danas to meni izgleda tako očigledno i jasno, i mogu to lako da dokažem. Sa strane vjere – ništa prostije od toga. Ako sam ja vjernik (a mi jesmo bili vjernici, samo nismo vjerovali duboko, živo), onda za mene Biblija jeste „Riječ Božija“, t.j. kroz nju govori Sam Bog, Duh Božiji. „Svo je Pismo od Boga dano“ (2 Tim. 3,16). Kako onda ja mogu da je ne primam? Kako mogu da sumnjam? Kako za Sveto Pismo mogu još negdje da tražim potporu? Savršeno očigledna besmislenost! Pa zašto onda mi to nismo vidjeli tada? – Zato što još nismo dovoljno vjerovali, zato što smo slabo vjerovali, zato što nismo vjerovali živo… Vjera je naša bila više „po predanju“…. A i još zato što smo bili preko mjere zaraženi školskom „vjerom“ u um – kao i svi intelektualci tog perioda (XIX vijeka, naročito druge njegove polovine).
Ali onda sam ja pristupio pitanju o Slovu Božijem – „od razuma“. To je bilo poslije, kada sam, postepeno, već bio razjasnio sebi osnove religiozne i svake druge gnoseologije (teorije spoznaje). Tada sam uvidio savršenu – do samoočiglednosti – nesposobnost uma u oblasti predmeta vjere, potpunu neprimjenjivost, čak i protivozakonitost njegovog djelovanja u njemu nesvojstvenoj sferi svijeta natprirodnog… Na moju sreću, savršeno sam se bio razočarao u samodržavlje uma i znanja; razbio sam taj idol u paramparčad i bacio ga sa palube svoje duše, a i svojeg uma: umom sam se oslobodio od lanaca kojima me je isti taj um bio okovao. I kakvu sam tada, od toga, dobio slobodu! Ali o tome će biti riječi kasnije… Za sada ću te zaključke da priložim uz misli o Slovu Božijem… Kad sam raskinuo okove uma, istovremeno sam shvatio (postepeno, naravno) da za potkrepljenje osnova i pojedinačnih istina vjere meni nije potreban za to nesposobni um, nego samootkrovenje tog, natprirodnog, svijeta. Ja sam već znao da je put svake spoznaje – u neposrednom otkrovenju samog bitija onom koji to bitije spoznaje, t.j. opažajućem subjektu. I taj isti put je jedinstveno primjenjiv i u religoznom „poznanju“: Boga i Njegove istine – Sam On otkriva… Drugačije i ne može biti. To je tako – zbog cijelog niza razloga. To je samoočigledno. A i da nije „očigledno“, za sada bi moralo biti prihvaćeno zbog povjerenja u vjerodostojnog svjedoka istine: Boga. Druge osnove za istinu nema. Tako je mene upravo razum priveo ka vjeri: a sebe je on odgurnuo u stranu, kao za taj posao nemoćnog učitelja… Podrobnije ću to izložiti poslije. A tada sam ja unutrašnje – i vjerom, i umom – shvatio Zlatoustov savjet o „prostoti“ prihvatanja Pisma… I malo-pomalo tvrdo stao na to tlo, na kojem i dosad stojim… Doduše, kod mene se to odvijalo ne baš sasvim „prosto“: bilo je neophodno proći nemalu školu filosofske borbe upravo protiv filosofije, shvatiti i nadvladati lažni put racionalizma, vratiti se spoznaji ekskluzivnom važnošću otkrovenja; trebalo je odrasti i u vjeri; trebalo je – ukratko – vratiti se „prostoti“ vjere. Ali ta nova prostota više nije bila ona stara, dječija, prostota po tradiciji, pa čak ne ni prostota od srčane težnje moje sopstvene duše ka vjeri koja ne rasuđuje; ne, nova prostota je prošla kroz ispitivajući oganj „znanja“, kroz drugačije iskustvo u duhovnom životu; i zato se može reći da je to „svjesna“ prostota, osaznana, opravdana… Sada je ona – tvrđa, stabilnija od one neispitane, djetinje „prostote“. Ja se sada više ne bojim ni tajni, ni čudesa, ne tražim više vjetar koji bi vodi podigao zidove, niti za Jonu tražim ajkulu koja liči na kita. Vjerujem Pismu onako kakvo ono jeste, jer je ono RIJEČ, OTKROVENJE SAMOG BOGA! A ja vjerujem u Boga… Zašto ja vjerujem – i kako vjerujem – to je već drugo pitanje; o tome ćemo pisati dalje. Ali ja vjerujem. Vjerujem – no, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što drugog temelja za istinu u meni nema – poslije razdrobljenja uma. Ali postoje i druge osnove za to. I ja stajem na fundament Pisma, opirem se na Slovo Božije. Ono je za mene postalo autoritet. Evo kako ja postupam sada. Kada pred mojom sviješću stane neko za um napostižno pitanje, ja se obraćam Božijem otkrovenju i gledam: šta ono, šta SAM BOG govori? I makar ja ništa ne shvatao umom – mene to nerazumijevanje više ni najmanje ne uzbuđuje, kao što je to bio slučaj u seminariji; čak se i radujem toj nepostižnosti: upravo tako i mora biti za um, makar to i „protivrječilo“ (kako pogrešno govore o razlici, o „nepodudarnosti“, „suprotnosti“, što nije isto što i „protivrječnost“ raznih svjetova) mojem razumu; ja spokojno čitam Slovo Božije i rečeno primam savršeno mirno i ubjedljivo: SAM BOG JE REKAO! ŠTA JOŠ TREBA?! ŠTA JE OD TOGA LJEPŠE? KAKAV JOŠ DOKAZ TREBA? – Uzeću primjer vršenja Tajanstva Evharistije… Za razum je to strašno i da pomisli: hljeb i vino se pretvaraju u Tijelo i Krv Hristovu… Više to nije hljeb i nije vino, nego SAM HRISTOS ŽIVI! Sam Bogočovjek, Bog!..
Lično sam doživio da mi sabesjednik-nevjernik, sa neskrivenim potsmijehom čovjeka koji „sve razumije“, kaže da ne samo da on ne vjeruje u to, nego je i uvjeren i da ja, „kao obrazovani intelektualac“, takođe ne vjerujem u tu „nemoguću“ stvar, i da obmanjujem druge, kao da, kobajagi, vjerujem u to… Ja sam savršeno prekrasno shvatao svo njegovo nevjerje: ono mi je odavno bilo poznato. Ali on nije mogao da shvati mene, jer moje iskustvo vjere i znanja njemu još uvijek nije bilo dostupno. Ja sam mu tada izjavio, i sada izjavljujem, da ja savršeno vjerujem u nesumnjivost i nespornost istine pretvaranja hljeba i vina u Tijelo i Krv…
Ali, zar se nije moj um razočaravao tom očiglednom nedoumicom, i zar se nije zbunjivao sumnjom: kako to sve može da bude? – O, da, mnogo, mnogo puta! Odgovori na sumnje, pak, nisu oduvijek dolazili od vjere. Oni su bili veoma raznorodni. Ali sada, kada govorim o Pismu, ukazaću samo na jedan od njih. Zašto ja vjerujem tako? Zato što je to savršeno kategorički i jasno i višekratno tvrdio Sam Gospod Isus Hristos, Sama Istina („Ja sam… Istina“, Jn. 14:6); „Primite, jedite: ovo je Tijelo Moje“… „Pijte iz nje (čaše) svi, jer je to Krv Moja…“ (Mt. 26:26-28)… Ovim su se sablaznili plotski umom judeji, pa čak i neki od učenika Hristovih – i sasvim otišli. Ali On ih nije zaustavio, nije rekao da su oni uludo Njega shvatili bukvalno, „prosto“, a ne „simbolično“. Naprotiv, On Se čak i dvanaestorici obratio, sa ovakvim riječima: „Da nećete i vi da odete?“ – tako pita u Sebe uvjerena, čovječije slabosti ne bojeća Se Istina!.. I dvanaestorica ne odlaze. Petar govori: „Gospode! Kome ćemo ići?“ – Nemamo kuda! Uistinu, nikuda više. A ka Tebi možemo i moramo, jer Jedan „Ti imaš riječi vječnoga života“ – i spasiteljne, i nesumnjive istine (Jn. 6:67-69). Tako i ja… Drugo je, opet, pitanje – zašo ja vjerujem baš u Gospoda Isusa Hrista i, konsekventno, u Njegovo Jevanđelje… O tome će se još govoriti. Ali ako već u Njega vjerujem, onda prihvatam Njegove Riječi, Njegova otkrovenja, kao nerušivo vjerodostojna: Bog je rekao! Kraj svim pitanjima! Tako jeste! Takva je istina! I ja u svoj punoći i dubini prihvatam Tajnu za um, ali istinu za dušu – o Tijelu i Krvi!..
Ta pitanja ne niču uvijek. Mada, kao što je poznato, mi nismo u stanju da svojom voljom kontrolišemo logičke asocijacije ideja; one mogu dolaziti čak i protiv naše volje i naših želja; ali sve može da prođe i bez pitanja. A ako i naiđu – odgurneš ih „rukom“ sve tvoje prethodne vjere, razuma i iskustva – i spokojno i tvrdo produžavaš da vršiš tajanstvo…
Postoje i druge osnove za ovakvu moju vjeru (autoritet Crkve, Otaca, iskustva svetih, čak i neke pomoćne potporice razuma); ali jedno od najtvrđih osnova jeste – Otkrovenje Slova Božijeg, Riječi Samoga Boga: „Reče i bi!“. Reče i jeste!
Uzeću još jedan primjer.
Bog jeste Presveta Trojica. Dok se to makar u maloj mjeri ne otkrije našem duhu, ta istina plotskom umu izgleda ne samo nepostižna, nego čak i kobajagi neprihvatljiva, takođe „protivrječna“ „zakonima“ razuma: tri i jedan? „Nemoguće“. Ali moja mi je „gnoseologija“ već davno matematički dokazala da naš razumčić ne smije uopšte čak ni da zamuca o bilo kakvim „nemogućnostima“ u drugim svjetovima… To je, već, za njega krajnja destinacija! Istina, njemu (i „meni“) je to nepostižno. Nesumnjivo! Ali to je sve. I ništa više! Ni jedan jedini korak dalje. „Ne razumijem“: to je pravilno i smireno-logično. Ni ja razumom ne razumijem. Ali zasad (do iskustva „licem u lice“ – 1 Kor. 13:12) prihvatam… Na osnovu čega? Na osnovu toga što je to otkriveno, rečeno, dato! Barem na osnovu samo ovog: učite i krstite „u ime Oca i Sina i Svetog Duha“! (Mt. 28:19). Svi su jednaki, a „ime“ je jedno.
I to je dovoljno, dovoljno! I previše! Čak se bojim da budem drzak i da ispitujem Tajnu: „Ne trpi tajna ispitivanja“, govori se u crkvenoj stihiri… I moj um to zna tačno, jasno, čak po filosofskim zaključcima. A moje srce uopšte ne voli da „ispituje“: to je za vjeru drsko, grešno… Ne bih da se ponavljam, govoreći da je to čak i protivoumno (bezumnik reče u srcu svojem…). I vjerujem, vjerujem u Oca i Sina i Svjatago Duha, vjerujem i ispovijedam! Okrovenje je dato, takođe, i o nepostižnom ovaploćenju Sina Božijeg. I o Blagodati Svetog Duha. I o budućem zagrobnom životu. I o tajanstvima. I o Crkvi. Sve stoji na temelju Pisma, na nesumnjivom Slovu Božijem: Bog je rekao! I ja sam počeo da čitam Slovo Njegovo – ne seminarski, nego hrišćanski.
A tu je na pomoć došla već iskušena sila dejstva samog Slova Božijeg. Do sada je za mene ono bilo nešto kao „vanjski“ autoritet: vjerujući u Boga, ja sam tim samim bivao prinuđen da „primam“ i Njegovu riječ… Ali, postepeno, i višekratno, hiljadu puta, istinitost Pisma, a posebno Jevanđelja, počela je da se za mene projavljuje iznutra njega samog. Pojasniću to. Dva su glavna puta dejstva riječi Božije: jedan – prirodni, a drugi – natprirodni, jedan – više ili manje obično-srčani, racionalni, drugi – duhovni, tajanstveni, blagodatni. Može se dodati i treći, dopunski, istorijsko-kritički… I svi su oni „naučni“ – samo na razne načine. Objasniću.
Počeću od posljednjeg. Mnogi istraživači i zaštitnici Jevanđelja nastojali su da objasne na čemu se zasniva vjerodostojnost tih istočnika naše vjere. I odgovora je bilo mnogo – gotovo od samog pojavljivanja Jevanđelja i Poslanica – pa sve do naših dana. Postoji cijeli niz brošura u kojima je sakupljen taj materijal. Neću se sada zaustavljati na njemu. Pomenuću samo, primjera radi, interesantan predgovor knjige svjetovnog pisca, advokata sankt-peterburškog B. Gladkova[41]. U predgovoru svog tolkovanja na Jevanđelje on iz svoje autobiografije navodi kako se, kao i mnogi njegovi prijatelji i savremenici nevjernici, on mučio nezadovoljstvom, kako se divio duševnom miru hrišćana, kako se zainteresovao – na čemu se on to kod njih bazira. Odgovor je bio: na vjeri u Hrista Spasitelja. A na čemu stoji ta njihova vjera u Hrista? – Na Jevanđelju prije svega. Kakav je onda istočnik njegove vjerodostojnosti? Da li je ono nesumnjivo? – I on je riješio da to pitanje istraži istorijsko-kritički: da li su davno i nesumnjivo zapisana Jevanđelja. Pokazalo se da postoje istorijska svjedočanstva još iz prvog vijeka, a o drugom vijeku nema potrebe ni da se govori, iz kojih postaje jasno da su Jevanđelja bila veoma bliska događajima koje opisuju; još su bili živi svjedoci ili, u krajnjem slučaju, slušaoci očevidaca Hrista… Njegov predgovor je veoma interesantan i poučan za početnike… O. Jovan Kronštatski je veoma odobravao štampanje ove knjige.
Postoje i druge slične brošure… Ali ja ne cijenim baš previše taj metod – mada i priznajem njegovu relativnu vrijednost, posebno za ljude koji se još uvijek nisu otrgnuli od poklonjenja umu i „nauci“; meni to izgleda prilično dosadno. Taj sam materijal čitao bez srčanog trepeta; možda bih u seminariji čitao sa zadovoljstvom, ali tada sam ja još uvijek vjerovao u um.
Ali je zato za mene mnogo ubjedljiviji metod koji izlazi iz jedne druge ravni: iz unutrašnje vjerodostojnosti Jevanđelja.
Ja sam to još davno uvidio – i do dan-danas stalno osjećam i preživljavam. Ali za početak ću da ispričam o jednom svjedoku sa strane. Ja imam druga, hrišćanina iz jevreja, izuzetno učenog filosofa svjetskog renomea, profesora univerziteta F[42]. Jednom sam ga pitao – kako je on, jevrej, veoma učen čovjek, prišao hrišćanskoj vjeri? Pri tome, iskreno, ni od koga ne prinuđivan… Pa još i tek poslije 13 godina proživljenih sa ženom hrišćankom u kojima je živio u jevrejstvu, ili, bolje rečeno, u intelektualnoj indiferentnosti. On mi je napisao šta ga je privelo ka vjeri u Jevanđelje… Šta, zapravo? – Njegova „unutrašnja vjerodostojnost“… Njemu, kao veoma inteligentnom, a iskrenom i poštenom čovjeku, koji je čitanju Jevanđelja prišao bez ikakvih predubjeđenja, dok ga je čitao – postalo je potpuno jasno i očigledno da su njega pisali očevici, savršeno iskreni ljudi; da to nije poetska tvorevina o „legendi“, nego nelukave zabilješke „o savršeno izvjesnim među nama događajima“ (Lk. 1:1).
Kao filosof, on se nije bojao – nalik na druge pubertetlije misli – ni čudesa, ni nekih sitnih razlika u opisivanju događaja kod četiri jevanđelista: nije sve bilo ni prosto, ni razumljivo. Ali sve je to blijedilo pred očiglednom neospornošću realnih fakata. I ostajalo je jedno od dva: ili da uporno, uprkos svojoj savjesti i razumu, ne vjeruje, ili da, naprotiv, prihvati činjenice, odnosno, što se ono kaže, da „povjeruje“; mada ovdje, učenom umu, zapravo, nije bila potrebna vjera kao „uvjerenost u nevidljivom“ (Jevr. 11:11), nego prosto prihvatanje onoga što su vidjeli drugi, ali vjerodostojni, „koji isprva sami vidješe i služitelji Slova bijahu“ (Lk. 1:2). On nije počeo da se tvrdoglavo suprotstavlja: njemu, poštenom, pametnom i iskrenom, to bi bilo neizdrživo. I krstio se… Na radost, naravno, porodice, koja nikada nije smjela „ćaći da bude ćaća“… Interesantno, ali on se potom ipak podao naletima sumnji – pri čemu logički sasvim neopravdanim – što je veoma ilustrativno: tu mi već stojimo pred drugim načinom utvrđivanja vjere – blagodatno-empirijskim i, konsekventno, taj prirodni put prihvatanja vjere – iz povjerenja u vjerodostojne svjedoke i zbog na vjerovanje prisiljavajuće vjerodostojnosti događaja – još ne rješava čitavu stvar. To je i razumljivo: sve dok sami nešto ne prihvatimo, lično, neposredno, sve do tada će nam svjedočenja drugih ljudi ličiti na polumrtvi, tuđi kapital, kojim smo se mi samo privremeno koristili. A sasvim je druga stvar kada ista ta vjerodostojna svjedočanstva legnu na već živu vjeru (bila ona tradicionalna „djetinja“, ili, pak, već i proživljena u sopstvenom iskustvu, „svoja“); tada će i „tuđa“ saopštenja biti prihvaćena sa radošću, kao naša vlastita. Ipak, i bez naše vjere, nesumnjiva unutrašnja vjerodostojnost Jevanđelja privela je vjeri ne samo učenog filosofa, nego i milione drugih ljudi.
Tu vjerodostojnost ću ilustrovati pomoću nekoliko primjera, mada je, zapravo, svo Jevanđelje savršeno „očigledno“, kao „prosto“ ispričan bilo koji istorijski događaj. Tom osobinom prostote zapisivanja naročito se odlikuje Jevanđelje od Marka, zato što ga je po riječima prostog ribara Petra zapisao njegov učenik Marko. Drugi jevanđelisti – Matej (bivši činovnik za prikupljanje poreza – mitar), Luka (obrazovani ljekar i pisac) i Jovan (iako i ribar, on je postepeno dostigao visine sozercavanja) – bili su, da tako kažemo, „kulturniji“, i već su imali, svaki na svoj način, planove i posebne ciljeve kada su počinjali da pišu svoja Jevanđelja. A Petar je bez ikakve sistematike pričao glavne događaje iz života Gospoda njegovog. Neki vjernik je zamolio Marka da to zapiše; i ovaj se postarao – bogomudro! – da to zapečati, prosto i bukvalno. Sve ovo je očigledno svakom čitaocu koji bez ikakvih predubjeđenja pristupi čitanju. I ja savjetujem svakome da to empirijski provjeri: neka sad, ovog trenutka, uzme ovo Jevanđelje i počita, gdje bilo. No, naprimjer: o prizvanju apostola (1:16 i dalje), o iscjeljenju Petrove tašte, o privođenju Isusu Hristu „kad bi pred veče, pošto sunce zađe“ (1:32) „bolesnih i bjesovima opsjednutih“, i t.d. i t.d…
Svjedočim da sam ja, hiljadu puta čitajući Jevanđelje – naročito od Marka – „vidio“, mogu slobodno tako da kažem, događaje koji su se odigrali na toj „Svetoj zemlji“… I jednostavno nije ostajalo nikakve sumnje u nepobitnu vjerodostojnost svega opisanog; a da nisam prihvatio, ja bih morao ili da poludim, ili da govorim protiv očiglednog. A naročito me je – uvijek, i do današnjeg dana – radovalo i bodrilo na hiljade sitnih detalja, razbacanih po svim Jevanđeljima. O tome sam već napisao neke zabilješke (one su – kod Š.) pod naslovom „Detalji u Jevanđeoskim događajima“: tamo je sakupljeno podosta činjenica. Ali da ne bih sada čitaoce upućivao na to, njima, vjerovatno, nepoznato i nedostupno djelo, a budući da podozrijevam da će se oni razlijeniti, i da neće sami uzeti Jevanđelje da ga počitaju barem na 10-15 minuta, a i da bih za prethodne svoje zabilješke dao i žive ilustracije više izloženih misli, posvetiću, sa radošću, nekoliko stranica jarkim primjerima „unutrašnje vjerodostojnosti“ Jevanđelja… Meni samom je prijatno da se naslađujem „gledanjem“ Hrista…
Pri tome ću naročito isticati ono što obično prolazi mimo naše pažnje. Gospod, Sin Božiji, Bogočovjek, Koji je juče dan proveo sa učenicima, uveče „iscijeli mnoge bolesnike od raznijeh bolesti, i mnoge bjesove istjera“ (Mk. 1:34), razumije se, umorio Se, kao čovjek, a umorili su se i apostoli koji su bili sa Njim. Nastupila je noć; svi su usnuli koje-gdje u kolibi za primanje gostiju. Premoreni učenici, prije toga još izmoreni od lova ribe, tvrdo su spavali. Nisu ni čuli šta je uradio Isus. A On, dok su svi slatko odmarali, „ujutro vrlo rano ustavši „, dok je, vjerovatno, još bilo tamno, „iziđe“ neprimjetno, da ne probudi Svoje premorene saradnike, da ostane nasamo: „i udalji Se u pusto mjesto, i ondje Se moljaše Bogu“ (35). Poslije su se probudili i učenici. Počeli su da Ga traže. Ujutro se već iskupio i narod, koji je juče svojim očima vidio toliko blagodatnih čudesa, i taj narod se pita: „Gdje je On?“ „Simon i koji bijahu sa njim“ Ga nađoše i „rekoše Mu: traže Te svi“ (36,37).
Pogledajte, dakle: kakva živa, očigledna slika! Ili još. „Podiže se velika oluja; valovi tako zaljevahu u lađu, da se već napuni. A On spavaše.“ Gdje? – „Na krmi“, i pri tome „na uzglavlju„. Nešto su Mu bili postavili pod glavu Njegovu Božanstvenu, Bogočovječansku… Isprepadani učenici nisu spavali. Probudili su Ga. „I ustavši On zaprijeti vjetru i reče moru: Umukni, prestani!“ I, o, čudo čudesno: „Vjetar utihnu, i postade tišina velika“… To se desilo odmah – što je potpuno protivprirodno: talasi na jezeru udaraju još satima takozvanim „mrtvim talasom“ poslije završetka bure (4:37-39).
Ja sam već pisao o vaskrsnuću 12-godišnje djevojčice, kćerke Jaira, kako ona „hođaše“ po sobi (5. glava) – detalj koji je sačuvan samo kod jev. Marka.
A evo i potresno čudo nahranjivanja pet hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu, sa pet hljebova… Znači – bilo ih je oko sedam-osam hiljada, vjerovatno. Tako se interesovao jevrejski, tada još Bogoizabrani, Izrael. Da li je danas tako?
Gospod „naredi… da se razmjeste u redove na zelenoj travi. I sjedoše u redove, po stotinu i po pedeset (6:39-40)… I čudo se desilo pred očima svih. „I nakupiše komada dvanaest kotarica punijeh (hljeba) i od riba“ (43).
Priznajem, ja sam se bojao, još u duhovnoj školi, kada sam na litijama slušao sve te riječi kada se blagosiljaju okrugli, čisti „hljepčići“: „Gospodi Isuse Hriste, Bože naš, blagoslovivij“ u ono vrijeme „pet hljebova i pet tisjač nasitivi, Sam blagoslovi“ i ovdje, sada, Sam blagoslovi „i hljebi … sija i umnoži“: pa zar je to sve, zaista, zar je to sve stvarno bilo tako? Pet hljebova na pet hiljada? O, kako se meni htjelo, kako mi se trepetno htjelo da je to bilo tako, da je bilo! A razumčić se sve bojao, bojao se „čudesa“… I bojao sam se ja za osveštanje „hljepčića“. I mnogo kasnije, kada sam počeo da vjerujem Slovu Božijem prosto i tvrdo, i sam sam izgovarao te svete riječi sa spokojnom odlučnošću; jer sam već znao, istorijski vjerodostojno znao: to je bilo! Zato što je bilo „na zelenoj travi“… I zato što su sjedili u redovima… I „dvanaest punih korpi“ ponijeli poslije toga… A drugi put, kad je „bilo oko četiri tisuće“, nasitili su se od sedam hljebova i nakupili šest korpi (8. glava), On je naredio „da posjedaju na zemlju“ (6). „Zelena trava“ se tu već ne spominje: znači, to je bila obična, suva palestinska zemlja; a tamo je bila, vjerovatno, udolina, na kojoj zelenilo još nije bilo sprženo južnim suncem; to je i skrenulo pažnju mjesnog stanovnika – ribara.
A evo, sprema se i ulazak u Jerusalim. Spasitelj je poslao dvojicu po magarca. „Oni pođoše, i nađoše mladog magarca“… A gdje? U kakvom položaju? – „privezanog kod vrata na ulici“. Cijela slika: vrata, ulica, privezan… „I odriješiše ga“ (11:4)… Ispitivanje na sudu… Ispočetka, kad su na Gospoda lažno svjedočili, „On ćutaše i ništa ne odgovaraše“: i bez toga je svima bilo jasno da nema dovoljno dokaza da se On ubije po zakonu. Tada prvosveštenik pita direktno: „Ti li si Hristos, Sin Blagoslovenoga?“ to jest – Boga? „A Isus reče: Ja“ (14:61-62). Tada prvosveštenik, razdravši haljine svoje, reče: „šta nam trebaju više svjedoci? Čuli ste hulu na Boga; šta vam se čini? A oni svi kazaše da je zaslužio smrt“ (63-64). Gospoda su osudili za to što je On Sam o Sebi rekao istinu: „Ja sam Sin Božiji“… Mironosice su u praznom grobu ugledale anđela, kao mladića, kako sjedi sa desne strane groba, obučenog u bijelu odeždu, i užasnule su se. Kad su od njega čule za vaskrsenje Gospoda, „izašavši, pobjegoše“ – no, naravno, pobjegoše! – „od groba; obuze ih strah i trepet“… A dalje? „I nikome ništa ne kazaše, jer se prepadoše“ (16: 5-8)… Bože! Kako je sve to očigledno, i razumu razumljivo, i srcu jasno… Uistinu – nesumnjivo unutrašnje vjerodostojno! I samo predubijeđena, ili u zlu ogrezla duša je u stanju da pobija te očigledne činjenice.
A mi se radujemo. Mi kroz tu vjerodostojnost rastemo „od vjere u vjeru“.
I koliko je bilo slučajeva, kada sam ja, potpuno neočekivano, prilikom čitanja Jevanđelja, a posebno u hramu, na liturgijama, odjednom opažao neki najmanji, najsitniji detalj, koji mi do tada ni na pamet nije padao. Evo još nekoliko malih primjera… Idu u Jerusalim. „Isus iđaše pred njima, a oni se čuđahu i za Njim iđahu sa strahom“. Poslije toga Se On, očigledno, zaustavi i, „pozvavši dvanaestoricu“, „opet im poče kazivati šta će biti s Njim“ (10:32).
Prilikom izlaska iz Jerihona Vartimej „slijepi sjeđaše kraj puta“. Počeo je da Mu se moli da ga iscijeli. „Isus Se zaustavi“. Stade… Čeka… „Reče da ga pozovu“. „Zovu slijepog i govore (ne zna se ko: predavalo se po gomili) mu: ne boj se, ustani, zove te“… Čak ne govore ko ga zove, nego prosto „zove te“… Šta je sa slijepcem? „A on zbacivši sa sebe haljine, ustade i priđe (nije potrčao, kako bi slijepac trčao?) Isusu“. I odmah progleda (10:46-52). Zašto je zbacio haljine? Ne znam. Ni sada ne razumijem. Taj detalj apsolutno nije neophodan. Naprotiv, čak: ako ga već „zove“, ne bi trebao o odjeći da misli, nego – da ide što prije. A on ju je skinuo. Šta Vi, čitaoče, o tome mislite? Ineteresantno… Da, sve je to bilo, bilo…
No, i posljednji detalj. O pijetlu. Samo je Petar znao detalje te za njega strašne izdaje i, naravno, pamtio ih je: zar on da ih zaboravi? Drugi jevanđelisti (Mt. 26, Lk. 22, Jn. 18) govore samo o jednom kukurikanju. A Petar (preko Marka) – o dva. On se u dvorište Kajafe provukao zahvaljujući Jovanu, „koji bješe poznat kod glavara svešteničkog“ (Jn. 18:16), i grijao se sa drugima kod vatre. Noć je bila hladna. „Jedna od sluškinja“ vidjevši Petra, prepoznade ga: „I ti si bio sa Isusom Nazarećaninom…“
Očigledno, iz znatiželje, ne jednom je išla ona da gleda Čudotvorca: sluge gospode mnogo znaju… „Ali on se odreče“: „ne znam niti razumijem“… Ipak se uplašio. I samo što je posluga otišla, on neprimjetno „izađe napolje na prednje dvorište“. Bile su dvije ograde.
„I zapjeva pijetao“… Već su bili „prvi pijevci“… sati oko devet naveče. Ali sluškinja je, očigledno, bila nemirna osoba, a od gospodara se zarazila neprijateljstvom prema Isusu i učenicima, i izašla je, kao što se vidi, po drugi put. Petra nije našla u prvom dvorištu, vjerovatno je pitala druge gdje je on, i izašla na vanjsko dvorište, i „opet kad ga vidje poče govoriti onima što stajahu ondje: ovaj je jedan od njih“… Ah, kako je sve to istinito za ženu. Vidite?! „On se opet odricaše“… Sluškinja je otišla… „I malo za tijem“, već se približila ponoć, „prisutni počeše“ opet da ga ispituju: „vaistinu si jedan od njih“. „On se poče kleti: ne znam toga Čovjeka“. „I drugi put zapjeva pijetao“. Bilo je vrijeme „drugih pijetlova“, kao što su kod nas govorili na selu. „I sjeti se Petar riječi koje mu reče Isus“ (Mk. 14:72): „prije nego pijetao dvaput zapjeva, tri puta ćeš Me se odreći“ (30)… Ostvarilo se… Drugi jevanđelisti „prve pijetlove“ nisu pominjali. Ali Petar je to pamtio itekako dobro… „I stade plakati“ (14:66-72). Jev. Matej dodaje: „gorko“… Onaj koji se odrekao nije se osmjelio da sam to pominje: ne bi bilo smireno njemu samom da o tome priča… I izašao je iz dvorišta… Kuda je on pošao poslije, sa svojim suzama? Šta je preživljavala njegova vatrena duša koja je nekih tri-četiri sata prije toga obećavala: „ako se i svi sablazne, ali ja neću“?! (14:29). To se ne zna… Ja mislim da je on dugo lutao po tamnim ulicama usnulog Jerusalima i plakao… i plakao… i plakao…
A kako i ne plakati?! A pred jutro je već došao tamo gdje su se obično iskupljali i noćili apostoli. I usnuo teškim snom. Ali ne zadugo. Ujutro je, vjerovatno, ćutao. Duša se njegova rastrzavala: odrekao se!.. Tri puta se odrekao… I nastavio je da plače…
+ + +
… Da li ste sada osjetili, da li ste sada uvidjeli, sa svom nesumnjivošću, kako su istinita, vjerodostojna – po samom svom unutrašnjem sadržaju, po prostom duhu pripovjedača, po bezbrojnim realnim podrobnostima – kako su očigledna Jevanđelja?!
I tu nema čak ničega „natprirodnog“, mističnog, tajanstvenog; naprotiv, i za um, i za rasuđivanje, i za intelektualno osjećanje, ako hoćete, „unutrašnje-naučno“ istina stoji pred nama u nesumnjivom vidu. I zbog toga, kada sam prije govorio da su razumu potpuno nedostupni religiozni natprirodni predmeti, ja sam pod tim podrazumijevao njihovu suštinu, a ne njihovo postojanje; oni su izvan i iznad razuma: Bog, Trojica, ovaploćenje, Blagodat, drugi svijet – nepostižni su za razum. Ali u Hristu Bogočovjeku Njegova prirodna strana, čovječanska, savršeno je slična našoj prirodi, i mora biti dostupna i opažanju i razumijevanju (opet po zakonu srodnosti naše zajedničke prirode) – i bila je razumljiva. I tu je našem razumu potpuno primjereno, čak i obavezno, da se uvjerava u vjerodostojnost najprirodnijim svojim metodima: razmišljanjem, psihološkim poređenjima, svojim osjećanjem za istinu i t.d.
I učeni filosof F., kada je počeo da čita Jevanđelje, bez ikakvog truda je „razumom došao“ do očiglednosti događaja. I „povjerovao“ je.
I ja, na osnovu svog iskustva, veoma savjetujem da čitamo Jevanđelje, kada hoćemo da ukrijepimo svoju vjeru, da se obradujemo u njoj, ili kad naiđe nekakva sumnja: nikakve akademije, nikakva istorijsko-kritička istraživanja, nikakvi logički dokazi ne mogu dati toliko, koliko može dati naj“prostije“ čitanje Jevanđelja… To je – iz iskustva… I shvataš zašto je sv. Serafim svake sedmice čitao sve jevanđeliste; zašto misija počinje sa najobičnijom pričom o jevanđeoskim događajima; zašto Bibliju, a naročito Novi Zavjet, štampaju na svim jezicima, u milionima primjeraka, i zašto nju čitaju više od svih drugih knjiga. Ništa tako ne podiže zavjesu nad tajnom „onoga svijeta“, ništa tako očigledno ne „otkriva“ realnost, istinitost, objektivnost natprirodnog bitija, kao što to čini upravo to isto „otkrovenje“.
A ako mi, zbog ljenosti svoje, ne možemo čitati po jednog jevanđelistu na dan, mogli bismo barem da mu udijelimo pažnju na nekih 3-5 minuta. Nekada je i to dovoljno. Odjednom, iznenada pronađeš novi biser, ili prosto obnoviš dušu već poznatim, ali od vremena izblijedjelim faktima… I opet zaigra srce; i oživi vjera, baš kao trava, poškropljena jutarnjom rosom…
U krajnjem slučaju, čitajte barem kada vas spopadnu sumnje, kad vjera počne da slabi, kad naiđe tuga, patnja ili potištenost; naći ćete i istinu, i utjehu.
„Isleđujte Pismo“ – zapovijedio je Sam Hristos judejima, „a ono svjedoči o Meni““ (Jn. 5:39). „Ti od djetinjstva znaš sveštena pisma, koja te mogu umudriti na spasenje vjerom u Hrista Isusa“, – govori ap. Pavel Timoteju (2 Tim. 3:15).
I čitati treba „prosto“, sa otvorenim srcem, nepredubijeđenim umom. I tada ne treba čak ni „tražiti“ dokaze, nego samo čitati prosto. I istina će sama, iznutra, zasijati. Lik Hrista će Se pojaviti pred očima… I koliko je bilo takvih primjera…
+ + +
Ali evo šta mi se dešavalo da uočim, ili da od drugih slušam: jedno te isto Jevanđelje jednom zaigra takvim živim spektrom boja, tako jako i ubjedljivo razotkriva istinu; a drugi put sve u njemu izgleda bukvalno mrtvo, hladno, nedjelatno. I iste podrobnosti događaja, savršeno nepobitne i vjerodostojne razumu, u takvim okolnostima ne ostavljaju na nas nikakav utisak. Čak mi je i profesor F. pisao o tome, iz vlastitog iskustva. I seminaristi su čitali i učili, i sva znanja su se slijegala u hladni i suvi plast memorije, ali nisu pronicala do srca… I obratno: drugi put svo tvoje biće zadrhti, zatreperi od dvije-tri pročitane riječi, naročito u hramu.
„I gle, žena iz tog grada, koja bijaše grešnica, doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese alabasterovu posudu sa mirom, i stavši pozadi (pred Njim je bio sto, oko kojeg su „polijegali“ gosti, – mitr. Veniamin), kod nogu Njegovih, plakaše i stade prati noge Njegove suzama i otirati ih kosom od glave svoje, i cjelivaše noge Njegove, i mazaše mirom“ (Lk. 7:37-38).
Kakvo srce grešničko ne bi stalo tik uz tu srećnu ženu (Gospod ju nije nazvao bludnicom, nego „ova žena“, ime poštovanja (7:44))… I koliko li je u svijetu suza proliveno za proteklih 2000 godina nad njom i sa njom…
Otkud takva razlika? Ja sam već primjetio da se prilikom čitanja Jevanđelja ne treba opterećivati nikakvim neobičnim, makar i priličnim ciljevima, kao što su, naprimjer, sakupljanje materijala za buduću propovijed, obilježavanje važnih mjesta radi pisanja rada, učenje napamet, pretvaranje u materijal za lekcije i tome slično. Sve to obično škodi dejstvu duha jevanđeoskog, tjera ga od nas. Sjećam se, naprimjer, kako sam ja, kada sam već bio predavač na Akademiji, čitao u keliji Jevanđelja… Bilo je svijetlo na duši, interesantno i živo za um… Ali kada sam odlučio da sa tim uklopim i drugi zadatak – da za tekstove koje sam bio namjerio da pišem obilježim u Jevanđelju neka mjesta o „Carstvu Božijem“… Samo što sam počeo da se bavim tim djelom, jevanđeoska svjetlost se momentalno ugasila. Probao sam da ponovim, da se gonim za dva cilja istovremeno, i drugog, i trećeg dana. Avaj! Uzalud. Jevanđelje je bilo mrtvo… I morao sam da se odreknem od drugog zadatka; moleći od Gospoda da mi oprosti, smirio sam se i počeo da čitam po starom, „za spas duše“… Mrtvac je oživio…
Ovdje se susrećemo sa religioznim zakonom: blagodat Božija, ili Bog, ne dopuštaju čovjeku da ih koristi u ne-Božanstvene, sporedne, zemaljske svrhe. To je, u suštini, judejski, materijalistički pristup Bogu, Spasitelju: tražite Me zato što „hljeba jedoste“, a Mene Samog ne ljubite… I tada Gospod skriva lice Svoje… „A On prođe kroz gomilu i sakri Se“. Bog, blagodat, Spasitelj – ne mogu biti „službeni“, ropski instrumenti u rukama Svoje tvari: Bog je Gospod, Gospodin svih, a ne oruđe njihovo. Inače, tu se čini grijeh protiv Treće zapovijesti: „ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga Tvojega“.
To je – jasno.
Ali nekada čovjek ne zadaje sebi takve ciljeve; čita prosto, ali ipak Slovo Božije za njega biva blijedo. I obratno: kada ne očekuje, ono se odjednom razgori unutrašnjom svjetlošću, zaživi, oživi… Tada ono biva tako nepobjedivo ubjedljivo, da nikakva sumnja uopšte nije zamisliva: istina stoji u srcu i umu – sa apsolutnom vjerodostojnošću i silom.
Ja sebi to objašnjavam trećim putem (ili metodom dokazivanja) realnosti Slova Božijeg: blagodaću. Slovo Božije – to je Bog Koji govori. U Slovu Božijem sakrivena je sila Božanske blagodati. Ona, kao i sve Božije, ne podliježe prinudnim zakonima akcije. U njenoj je volji ili da projavljuje sebe, ili da se ne otkriva, ili da se sakriva. I tada nam nikakvi naši prirodni napori – ni istorijsko-kritičke brošure i isječci, ni činjenice unutrašnje-ubjedljive vjerodostojnosti – pomoći ne mogu. Naprotiv, mogu čak i da čine prepreku sili svjetlosti istine, jer mi hoćemo nasilno, svojim niskim snagama da potčinimo sebi višu Silu; a to, naravno, nije u našoj moći. To može da nam zaprijeti opasnošću da upadnemo u magiju. Blagodat odlazi. A kad ona odlazi – sam vanjski omotač istine, same riječi ostaju nemoćne i nedjelatne. Ili, drugim riječima: sila, pak, ostaje u riječima, ali od nas (odnosno, od mene, a ne od svih) se ona udržava od dejstva. I obratno: kada Bog Sam blagoizvoli, i iz prostih će riječi zasjati svjetlost života. Kratko rečeno: istina, Duh Sveti, Hristos – sakriveni u Pismu, u Svojem Slovu, Sami Se otkrivaju čovjeku; Sami daju Svoju blagodatnu svjetlost; i tek u toj svjetlosti nama počinje da sija svjetlost Pisma. Već sam navodio poređenje: sunce ozaruje tamu noćnu, i sve se vidi. U električnim provodnicima postoji energija, ali ako joj je put prekinut, ništa se ne vidi; „pustili struju“ – i sve se osvijetlilo.
Eto zašto je čitanje Jevanđelja u hramu optočeno pripremama najvećeg blagogovenija: Vonmem… Premudrost!.. Poslušajem Svjatago Jevangelija… Mir vsem… Vonmem. Jevanđelje u prekrasnim koricama. Na visokom stolu. Sa svijećama ispred. Prilikom čitanja moli se za izuzetni blagoslov na čitanje; a sveštenik odgovara: – Bog, molitvama svetog, slavnog svehvalnog apostola (ime apostola) da dast tebi glagol, blagovjestvujušćemu silom…
A pred ovim se još čita i tajna molitva:
„Vossijaj – u srcima našim, Vladiko Čovjekoljupče, Tvojega Bogorazumija netljenu[43] svjetlost i mislene naše oči prosvijetli: jer Ti Sam jesi prosveštenije duš i tjeles naših, Hriste, Bože naš“.
Ili, kako se na početku dana, prilikom izlaska sunca, govori na kraju jutarnje: „Hriste, svjete istini, prosvještaj i osvještaj svakog čovjeka!.. Da znamenujetsja na nas svjet lica Tvojega: da u njemu (toj Tvojoj svjetlosti) uvidimo svjetlost nepristupnu“ i t.d.
Ovdje mi pristupamo opštem zakonu spoznaje svega, između ostalog i bitija natprirodnog: ono se poznaje samo uz uslov da ono samo ozari našu spoznaju. Božije se kroz Boga i poznaje, kroz Njegovu blagodat. I u svjetlosti te blagodatne ozarenosti nazire se „svjetlost nepristupna“ za bezblagodatni, prirodni, tvarni, plotski um. „Duševni“, prirodni čovjek, – govori ap. Pavle, – „ne prima to što je od Duha Božijeg, … i ne može razumjeti, zato što o ovome treba suditi duhovno“. I mi „propovijedamo premudrost Božiju, tajnu, sakrivenu, …koju niko iz vlasti vijeka ovoga nije poznao… A nama Bog otkri ovo Duhom Svojim“. I „mi ne primismo duha svijeta ovoga“, – ne plotski um, – „nego Duha od Boga, da bi (kroz Njega) znali to što nam je darovano od Boga, pa i govorimo ne od čovječije mudrosti naučene (u školama ili seminarijama napamet) riječi, nego što uči Duh Sveti“ (1 Kor. 2. glava). To i jeste taj treći – ne prirodni, nego duhovni, blagodatni pristup poznanju Pisma, – o kojem smo prethodno obećali da ćemo pisati.
I tada postaje potpuno jasno, zašto čak ni riječi Samog Hrista Gospoda nisu djelovale na fariseje i jevreje: oni nisu bili dostojni ozarenja blagodaću, zbog svoje uporne tvrdoglavosti, gordosti, grešnosti. U isto to vrijeme, iste te riječi su padale živom rosom na bludnike, bludnice, mitare, radi pokajanja njihovog, koje je raskrivalo vrata njihovih srca u susret svjetlosti blagodati Božije. Zato je i rečeno knjižnicima i učenim: „bludnici i mitari ispred vas idu u carstvo nebesko“.
Iz svega ovoga zaključak koji se nameće povodom „trećeg“ puta je sljedeći: Slovu Božijem se mora pristupati sa maksimalnim blagogovenijem i smirenjem; i ništa se ne smije tražiti unaprijed, niti čak očekivati da će se neizostavno desiti; nego, u prostoti djetinje duše slušati, kao Marija kod nogu Isusovih: i Njemu Samom prepustiti da dejstvuje…
Odavde slijedi „pomalo neočekivan“ zaključak: ta „djetinja“ prostota, o kojoj smo govorili na početku razmatranja puteva vjere, mnogo je bolja od takozvane „svjesne“, druge „nove“ prostote, jer je prva smirenija, – tamo „svojeg“, čovječijeg nema; a u drugoj prostoti, koja dolazi poslije stečene, već ima i svojega: um, zaključci, dokazi i drugo, – i to može da porodi neku vrstu uobraženosti, visokog o sebi mišljenja i „vjere u čovjeka“: a to je, pak, neprihvatljivo za blagodat Božiju. I zato moramo odbaciti sve „naše“, moramo se moliti, moramo umoljavati Boga da nam vrati prošlu, izgubljenu djetinju prostotu: „ko ne primi Carstva Božijeg kao dijete, neće ući u njega“ (Mk. 10:15). A Bog, vladika srdaca, može to učiniti. I čini… Najmudriji mudrac može da se pretvori u dijete Božije. I kako je to veličanstveno, kako prekrasno!
Važi i obratno: kako je mučiteljno-jalovo nadanje naše na nas same… Ali o tome ćemo još govoriti.
A sada podvucimo crtu: Slovo Božije, poslije djetinje vjere po predanju i instinktu srca jeste drugi i veliki istočnik vjere.
Tako upravo i ono samo na sebe gleda. Kako sam već govorio, mi, seminaristi, nismo gajili baš previše povjerenja u silu Pisma. Ali su poslije do mojeg duhovnog sluha došle riječi Samog Hrista Gospoda… Kako je On, Gospod Bog, gledao na Svoje otkrovenje? Već sam navodio Njegovo svjedočanstvo: „Isleđujte Pismo“ (Jn. 5:39). „Kad biste vi vjerovali Mojsiju, i Meni biste vjerovali, jer on o Meni pisa. A kad njegovim riječima ne vjerujete, kako ćete vjerovati Mojim?“ (Jn. 5:46-47).
Avram u priči o bogatašu i Lazaru govori: „imaju Mojsija i proroke; neka njih slušaju“ (Lk. 16:29).
„Prije će nebo i zemlja proći, nego što će jedna jota iz zakona propasti“ (16:17). A jednom se meni i o Joni-proroku otkrilo: pa, šta to mi, mali, imamo da sumnjamo u vjerovatnoću tog čuda? Jer nam je Sam Bog Hristos potvrdio njegovu istinitost: „Kao što je Jona bio u trbuhu kitovom tri dana i tri noći, tako će biti i Sin Čovječiji u srcu zemlje tri dana i tri noći“ (Mt. 12:40).
Poslije tog svjedočanstva, svi ostali dokazi za mene su postali nepotrebni, suvišni – čak mi se danas čine obremenjujući, smetaju mi. Hristos je to rekao! I nema ni jedne jedine kritičke ili nepovjerljive misli kod Njega prema Pismu. Naprotiv, često se na njega On Sam poziva; to je svakom poznato.
Zato neću više da navodim svjedočanstva apostolska…
Za mene je dovoljno i Samo Slovo Božije. I mora se dodati: to svjedočanstvo Pisma o sili svojoj – jače je od svih drugih dokaza: i istorijskih, i unutrašnjih, i duhovno- empirijskih. Sveto Pismo je od Boga i ka Bogu vodi.
+ + +
Navešću sada, radi ilustracije sile dejstva Slova Božijeg, nekoliko slučajeva iz života, meni poznatih.
Rektor Sankt-Peterburške Akademije, e. T.[44], pričao mi je za svog druga iz akademske klupe, N.: ovaj je izgubio vjeru. Stradajući nevjerjem, on je sa mukom došao kod e. T., za kojeg je dobro znao da tvrdo vjeruje. Tražio je savjet, šta da radi, da bi mu se vjera vratila. e. T. mu je dao, naizgled, pomalo pretjerano prost savjet:
– Čitaj Jevanđelje.
Ovaj je sa nepovjerenjem počeo da negoduje, govoreći da ga on i bez toga zna skoro napamet, i da iz toga ništa neće izaći.
Ali drug je, uprkos tome, insistirao da pokuša ponovo, makar samo radi eksperimenta; samo, velio mu je da čita „sasvim prosto“. Na kraju, ovaj se saglasio. Bilo je ljeto. Sumnjičavko je zauzimao položaj visokog činovnika; na odmor je išao u Finsku. Tako je bilo i ovaj put… Došla je i jesen. Činovnik je ponovo posjetio svoga druga, e. T. I radosno mu saopštio da se vjera vratila u njegovo srce: na odmoru je čitao Jevanđelje… Drugi slučaj. Bio sam na jednom skupu omladine u Češkoj. Jedan od studenata je pričao kako je on, bivši „bezbožnik“, ponovo obreo vjeru. Pokazalo se – čitao je Sveto Pismo; međutim, ispočetka je bilo i neiteresantno i jalovo. A potom je došao do istorije o obraćenju Savla. I njemu je do takvog stepena postao jasan, nesumnjiv, očigledan, vjerodostojan fakat tog čudesnog javljanja Hrista Njegovom „progonitelju“ – čitav razgovor, poslije kojeg slijedi sljepilo, pa susret sa Ananijom, za njim vjera, krštenje, progledavanje, – da se u njemu ponovo razgorjela ugasla vjera. A koliko poražavajućih slučajeva srećemo u žitijima svetih: obraćanje prepodobne mučenice Jevdokije, odlazak Antonija u pustinju, obraćenje Svetog Vladimira, i drugi. Može se reći da je sva misija rezultat dejstva usmenog ili pismenog Slova Božijeg… Evo i ovdje, u Americi, apostol – aleuta, zatim u Sibiru – jakuta, korijaka i drugih pagana – ep. Inokentije (Veniaminov)[45] ispočetka je učio usmeno; ali ubrzo bi počinjao da prevodi Jevanđelje na lokalne jezike. Carstvo mu Nebesko! Vječni pomen!
+ + +
„Slovo Božije“ se, ipak, ne nalazi samo u Pismu; ono sebe projavljuje i u drugim vidovima otkrovenja – pod kojim ja podrazumijevam žitija svetih, djela svetih otaca, odluke Sabora, bogoslužbene knjige.
Sve ovo pravoslavna duša prima, visoko štuje i iz svega izvlači korist i ukrepljenje vjere. A i kako bi bilo drugačije?
Šta su to, naprimjer, žitija svetih? Možemo (i moramo) reći da je to – život Crkve. U njenim svijetlim, pozitivnim projavljenjima. To je – istinita „istorija Crkve“… A kod nas, pak, u istoriji Crkve uče o jeresima i o borbi sa njima. I dobiješ utisak da se istorija Crkve uglavnom i sastojala iz tih obračuna sa jereticima. To nije istina. Jeresi su – izvan Crkve, okolo i protiv Crkve. A njen život – to je blagodatna rijeka, po kojoj plivaju oni koji se spasavaju: mučenici, isposnici, pustinjaci, svetitelji, blagočestivi knjaževi, smireni porodični podvižnici…
Naravno, sve je to povezano sa borbom. Ipak, teče svijetla, sveta, spasiteljna rijeka Božija (Jn. 7:38-39)…
I počela je da teče ona sa Hristom i apostolima Njegovim… I prvi put je ta istorija ispričana u knjizi Djela Apostolskih. Kakva knjiga! To je pravi dnevnik prvog hrišćanstva. I kakva, takođe, očiglednost! Čak još veća, nego u Jevanđelju: ponekad bivaš prosto zapanjen obiljem detalja, tačnih informacija o mjestima, vremenima, imenima…
„A kad dođosmo, – piše sv. Luka, pratilac ap. Pavla, – u lađu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otisnusmo se; i s nama bješe Aristarh, Makedonac iz Soluna. I drugi dan dođosmo u Sidon… I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni. I preplovivši pučinu Kilikijsku i Pamfilijsku dođosmo u Miru Kilikijsku. I ondje našavši kapetan (i ime se njegovo sačuvalo – Julije) lađu aleksandrijsku koja plovi za Italiju (kuda su i poslali Pavla da mu sudi sam Ćesar) metnu nas na nju. I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Solmone. I jedva se vozeći pored kraja, dođosmo do jednog mjesta koje se zove Dobra Pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja“. Ap. Pavle nije savjetovao da se plovi dalje: nisu ga poslušali. „I podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita. Ali ne zadugo po tom dunu na suprot njemu buran vjetar koji se zove evroklidon. A kad se lađa ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas. A kad prođosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda (nikad čuo!), jedva mogasmo udržati čamac, koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za lađu; a bojeći se da ne udari na sprud, spustismo jedra, i tako plovljasmo. A kad nam veoma dosađivaše bura sjutradan izbacivahu tovare. I u treći dan svojim rukama izbacismo alat lađarski. A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao svaki nad da ćemo se izbaviti.“ (gl. 27:2-20)… Dovoljno!
Šta je to? Malo fali pa da bude pomorski dnevnik kapetana broda! Kakve još vjerodostojnosti treba!.. I previše očigledno! A ako je sve to nesumnjivo i jasno, onda su isto tako nesumnjivi i svi ostali događaji kojih je očevidac ili neposredni slušalac bio sveti autor, ljekar Luka. Znači, i priča o silasku Sv. Duha na dan Pedesetnice u vidu ognjenih jezika, i izvođenje ap. Petra iz zatvora; i obraćenje Savla – o čemu se tri puta priča; i anđeosko prenošenje ap. Filipa po vazduhu u Azot; i druga čudesa i događaji – bilo koji – savršeno jednako vjerodostojni, nesumnjivi! Nesumnjivo je i šest javljanja Gospoda Isusa Hrista ap. Pavlu…
I poslije svega toga neko kaže: ah, kako bih ja htio da vjerujem, ali kako je to teško za mene!
…Ranije, u seminariji, i meni su te riječi zvučale kao da su istinite…
Ipak, sa vremenom, malo-pomalo, ja sam uvidio svu ogromnu neistinu u njima. Netačno, netačno je da je vjerovati teško. Naprotiv, veoma je lako vjerovati; a, gle, ne vjerovati je teže. Kako? Vrlo prosto… Jer, poslije takvih vjerodostojnih svjedočenja Djela Apostolskih i Jevanđelja, poslije sve te očiglednosti, kako može biti teško vjerovati?! Jer, stvarnost stoji pred našim očima, praktično, prinudno… I samo ne treba uporno bandoglaviti… Zar je teško fakte prihvatiti onakve kakvi oni jesu? A kako ja mogu da ih ne prihvatim? Oni su se desili… Lađa je plovila tamo i amo. A zatim se nasukala na koral. Sa nje su poskakali u vodu i plivajući došli do kopna. I Pavle takođe. Zapalili su vatru. Sakupili drva za nju… I Pavle takođe. A kada on „zgrabivši gomilu (evo, tek sad, prvi put, primjetih taj detalj: „gomilu“, veliku hrpu) granja i naloži na oganj, tada zmija, izašavši od vrućine skoči mu na ruku… A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu nikakvo zlo“ (28:3-5). Evo ga i novo čudo: zdrav i čitav…
U pravu je Isus Hristos, kada je rekao za jevreje: „Da nisam djela tvorio među njima koja niko nikad ne satvori, ne bi na sebi imali grijeha“ (Jn. 15:24). A sad su krivi: vidjeli su, i nisu prihvatili. I Sam On „čuđaše Se nevjerju“ njihovom. Čudio se i Jovan.
 
Da, oni koji ne vjeruju su krivi za nevjerje svoje… Da! Uopšte nije teško vjerovati. Živjeti, pak, po vjeri nije lako: „Carstvo Nebesko na silu se uzima“ (Mt. 11:12). A vjerovati? Za to ne treba nikakvih napora: samo ne budi tvrdoglav… A ne vjerovati je, naprotiv, teže… Jer, poslije tolikog skupa svjedočenja Svetog Pisma (a za vrijeme života Hristovog na zemlji – samih djela Njegovih), treba silom sebe tjerati da se sve to odbaci… Šta? Fakte odbacivati… Bijelo nazivati crnim; ono što je bilo, pobijati… Pa, to je neuporedivo teže, nego da se oni prihvate!
Ne, vjerovati je veoma lako! A ja to znam po vlastitim, hiljadu puta ponovljenim, greškama. I do očiglednosti su mi jasne riječi Gospoda: „ako ne povjerujete“ – tako vam i treba – „umrijećete u grijesima vašim“ (Jn. 8:24). I još: „koji ne vjeruje već je osuđen“, i upravo samo zbog toga, „što ne vjerova u ime Jedinorodnoga Sina Božijega“. „Koji Njega vjeruje ne sudi mu se“ (Jn. 3:18)…
Da, Pismo tjera na vjeru. Ali ono nije završeno, nego traje i do dan-danas. Knjiga istorije Crkve, t.j. Djela, nastavlja se. Jako je važno uočiti da je to jedina knjiga u cijelom Novom Zavjetu koja nije zaključena nikako – ni blagoslovom, ni „aminom“. Djela Apostolska se zaustavljaju na zabilješci: Pavle u Rimu „dočekivaše sve koji mu dolažahu“, i učaše ih vjeri u Gospoda Isusa Hrista „sa svakom odvažnošću i niko mu ne branjaše“…
I mislim: to nije slučajno, nego sa promislom. Tada je istorija Crkve tek počinjala, i produžavaće se ona u svim vijekovima, sve do Strašnog Suda.
I žitija svetih, ta sušta istorije Crkve, nisu ništa drugo – do direktni i neposredni nastavak Djela Apostolskih. I zato ih čitati treba isto onako, kao i Djela Apostolska…
A u njima je toliko istorijskih svjedočanstava, toliko apsolutno vjerodostojnih fakata projavljivanja natprirodnog svijeta, da samo neobuzdana drskost bezočnih negatora može da ih ne prihvati…
I iskustvo pokazuje da čitanje žitija svetih ima ogromno značenje za ukrepljenje vjere. I na tim žitijama – čak uopšte ne na velikom broju njih (sv.vmč. Varvara, sv. Nikola Čudotvorac, Aleksej Božiji čovjek, Marija Egipatska, Kozma i Damjan) – vaspitavao se u vjeri ruski narod, odmah za Grcima…
Nisu tu bile potrebne nikakve lekcije, nikakvi naučnici i polunaučnička razglabanja, nego najprostije moguće čitanje vjerodostojnog materijala. Samo to. I ljudi su živjeli duhom svetih. I prevodili ga u svoj obični život, u svakodnevnicu. I mudri naši duhovni voždovi, kao što je, naprimjer, bio ep. Teofan Zatvornik, savjetuju, čak, da se čitanje ne počinje Pismom, nego upravo Žitijama Svetih, Četa-Minejama. Ona su i prostija, i bliža za djetinju vjeru, i ubjedljivija… I sve to nastavlja da se dešava i do naših dana. Evo, naprimjer, prepodobni Serafim Sarovski[46] je živio praktično pred očima naših djedova. On je bio udostojen da dvanaest puta vidi Majku Božiju sa svetim, a jednom i Samog Gospoda Isusa Hrista, na Liturgiji. Znači, prvo hrišćanstvo je i danas živo, i istorija Crkve se nastavlja. I ko hoće „da vidi“, taj i danas može da vidi: ako ne on sam, onda po nesumnjivom povjerenju u istinita svjedočenja sv. Serafima, o. Jovana Kronštatskog (+1908. g.)…
I meni su poznati slučajevi da su priče o „nedavnim“ svetim, i uopšte, o novim čudesima, ubjeđivale čak i ljude oslabjele u vjeri, i to ne manje, nego čak i više od samog Jevanđelja. Jednom se desilo da sam iz Njemačke išao u Francusku. Poslije Aahena našao sam se u vagonu sa jednom Ruskinjom koja je išla iz Švajcarske u Španiju kod svoje sestre, glumice. Ona je bila udata za Šveđanina i imala je prekrasne mališane. Upoznavši se sa mnom, obratila mi se sa ovakvom molbom:
– Ja sam čovjek vjerujući, ali me ponekad muče sumnje: a postoji li sve to? Ja ih ne zovem; one same dolaze. Htjela bih da nečim potkrijepim svoju vjeru. Možete li mi Vi pomoći?
– A Vi ste, valjda, čitali Sv. Jevanđelje?
– Da.
– E, onda, kakvog Vam još dokaza treba o tom svijetu, od javljanja otuda Samog Sina Božijeg, čudesnih djela Njegovih i Njegovih sopstvenih otkrovenja o Trojici i ostalom?
– Da, – odgovorila je ona pomalo stidljivo, – to je tačno. Ali… ali sve je to bilo tako davno, nekako mi danas izgleda hladno. Ja hoću nešto novo.
Bila je zbunjena: i sama je shvatala svu neozbiljnost svoje primjedbe… Kao da ništa prije Hrista nije bilo: Cezara, njegovih ratova, Aleksandra Makedonskog, Homera, Sokrata, Platona; ipak, niko, bukvalno niko, ni jedan jedini normalan čovjek se ne zbunjuje, niti mu smeta vremenska udaljenost njihovih života, niti sumnja u njihovu istoričnost. Zato se i osjećala krivom. Ali ona je htjela, kao i apostol Toma – ne da pobija hrišćanstvo i svijet nebeski, nego, naprotiv, da se bolje ubijedi u njega. I ako Hristos nije odbacio nemoćnog Tomu, nego mu je pokazao Svoje rane na rukama i nogama, da li sam ja imao pravo da ćutim?
I počeo sam da joj pričam o mnogim slučajevima natprirodnih pojava, koje su mi bile poznate od samih očevidaca, ili od očevidaca ljudi sa kojima su se ta čuda dešavala… Trebalo je vidjeti njenu radost kada je slušala „nove“ fakte!
U Parizu me je posjetila sa svojim drugovima i podarila mi punu korpu raznoraznog skupog voća, u znak blagodarnosti. Ja bih i ovdje, u „zabilješkama“, mogao da radi primjera navedem nekoliko slučajeva, ali se bojim da bi me to mnogo odvuklo od drugih misli. Osim toga, imam ja i posebne sveske, u kojima je dio toga već zapisan („Sa onoga svijeta“), mada daleko ne sve… Nešto sam već ispričao – kako je arhim. Tihon vidio anđela. On mi je pričao i o neobičnom javljanju (u snu) iz zagrobnog života djevojčice E. – o kojoj on nikada nije ni čuo, a koja je molila molitve za nju na Liturgiji. Djevojčica je bila protestantka… Znam nekoliko slučajeva vidovitosti: i iz svojih uspomena (o. Nikita, o. Isidor)[47], i po pričama drugih (o javljanju Božije Majke u Ufe-u siroticama koje je ostavila majka), slušao sam, a i drugi su predavali, kako su bjesovi potpuno javno pokazivali svoju prisutnost o. T-nu, o. Makariju, u prisutnosti doktora Pirogova). A koliko je čudesnih događaja poslije smrti o. Jovana Kronštatskog! Hiljade… Meni su lično ispričali ljudi koji su se toga udostojili (o. Teofil, žena pukovnika g-đa J… i t.d. i t.d.). I sam o. Jovan ne-lažno svjedoči, da je Bog njegovim rukama tvorio mnoštvo čudesa (čitaj njegov Dnevnik).
Poznati profesor ruske istorije na Moskovskom univerzitetu, M. Pagodin, napisao je čak i cijelu knjigu sa naslovom „Proste riječi o mudrim stvarima“. U prvom dijelu on je zapisao svoje misli filosofskog karaktera o odnosu vjere i znanja, svoja preživljavanja, veoma značajna i interesantna. A u drugom dijelu je sakupio mnogo fakata natprirodnih pojava… Doduše, oni nisu uvijek podjednako vrijedni, ali ima mnogo čega važnog i ubjedljivog. U trećem dijelu – govori protiv darvinizma… Poznate su knjige moskovskog protojereja o. Grigorija Djačenka, koji je sakupio masu sličnih činjenica (iz oblasti „tajanstvenog“, sa dopunom). Takođe ni tu nije sve jednako vrijedno, ali je poučno… I mnogo drugih knjiga i brošura je bilo izdano. Šta, zapravo, predstavlja sav taj materijal, odmah za Jevanđeljem i apostolskim Djelima? To je – OTKROVENJE onog svijeta, koje se neprestano nastavlja, to je nastavak Jevanđelja i Djela: Sam Gospod, kao što smo vidjeli, obećao je učenicima: „Zaista, zaista vam govorim: koji vjeruje u Mene, djela koja Ja tvorim, i on će tvoriti, i veća od njih će tvoriti“… (Jn. 14:12). I za ukrepljenje vjere i oživljenje njeno veoma je važno koristiti se životnim otkrovenjima. Iskustvo to potvrđuje. Nemam sada namjeru da se svađam sa onima koji za žitija misle da su legende. Doduše, nekada zna da se desi da se pojave i neki ne baš vjerodostojni detalji u pripovijestima, ali je osnovni materijal – istoričan. Naravno, ako je čovjek unaprijed, upkos razumu, odlučio da odbaci i negira sve natprirodno, čudesno, neobično, on žitije neće primiti još prije nego što počne da ga čita. Ali prilikom ponovnog čitanja tih izvora i on će se neizostavno zamisliti: šta je, dakle, sve to? Nije valjda sve to – i to, i drugo, i danas, i dvije hiljade godina ranije, i tu, i tamo, i među mudracima i među prostacima – sve to jedna obična izmišljotina? Nije valjda sve to legenda? I pošten čovjek moraće da shvati svu neozbiljnost takvih negiranja „po-đuture“… I morao bi da prihvati da je to stvarnost – naučnim, nepristrasnim, dubokim istraživanjem tih bezbrojnih pojava. I tada bi uvidio svu nesumnjivost priča o njima. Ali, šta još više zadivljuje, i što je još neoprostivije – to je lakomislen odnos samih vjernika prema žitijnom materijalu. Sasvim nedavno sam imao priliku da slušam o jednom takvom drskom i površno-obrazovanom svešteniku, koji je sa potsmijehom „umnog, savremenog, kulturnog“ čovjeka pitao mog poznanika:
– Tja, nije valjda da Vi još uvijek vjerujete u te bajke?!
…Sačuvaj nas, Bože, od takvih služitelja! To su klevetnici, đavoli, a ne sveštenici! I kako Bog još uvijek trpi takve? To je gore od svih poroka… Mislim, ipak, da su u Rusiji takvi primjeri bili najrjeđi izuzeci.
Pitamo (ako ne ovakve hulnike, a ono barem druge vjerujuće ljude, iskrene, ali pokolebane): vjeruju li oni uopšte u Jevanđelje, u Djela? A ako vjeruju, kakva im još onda čudesa trebaju, veća od onih tamo? I bolesni po 38 godina su bivali iscijeljeni, i slijepi od rođenja su progledavali, i hiljade su se nasitile sa pet hljebova, i bjesovi su izganjani, i mrtvi vaskrsavali, i, što više od svega zadivljuje: očajni grešnici postajali su sveti; i Hristos je vaskrsao i vaznio se, i Duh Sveti od Oca je javno sišao na apostole… Kakvih još čudesa poslije toga treba tražiti? Ili, kako im ne vjerovati?
„Legende“… A znaju li ti mali, kobajagi „pametnjakovići“, da legende nisu manje, nego više važne od fakata? Da li su se zamišljali ti mudraci nad tim – da je čak i samo željenje i sazdavanje legende važnije od čudesa? Jer, otkuda ono? I kako, čime se ono drži? Korijen uopšte čak nije u tome što mi samo „hoćemo“ da onaj svijet postoji (a i ta potreba je, kako ćemo kasnije vidjeti, veoma važna), nego u tome da su se, ako ne u datom, onda u drugom, a ako ne u drugom, onda u trećem, stotom, hiljaditom slučaju već desile slične pojave. I čovječanstvo čuva o njima istorijsko pamćenje; a kad je potrebno, ono tom vjerom ispunjava i nove slučaje. Legende su u svojoj suštini važnije od fakata, zato što su legende – opšta suma slaganih, opšte formule pojedinačnih slučajeva, opšte ustanovljene istine.
Ali, ponavljam, u pričama o žitijama svetih zapisani su istorijski događaji, a njih su bilježili najbolji po savjesti ljudi: bliski, i takođe pobožni, svjedoci života ugodnika Božijih.
A ako neko – po lažnom antifilosofskom ubjeđenju – počne da pobija čudesne događaje iz prostog razloga što on „ne priznaje čudesa“ (takvih je kod nas bilo, i dan-danas ih ima nemali broj – nedoučenih ili o sebi mislećih visoko „mudraca“, „sveznalica“, ma kako „velika“ njihova imena bila – kao što je npr. Tolstoj i t.d.), time on samo pokazuje svoje nedovoljno umno obrazovanje, a još više – izopačeno srce, te mu se zato i hoće da unaprijed govori: „nema Boga“. Ali ja ću sada da prođem mimo tih gluposti.
Kasnije će pitanje o čudima biti postavljeno direktno, i biće riješeno ono matematički-lako.
Djela svetih otaca imaju isto takvo značenje; o njima je filosof Kirejevski rekao silnu riječ: „Oni govore o zemlji (nebeskoj) u kojoj su bili“. I ep. Teofan Zatvornik savjetuje da se ona čitaju, na drugom mjestu – poslije žitija svetih. Da, zaista, sveti govore o onome što su vidjeli. Oni bi bez kolebanja mogli da kažu, zajedno sa apostolima: „Jer kazasmo o sili i dolasku Gospoda našega Isusa Hrista, ne lukavim basnama slijedeći, nego bivši očevici veličine Njegove“ (2 Petr. 1:16).
„O tome što je bilo od početka, što slušasmo, što vidjesmo svojim očima, i što doticaše ruke naše, o Slovu života“; „O tome, – uporno ponavlja ap. Jovan, – što vidjesmo… da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica sa Ocem i sa Sinom Njegovijem Isusom Hristom. I ovo vam pišemo, da radost vaša bude savršena“. (1 Jn. 1:1,3,4).
Ali naročito silno za moj um zvuče riječi ap. Pavla. Prinuđen napadima neprijatelja da se brani, on, poslije četrnaest godina ćutanja, biva prinuđen, na kraju, da ispriča o svom slavnom i neobičnom vaznesenju na nebo. To je toliko snažno i ubjedljivo svjedočanstvo, da ja obraćam pažnju na njega svakome koga interesuje, pa čak i vjernicima.
„Nije mi korisno da se hvalim, jer ću preći na viđenja i otkrovenja Gospodnja. Znam čovjeka u Hristu, koji prije četrnaest godina (u tijeli li – ne znam, izvan li tijela – ne znam: Bog zna) vaznesen bi do trećeg neba. I znam za tog čovjeka (samo ne znam, u tijelu li, ili izvan tijela: Bog zna) da bi vaznesen u raj i da je slušao neizrečene riječi, koje čovjek ne može ispričati“ (2 Kor. 12:1-4).
Ovdje je sve – izvanredno, zapanjujuće, poražavajuće: i samo viđenje „trećega neba“, raja; i nemogućnost da se to preda na čovjekovom jeziku, zato što zemaljski jezik nema riječi za nebeski, drugi svijet; i 14-godišnje ćutanje; i riječi „znam“ i „ne znam“. Apostol potpuno otvoreno priznaje da je on bio u nekom izuzetnom stanju, a ne u običnom; nije bio on ni u tijelu, ni izvan tijela… A to što ne zna – tako i govori: „ne znam“. Ali zato uporno ponavlja da se to savršeno nesporno desilo: „znam čovjeka“, „znam o tom čovjeku“ da je on bio u raju…
Takvu uvjerenost može imati samo onaj koji govori „o zemlji u kojoj je bio“ realno.
A još više nas u stvarnosti svega toga uvjerava Sam Hristos Gospod. Kada je On noću besjedovao sa tajnim učenikom Svojim, Nikodimom, ovaj nije mogao da razumije čak ni šta je to „duhovno rođenje“. Gospod ga je naružio: „Ti si učitelj Izraelov, i to li ne znaš?“ A o Sebi je izjavio sljedeće: „Zaista, zaista ti govorim: Mi govorimo o tome što znamo, i svjedočimo o tome što smo vidjeli, a vi svjedočenja Našega ne primate“ (Jn. 3:10,11).
Vaistinu, ne samo Gospod, nego i apostoli, a za njima i sveti ljudi, govore o tome „što znaju“…
Ali ako im ne vjeruju – to već nije njihova krivica, nego onih koji ne prihvataju… Srce, pak, prosto, i um nelukavi, i još ako je široko prosvijetljen, prima sa vjerom ono o čemu govore vjerodostojni očevici.
Takav je drugi put vjere – Otkrovenje kroz Sveto Pismo i Svešteno Predanje.
U suštini, i prvi put, put „djetinje vjere“ potekao je takođe od Otkrovenja „po predanju“: od roditelja i učitelja… Ali u oba, a naročito u prvom, u periodu „proste vjere“, važno mjesto je zauzimalo, kako smo mi stalno govorili, još i naše srce: ono je lako i radosno prihvatalo vjeru i argumente u njenu korist i, naprotiv, odbijalo se od nevjerja i njegovih iskušenja. O tome ćemo se posebno zapitati: otkuda takav instinkt? Ipak, za sada još uvijek govorimo o više ili manje prirodnim načinima otkrovenja vjere – po predanju: i od roditelja, i od Božanskog Otkrovenja u Pismu, i od svetih ljudi.
Tu mi već moramo zagovoriti i o Crkvi – mada i ne u punom obimu tog pitanja.
+ + +
Nedugo do smrti o. Jovana Kronštatskog Bog me je priveo da sa drugom, o. Neofitom (već počivšim), posjetim svetog pastira. To je bila besjeda neobična, koju sam dobro zapamtio ja grešni.
– Baćuška! – pitao sam ja, – Kažite nam, molim Vas, otkuda kod Vas takva plamena vjera?
Da biste shvatili moje pitanje, morate se podsjetiti da smo mi, seminaristi, a poslije i studenti Akademije, bili hladni u vjeri: zato ni kod drugih nismo mogli da shvatimo vrelinu njihove vjere. Negirati je kod o. Jovana već nikako nije bilo moguće, a ja sam lično, i to ne jednom, bio očevidac njegovog plamenog služenja na Liturgiji i na propovijedima… Ali to je opštepoznata činjenica. Ipak, za mene je njegova vjera tada bila neka vrsta zagonetke: što sam ne znaš, čini ti se neshvatljivo.
– Otkuda vjera? – zamišljeno i sporo je ponovio pitanje već bolesni starac; ćutao je neko vrijeme. Čekali smo.
– Ja sam živio u Crkvi! – odjednom je tvrdo i uvjereno odgovorio baćuška.
Ja, „bogoslov“, student, – avaj! – nisam tada shvatio te riječi: „živio u Crkvi“. Šta je to? Čudno neznanje, – reći će čitalac… Ne poričem; priznajem. Ali to i jeste tužno, što mi, budući pastiri, nismo shvatali tako proste stvari, kao što je „Crkva“. A o. Jovanu je to bilo očigledno. Ja stvarno nisam shvatio njegov odgovor – bukvalno kao da mi je odgovorio na tuđem, stranom jeziku… Eto tako ni Nikodim nije shvatao Hrista Gospoda (Jn. 3:4,9). I ja sam ponovo pitao:
– Šta to znači – živjeli u Crkvi?
Otac Jovan se čak nekoliko ogorčio:
– Kako – šta znači? Pa, služio sam, eto, Božanstvenu Liturgiju i druge službe; molio sam se stalno u hramu. – Zatim, još razmislivši, produžio je: – Volio sam da čitam u crkvi mineje… Ne Čete-Mineje (ne Žitija Svetih)… Mada su i one prekrasne!.. Nego mineje bogoslužbene. Volio sam da čitam kanone svetim.
On je stvarno uvijek na jutarnjoj izlazio na lijevi kliros, i sam je čitao kanone svetim. I kako ih je čitao!?! Sa velikom odvažnošću… Gotovo da je zahtijevao njihovo zastupništvo kod Boga. Sjećam se, prvi put sam ga posjetio na dan prepodobnog Alipija (Stolpnika), 26. novembra[48]. Kako ga je o. Jovan zvao, sa kakvom snagom!
– Prepodobni oče Alipije! Moli-i Boga za nas!
„Moli-i!“ Tačno kao da je stajao pred njim i vatreno molio za zastupništvo… I sva služba je kod njega išla sa silom…
Ne sjećam se više drugih detalja te važne besjede o Crkvi.
– Eto šta znači: živjeti u Crkvi, – završio je on.
Postepeno se i za mene otkrivala sva važnost Crkve. Ja sada, sjećajući se prošlih vremena, prvog, pa čak i drugog perioda svoje vjere, moram da priznam da se ona u meni nije držala Slovom Božijim, a još manje – žitijama svetih ili djelima sv. otaca. Može se reći da ja ove posljednje, kao, uostalom, i žitija, čak gotovo da uopšte nisam ni čitao: ni u duhovnoj školi, ni u seminariji… Čudno? Naravno… Ali nikoga nisu interesovali ti istočnici, i niko od starijih nam čak ni govorio nije o važnosti njihovoj, nije zagrijavao naš interes. Ja sam bio bibliotekar u seminariji, vidio sam te debele knjige, sjećam se i kožnih korica „Dobrotoljublja“[49]; ali ni jedan jedini put čak ni korice nisam otvorio njegove. Duh je naš bio zemaljski, prirodni.
A Pismo je, kao što sam već govorio, bilo samo udžbenik, i uz to – hladan udžbenik. I mi se ni njime hranili nismo.
Znači, vjera moja, kao i kod drugih drugova mojih, nije živjela Slovom Božijim, niti žitijama, već nečim drugim. A čime je, onda, živjela? Već sam rekao: roditeljskom i opštom tradicijom, i još – svojim sopstvenim srcem.
Ali to ni blizu nije sve. Jer, tradiciju i srce su imali svi, ali nisu svi ostajali vjernici. Tome je mnogo razloga. I jedan od najvažnijih je Crkva. Ko je živio u Crkvi, čuvao je i vjeru, a ko je od Crkve odlazio u praksi, nerijetko je gubio i vjeru.
Isti taj o. Jovan Kronštatski u svom dnevniku „Moj život u Hristu“ govorio je (pišem po sjećanju): „Ja se još divim: kako to da naši inteligentni ljudi, otišavši od života Crkve, još uvijek nekako zadržavaju ostatke vjere?“
I obratno – od jedne sam hrišćanke, već u emigraciji, čuo ovakve razumne riječi: „Ja sam ubijeđena da ako neko stalno ide u crkvu, ne može biti nevjernik“.
Ovdje se krije velika istina. Probaću da je malo rasvijetlim, na osnovu vlastitog iskustva, koje je inače skoro svima poznato.
Možda će neko pomisliti da su na nas uticale propovijedi? Ljudi danas tako visoko cijene svoju riječ…
Ne! Ja do same Akademije uopšte ne pamtim ni jednog jedinog slučaja da je propovijed na mene ostavila jak utisak. A njih u duhovnoj školi i seminariji gotovo da nisu ni držali. U vrijeme pričešća sveštenoslužitelja u oltaru pojci su pjevali nešto „koncertno“. Šta? Možda, neko će pomisliti, pasuse iz Apostola i Jevanđelja? – Takođe ne. Apostola mi gotovo da uopšte nismo razumijevali. Da! I ocjenjivali smo ga sa tačke gledišta jačine i ljepote glasova. A Jevanđelje smo znali napamet; i nikada čitanje njega nije obuzimalo naša srca… Prolazilo je mimo… Pa šta je onda? Da nisu to bili kanoni koje je volio da iz mineja čita baćuška o. Jovan? Još manje. Na njih skoro da uopšte nismo obraćali pažnju. A ako smo i slušali, to je bilo više zbog slušanja lijepih irmosa[50], naročito ako je to bio „trio“ sastavljen od čudesnih tenora i basa.
I šta je, dakle, onda ostalo od „Crkve“? – Ostalo je ono najvažnije: prosto stajanje u hramu; naravno, učestvovanje u izgovaranim molitvama (kod svakog u različitom stepenu); no, i slušanje Slova Božijeg… Eto, takva „služba“, naročito Liturgija, sama po sebi, odnosno, bez ikakvog učešća uma, čuvala je i vaspitavala našu vjeru. Eto to, najprostije moguće: bio sam u crkvi, išao sam na službu, prestojao sam službu – nekakvim divnim putevima je držalo našu vjeru… Kakvim? – Mi se nikada nismo zamišljali nad tim… Da li ste se Vi ikada zamislili? – Međutim, upravo to samo „idenje“ nas je, tvrđe od svega, hranilo…
Ja ovdje ne govorim o izuzetnim trenucima ispovijedi i Svetog Pričešća: tada smo se, naravno, uspinjali na napregnutiju visinu. Ali ti su trenuci bili tako rijetki… Dva puta u godini… To znači da se na njima nije mogla držati naša vjera, dobijena od očeva. Nego baš na „praznicima“ koji se stalno ponavljaju: nedjeljama, na „dvunadesjatim“[51] praznicima, na četiri posta, na pomenima svetih…
A ako se danas ogledneš unazad, vidiš da je sav život bio isprepleten sa Crkvom: došlo Vavedenje, čuješ već irmose na Božić: „Hristos Se rađa, slavite!“; idu sveci: cijeli vijenac praznika: Roždestvo Hristovo, Obrezanje i Nova Godina, Bogojavljenje, Vasilije Veliki; uoči Božića – badnji dan, ne jede se do zvijezde; uoči Bogojavljenja – ne pije se ništa do svete vodice… Prošli sveci, sveti dani, uskoro će maslenica i post: tužna blagovijest, tamna odjeća, govenje (ni riba se nije jela, osim na Blagovijest i na Ulazak u Jerusalim), ispovijed iskrena, sveto Pričešće… I to, mjesec i po. A onda, potresni dani strasne sedmice: čitanje 12 Jevanđelja, Plaštanica, Pogrebenje Hrista… I ponoćna Svijetla Zajutarnja… Vaskrs! Vaskrsenje Hristovo… Bože, kakva radost. Cijelu sedmicu zvona neprekidno zvone…
Uskoro će i Jurjev dan: izvode stoku, moleban služe; preko zime smršale krave škrope svetom vodicom, i one idu u lug da čupkaju još uvijek mršavu travu. Vaznesenje… Trojčindan sa zelenilom i cvijećem… „Ivan-kupala“[52] – 24. juna… „Petar i Pavle“… Opet post… „Kazanjska“… Kod nas vašar. A tu je poblizu i prvi „Spas“ (1. avgust) s makom; i drugi „Spas“ – Preobraženje sa jabukama (do tada se strogo kod nas pazilo: grijeh je da se jede prije osveštanja)… Treći „Spas“ – nerukotvorna ikona (16. avgust). „Usekovenje“ glave Preteči (29. avgusta). Rođenje Bogorodice (8. septembra)… „V’zdviženje“ – kako su kod nas na selu govorili – Krsta Gospodnjeg (14. septembra). Jesenja „Kazanjska“ (22. oktobra). I opet – „Vavedenje“… Opet post. I opet kruže praznici cijele godine. A koliko je posebnih svetaca bilo u godini! Proljećni i zimski Nikola. „Evdokija mučenica“. „Stajanje Marije Egipatske“, „Spiridon preokret“[53] (12. decembra – najkraći dan u godini), „Aranđel Mi’ajlo“, „Ivan Bogoslov“, „Gerasim Jordanski“ sa lavom (4. marta): gačci doletjeli. „Aleksej Božiji čovjek“ (17. marta): ševe pekli! „Kozma-Damjan“ – ne jednom u godini[54], Marine-„crvene“ (17. jula)… Paziti se požara… „Ilija-prorok“: tu se već uopšte ništa raditi ne smije – kažnjava… „Flora i Lavr, sv. Pantelejmon“ cjelitelji… I tako cijelu godinu… A svaka nedjelja je – u suštini, podsjećanje na Vaskrs…
Ali koji Rus nije znao sve ovo? Najnepismeniji seljak živio je u tom krugu misli i događaja koji su bili sastavni dio svakodnevnog života. Da li se držala propovijed u hramu, da li je on razumijevao Apostola (Jevanđelje su barem svi razumijevali); da li se on udubljivao u ono što „tamo“, na klirosu, pjeva „đačić“ – sve to još i nije tako važno. Ali ovo je on pamtio: sutra je nedjelja, ili važni praznik: mora se u crkvu, „postojati“… A ako bi i kući ostao, ipak je znao da je tog dana „praznik“… I zvona je čuo. A možda neko iz kuće pođe, i „blagodat donese“… A na velike praznike: na Božić, na Bogojavljenje, na Vaskrs, na „prijestoni“[55] – baćuška će u svaku kuću sa ikonama da zađe, moleban da otpjeva, svetom vodom da poškropi, daće krst da se poljubi, praznik će čestitati. A kod nas na selu su posebno poštovali Pokrov (1. oktobra). Na taj dan su u našem i u svim okolnim selima bile svadbe, vjenčanja… Pokupili se seljaci sa polja, zasijali novu „ozimu“, prodali višak na pijaci… I djecu ženiti mogu… Poslije vjenčanja u hramu – tri dana pirovali… To je sve… I kod svakog ponešto svoje: kod jednog se rodilo dijete – na babine, kumove traži, ime smišljaj; kod drugog neko umro: zajedničko saučešće i odlazak na sahranu; razbolio se treći – idi po baćušku, treba ga pričestiti…
Tako je sav život kružio i vrtio se oko hramova Božijih. Nije zato slučajno što su hramovi postavljani na najboljim mjestima u okolini, i gradili se na uzvišicama, i ukrašavali zvonima, kupolama, ikonama, svijećama i kandilima…
To je on, „život u Crkvi“… I ako se nanj pogleda samo sa tačke gledišta neprestanog vaspitavanja ljudi u toku cijele godine – kako onda da se ne zadiviš zapanjujućoj mudrosti onih koji su sve to zamislili i u život sproveli! To čak nije ljudska umotvorina, koju je neko unaprijed razradio i namjerno smislio… Ne, to je mudro ustanovio Sveti Duh, „Car Nebeski, Utješitelj, Duh Istine“… Ispunjava se Riječ Hrista Gospoda: „Sazdaću Crkvu Svoju, i vrata ada joj odoljeti neće“ (Mt. 16:18). „Utješitelj, pak, Duh Sveti…, – govorio je On i pred smrću Svojom učenicima, – naučiće vas svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh“ (Jn. 14:26).
I ap. Pavle je učio svog pomoćnika Timotija: „Pišem ti… da bi, ako zadocnim, znao kako moraš postupati u domu Božijem, koji je Crkva Boga živog, stub i utvrđenje istine“ (1 Tim. 3:14,15).
I savršeno se zato istinito i duboko uzidala vjera u Crkvu. Ona i jeste naša Majka duhovna… Ni roditelji, ni škola, ni propovijedi, čak ni Božanstvene knjige nisu nas učili, nego je to bila upravo Crkva Božija, Majka naša, – svim svojim premudrim uređenjem i načinom života… Tu je neprimjetno ulazilo i učenje: svako je znao osnove vjere i vaspitanje moralno: svako je znao šta je dobro a šta zlo. I još kako su znali! Dostojevski se čudi – kako je duboko u rusku svijest urezan pojam grijeha i svetosti! Sjećam se, i Englezi koji su dolazili u Rusiju, u Moskovskoj Trojice-Sergijevoj Lavri su pitali profesore Akademije – otkuda Rusi, velikom većinom nepismeni, znaju pravoslavlje? I dobili odgovor: iz Crkve… To je tačno!
Savršeno se tačno govori da je Crkva – Majka, Vaspitačica: ne samo duhovno-blagodatno, kroz tajanstva, nego čak i duševno (psihološki) – kroz sav svoj bogoslužbeno-prosvetiteljski stroj.
I razumljivo je da oni koji odlaze iz Crkve postepeno gube sve: i vjeru, i duh.
Produžavam svoje bilješke o vjeri. Možda se i ponovim koje-gdje, zbog lošeg pamćenja: neće biti velike štete.
+ + +
I tako, u Akademiju sam došao sa prostom vjerom, i sa racionaliatičkim umom, kojem je sve trebalo „dokazati“. Ali postepeno – čak i dovoljno brzo – taj teški teret racionalizma, lažne vjere u svemoćnost uma je počeo da spada sa mojih duhovnih ramena… Oslobodio sam se od tog zloćudnog balasta… Uvidio sam relativnu vrijednost svakog „znanja“ uopšte, i sa očiglednošću uvidio potpunu nemoć uma u predmetima vjere. Malo-pomalo, stari strah od nedokazivosti je iščezavao iz mene… Zatim sam čak prestao da želim dokaze od uma – kao nemoćne. Dalje sam uvidio i druge puteve duhovnih znanja, ne racionalne… I oni su mi se neuporedivo više svidjeli od nekadašnjih „dokaza“… A zatim sam čak počeo i da ne volim dokaze; zavolio sam „tajne“, kojih sam se ranije malodušno bojao, kojih sam se lažno i nepotrebno bojao, čak i sa stanovišta racionalne tačke gledišta… Na taj način sam se vratio – kakav krug! – istoj toj „prostoj vjeri“, kakvom sam oduvijek živio, sa kakvom sam i došao u Akademiju. Samo je sada ta „prostota“ bila ograđena ne samo srcem i tradicijom, nego već i istim tim umom, koji se do tada činio neprijatelj prostote. „Znanja“ su pomogla „vjeri“; um – srcu.
Tako je nastupila, i prošla, druga etapa moje vjere, takozvani „svjesni“ period, t.j. period u kojem je vjera prošla ispod nakovnja razuma, „znanja“, kritičke gnoseologije (učenja o načinima spoznaje). Kod nas su o takvom periodu vjere tada govorili da mi već vjerujemo „po ubjeđenju“, t.j. kobajagi na osnovu razuma. U suštini, takva definicija vjere je potpuno netačna: zato što vjera (kako ćemo vidjeti), kao i ranije, ostaje izvan i iznad razuma, ali pošto je razumno isleđivanje sposobnosti samog uma pokazalo nesposobnost samog uma u oblastima vjere, a tim samim ga odstranilo sa puta vjere, i time je oslobodilo od iluzornih lanaca uma – može se reći da se vjeri dodao važni dodatak: odstranjenje – umom – uma… Prema riječima jednog iz učenijih i duboko-misaonih arhijereja, nauka je sama sebe odstranila; um kao da je sam sebe pojeo. Vjera se oslobodila… A već poslije toga je sam um počeo pomalo da pomaže vjeri: ali ne – „dokazujući“ vjeru, nego prinoseći poneke „pomoćne“ potpore. Postavljen u zakonske okvire, um je postao dobrosavjesni i skromni pomoćnik vjere, kao što niži organ pomaže višem (duhu). Prije se on smatrao gospodarom, sad je postao sluga. I opštepoznata izreka skolastičkog zapadnog bogoslovlja, po kojem je „filosofija sluškinja (ancilla) bogoslovlja“ djelimično je tačna: ne, ipak, i u skolastičkom precjenjivanju uma. Skolastika je vjerovala i mislila da se umom može sve objasniti, nastojala je to i da ostvari; ja sam već bio uvidio savršenu laž takve visoke ocjene uma; ali sam ipak u tome vidio i izvjesnu – djelimičnu – korist folosofije – i to baš u pripremi duše za vjeru, u uklanjanju racionalnih prepreka ka njoj, a tek potom i u nekoj budućoj pomoći.
Razlika je – velika.
Kako se sve to odigravalo u mojoj duši – pisaću u sljedećem dijelu zabiljški. Prvi dio se završio.
I ako se prvi period može nazvati „djetinja vjera“, onda se onaj koji je tada nastupio – drugi – uslovno može nazvati „razumna“ vjera.
A poslije će doći još jedna njena etapa.
Ali, sve u svoje vrijeme…
 


 
NAPOMENE:

  1. Poslije Akademije (1907-1908 g.), jeromonah Veniamin je postao profesorski stipendista na katedri biblijske istorije, a potom je bio na dužnosti inspektora u SPb Duhovnoj Seminariji. Na Pariškom Bogoslovskom institutu episkop Veniamin predavao je od 1925.-1927. i 1929.-1931. godine.
    Otac vladike Veniamina – Atanasije Ivanovič Fedčenkov – bio je iz porodice seljaka-kmetova Smoljenske gubernije; služio je na dvoru Baratinskih – potomaka čuvenog ruskog pjesnika E.A.Baratinskog. Kada je imao 13-14 godina, poslali su ga da služi kao pisar na njihovom tambovskom imanju.
  2. Koževnikov Vladimir Aleksandrovič (1852.-1917.) – autor knjiga i članaka iz istorije religije, bogoslovlja, problema morala, pisac i društveni djelatnik. Smatramo da nije na odmet da navedemo mali spisak njegovih radova koji su se ticali vjere i nevjerja: „Filosofija osjećanja i vjere i njenih odnosa prema literaturi i racionalizmu XVIII vijeka i prema kritičkoj filosofiji“.- M., 1897.; „O poštenju u vjeri i nevjerju (za školsku omladinu)“.- M., 1908.; „Ispovijed ateiste (Povodom knjige „Ateizam“ od Le Danteka)“.- M. 1911.; „Savremeno naučno nevjerje. Njegov rast, uticaj i promjena odnosa prema njemu“. – M., 1912.
  3. U Rusiji je postojao običaj (svjetovnog porijekla) da se krsni hod u vaskršnju noć prati vatrometom i plotunima, koji su se prekidali odmah poslije završetka krsnog hoda i početka Svijetle Zajutarnje.
  4. U stara vremena, u ruskim kućama (obično drvenim) su gradili velike peći od cigle ili gline (dimenzija otprilike 1,5 h 2 h 1,5 m), koje su grijale cijelu kuću, oko kojih i na kojima se spavalo. (prim.prev.)
  5. Hrišćanskog kraja života našeg, bez bolesti, neposramljeni, mirni – od Gospoda molimo – riječi prositeljne ektenije
  6. Hahol – Ukrajniac; hahlacko – ukrajnisko (kao kod nas era, gedža itd.) (prim.prev.)
  7. govenje – priprema za ispovijed (post, uzdržavanje od svega metežnog, usredsređivanje na svoje grijehe… (prim.prev.)
  8. Sergijevo podvorje u Parizu je sredinom dvadesetih godina ovog vijeka osnovano zahvaljujući naporima mitropolita Evlogija (Georgijevskog), koji je upravljao ruskim parohijama u Zapadnoj Evropi, kneza G.N. Trubeckog, M.M. Osorgina i drugih ruskih izgnanika. Pri pridvorju je otvoren Bogoslovski institut, na kojem su predavali o. Sergij Bulgakov, G.V. Florovski, B.P. Višeslavcjev, A.V. Kartašev i V.N. Iljin. Episkop Veniamin je tamo bio profesor, a takođe je vršio i dužnost inspektora instituta. Prema izjavama savremenika, za duh koji je vladao pod krovom instituta – t.j. za gotovo manastirski način života – u mnogome se moglo zahvaliti upravo mitropolitu Veniaminu.
  9. bitije. – Ovom su pojmu najbliži pojmovi: postojanje, egzistencija, bitisanje, biće. Sve ove riječi – osim posljednje – se upotrebljavaju u (za nijansu) pasivnijem, indirektnijem i manje lično(sno)m (personalnom) kontekstu od riječi „bitije“. U tekstu je ostavljeno „bitije“ – iz prostog razloga što prevodilac u svom neznanju nije bio siguran da bi ijedna od drugih riječi mogla da uspješno zamijeni ovu… (prim.prev.)
  10. Grof A-n – vjerovatno, grof Apraksin – član takozvanog „Krimskog Sinoda“, Privremene Najviše Crkvene Uprave eparhije jugoistoka Rusije, čiji je član bio i vladika Veniamin.
  11. Biblijska knjiga Psaltir sadrži 150 psaloma, koji su radi upotrebe u bogosluženju razdijeljeni na 20 grupa, koje se zovu katizme. U drugu katizmu ulazi 14. psalom, koji počinje riječima: „Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga…“
  12. maslenica – narodni ruski praznik, nedjelja prije početka Velikog posta, posljednje „uživanje“ u hrani prije Velikog posta, kada se prave palačinke, igraju se narodna kola i pjevaju narodne pjesme. (prim.prev.)
  13. Radi se o knjizi ruskog publiciste i prirodnjaka N.J. Danilevskog „Darvinizam. Kritičko istraživanje N.J. Danilevskog“ (T. 1-2. Spb., 1885.-1889.).
  14. Kazanjski manastir u Tambovu, osnovan 1667. godine, od 1761. godine služi kao arhijerejski dom – rezidencija arhijereja.
  15. svjatki – praznik koji pada na drugu nedjelju poslije Božića – Nova godina (prim.prev.)
  16. O svešteniku Vasiliju Svjetlovu vladika Veniamin podrobno priča u knjizi „Božiji ljudi“, a pominje ga i u drugim svojim djelima.
  17. bjesovi – đavoli, demoni, zli duhovi (prim.prev.)
  18. Svetitelj Teofan, Zatvornik (+1894) – u svijetu Georgije Govorov – vaspitanik Kijevske Duhovne Akademije, bio na Svetoj Zemlji, na Svetoj Gori, u Konstantinopolju. 1859. godine hirotonisan je u episkopa Tambovskog i Šackog, od 1863. do 1866. godine drži Vladimirsku katedru. 1867. godine udaljava se na pokoj i živi u zatvoru u Višinskoj pustinji, provodeći vrijeme u molitvi i sastavljanju djela religiozno-moralnog karaktera. Osnovna njegova djela su: „Pisma o hrišćanskom životu“, „Tolkovanja apostolskih Poslanica“, „Načertanije hrišćanskog naravoučenja“, „Put ka spasenju“… Svetitelj Teofan Zatvornik pridružen je liku svetih Ruske Pravoslavne Crkve na Pomjesnom Saboru 1988. godine.
    Obitelj u kojoj se podvizavao svetitelj Teofan se zvanično nazivala Uspenska Višenjska pustinja, i nalazila se ona u Šackom okrugu Tambovske gubernije. Mitropolit Veniamin je ovjdje pominje kao Kazanjsku – vjerovatno zato što je u obitelji postojala Kazanjska Saborna crkva, u kojoj se nalazila čudotvorna Kazanjska Višenjska ikona Majke Božije, koja je, očigledno, dala drugo ime manastiru.
  19. Aleksandar, episkop Tambovski i Šacki, u svijetu Aleksandar Vasiljevič Bogdanov (1830.-1898.), Tambovsku katedru je držao u periodu od 1892.-1898. godine.
  20. Dimitrije, arhiepiskop Hersonski i Odeski, u svijetu Mihail Georgijevič Kovaljnicki (1839.-1913.), u periodu od 1902.-1903. godine je u činu episkopa služio na Tambovskoj katedri.
  21. Dan svetih ravnoapostolnih Ćirila i Metodija po novom stilu obilježava se 24. maja.
  22. Ipođakoni – mlađi crkvenoslužitelji, koji prislužuju arhijereju u vrijeme bogosluženja.
  23. Srebrni zvončići podsjećaju arhijereja da je on pozvan da uvijek propovijeda Slovo Božije svome stadu.
  24. Ilja Muromorec i Mikula Seljaninovič – ruski narodni junaci, poput našeg Marka Kraljevića (prim.prev.)
  25. ispolatčik i diskant – pojci u horu, obično to bivaju djeca (prim.prev.)
  26. Mitropolit Antonije, u svijetu Aleksej Pavlovič Hrapovicki (1863. – 1936.), – izuzetni jerarh Ruske Crkve kraja XIX i početka XX vijeka, veliki propovijednik. Vladika Antonije (u početku u činu episkopa, a potom i u činu arhiepiskopa) upravljao je Volinskom eparhijom od 1902. godine gotovo do početka rata. Na Pomjesnom Saboru 1917. – 1918. godine bio je jedan od kandidata na Patrijaršijski Prijesto, u vrijeme građanskog rata učestvovao je u Bijelom pokretu. Od 1920. godine – emigrant. Jedan je od glavnih inicijatora tzv. „karlovačkog raskola“.
  27. Dok sam se učio na seminariji, naprimjer, bile su dvije pobune; iako one nisu imale nikakve veze sa vjerom, ipak su pokazale duševno razlaganje učenika. (M.V.)
  28. Uspenski post počinje od 14. avgusta i traje do dana Uspenja Presvete Bogorodice – 28. avgusta (po novom stilu).
  29. Duhovna Akademija u Sankt-Peterburgu nalazi se u neposrednoj blizini Aleksandro-Nevske Lavre.
  30. Toma Akvinski (1225. ili 1226. – 1274.) – bogoslov i filosof Katoličke Crkve, monah – dominikanac. Kanonizovan od strane Zapadne Crkve.
  31. Sv. pravedni o. Jovan Kronštatski (+ 1908. g.) – veliki molitvenik zemlje Rusije, koji je imao dar čudotvorstva i prozorljivosti, propovjednik i duhovni pisac. Ruska Pravoslavna Crkva ga je kanonizovala 1989. godine.
    Sa sv. Jovanom Kronštatskim vladika Veniamin (tada još mlad jeromonah) se sretao i sasluživao mu na Božanstvenoj Liturgiji. Sjećanje na velikog pravednika vladika je čuvao sav svoj život i često se obraćao njegovom duhovnom nasljeđu.
  32. Tihomirov Lav Aleksandovič (1850. – 1923.) – publicista, urednik novina „Moskovskie vedomosti“, saradnik u „Novый mir“ i „Russkoe obozrenie“. U mladosti – revolucioner-terorist, član partije „Zemlja i volja“. U emigraciji je živio od 1883. do 1889. godine. Poslije unutrašnjeg, duševnog prevrata, promjenio je svoja ubjeđenja i vratio se u Rusiju.
  33. Moguće je da se radi o mitropolitu Kirilu (Smirnovu) (1863. – 1941. ili 1944.). Sa njim je vladika Veniamin jako tijesno sarađivao u vrijeme rada Pomjesnog Sabora 1917. – 1918. godine. Mitropolit Kiril je bio zakonoučitelj u Jelisavetopoljskoj gimnaziji (1881. g.), trudio se u duhovnoj misiji u Ermiji (1902. – 1906.). Od 1910. godine vladika Kiril drži Tambovsku katedru, 1914. godine učestvuje u toržestvenom proslavljanju Pitimira Tambovskog (+1698.), na kojem je prisustvovao i arhimandrit Veniamin (Fedčenkov), tada rektor Duhovne Seminarije.
  34. „Evo, Ženih (Mladoženja) (Hristos) dolazi.“ (prim.prev.)
  35. podobije: Čovjek je stvoren „po obrazu i podobiju Božijem“. Značenje riječi „podobije“ je najbliže značenju riječi „sličnost“ (podoban – sličan, nalik na), samo što se ta sličnost pomjera na duhovni plan i ima mnogo „tananije“ značenje od „sličnosti“. Zbog toga je u tekstu ostavljena, neprevedena, riječ „podobije“, kao i riječ „bogopodobije“ – što bi značilo „bogolikost“, „sličnost sa Bogom“ (samo ne u grubom smislu te riječi); biti „bogopodoban“ – biti „nalik na“ Boga. Odatle i „prepodobni“: onaj koji je, uz Božiju pomoć, naravno, uspio – koliko je to za čovjeka moguće – maksimalno sebe da „upodobi“ Bogu, da postane „bogopodoban“, „nalik na“ Njega. (prim.prev.)
  36. obraz – slika, lik, ikona, uzor (prim.prev.)
  37. „Svaki koji čini zlo, mrzi svjetlost i ne ide ka svjetlosti;… a koji postupa po pravdi ide ka svjetlosti“ (Jn. 3:20,21).
  38. Jer „u zlohudu dušu neće ući premudrost“.
  39. Prelaz jevreja kroz Crveno more opisan je u biblijskoj 2. Knjizi Mojsijevoj („Izlazak“), a boravak proroka Jone u utrobi kita – u Knjizi proroka Jone.
  40. Čitao sam o nekoliko slučajeva stvarnog gutanja. Čak nedavno: u Crvenom moru mornara je progutao kit i mornar je bio još živ kada su životinju rasporili. To sam sam čitao u novinama. (M.V.)
  41. Gladkov Boris Iljič – društveni djelatnik, pisac, pobornik narodne trezvenosti, autor niza radova apologetičkog karaktera („Biblija u opštedostupnim pričama“. – Spb., 1915.; „Blagovijest četvorice jevanđelista, svedena u jednu pripovijest“. – Spb., 1908.; „Da, Hristos vaistinu voskrese!“ – Spb., 1906.; „Popularno tolkovanje Jevanđelja“. – Spb., 1906.; „Pomozite da se vratimo Bogu“. – Spb. 1910.; „Primarni uzrok našeg ateizma“. – Spb., 1911.).
  42. Radi se o Semjonu Ludvigoviču Franku (1877. – 1950.), religioznom filosofu i psihologu, koji je u svom životu prošao složeni put od ateizma do vjere, od marksizma do služenja Pravoslavlju.
  43. tljenje – raspad, trulež, razlaganje. Uopšte, sva materija podliježe raspadanju, razlaganju. Zato „netljena“ znači – ona koja ne podliježe raspadanju, truleži, razlaganju; nematerijalna. (prim.prev.)
  44. Episkop Teofan Poltavski, Novi Zatvornik, u svijetu Vasilije Dimitrijevič Bistrov (1872. – 1940.), jedno vrijeme duhovnik Carske Porodice, bio je rektor Spb Duhovne Akademije. Imao je ogromni uticaj na budućeg vladiku Veniamina – na Akademiji je bio njegov duhovni otac.
  45. Svetitelj Inokentije, mitropolit Moskovski, apostol Amerike i Sibira (+1879.). Ruska Crkva ga je kanonizovala 1977. godine.
  46. Prepodobni Serafim Sarovski (+1833.) – sveti starac, koji je posjedovao dar iscjeljenja, predviđanja. Učio je o „sticanju“ (rus. „stjažaniju“) Sv. Duha kao o najvišem cilju života hrišćanina.
  47. Starac Jovano-Pretečenskog skita na Valaamu o. Nikita i starac Getsimanskog skita Trojice-Sergijeve Lavre pretskazali su vladiki Veniaminu njegov dalji životni put (monaštvo i arhijerejstvo) kada je on, kao student Duhovne Akademije, posjetio ove pravednike.
  48. Dan prepodobnog Alipija Stolpnika (+640.) po novom stilu se obilježava 9. decembra.
  49. Dobrotoljublje je zbornik djela svetih otaca, prvenstveno asketskog sadržaja: sv. Jovana Lestvičnika, prep. Nila Sinajskog, prep. Ave Doroteja, svetih Varsunafija i Jovana, prep. Isihija, prezvitera Jerusalimskog, sv. Jovana Kasijana i drugih podvižnika.
  50. Irmos (veza) – pjesma koja ulazi u sastav kanona – pjesme koja se pjeva na jutarnjoj i u vrijeme nekih drugih bogosluženja. Kanon se sastoji iz devet dijelova – pjesama. Irmos „povezuje“ te pjesme.
  51. Dvanaest velikih praznika: Ulazak Gospodnji u Jerusalim, Vaznesenje Gospodnje, Pedesetnica, Bogojavljenje, Sretenje Gospodnje, Preobraženje, Vazdviženje Časnog Krsta Gospodnjeg, Roždestvo Hristovo, Roždestvo Presvete Bogorodice, Vavedenje u hram Presvete Djeve Marije, Blagovijest Presvete Bogorodice, Uspenje Presvete Bogorodice. (prim.prev.)
  52. „Ivan-kupala“ – ruski narodni praznik koji se poklapa sa Usekovenjem glave svetog Jovana Krstitelja. Na taj praznik se u stara vremena išlo u šumu, brala se paprat i ko bi prvi ubrao zrela sjemena sa paprati, zaželio bi želju itd. itd. (prim.prev.)
  53. Spiridon-preokret – dan prepodobnog Spriridona Trimifonskog Čudotvorca, učesnika I Vaseljenskog Sabora; njegove mošti se čuvaju na ostrvu Krf. (prim.prev.)
  54. „Kozma i Damjan“ – ne jednom u godini: u toku godine obilježavaju se tri (različita) sveta para Kozma i Damjan: rimski, sirijski i egipatski (?). (prim.prev.)
  55. „prijestoni“ – praznik hrama (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *