O Božijem promislu i slobodi volje

Pitanje:
Pomaže Bog.
Moje se pitanje sastoji u tome, da li u našem svetu i životu biva determinizam, zapravo, da li se sve dešava po planu Božijem ili je tu bitna i naša volja. Ja vjerujem u neku interakciju između Božijeg plana i naše slobodne volje. Dobijam paniku kada mislim da je Bog stvorio ovaj svijet, a po mom mišljenju, prepustio nam našu slobodnu volju da biramo ovo ili ono, ovu ili onu školu, ovaj ili onaj posao, grad.
Ima ljudi koji kažu da kada se rađaš tebi biva određena žena koju ćeš u budućnosti sresti, i kada ju sretneš ona je tvoja suđena. Ti si moja suđena, kazu mnogi u pjesmama, u umjetnosti. O sudbini govore mnogi. Zbunjen sam između tih riječi i onoga što se naziva našim pravom da biramo. Ako mi biramo svoje profesije, gradove, žene, to je naš izbor. Da li tu ima Božije volje? Mnogi žele da saznaju svoju budućnost i zato nekada i potpadnu pod vođstvo gatara i njihovih sugestija. Kada čovjek ne zna svoju budućnost osjeća se nekom vrstom slijepca.
Da li je presudan Božiji plan, ili naša volja, to ne znam? Da li smo mi krojači naše sudbine, to mi je nedovoljno poznato? Šta mi biramo, a šta je Božiji plan koji se odnosi na našu sudbinu? Koliki dio sudbine je u ruci čovjeka? Ja mislim da je u ruci čovjeka mnogo, i zato sam zbunjen. Opet znam da Bog upravlja svim i sve drži u svojoj vlasti. Pa opet ne znam. Ovo pitanje je teško i bitno za naš stav u svijetu. Bez toga saznanja osjećam nemir.
N.N


Odgovor:
Dragi brate, U pravu si kada kažeš da postoji „interakcija između Božijeg plana i naše slobodne volje“. To pitanje je lepo objasnio Protojerej Valentin Svenčicki u knjizi „Dijalozi“, Dijalog Osmi –
„O Božijem promislu i slobodi volje“: http: //svetosavlje.org/biblioteka/Osnovi/Dijalozi/Dijalozi08.htm
Evo šta tamo kaže: „Prvorodni grijeh je bio slobodni akt čovjekove volje. Čovjek je sam izabrao put koji se ne podudara sa voljom Božijom; narušivši od Boga datu zapovijest, stao je na put svojevoljnog samoutvrđivanja. Taj akt, slobodan sam po sebi, doveo je čovjeka do ropstva, i po svojim posljedicama je bio gubitak slobode koja mu je darovana. Djelo Iskupljenja bilo je djelo oslobođenja, ne zato što je uništen grijeh, nego zato što je uništena vlast grijeha u svijetu. Jer, kroz život u Bogu, svaki se čovjek sjedinjuje sa Bogom, po riječima Apostola: : „… koji se sjedinjuje sa Gospodom, jedan je duh sa Gospodom.“ (1 Kor. 6: 17) Prvorodni grijeh je iskupljen, i mogućnost sjedinjenja sa Bogom je opet postala moguća. A samim tim je ponovo uspostavljena i sloboda. Zato se u riječi Božijoj govori: „… stojte u slobodi koju nam je darovao Hristos, i ne podvrgavajte se opet jarmu ropstva“ (Gal. 5: 1) . „Kupljeni ste skupom cijenom; ne budite robovi ljudi.“ (1 Kor. 7: 23) … ta sloboda je data cijelom svijetu kao realnost, ali čovjek, onako kako je slobodno počinio prvorodni grijeh i time se odrekao od svoje slobode, isto tako se on i danas odriče (ili ne odriče) od slobode koja mu je darovana Iskupljenjem.“
samo kroz vjeru oslobođen čovjek ostaje slobodan, i ne odaje opet sebe u ropstvo grijehu i smrti. Za rješenje pitanja o uzajamnom odnosu slobode čovjekove volje sa voljom Božijom veoma je važno razjasniti sebi sljedeću misao. Nevjerje i stanje čovjekove duše koje iz njega proističe jeste odricanje od slobode i priznanje unutrašnjeg ropstva. Tim odricanjem čovjek, izvana ostajući čovjek, sebe postavlja u isti nivo sa bitijem životinjskim, samo u malo savršeniji vid tog nivoa. On ne pravi od sebe „stvar“, ali se odriče od višeg dostojanstva slobodnog čovjeka. Apostol govori vjernim: „Grijeh ne smije nad vama gospodariti.“ (Rim. 6: 14) „Nije valjda da ne znate da, kome dajete sebe u poslušanje, robovi ste onoga koga slušate; ili robovi grijeha k smrti, ili poslušanja k pravednosti? “ (Rim. 6: 16) To stanje robovanja grijehu Apostol Petar je opisao riječima: „A oni, kao nerazumne životinje koje priroda vodi i koje su rođene da se uhvate i zakolju, zlosloveći ono što ne razumiju, u pogibiji će se svojoj istrijebiti.“ (2 Pet. 2: 12) „Oči su njihove prepune preljubočinstva i neprestanog grijeha; prelašćuju neutvrđene duše; srce je njihovo naučeno lakomstvu: to su sinovi prokletstva.“ (2 Pet. 2: 14) „Jer govoreći nadmene i prazne riječi oni love u plotske pohoti i razvrat one koji tek što su počeli da bježe od onih koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi tljenja; jer, koga ko nadvlada, taj mu je i rob.“ (2 Pet. 2: 18-19) I obratno: „… ko pronikne u zakon savršeni, zakon slobode, i ostane u njemu, ne kao slušalac zaboravni, nego kao izvršilac djela, taj će biti blažen u djelu svome.“ (Jak. 1: 25) Eto šta treba uvijek imati na umu kada se razmatra pitanje o slobodi čovjekove volje i volje Božije.“
Pozdravlja te, O. Srba

Jedan komentar

  1. Pomaže Bog.Htela bi da saznam da li je moja ćerka koja se upokojila u 33.god.života mogla da se spase da je poslušala Božiju promisao.Bila je vernik i u jednom trenutku je počela sve da osuđuje da se pokaju jer se ona sama kaje u svakom trenutku.Bolovala je od tumora mozga koji joj se stalno obnavljao i na kraju je metastaziralo na kičmu,pluća i tu je bio kraj.Bila je i slabovida.Od rođenja je bila po bolnicama i na kraju joj se smučilo i odbijala je pomoć lekara idući na Eginu,Ostrog i verujući u moć iscelenja i volju Božiju.Kad je otišla kod lekara već je bilo kasno.Mi roditelji smo je podržavali u njenoj volji i sledili njen kako bi ona rekla instikt koji joj je mnogo puta pomogao da se spase međutim sada je došlo do potpunog obrta.Ja sam se molila i obilazila sveetinje da prohoda posle operacije kičme,do toga nije došlo nego je dijagnoza bila da će ostati doživotno nepokretna,posle tolike muke i operacija da li je njeno upokojenje došlo kao spas ili kazna.
    Majka Dubravka

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *