NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

6. UGALJ UŽARENI
 
Naravno, stepen darova, sila „života“ zavisi od svetosti duše. Ali i grešnicima Bog daje Svoju milost i život, makar i manji, ali ipak veliki i spasiteljan, mada se kod njih taj život manifestuje malo drugačije.
„Čovjeku grešnom, nečistom – šta je nužno za svaki dan i čas? – pita o. Jovan. – Milost, očišćenje i osveštanje. Gdje se ta blagodat naročito prepodaje i dobija? U crkvi. Kada? Pri bogosluženju i vršenju različitih tajni. A kući? Saopštava se ova blagodat i u kući, pri usrdnoj molitvi; ali nigdje se ona tako obilno i djelatno ne izlijeva, kao u hramu.
Svaki čovjek je bolestan dušom, t.j. strastan, grešan, krajnje nemoćan, nečist, mrzak, žaljenja dostojan, bijedan, ništ, slijep, nag, mrtav. Gospod je prišao sa nebesa na zemlju, da bi „spasao poginulog“ (Lk. 19, 10), i osnovao je na zemlji Crkvu Svoju, da bi uvijek spašavao one koji hoće spasenja, uvijek liječio one koji žele da budu duševno i tjelesno zdravi… da bi izbavljao od bijede, napasti i ništosti duševne, i da bi ih bogatio Božanstvom u pričešću Svetim Tajnama Hristovim i sjedinjenjem sa Hristom, da bi pokrivao nagotu i nakaznost našu, da bi oživljavao uvijek i svakog dana one koji umiru dušom, smrću grehovnom… A mnogi zabludjeli bježe od nje (Crkve), otuđuju se od nje, hule na nju. O, bijednici, nesretnici, vi koji ginete! Kada čovjek gleda na vaša zadovoljstva, na vaš život površni, pomisli da ste vi – zdravi, zadovoljni, da vam Crkva ne treba… Ali to je samo naizgled; u duši ste vi – bijedni, bolesni, dostojni žaljenja, ništi, slijepi i mrtvi“.
Zato on u Crkvu i zove upravo grešnike:
„Grešnici! Pritičite češće u hram, kao da idete kod ljekara; i izliječićete se, i spasićete se“.
„Češće u crkvu dolazi, da slaviš Gospoda i sa-učestvuješ sa drugim u nemoćima i siromaštvu, duhovnom i tjelesnom. Niko jače i iskrenije neće boljeti bol sa tobom, kao Crkva, njena najbolja čeda su prošla i iskusila ono što ti sada osjećaš, u nemoći su i ona bila kao i ti, griješila su kao i ti. Oni od tebe ne taje da se čir grijeha dotakao svih, ranio, nagrizao ih; i sva su ona plakala, molila se, patila, stradala, podvrgavala se velikim iskušenjima. I tebi će biti lakše patiti, lakše trpjeti“.
I to očišćenje više od svega se vrši upravo kroz Žrtvu, kroz pričešće.
„Sliku pokajanja nam je pokazao prorok Isaija, kada je uvidio Gospoda na prijestolu visokom i preuzvišenom, sa heruvimima oko Njega i rekao: „Ja sam žaljenja dostojan čovjek! Želio bih i ja da slavim Gospoda, no usta su moja – nečista!“ Jedan od serafima je uzeo užareni ugalj sa nebeskog žrtvenika, sletio kod njega, dotakao se njegovih usana i rekao: „Evo ovo se dotiče usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj se očisti“ (Is. 6 gl. 1-7). Taj užareni ugalj je znamen ognja Božanstvenih Tijela i Krvi Gospodnjih, koje u pričešću primaju jereji i vjernici, i on prži grijehe njihove“.
Zato jereji odmah poslije pričešća i govore: „evo dotače se Hristos usta mojih i obrisa bezakonje moje i grijehe moje sve očisti“.
I o. Jovan je to znao iz ličnog iskustva. Čovjek, ma kako visok bio, ipak nije slobodan od grijeha. Zato i baćuška nerijetko govori o svojim grijesima.
„Vjero Hristova pravoslavna! Koliko je u tebi otvoreno blaga neizrečenih! Kako ti čistiš, osveštavaš, iznova tvoriš našu dušu i samo tijelo naše, kroz vjeru, nadu, pokajanje, molitvu, a pogotovo kroz Životvornu Tajnu Pričešća!… Kakav Božanstven život! Kakva čudesna dejstva Duha Životvornog! Nemoćni – mi se liječimo, mrtvi – mi oživljujemo, zarobljeni – mi se oslobađamo, krivi tamom pregrešenja – mi se mirimo sa razgnjevljenim pravosuđem, i od svih njih se oslobađamo. Kakva čudesna so zemlje si ti, za nas – od zemlje ljude, gnjilim grijehom zaražene do srži koštane!“
Ovdje on sebe izjednačuje sa svima, govoreći – „mi“. Ali on i direktno o sebi piše, da u Pričešću stalno dobija očišćenje, kada iskusnim okom svojim gleda u njega:
„Mi osjećamo kako blagodat Duha Svetog spaljuje sve grijehe naše. I nek oganj za mene budu Tijelo Tvoje Sveto i časna Krv Tvoja, i nek spale grešnu tvar moju, i nek sprže trnje strasti mojih. Zapali ognjem netvarnim grijehe moje, – govori se u kanonu pričešća“. Tajna očišćenja od grijeha se najsnažnije ostvaruje u hramu. Imaj zato stahopoštovanje prema tom mjestu, na kojem se vrši očišćenje tvoje duševne prljavštine, na kojem se ti miriš sa Bogom, na kojem dobijaš istinski život duha. Koliko li mi je puta Gospod davao očišćenje grijeha mojih, bez kojeg ne bih mogao da se naslađujem darovima Božijim: najvećim darom života, darovima mira i radosti, i bogatstvima materijalnim. Slava Tebi Isuse, Sine Božiji! Ti si – „očišćenje grijeha naših, i ne samo naših, nego i grijeha cijelog svijeta“ (1 Jn. 2, 2).
„Koliko je puta smrt nastupala u moje srce, saopštavajući početak svoj i tijelu! Broja nema! I od svih smrtnih slučajeva Gospod me je izbavljao, milovao me milošću neopisivom, životvorio me!“
„Moja svakodnevna nesreća, i bijeda najveća su – grijesi, koji razdiru i glođu srce moje. Ali protiv te bijede ima, takođe svakodnevni, najveći Izbavitelj i Spasitelj – Isus Hristos. Mene On svakodnevno u tajnama blagotvori nevidljivo, blago. Grešnici bijedni! Poznajte svoga Spasitelja, kako Ga ja znam, po blagodati Njegovoj, po darovima Njegovim“.
„Ne budite utučeni, meni slični grešnici! Nego samo vjerujte u Sina Božijeg. Uvažavajte jedni druge, grešnici, i ne prezirite nikakvog grešnika; jer svi smo mi grešnici, i svih je došao da spasi, očisti i na nebesa uznese Sin Božiji!“
Kakve poražavajuće riječi!… „Uvažavajte“. Nigdje u svemirnoj literaturi ja nisam pročitao nešto slično! Kakvu bodreću snagu on ima! Zato su i dolazili kod njega ljudi iz cijelog svijeta. Pa i prema Hristu su stremili zato što je iz Njega ishodila radost, utjeha, snaga, nada, bodrost, život… Da, hrišćanstvo jeste život… I upravo za nas grešne – ono je život, nada, svjetlost, slavlje. Ma kako da padnemo – uvijek je tu oslonac, spasenje, Spasitelj.
Nikada ne očajavaj u milosti Božijoj, – piše o. Jovan, – ma kakvim grijesima bio svezan po iskušenju đavolskom, pomoli se svim srcem sa nadom na pomilovanje, kucaj na vrata milosrđa Božijeg – i (milosrđe) će ti otvoriti.
„Ma kako da sagriješiš po navođenju đavolskom, naprimjer – neprijateljski se poneseš prema bratu zbog nečega – makar i zbog pravedne stvari, i sav se izbezumiš, i brata okreneš protiv sebe, i tajanstvo sveto izvršiš nedostojno, ne po svojoj volji, nego po nespremnosti i po navođenju đavolskom. I tada, poslije raskajanja, sve Vladika prašta, pogotovo poslije dostojnog[1] pričešća Svetim Tajnama: kao snijeg ili talas ćeš se ubijeljeti Krvlju Hristovom, i mir prenebeski će prebivati u srcu tvom, i lako-lako će ti biti na srcu, blaženim ćeš sebe učiniti. Zaboravićeš sva uzbuđenja, brige i stisak đavolski: sasvim nov ćeš postati: kao da si iz mrtvih vaskrsnuo! Ne očajavajte, braćo, ma kakve grijehe počinili: samo srcem skrušenim i duhom smirenim pokajte se. Slava milosrđu Tvojem, Gospode! Slava dugotrpljenju Tvojem, Gospode!“
Zato on i svakom svešteniku daje savjet:
„Kada se pričešćuješ Svetih Tajni, o jereju, govori u srcu: „ideš prema meni, Životodavče, da me iščupaš iz čeljusti adskog drakona, da me očistiš od ogavne rđe strasti: da umiriš smeteno srce moje, da oživotvoriš umrtvljenu dušu moju, da razveseliš tužni i potišteni duh moj, dolaziš da nahraniš mene – grešnom glađu premorenog, da odjeneš mene – ogoljelog od svake vrline, da okrijepiš mene nemoćnog, da odaš poštovanje meni beščasnom, da uzvisiš mene niskog, da oblagorodiš mene prezrenog, da prosvijetliš mene tamnog! Svako blago djelo da mi daruješ! Blagodarim Te, Premilosrdni!“
Tako treba u sebi spojiti i skrušenost i nadu, i pokajanje i bodro nadanje… A kod o. Jovana se neuporedivo češće govori o bodrosti. Sam budući silan, bodar, užaren, sa nadom, ushićen, on i druge povlači ka tome!… „Ne padajte duhom!“
I samo na jednom mjestu ja sam našao riječi stroge, riječi koje grde, upozoravaju – protiv onih koji se nedostojno pričešćuju:
„Mi ne odstranjujemo uvijek u strahu od Svete Čaše lica, poznata po svom pijanstvu i preljubništvu, dajući tako ovim zaraznim i mrskim porocima da se sve više i više razvijaju. Mi na njih nalažemo slabe epitimije! Bože pravedni! I pastiri i vjernici stoje bez opravdanja pred Tobom. „Svi se ukloniše s puta, svi zajedno, do jednog, nepotrebni bijahu: nema ga ko čini dobro, ne čak ni jedan jedini“ (Rim. 3, 12, Psal. 13)“. I o. Jovan je ponekad sa vlašću odstranjivao one koji pristupaju k Čaši, očigledno, kao nedostojne. To sam i sam, grešni, vidio.
Ali ako se ljudi iskreno kaju i skrušavaju, njih neće odgurnuti Gospod – kao što smo već vidjeli, samo ako čovjek biva svjestan i priznaje svoju nedostojnost, i ako se nada.
„U molitvama Liturgije izražava se veličina tajanstva Tijela i Krvi Gospodnje i naše nedostojnosti, t.j. nedostojnosti nas, izvršitelja tajanstva. Onaj koji služi stalno se nalazi u saznanju svoje nedostojnosti i svojih nemoći, i Božije nepristupne veličanstvenosti i Božije svetosti i pravde. U molitvama Liturgije izmoljava se blagodat za dostojno vršenje tajanstva i neosuđeno pričešće sveštenoslužitelja i vjernika“.
U nju ćemo se i uzdati mi, grešni.
„Kucajte i otvoriće vam se“ (Mt. 7,7). Kucaj u vrata milosrđa Božijeg, ma kakvim grijehom da zgriješiš, ma kako vatrene bile strijele vraga, ma kako snažna bila njegova tvrdoglavost i upornost u tvom srcu: otvoriće ti se. Ja sam kucao i uvijek su mi se otvarala vrata milosrđa Božijeg! To zapamti zavazda!“ „Mi smo grešnici veliki, koji neprestano i mnogo griješimo pred Bogom, i dostojni smo pravedne osude; zato i zovemo tako često ka Bogu… Gospodi, pomiluj“. Ali „ako smo i grešnici, mi smo grešnici smireni, grešnici koji se kaju, ili: grešni, ali Božiji!“
„Kada zgriješiš protiv Boga, i kada te grijesi tvoji budu mučili, žegli, – traži tada Jedinu Žrtvu za grijehe, Žrtvu vječnu i živu. I postavi grijehe svoje pred lice ove Žrtve. Inače, tebi niotkuda spasenja nema. Sam po sebi da se spaseš i ne pomišljaj!“
A tajanstvo Pričešća je i dato upravo „za ostavljenje grijeha“, – kako Crkva neprestano tvrdi.
Ovo su dva osnovna dara pričešća, tijesno povezana jedan sa drugim, ili, čak, samo dvije različite strane jednog te istog dara: praštanja grijeha, a kroz to – oživotvorenja duše, oslobođenja od duhovne smrti i povratka u istinski život.
A plodovi takvog „obnavljanja“, „oživotvorenja“ se pokazuju i poslije: oni se ne zaustavljaju samo na pričesniku, nego se rasprostiru i na njegovo okruženje, a potom i na cijeli svijet.
Ipak, prije nego što pređemo na ove darove, zaustavimo se za trenutak ne samo na „iscjeljenju duše“ od grešnih „bolesti“, nego i na iscjeljenju tijela, od bolesti tjelesnih.
O. Jovan je o sebi govorio da on „mnogogrešni duguje sve svoje dane“ svog „dobrobitnog života samo Liturgiji“. Ali i uopšte, to važi za sve ljude, on dodaje, „od bolesti ćemo se iscijeliti“ kroz Sveto Pričešće.
U svom dnevniku on, izmeću ostalih, opisuje i sljedeći slučaj:
„Jedan, bivši smrtno bolestan od upale želuca devet dana, i ne dobivši nikakvog olakšanja od medicinskih pomoći, – samo se na deveti dan ujutro pričestio Životvornih Tajni, a uveče je već bio zdrav i ustao je sa odra bolesničkog. Pričestio se on sa tvrdom vjerom. A bio je za dlaku od smrti!“
Uistinu – Pričešće je „za iscjeljenje duše i tijela“. Uistinu, mi se pričešćujemo „Životvornih Tajni“.
 


 
NAPOMENE:

  1. t.j. sa skrušenošću, vjerom i nadom; a još bolje – nama – poslije ispovijedi. – A.V.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *