NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

5. ČAŠA ŽIVOTA
 
Osim toga, on je vidio, osjećao i iskusio veliku raznolikost i drugih blagih djela od vršenja Liturgije. Mi, zemaljski, duševni, obično u svemu tražimo bilo kakva „blaga“, „darove“, koristi za sebe. Ali sveti ljudi su na sve to zaboravljali, na sve – osim na „jedino za potrebu“ – na život u Bogu, na ljubav prema Njemu i Njega prema nama. I u tome se sastojao život njihovih duša, već su ovdje bili i „nagrada“ i „darovi“… Svijet nebeski živi ljubavlju; a zemaljski sveti ljudi njom i dišu.
Zbog toga su i za o. Jovana samo vršenje bogosluženja, preživljavanja opštenja sa Bogom već ovdje, na zemlji, bili najveće blago. „Služiti Bogu je samo po sebi blaženstvo“ – govori on. I da je neko postavio baćuški pitanje: kakva je „korist“ od Liturgije? – on bi, vjerovatno, sa nedoumicom, a možda i sa tugom, pogledao na njega… „Ako ni na nebu ni na zemlji nema ničega višeg, boljeg, blaženijeg, to – o kakvim još plodovima može da se priča! Već nam je sve dato… Najveća nagrada za hrišćanina, a pogotovo za sveštenika je – Bog u srcu. On je naš život, naša slava, naš ukras i blagoljepota. On je – svjetlost, sila, očišćenje, obnovljenje“. On je – sve.
Sve ostalo je samo raskrivanje tog osnovnog blaga – opštenja sa Bogom. I o. Jovan govori o pojedinim darovima Evharistije. Ali ono najosnovnije je već bilo rečeno, kada smo slušali njegovo ushićenje od služenja i njegove riječi o ljubavi.
Dejstva ili plodovi Liturgije su opširni i mnogoliki.
„Božanstvena služba, – piše o. Jovan, – pri svim našim borbama protiv grijeha i odvratnih zlobnih sila, zadivljujuće obnavlja, okrjepljuje, čisti, bodri nas, i ona je za mene najveće blago u životu. Blagodarim za to Gospoda. Blago koje nema cijenu dato mi je od Gospoda u Bogosluženju. U njemu je sav život naše duše, sva riznica i blago. Tu je njegova otadžbina, njegova svetinja, njegovo vaspitanje, lijek, jelo i piće; njegova sila, njegova slava“.
Tako govori baćuška uopšte o bogosluženju. Isto tako, i još više, svjedoči on o Liturgiji.
„U vršenju Liturgije ja se domažem bezbrojnih milosti od Gospoda. I ne samo ja, nego i svi ljudi pravoslavni, cijeli svijet, po milosti i bezgraničnoj sili Beskrvne Žrtve koja se prinosi na svetom prijestolu“. Kakve su to milosti?
O. Jovan ih često nabraja u sažetom govoru, ali silnim riječima koje baš kao iskre izlijeću iz njegovog plamenog srca, iz njegovog bogatog iskustva. Mi ćemo poslije već sami probati da raščlanimo važnija njegova preživljavanja, a za početak poslušajmo opšti tok njegovih misli.
„Vidim, u sebi probam, osjećam i dodirujem Samog Božanstvenog Spasitelja Mog u čudesnim Tajnama Njegovim. Osjećam u sebi Njegovo djelovanje: dejstvo mira, očišćenja, osveštenja, oživotvorenja, prosvjetljenja, obnovljenja – jer On obnavlja svakog ko se iskreno pričešćuje“.
„Liturgija je tajanstvo očišćenja, osveštenja, prosvjetljenja, preporoda, oživotvorenja čovjeka za život vječni, tajanstvo ljubavi Božanstvene, tajanstvo uzvišenja, oboženja obeščašćenog, uniženog, u grijesima umirućeg čovjeka“.
„To je – zaista nebesko služenje Božije na zemlji, pri kojem biti je… blaženstvo, mir i radost za dušu! Ono hrani um, veseli srce, izaziva suze umiljenja, blagogovenije, blagodarnost, pokreće na samoprijegorne podvige ljubavi, raduje nadama na vaskrsenje i besmrtnost“.
„U prihvatanju Hrista vjerom, unutrašnjim bićem našim, je – očišćenje, osveštanje, izbavljenje naše od grijeha i neprijatelja naših, obnovljenje naše, sila naša, utvrđenje srca našeg, mir naš, sloboda naša, slava naša, život i besmrtnost naša. O, koliko blagih djela se nama daje od Boga kroz Liturgiju!“
„Kako nam se približio Gospod kroz ovaploćenje! Njega mi jedemo, pijemo, Njime dišemo, u Njega se oblačimo. O, kakva čudesna odjeća, prekrasna, neprolazna, nadsvjetovna, sladosna, svijetla, topla, okrjepljujuća dušu!“
„U Liturgiji je naša snaga u borbi protiv snažnih neprijatelja, pobjeda nad njima, koji nas nerijetko pobjeđuju strastima našim, očišćenje naših nečistoća, svjetlost naših duša, svetinja, slava naša, nada naša, utvrđenje naše!“
„Čovjek se neprestano preporađa, obnavlja, spašava Prečistim Tijelom Hristovim, obožuje se“. „Obožuje se“. Kako? Kroz sjedinjenje sa Bogom.
„Kakva je veličina hrišćanina, a najviše – hrišćanskog sveštenika: on je – jedno sa Hristom i Spasiteljem Bogom, kroz sv. Tajne“.
„Plodovi njihovi (plodovi sv. Tajni) jesu svetinja, neprolaznost i život vječni“.
Takva su mnogobrojna dejstva sv. Pričešća. Mi ih nećemo ni razjašnjavati, ni ponavljati. Neka pažljiva duša pronikne u svaku riječ baćuškinu: tamo se krije i cijeli vrt cvijeća koje pušta blagouhanije, i odbljesci raznobojnog dragog kamenja, i fontana plamenih iskri, i dubina i množina preživljavanja. U koju se god riječ udubiš, vidjećeš u njoj snagu živog života.
Ali iz svih tih preživljavanja, i baš kod o. Jovana – treba posebno istaći jedno, ono koje on sam naziva „obnavljenjem“ ili „oživotvorenjem“ ili, prostije, „Životom“.
„Umirem, – piše on u dnevniku, – kada ne služim Liturgiju“. I obratno, on „oživljuje“, kada je služi.
„U neprestanom čudu presušestvljenja hljeba i vina u istinito Tijelo i Krv Hristovu, sa Njegovim Božanstvom i Njegovom dušom sjedinjavanja, ja vidim čudo neprestanog oživotvorenja čovjeka Božanskim dahom i pretvaranja njegovog „u dušu živu“. „I postade čovjek, – rečeno je, – duša živa“. A na sv. Trpezi hljeb i vino poslije presušestvljenja pretvaraju se ne samo „u dušu živu“, nego i u duh životvorni (1 Kor. 15, 45). I sve to se odvija – pred mojim očima; ja to osjećam dušom i tijelom, osjećam živo. Bože moj! Kakva strašna tajanstva Ti tvoriš! Kakvih neizrečenih tajni Ti učini mene dostojnim da gledam i u njima da učestvujem! Slava Tebi, Tvorče moj! Slava Tebi, Tvorče Tijela i Krvi Hristovih!“
I još govori:
„Svi mi volimo život. Ali mi nemamo istinitog života bez izvora života – Isusa Hrista. Liturgija je riznica, izvor istinitog života, zato što je u njoj Sam Gospod. Vladika života prepodaje Samog Sebe u jelo i piće onima koji vjeruju u Njega i u izobilju daje život pričesnicima Svojim, kako Sam reče: „koji jede Moju plot i koji pije Moju krv, imaće život vječni. Dođoh, da biste život imali, i da biste ga na pretek imali“ (Jn. 6,54; 10,10).
„Liturgija je – duh i život“. „Čovjek se neprestano preporađa, obnavlja, spašava Prečistim Tijelom i Krvlju Hristovim“.
„Ali vinovnik grijeha i smrti, đavo, svim adskim spletkama pokušava da odvrati hrišćane od čaše života, navodeći na njih malovjerje, hladnoću i nerad ka tom najvećem tajanstvu hrišćanske vjere, da bi i dalje držao ljude u čvorovima grijeha i smrti“.
„Eto zbog čega nema istinitog života u hrišćanima pravoslavnim, života po duhu Hristovom!“
Šta znače sva ova davanja oduška osjećanjima iz njegovog sopstvenog života, ličnog iskustva, koje je on „neprestano“ preživljavao? Šta je to „oživotvorenje“?
Da, upravo bukvalno sve to i treba shvatati. Onaj ko nije to preživio, može ponešto od toga da shvati na osnovu suprotnog: zamislimo „život“ čovjeka u dosadi, utučenosti, patnji, besmislenosti, odrvenjenosti, nemiru, mučenju, očajanju… O tako „živom“ čovjeku može se reći da je on „živi leš“, a njegovo duhovno stanje je „mrtvilo“. „Nema smisla živjeti“, govore. Ukratko, zadovoljavanje strastima obično i može da se nazove „životom“, čak i „uzbudljivim“. Da! ali to je samo iluzija i zavodljivi mamac, „prelest“, obmana. Ustvari, pak, grijesi „siluju“ dušu, unose unutar nje „trulež“, mrtvilo, uništenje, smrt duhovnu. To mi po svom iskustvu znamo.
„U svijetu se vi neprestano hranite, – govori baćuška, – samo truležju: vaš pogled, vaš sluh, vaše čulo mirisa, opipa, vaš razum, pamćenje, predstave o svijetu, mašta, sva osjećanja – hrane se onim što prolazi, što se raspada. U Crkvi, pak, sve je neprolazno: ljepota je neprolazna, vječna, sladost je neprolazna, bogatstvo je neprolazno, slava je neprolazna. Svjetska, pak, plotska ljepota, sladost, slava, bogatstvo – podvrgnuti su truljenju, prolaznosti, iščeznuću, a još su i lažni, prelestni, grešni“.
Sada zaključite i o suprotnom: tamo je uistinu život: život koji stvarno zadovoljava, raduje, upravo… „životvoran“. Čovjek tačno kao da iz mrtvih vaskrsava. Oživljuje.
Teško je sve to opisati neiskusnom, a gle kako je to za iskusnog o. Jovana to bila „stalna očiglednost“. To je – predpočetak vječnog, Božijeg života.
„I tako pak Bog vozljubi svijet, da i Sina Svog Jedinorodnog dade, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da život ima vječni“. „I ja mnogogrešni, – smireno piše o sebi baćuška, – sve dane svog dobrobitnog života dugujem isključivo Liturgiji, koja se zastupala svakodnevno i za mene „uzdasima neizrečenim Duha Svetog“. Amin!“, t.j. zaista je tako. (Rim. 8,26).
Drugim riječima, može se reći da se život sastoji u – blagodati Božijoj. Svecima je blagodat bila sve. „Traži i ti, čovječe, iznad svakog blaga,- govori o. Jovan, – blagodati Božije, i nek caruje ona u tebi neprestano. Da priidet Carstvije Tvoje!“.
Njom je i živio baćuška, dobijajući je u izobilju u svakodnevnom pričešćivanju.
On upravo u sebi primjećuje znake oživotvorenja, priliv snage: on to često naziva „očvršćavanjem“. Čovjek na samrti duševno i tjelesno slabi, malaksava, „opušta se“. Istinski pričesnik „Životvornih“ Tajni osjeća na sebi suprotno od toga.
„Odjenuvši se u Hrista vjerom i pričestivši se Svetih Tajni, ja bivam slovesan (razuman) i tvrd kao stijena. Hristos je za mene punoća svih blaga, a glavno – slatki, preslatki život i „mir Božiji koji prevazilazi svaki um“ (Filip. 4,7)“. To preživljavanje veoma je karakteristično za o. Jovana. Drugi više osjećaju „mir“, ili čak „suze umiljenja“, neki radost, itd. Sve je to i njemu bilo poznato. Ali povrh toga on je, evo, osjećao duhovnu snagu, neobičnu tvrdoću, – „kao stijena“: silno rečeno. Baš tako je i bilo… Pada nam na pamet ovakvo poređenje: savijeni čelik prekalili, i on se zategao… Kao da je „naboj“ električne sile dobijao o. Jovan od pričešća. Bog jeste Sila, i onaj ko se Njemu pričešćuje dostojno, postaje podoban Njemu. Kao što je Spasitelj vaskrsnuo iz mrtvih – u sili, tako i onaj koji se pričešćuje dobija Božanstvenu „energiju“ blagodati (po riječima sv. Grigorija Palame).
I to govori o tome, da se o. Jovan pričešćavao dostojno. U protivnom, kod njega ne bi moglo biti takve „odvažnosti“, i kod njega bi se prije pojavile „utjeha“, „mir“, „sloboda“, „suze pokajanja“ itd. Tako, kao on, pričešćuju se sveti. Osim toga, to je odgovaralo i njegovom individualnom duhu: on je bio čovjek isključive snage odlučnosti, tvrdoće, upornosti, smjelosti, energije, odvažnosti.
Zbog toga on i druge sveštenoslužitelje poziva na takva osjećanja, postavljajući upravo to u vezu sa vaskrsenjem; a pričešće jeste oživljavanje i Vaskrs za one koji prisustvuju.
„Onaj Koji je Vaskrsnuo, – govori on, – darovao nam je da imamo najveću odvažnost pred Bogom – vaskrsenjem i svepraštanjem Svojim, sveiskupljenjem Svojim. I mi uvijek moramo biti odvažni, bez straha, bez utučenosti, bez malodušja, bez roptanja, bez stida pred drugim, nego veselo i bodro gledati na sve. Slava Tebi, Gospode, silo sveočistiteljna, sveiskupiteljna, silo svebodra i svebodreća, silo svedržavna, svepobjeđujuća, svečuvajuća, svepokrivajuća, sveprosvjetljujuća!“
Kakva snaga i odvažnost!
On se drznuo da kaže i više, na prvi mah ne lako shvatljivo… Ali bolje je da pustim njegove riječi.
„Odaj, jereju, dužnu čast, važnost, dostojanstvo, tvrdoću sveštenstvu koje nosiš i koje dejstvuje u slavu Božiju i u spasenje tvoje i ljudi. I ne gledaj ni u čija lica, ni u svoje lice, u svoje nedostatke, grijehe, ili u svoje vrline, nego jedino u lice Hrista Boga, Kojeg lik ti nosiš, Kojeg predstavljaš, kao zastupnik Boga i ljudi u vrijeme bogosluženja. Sav ti – Božiji moraš da budeš, a ne svoj, u to vrijeme. I sami grijesi tvoji ili lukavo po dejstvu đavola podsjećanje na njih prebaci u pokajanju na Gospoda, kao na Agnjeca Božijeg, Koji uzima na sebe grijehe svijeta; i ne zbunjuj se od podsjećanja na njihov pritisak. Amin, budi!“
Ako je to osjećao još prije pričešća, tim su razumljivije baćuškina tvrdoća i odvažnost poslije njega. I Crkva zna o tom daru pričešća. Odmah poslije pričešća ona se moli:
„Jako biti pričašćajušćimsja vo trezvenije duši… v derznovenije eže k Tebje[1]“. Ta „odvažnost“ se pominje i u tajnoj molitvi na jekteniji koja poslije toga slijedi. A poslije pričešća – u molitvi blagodarnosti, koja ide odmah uz služebnik, direktno se govori o tvrdosti: „utvrdi nas u strahu Tvojem“, „utvrdi naše stope“, učini nas tvrdim, stamenim. Ali češće se govori o „životvornim“ Tajnama.
To oživotvorenje je i osjećao na sebi iz iskustva o. Jovan.
Odatle se kod njega razgarala i „vjera nepostidna“. Odatle je on dobijao snagu da tvori čudesa. Zbog toga su mučenici htjeli da se pričeste pred mučenjima, u šta ih je ubjeđivao sveštenomučenik Kiprijan Kartagenski.
Isto to smo i mi, posmatrači, vidjeli na primjeru baćuške: što je dalje išla služba Liturgije, to je više on oživljavao. I ne samo dušom, nego čak i tijelom, u pokretima, u licu: lice njegovo postajalo je crveno-ružičasto, oduševljeno. On se sav punio snagom, životom[2]. Da, evharistija je za njega bila – „čaša života“.
Ali reći će: to je bio o. Jovan, čovjek sveti. A može li obični grešnik osjetiti bilo šta nalik tome?
 


 
NAPOMENE:

  1. „Koji se pričešćuju neka budu trijezne duše,… u odvažnosti prema Tebi“. (prim.prev.)
  2. Ali o tome će biti riječi u njegovom žitiju.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *