NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

4. BRAK AGNJECA
 
Ista ta preživljavanja on izražava i kada Liturgiju naziva „večerom ljubavi“ – t.j. pirom Božije ljubavi, ili „brakom Agnjeca“, a brak se obično smatra najvećim veseljem na zemlji, sa njim se poredi prenebesko opštenje duša sa Bogom. Kada čitaš izlive njegovih osjećanja, poražavaš se njegovim stalnim himnama ljubavi. On je plivao u njoj, preispunjavao se njom, uranjao u nju, presićavao se njome. Tako je jarko osjećao on i ljubav Boga prema čovjeku, i ljubav ljudi jednih prema drugim…
Šta to znači? To i jeste osnovno preživljavanje – na „piru ljubavi, na braku Agnjeca“. To već više nije zastupništvo, nije moljenje, nego oduševljenje od opštenja sa Bogom! To čak nije ni hladna blagodarnost, nego ushićeno sjedinjavanje Boga sa ljudima. Ukratko, može se reći da se upravo u tom osjećanju ljubavi najbolje jarko izražava duh evharistije, duh blagodarenja, pohvalnog oduševljenja, i njime je živio o. Jovan u stanju najvećeg napona. Ali bolje je da poslušamo njega samog.
„Čudesna je, veličanstvena, božanstvena je na zemlji služba – Liturgija. To je tajanstveno, za podsjećanje i za vršenje, Gospodu Bogu služenje. U njoj uzimaju učešće ne samo zemaljski svešteno – i crkveno – služitelji i hrišćani koji su u svijetu, nego i nebeski činovi anđeoski i svi sveti ugodnici Božiji koji žive na nebesima, a imaju korist od nje i umrli naši ili „oni koji su usnuli snom smrti“… Zbog toga Liturgiju treba vršiti sa posebnom pažnjom, blagogovenijem, ljubavlju i blagodarenjem Gospodu, Koji je osnovao i utvrdio na zemlji takvo opšte saglasno spasiteljno služenje“.
„Treba“ – kaže baćuška, ali kod njega je tako bilo na djelu. „Mene umiljava misao o jedinstvu nebeske i zemaljske Crkve“. – „O Liturgijo čudesna, o Liturgijo svemirna, Liturgijo Božanstvena i bogotvorna. O, znamenje i pokazanje bezmjerne Božije ljubavi prema svijetu grešnom, svijetu koji gine u grijesima“.
„Šta znači bogosluženje i radi čega ono postoji? Šta znači služiti Bogu? To znači – kada se obraz[1] (čovjek) obraća i priljepljuje ka Prvoobrazu (Bogu)… Služiti Bogu znači pričešćivati se svetinji i istini Njegovoj. A Bog jeste ljubav i blagost neizmjerna… Služiti Bogu jeste blaženstvo svakog čovjeka“.
„U čemu je tajna i snaga našeg opšteg bogosluženja?“ – sam postavlja pitanje. „U tome, da bi se oni koji se mole – i pastiri i crkvenoslužitelji – uvijek uzdizali do ideala hrišćanske molitve: molitve vrele, svih obuzimajuće ljubavi; da bi oni koji se mole gorjeli ljubavlju prema Bogu Triipostasnom, prema Bogomajci, prema svim silama anđeoskim, prema svim silama koje na nabesima sa Hristom carstvuju, da bi molitvenici bili u iskrenom, molitvenom opštenju sa njima, da bi čovjek spoznao i ponovo poljubio prvobitnu ljepotu lika Božijeg u čovjeku.“
I ta misao o opštenju svih u jedinstvu ljubavi je i tješila baćušku i dovodila ga je do radosnog ushićenja. I to je potpuno shvatljivo: ljubav je uvijek takva, ljubav je blaženstvo opštenja.
„Kakva toržestvena, srce oživljujuća misao se rađa kada zamislimo da svi pravoslavni hrišćani sačinjavaju jedno duhovno carstvo Božije, kao sinovi carstva, jednu Crkvu Božiju, jedno tijelo, jedan duh, jednu lozu sa mnogo grozdova, da u svima caruje Bog u Isusu Hristu, i da u svima živi Duh Božiji… O, kada bi u svima carovao Bog!… Kakav bi to bio ushićujući prizor na zemlji! Kako bi svi bili srećni i zadovoljni! Treba se usrdno moliti o tome, naročito na Liturgiji. Čudesna je Božanstvena Liturgija Pravoslavne Crkve po širokoj ljubavi kojom ona u zagrljaj uzima cijeli svijet, ne samo zemaljski, nego i nebeski“.
„Misao da svi vjernici na zemlji – pastiri i stado, i na nebu ugodnici Božiji, počevši sa Božijom Majkom, predstavljaju jedinstvenu Crkvu, jedinstveni dom Božiji, jedno tijelo, kojeg je glava Sam Gospod Isus Hristos, a duša – Sam Duh Sveti“, ta duboka i utješna istina „može i mora da ima veoma blagotvorno i spasiteljno dejstvo na stanje duha svakog hrišćanina… Živo ubjeđenje da sam ja – govori i o sebi o. Jovan, – dio tijela Crkve, za mene predstavlja najveću utjehu, bodri me i potkrepljuje u tužnim časovima mog života… Šta od toga ima draže, važnije, više, slavnije? Zaista – ništa“.
I posebno jarko i silno to sveopšte ujedinjenje u Bogu osjećao je on upravo za vrijeme Liturgije uopšte, a prvenstveno za vrijeme evharistije. Vjera u Ovaploćenu i Raspetu Ljubav dovodila ga je do zaprepašćenja i oduševljenja. Viđenje da je Gospod tu, da se On prepodaje i njemu, i svima, u Svom Tijelu i Krvi Svojoj, ushićavalo ga je svojom pretjeranom bliskošću i tjesnoćom opštenja sa Njim, a kroz Njega i sa svim svijetom – nebeskim i zemaljskim.
„Zaprepašćen sam pred veličinom žrtve Tijela i Krvi Hristovih, pred njenom svetinjom, premudrošću, sveobuhvatnošću, pred bezmjernom ljubavlju koja je u njoj sakrivena, pred njenom iskupiteljnom silom… pred njenom bogotvorećom nas smrtnih silom Božijom, pred njenom čudesnošću! O, Gospode Isuse Hriste! Ti si Sav tu! Tebe vidim, dodirujem, osjećam ovdje!“
„Kakva ljubav prema nama grešnim se svakodnevno pokazuje u Liturgiji! Kakva je bliskost Božija prema nama! To se On na prijestolu svakodnevno, suštestveno, svim Božanstvom Svojim i svom čovječnošću Svojom predlaže, i Njega to uzimaju vjernici, ili Ga jereji unose u domove vjernika i predlažu bolesnim. Kakvo je to čudesno opštenje, kakvo je to sarastvaranje Božanstva sa našom pavšom, nemoćnom, grešnom ljudskom prirodom – samo ne i sa grijehom, koji se spaljuje ognjem blagodati. Kakva je to sreća, kakvo je blaženstvo naše prirode, kada u sebe prima Božanstvo i čovječnost Hrista Boga i kada se sjedinjuje sa Njim!“
„U riječima: „primite, jedite, Ovo je Tijelo Moje“ i „pijte od Nje svi, Ovo je Krv Moja“ – nalazi se bezdan ljubavi Božanstva prema rodu ljudskom! Ima o čemu da se zamisli svako ko se nepristrasno udubi u sudbine Božije koje se tiču roda čovječanskog, i u sebe samog. Svešteni trepet prožima svo tijelo i svo biće bilo kojeg čovjeka kada on, bez predubjeđenja i nevezan svakodnevnim životnim pohotama i strastima, srčanim uhom sluša ove riječi iz usta sveštenoslužitelja“. I prije svih on sam je treperio od ushićenja: „o, ljubavi najsavršenija! ljubavi sveobuhvatajuća! ljubavi najsilnija! Šta mi prinosimo u blagodarnost Bogu za tu ljubav prema nama?…“
Za ljubav – ljubav se traži. O tome je baćuška stalno i tvrdio svima, a posebno sveštenicima. Time su napunjeni njegovi dnevnici i misli o bogosluženju, a o odsustvu njenom on je strašno patio. Sveštenik je kao Mojsije pred Bogom, on je u takvoj bliskosti i uzajamnom povjerenju sa Bogom. Kako pak hrišćani koji su u svijetu trebaju da poštuju sveštenika, da drže do njega, da ga vole, da ga paze! Ali, i kako sveštenik mora da se ponaša: kako pravedno, sveto, pažljivo, mudro, trezveno, krotko! Mojsije je bio krotak, više nego svi ljudi! (4 Moj. 12,3).
„Sveštenik prije svega i više od svega mora da stiče blagodaću Božijom neophodni duhovni element – ljubav jevanđeosku: ona mu je neophodna svake minute, svakog magnovenja… Ali naročito mu je potrebna ta ljubav pri vršenju Božanstvene Liturgije, koja sva predstavlja tajanstvo beskonačne, božanstvene ljubavi prema rodu ljudskom. U tom tajanstvu, tajanstvu Evharistije ili pričešću Tijela i Krvi Hristovih, božanstvena ljubav se javila u svoj Svojoj besmrtnosti, jer je Gospod Isus Hristos cijelog Sebe istrošio radi našeg spasenja, Sam Sebe davši u jelo i piće… U vrijeme Liturgije sveštenik sav mora biti obuzet ljubavlju prema Bogu i bližnjim, iskupljenim i saiskupljenim Krvlju Hristovom. I u njemu nikada ne smije biti prisutna ni sjenka gnjeva i ogorčenja na bilo koga, ili pristrasnosti prema bilo čemu zemaljskom – bilo prema hrani, odjeći, ukrasima, odlikovanjima službenim, ili prema kakvom licu. On uvijek mora biti gornji, Božiji, svet! Neka bude tako!“
„Veliki ti moraš biti čovjek, o jereju, i nikako ne mali i nikako ne nizak! Sveštenik, kao služitelj Boga ljubavi i mira, milosrđa i dugotrpljenja, kao sa-izvršilac prenebeskih životvornih tajni, kao pastir i učitelj ljudi Božijih dostojanstva Božijeg, mora imati ljubav koja nikada ne otpada: ona mora biti, da tako kažemo, njegovim bićem, njegovom stihijom, da bi sve sa-izvršavao ljubavlju vrelom… O, jereju! moli neodstupno Boga za tu ljubav. Odsjecaj strasti koje ubijaju ljubav: samoljublje, ćudljivost, lijenost, nerad, pristrasnost!“
Ali ne samo jerej, nego i svi mi moramo gorjeti ljubavlju prema Bogu i jednih prema drugim:
„Pred vršenjem i u vrijeme vršenja Liturgije treba uvijek imati cijelu, jasnu i razgovijetnu predstavu o njoj; a posebno treba imati čisto srce, ispunjeno ljubavlju prema svim, nelicemjernom, sveobgrljujućom i najvećom ljubavlju prema Bogu Svesazdatelju, Promislitelju, Iskupitelju. Krajnje je neophodno čuvati se zemaljske pristrasnosti, neprijateljskih osjećanja, ozlobljenja, koristoljublja, slastoljublja i slavoljublja.“ Ali, nažalost, ne biva uvijek tako u stvarnosti, čak i kod onih koji stoje na Liturgiji:
„Na trpezi ljubavi mi bivamo kod Same ovaploćene Ljubavi; a ljubavi nemamo jedan prema drugom. Strašno djelo! I zabrinutosti zbog toga nema! A sama ljubav bez našeg zalaganja i djela neće doći“.
Šta je to ljubav? Njena je suština ushićenost od blaženog opštenja sa Bogom, a kroz Boga – i jednih sa drugim. To i jeste „brak Agnjeca“, ujedinjenje – ili „povezivanje dijelova“, kako govori o. Jovan. A u drugim mjestima on je imenuje „vjeridbom“, ili čak „zbližavanjem“.
„Šta je to – Liturgija? Božanstvena večera, brak Agnjeca, na kojem se Agnjec Božiji sjedinjuje sa dušama vjernih… Sveštenik – kao Mojsije – stoji pred Gospodom, besjeduje sa Njim, kao sa drugom, i sa Njim zajedno vrši strašnu Tajnu primirenja ljudi sa Bogom, prinoseći umilostivljujuću i očistiteljnu beskrvnu žrtvu za svoje grijehe i za narodna neznanja“ (Jevr. 9,7).
Liturgija je večera, trpeza ljubavi Božije prema rodu ljudskom. Oko Agnjeca Božijeg svi se okupljaju na diskosu – živi i mrtvi, sveci i grešnici, Crkva Nebeska, koja već slavi, i Crkva Zemaljska, koja još uvijek vodi boj.
„Božanstvena Liturgija je neprestano i najveličanstvenije čudo u blagodatnom Carstvu Božijem; neprestano se, da tako kažemo, kolje Božiji Agnjec i izlijeva se Njegova Krv prečista, podsjećanje Njegovih iskupiteljnih stradanja, smrti, vaskrsenja, vaznesenja i drugog Njegovog dolaska“.
On „jedini Sebe prinio je Bogu i Ocu“[2] za cijeli svijet „prisno se kolje i osveštava one koji se pričešćuju“[3]; ona neprestano traje i do kraja svijeta će trajati Žrtva Bogočovjeka Hrista Svojem Ocu za nas grešne,… da bi svi vjerni mogli da se spasu i da bi svi nerajaskajani grešnici neopravdani bili pred Bogom“.
„U hramu, najviše u hramu, odvija se zbližavanje duša vjernika koje traže Boga, sa svojim Prvopočetkom i Tvorcem; a najviše – u vrijeme Liturgije i pričešća Svetim Tajnama – njihovo ljubazno, njihovo blagogovejno razgovaranje sa Njim, njihovo blagodarenje i slavoslovlje, njihova vjeridba sa Bogom“.
Ovim osjećanjima ushićene ljubavi, ushićenog blagodatnog opštenja sa Bogom i ljudima je i živio o. Jovan za vrijeme Liturgije. Zbog toga se bez ikakve sumnje može reći da je osnovno njegovo raspoloženje bila pohvala, blagodarenje, slavoslovlje za natprirodno blaženstvo. Liturgija je za njega – duhovni, blaženi brak ljubavi sa Bogom i ljudima.
I zbog toga postaje savršeno jasno zbog čega baćuška nije osjećao potrebu za brakom tjelesnim, proživjevši sa suprugom sav život kao sa sestrom.
On je sve odao Bogu, a u Bogu – i ljudima.
On je mislio samo „o jedinom tijelu Crkve i njenom sveštenom članstvu – nebeskom, koje na nebesima već slavi, i zemaljskom, koje na zemlji još uvijek ratuje, o molitvi jednih za druge“, „naročito o ljubavi i milosrđu“, o zastupništvu „za žive i mrtve, o prolivenoj za svih Krvi Agnjeca Božijeg Gospoda Isusa Hrista – za žive i mrtve, i o beskonačnoj sili žrtve krsne, zastupničke, umilostivljujuće i blagodareće. O, kakve nam čudesne stvari i djela svakodnevno otkriva Crkva!“ Svo bogosluženje, a naročito Liturgija „je izraz slovesnih bića pred Najvišim bićem – svog blagogovenija, udivljenja, blagodarnosti, straha, ljubavi, slavoslovlja i različitih nuždi svojih, sa moljenjem za njihovo ispunjenje. Bogosluženje Pravoslavne Crkve samo po sebi je proslavljanje, u najvećem blagogoveniju, Tvorca, Promislitelja i Spasitelja sa podsjećanjem na čudesna djela Njegova, radi blagog bitija i spasenja našega: …izjava svesrčane blagodarnosti za neprebrojiva blaga djela, a posebno za spas u Hristu od grijeha, prokletstva i smrti… Zbog toga je nemoguće ne voljeti bogosluženje, kao što je nemoguće ne voljeti sebe. I svi oni koji se iskreno odnose prema sebi, prema svojoj duši i svojoj ploti, od sve duše vole bogosluženje i vole da budu na bogosluženju“.
A kako ne voljeti biti u Carstvu Ljubavi?
 


 
NAPOMENE:

  1. obraz – lik, slika, ikona, uzor, obličje (prim.prev.)
  2. Tropar 9 pjesme kanona k pričešću, upor. Jevr. 9,28.
  3. Ibid

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *