NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

3. RAJSKO ŽITELJSTVO
 
U čemu je, pak, suština, glavni sadržaj, osnovni smisao, u čemu je natprirodna sila Liturgije, koja je tako očarala o. Jovana? Otkuda kod njega takvo ushićenje? Gdje je njen centar, sredotočje, suština? O čemu je upravo on sam htio „u sladost i na radost“ da priča cijelom svijetu? A on je to zaista htio, pošto su se talasi blagodati prelijevali iz njega na okolinu. On je osjećao ne samo dug, nego i potrebu da govori o tome, da piše i da blagovijesti.
„Sveštenik, – opisuje on, gledajući na sebe – neizrečenim darežljivostima Hrista Boga dobija cijelo more blagodati Božije kroz često priopštavanje svetim tajnama Tijela i Krvi Hristovih… A od njega svi moraju u izobilju da crpe blagodat Hristovu. I on mora svim mjerama da se stara da je razlijeva šire i šire, a ne da je zadržava samo u sebi. Tim prije on ne smije sam da je zloupotrebljuje – svojim nedostojnim životom ili ćutanjem… „Teško meni, ako ne blagovijestim“ (1 Kor. 9,16), govori Apostol. On mora živjeti dostojno takve blagodati, umnožavati je, kao dukat koji mu je Bog dao za spasenje i blaženstvo njegovo i ljudi Božijih, i u slavu Božiju. U suprotnom, on može ne samo da bude lišen nje, nego i da bude teško osuđen…“ Šta je to vidio o. Jovan u Liturgiji?
Mi često gledamo na bogosluženje sa tačke gledišta prije svega moljenja od Boga raznih blaga, utjeha u raznim nuždama. Uopšte se tako ne osjećaju na molitvi istiniti molitvenici, a tim prije na Liturgiji. Nije takav bio ni o. Jovan.
„Bogosluženje je rajsko žiteljstvo“… Ali zar se u raju mole? Ne, tamo se naslađuju, blagodare i slavoslove. A ako se i mole, to samo o nama, koji smo od zemlje, – i to o spasenju našem, po ljubavi prema Bogu i prema nama. Tako je mislio i baćuška o bogosluženju uopšte, kao o blaženoj ljubavi i slavi. „Molitva je stalno blagodarno raspoloženje“, govorio je on. – „Bogosluženje je prebivanje sa Bogom i svecima, čisto, ljubavno, ničim ne ometano sa Njima sabesjedovanje, srazmjerno tvojoj snazi blagodarenje i slavoslovlje Gospoda smrtnim ustima tvojim, predpočetak vječnog slavoslovlja sa Anđelima ustima duhovnim u preobraženom tijelu slavnom, proslavljanje svetih ugodnika Božijih, učilište pobožnosti za svaku vrlinu, prihvatanje najviše blagodati u molitvi i u tajnama, i samo sarastvaranje sa Bogom i oboženje“.
„Bogosluženje po duhu i sastavu svojem je žrtva ljubavi, hvale i blagodarenja Gospodu… Divan je duh Bogosluženja naše Crkve! Široki i visoki let daje ono dušama hrišćanskim“. I to je shvatljivo, ako ne ispuštamo iz svijesti i srca – šta je za nas učinio Bog – darovao nam Sina Svog, Spasitelja svijetu… Već je to učinio… Nama ostaje samo još da primimo i da blagodarimo. I svo bogosluženje naše prije svega je prožeto tim duhom pohvale Trojice i Spasitelja… Jedna od glavnih misli koje prožimaju Bogosluženje je ta, da Bog u Trojici jeste i Tvorac, i Promislitelj svijeta, i da je Hristos – naš Iskupitelj, Spasitelj, Pomazanik, Car i Sudija čitavog ljudskog roda, Kojeg mi moramo blagodariti, proslavljati, moliti o svojim nuždama, Kojem se uvijek moramo kajati u grijesima, Kojeg moramo umilostivljavati Žrtvom beskrvnom (prinošenjem Tijela i Krvi Isusa Hrista), Kojim se moramo osveštavati, i od Kojeg moramo očekivati život vječni“.
Ovdje se vide i druga preživljavanja na molitvi, ali glavno i prvo je – blagodarenje. Istina, u drugim slučajevima o. Jovan govori o pokajničkom karakteru pravoslavnih bogosluženja, ali to se tiče prvenstveno svakodnevnog kruga bogosluženja, pri čemu – večernje i jutarnje. Što se pak Liturgije tiče, njen osnovni duh je prije svega nesumnjivo pohvalni. „Služba Pravoslavne Crkve je toržestvena himna Gospodu Bogu Spasitelju, pobjedniku grijeha i smrti, davaocu svetinje, vaskrsenja, života i besmrtnosti. Svako bogosluženje je toržestvo blagodati,… toržestvo oboženja ljudi kroz ovaploćenog Sina Božijeg, kroz tajne koje je On darovao Crkvi Pravoslavnoj“.
Ali spasenje, izvršeno Iskupiteljem jednom, sada se ponavlja na svakoj Liturgiji, i zbog toga je ona istovremeno i iskupiteljna i blagodarna Žrtva; žrtva ljubavi Boga prema čovjeku, i uzvratne ljubavi čovjeka prema Bogu Spasitelju.
„Šta je to prijesto? – To je božanstvena Golgota, na kojoj je raspet i na kojoj je umro za grijehe svijeta Agnjec Božiji“.
„Gdje ja stojim?“ – pita on sebe samog. „Na nebesima… Šta vidim pred sobom? – Prijesto Božiji. Gdje ja stojim? Zar ne na Golgoti? Jer vidim pred sobom Raspetog za grijehe Sina Božijeg. Gdje ja stojim? Zar ne u Sionskoj sobi sa apostolima Spasitelja mog? Jer vidim pred sobom tajnu večeru, slušam tajanstvene, bezmjernom ljubavlju prema umirućem svijetu prožete riječi: „primite, jedite, ovo je Tijelo Moje“ i „pijte od nje svi, ovo je Krv Moja Novog Zavjeta“. Vidim, uzimam u sebe i osjećam čulom dodira Samog Božanstvenog Spasitelja mog u čudesnim Njegovim Tajnama“.
„Tajanstvo iskupljenja – tajanstvo dostopoštovano, prisnopominjano, tajanstvo blagosti beskonačne, snishođenja bezmjernog, premudrosti neprebrojive, moći neobuhvatne: eto kakvo tajanstvo se spominje na Liturgiji! I to je malo – “ t.j. ne samo „spominje“[1] – „ono se ponavlja svaki dan, zato što se svakodnevno vrši veliko, spasiteljno, prenebesko i strašno tajanstvo – prečistih Tijela i Krvi Gospodnjih. „Prisno se kolje“ za nas Agnjec Božiji, koji „osveštava onog koji se pričešćuje“. „Slava milosrđu Tvom, Gospode!“
I zato postaje jasan silni, ali istiniti izraz o. Jovana, koji je u saglasnosti sa vjerovanjem Crkve, da Liturgiju, kao Žrtvu iskupljenja, i dan-danas vrši ne svešteno-služitelj, nego Sam Sin Božiji, kao Jedini Posrednik:
„Koliko prenebeska je sveta, božanstvena, blagotvorna, svemoguća, svedejstvena Liturgija! U njoj se Sam Agnjec Božiji zastupa za sve, Jedinstveni „Posrednik među Bogom i ljudima, čovjek Hristos Isus“ (1 Tim. 2, 5). Po Njegovoj blagodati se za nas zastupaju Božija Majka i svi sveci, koje mi blagodarimo i sa blagogovenijem spominjemo na litrugiji po nekoliko puta“. Isto tako i u tajnoj molitvi za vrijeme „Heruvimske“ Isus Hristos se naziva „Arhijerejem“, koji je i Onaj Koji Samog Sebe prinosi, i Onaj Kojem se prinosi“. A sveštenik je pri tome samo sluga, ili, po staroslovenski, „otrok“. Otac Jovan je primijetio to zastupništvo Sina Božijeg u ime svijeta čak i u molitvi Gospodnjoj „Oče naš“, koja se čita poslije Evharistije, t.j. poslije Njegove Žrtve: Sam Bogočovjek se u njoj za nas moli Ocu Nebeskom“. Ovu divnu istinu baćuška je uzreo u riječima „naš“, „nas“: u njima Sin Božiji objedinjuje Sebe sa Njime iskupljenim ljudima, sa „braćom“. Kakav svuda dubok pogled!… Tako o. Jovan prije svega u Liturgiji vidi iskupljujuću žrtvu koja se ponavlja. I o tome on stalno i nas napominje, i sam živi tim osjećanjima.
Ali zajedno sa tim on na nju istovremeno gleda i kao na blagodarnu, pohvalnu žrtvu sa strane čovjeka.
„Veličina, svetost, životvornost, bezmjerna prostranost strašne Žrtve Hristove se već otkriva… na proskomidiji, na kojoj se priprema tvar za tajanstvo Evharistije – hljeb i vino, ili Agnjec Božiji koji se prisno kolje za grijehe cijelog svijeta i u blagodarnu žrtvu za sve svete“, – u čast kojih se uzimaju čestice iz prosfore i polažu se pored dijela Agnjecovog… iskupiteljna žrtva će se vršiti i za njih, t.j. u blagodarnost Bogu za njih, kao već iskupljenih od zemlje krsnom žrtvom Hristovom i radujućih se u Crkvi Nebeskoj, toržestvenoj. Čudesna žrtva!… Uistinu Božanstvena žrtva!… A mi, jereji, tako uopšte smo plotougodljivi, lijeni, nečisti, pristrasni ka zemaljskom, prolaznom!“
„Bogosluženje je slovesna žrtva čovjeka, bića slovesnog, Bogu Sazdatelju svom; … žrtva koja je najprijatnija Bogu – više od svih drugih žrtava“. Bogosluženje je uzajamnno služenje Boga ljudima i ljudi Bogu, ili srčani, blagodarni, blagogovejni otklik čovjeka na ljubav, pravdu, silu. „To služenje Boga ljudima ostvaruje se posebno u Božanstvenoj Liturgiji, jer u licu jereja ili arhijereja služi u vrijeme Liturgije Sam Hristos Bog, jedini vječni prvosveštenik“.
„Sveštenik u vrijeme bogosluženja biva ne samo kao sluga Božiji, nego i više od toga – kao drug Božiji, koji predstoji pred Njim u svojstvu zastupnika za narod Božiji i sa-vršitelja prenebeskih životvornih Njegovih tajni, u kojima se krije svo blago ljubavi Božije prema rodu ljudskom“.
I više od toga, veličanstvenije, strašnije:
„Njegovo služenje je – anđeosko! On je posrednik između Boga i ljudi, bliski drug Njegov… On je – kao Bog za ljude, sa vlašću da veže i razvezuje grijehe ljudske, da sveštenodejstvuje za njih životvorne i strašne tajne, da njima obožuje sebe i druge da obožuje kroz njih“. Šta se može reći više od toga o svešteniku? On je – „bog za ljude“. I zbog toga sveštenik mora biti na nivou svog „visokog zvanja“, prije svega, u ljubavi.
„On, sveštenik, slavoslovi Boga, i blagodari Bogu od lica svih vjernih i zajedno sa vjernim“.
O toj strani Liturgije, kao blagodarnoj pohvalnoj žrtvi, o. Jovan govori relativno manje, nego o umilostivljujućoj, iskupiteljnoj sili njenoj. Ali ako se mi podsjetimo tih oduševljenih stanja – koje već ne zna ni kako da izrazi baćuška – postaće nam jasno da je on, zapravo, živio radošću pohvale, oduševljenjima blagodarnosti, ushićenjem slave i slavoslovlja koji ispunjavaju, zalivaju glavni dio Liturgije – posebno sami njen centar – evharistički kanon: tamo, od riječi „Milost mira žertvu hvalenija“ (prinijećemo) i do vozglasa „I dažd nam Vladiko, jedinimi usti i jedinim serdcem slaviti i vospjevati prečestnoe i velikolepoe imja Tvoje Otca i Sina i Svjatago Duha“[2] – sve je puno prvenstveno – slavoslovlja, blagodarenja… A i sama riječ „Evharistija“ označava baš to: „blagodarenje“.
Tako i u osjećanjima i preživljavanjima o. Jovana upravo osjećanja pohvale, blagodarnosti, oduševljenja, trepetnog ushićenja preovladavaju nad osjećanjima zastupništva, moljenja, umilostivljavanja… Tako i mora biti kod istinitog služitelja Evharistije… Liturgija je blagodarenje za iskupljenje, pohvalna žrtva („žertva hvalenija“) za umilostivljujuću žrtvu iskupljenja. Tako se sve sliva u jedno. Ali nad svim tim i kod o. Jovana uzdiže se duh izvanrednog trijumfa, slave i radosti. I ova osjećanja oduševljenog blaženstva sačinjavala su osnovni sadržaj njegove duše u Liturgiji. Ona su mu bila draža od svega. Ona ispunjavaju njegovo srce. To je nebeski život koji se još ovdje, na zemlji, pretvara u stanje gornjeg svijeta koje je nalik na anđeosko, koje živi oduševljenjem pohvale. To je uistinu – nebo na zemlji.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Podsjećaju se“ i luteranci i sektaši: ali oni ne vjeruju ponavljanju, vršenju žrtve, uprkos očiglednim riječima Gospoda: „jedite, ovo je Tijelo“, „ovo je Krv Moja“.
  2. „I daj nam, Vladiko, da jednim ustima i jednim srcem slavimo i pjesmom veličamo prečasno i veličanstveno ime Tvoje, Oca i Sina i Svetoga Duha.“ (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *