NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

2. NEBESKA SLUŽBA.
 
O visino, o, veličanstvo, o, ljepoto i sladosti Božanstvene Liturgije! O, bogatstvo duha i blaženstvo naše! U vrijeme Liturgije nebo i zemlja se ujedinjuju: Bog sa ljudima; Anđeli nebeski sa ljudima zemaljskim; svi likovi svetih praotaca, patrijarha, proroka, apostola, jevanđelista, jerarha, mučenika, prepodobnih, i svih svetih! O, kakav svijetli, najsvjetliji, ljubavi preobilni, nebeski, prekrasni, blaženi savez! A mi, strasni, često i ne primjećujemo, ne vidimo ovu blagodat Božiju – višeprirodnih darežljivosti velikodarovitoga Boga našeg! I neprestano ponižavamo sebe same svojim svakodnevnim strastima, otpadamo od takve visine svog iskupljenja, od takvog blaženog vječnog saveza, od saveza sa Bogom, sa Bogomajkom, sa anđelima, sa svim svecima, sa svim vjernim na zemlji hrišćanima! O, oživi duhom, uznesi se svaki dan i čas, sine Crkve Pravoslavne, i ne puzi po zemlji umom i srcem! Tamo je tvoja otadžbina, tvoj vječni život, tamo je Otac budućeg vijeka i Tvorac svega vidljivog i nevidljivog, Koji je tebe prednaznačio za vijek beskonačni, a ovdje je samo vrijeme i mjesto za tvoju pripremu, za tvoju borbu sa grijehom, za tvoje podvige, za iskušenja, za trpljenje tvoje“.
„Čudesno, veličanstveno, Božanstveno je na zemlji služenje Liturgije!“
„Previsoka i životvorna je služba Božanstvena Liturgija… – služba nebeska na zemlji, strašna i Anđelima, jer u vrijeme Liturgije sveštenodejstvuje i prepodaje se za jelo i piće vjernicima Božanstveno Tijelo i Božanstvena Krv Samog Boga“.
„O, kako je veličanstvena, sveta, spasiteljna, žudno željena Liturgija za hrišćanina! Hram uistinu postaje nebo! Jer Bog u Trojici snishodi na Sveti životvorni prijesto svakog dana i čini najveličanstvenije čudo milosrđa Svog, pretvarajući hljeb i vino u prečisto Tijelo i prečistu Krv Sina Božijeg, udostojavajući vjernike pričešća Njima“.
„Liturgija, i uopšte Bogosluženje naše Pravoslavne Crkve, praznično i svakodnevno – postavljaju nas u najživlju vezu sa Glavom Crkve, Gospodom Isusom Hristom, i sa Prečistom Vladičicom Bogorodicom, sa nebeskim netvarnim Silama anđeoskim i sa svim svetim ljudima, koje mi neprestano proslavljamo, blagodarimo, umoljavamo o zastupništvu, pomilovanju, pomoći. Gospod reče: „Evo Ja sam sa vama u sve dane do kraja vijeka“ (Mt. 28). Prisustvo svog Vladike i Boga mi posebno osjećamo u bogosluženju, a prvenstveno u Liturgiji, u kojoj se mi najsveštenijim načinom sjedinjujemo sa Njim kada se pričešćujemo Njegovih svetih Tajni“.
„Duh Sveti, Sin Božiji Isus Hristos, i Uzročnik i Istočnik Njihov Bog Otac su nam tako bliski, kao što ništa u svijetu nije: Oni su iznad nas, u nama i kroz nas[1], naročito u vrijeme Božanstvene Liturgije. Ponajviše i uvijek sa nama je Duh Sveti, Koji je sišao u svijet po zaslugama Gospoda Isusa Hrista, a posebno u vrijeme vršenja Liturgije: kao najčistiji duhovni vazduh, kao životodavna svjetlost i toplota, kao jelo i piće duhovno, kao očišćenje, kao svijet, svetinja, blagouhanije, kao ljubav, kao odvažnost i hrabrost, kao slatka nada, kao životvorna sila, samopomoć državna, kao disanje čisto, kao aroma najprijatnija koja svih k Sebi privlači, i k Onome u Kom se On nalazi, kao sladost nezamisliva koja čudesno naslađuje svo biće čovjeka, kao ljepota duhovna koja čudesno ukrašava dušu i tijelo čovjeka neprolaznim ukrasom! Eto kakvu je riznicu blaga duhovnih, kakvog Duha, Duha tvoračkog, Zižditelja i Osvetitelja, izdejstvovao za nas Sin Božiji Isus Hristos“.
Kada čitaš ove riječi, podsjećaš se na čudesnu besjedu Prepodobnog Serafima sa N.A. Motovilovim o suštini hrišćanstva, ili o Carstvu Božijem, koja se sastoji u „sticanju (priobretanju) blagodati Svetog Duha“. I pošto tada Motovilov nikako nije mogao da shvati šta je to blagodat, tada mu je, po molitvi prepodobnog, Gospod dozvolio da to lično iskusi: u licu o. Serafima koje je sijalo svjetlošću jačom od sunčeve, u osjećanju natprirodne „toplote“, mada je tada na njih padao snijeg, u osjećanju neobične sladosti i blaženstva koje ni poslije nije mogao da opiše sabesjednik o. Serafima, i na kraju – u blagouhaniju najneobičnijem, mada je svuda oko njih bila mrtva zimska priroda. Odatle, iz takvog jedinstva duhovnih preživljavanja, mi moramo izvući zaključak ne samo o jedinstvu izvora njihovog, t.j. Svetog Duha, nego i o sličnosti duha o. Jovana sa prep. Serafimom, te samim tim i o sličnosti o. Jovana sa njim u svetosti.
I nesumnjivo je da je sve ovo baćuška osjećao iz ličnog iskustva, kao što je to on ne jednom pisao u svom dnevniku i u drugim knjigama: „Kada se pričešćujem Svetih Tajni, … tada tajno govorim: Gospod je u meni lično, Bog i čovjek, Ipostasno, suštestveno, neosporno, očistiteljno, osvetiteljno, pobjedotvorno, obnoviteljno, obožiteljno, čudotvorno (što ja i osjećam u sebi). Zatim više ništa ne dodajem od sebe“.
Zbog toga postaje jasno, zašto o. Jovan oduševljeno kliče:
„Nema ničega uzvišenijeg i ljepšeg od Liturgije – ni na nebu, ni na zemlji“.
I sam on je često poslije pričešća gotovo neprimjetno pljeskao rukama, kako piše o tome njegov duhovni učenik, danas mitropolit Serafim.
Međutim, da li se ljudi tako ponašaju prema toj najveličanstvenijoj službi? O. Jovan je znao da je odgovor na ovo pitanje negativan; zbog toga je patio i pozivao je na promjenu naše hladnoće u plamen njegove vjere.
„Šta ima veličanstvenije, dirljivije, životvornije na zemlji od služenja Liturgije? Tu se prikazuje i vrši najveća tajna… sjedinjenja ljudi sa Bogom posredstvom uzimanja Ploti i Krvi Njegove. Ta Tajna svojom veličanstvenošću poražava um, instinktivno vuče ka blagogoveniju, blagodarenju, slavoslovlju Božijem svakog smislenog hrišćanina. Djelo Božije koje se vrši Liturgijom prevazilazi svojom veličinom sva u svijetu učinjena Božija djela, pa čak i samo stvaranje svijeta. To je uistinu nebesko služenje Božije na zemlji, pri kojem razumno i dostojno biti – predstavlja blaženstvo, mir i slavlje za dušu“. Ali „od čega onda ljudi tako često bivaju hladni prema Liturgiji? – Od nedostatka rasuđivanja, od malovjerja, nevjerja i od svakodnevnih životnih strasti. Zašto pozorište više vole od crkve?… „U pozorištu se čovjek „zabavlja sobom a često i svojim sopstvenim porocima, aplaudira im, odobrava ih, i darežljivo nagrađuje njihovo majstorsko prikazivanje. A za Liturgiju čovjek u većini slučajeva biva nepripremljen, nedostojan da bi živio njenim životom, da bi osjetio njenu veličinu i spasiteljnost, da bi se njome prožeo, oduhotvorio, obožio: onaj koji je od zemlje, prema zemlji se i vuče. Ali postoje i ljudi, za koje je Liturgija sve na svijetu“.
A takav je prije svega bio on sam. O sebi on to i priča, kao o nekom drugom. I zato on priča, i nikako da se napriča o sladosti i ljepoti njenoj. „Gle prizora Božanstvenog: Liturgija! Prizor beskonačne ljubavi, premudrosti, svemoćnosti, pravde, istine, svetosti i obnavljenja čovjekovog bića, oskrnavljenog grijehom; osjećanje beskonačne sladosti, svjetlosti, blaženstva: jer se u ovom tajanstvu za zdravorazumne i pobožne ljude krije beskonačna sladost, ljepota, svjetlost, blaženstvo, svetost, istina vječna, svemoćnost, blagost i premudrost Božija: ne može se nasititi slatkim i svijetlim sozercavanjem um, a ushićenjem i blaženstvom srce, kada razmišljaju o toj tajni bezgranične ljubavi Božije prema umirućem rodu ljudskom“.
Zaustavimo se za trenutak na citiranom oduševljenju: tri puta zaredom, o jednom te istom, riječima jednim te istim govori u „ushićenju“ baćuška o Liturgiji! Tako može da govori samo ljubavlju užareno srce! I ljudi, kada vole jedni druge, često ponavljaju jednu te istu riječ: „volim, volim“ – ili nešto nalik na to. I njima nije dosadno, nego su radosni do samozaborava. Oni takođe „nikako da se zasite“, ma koliko različitih riječi govorili.
„A mi, – ne piše, naravno, o sebi, nego o nama o. Jovan, – ostavljamo Crkvu“.
A ako neko i ide u hram, da li se on osjeća onako kako bi trebao da se osjeća na Liturgiji? Ne jednom se dešavalo da slušaš kako hrišćani govore:
„Meni se više sviđa noćna (služba) od Liturgije, polumrak hrama, svjetlucajuća kandila, nekakvo mističko raspoloženje, sve to dira dušu. A Liturgija mi je dosadna“.
Kakva se bijeda religioznih osjećanja otkriva u takvim riječima! Kakvo nerazumijevanje najvećeg vrha bogosluženja naših, najveće visine hrišćanstva na zemlji! I o. Jovan je patio zbog takvih „hrišćana“.
„Kakva je sreća, kakvo je blaženstvo naše prirode koja prima u sebe Božanstvo i čovječanstvo Hrista Boga i koja se sjedinjuje sa Njim!… O, koliko blagih djela nam se podaje od Boga kroz Liturgiju! A kako se hrišćani prema njoj ponašaju? Uglavnom sa uobičajenom hladnoćom, nepažnjom, ravnodušnošću. Pričešćuju se Svetih Tajni veoma rijetko, kao po nekakvoj neophodnosti i uvedenoj navici, jednom u godini.[2] Čega se, zapravo, oni lišavaju, kakvog božanstvenog blaga neprocjenjivog, životvornog dara Božijeg, kakve pomoći Božije! Eto zbog čega nema istinitog života u hrišćanima pravoslavnim, života po duhu Hristovom. Eto zbog čega su se umnožili poroci i nesreće!“
Ali baćuška je duhovnu oskudnost uočio i u onima koji se češće pričešćuju. Između ostalih, njega je posebno ogorčavala ravnodušnost onih koji često pristupaju Čaši – ravnodušnost pastira. Ali, ne želeći da ih razobličuje direktno, on obično o tome govori prikriveno, a ponekad, ipak, i otvoreno.
„Mnogo ima pričesnika koji se pričešćuju Tijela i Krvi Hristovih neiskreno, ne sa velikom ljubavlju, nego samo ustima i trbuhom, hladno, sa srcem pristrasnim ka jelu i piću, ka novcu, ili sklonih gordosti, zlobi, zavisti, ljenosti; oni srcem stoje najdalje od Onoga Koji je Sav ljubav, svetinja, savršenstvo, premudrost i dobrota neizrečena. Takvi moraju dublje ponirati u sebe i dubokomislenije razmišljati o tome – šta je molitva, i o tome – šta je pričešće. Hladnoća srca prema Bogu je – od đavola; to je hladnoća tartara, a mi, kao čeda Božija, poljubimo Gospoda najvrelijom ljubavlju. Daruj nam to, Gospode, jer bez Tebe ništa činiti ne možemo (Jn. 15, 5)“.
„Kako smo se samo mi izrodili, oko tričarija pozabavili! A sve to – od čega? – od neznanja i nerada o spasenju svom, od pristrasnosti ka prolaznom, od slabe vjere ili nevjerja u vječnost“.
„Kako mi uvijek bivamo niski, zemljani, strasni, nedostojni Liturgije, te prenebeske, ispunjene beskrajnom ljubavlju Božijom prema ljudima službe Božije! Mi i Liturgiji prilazimo sa svojom rasijanošću, sa svojim strastima i maštarenjima zemaljskim, sa svojom nečistoćom, svojom taštinom i svojom nagizdanošću i računima za koje je prionula naša duša. Pazi, dušo hrišćanska, šta se poje na početku Liturgije: „Jedinorodni Sine i Slove Božiji… izvolivši spasenija našego radi voplotitisja…“ Čuješ li ti? Bog se za tebe ovaplotio, učinio se čovjekom… Cijeniš li, osjećaš li ti to? Uzvisuje li to tebe?… Otkidaš li se od zemlje?… Kako se snishodljivo strašno, divno, užasno približava prema nama Carstvo Božije. „Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svjatago Duha“. Čuj! Na zemlji Carstvo Božije… O radosti, o ushićenje, o udivljenje!“
A mi?… Nama je „dosadno“… Mi i u crkvi očekujemo sladosti svjetskog pjevanja, pozorišne „koncerte“, zabavu. Mi i hram prevraćamo u teatar… Bože, pomiluj nas!… Ali o čemu to svjedoči? Samo o našem srozavanju… Zato Gospod i dopušta da se razaraju hramovi, da se zatvaraju oltari Božiji… Mi smo prije toga za Boga zatvorili srca naša: hladnoća naša prema Liturgiji je strašni znak našeg umrtvljavanja. Tako je i baćuška gledao:
„Liturgija je najbolji probni kamen duševnog stanja našeg: živi li smo, ili mrtvi? Šta se u nama gnijezdi? Kakve strasti? Kakve nemoći duševne?“ – ukratko: čime je živa duša naša?
O. Jovan je živio Liturgijom. I živio zacijelo. I ako je Liturgija vrh hrišćanstva – on je stajao na tom vrhu. I zbog toga, i da ništa nismo znali o tom ushićenom služitelju evharistije, i da nismo vidjeli čudesa njegova, i da ništa nismo čuli o njegovom podvižničkom životu, i da nismo sozercavali njegovu plamenu vjeru i ognjeni uticaj na ljude, i tada bi samo njegovo ushićenje od Liturgije i stalno prebivanje u takvom božanstvenom stanju bilo dovoljno, da bismo bez kolebanja poštovali i smatrali o. Jovana blaženim, prepodobnim, svetim…
I kako je samo on htio da to ushićenje preda drugima! Kako je on htio da se svijet razgori sličnim ognjem! I zato se on nije mogao zasititi da blagovijesti o njoj!
„O, Liturgijo, sveta, božanstvena, premudra, svesavršena, sveočistiteljna, svespasiteljna, sveosvetiteljna! Kada ću te izložiti sa željom krajnjom i radošću u slatkim besjedama sa narodom! Imam o čemu u sladost i na radost sa svim vjernim pobesjedovati pri izlaganju njene sadržine i smisla!… Čudesna je tvoja sila, tvoja veličina, tvoja sveobuhvatnost, ti si – pohvala i slava Trojice sveblage, svesvete, jedinosuštne i nerazdjeljive! Ti si okupljanje neba i zemlje – Anđela i ljudi! Ti neprestano nizvodiš na zemlju Boga ovoploćenog i Duha Svetog skupa sa Ocem saprisnosuštnim! Ti zemlju pretvaraš u nebo! Ti ljude koji su od zemlje činiš nebeskim! I koliko si ih takvim učinila – broja nema! U sva prošla vremena, i u sadašnje – i učinićeš ih i u budućem!“
„Koliko je uzvišena Liturgija!… Kakav duh nebeski! Kakva široka ljubav prema Bogu i ljudima! Kakvo nebesko srce! Daj mi, Gospode, duh nebeski, srce čisto, ljubavi obilno, ne vezano nikakvim svakodnevnim životnim pohotama i strastima: jer „niko od vezanih za ovozemaljske pohoti i strasti ne može prići i približiti se ili služiti Tebi, Care Slave!“[3] Daruj, Gospode! Sva zemlja, sa svim njenim blagom, ljepotom, sladostima – ništa su pred takvom tajnom, kao što je prečisto Tijelo i Krv Gospoda, kao što je sveštenodejstvo Liturgije!“
…Evo i sada, kada pišeš ili čitaš ove sa stola padajuće mrve njegovog ushićenja – teško se zaustaviti: kao kakav strmi vrtlog, ushićeni duh o. Jovana uvlači i naše hladne duše! A kako je on uvlačio hiljade i desetine hiljada ljudi koji su ga gledali na Liturgiji i molitvi – o tome ne samo da smo i mi slušali, nego smo svojim očima gledali. Svjedoci su još živi, svuda po svijetu. Zato i ti, čitaoče, ne jadikuj: ljubav nikad ne zna za mjeru. Nego – razgori se, nadahni se, ushiti se, vini se i ti u visine sa ovim orlom nebeskim.
„Svešteniče! Ti moraš biti kao orao velikih visina, dalekovid, silan, brzopokretljiv…“, govori on sam – naravno, po sebi sudeći… U krajnjem slučaju, makar samo poželi to. Ogrij se u srcu… Protegni se ka tome… Probaj… Potrudi se.
Ponekad možeš da vidiš kako visoko-visoko lete divlje, slobodne ptice sa ohladnjelog sjevera na topli, procvjetali jug… Brzo lete… Pravilnim trougaonikom… I nekako sa snagom, baš kao da zovu za sobom, čuješ im krike…
A na zemlji – „pitomi“ njihovi rođaci stoje zadebljali, lijeno pogledujući prema gore, ali već razbuđeni poznatim i rodnim im zvucima… Odjednom, kod njih se budi zaboravljena volja za slobodom, ljubav prema letenju: počinju da biju krilima, pokušavajući čak da lete za onima… Pokušavaju da se popnu. I takođe puštaju gromke krike… Ali uskoro se, međutim, spuštaju: snage nema… A letjeti bi mogli…
Slobodne ptice su već bile daleko. I jedva se izdaleka čuo dozivajući, pobjedonosni kliktaj njihov!…
 


 
NAPOMENE:

  1. T.j. prožimaju svo naše biće
  2. Čak je ušao u opštu upotrebu hladni izraz „ispuniti dug“.
  3. Tajne molitve za vrijeme „heruvimske pjesme“

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *