NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

1. VELIKI SLUŽITELJ LITURGIJE.
 
Koliko je nama poznata istorija Crkve, čak i u licu svetih ljudi njenih – čini se, nikada nije bilo takvog oduševljenog služitelja, ljubitelja, poklonika i hvalitelja Božanstvene Liturgije, kakav je bio „baćuška“ o. Jovan „Kronštatski“ (Sergiev). Istina, mi znamo još i velikog svetilnika i oca Crkve, sv. Jovana Zlatoustog, koji je prevaznosio visinu i veličinu Evharistije; i sam on, zastrašen bezmjernim njenim značenjem, ispočetka se čak uklanjao od svešteničke dužnosti, napisavši potom svom drugu, nekom Vasiliju, znamenitih 7 slova o sveštenstvu, gdje objašnjava i razloge svog malodušja, i visinu prenebeske tajne. Ali, ipak, čini se, teško da se čak i ovaj veliki učitelj Crkve oduševljavao Liturgijom, govorio o njoj, bivao privučen ka njoj sopstvenim ushićenjem i rječju više od blaženog o. Jovana. On ju je vršio svakodnevno, i dio svojih preživljavanja zabilježio je u svom dnevniku „Moj život u Hristu“. Kada ga čitaš, neodoljivo se zaneseš sličnim osjećanjima poštovanja, saznanja koristi i spasiteljnosti Liturgije, te željom da učestvuješ u njoj. A njegove misli su dragocjene i ubjedljive naročito zbog toga što su napisane iz ličnog iskustva, zato što su uzete iz njegovog živog „života u Hristu“. To nisu smišljeni savjeti propovjednika, to nisu hladna razmišljanja bogoslova, nego je to preživljeno oduševljenje onoga ko gleda u tajne otkrovenja prečudesnih.
A pošto je Crkva naša primila njegova djela u upotrebu, odavanjem pomena na o. Jovana kao na pravednika, osvetila njegove misli i osjećanja, to – moramo smatrati da su njegova suđenja i preživljavanja – potpuno istinita, pravoslavna, blagodatna, crkvena i, znači, za nas – nesumnjiva, autoritetna, nesporna.
Na kraju, važno je i to, što je on živio u naše vrijeme; mi smo ga sami vidjeli, sozercavali njegovo bogosluženje, služili sa njim i svojim očima vidjeli da je sve što je on napisao bilo stvarni njegov život, da je njegova riječ bila sprovedena u djelo. I nama, savremenicima velikog služitelja, posebno je i drago, i vrijedno, i ubjedljivo, i zanimljivo da je takav plamen vjere i ushićenog iskustva živio u naše dane malovjerja, ohlađenja, bezbožništva, čak i bogoborstva. Tačno kao proročka munja, u licu o. Jovana nam je ukazan put izlaska iz ovog mraka koji se nadvio nad našu Crkvu i zemlju još za života „baćuške“ : taj put je Sveta Liturgija.
I postaje jasno zbog čega su se, u vrijeme velikog gnjeva Božijeg, još za vrijeme Patrijarha Tihona, u Rusiji umnožili slučajevi čestog pričešća Svetih Hristovih Tajni: jednom mjesečno, svake dvije nedjelje, a neki i jednom nedjeljno. Nedavno je pred Moskovskom Patrijaršijom bilo postavljeno pitanje o dozvoli vjernicima da se čak i svakodnevno pričešćuju[1].
A Episkopi, između ostalih Mitropolit Petrogradski Serafim (Čičagov), i danas ubjedljivo prizivaju svoje parohijane upravo ka Liturgiji i pričešćivanju, kao najvjernijem i najsilnijem sredstvu protiv duhovnog zla i navale nevjerja na našu otadžbinu.
„Sve dok se služi Božanstvena, spasiteljna Liturgija, sve dok ljudi pristupaju Božanstvenom pričešću, do tada možemo biti uvjereni da će ostati na nogama i da će pobijediti Pravoslavna Crkva, da neće poginuti u zlu grijeha, bezbožništva, zlobe, materijalizma, gordosti i nečistoće ruski ljudi, da će se preporoditi i spasti i otadžbina naša. Zbog toga, – ubjeđuje Svetitelj i sveštenstvo i parohijane, – više od svega mislite o čuvanju, vršenju i neprekidnom služenju (svakodnevnom, čak i višekratnom, na raznim prijestolima) Liturgije. Bude li nje, biće i Crkve i Rusije![2]
I tačno kao da smo neku „novost“ u tom pozivu čuli mi „od tamo“, iz njedara Rusije… Pa čak se i čudnim učinilo: a zbog čega to mi, izbjeglice, nismo tako mislili, i još ne mislimo? Zašto i danas i štampa i prikrivene misli govore o raznim putevima spasenja – samo ne o evharističkom? Zašto? Od čega je tako došlo? –
Odgovor i na to pitanje mi ćemo naći dalje iz riječi o. Jovana.
A sada primimo zavjet njegov, zavjet od proživljenog iskustva i – glas savremene ruske Crkve, koji takođe dolazi iz živog života: glavni spas svih i svega je u dostojnom vršenju Liturgije, u spasiteljnom pričešću Svetim Tajnama. Sve ostalo mora da bude tek na drugom mjestu. A „ostalo“, zemaljsko – „priložiće se“.
Sa ovim ćemo mi i da pristupimo k izlaganju misli i osjećanja „baćuške“… Kako je dobra, rodna, topla ta riječ: „baćuška“… Svoja preživljavanja o. Jovan je zapisivao u obliku kratkih zabilješki, nepovezanih između sebe; ovdje su ona sistematizovana, uređena. Ipak, nerijetko ćemo vidjeti i ponavljanje i povezivanje raznih misli u jednu. Međutim, to će kod čitalaca samo da produbi misli o. Jovana; a plod njihov će uvijek biti isti: saznanje veličine, smisla, koristi i blaženstva Liturgije.
 


 
NAPOMENE:

  1. Odgovor koji je dat bio je razumno oprezan: savjetuje se pristupati ne tako rijetko, kako se ranije bio ustalio običaj, ali ne ni češće od jednom nedjeljno, sa dostojnom pripremom i sa dozvolom duhovnika, naravno.
  2. M. Serafim je bio bliski duhovni učenik o. Jovana, i nesumnjivo je da se u ovom njegovom savjetu odražava duh „baćuške“.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *