NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

OBJAŠNJENJA
 
Agnjec, riječ, pozajmljena od grčke agnoz – čist, krotak, bez zlobe. Etimološki, riječ Agnjec odgovara osobinama životinje koja se tako zove (jagnje). Starozavjetni zakon je uglavnom predlagao jagnje kao žrtvenu životinju, a posebno na pashu. U proročanstvima Agnjec simbolizuje Isusa Hrista, pa je i Jovan Krstitelj, prvi put vidjevši Hrista, rekao: „evo ga Agnjec Božiji koji će da uzme (na sebe) grijehe svijeta“, a tajnovidac Jovan Bogoslov, sozercavajući nebesnu s.lavu Isusa Hrista, vidi Ga kao Agnjeca, kao zaklanog, kako stoji na prijestolu nebeskom, i prima slavoslovlje Crkve nebeske. Zato i Sveta Pravoslavna Crkva, u skladu sa rječju Božijom, usvaja ime Agnjec Isusu Hristu u tajanstvu Evharistije, nazivajući Agnjecom onaj dio svetog hljeba, koji se u vrijeme proskomidije uzima iz prosfore i namjenjuje se za tajanstveno presušestvljenje u samo Tijelo Gospoda Isusa Hrista (uporedi: Otkr. 13,8; 1 Pet. 1,20).
Alliluja označava prije svega hvalu Boga („hvalite Gospoda“), a takođe i Bog Gospod (tako se i pjeva u posne dane, umjesto Bog Gospod); ili prisustvo Boga Gospoda; ili dva dolaska njegova, prvi, koji je već bio – u ploti i ništosti, i drugi – budući Njegov dolazak u slavi s nebesa.
amvon – uzvišeno mjesto ispred carskih dveri u hramu na koje se penje đakon kada čita jektenije ili Jevanđelje, ili kada propovjednik poučava narod.
antifon – od grčkog anti – protiv, jwnh – glas; naizmjenično pjevanje u dva hora (postavljena jedan naspram drugog) izabranih stihova, često u pravoslavnim službama. Na Liturgiji se antifoni pjevaju poslije svake od prvih triju jektenija, a stihovi se izabiraju iz psalama i novozavjetnih pjesama.
baćuška – otac, sveštenik.
bitije – postojanje, egzistencija, bitisanje, biće.
blagogovenije – osjećanje ljubavi, pomiješano sa osjećanjem dubokog poštovanja, uvažavanja, pijeteta, strahopoštovanja, straha i trepeta.
blagodarenje – zahvaljivanje.
blagodarnost – zahvalnost.
blagouhanije – ugodan, prijatan miris, miomiris, aroma, miomiro.
žiteljstvo – prebivalište, obitavalište, boravište, mjesto stanovanja.
epitimija – kažnjavanje vjernika za narušavanje crkvenih kanona, preporuka, savjeta duhovnika – sveštenika. Vid kazne: duge molitve, usiljeni post, zemni pokloni pred ikonom, krstom i dr. Ona se obično daje poslije ispovijedi, a nekad i prije nje, da bi se vjernik popravio i vratio na put, te da bi očišćen – koliko je to u njegovoj moći – pristupio sv. Pričešću.
zatvornik – monah koji se po Božijoj volji povuče od svakog kontakta sa ljudima (nije obavezno da bude u pustinji ili šumi) – zatvara se u svoju keliju i ni sa kim ne razgovara, podvizavajući se (umnom) molitvom i drugim bogougodnim djelom.
zižditelj – onaj koji saziđuje, izgrađuje.
istočnik – izvor.
Jedinorodni – Jedinac.
jektenija – grčki eceneia, što znači izmoljavanje: od ec – iz, i eceneiw – vučem, molim. U Bogosluženju se ovim imenom naziva niz molitvi koje u sebi sadrže razne molbe (o miru, o spasenju duša, o miru u cijelom svijetu, o vlastima, o gradu, o tjelesnom zdravlju, o izbavljanju od patnji i stradanja, gnjeva i nuždi, o bližnjim, o mornarima, ratnicima, zatočenicima…), od kojih se svaka završava pjevanjem: Gospodi pomiluj, ili Podaj Gospodi ili Tebe, Gospodi. Razlikujemo tri jektenije: 1) Mirne, u kojima prva molba sadrži u sebi „mirom Gospodu pomolimsja„, a na svaku molbu hor odgovara pjevanjem Gospodi pomiluj. Velika jektenija sadrži 12, a mala 2 molbe. 2) Prozbena, u kojoj se većina molbi završava riječima „u Gospoda prosim“ i pjevanjem „Podaj, Gospodi“ i ona se izgovara na kraju večernje i jutarnje službe, na kraju Liturgije oglašenih i Liturgije vjernih. 3) Jektenija prilježnog moljenja, u kojoj na svaku molbu hor tri puta odgovara „Gospodi pomiluj“.
Liturgija – od grčkog leitwon – društvo i ergon – djelo, služba. Odatle leitwrgia bukvalno znači opšte djelo, zajednička služba. U Pravoslavnoj Crkvi Liturgija označava Bogosluženje za vrijeme kojeg se sveštenodejstvuje podjsećanje na Tajnu večeru Isusa Hrista i vrši se tajanstvo sv. Pričešća. To je najvažnije, najuzvišenije Bogosluženje Crkve Hristove; sva ostala Bogosluženja koja se vrše u toku dana su u suštini samo priprema za Liturgiju – zato se ona i naziva Božanstvenom. Liturgijom odajemo poštovanje: zato što se kroz ovu tajnu večeru odaje poštovanje Boga, početka i kraja svih tvari koje se prinose u Njegovu čast pod vidom svetih darova; ona je umilostivljujuća, zato što žrtva ova umilostivljuje i lako k nama priklanja veličanstvo Božije, uvrijeđeno grijesima našim; ona je blagodarna, zato što se prinosi u znak zahvalnosti Bogu za Njegova blaga djela – zato se i naziva Evharistijom; ona je i moliteljna, zato što kroz ovu službu molimo za pomoć nebesku, koju i dobijamo. Povrh svega ovoga, ona je i pričešće. Simeon Solunski piše: „tako su rasudili apostolski i božanstveni muževi o sveštenoj Liturgiji, koju ravnoapostolni Dionisije naziva evharistijom i opštenjem (pričešćem). Pričešće je sjedinjenje Boga sa nama, oboženje naše, osveštanje, punoća blagodati, osijavanje, odganjanje svega odvratnog, podavanje svakog blaga i ostalo ovome nalik; ona je sarastvaranje i opštenje sa Bogom, tajanstvo tajnstava, osveštanje svetih, istinita svetinja svetih, žrtva svih žrtava, onaj koji žrtvu prinosi i sama žrtva. Jer žrtvu ovu je učinio i predao je nama jedini prinosilac žrtve Slovo, i Sam je On ovdje žrtva, koju je predao nama, da prebiva sa nama zauvijek“. I: „pričešće nas sjedinjuje sa Samim Vladikom, i mi se uistinu priopštavamo Njegovih ploti i krvi. I kao što smo kroz hranu umrli i lišili se raja i Boga, tako i život vječni mi dobijamo opet kroz pričešće jelom i, uništivši raspad, sjedinjujemo se sa Besmrtnim, Koji nas radi bijaše smrtan.“
Liturgija se sastoji iz Proskomidije, Liturgije oglašenih i Liturgije vjernih. Ovakav činoporedak ustanovljen je u dubokoj drevnosti i, po predanju Crkve (nije bio zapisan, nego se u Crkvi predavao usmeno), vodi porijeklo od sv. Apostola Jakova, brata Gospodnjeg – za Crkvu Jerusalimsku i Antiohijsku (sadašnja Sirija), i od sv. Apostola Marka – za Egipatsku Crkvu. Sv. Vasilije Veliki ju je prvio skratio, a njegovu Liturgiju je dalje sažeo sv. Jovan Zlatoust, prema riječima njegovog učenika Prokla: „apostoli imahu običaj da vrše božanstvena tajanstva veoma prostrano; čitahu mnoge molitve i ostaviše nam primjer da pri ovom prinošenju žrtve upotrebljavamo duge molitve; poslije nekog vremena, pak, narod ohladi u revnosti i usrdnosti u vjeri i poče da se više zanima djelima vijeka ovoga i svjetskim brigama, te mu postade dosadna duga Liturgija i jedva da je i išao na Božanstvenu službu. Videći ovo, sv. Vasilije preduze protiv ovoga spasiteljno rješenje i prvi izdade kratku i udobnu Liturgiju. Poslije izvjesnog vremena, otac naš, obdaren zlatnim jezikom, Jovan, brižno se starajući za spasenje svoga stada, kao što i nadleži pastiru, i snishodeći ka slabostima i neradenju čovjekove prirode, odluči i posve da istrijebi sve mreže koje je za vjernike pleo sotona i, isključivši mnoge riječi iz Liturgije Vasilija Velikog, sastavi i izdade umjesto dugih molitvi kratke“. Danas se služe tri Liturgije: Vasilija Velikog, Jovana Zlatoustog i Grigorija Bogoslova. Na posljednjoj, koja se zove i Liturgija prethodno osveštanih darova, nema proskomidije i osveštanja sv. Darova (zbog Velikog posta, koji je vrijeme najvećeg pokajanja, i sv. Crkva kao da na svih proglašava epitimiju), nego samo sv. Pričešće, a Darovi se osveštavaju na Liturgiji sv. Vasilija ili Zlatoustog. Liturgija Vasilija Velikog se služi 25. decembra, 1. i 6. januara, u prvih pet nedjelja Velikog posta i na četvrtak i subotu Strasne sedmice. Liturgija Grigorija Bogoslova se služi samo na Veliki post, i to srijedom i petkom prvih šest sedmica, prva tri dana Strasne sedmice i na dane praznika koji padaju na Veliki post. Svim ostalim danima u godini služi se Liturgija sv. Jovana Zlatoustog.
Liturgija oglašenih je dio Liturgije koji slijedi iza Proskomidije. Na Liturgiji oglašenih podsjećamo se na Gospodov život među ljudima, kada ih je On poučio riječima istine. Pjesme, sveštenodejstva i čitanja ovdje imaju poučni karakter. Sveta Crkva one koji se mole podsjeća u to vrijeme na blaga djela Božija prema ljudima i priprema vjernike za dostojno i molitveno učešće pri vršenju sv. Evharistije. Poslije velike jektenije i antifona, slijedi mali vhod, trisveta pjesma, čitanje Apostola i Jevanđelja, te jektenija prilježnog moljenja i druge jektenije. Zatim đakon poziva „oglašene“ da izađu, čime se i završava ovaj dio Liturgije. Oglašeni – u drevna vremena hrišćanstva, kada su sv. Krštenje primali odrasli ljudi – su bili oni koji su se pripremali da prime hrišćansku vjeru i da se krste (oglašeni, pozvani). Takođe, pod oglašenim su se podrazumijevali i grešnici koji se kaju, i koji su odlučeni od sv. Pričešća. Svetinji Evharistije nije smio prisustvovati niko ko nije bio vjeran i ko nije bio čist. Danas je ovaj dobri običaj zapušten, i samim vjernicima se ostavlja da odluče da li se oni osjećaju oglašenim, što samo govori o opadanju i slabljenju vjere i hrišćanskog duha među hrišćanima.
Liturgija vjernih – Treći, najvažniji dio Liturgije, na kojoj se sv. Darovi, pripremljeni na proskomidijii, silom i dejstvom Svetog Duha presušestvljuju u Tijelo Hristovo i Krv Hristovu i uznose se u spasiteljnu za ljude žrtvu Bogu Ocu, a zatim se prepodaju vjernicima za pričešće. Na Liturgiji vjernih podsjećamo se na stradanje Gospoda, Njegovu smrt, pogrebenje, Vaskrsenje, Vaznesenje na nebo, sjedenje sa desne strane Oca i drugi Njegov dolazak na zemlju. U sastav ovog dijela Liturgije ulaze sljedeća najvažnija sveštenodejstva: 1) Prenošenje sv. Darova sa sv. Žrtvenika na sv. Prijesto; pripremanje vjernika za molitveno učešće prilikom vršenja beskrvne Žrtve. 2) Samo vršenje sv. Tajanstva, sa molitvenim spominjanjem članova Crkve, nebeske i zemaljske. 3) Pripremanje za sv. Pričešće i samo pričešće sveštenoslužitelja i naroda. 4) Blagodarenje za sv. Pričešće i blagoslov na izlazak iz hrama (otpust).
lukavi – đavo, sotona.
ljubiti – voljeti.
obličavati – razotkriti, raskrinkati (u jeresi ili u nekom drugom bogohulnom djelu).
obraz – oblik, lik, obličje, izgled; ikona, slika.
obraz i podobije – obličje i podobije; „slika i prilika“.
pasha – vaskrs; jevrejski praznik; žrtveni kolač za istoimeni jevrejski praznik.
plot – tijelo, meso, krv i meso.
plotski – tjelesni, puten, od krvi i mesa; čulan, pohotan.
podobije – sličnost, slika; „biti podoban“ – „biti nalik na“.
poljubiti – zavoljeti.
prelest – obmana, zavedenost; stanje ili situacija u kojem zavedeno lice misli da je udostojen nekog višeg (duhovnog) dara, a u stvarnosti ga obmanjuje đavo.
presušestvljenje – pretvaranje, promjena jedne suštine u drugu.
prisno – uvijek, vječno
prisnopominjani – koji se uvijek, vječno pominje.
pričešće – od starosl. čast – dio; pri-častiti, pri-čestiti se – postati dio, prisajediniti se, sa-u-čestvovati. U Bogosluženju je to Tajanstvo u kojem se vjernik pod vidom hljeba pričešćuje istinitog Tijela Hristova, i pod vidom vina – istinite Krvi Hristove, te se na taj način sjedinjuje sa Hristom i u Njemu postaje sa-učesnik u životu vječnom.
pričesnik – onaj koji se pričešćuje.
promisao – proviđenje.
proskomidija – od grč. proscomidh – prinošenje. Tako se naziva prvi dio Božanstvene Liturgije, u kojem se u oltaru priprema tvar (hljeb i vino) za Evharistiju, prinos ili prosfora, tj. hljeb koji će u početku službe simbolično predstavljati Hrista a kasnije će se preložiti (pretvoriti) u istinito Tijelo Hristovo. Isto važi i za vino koje se, pomiješano sa toplom vodom (iz Hristovog rebra, probodenog kopljem, potekli su krv i voda), na proskomidiji ulijeva u sv. putir. Naziv proskomidija potiče od običaja drevnih hrišćana da prinose iz svojih domova stvari neophodne za Bogosluženja: vino, hljeb, jelej, ladanj itd. Iz obilno prinošenih darova najbolji su se uzimali za Evharistiju, a ostalo se upotrebljavalo za zajedničkim objedom, koji se nazivao „večerom ljubavi“. Proskomidija je priprema za Liturgiju. Sve riječi i sve radnje na proskomidiji predstavljaju u isto vrijeme i rođenje i stradanje Hristovo. Simeon Solunski piše: „pokrovi istovremeno predstavljaju i grobnu pelenu (plaštanicu) pri pogrebenju, i pelene u koje je uvijen Spasitelj pri ovaploćenju; zato što se on i rodio zato – da bi bio zaklan za nas. Čaša, pak, označava onu čašu, u kojoj je Spasitelj sveštenodejstvovao krv Svoju. Proročke riječi koje se čitaju nad hljebom takođe predskazuju klanje Isusa Hrista i Njegovu Žrtvu. Jerej, razrezujući hljeb, čini znak krsta, u svemu predstavljajući raspeće Hristovo; prinosi se Agnjec Božiji za život svijeta i spasenje; zatim probada kopljem hljeb sa desne strane, predstavljajući i vršeći sve ono što se desilo nad spasiteljnim tijelom Spasitelja“. Proskomidija se sva vrši u oltaru, pri zatvorenim dverima i sa navučenom zavjesom, da niko izvan oltara ne može da vidi, kao što je i prvo vrijeme Hristova života proteklo nezapaženo od naroda, a i da od nedostojnog pogleda sakrije vršenje ovog strašnog Tajanstva.
prosfora – prinošenje (vidi proskomidija). To je hljeb koji se upotrebljava u tajanstvu Evharistije. Čuvajući sve osobine običnog hljeba, koji se koristi za jelo, prosfora ima i druge osobine, koje odgovaraju njenoj namjeni. I zato, kao i obični hljeb, ona je hljeb pšenični, kvasni i okrugli; kao hljeb namijenjen za Svetu Tajnu, ona je dvodijelna – u znak dvije prirode (Božanske i čovječanske) u Hristu, i zapečaćena je sveštenim pečatom. Pečat, položen na vrhu prosfore, sastoji se iz četverokrakog krsta koji dijeli hljeb na četiri dijela, a na ovim dijelovima je napisano: Is., Hs., Ni, Ka – Isus Hristos Nika (nika – pobjeda, pobjeđuje). Na Liturgiji se koristi pet prosfora, u spomen čudesnog nahranjivanja pet hiljada ljudi sa pet hljebova. Ali za samo tajanstvo Evharistije koristi se samo jedna prosfora – prva, iz koje se uzima Agnjec; iz druge prosfore se uzima jedna čestica u čast i spomen Presvete Bogorodice; iz treće se uzima devet čestica u spomen svetih proslavljenih (za Jovana Krstitelja, za proroke, za apostole, za svetitelja, za mučenike, za prepodobne i bogonosne očeve i majke, za čudotvorca i bezsrebrenika, za božanske pretke – Joakima i Anu, i za sv. Jovana Zlatoustog ili Vasilija Velikog, u zavisnosti od toga čija se Liturgija služi); iz četvrte se uzimaju čestice za spomen sv. Sinoda, patrijarha, za sve pravoslavne episkope, za vladara i uopšte za žive; iz pete se uzimaju čestice za spomen počivših. Sve ove čestice se na kraju Liturgije (poslije pričešća) polažu u sv. putir i tamo se sjedinjuju sa Krvlju Hristovom, pri čemu se čita molitva da Gospod Krvlju Svojom umije sve pomenute. Ali ovim česticama se ne smije pričešćivati. Prosfore iz kojih je izvađen Agnjec i izdvojene čestice daju se poslije završetka Liturgije narodu koji se nije pričestio, i tada se ovaj blagosloveni hljeb naziva anafora, ili antidor, što znači: umjesto dara svete Evharistije.
putir (potir) – od grčkog pothr, pothrion – čaša, posuda za piće. U Jevanđelju se tako zove čaša koju je Isus Hristos upotrijebio na Tajnoj Večeri, pozivajući učenike da piju iz nje; u Crkvi se tako naziva čaša koja se upotrebljava na Bogosluženju Liturgije i naznačena je za Tajanstvenu Krv Hristovu. U vrijeme proskomidije u putir se ulijeva vino, rastvoreno sa toplom vodom, a u vrijeme osveštanja Darova ono se presušestvljuje u Krv Hristovu. Iz blagogovenija prema Tajanstvu, putir se čini iz dragocjenog metala, srebra i zlata, i ukrašava se sveštenim gravurama.
saprisnosuštni – Bog Otac i Bog Sin i Bog Sveti Duh, tri ipostasi Jednog Boga, imaju zajedničku, jedinstvenu, istu prirodu (suštinu), i imaju je oduvijek, od vječnosti.
svetilnik – svetionik, svetiljka, kandilo, fenjer.
sveštenoslužitelji – Lica, zakonito postavljena da vrše bogosluženje u Pravoslavnoj Crkvi. Takav poredak je ustanovio Sam Isus Hristos kada je, izvršivši djelo iskupljenja i položivši blagodatna sredstva za njegovo produženje i usvajanje u Crkvi, blagoizvolio da daruje apostolima sva punomoćja i blagodat sveštenih radnji u vidu neposrednih zapovijedi (Mt. 28,19-20). Apostoli su, gradeći Crkvu Božiju na zemlji, predali svoju punomoć i blagodat crkvenoj hijerarhiji, koja se prema punomoćima i blagodati sveštenih radnji dijeli na tri stepena: episkopski, presviterski i đakonski.
slavoslovljenje – proslavljanje riječima; hvalospjev, slavopojka.
slovo – riječ.
Slovo – drugo ipostasno lice Božanstvene Trojice – Gospod Bog naš, Isus Hristos.
slovesa – riječi, govor, razum.
slovesno biće – razumno biće, biće koje ima moć razuma, govora, stvaranja riječi (logosno biće)
sozercavanje – razmatranje, razmišljanje, kontemplacija, posmatranje, opservacija; gledanje duhovnim pogledom u neki predmet duhovne sadržine.
suštestveno – svojom prirodom, suštinom; suštinski.
sušti – koji (oduvijek) postoji.
tajanstvo – Tajna koja se po volji Božijoj i uz sadejstvo sveštenoslužitelja i crkvenoslužitelja izvršava u Crkvi. Ima ih sedam: krštenje, miropomazanje, osveštanje jelejem, ispovijed, pričešće, brak, tajanstvo pogrebenja. „Tajanstvo je božanstveni akt priopštenja čovjeka višem životu“ (Hilkov D.A.).
tvar – uopšte – sva materija, sve što je materijalno; živo biće, živo stvorenje.
toržestvo – svečanost, svetkovina, proslava, slavlje, praznik, pobjeda, trijumf, radost zbog nečega, likovanje.
toržestveno – svečano, slavljenički, trijumfalno, likujući.
cjelomudrenost – čednost, nevinost, neporočnost, nedužnost, djevičanstvo, čistoća, moralnost. „Cjelomudrije je zdravi (cijeli) način misli, to jest, onaj koji nema nikakav nedostatak, i ne dopušta onome ko cjelomudrije posjeduje, da pada u neuzdržavanje ili okamenjavanje“ (Prep. Petar Damaskin. Poučenija. 2, 18).
crkvenoslužitelji – Lica nižeg stepena klera Pravoslavne Crkve, koja nemaju blagodat sveštenstva, ali su posvećena da vrše pomoćne radnje u Crkvi: ipođakon, pojac, čtec, zvonar itd.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *