NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

UGODNIK BOŽIJI O. JOVAN
(KRONŠTATSKI)

 
Veliki je ugodnik Božiji živio u naše vrijeme! Ko od pravoslavnih ruskih ljudi nije čuo za njega, i ko ne poštuje sveto ime „baćuške, oca Jovana Kronštatskog“? I u inostranstvu su poznata njegova djela. Katolici su napisali obiman rad o njegovom životu i pogledima njegovim. Daće Bog, i Pravoslavna Zagranična Crkva će dočekati i prostraniji opis života ovoga „posljednjeg sveca“ Rusije. Ovdje se, pak, predlaže najkraći opis, odnosno, prije – samo popis događaja iz njegovog života.
Otac Jovan Sergijev se rodio 19. oktobra 1829. godine u selu Sure pored Pinježska, u Arhangelskoj guberniji, u porodici crkvenjaka; od oca Ilje i majke Agatije. Djetetu je bilo dato religiozno vaspitanje još od kolijevke: pobožna i tvrda u vjeri majka mu je usadila stabilne osnove plamene vjere i podvižništva na čitav život, a otac ga je još od malih nogu priučio hramu. Kada je imao 6 godina, njemu se savršeno javno i očigledno javio njegov Anđeo Čuvar.
Od tog doba počeo je da se uči pismenosti, a sa deset godina poslali su ga da se uči u duhovnu školu u Arhangelsk. Ali dječaku je škola ispočetka išla teško. Tada je on odlučio da izmoli u Boga „svjetlost razuma“. Noću je kleknuo na koljena i počeo vatreno da se moli. I „odjednom, bukvalno me je svega potreslo. Bukvalno mi je zavjesa spala sa očiju; kao da se um otvorio u glavi“. I ubrzo je od „posljednjeg đaka“ on prešao u prve redove; školu je završio kao najbolji pitomac i kao takav poslan je u Petrogradsku Duhovnu Akademiju. Ovdje je on naročito zavolio djela sv. Jovana Zlatoustog.
Po završetku učenja, junoša je prvo htio da primi monaštvo i da ide u misionere, da propovijeda hrišćanstvo mnogobošcima, ali je kasnije shvatio da i u njegovoj otadžbini itekako ima mjesta za religiozna djela, i odlučio se da postane pastir. Trebalo je oženiti se, i on je izabrao sebi životnu drugaricu, kćer protojereja kronštatske Andrejevske Crkve, Jelisavetu Konstatinovnu Nesvitsku. Ali oni su sav život proveli djevičanski, kao brat i sestra.
O. Jovan, već rukopoložen u Andrejevskom hramu, odaje cijelog sebe molitvi, bogosluženju i brizi o manjoj braći, a naročito – o siromašnim radnicima i seljacima. Zajedno sa prihvatanjem sveštenstva on je prihvatio pravilo neprestane molitve, i poslije je govorio da je ona disanje (dah) njegove duše, i da ne razumije – kako neko bez nje može živjeti. Ubrzo se u Kronštatu počelo pričati o neobičnom baćuški, Božijem služitelju. Stradalna srca su se protegnula prema njemu, kao cvjetovi prema toplom suncu. O. Jovan im je odgovarao ljubavlju, svakodnevnim zastupanjem u Božanstvenoj Liturgiji, poukama.
A poslije toga je Gospod otkrio u njemu i dar čudotvorstva – o čemu svjedoči i sam u svom dnevniku „Moj život u Hristu“, a to su zapisale hiljade i iscijeljenih. Između ostalog, sveštenik o. Vasilij Šustin (sada je u Srbiji), kojeg lično poznajem i kojeg sam lično rukopoložio, pričao je i odštampao događaj iscjeljenja njegovog tuberkuloznog oca: doktori (prof. Simanovski i dr.) su mu prognozirali još maksimalno 2-3 nedjelje. A po molitvama baćuške, poslije pričešćea kod njega, ovaj je živio još 25 godina.
Slava o čudotvorcu pronijela se po svoj ruskoj zemlji, pa čak i iz inostranstva, od inovjeraca su stizale molbe za njegovu molitvenu pomoć. Ponekad je znalo da stigne i do 1000 pisama i telegrama dnevno. Hiljade ljudi svakodnevno su se slijevale u Kronštat radi molitve, iscjeljenja, pouke, blagoslova ugodnika Božijeg. Ognjena riječ njegova pržila je srca ljudi i obraćala na put spasenja i najokorjelije grešnike[1]. Zvali su ga da vrši službu i u drugim gradovima po svoj Svetoj Rusiji; svuda su rijeke ljudi tekle ka blagodatnoj njegovoj svjetlosti.
U sedamdesetoj godini života, u slovu na novu godinu, pravedni sluga Božiji, između ostalih blagodarenja Bogu, izrekao je poražavajuće riječi, koje su, budući njegovim ustima izrečene, nesumnjivo istinite:
„Zahvaljujem Ti za neporočni život moj, jer me grijeh vuče k sebi svakog dana i umara me, jer da me Ti nisi čuvao, kao zjenicu oka – počinio bih svaki grijeh. Nema broja milostima Tvojim prema meni, Gospode! I za sve – Tebe blagodarim!“
Tako je doživio do početka osamdesete godine svog zemaljskog bitija u neprekidnom Božijem trudu. Još 29. novembra 1908. godine na fotografiji svojoj on piše: „Pjevaću Bogu mojemu, dok me je god“ (Ps. 146,2). A kroz 20 dana, 20. decembra, mirno je počinuo; sa neobičnom toržestvenošću, uz nevjerovatno mnogo naroda, sahranjen je u ženskom manastiru kojeg je sam sazdao – u Petrogradu, na Karpovki, gdje počiva i do dan-danas.
Carstvo tebi nebesko! Pomoli se i za nas, ugodniče Božiji, Jovane!
 
Arh. Veniamin.
 


 
NAPOMENE:

  1. Od njega je, osim dnevnika, ostalo mnoštvo propovijedi, bogoslovskih besjeda i t.d. U Kronštatu je bio izgrađen „Dom trudoljublja“ sa mnogo radionica, ateljea, bolničkih soba, dječije prihvatilište i t.d.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *