NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

12. NEOPHODNE MOLITVE
 
Gospodu pomolimsja, poziva đakon ili sveštenik, odmah poslije vozglasa o Carstvu Trojice.
Ali prije nego što će govoriti o onome o čemu ćemo se moliti, baćuška uči – kako da se molimo, da bismo mogli da se nadamo na uspjeh naših molitvi:
„U Bogosluženju nam Crkva ukazuje na predmete i nužde o kojima bismo trebali da molimo milosrđe Božije, sa nesumnjivom nadom na njihovo ostvarenje, zato što mi molimo o imenu Gospoda Isusa Hrista, Koji je rekao: „štagod budete molili od Oca Mojega u ime Moje, učiniću to, da se proslavi Otac u Sinu (Jn. 14,13)“.
„Ako moliš nešto od Oca Nebeskog, ili činiš nešto o imenu Gospoda našega Isusa Hrista, – Otac Nebeski u imenu Svog ljubljenog Sina sve će da ti poda u Duhu Svetom, ako ispunjavaš zapovijedi Njegove, a u tajanstvima – i sasvim će prenebregnuti tvoju nedostojnost. Gdje se sa vjerom upotrebljava ime Božije, tamo ono zida silu: jer samo ime Božije jeste sila!“ To je prvi uslov uspjeha molitve.
Drugi uslov je – objedinjenje u molitvi: „Gospod više voli i sluša molitve, kada nismo usamljeni, i ne samo u svoje ime molimo, i ne za sebe, nego zajedno, od svih i za sve“.
„U Bogosluženju naše Pravoslavne Crkve kler i narod, ili svešteno-služitelji i narod, izgledaju kao jedno: jedno srce i jedna duša… Sveštenik i đakon pobuđuju na molitvu, proslavljanje, blagodarenje Boga i svetih ljudi Njegovih; vjernici se mole, proslavljaju, blagodare, zajedno sa sveštenoslužiteljima. Eto to objedinjenje mora se uvijek imati u vidu prilikom bogosluženja, ka njemu treba… nuditi i pooštravati“.
„Šta ćemo izmoliti zajedničkim snagama od Boga? – Sve!“
Tako Crkva i čini: sveštenoslužitelj poziva – njemu odgovaraju vjernici; on počinje – oni završavaju. I već kroz to se ostvaruje opštenje: „forma zajedničkog bogosluženja je – razgovorna (dijalog), i ona izražava združenost i jednodušje sveštenstva i vjernog naroda. Prvi hrišćani – pastiri i pastva – imali su jedno srce i jednu dušu (Djel. 4,32). To jednodušje se izražavalo – kako u životu, u uzajamnoj ljubavi, u zajedničkom posjedovanju, u stradanju za vjeru – tako i u bogosluženju. Bilo bi dobro, kada bi i danas Bogosluženje izražavalo jedinstvo sveštenstva i naroda“.
Eto kako se treba moliti: u ime Sina Božijeg i u bratskoj ljubavi jednih prema drugim. Tada se možemo nesumnjivo nadati… „A kako bi i moglo inače biti? Inače, neće nas poslušati Gospod. Ako ja ne volim druge, kako mogu moliti ljubavi od Boga? A svaka molitva računa na blagonaklonost, na darivanje, na blagodat, t.j. na ljubav… I nešto još važnije: da nije Zastupnika našeg, Sina Božijeg, naše bi molitve bile besplodne, naročito – molbe za spas duše… Kod proroka Jeremije ima jedan prekrasan slikovit izraz. Bog ovako govori jevrejskom narodu kroz proroka: „I izaći će vožd njegov (Izraelov) iz njega samoga… I Ja ću ga približiti, i prići će ka Meni: jer, ko će da se usudi sam od sebe Meni da se približi?“ (Jerem. 30,21). Vožd je – Jedini Zastupnik, a u Njemu su – svi“.
Pristupajući ka objašnjenju velike jektenije, o. Jovan bilježi da u njoj „svi dijelovi tijela Hristovog su jednaki pred Bogom, car i ratnik, bogati i siromašni, velmoža i običan prosti čovjek: Bog ne gleda u lice, nego u srce, jer ono samo je – čovjek“.
Tim prije – treba se moliti u ime svih i za sve, i molbe jektenije koje sad počinju, tiču se svih, mada se odnose one i na svakog pojedinačno.
O čemu „pomolimsja“ od samog početka?
O tome „što nam je najpotrebnije, najneophodnije od svega u životu po blagodati i prirodi… Naprimjer, u jektenijama molimo da se mir spusti na nas; molimo za spasenje duša naših; molimo se za mir cijelom svijetu, za ujedinjenje crkava, za pobožnost i svetinju“, za hijerarhiju načelničku, „episkopat, prezviterstvo, đakonstvo, crkvenoslužitelje i za sve ljude; za blagu i brzu pomoć i uspjeh države i vlasti; za blagorastvorenje vazduha i izobilje plodova zemaljskih“.
„Ili: molimo se, da nam se da dan savršen, miran i bezgrešan; anđeo miran, čuvar duša i tijela naših; da nam se grijesi oproste, i da mi ostavimo grijehe naše; da nam se da ono što je dobro i korisno za duše naše; da u miru i pokajanju provedemo ostatak dana naših; molimo se, na kraju, za hrišćanski kraj života naših… Sve ovo je krajnje potrebno svakom od nas“. Zbog toga se mi i „molimo Gospodu često i uporno, u toku cijele službe, u raznim njenim dijelovima. I iz te istovjetnosti u nuždama, – govori baćuška, – vi iznosite svijest o jedinstvu svih ljudi, a najviše svih hrišćana pravoslavnih… i učite se da volite jedni druge“.
„U svakom dijelu (Bogosluženja) ima dovoljno hrane za dušu, za um i za srce, i za djelatnu snagu: jektenije, molitve, pjesme, čitanja iz knjiga Starog i Novog Zavjeta – neiscrpno su blago za um visok, za srce pravo, blagorodno, za srce koje vjeruje, nada se i voli, za volju djelatnu, energičnu, preduzimljivu. Ove jektenije – su Božanstvene jektenije, one su Bogom nadahnute!“ „Poblagodarimo Gospoda za to, što je umudrio svete apostole i svete oce Duhom Svetim – da sastave ovako prekrasne molitve i molbe, za svu Crkvu, za svo društvo vjernih“. „Uvijek u molitvi i moljenju sa blagodarenjem otkrivajte svoje želje pred Bogom (Filip. 4,6). Ove riječi Apostola Pavla obistinjuju se i dan-danas u opštem Bogosluženju, baš kao i u pojedinačnim molitvama. Prvi hrišćani „bijahu vazda u crkvi hvalili i blagoslavili Boga“. Mi imamo istu tu hvalu i slavoslovlje“.
U jektenijama „diše ljubav čista, sveta, sveobuhvatna, razum Božiji; u njima su naznačene sve naše stvarne nužde, sve molbe o svim i o svemu, sva blagorodna osjećanja. U ovim molitvama, koje tajno ili naglas čita sveštenik, takođe diše ljubav Božija, isti taj um Božiji“. Kao što vidimo, baćuška je pridavao veliko značenje jektenijama, upravo zato što u njima molimo o neophodnom za sve, i molimo jednodušno, u ljubavi. Svaka molba je praćena pjevanjem naroda ili u njegovo ime: „Gospodi pomiluj“ ili „Podaj Gospodi“, „Tebe Gospodi“.
Kako se često on vraća tim dvjema riječima, toj najkraćoj od svih molitvi!
„Česti vozglas: Gospodi pomiluj, podaj Gospodi, Tebe Gospodi – napominje nas, kao prvo – o tome da svi mi stojimo pred licem Gospoda, Koji s pažnjom i ljubavlju sluša molbe naše, a kao drugo – o tome da smo svi mi rabi Njegovi, i da je dužnost naša da ispunjavamo volju Njegovu, ali neprestano je prestupamo i zaslužujemo strogo kažnjavanje“.
„Zašto često pjevamo: Gospodi pomiluj? – Zato što smo mi – bića pavša, koja neprestano činimo grijehe i prognjevljujemo Gospoda; zato smo dostojni svake osude i kazne – u svako vrijeme. I sva blaga koja imamo i za koja molimo, imamo po milosti Božijoj, a ne po djelima ili zaslugama našim; molimo za milost Božiju, a ne za nešto što smo zaslužili, što nam po pravu pripada. Tako nas ova kratka molitva uči neprestanom samoukoravanju, pokajanju, smirenju, ispravljanju, nadanju na milost Božiju, milosrđu prema bližnjim, stalnom podsjećanju i razmišljanju o pravednom sudu Božijem i o plati prema djelima svakome od nas“.
„Molitva „podaj, Gospodi“ takođe nam govori da mi ništa svoje nemamo, osim množine grijeha svojih, nego da sve dobijamo od Boga, nezasluženo, na poklon, po milosti Njegovoj; zbog toga mi i moramo smireno da Ga molimo o svim svojim nuždama, a za dobijeno blago – odmah da Ga blagodarimo! A riječi: „Tebe, Gospodi“… usađuju nam svagdašnju i savršenu predanost Isusu Hristu cijelim našim životom, u svim nuždama, iskušenjima, lišavanjima, uvredama koje nam ljudi nanesu“.
Molitva „Gospodi pomiluj“ je srčani vapaj grešnika koji se kaju, koji mole milosti od Gospoda… „Gospodi pomiluj“ uči nas neprestanom pokajanju, zato što mi neprestano i zgrješavamo“. Ona tuče našu grešnost;… tuče našu gordost i izaziva – kod onih koji o njoj razmišljaju – osjećanje smirenja, koje je osnovno osjećanje hrišćanske vrline. Ova kratka molitva je najnužnija molitva svakog grešnika, kao jelo i piće njegovo, kao lijek njegov. Ona je disanje (dah) duše njegove“.
„Kratke molitve, „Gospodi pomiluj“ i „podaj, Gospodi“ podsjećaju nas na našu svagdašnju krivicu pred Gospodom, zbog neprestanih sagrješenja, svojevoljnih i nesvojevoljnih, i na potrebu za neprestanim pokajanjem; podsjeća nas na našu ništost duhovnu, da smo dostojni žaljenja, na našu bijednost, nagotu, i na neprestanu našu potrebu u milosti i pomoći Božijoj. To su – najneophodnije molitve, za nas isto tako neophodne, kao što je disanje neophodno tijelu, te se zato tako često i upotrebljavaju“.
„Gospodi pomiluj! Mi smo – grešnici veliki!… zato i prizivamo tako često… pomilovanje“.
A o. Jovan izvodi čak i ovakav opšti zaključak:
„Ko često i od srca govori: „Gospodi, pomiluj“ taj je, znaj, zdrav duhom; a ko ne govori ili se stidi da izgovara ovu kratku molitvu, taj je mrtav, ili je pak ozbiljno bolestan. Velika je ova molitva i krajnje neophodna svakom grešniku!… Ona, ustvari, predstavlja službu pokajanja“.
„Ovim pokajanjem, ovim smirenjem, ovim prizivanjem Boga na pomilovanje – mi se razlikujemo od demona ili zlih duhova koji, zgrješivši, i griješivši bez broja, zbog svoje gordosti i zlobe ne dopuštaju ni pomisao o pokajanju; oni i ne mogu govoriti: „Gospodi, pomiluj“! Šta govore oni koji se rugaju nad Božanstvenim službama naše Svete Crkve, zato što se kod nas, u stvari, svako malo i čuje „Gospodi, pomiluj“ i „podaj, Gospodi“!? Oni zaboravljaju da su oni – grešnici neraskajani, bijedni, ništi, slijepi, nagi, i da zbog toga imaju krajnju potrebu za Božijom milosti, za Božijim darovima“.
Kao zaključak, „u jektenijama, velikoj i maloj, mi uvijek slušamo: „Presvetu, prečistu, preblagoslovenu, slavnu Vladičicu našu, Bogorodicu i Prisnodjevu Mariju, sa svim svetim pomenuvši, sami sebe i drug druga, i sav život naš, Hristu Bogu predadim“. Šta znači ovo često napominjanje vjernim? Zbog čega neprestano slavoslovimo… preneporočnu Vladičicu Bogorodicu?“
Baćuška daje nekoliko odgovora.
Prije svega: „Ovo napominjanje Crkva ponavlja glasno radi toga, da bismo mi pamtili sveto, veliko, Božanstveno članstvo Crkve Božije“ – Carstva Trojice, „nebeske i zemaljske, koja na nebesima već slavi a na zemlji još uvijek ratuje, sa tijesnom vezom jedne sa drugom; svagdašnju bliskost članova nebeske Crkve sa nama koji smo na zemlji, i spremnost njihovu u svemu da nam pomognu… da bismo cijenili sreću što smo članovi takve Crkve… da bismo pamtili blizinu sveblage i svemoćne Glave Crkve – Gospoda našega“. „Prepoznajte u tome, – govori o. Jovan, – blisko srodstvo vaše sa svim ljudima, naročito sa hrišćanima pravoslavnim; vaše srodstvo sa svim svetim, sa svim žiteljima neba i sa Samim Glavom – Gospodom Isusom Hristom, Koji se najtjesnijim mogućim načinom i po Svojoj blagoj volji priopštio našoj ploti i krvi“.
To je prvo osjećanje koje se pojavljuje kod baćuške. Dalje, ovo predavanje sebe volji Hristovoj za nas je potpuno prirodno, kako sam kaže:
„Hristu Bogu predadim: jer je nama, grešnicima, prirodnije od svega – a to nam je i nejneophodnije – da predamo sebe Gospodu, sa svim svojim nemoćima i nuždama, „jer blag je i čovjekoljubac je Bog“. Jer Bog, po blagosti i čovjekoljublju, i hoće, i silan je da zadovolji sve naše potrebe i očisti sve grijehe, pri zastupništvu prolivene za nas Krvi Sina Božijeg na krstu, stradanja Njegovih, pri zastupništvu Božije Majke i svih svetih…“ Da, grešnici na svojoj molitvi neke pouzdane nade ne mogu imati: bolje je osloniti se na zastupništvo velikih zastupnika i Samog Zastupnika, u ime Kojeg je Otac obećao ispuniti svaku molbu: „Ovo je Sin Moj ljubljeni: u Njemu (t.j. prema Njemu lično, a kroz Njega već i prema svima) je Moja blaga volja“.
Zatim: predavajući „sebe i jedan drugog u svemu, u patnjama i u radosti, u grijesima i u pravednosti ili vrlini, u iskušenjima i napastima, u uspjesima i nesrećama, kad povrijedimo nečim svoje bližnje ili kad su nam bližnji naklonjeni, sa svim svojim pomislima, osjećanjima, namjerama, preduzećima, riječima i djelima Glavi našoj, po molitvama Bogorodice i svih svetih – mi se moramo uspokojiti, kao djeca kad se predaju u naručje svojim roditeljima“.
Takvi su naši zastupnici, takav je Jedini Zastupnik.
Na kraju, nikada ne smijemo zaboraviti da smo i mi pozvani da budemo sveti, i da moramo da nastojimo, iz svih naših sila, da budemo takvi, bježeći od grijeha u svim njegovim vidovima, i da se domažemo svetosti, jer „svi sveti su – kao i mi – članovi Tijela Crkve, Kojoj je Glava Hristos“. U protivnom – mi ne samo da ne dobijamo ono o čemu se molimo – nego čak i sami sebe izuzimamo iz tog svetog „članstva“, postajemo mu tuđi, te zbog toga i nemamo prava da mu bilo šta „predajemo“. Ipak, baćuška napominje da „i u grijesima“ moramo predavati sebe Hristu Bogu, da to tješi i bodri svakoga od nas: kada već čovjek sam nije u stanju da sa grijesima izađe na kraj, neka moli Presvetu i sve svete da mu pomognu i zastupe se za njega pred Spasiteljem, a On je – silan da nađe put za svakog grešnika, posebno zbog molitava takvih njegovih zastupnika… Ipak, bolje je živjeti sveto: bolje bi bilo barem „starati se živjeti dostojno takve rodbine – svete, neprolazne, vječne“.
A između svega toga, – kako to kod o. Jovana stalno biva – on ubjeđuje ljude da vole jedni druge, s obzirom da su svi oni dijelovi jednog Tijela, i voljeti druge znači – voljeti svoje tijelo, sebe samog:
„Volite iskreno jedni druge, budite na pomoći jedni drugim, snishodite, trpite, jedni druge pokrećite na dobra djela“, konkretno – dodaje nama svima baćuška kao objašnjenje tog predavanja Bogu, – „nemojmo da mislimo o osveti i da uzvraćamo, nemojmo misliti loše o bližnjim: jer, naše su pomisli grešne, lukave“. Sve predajmo – Hristu: „Gospod jedini ispituje srca i utrobe“ (Jerem. 11,20).
Ali kako sve kod o. Jovana vodi ka ushićenju! Čak se i molbe završavaju usponom duha:
„Riječi „Presvetu, Prečistu, Preblagoslovenu“ i t.d. neobično su važne, uzvišene i mnogosadržajne za svakog istinito pravoslavnog hrišćanina: one podižu njegov duh, daju mu nesalomljivu nadu na Boga, tvrdoću i snagu, i ubjeđuju ga da živi sveto“.
Jektenije se završavaju „vozglasima“ sveštenika.
Ko na njih obraća pažnju? Nerijetko ih i sami sveštenici izgovaraju mehanički. Tim prije, zato što su vozglasi samo završeci tajnih molitvi koje sveštenik čita, i zbog toga počinju veznicima, kao što su „jako“ (pošto), „bo“ (zato što); i samo izrijetka izražavaju izdvojenu i cijelu molitvu ili želju: „Blagoslovenije Gospodnje na vas“ ili „Budi država… blagoslovena“ i t.d.; a nekada čak i bez veznika: „milošću, darežljivostima“ i t.d. I o. Jovan je žalio što vjernicima, zahvaljujući takvom skraćivanju tajnih molitvi, mnogo čega ostaje nerazumljivo ili nejasno. Naravno, tako i jeste.
„U bogosluženju vi (vjernici, hrišćani koji su u svijetu) čujete samo, da tako kažem, odsječke Liturgije; zato što se mnoge molitve i slavoslovlja čitaju tajno. Od ogromnog je značaja i koristi, a bilo bi i mnogo interesantnije i umu i srcu hrišćanina, kada bi svi znali puni sadržaj Liturgije, sve molitve i hvale Bogu Svedržitelju i Spasitelju“.
O. Jovan je proživljavao svaku riječ; zato su i vozglasi njegovi bili – kao i sve ostalo – riječi koje nose oganj; zato ih je i izgovarao gromoglasno, sa odvažnošću i slavom[1].
 


 
NAPOMENE:

  1. Moramo da kažemo da savremeni redoslijed liturgije – kada odmah poslije slavnog njenog „zaglavlja“ „Blagosloveno Carstvo…“ počinju jektenije sa molbama – ne odgovara drevnom činu, koji je bio potpuniji i duhovno-uređeniji. Tada su se molbe proiznosile pred kraj bogosluženja. I sada se to može primijetiti: jektenije se u sadašnjoj liturgiji izgovaraju koncentrisano već poslije čitanja Svetog Pisma. Ali su ih rasporedili po cijeloj službi, da bi se unijela raznolikost. Crkva je znala da većina njenih čeda nije u stanju da svo vrijeme službe stoji na visini isključivo slave i blagodarenja, i da većina ne može čak da bude koncentrisana na osjećanjima pokajanja. Nama su poznatije naše potrebe – i zbog toga se Crkva, poslije uzleta slave odmah spušta ka našim nemoćima i postavlja na početku „najneophodnije molitve“.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *