NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

11. U CARSTVU SLAVE
 
Liturgija … Sveštenik kod oltara, t.j. kod Prijestola Božijeg, izgovara: „Blagosloveno Carstvo Otca i Sina i Svjatago Duha“. Ljudi odgovaraju : Amin, uistinu, neka bude tako!
Kakva su osjećanja ovladavala njegovom dušom? „Prije svega, – piše baćuška, – uopšte, u bogosluženju naše Crkve čuje se često i mnogokratno proslavljanje imena Svete Trojice u kratkim slavoslovljima, na početku i u toku svake službe: jer Triipostasnom Bogu našem pripada svaka slava, čast i poklonjenje; jer je On sve sazdao jednim Svojim htjenjem i Slovom Svojim, radi slave Imena Svog; i sva djela Njegova u svijetu i u carstvu blagodati dostojna su svake slave, svakog blagodarenja i blagogovenija razumnih ljudi. Zato što je Bog i u biću Svojem blagosloven, ili On jeste Bog slave neizrečene, jeste vječna nepristupna, životvorna strašna slava; zato što se u svim Njegovim djelima izrazila čudesna slava, veličanstvo i velikoljepota;… i zato što se na početku stvaranja svijeta pojavio veliki odstupnik i drski hulitelj na ime i slavu Božiju, koji kleveće neprestano Gospoda danju i noću, i koji je izmislio grijeh i bezakonje… grijeh, to smrtonosno i užasno dejstvo i pojava u svijetu duhovnom; grijeh, kojim se neprestano huli na vječno i slavno ime Božije. I uprkos tom đavolskom huljenju na ime Božije, sv. Crkva, koja sama po sebi predstavlja čudesno djelo slave Božije i prvog vjesnika slavnih djela Njegovih u stvaranju, promislu i iskupljenju, – neprestano dostojno i pravedno slavi Gospoda; da zagradi time bogohulna rđava usta đavola i nečasnih ljudi, koji neprestano hule, djelima i riječima, ime Božije. Eto zbog čega se često slavi ili proslavlja ime Božije, ili Carstvo Božanstvene Trojice. Amin! Slava Bogu! I mi moramo slaviti Boga neprestano, ne riječima samo, nego ponajviše – djelima blagim. Da svjatitsja imja Tvoje!“
Ali „u čemu se posebno javila Slava Presvete Trojice – Oca i Sina i Svetoga Duha? U čovjeku, sazdanom po obličju i podobiju Božijem, i u iskupljenju čovjeka ovaploćenjem Sina Božijeg. Još se ona javljala, i javlja se, izuzetno jarko, u svetim Božijim ljudima; ona se javlja i u svakom čovjeku: u promislu, zaštiti, milovanju, osveštanju, dugotrpljenju, i u različitim bezbrojnim čudesima, učinjenih Bogom za ljude… ili ljudima Božijim“.
Mnogo je ovdje misli… Moraš se duboko zamisliti… A najvažnije: Bog je – Bog Slave „po svojoj suštini“.
… Zatim, Liturgija je služba blagodarno-iskupiteljna – zato i jeste dostojno početi je sa proslavljanjem. I druge misli su pune značaja i pouke. I ti, svaki čovječe, počinji Liturgiju ne od molbe… Pričekaj: uspjećeš… Sada je, radi tvoje nemoći, Crkva prenijela molbe – jektenije ka početku službe. Ali, mada je prvi uzdah molitveni, prvi pogled u bogosluženju odaj Onome, Ko je već premnogo dao, i još će dati, i kod Kojeg ćeš ti sam upravo sada ponovo da se moliš.
A ispred toga malo se i zamisli: ko si ti zapravo? kakav si? Može biti – tada nećeš moliti, kao da si je već zaslužio? Može biti – kao carinik, ni slavosloviti nećeš imati snage? O. Jovan savjetuje da se nad time dobro zamislimo:
„Liturgija počinje riječima: „Blagosloveno Carstvo Otca i Sina i Svjatago Duha“. Kada ideš u hram, idi – kao da ideš u Carstvo Božije, i prije svega prinesi Bogu pokajanje o grijesima svojim, jer u Carstvo Božije neće ući ništa oskrnavljeno ili nečisto“ (uporedi Otkr. 21,27; Ef. 5,5).
Ali, sa druge strane, otvori srce i za radost.
„Blagosloveno Carstvo… Mi sačinjavamo blagodatno carstvo Božije, carstvo Isusa Hrista, carstvo nebesko, blaženo; u kojem mora carstvovati pravda, milost, svetost, mir, duhovna sloboda, – a takođe i vjera, nada i ljubav. Kako je uzvišen i kako prema gore privlači dušu vjernika početak Liturgije!“
I sam je baćuška, više od svih, bio ushićen – i to još od samog početka službe, kao vatra, iskrom zapaljena.
„Gledaj: kako se snishodljivo i strašno, divno i užasno približava prema nama Carstvo Božije! Blagosloveno carstvo… Čuj i počuj…! Na zemlji – Carstvo Božije… O, radosti, o, ushićenje, o, udivljenje! Kakvo je to carstvo? – Božije, Crkva Isusa Hrista“.
Na kraju, u riječi „carstvo“ o. Jovan vidi još i misao o upravnicima njegovim:
„Kroz Sveti Sinod“ (ili Višu Crkvenu Upravu) „od Samog Gospoda ishodi osveštanje na svu Rusiju: kroz izabiranje, narečenje i osveštanje episkopa, a kroz osveštanje njihovo – na sveštenoslužitelje i crkvenoslužitelje; sveštenodesjtvuju sve službe i tajanstva crkvena; vrši se duhovno usmjeravanje i briga o vjernicima, kao članova duhovnog, blagodatnog carstva Hristovog: blagosloveno carstvo!… i neprestano se blagovijesti slovo Božije… To jest, ukratko: svime u Crkvi upravlja, caruje Sam Bog u Trojici; sve je od Njega i Njime, i za Njega! I crkvene starješine – njegova su oruđa!“
Tako već sam prvi glas na Liturgiji, samo to „zaglavlje njeno pokazuje da će se to bogosluženje sastojati uglavnom u – slavoslovljenju Boga“.
Koliko misli kod baćuške samo o te dvije riječi – „Blagosloveno Carstvo!“ – kakvo bogatstvo duha! Uistinu je veliki Bogoslužitelj bio o. Jovan. Od samog početka Liturgije on je već bio nabijen, kao da je bio napunjen silom duhovnom: on je već letio u carstvu slave!
„Kročivši u hram, – govori on, – vi slušate (da, on je zaista čuo!) neprestano slavoslovlje i blagodarenje Bogu:
„Tebe slavu vozsilajem Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, ninje i prisno i vo vjeki vjekov“. Zaista, onima koji vjeruju u Hrista obećan je vječni život. I – vječni život im se i daje! Oni, počevši da slavoslove vječnoga Boga ovdje, na zemlji, proslavljaće Ga dostojno i pravedno i u beskonačnim vjekovima; zato što će smrt njihova značiti samo san, u kojem će duša biti živa, i poslije kojeg će ona vječno da slavi Isusa Hrista, skupa sa Ocem i Duhom Svetim, Koji je ubio našu smrt Svojom smrću. „Živa će biti duša moja i hvaliće Te, i sudovi Tvoji pomoći će mi“ završava ovaj izliv osjećanja baćuška riječima Cara (Ps. 119).
„Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu“ – to je „naše obavezno odavanje znaka poštovanja Boga u Trojici, slava Kojeg je neodvojiva svojina i svojstvo: jer On je Bog slave“.
„Slava Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu!“ „Gdje je slava ova? Prije svega – u nama: u stvaranju nas ljudi, u promislu o nama, a najviše – u iskupljenju: u neprestanom očišćenju grijeha naših i u odrješavanju grešnih čvorova; u osveštanju, upokojenju i okrjepljenju duša, smućenih i omlitavljenih neprestanim grijesima; u prosvjetljenju naših duša, neprestano pomračivanih grijesima; u iscjeljenju naših nemoći i bolesti; u blagodatnoj pomoći u djelima našim, u uređenju života naših. Dalje – u smirenoj čežnji bezbrojne množine sve tvari (materije) za poretkom koji je vladao do padanja u grijeh prvog čovjeka, i u njenom naslućivanju ponovnog svog preobraženja; u blagorastvorenju vazduha; u miru i spokojstvu naroda; u razobličavanju jeresi i raskola, i u njihovom posramljenju. Najviše se slava Božija otkriva u Svetoj Crkvi: u zastupništvu za vjernike Bogoblagodatne Bogorodice Marije i svetih ugodnika Božijih, u Božanstvenim Tajnama, u čudotvornim sv. ikonama i moštima, u bezbrojnim pojavama natprirodne sile, suda i milosti Božije u Crkvi Pravoslavnoj. Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin!“ Čime je počeo, time i završava slavoslovac Božiji proslavljanje Boga, sada ne u prirodi Njegovoj, nego u dejstvima Njegovim.
„Slaveći Svetu Trojicu u ovom životu, mi ćemo tim prije sa većom istinom u srcu i sa većim ushićenjem proslavljati Nju kada prestupimo granicu ovog kratkog i nemirnog života – kada uđemo u život budući, vječni…“ On je već ovdje vjerovao, da će biti tamo…
Ali, „slava Bogu, Koji nam je darovao opštenje sa Sobom“ i ovdje, na zemlji, – „u molitvi, slavoslovljenju i bladodarenju Njega!“ – tako je osjećao baćuška.
O istoj toj slavi Crkva govori u tzv. „vozglasima“, t.j. u završnim krajevima molitvi, konkretno – poslije svih jektenija.
„Čemu nas uči Sveta Crkva kratkim vozglasima, ili slavoslovljima, kao što su, naprimjer: „Jako Tvoja deržava i Tvoje jest carstvije i sila i slava!… Jako podobaet Tebi svaka slava, čest i poklonjenije… Jako Bog milosti, štedrot i čelovjekoljubija jesi… Jako blagoslovisja Imja Tvoje, i proslavisja carstvije Tvoje, Otca i Sina i Svjatago Duha, ninje i prisno, i vo vjeki vjekov![1]“ Oni nam donose visoke pomisli o beskonačnoj svemoći i veličini Božijoj, o beskonačnoj blagosti i milosti Božijoj, i o vječnom carstvu Božijem – da bismo se bez sumnji uzdali u Njegovu milost – i ovdje, i u vječnom životu; da bismo upotrebili sadašnji život kao sredstvo, kao poprište i mjesto bitke za sticanje nagrada od Boga u budućem životu“.
Čak i riječi „vo vjeki vjekov“ ne prolaze mimo njegove žive duše: one „znače da će Crkva, koja je nastala i traje u vremenu, služiti Njemu i u vječnosti“, t.j. slaviće Boga bez kraja.
Blagosloveno Carstvo Presvete Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha, ovdje je tek malo „odškrinuto“ za nas; ali ono se nikada neće završiti… za one, koji ga postanu dostojni…
A tako često pominjemo Lica Presvete Trojice – gotovo neprestano to čujemo – „da bi se približila imena Njena umovima i srcima vjernika“, da bi se sa njima srodila duša, da bi se ona uselila u najskriveniju dubinu našeg duha; da bi se ona učinila osnovom svega, – kako ono uistinu i jeste:
„U svakoj službi mnogokratno proslavljamo Oca i Sina i Svetoga Duha,… zato što od Svete Trojice proizađoše Alfa i Omega, t.j. sve; Svetom Trojicom mi živimo, krećemo se i postojimo; i Njom činimo sva dobra djela“, Njom smo učinjeni svetim i Njom su se proslavili svi sveti; Njom su izvršena sva velika i natprirodna djela u Crkvi,… sva velika djela u svijetu, samo stvaranje svijeta i ljudskog roda, i čudesni oporavak i obnovljenje čovjekovo kroz natprirodno ovaploćenje Sina Božijeg… I u takvom slavnom stanju o. Jovan je služio svu Liturgiju, postepeno rastući u duhu ushićenja, zajedno sa Crkvom.
On je bio njen glas i njen glasnik. Kada čitaš njegove opise službi, bivaš poražen upravo tim: kako je on mogao stalno da se drži na toj visini?! Divno djelo! Nama savršeno neizdrživo i iznad naših sila, za njega je bilo – prirodno… Uistinu, on se približio Anđelima podobnom stanju – neprekidnom slavljenju Boga… I zato ponovimo: i da nismo ništa znali o njegovim čudesima, o molitvama, o podvizima, vrlinama i dobrim djelima, a da smo znali samo za tu osobenost njegovog duha: blagodarenje, hvalu, slavoslovlje, odvažnost, radost, oduševljenje, ushićenje – morali bismo da kažemo: da, on je uistinu – ugodnik Božiji, on je – sveti čovjek!
To je, ukratko, bilo njegovo osnovno raspoloženje, dominatni ton. A njemu se prisajedinjuju i druga osjećanja.
„Službe crkvene, – piše on, – svojim hodom i sadržajem molitvi, čitanja i pjesama navode nas na duboku blagodarnost Bogu i na uzajamno opštenje i ljubav jednih prema drugim – ma ko ti drugi bili; na svijest o našim bezbrojnim sagrješenjima i na neprestano kajanje zbog njih“.
Znači, osim pohvale, on je preživljavao još i blagodarnost, ljubav, pokajanje. Treba dodati – i nadu: on se tvrdo nadao na milost Božiju. Već smo vidjeli kako je govorio o „nesumnjivoj nadi“. On je, više od svih nas, njom i živio. Njom je i činio čudesa. A o njoj i Crkva govori, još u prvom glasu molitve:
„Mirom gospodu pomolimsja, t.j. u mirnom raspoloženju duha. Taj prvi poziv sveštenoslužitelja, kao i pozdrav: „Mir vsem[2]“ govori onima koji stoje u hramu da je Crkva Hristova – carstvo mira“, t.j. spokojstva, tišine, počivanja u Duhu Božijem.
Ovo su raspoloženja, u kojima je dostojno držati se na Liturgiji: slava, blagodarenje, ljubav, pokajanje i nada. Upravo ova osjećanja se izražavaju u psalamima, koje Crkva upotrebljava na Litrugiji. Prvi od njih su takozvani „antifoni“, t.j. oni koji se naizmjenično pjevaju po stihovima na klirosu – uglavnom pohvalni: „Blagoslovi duše moja Gospoda!“ i „Hvali, duše moja Gospoda!“
Ali psalami neizostavno, odmah uz slavoslovlja i blagodarenja, sadrže i pokajnička osjećanja, i molitvene vapaje o pomilovanju, i nadu na milosrđe i pomoć Božiju.
„Zašto se na službama čitaju Davidovi psalami?“ – pita baćuška. „Zato, što su oni prevashodno rukovodstvo za molitvu i proslavljanje Boga; zato što su oni – proročanstva Svetog Duha i prekrasno nam pomažu da se ispunimo Duhom Svetim; zato što su oni potvrda istinitosti naše vjere, sadrže mnoga proročanstva o rodonačelniku naše vjere, Gospodu Isusu Hristu“. „Ono što je predskazano u Starom, obistinilo se u Novom Zavjetu… Odatle i antifoni. Duboka je premudrost hrišćanske vjere i bogosluženja! Duboka i nesporna istina!“ „Kao žile i kosti u tijelu, tako i psalami prolaze po svom bogosluženju, čine njegov temelj, povezuju… proročko sa apostolskim i svetootačkim“, t.j. sa novozavjetnim crkvenim stvaralaštvom. Ali postoji i jednostavniji, istorijski razlog:
„Bogosluženje judejske crkve bilo je oformljeno po ugledu na ono što je Bog pokazao na gori; i u našu crkvu je ušlo mnogo od starozavjetne crkve; zato što su i jedna i druga – ista Crkva“.
„Široka je bila upotreba psalama bogonadahnutih! Oni su… ušli u široku upotrebu prilikom bogosluženja kod svih hrišćanskih naroda, naročito – kod pravoslavnih hrišćana. Psalami bogoslove, proriču, proslavljaju i blagodare Boga, tješe vjerne duše, uče pokajanju, molitvi, trpljenju, velikodušnosti i odvažnosti, pravdi i svetinji, milosrđu, neozlobljavanju, krotkosti i smirenju, uzdanju u Boga“.
Tako „sve – po redu, istinito, premudro ide od početka svijeta pa do dan-danas. Sve se obistinilo, ili ima da se obistini. Čudesni domostroj![3] I sve ostalo će se obistiniti doslovce, vjerno proročanstvima: i vocarenje antihrista, i slavni drugi dolazak Hristov; kada dođe kraj vremenu, Anđeo će da izvjesti: izvršilo se. I nastaće kraj svemu!“
Eto zbog čega se „veoma često izriču psalami“ – „ustima mučenika, jerarha, prepodobnih, pa i samih apostola; čak – i ustima Samog Ipostasnog Slova – Gospoda Isusa Hrista“.
Odatle oni i na Liturgiji, na početku i „bukvalno kao neko pletivo – u cijelom toku – i na kraju Liturgije, Crkva ponovo, još jednom zove: „Blagoslovlju Gospoda na vsjakoe vremja. Vinu hvala vo usteh mojih!“ O Gospode pohvalitsja duša moja!“[4] (Ps. 34).
 


 
NAPOMENE:

  1. „Jer je Tvoja država i Tvoje je Carstvo i sila i slava! Jer pripada Tebi svaka slava, čast i poklonjenje… Jer Bog milosti, darežljivosti i čovjekoljublja jesi… Jer je blagosloveno ime Tvoje, sada i uvijek i u sve vijekove!“ (prim.prev.)
  2. „Mir svima!“ (prim.prev.)
  3. domostroj, domostrojiteljstvo – nama nepostižni način na koji Gospod ostvaruje Svoju Božanstvenu Promisao o sudbini i spasenju ljudi na zemlji. Najviše se to odnosi na ovaploćenje Gospodovo, stradanje, smrt i vaskrsenje Njegovo. (prim.prev.)
  4. „Blagosiljam Gospoda u svako doba. Hvala je Njegova uvijek u ustima mojim! Gospodom se hvali duša moja!“ (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *