NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

10. KRATKI SADRŽAJ LITURGIJE – PROSKOMIDIJA
 
Počinje služba.
Po ustaljenom gledištu, o. Jovan dijeli Liturgiju na tri dijela: proskomidiju, liturgiju oglašenih i liturgiju vjernih. O prvom on govori malo, a o „oglašenim“ još manje. Proskomidija je pripremni dio, i pri tome sveštenik je vrši tajno; a na liturgiji oglašenih on se već, kao slobodni sin Gospodov, sav odaje radosti ljubavi „vjernih“.
Šta je preživljavao o. Jovan, to u potpunosti zna samo Gospod Bog, i on sam. Njegov dnevnik predstavlja samo slabi odjek njegove snage, odsjaj dalekih munja i gromova, odbljesak njegovog plamenog gorenja. On sam govori da je poseban „sluh srca potreban prilikom slušanja Slova Božijeg i Božanstvene službe, naročito – Božanstvene Liturgije, i ljubomudreni um“. A pritom, svakome – svoje:
„Na molitvi svaki koji se moli ima lično svoju, živu misao, svoje toplo osjećanje“.
Ipak, osnovne misli i raspoloženja nameću se samim redoslijedom božanstvene službe. I zbog toga, moramo nepregnuti svu pažnju, da bismo se slili sa Crkvom u njenom „premudrom, prekrasnom, Božanstvenom stroju“ Bogosluženja.
„Uopšte, – govori o. Jovan, – svi obredi, sveštenodejstva i molitve na Liturgiji zahtijevaju pažnju i očišćenu misao, duh bodar i vjerom i ljubavlju razgoren: jer sve to sveštenosluženje jeste – Božija premudrost. U tako kratko vrijeme i u tako malom prostoru spominje se toliko veličanstvenih događaja, koji su se odigrali u raznim vremenima, na raznim mjestima! Tu svake sekunde moraš slijediti pogledom, sluhom, mišlju, srcem – za svakom rječju, dejstvom i obredom; da ti ništa ne promakne, da nešto ne propustiš zbog nepažnje; da bi se poučio, nadgradio. Da, Liturgija zahtijeva dušu ljubomudru, prethodno očišćenu, nevezanu životnim pristrasnostima i brigama, ona traži dušu ustremljenu prema gornjem! „Gore imajmo srca!“ Zašto ti, kada stojiš u vrijeme ove nebeske Božanstvene Liturgije, razmišljaš o tricama i kučinama? Zašto tvoju dušu zanima kako se ko dotjerao, glavu nakinđurio, zlatom ukrasio; zašto se i ovdje baviš životnim proračunima? Predostavi Bogu u to vrijeme dušu, ukrašenu cjelomudrenošću, krotkošću, smirenjem, milosrđem, bezstrašćem, ljubomudrošću! Eto ti odjeće! Eto zlata tvog, prijatnog Bogu!“
I sam on Mu se zacijelo odavao: od prvog momenta o. Jovan je stupao u direktno opštenje sa drugim svijetom. I odmah mu je tu obraćala na sebe pažnju jedna osobenost, koju mi, prosti bogomoljci, ne primjećujemo, zbog naviknutosti na nju, a i zbog površnosti naše molitve; njegovoj, pak, živoj duši ona je govorila:
„Zbog čega su naše službe sastavljene u formi dijaloga (razgovora, besjede)? Tu se krije – premudrost Božija… „Koji čita, neka razumije“ (Mt. 24,15). Sve molitve i pjesme u slavu Gospoda, Bogorodice, sv. Anđela i svetaca su u drugom licu: ti, vi – zato što na taj način formiraju uzajamnu besjedu jednog sa drugim, ili nekolikih lica sa Bogom, Bogomajkom, sv. Anđelom… sa sv. ugodnikom božijim ili sa mnogo njih; i neophodno pretpostavljaju da su oni tu, da prisustvuju sa nama, ili – u Bogu su i veoma su nam bliski. A to mora da nam govori… da moramo uvijek da se molimo, da slavoslovimo ili blagodarimo – sa vjerom (u prostoti srca) u njihovu blizinu, u blagost njihovu, u njihove blage namjere prema nama, skoroposlušnost, – sa čistim srcem, sa strahom Božijim, sa nadom i ljubavlju, sa srčanom pažnjom i usredsređenošću, sa iskrenim pokajanjem u našim bezbrojnim grijesima“. To „ti“ i „mi“ govori o neposrednoj prisutnosti meću nama Samog Spasitelja:
„Gospod je rekao: Gdje se dvoje ili troje okupe u ime Moje, tamo sam Ja među njima (Mt. 18,20). Znači, ako bi samo dvoje služilo jutarnju, dnevnu ili večernju službu, i kada nikoga više ne bi bilo – i tada bi nesumnjivo Gospod bio među njima, po nelažnom obećanju Njega Samog“.
Kada bi i samo sveštenik služio – kako ćemo to sada da uvidimo – opet on ne bi bio sam…
„Na sa-učestvovanje u služenju Liturgije pozivaju se na proskomidiji i u Liturgiji svi sveti, počev od Božije Majke. Sa sveštenikom u služenju sa-učestvuju svi sveci i svi Anđeli…“
Eto – on nikada nije sam! Međutim, proskomidiju sveštena lica obično vrše prije Liturgije i – samo naizgled – su tada sami. I zatvornici, koji mnogo godina vrše Liturgiju u fizičkoj samoći, nisu sami, nego u punoći crkvenoj: nevidljivo, sa njima su anđeli i sveci, a duhom oni stoje i sa onim za koga se mole. Takvi su bili Ep. Teofan Zatvornik, shijeromonah Partenije Kijevski, i drugi.
Pogledu o. Jovana odmah se otkrivala sva veličanstvenost predstojeće Liturgije. Za njega proskomidija nije bila tek prosta priprema za Liturgiju, nego zrno, iz kojeg će se poslije razviti sva služba:
„Proskomidija je kao neko zaglavlje, objavljivanje kratkog sadržaja Liturgije, sinopsis (skica), skraćeno izdanje svega“.
„Veličanstvo, svetost, životvornost, bezmjerno prostranstvo strašne Žrtve Hristove se otkriva već u prvom dijelu Liturgije – proskomidiji, u kojoj se priprema tvar za tajanstvo Evharistije – hljeb i vino, ili Agnjec Božiji, Koji se prisno kolje za grijehe cijelog svijeta i u blagodarnu Žrtvu za sve svete“.
„Sam Agnjec u vidu dijela hljeba vadi se i predlaže; iskupljeni Krvlju Njegovom, ljudi na proskomidiji se spominju u vidu dijelova hljeba koji se uzimaju iz prosfore, čime se pokazuje jedinstvo čovjekove prirode sa Božanstvenom, nesliveno sjedinjene u Isusu Hristu i u nama, pričesnicima Njegovim: „koji jede Moju Plot, i pije Moju Krv, u Meni prebiva, i Ja u njemu“ (Jn. 6,56). „Ko se drži Gospoda, jedan je duh sa Gospodom“ (1 Kor. 6,17)“.
O. Jovan već na početku nazire sva glavna blaga Evharistije, a naročito – glavno: blaženo opštenje, jedinstvo svih iskupljenih, cijele Crkve Hristove.
„Kada uzimaš čestice u čast Božije Majke i svetih, a poslije – živih i počivših“ – što se obično čini na proskomidiji (mada je u drevna vremena glavno mjesto za to bilo poslije presušestvljenja Svetih Darova) – „pamti: kakva je tijesna veza između Gospoda i svetih ljudi Njegovih, između Njega i onih koji pobožno žive na zemlji, kao i onih koji su umrli u vjeri i pobožnosti. Pamti, kakva je tijesna veza između nas i svetih, i svih ljudi počivših u Hristu; i svih zavoli, kao dijelove Hristovog tijela i dijelove svojeg tijela“.
O. Jovan zapovijeda „da se uzimaju čestice i izgovaraju imena neizostavno sa srčanom ljubavlju“.
Dalje on u svojim zabilješkama navodi, po redu, kako se uzimaju čestice za svete, za žive i mrtve… A poslije toga kliče, kao da se već svršilo – ili se nazire – iskupljenje i spasenje njihovo:
„Kakva je to velika žrtva Božija! Kako je ona bezmjerna, u prostoru i vremenu beskrajna! Koliko ih je ona iskupila, koliko je grijeha pokrila, koliko duša oživotvorila, obnovila, osvetila, utvrdila u borbi sa grijesima, sa iskušenjima, sa neprijateljima – plotskim i besplotnim! Koliko je duša obožila, onebesila, oblagouhala, obeskužila, obesmrtila, proslavila! Za koliku se bezbrojnu množinu duša koje žive na zemlji, i za već umrle ljude, ona prinosi, za umilostivljenje Gospoda Boga, u zastupništvo za pomilovanje i praštanje njima, ili za blaga djela, zdravlje i spasenje njihovo! Kakva bezmjerna sveobuhvatnost! Kako je bezmjerna ljubav koja se iskupiteljno rasprostranjuje na bezbrojnu množinu ljudi, živih i mrtvih, kako je ljekovita, prosvjetljujuća, obožujuća Čudesna Žrtva! Uistinu – Božanska Žrtva! A mi, jereji, tako smo posve plotougodljivi, lijeni, grešni, nečisti… „O, Care Nebeski!… Priđi, i useli se u nas, i očisti nas od svake rđe“, da bismo dostojno, čistim srcem, gornjim umom i duhom vršili tako veliko tajanstvo!“
Baćuška je već na proskomidiji živio liturgijskim osjećanjima. A mi se žurimo, skraćujemo vrijeme, mehanički uzimamo čestice iz prosfora; sami ne čitamo imena za pominjanje, nego poručujemo drugima, ne slušajući – o kome mi to uzimamo čestice. Zato je, naravno, nama i „dosadno“, zato i žurimo…
Međutim, uzimanje čestica za žive i mrtve – kako smo već vidjeli – o. Jovan, kao i sva Crkva, postavlja na uzvišenije, vrjednije, spasiteljnije, blagotvornije mjesto, čak i od molitava za njih. I pri tome – za obje strane blagotvornije, jer kroz Agnjeca Božijeg mi se sjedinjujemo sa onima koje pominjemo bolje suštinski, nego kroz naše molitve za njih.
„Moleći se,… a posebno dajući da se uzmu čestice za zdravlje i spasenje i upokojenje“, vi „uzajamno opštite na proskomidiji i liturgiji“ sa svima.
Isto to je zapovijedao i Optinski starac, sveti i mudri Makarije. Tako vjeruje i prosti narod: podati prosforu on pravilno smatra važnijim od hladnog spominjanja đakonovog na jekteniji; „izvaditi djelić“ – više vrijedi i od arhijerejske molitve, jer će ona u svoje vrijeme da se ulije u „Krv Jagnjetovu“ sa molitvom: „otmij, Gospodi, grjehi pominavšihsja zde Čestnoju Tvojeju Kroviju molitvami svjatih“[1]. Upravo ove molitve – Bogomajke i svetih – su vrijedne, zato se one i pominju; a sveti će da se pomole zato što oni, u obliku uzetih čestica, leže odmah uz pominjane žive i mrtve. Oni su – bliski, oni su svi – jedno… Ali, ipak, na početku nije o njima rečeno, nego „umij“ Sam, Gospode, „pomenute ovdje Časnom Tvojom Krvlju“.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Umij, Gospode, grijehe pomenutih ovdje Časnom Tvojom Krvlju molitvama svetih.“ (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *