NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

9. PREDVORJE NEBA
 
Pošto smo izložili osnovne poglede o. Jovana na Božanstvenu Liturgiju, pređimo redom na pojedinačna raspoloženja koja je on preživljavao u njoj, od samog ulaska u hram pa sve do izlaska poslije pričešća. Na taj način ćemo steći dovoljno punu predstavu o osjećanjima koja bismo i mi trebali vaspitavati u sebi. Na veliku našu žalost, o. Jovan nije poslije sebe ostavio podrobno i sistematsko objašnjenje cijele Liturgije, i samo je pojedinačnim zabilješkama opisivao svoja preživljavanja u njenim pojedinim momentima. Mi smo ih sakupili u jedno, i ovdje ih predstavljamo bogoljubljivom ljubitelju bogosluženja.
A počnimo prije svega od samog kročenja u hram… Neophodno je pripremiti se: jer i pred ulaskom u tuđu kuću mi se pripremamo, ogledamo se… A ovdje smo pred „Božijom kućom“.
Mi i u životu mislimo: šta i kome reći? A ovdje se besjeduje sa Samim Carem careva… I bogosluženja naša su izvanredno duboka, sve je ovdje puno smisla – od oblačenja i kađenja, do ushićenih slavoslovlja Presvetoj Trojici.
„Sveto Pismo, – govori o. Jovan, – kao i bogosluženje naše Pravoslavne Crkve, je dubina nesaglediva, neisljediva. Trebamo neprestano razmišljati o njima, udubljivati se, da bismo savršeno bili prožeti i jednim i drugim, da bi i jedno i drugo savršeno uticalo na sav naš život“.
Tu sve ima svoj duboki smisao.
„Divno duhovno bogatstvo je sadržano u našem bogosluženju, sudeći po bogoslužbenim knjigama, naročito po punom njegovom sastavu. Tu je sva duša čovjekova, sa svim svojim nemoćima, učinjenim grijesima, sa svim osjećanjima ljubavi, blagodarenja, udivljenja Sazdatelju, Promislitelju i Spasitelju svojemu, sa svim svojim nuždama“. I „Crkva u svom bogosluženju obraća pažnju vjernika na najnužnije, najživotnije predmete koje svaki čovjek treba stalno da ima na umu“. „Premudro je uređeno svo Bogosluženje naše Crkve, božanstveno!“
Počnimo pomno da pratimo sve po redu, od samog kročenja u hram.
„Kada ulazite u crkvu… vi ulazite u neki posebni svijet, koji nije nalik na onaj vidljivi… U običnom svijetu – vidimo i slušamo sve zemaljsko, prolazno, krhko, što podliježe truljenju, grešno… U hramu – vidimo i čujemo nebesko, neprolazno, vječno, sveto…“
„Hram je – predvorje neba i raja, i kao da je već samo nebo; jer u njemu je prijesto Božiji, služenje anđela, česti silazak na nas Svetog Duha… O, sa kakvim blagogovenijem bismo morali ulaziti i moliti se u njemu svi mi; naročito mi, koji se približavamo samom prijestolu Božijem, i koji vršimo i upotrebljavamo takve Tajne – sa kakvom plamenom dušom bismo morali da se molimo!“
„Dom Moj dom je molitve (Lk. 19, 46). Dolazeći u hram, mi kao da se uzdižemo na nebo, ostavljajući sve zemaljsko za sobom, – u krajnjoj liniji – tako bismo trebali da ulazimo“. Ovdje sve, od ikona do kandila i svešteničkih odora, „sve te navodi na blagogovenije i molitvu, sve ti govori da se nalaziš u – svetilištu Božijem, licem u lice sa Samim Bogom“.
„Kada ulazite u hram, vi vidite Likove Hrista Spasitelja, Presvete Bogorodice, Anđela i svetaca… Kako to mnogo i ubjedljivo govori umu i srcu hrišćanina!… Kako to oduševljava, dira i širi njegovo srce ljubavlju prema Bogu, i prema svetima, i prema svim ljudima! Kako to ljudski duh uzdiže put visina! Kako se tu ne moliti, prostranim srcem, za svih, kada okom vjere vidiš kako se za nas mole – svi sveti, zajedno sa Bogorodicom: „Djeva dnjes predstojit u cerkvi i s liki svjatih nevidimo za nji molitsja Bogu“ (kondak Pokrovu).
„Kročivši u hram predvječnog i kraja nemavšeg Tvorca sve tvari, vi kao da prestupate prag vremena i slušate neprestano pohvalu Vječnom i ugodnicima Njegovim koji su udostojeni vječnog života; i time se učite da se ne privezujete za sve što je privremeno, prolazno, što iščezava“.
„Kada stojiš u hramu, sav budi kao da si na nebu, sa Bogom; jer u hramu je sve – nebesko… Tu je opšta molitva ni o čemu drugom, do o – spasenju duša, o praštanju grijeha, o uspjesima u vrlinama i dobrim djelima, o darivanju besmrtnosti dušama našim, tu je – molitva za svih. Kada ulazimo u hram i stojimo u njemu, svaka briga o običnim životnim stvarima mora se odložiti na stranu“.
„Pristupaš, hrišćanine, u hram k Samom Istočniku života: pristupaj zato sa vjerom, smirenjem, iskrenim srcem, sa strahom“.
Ali sa druge strane, govori baćuška, „kada objašnjavaju bogosluženje,… često ispuštaju iz vida prije svega to, da pokažu osnov na kojem počiva… veza ljudi sa Bogom: ta je veza lik Božiji, po kojem je čovjek – svoj sa Bogom; on je Njegov rođeni, bliski drug, t.j. on pravedno živi. Na toj osnovi se bazira svo bogosluženje, sva tajanstva“.
„Mi smo po prirodi „domaći Bogu“ (Ef. 2,19), pošto smo sazdani „po obrazu i podobiju“, a sada i iskupljeni, i vazneseni u Hristu na prijesto Trojice, mi nemamo nikoga bližeg i rođenijeg od Gospoda Boga… Kroz bogosluženje mi stupamo u tijesni savez sa Bogom, prisvajamo se Njemu“.
„Pamti, ti si sam – Crkva Boga živoga, hram Njegov, dio tijela Njegovog, sin ili kćer Njegova, ovca Njegova, plot i kost Njegova, rođenje Njegovo – Loza istinita, Gospoda Isusa Hristosa Njegov obraz i podobije. Sam je hrišćanin – hram Svetog Duha, i on mora ići u hram Božiji, radi osveštanja, prosvjetljenja, utješenja i obnovljenja“.
„O, kako je visoko, veliko, važno u nama ono što je po obličju Božijem, – t.j. duša naša, radi koje se Bog-Slovo ovaplotio i očovječio, živio, učio, činio čudesa, patio, umro, vaskrsnuo; radi koje je – sav vidljivi svijet; za koju je osnovana na zemlji Crkva… Šta je Tvorac mogao da da onom što ga je stvorio više od toga – što mu je dao stvorivši ga po Svom obličju, učinivši ga „bogom po pričešću“ sa Sobom?!“. „Neka ti najdraže bude, o, čovječe, draže od svega na svijetu, ono što je u tebi po obličju Božijem; ne budi rob truleži grijeha, nego budi na zemlji nebeski… Do trećeg neba je bio vaznesen Apostol Pavle. Kakva čast za čovjekovo biće! Kakvo je uvjerenje za ljude u istini Jevanđeoskoj! Kakve nade! Bože moj! A mi se, hrišćani, još uvijek priljepljujemo za zemlju?!!… O gornjem mudrujte! Gore su – srca!“ „Po cijeni koju je za tebe na krstu Iskupitelj tvoj prinio Ocu Nebeskom, zaključi: koliko si Mu ti drag!“.
„Zato, kada ideš da se moliš Bogu, poznaj, da ti je On blizu, „u ustima tvojim i u srcu tvom“ (Rim. 10,8), da te voli, kao Svoje čedo, i da te neprestano blagotvori, da te živi, čisti, osvešteva, prosvjetljuje, mirotvori, okrjepljuje, tješi, hrani, pomaže ti. I, sa krajnjom ljubavlju, prizivaj Ga, i proslavljaj Ga; jer to je – dug tvoj, život tvoj, sila tvoja, slava tvoja“.
„Gospod Isus Hristos, Majka Božija sa svim Anđelima, svetima i svim ugodnicima Božijim – uvijek su veoma, veoma bliski vjernicima i iskreno pobožnim ljudima, uvijek su blage volje prema njima, uzimaju najtjesnije učešće u njihovom životu. Samo kada bismo mi bili iskreno predani njima“.
I ako „đavo u vrijeme molitve bude sakrivao u mrak i udaljavao od srčanih očiju tvojih živi lik Vladičice, Anđela, ili svetih, tada učini napor – ma šta da te to koštalo – da ih postaviš uživo pred srčane oči tvoje“.
„Pamti! kakvog si nebeskog, svetog društva ti član, kao dio Crkve Hristove! Pamti to, i znaj. Kakva svetost, kakvo savršenstvo se od tebe zahtijeva, od tebe koji si dio istog tog, na zemlji tijela Hristovog!“
Na kraju, idući na molitvu, „treba uvijek imati sljedeće uvjerenje o Bogu, Božijoj Majci, Anđelima i svetima: oni me slušaju; možda On i ispuni pravednu želju moju, i ispuniće, ako budem usrdno molio, nimalo ne sumnjajući – ispuniće, kako Njemu bude ugodno“.
Tako treba ulaziti u hram.
„Ali, navika i nepažnja, ili nedovoljno razmišljanje o tome što se proglašava i čita u hramu, učinili su da misao o vječnosti iščezava iz našeg uma i srca, ili posjećuje dušu letimice, usput“.
Zbog toga, „blaženi su svi koji iskreno ulaze u crkvu i mole se… Sa njima je Bog, oni neće biti „lišeni velikog blaga“ (Ps. 34), kako Crkva izriče želje kada se oprašta sa vjernicima kada izlaze iz hrama“.
„Teško onima koji napuštaju skupove crkvene: sa njima je đavo koji ih je žive ulovio u volju svoju “ (2 Tim. 2,26).
„Postoji li na zemlji mjesto uzvišenije, svetije, blagotvornije – od hrama Božijeg? – Ne postoji!“ „Šta je časnije i šta zaslužuje većeg poštovanja – od hrama Božijeg? – Ništa!“
Ako svedemo ove misli na osnovne, dobijamo da onaj koji ulazi u hram mora u sebi, u svojoj duši da spoji dva raspoloženja: smirenje grešnika i radost zbog blizine Boga…
Obično, dobrog vjernika nešto prosto vuče ka službi, i on dolazi prije početka… Pa još i prije zvona… Ovdje mu je tiho…
Ali evo, dolazi i baćuška u hram… I počinje da čita „ulazne molitve“. To su – kratke molitve: Caru nebesni, Gospodi pomiluj, Svjati Bože, Presvjataja Trojice, Oče naš, i druge, pokajane: Pomiluj nas Gospodi… Gospodi pomiluj nas… Miloserdija dvjeri, i tropari: Spasitelju, Božijoj Majci i svetomu hrama.
„Zbog čega sveštenik čini ove „ulazne molitve pred Liturgijom“? – U znak smirenja pred pravdom Božijom, kao grešnik, nedostojan ulaska u hram Božiji i stojanja kod prijestola Božijeg“. „Pristupajući molitvi, … treba prije svega biti svjestan svoje grešnosti, nečistoće, svoje nedostojnosti, i sa blagogovenijem prizivati ime Gospodnje, prečasno i veličanstveno… jer su mrska usta naša, nečisto je srce naše, duša nam je oskrnavljena bezbrojnim grijesima“. Ulazne molitve „moraju da nas podsjete, – govori baćuška, – da smo mi, ljudi – bića pavša, grešna, osuđena, dostojna svake kazne i muke; i samo vjerom u Sina Božijeg, Koji je za nas postradao i umro, mi se izbavljamo od osude na pakao… obrećemo mir sa Bogom i dostup ka Ocu Nebeskom, usinovljenje i pravo na naslijeđe vječnog života i vječne radosti“.
Ali, sa druge strane, govori on, „moramo uvijek blagodariti Boga za to što je On nama dao“, za to „pravo da sebe nazivamo čedima Božijim, i što možemo da pristupamo ka Njemu sa molitvama, molbama i blagodarenjima, i da se radujemo takvoj milosti Božijoj prema nama; i sa svagdašnjom spremnošću, rado, sa odvažnošću i blagogovenijem da možemo da pristupamo ka Njemu, a po Njemu – ka Bogorodici, ka sv. Anđelima, i svetim ugodnicima Božijim. Velika je čast ukazana našoj prolaznoj prirodi ljudskoj, kada može da besjeduje sa Bićem besmrtnim, sa Bićem Koje nema početka, sa Bićem sveblagim i svedovoljnim. A u svemu tome – kako nerado mnogi, mnogi pristupaju k Njemu! Kako lijeno, hladno, nebrižljivo, rasijano; a mnogi i sasvim ne pristupaju, i žive nalik na skotove besmislene! Gospode, nauči nas da Ti se molimo, uvijek da Ti pristupamo sa radošću i pravotom srca i misli! Sinovi čovječiji… su se rastrčkarali unaokolo, od Boga udaljili, podivljali!“
A što se tiče njega samog, kod njega su preovladavale – velika želja da pristupi, odvažnost i – radost. On je, zajedno sa Carem Davidom, mogao da kaže: „Koliko su omiljene naseobine Tvoje, Gospode! Želi i da skonča duša moja“, stremeći ka oltaru „Gospoda sila“! „Bolje jedan dan ispred vrata doma Tvojega, nego hiljadu izvan hrama! Bolje mi je da budem „primeten“ (kao đubre u ugao) u domu Boga Mojega, nego da raskošno živim u naseljima grešničkim…“ A sada ćemo vidjeti da je on snagu dobijao već kada je ulazio u oltar. Cjelivao je sa ljubavlju prijesto, pozdravljao se sa prisutnim kod oltara, i počinjao da se oblači… Šta je u tim trenucima osjećao?… Ne – skrušenost, nego – pobjedu:
„Oblačenje znači novu odjeću hrišćanina, u koju se on obukao poslije krštenja, odjeću pravde: blješteće, lijepo, dragocjeno, izuzetno – ne kao u svijetu. Jer, samo u hramu se oblače u zlatne i srebrne brokate! I sama riječ slavljenička: „oblačenje“, a ne odijevanje je… znak buduće slave vječne, Božanstvene!“
Ali i to je malo:
„Stupajući na služenje Bogu i oblačeći se u oruđa Božija (sveštene odežde), ja kroz to objavljujem rat đavolu, neprijatelju Božijem, koji misli da oblasti zemlje, vazduha i vode jesu njegove oblasti, a ne Božije, i koji mi podapinje kada izgovaram riječi molitve, pohvale i blagodarenja Bogu. Ali neka pobijedi svelukavog i svezlobnog đavola beskonačna blagost i pravda Božija! I neka zaštiti mene nemoćnog i grešnog od smicalica njegovih, od nasilništva njegovog, od zabuna i tjeskobe njegove!“
„Bez Boga ja sam – obično ništavilo, i još gore – svako zlo“; ali on je mogao da kaže, zajedno sa Apostolom: „Sve mogu u Isusu Hristu, Koji mi moć daje“ (Fil. 4,13).
„Budi zato hrabar, odlučan i rad na svako dobro… Sve je moguće onome koji vjeruje“ (Mk. 9,23).
To nisu riječi oslabjelog duhom grešnika, nego odvažnost sa-nasljednika Hristovog. On je i ka Liturgiji pristupao sa odvažnom radošću.
 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *