NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

8. TAJNA PREMUDROSTI
 
Na kakvu nas visinu vjere, odvažnosti i nade poziva veliki služitelj Liturgije! A nama, odviknutim od takog osjećanja „neizmjerne“ i „svedejstvene“ sile njene, naviknutim da previše „prosto“ i sa malo života gledamo čak i na to, uistinu „najveličanstvenije i najuzvišenije i najsvesilnije tajanstvo“, sve nam se to čini neshvatljivo, teško prihvatljivo. Da, čovjeku od zemlje postalo je prirodno da sumnja ili bar da se ne snalazi u stvarima natprirodnim. Odgovor na to ćemo naći u ovoj glavi. Čak je i o. Jovan, po ličnom iskustvu, poznavao takvu zbunjenost. A kako i da ne zna? Što se više nečim zanimaš, to o tome više i bolje znaš: a o. Jovan je uistinu živio Liturgijom. Zato je on u sebi preživljavao sva pitanja koja se nje tiču. Čak i dublje od drugih. Sveštenoslužitelji po iskustvu znaju da oni moraju da osmišljaju i traže tvrde odgovore na takva pitanja uma, kakva ljudima iz svijeta prosto nikada ne padaju na pamet. A odgovor se, međutim, po svaku cijenu, mora naći; istina mora da bude tvrda, jer je ona za nas previše draga! – „Kod ljudi, – govori baćuška iz iskustva, – koji nastoje da žive duhovnim životom, vodi se najprefinjeniji i najteži rat protiv pomisli, svako magnovenje života je – rat duhovni; treba svakog trenutka… opažati pomisli koje u dušu utiču po navođenju đavolovom, i odbijati ih“.
Moraju se naći odgovori na sve iskušavajuće misli, da bi se, ne samo sa mirom, nego i sa odvažnom vjerom i tvrdom nadom vršilo veliko sveštenosluženje. I o. Jovan je poznavao sumnje, ali je on umio na njih i da odgovara, i umio je to vješto: tim prije je to za nas važnije – sa boljim osnovama, autoritetnije, da nas bolje umiri.
„Često nam, – piše on, – lukava i slijepa plot, ili u našoj grešnoj ploti odomaćivši se knjaz vijeka ovoga, šapuću da su u Tajnama samo hljeb i vino, a ne Sami Tijelo i Krv Gospodnji; i lukavim svjedocima šalje za to čula vida, ukusa i opipa“.
„Dim adski svim silama nastoji da nam zatamni i stijesni dušu čak i onda, kad pred nama leži sveta i strašna žrtva, kad je se pričešćujemo i – uopšte, pri vršenju svih tajanstava. Što je važnije sveštenodejstvo, to jače i bjesnije napada vrag!“
„Vrag ti pravi smicalice čak i kod same Čaše i dovodi te u pometnju raznim pomislima. I neće ti se, ali moraš da se boriš. I hoće ti se da dugo, dugo opočineš sa Gospodom, ama vragovi ne daju“.
Tako, prvi uzrok sumnji o. Jovan vidi – u klevetniku đavolu, a tek drugi – u našoj grešnoj plotskoj duši, koja je zbog strasti izgubila sposobnost da jasno sozercava duhovne stvari.
„Dok god u nama budu djelovale strasti, dok god stari čovjek u nama bude živ i dok god on ne umre – sve do tada ćemo morati mnogo da patimo od različitih iskušenja, od borbe starog čovjeka sa novim“.
To se, uopšte, odnosi na sve predmete vjere.
„To, što vjeru svoju pravoslavnu i tajanstva njena hrišćani nekada ne mogu da prime u sebe – to samo pokazuje da su umovi i srca ljudi nečisti i strasni, te ne mogu da podnesu čistoću i svjetlost vjere pravoslavne, – kao što bolesne oči ne mogu da podnesu svjetlost sunčevu. Ovo blago nebesko u sebe mogu primiti samo ljudi koji su odriješili um i osjećanja svoja od pristrasnosti životnih“.
Ova moralna iskvarenost naše prirode za o. Jovana predstavlja pravu nakaz.
„Naiđeš kod nekih ljudi na potpuno unakažena srca! Pri vršenju tajanstava, oni dišu nevjerjem, bezosjećajnošću, moralnom nemoću, pate smijehom ili odsutnošću i srcem zloduhovskim!“
Treći razlog baćuška vidi u nezakonitom, te zbog toga i nelogičnom, bezumnom pokušaju uma da pronikne u natprirodni svijet, da umom koji je od zemlje shvati – nebeske tajne, rasuđivanjem svojim da shvati – čudo, u pokušaju čovjekovom da obuhvati – Božanstveno. Prolazeći svim ovim putevima, baćuška odgovara na nedoumice i sumnje, pribjegavajući ponekad pomoćnom sredstvu – analogijama.
1. A prije svega, savršeno mudro, logično, filosofski ispravno, on zaustavlja nezakonite pokušaje uma, koji nema ni sposobnosti ni prava da postigne nepostižno: tajna je – tajna.
„Prebivaj u blagogoveniju, – govori on, – svim silama duše pred svim Tajanstvima! I govori u sebi o svakom Tajanstvu pred njegovim vršenjem ili pred pričešćem na Liturgiji: to je – Tajna Božija! Ja sam samo nedostojni izvršilac ili učesnik njen. Jer, gordi razum naš i u Tajnu Božiju hoće da zaviri i tu nešto hoće da istražuje. A pošto ne može da je istraži – on je odbacuje, kao neodgovarajuću mjeri njegovoj ništavnoj!“
Konkretno, u odnosu prema tajanstvu Evharistije, on uvijek i savršeno jasno vidi da je ono čudo nad čudima, veće, čak, i od „stvaranja svijeta“; i zbot toga umu ovdje ostaje samo da se smiri, da sve prihvati vjerom. A odbacivati tajnu je nerazumno, čak i bezumno, jer čudo je – iznad prirodnih zakona, iznad uma.
„Liturgija je – najveličanstvenije čudo… neprestano čudo: sa radošću i strahom… treba uvijek prisustvovati pri vršenju njenom“.
„To, što se vrši za vrijeme Liturgije, poražava svojom veličanstvenošću“ ne samo čovjeka, nego i „sve umove anđeoske: t.j. presušestvljenje hljeba i vina u istinito Tijelo i Krv Samog Gospoda i pričešće Njima vjernika. A mi, za koje se to Tajanstvo izvršava, često bivamo ravnodušni…“
„Primite, jedite… pijte od nje svi… ko može da postigne veličinu tog blagog djela koje nam Gospod podaje u tajanstvu Evharistije ili pričešća? Zaista – niko, čak ni um anđeoski: jer blago djelo ovo je – bezgranično i neobuhvatno, kao što je to i Sam Bog, Njegova blagost, premudrost i svemoćnost“. Čudo je čudo, t.j. divna i umu nepostižna pojava.
2. Ali, ipak, zašto se ona može i mora prihvatati kao istinit i nesumnjiv događaj?
Za odgovor na to pitanje o. Jovan daje mnogo osnova:
a) Kao čovjek duboke i svjesne vjere, on nas prije svega upućuje ka istini o svemogućoj vlasti i sili Gospoda Isusa Hrista, naročito poslije Njegovog proslavljanja kroz vaskrsenje i vaznesenje: Šta je On blagoizvolio da izrekne, to je silan On i da ostvari. Kod Boga je riječ – djelo. „Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji“ rekao je pred vaznesenjem On Sam učenicima, a kroz njih i cijelom svijetu (Mt. 28, 18). Tom vlašću, – govori baćuška, – Gospod postavlja pastire Crkve,… vrši sva tajanstva,… pretvara hljeb i vino u Tijelo i Krv Svoju Duhom Svetim“.
Već smo vidjeli da je on često govorio da Liturgiju lično vrši Sam Spasitelj kroz sveštenike, ili Bog Duh Sveti – kroz nas. A Bog sve može. I zbog toga vjernik ne vidi nikakvih prepreka i za ovo Njegovo Božanstveno dejstvo: kako je rečeno, tako i jeste.
„Za vjernika ništa nije nemoguće… “
„Reče i bi“: sav svijet, sve. „Neće iznemognuti u Boga svaki glagol“, rekao je Arhanđel Djevi. Uistinu je tako!
I o. Jovan se okreće tom predivnom primjeru, da bi nam olakšao i utvrdio prihvatanje tajne presušestvljenja.
„Tijelo i Krv Hristovi prelažu se Duhom Svetim iz hljeba i vina; kao što je i u utrobi Djeve Prečiste ono stvoreno od krvi Njene“.
I zaista, ovaploćenje Boga u utrobi Djeve ne samo da nije manje čudo od presušestvljenja Svetih Darova, nego je i veće. A ako je neko kao nesumnjivu istinu prihvatio prvo, njemu je još lakše da prihvati i drugo. I jedno i drugo jeste čudo, i jedno i drugo je čovjeku nepostižno. I u jednom i u drugom u tjelesnom je Božanstvo. I u jednom i u drugom dejstvuje Jedan te Isti svemogući Duh Sveti.
„Šta je udivljujuće u tome, što Sam Bog – Slovo, Tvorac svega vidljivog i nevidljivog, pretvara, presušestvljuje hljeb i vino u prečisto Tijelo i u prečistu Krv Svoju? U tom hljebu i vinu ovaploćuje se Sin Božiji ne ponovo, zato što se On jednom već ovaplotio,… nego se ovaploćuje istim onim tijelom koje se ovaplotilo onomad; nalik na to, kako je umnožio On pet hljebova i sa tih pet hljebova nahranio nekoliko hiljada“.
A ako je Bogu sve moguće, onda sve sumnje treba tjerati od sebe, kao đavolsko iskušenje naše prave vjere, kao pobunu protiv istine!
„Kada đavo bude pokušavao da te smuti nevjerjem u Tajne, govoreći: to je nemoguće – da hljeb i vino postanu tijelo i krv Hristovi – reci mu: „Da! Za tebe i za mene je to nemoguće, istinu ti govoriš. Ali za Boga nije nemoguće: „Sve je moguće Bogu“ (Mk. 10, 27). Sama misao kod Boga je djelo; riječ je kod Boga – djelo. „Reče i postade“ (Ps. 33, 9), govori, i tako biva. Kratko i jasno!… Neće li to noge da se izvrnu naopačke i da uče – teško je i izgovoriti! – Zižditelja svih?!“
„I mi ne dozvoljavamo da slušamo njegove (đavolove) klevete, i rasuđujemo ovako: Tebi je, Gospode, sve moguće!
I baćuški je očigledna ova čudesna svemoć u svakom djelu, čak i u stvaranju takozvanog prirodnog svijeta:
„Ti stvaraš plot ljudima, životinjama, ribama, pticama, insektima, svoj tvari“.
„Duh Sveti nas stvara u utrobi majke naše, i to je takođe stalno čudo“.
A ako je tako – to „za Sebe li Ti, koji svuda Jesi i sve ispunjavaš, nisi u stanju da stvoriš plot? Koji vajar, vajajući za druge, nije u stanju da vaja za sebe? I ne samo to, Ti pretvaraš mrtvu tvar u živo biće: npr. štap Mojsijev u zmiju. I nema za Tebe ništa nemogućeg!…“
b) U pomoć za usvajanje Tajni vjerom, o. Jovan se poziva na veliki broj tajni i u svijetu prirodnom, koje ipak ne odbacujemo, nego prihvatamo.
„Mnogo je u prirodi tajni koje ne može postići moj razum čak ni u stvarima materijalnim, a ipak te stvari postoje, zajedno sa svojim tajnama“.
„Zašto da idem daleko i tražim tragove Tvoje blagosti, Tvoje premudrosti, Tvoje svemoći? Ah, tragovi su tako javno vidljivi u meni! Ja, ja – ja sam čudo! Ja sam cijeli svijet u malom!“
„Tako je i u ovom tajanstvu sve za mene tajna… ali tajne Tijela i Krvi zaista realno postoje, mada ja to i ne mogu razumjeti. Tvorac moj ima mnogo tajni; ja sam sam za sebe tajna kao djelo ruku Njegovih!“
A ako je nepostižno zemaljsko, tim prije ne zapitkuj o stvarima nebeskim; ako ne razumiješ bitija prirodnog, ne postavljaj pitanja – kako? na koji način? – o bitiju natprirodnom: to je bezumno.
„Kada se radi o tajnama Božijim, ne pitaj se u sebi: kako to biva? Ti ne znaš kako je Bog stvorio svijet ni iz čega“; tim prije „ne možeš, pa i ne trebaš da znaš kako nešto Bog čini tajno. Tajna Božija tajnom za tebe treba i da ostane; zato što ti – nisi Bog, i ne možeš da znaš sve što je beskonačno-premudrom, svemogućem Bogu izvjesno. Ti si – djelo ruku Njegovih, tvar ništavna!“
„Ti ne razumiješ način na koji se Gospod useljava u životvorne Tajne. To je – tajna. Ista takva tajna, kakav je i način na koji je useljen u tvoje tijelo duh besmrtni“.
v) Ali kada o. Jovan bogoslovskim umom želi da približi ili potkrijepi nesumnjivost istine tog čuda nad čudima, on se zaustavlja na drugoj istini: Bog je uistinu Onaj Koji Jeste, Koji svuda postoji, sve ispunjava i može, dakle, biti i u tajnama.
„Po savršenoj prostoti Svojoj, On se Sav nalazi svuda, svuda postoji i sve ispunjava: „ne ispunjavam li Ja nebo i zemlju?“ (Jer. 23, 24)“.
„Nepostižno je – kako se Duh Gospoda našeg Isusa Hrista sjedinjuje sa hljebom i vinom, pretvarajući ih u Tijelo i Krv. To se dijelom objašnjava (samo „dijelom“) time što je svuda – svemogući, stvaralački duh Gospoda… i svuda On može čak i „iz ne bitija pozivati u bitije“ (Rim. 4,17); tim prije iz onog što već postoji može učiniti nešto drugo, što već postoji“.
Zbog toga, „da bi se sa vjerom i bez sumnji pričestio životvornih Tajni, i da bi pobijedio sve podvale vražije – imaj stalno na umu da iz Čaše ove primaš Onoga Koji oduvijek Jeste, t.j. Jedinog Sušteg. Kada u svojim mislima i srcu budeš imao takvo raspoloženje, od primanja u sebe sv. tajni ti ćeš se uspokojiti, razveseliti, i oživotvorićeš se, srcem ćeš poznati da u tebi istinito i suštestveno prebiva Gospod i da ti – prebivaš u Gospodu. Iz iskustva ti to govorim!“
g) Konkretno, o. Jovan je pridavao najveću, svemoguću snagu samim riječima koje se izgovaraju pri vršenju tajanstva, jer je Slovom sve stvoreno, sav svijet, svako bitije.
„Da li je moguće sumnjati u ono, u postojanje čega nas uvjerava svo naše proživljeno iskustvo, vidljivi i nevidljivi svijet! U čemu se sastoji tajna bitija svih tvari?“
Ona se sastoji „U Slovu Tvorca: Reče, i bi!“
„Sve je – od Slova…, ni od čega drugog“.
„Zar isti Gospod ne dejstvuje kroz nas, sveštenike, i u nama? tu je Sam Gospod… Izvršilac svega: On „je Onaj Koji prinosi Žrtvu, i Žrtva Koja se prinosi“. Sveštenik samo govori riječi, pruža ruku, a Gospod Sam sve pretvara“.
Odakle takva snaga u riječima?…
„Slovo Božije, – govori o. Jovan, – to je isto što i Sam Bog. Zato nesumnjivo vjeruj svakoj riječi Gospodnjoj. Riječ Gospoda je – djelo“. I, „svaka riječ Svetog Pisma, svaka riječ Božanstvene Liturgije, svaka riječ svešteno-tajnih molitvi i molitvenika ima u sebi njoj odgovarajuću silu, poput znamenja sile časnog i životvornog Krsta. Tajna blagodat svojstvena je svakoj crkvenoj riječi, zato što u njoj prebiva ipostasno, ovaploćeno Slovo Božije, Koje je Glava Crkve“.
Zbog toga o. Jovan daje veoma prost i mudar savjet onima koje počne da mori sumnja:
„Kada u vrijeme usne molitve đavo bude potkivao riječi kišom perfidnih pomisli, govori sebi: vladičanstvo Spasitelja je u svakoj riječi i zvuku“.
„Ne obraćaj pažnju na pomračenja, oganj i tjeskobu vražiju u vrijeme čitanja molitve, i tvrdo se svojim srcem položi na same riječi molitve, sa uvjerenošću da su u njima sakrivena blaga Duha Svetoga“.
Primjeri takvog dejstva božanstvenih riječi su bezbrojni, – od stvaranja svijeta, do mnogobrojnih čudesa.
„Pokazan ti je primjer i u Svetom Pismu, kako je sve počelo Slovom Božijim u djeliću trenutka, a zatim: vode se pretvaraju, po glasu Mojsijevom, u krv, zemlja u roj mušica, žezlo u zmiju, svjetlost u opipljivu tamu… Dođi i uvidjećeš!“ To su sve činjenice. To je sve bilo.
d) I danas se dešavaju čuda.
Svjedok tome je samo proživljeno iskustvo, sama stvarnost, opipljivi plodovi dejstva sv. Tajni. O njima ćemo govoriti i dalje, ovdje ćemo ih samo ukratko spomenuti, u svjetlu ubjeđenja u istinitost svetih tajni.
I o. Jovan je bezbroj puta na sebi iskusio svu istinu i silu Tajni Tijela i Krvi. To je za njega bilo ubjedljivije od svih rasuđivanja i dokazivanja – što je i razumljivo: uvijek je lično iskustvo, sopstveno preživljavanje uvjerljivije od „znanja“, ili, još bolje: u osnovi svakog znanja prije svega leži upravo neposredna očiglednost, kada se ne traže nikakva rasuđivanja, kada istina samu sebe opravdava.
„Da je Gospod sa nama, očigledni dokaz za to su Njegove Božanstvene, životvorne Tajne. Tu On nama daje da Ga dodirnemo, da Ga osjetimo; da položimo naša srca na prigvoždene rane Njegove, da uronimo prste naše u rebro Njegovo“.
I to se preživljavanje ponavlja mnogokratno, dok se čovjek savršeno nesumnjivo ne ubijedi u istinu. Zato Gospod ponekad kao da sakriva svu punoću istine, svu njenu snagu – da bismo je mi ponovo tražili, još jače, i da bismo se ubjeđivali još očiglednije u njenu objektivnost, u neospornu stvarnost i istinitost nje same po sebi, u njenu nezavisnost od nas. To je i baćuška opažao.
„U običnim čovjekovim spoznajama – dobro uznaš jednom neki predmet, i često ga na cijeli život znaš dobro, bez pomračenog znanja o njemu. A u vjeri nije tako: jednom spoznaš, osjetiš, dotakneš, i misliš – uvijek će biti tako jasan, opipljiv, omiljen predmet vjere za dušu tvoju. Ali ne: hiljadu puta će on za tebe da potamni, udaljiće se, i desiće se kao da za tebe on iščezava; ono šta si volio prije, čime si disao i živio – prema tome jednoga dana možeš da osjetiš savršenu ravnodušnost. I moraćeš uvijek sa uzdasima i suzama da krčiš sebi put, da bi ga uvidio, uhvatio i obujmio srcem. To je – od grijeha“.
Ta neosjećajnost, ravnodušnost i pomračenje naročito proističe od gordosti i neraskajanosti.
„Neosjećanje srcem istine u riječima molitve proishodi od srčanog nevjerja i neosjećanja svoje grešnosti, a to sa svoje strane proističe od tajnog osjećanja gordosti“.
Važi i obratno: sa prosvjetljenjem i očišćenjem duše projašnjava se i očiglednost proživljenog iskustva; tek tada možemo nazrijeti punu slavu Tajni.
O. Jovan često, naprimjer, piše sljedeće:
„Šta bi se desilo, kada bi Ti, Gospode Bože moj, Isuse Hriste, pokazao punu svjetlost Svog Božanstva u prečistim Tvojim Tajnama, kada one počivaju na sv. prijestolu – na diskosu u vrijeme Liturgije, ili u darohraniteljnici, ili daronosnici – kada ih jerej Tvoj nosi na svojim prsima, ili kada ide ka bolesniku ili od njega! Od te svjetlosti bi u strahu ničice na zemlju pali svi koji bi je sreli ili koji bi iz domova svojih gledali na nju, jer se i Anđeli nebeski pokrivaju u strahu od nepristupne slave Tvoje! A pogledaj, zapravo, kako se ponašaju prema ovim prenebeskim Tajnama! Kako neki ravnodušno vrše ovo strašno sveštenodejstvo!“
e) Ali kako kod većine nas sopstveno iskustvo biva slabo, o. Jovan ne samo da nam savjetuje, nego se i sam opire na – od njega autoritetnija – iskustva i svjedočanstva velikih stubova Crkve.
„U vrijeme bogosluženja, u vrijeme vršenja svih tajanstava i molitvi, imaj povjerenja u sveštena djela, kao što djeca imaju povjerenja u svoje roditelje. Sjeti se, kakvi veliki oci, kakvi svetionici veseljenski, Duhom Svetim ozareni, rukovode tobom. Kao dijete, budi prost, imaj povjerenje, ne sumnjaj u djela Božija“.
„Svu svoju tugu prebaci na Gospoda, a sam budi savršeno bezbrižan. „Ne brinite, kako ili šta ćete govoriti: jer nećete vi govoriti, nego Duh Oca vašega, Koji će govoriti kroz vas“ (Mt. 10,19). Davno je Gospod skinuo sa nas tu tugu, tu brigu, naučivši bogonosne oce naše Duhom Svojim, šta da govore Gospodu prilikom Bogosluženja, vršenja tajanstava i u raznim slučajevima i situacijama u čovjekovom životu, koje zahtijevaju molitvu i koje nizvode odozgo blagoslov. Nama bi trebalo da bude lako da se molimo. Ali, evo, vrag nas kameni od studeni“.
„Ama, šta može njegova studen, ako nam je srce utvrđeno u Gospodu! Muka je naša – kada nismo u Bogu, kada tvrde vjere nema u nama, kada pristrasnostima životnim sami sebe vezujemo, kada je razum naš gord i drčan; tada će đavo i u najsvetijem, najneporočnijem djelu bogosluženja, vršenja i pričešća sv. Tajnama silno da nas sapliće“.
ž) Da bi nepokolebljivo stajao i bio utvrđen u istini presušestvljenja, dovoljno je pozvati se na svjedočanstvo Svetog Pisma, ili na Samog Hrista Boga. Ako je nešto rekao On – to je izvan svake sumnje. Što je Crkva priznala, u to vjeruj tvrdo, jer njom rukovodi Duh Sveti. Ako je On izrekao „ovo je Tijelo“ i „ovo je Krv“ – onda to jeste tako.
„Za Istinu Tajni Hristovih jemči Sam Hristos…“
„Otkud podozrivost tamo, gdje ne treba da je bude?… Bog je Istina: to je dovoljno! „Crkva je Stub i utvrđenje Istine!“ (1 Tim. 3,15). Đavo je – lažov, klevetnik, neprijatelj; to je dovoljno! Znaj samo za Boga i Njegovu Istinu!“
z) U iskustvu o. Jovana mi susrećemo još jedno svjedočanstvo po analogiji. Obično se pozivaju na parelelu duše i tijela, kao na primjer obitavanja Boga u hljebu i vinu, a o. Jovan je uvidio i drugo neko obitavanje.
„Šta ima čudno u tome, što hljeb i vino postaju Tijelo i Krv Hristovi, i što u njima Hristos prebiva, kao duša u tijelu? Šta je čudno – kada se i đavo gnijezdi u malenom zametku (u srcu) novorođenčeta… tako da se… novorođenče pojavljuje na svijet sa sakrivenim i „ugniježdenim u srcu njegovom“ „đavolom?“ (molitva pred krštenjem). „Onako, kako je nesumnjivo da se u srcu našem često gnijezdi đavo i svaki grijeh, isto je tako nesumnjivo da se u srca naša useljava Hristos Životodavac, svetinja naša. Jači je Gospod naš od đavola!…“
„Kako da ne ulazi u srce naše Hristos, kroz vjeru i pokajanje, kada je ono i sazdano da bude hram Božiji? Kako da ne ulazi… Hristos upravo ploću i krvlju Svojom, u skladu sa duhovnošću našom i zajedno sa plotnošću našom? I još: ako đavo može da da duh i moć govora ikoni zvjerinjoj (Otkr. 13,15), to – kako da se Hristos ne useli u hljeb i vino i da ih ne pretvori, da ih ne usvoji savršeno Sobom, kao Plot i Krv?“
i) Na kraju, o. Jovan obraća pažnju i na to, da je za ovo pretvaranje Gospod izabrao takve materije iz svijeta, koje je čovjekovim predstavama lako prihvatiti – blisko u poređenju sa našim pretvaranjem jela i pića u tijelo i krv – to je stalna i nikome nepostižna „hemijska pojava“, a pravilnije je reći – tvoračko čudo Božije u nama.
„Sebi li Ti, Gospode, ne možeš satvoriti ploti iz hljeba i vina, koji su tako bliski našoj ploti, s obzirom da ih upotrebljavamo za jelo i piće i da se pretvaraju u našu plot i krv? Ti ne daješ našoj vjeri da pretrpi iskušenje veće od onog koje ona može ponijeti: ne presušestvljuješ glib zemljani u Tijelo i Krv Svoju, – nego bijeli, meki, čisti, na ukus prijatni hljeb; ne vodu Ti činiš Krvlju Svojom, nego boji krvi odgovarajuće vino, koje se u Svetom Pismu naziva „krvlju grožđanom“ (Sirah. 50,17), prijatno na ukus, i uveseljavajuće srce čovjekovo. Ti znaš nemoć našu, slabost naše vjere; i zbog toga si blagoizvolio upotrijebiti za tajanstva Svojih Tijela i Krvi njima najpodesniju tvar. I mi ćemo tvrdo vjerovati da se pod vidom hljeba i vina mi pričešćujemo istinitog Tijela i istinite Krvi Hristove; da će u tajanstvu pričešća Gospod prebivati sa nama „u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28,20).
Završimo i mi, poslije ovakve planine dokaza, sa svojom vjerom jevanđeoskom „amin“, zaista je tako.
j) Poslije svega ovoga, postaje jasno zašto o. Jovan resko osuđuje sumnju i nevjerje, jer oni svjedoče o neželjenju čovjeka da prihvati istinu, osnovanu na tako silnim temeljima.
„Boj se, strašno se boj sumnjati u istinu ili raskajavati se u pravoj riječi i djelu! To je djelo sotone, zavidljivca, klevetnika istine i pravde. Teško onima koji sumnjaju! Teško svakom slugi sotone!“
Izuzetak je jedino u tim slučajevima, kada iskušavajuće pomisli napadaju na nas uprkos našoj volji, i kada se one njoj suprotstavljaju. Tada nismo mi krivi, i zbog toga i ne smijemo da se zbunjujemo zbog njih.
„Taj grijeh, sa kojim se ti ne saglasiš, ne pripisuje ti se; naprimjer – nehotice se spotakneš na molitvi; dođu ti pomisli bogohulne ili odvratne, zloba ne od svoje volje, sa čim se mi usrdno borimo – to su sve napadi zlog duha. Naš je zadatak – trpjeti, moliti se, smirivati se i voljeti“.
k) Tako se prosto sve rješava kod vjernika. Ali ako bi neko zahtio i filosofskih obrazloženja za razrješenje takvih velikih nepoznanica ovako prostim načinom, kao što je vjera, taj može kod o. Jovana da nađe i ključ – iskustvom utvrđen – učenja o „prostoti premudrosti“, ili o „premudroj prostoti“… Ovdje nije mjesto za naročito udubljivanje u gnoseološka (koja se tiču spoznaje stvari) razjašnjenja njegovih pogleda, ali je suština njihova ovakva:
„Bog je biće preprosto“, kako često on govori, t.j. jedinstveno, monolitno, nesloženo… Nejasno? – Da, jer ko nešto u svom iskustvu nije spoznao, taj neće to moći nikako ni da shvati… Ali uzeću poređenje iz „prostog“ iskustva: vazduh. Hemija govori o raznim elementima iz kojih se on sastoji, ali i hemičari ga doživljavaju „prosto“, monolitno; jer je on, na kraju krajeva, „prost“, jedinstven, monolitan. I nikakav um, nikakva hemija ne mogu učiniti da se on doživljava kao složen u skladu sa njegovim sastavnim elementima. On se doživljava neposredno, prosto. Tako je i Bog nad-svevišnja „prostota“… Iskustvom se to shvaća i osjeća jasno i suštinski. I zbog toga „razumjeti“, prihvatiti Njega možemo takođe samo neposredno, „prosto“, direktno, bez posredništva drugih „pomoćnih“ pomagala uma. Ta „pomoćna“ sredstva samo usložnjavaju posao, odmažu, a ne pomažu…
„U svijetu je sve „prosto“, i zato se i doživljava prosto. Konkretno – i natprirodni svijet takođe je prost, – čak i više nego prost, „monolitan“, – i doživljavati ga – moguće je samo prostotom duha, koja se naziva „vjera“. I dogmat o Presvetoj Trojici takođe je izvanredno, ali svesavršeno „prost“, t.j. „preprost“ je i Bog u Presvetoj Trojici….“
Umom se to ne samo da ne može razumjeti, nego čak i onaj koji to zna iz iskustva, ne može to drugima razjasniti umom i riječima, jer sve što je prosto, neprevodivo je na um, na „riječi“. Riječi su samo simboli preživljenog iskustva…
O. Jovan je to duboko znao iz svog iskustva. I zato on veoma često piše o premudroj prostoti.
„Prosto i mudro treba hrišćanin da živi u svijetu… Istinita mudrost je prostota jevanđeoska“.
„Premudrost – Hristos Bog – je Ipostasna Premudrost Božija“. „Premudrost hrišćanina se sastoji u – prostoti srca. „Prosti[1], uslišim“: – u prostoti poslušajmo. „Prosti, primite“: – u prostoti, iskreno primimo svete Tajne“.
Prostota vjere, sa filosofske tačke gledišta, neuporedivo je mudrija od „uma“. Bolje je reći: pokušaji uma da shvati „ne prosto, ne vjerom“ su – bezumni, lažni.
Prostom i mudrom – ovo je dovoljno! pa čak i previše.
 


 
NAPOMENE:

  1. „Prosti“ – na grčkom, zapravo, znači „pravo“, „stojeći“ a ne sjedeći, ili „ustanite“. Zatim je u prenosnom smislu to počelo da znači: pažljivo, duhom napregnuto, sabrano. Ali o. Jovan to tumači – u smislu „prostote“, čistosrdačnosti… To je takođe – neposrednost, iskrenost, otvorenost.

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *