NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » NEBO NA ZEMLJI

NEBO NA ZEMLJI

 

NEBO NA ZEMLJI
 

7. POLUGA SVIJETA
 
Dejstvo Liturgije se ne ograničava samo na pojedinca. Svo hrišćanstvo uopšte, po osnovnom smislu svojem, dato je cijelom svijetu. I riječ „liturgija“ na grčkom znači upravo „opšte djelo“, opšta, zajednička služba. Kroz nju se prije svega ostvaruje obnavljanje jedinstva čovječanstva sa Bogom, svecima, i čovječanstva samog između sebe. Ta misao o jedinstvu je posebno ushićavala o. Jovana. O tome on često govori.
„Prvoobraz (Bog) je prišao ka obrazu (čovjeku): Tvorac ka tvari. Ta misao – biće vjere hrišćanske – prožima svo hrišćanstvo, svo bogosluženje. Jedinstvo je veliki zadatak hrišćanstva“. I to se dostiže kroz „primirenje sa Bogom, kroz vršenje tajanstava, očišćenje i osveštanje hrišćana, uspinjanje ka hrišćanskom savršenstvu“. Spasenje svijeta – „eto cilja na zemlji Crkvi Božijoj“.
„Sva nada nas grešnih je – u pomilovanju i spasenju, u zaslugama Isusa Hrista, u Krstu Njegovom, i u molitvama Prečiste Bogorodice i svih svetih“. Izmeću ostalog – po ličnom iskustvu – on tvrdi da Tajanstvo pričešća „pokreće na podvige samoodricanja u ljubavi, milosrđu i bolećivošću srca sve ljude, sjedinjuje ih u jedinstveni savez bratstva, skuplja u jedinstveni savez nebo i zemlju“.
To opštenje se ne vidi očima, ali je ono realno, i neobično je tijesno, blisko.
„U kakvoj se bliskosti jedan prema drugom nalaze i žitelji neba i žitelji zemlje, i Božija Majka, i svi sveci, i svi mi, pravoslavni hrišćani, kada se vrši božanstvena, svemirna, prenebeska, sveopštiteljna Liturgija! Bože moj! Kakvo preradosno životvorno opštenje!“
Zbog toga, – savjetuje o. Jovan – moramo biti u jedinstvu ljubavi i za vrijeme Liturgije, i poslije nje.
„Sa radošću i strahom, sa ljubavlju prema Bogu i sa uzajamnom, jednih prema drugim ljubavlju uvijek treba prisustvovati pri vršenju litrugije“.
„A šta to mi prinosimo kao blagodarnost Bogu za ovu ljubav prema nama? hranimo li gladne? napajamo li žedne? posjećujemo li bolesne? i u tamnicama zatočene? Avaj, u licu njihovom, kao u dijelovima Svojim, traži od nas pomoć Sam Hristos, Spasitelj naš, „Sebe prinjevši u žrtvu za sve nas!“ – To je najbolji način da se provede vrijeme poslije Liturgije, a pogotovo – poslije pričešća: tada je čovjek posebno raspoložen ljubavno, i naročito je sposoban za objedinjavanje sa drugim. Između ostalog, ljudi zaboravljaju na jednu veliku istinu: na povezanost ljubavi sa čistoćom duše. O. Jovan je to dobro znao. Već smo to slušali od njega… i ne jednom on piše sveštenicima: „O, jereju! kako ti moraš biti čist, svet, da bi mogao voljeti bližnje i čeda tvoja!“ To mi znamo i iz iskustva, ali nam je razumljivo i bogoslovski: ljubav je – od Boga, ljubav je obavezno, idealno stanje čovjeka. A grijeh i od Boga udaljuje, i prirodu čovjekovu rastura. Važi i obratno – oslobođenje od grijeha obnavlja i jedno i drugo. Liturgija se i vrši upravo radi ostavljanja grijeha i radi najbližeg opštenja sa Bogom. Odatle i objedinjenje u ljubavi – po uzoru na Presvetu Trojicu – Jedinicu. A gdje nema ljubavi, tamo, prirodno, nema ni plodova Svetog Pričešća, tamo je sve uzalud. Tamo ni Crkva – nije Crkva…
„Pošto vjerujemo u Crkvu, koja je društvo ljudi koji vjeruju u Gospoda, ljudi koji su objedinjeni u jedno tijelo Glavom – Hristom, i koji se o-duševljuju jednim Duhom Božijim, mi, kao dijelovi tijela Crkve, moramo paziti i voljeti jedni druge, kao sebe, kao svoju dušu i tijelo, – i odsjecati od srdaca svojih samoljublje, koristoljublje, zavist, odbojnost, srdžbu, neprijateljstvo, zlopamćenje, blud, neuzdržavanje; moramo praštati drugim, kao što to sebi od drugih želimo, moramo biti snishodljivi ka nemoćima bližnjih, pomagati im svesrdno i rado“.
Bez ljubavi – nema Crkve.
A ako se to govori uopšte o Crkvi, to se, tim prije, odnosi i na stanje duša u vrijeme bogosluženja, a još više – na Liturgiji.
Čak i blagouhanije hrama koje se širi poslije kađenja uvijek podsjeća da naši nerukotvoreni hramovi – duše i tijela – moraju blagomirisati neprestano blagodaću Svetog Duha i vrlinama – čistoćom, svetošću, krotkošću, smirenjem, nezlobnošću, prostosrdačnošću, iskrenošću, dobronamjernošću, saosjećanjem, snishođenjem, strpljenjem, nepristrasnošću, pravdoljubljem, poslušanjem, milosrđem. Ako tako dejstvuje blagouhanije kandila, to – koliko puta više dejstvuje Sveto Pričešće?!
„Iz crkvenog bogosluženja, – govori savršeno doslovce i o. Jovan, – vi iznosite saznanje (snagu) jedinstva svih ljudi, a najviše svih pravoslavnih ljudi, i naučite se prema tome da volite jedni druge, da podvizavate jedni druge na djela blaga“.
„U bogosluženju – posebno, naravno, na Liturgiji naše Crkve Pravoslavne kler i narod… izgledaju kao jedno – jedno srce i jedna duša. „I dažd nam jedinimi usti i jedinim serdcem slaviti i vospjevati prečestnoe i velikolepoe imja Tvoje“, – govori Crkva poslije presušestvljenja sv. Darova. Ovo objedinjenje ne smijemo ispuštati iz vida pri bogosluženju, ka njemu svih trebamo nuditi i pooštravati“.
I obratno: „po mjeri toga kako se budete udaljavali od Crkve, od Bogosluženja, od ovog Carstva Božijeg, vama će ovladavati strasti životne, razne loše navike i knjaz vijeka ovoga sa svojim tamnim silama; prekriće vas sjenka smrtna“.
Ali dejstvo Liturgije rasprostire se ne samo na njene učesnike, nego i na one koji odsustvuju, pa čak i na cijeli svijet. O. Jovan o tome govori u svojim zabilješkama pojačano i često; možda zbog toga, što drugi to ne primjećuju, ili čak i ne znaju za to; a njemu je – očito. Mi obično samo o sebi mislimo, čak i na molitvi, i ne samo kod kuće, nego i u hramu. Međutim, cilj Crkve je – spasenje svih, spasenje cijelog svijeta. I Liturgija se vrši za cijeli svijet.
„Korist Liturgije, kada se ona vrši sa blagogovejnom pažnjom, neizmjerna je, ne samo za svu Crkvu Pravoslavnu, nego i za cijelu vaseljenu: za sve ljude svih vjeroispovjedi; jer beskrvna Žrtva i molitva se prinose Gospodu i za cijelu vaseljenu: zbog vršenja Liturgije Gospod dugotrpi i miluje cijeli svijet; darujući mu izobilje plodova zemaljskih, uspjehe u naukama, u umjetnosti, u zemljoradnji, u domaćoj radinosti; milujući ne samo ljude, nego i životinje koje služe čovjeku. O, Liturgijo čudesna, Liturgijo svemirna, Liturgijo Božanstvena i bogotvorna! O, znamenje i pokazanje bezmjerne ljubavi Božije prema svijetu grešnom, umirućem u grijesima!“
Naročito je to dug jereja. „Sveštenik je nosilac duha Crkve, ili Duha Hristova, duha ljubavi, svetinje: on mora biti pečalnik[1] za cijeli svijet, na njegovim usnama je cijeli svijet, svi ljudi, svih zvanja i položaja. On se moli o blagostanju cijelog svijeta, svih crkvi, o njihovom ujedinjenju; o blagorastvaranju vazduha, o izobilju plodova zemaljskih; o izbavljenju od zemljotresa i potopa, ognja, mača i drugih nesreća. On uvijek mora biti predan opštem djelu, opštem blagu; i ne o sebi samo pomišljati i sebi ugađati – tim manje – strastima svojim: što se njega tiče, njegove želje moraju biti strogo ograničene. On je svima – sve. Sveštenik je nosilac duha Crkve, duha spasenja, duha ljubavi vaseljenske“.
Upravo se tako osjećao baćuška:
„Ja stojim pred prijestolom Boga Svedržitelja, Koji je mojoj molitvi i onima koji stoje pred očima Careva i carstva vaseljene povjerio svu vaseljenu, a posebno carstvo rusko… svu Crkvu… svaki grad, zemlju i sve one koji žive vjerom u njih. Stojim pred prijestolom Svedržitelja, u vlasti Kojeg su nebo i zemlja, sve stihije – svjetlost, vazduh, vatra, voda i zemlja i svi plodovi zemaljski, kopno i more, sve životinje zemlje i vode; i Koji mi je dao pravo zastupništva pred Njim o blagorastvorenju vazduha i o izbavljenju… od svake bijede koja na ljude nailazi zbog grijeha njihovih. Stojim pred Samim Istočnikom Života tvari, pred Samim Istočnikom blagodati, očišćenja, spasenja“.
„Stojim pred Samom nepristupnom, sveblagom, premudrom i svemogućom Državom, pred Kojom se poklanja sve što je živo i na nebu i na zemlji… Visoko je moje služenje. A ja – grešan, strastan, nemoćan: Gospode, učini da budem dostojan ovoga služenja!“
Takve „bezbrojne milosti od Gospoda“ dopadaju „cijelom svijetu“ „po milosti i bezgraničnoj sili beskrvne Žrtve… To je poluga cijelog svijeta, kojom se mogu pokrenuti sva plemena i narodi ka Bogu: jer Agnjec uzima u zagrljaj cijeli svijet; On je „Agnjec koji je na sebe uzeo grijehe svijeta, Koji prosvjetljuje sve narode da bi Njega poznali. Budi, budi!“ Jer „Liturgija je svemirna, prenebeska Žrtva, koju vrši Sam Isus Hristos kroz posredništvo sveštenodejstvujućih arhijereja i jereja; žrtva milosrđa Božijeg prema rodu ljudskom, umirućem u grijesima; žrtva zadovoljenja pravde Božije za grijehe svijeta – pravdom i istinom i patnjom i smrću Sina Božijeg za ljude. Zbog toga sveštenoslužitelj mora biti sav obučen u Hrista… samo će tada njegovo služenje biti prijatno Bogu i donijeće… najveću korist“.
„Liturgija je protivteža i otpor vjernika stalnom raspadu, koji gospodari u svijetu“.
Završimo ove misli znamenitim riječima velikog služitelja Liturgije:
„Kada svijet ne bi imao prečistih Tijela i Krvi Gospodnjih, on ne bi imao glavnog blaga – blaga istinitog života („života nećete imati u sebi“, Jn. 6,53); imao bi samo privid života, ne bi imao dara prosvjetljenja, – jednom rječju, sveukupnosti svih istinitih neprolaznih blaga. To je onaj životvorni „kvasac“ koji je „žena (t.j. Crkva) metnula u tri kopanje brašna, dok nije nakvasalo svo“ (Mt. 13, 33). Da! to je – istiniti kvasac života duhovnog, nebeski svetog, položenog u čovječanstvo“. Šta se više može reći od toga? možda samo još to, da se sila Evharistične žrtve prostire i na onaj svijet.
„Čudesna, veličanstvena, božanstvena je na zemlji služba – Liturgija!…“ „primaju od nje korist i umrli naši ili oni koji su u pod zemljom“.
„Umilna i dirljiva je molitva Crkve Agnjecu Božijem o svim počivšim… ona se zastupa pred Bogom za upokojenje onih koji počivaju tamo gdje dopire svjetlost lica Božijeg“.
„Pravoslavni vjernici! Kada se molite za vrijeme službe, i kada se pominju molitve za zdravlje i spasenje živih i za počivše – vi opštite, na proskomidiji i Liturgiji, sa Gospodom, Bogomajkom, Pretečom, prorocima i sa svim svetim. O, blagorođe hrišćanstva! O, srećo i blaženstvo!“
„Kada vršiš Liturgiju i uzimaš čestice… imaj na umu, – služitelju, – kako je tijesna veza između nas i svetih i umrlih u Hristu! I svih zavoli, kao dijelove Hristovog tijela i kao dijelove svoga tijela…!“
A osnov za to o. Jovan vidi u snazi žrtve Iskupitelja za cijeli svijet, u skladu sa Apostolom: „Na njoj, – t.j. Liturgiji, – svako se koljeno poklanja Gospodu Svedržitelju: nebesko, zemaljsko i podzemno“. A od podzemlja se vraćamo svakodnevnim životnim stvarima. I za njih je odvojeno mjesto u Liturgiji. Do sada se uzgred govorilo o njenim raznim pojedinim plodovima: u njoj je i izbavljenje od tuge, i dobrobitni život – kako pojedinog čovjeka, tako i cijelog svijeta – i uspjeh u djelima životnim, pa čak i – zdravlje stoke… Jer, i o zdravlju stoke se može moliti na Liturgiji. I mole se… Posebno oni koji sa njima i od njih žive. To vrlo dobro zna seoski živalj, čiji je siromašni život tako tijesno isprepleten sa „zelenkom i šaruljom!…“
Uopšte, Liturgijom, – po riječima o. Jovana, – može se „isposlovati“ sve. Tome doprinosi, prije svega, jednodušna i opšta molitva sve Crkve:
„Jednodušna molitva može sve da izmoli u Boga, svaka blaga! Zbog toga, što je moguće više, što je moguće češće treba sve privlačiti ka jednodušnoj molitvi, – i moliti Boga da nam da takvu molitvu“.
Ali glavne nade se ipak polažu u Jedinog Zastupnika.
„Kada blagogovejno i čistim srcem vršimo Liturgiju, – govori baćuška, – možemo – i moramo – tvrdo da se nadamo da ćemo kroz nju izmoliti od Boga sve što je potrebno dušama i tijelima našim: ostavljanje grijeha, zdravlje i spasenje, i u svemu blagi uspjeh, – i milost Božija; ostavljanje grijeha i upokojenje sa svim svetim, u vjeri, pokajanju i nadi na vječni život poslije prestavljanja. Liturgija je – svesilna, svedejstvena! Jer, zamislite – kakva se žrtva na njoj prinosi! Sam Jedinorodni Sin Božiji! Ako pak Bog Sina Svog Jedinorodnog ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako dakle da nam s Njim sve ne daruje?! (Rim. 8,32). Apostol je u nedoumici – kako može biti drugačije? I tako, dakle, sveštenici, … tvrdo znajte, i pamtite: kakvo se sredstvo za umilostivljenje Gospoda prema svim ljudima, prema cijelom svijetu, nalazi u vašim rukama!“ Samo, vi sami morate „moliti tvrdo Gospoda, da vam da – da dostojno vršite ovo čudesno tajanstvo…“
 


 
NAPOMENE:

  1. Pečal – tuga, žalost; pečalnik – onaj koji tuguje, plače, žali za nečim, pati (prim.prev.)

 

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *