MISIONARSKA PISMA
143. Pismo
Jednom bolesnom vojskovođi: O večnoj nagradi
Pišete mi iz postelje. Okruženi ste nepoznatim licima, čija imena ne znate i koja prvi put sriču Vaše ime na bolesničkom listu iznad kreveta. I niko od poznanika i srodnika da Vas poseti. A nekad ste Vi komandovali pukovima. Hiljada njih izgovarali su Vaše ime s poštovanjem. Hvalili su Vas i veličali. Vaše prsi bile su kao neki ikonostas od ordena. I eto, zaboravljeni i osamljeni, stranac među strancima, Vi sad živite gledajući iz noći svoje sadašnjosti u dan svoje prošlosti. Pokažite se junak. Sad ste u većoj borbi nego što ste ikad bili. Jer nema veće borbe od one koju čovek potpuno sam vodi. Setite se Hrista u Getsimaniji. I budući u samrtnoj borbi, moljaše se usrdnije; a znoj njegov bijaše kao kaplje krvi koje kaplju na zemlju (Lk. 22,44). Ali zato je došlo vaskrsenje, i čast i slava, koja vekovima bruji s kraja u kraj nebesa i zemlje. Naš veliki sveti otac Jovan Zlatoust bio je pod starost pao u nemilost kod cara i carice, bio je klevetan, rugan, najzad izgnan iz prestonice u jermenske pustinje. Namučen, osamljen, bolestan – mislite li Vi da se on žalio i jadao? Nikako. Evo šta je on pisao iz onoga svoga stradanja i poniženja:
„Zar nešto znači biti izbačen iz otadžbine, pa premeštan s mesta na mesto, pa živeti u izgnanstvu; biti vučen od suda na sud, trpeti nasilja i poruge od vojnika, primati zlo od ljudi, snositi mučenja i od robova i od slobodnih – zar sve to nešto znači, kada je za sve to nagrada celo nebo i ona nepropadljiva blaga, koja se rečima ne mogu iskazati, koja nemaju granica, i koja nam donose besmrće i večnu nasladu?“
O kako su veliki i divni svi oni koji očekuju nagradu i slavu samo od svetih nebesa! Koji su poznali varljivost svetske slave i promenljivost sudbe! i koji predaju zaboravu sve susrete na zemlji, prijatne i neprijatne, pa se svim bićem svojim pružaju jedino ka susretu sa večnom Ljubavlju!
Pišete, kako Vas je vera držala u svima velikim borbama za slobodu naroda. Sad Vam je vera u Boga najpotrebnija. Ona ni na kome ne pokazuje tako svoje životvorno dejstvo kao na osamljenom, zaboravljenom, odbačenom i bolesnom. Kad ceo svet takvome šapće u uši: ti si nepotreban svetu, vera mu govori: ti si potreban Bogu. U vreme bučne slave svetske, koja Vas je kitila vencima što venu, vera Vam je bila samo kao neka poslastica duši; sada Vam ona može poslužiti kao jedini hleb duše Vaše. Čitajte Psalme i Jevanđelje.
Od Boga Vam mir i uteha.
Pages: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152 153 154 155 156 157 158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170 171 172 173 174 175 176 177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192 193 194 195 196 197 198 199 200 201 202 203 204 205 206 207 208 209 210 211 212 213 214 215 216 217 218 219 220 221 222 223 224 225 226 227 228 229 230 231 232 233 234 235 236 237 238 239 240 241 242 243 244 245 246 247 248 249 250 251 252 253 254 255 256 257 258 259 260 261 262 263 264 265 266 267 268 269 270 271 272 273 274 275 276 277 278 279 280 281 282 283 284 285 286 287 288 289 290 291 292 293 294 295 296 297 298 299 300 301
Ključne reči: VLADIKA NIKOLAJ
2 komentar(a)