NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Knjige i izabrani članci » KULTURA SOCIJALNOG UMIROTVORENJA

KULTURA SOCIJALNOG UMIROTVORENJA

Arhiepiskop Jovan (Šahovskoj)

KULTURA SOCIJALNOG
UMIROTVORENJA

(Iz rada „Filosofija pravoslavnog pastirstva“)
 
1. Socijalne nejednakosti nisu i religiozne nejednakosti… Postati takvim one mogu samo u uslovima rascrkovljenosti društva, kada se gubi osječanje vječnog u lavirintu prolaznog.
Na svim putevima života štititi Istinu Boga-Ljubavi moguće je samo ako sam prebivaš u ljubavi i miru. Drugih puteva za zaštitu istine Boga-Ljubavi, jednostavno, nema. Ne smije se unositi strast, svojstvenu „politici“ (i društveno dopustivu u političkom moralnom kodeksu) – u razmatranje stvari koje su makar i privremene i zemaljske. Mora postojati suštinska razlika u duhu socioloških razmišljanja prosto političara i političara crkvenog, pravoslavnog. Ta razlika mora biti vidljiva svima. A ako je niko ne vidi, to znači da je društvo postalo potpuno rascrkovljeno, da je hrišćanstvo izgubilo svoju so, da je otišlo iz društvenog života. U takvom slučaju Crkva – Tijelo Hristovo – postaje obično „društvo“, potčinjeno „duhu vremena“, koji je u svim vremenima bio jedan te isti duh materijalističkog meteža i uzajamnog ljudskog neprijateljstva.
Kako se Carstvo Božije rađa „unutar“ čovjeka, tako se i gubi Ono unutar njega.
2. Savremeno drušvo ima veliku potrebu za razvijanjem kulture umirotvorenja volje. Ali neće se svi saglasiti sa time, jer, avaj, nisu svi hrišćani. Imajući to u vidu, ne može se imati povjerenje (a ako i može, to samo sa velikom rezervom i oprezom) u glas učitelja u kojem se čuje zloba prema čovjeku. Takav učitelj mora sam da se uči. „Nikoga ne razdražuj, – govori Crkva riječima prep. Isaka Sirina, – i nikada ne mrzi čovjeka, ni zbog njegove vjere, ni zbog zlih djela njegovih. A ako hoćeš nekoga da obratiš na istinu, a ti tuguj zbog njega… i ne raspaljuj se na njega gnijevom, i neka ne vidi on u tebi priznake neprijateljstva. Jer, ljubav ne umije ni da se razgnjevljuje, ni da se razdražuje, ni da prekorijeva nekoga sa strašću„. To je – u duhu rečenog u gl. 10. od Jovana. Od učitelja koji nemaju Duha Hristova treba bježati. U najgorem slučaju – ne učiti se kod njih.
3. „…Crkva mora biti odvojena od države“, – govore jedni vjernici. „Slobodna od nje“, – izražavaju se preciznije drugi. „Ne trpajte Crkvu u politiku“, „Pustite nas da se spokojno molimo!“ – kliču treći… Ali, kakvo je značenje termina „odvojena“? Ako je to značenje koje su mu dali francuski enciklopedisti i francuska revolucija – takvo značenje se mora odbaciti, jer je to previše slabo i materijalističko pimanje. Hrišćanin ne može da ne zna da Crkvu niko ni od čega ne može „odvojiti“. Crkva sama odvaja od sebe neraskajanu dušu. Ona, pak, jeste Punoća (Ef. 1:23), u sebe prima svu vaseljenu sa svim njenim buketima zvijezda… u najmanju ruku je čudno, dakle, kada neko govori kako Crkvu od nečega „odvajaju“ ruke nekakvih tamo ljudi. Izvan Crkve je samo duhovno stanje duše, potčinjene grijehu.
4. Jedna je stvar kada slobodne čovječije duše koje svoje zemaljsko ispitanje provode na poprištu upravljanja državom i koje gone ili odvajaju zemaljsku, očima vidljivu, pravnu formu Crkve od državne, u njihove ruke date forme… To je – moguće, i danas je takva situacija postala gotovo sveopšta, ali to „odvajanje“ Crkve od države je daleko od stvarnog odvajanja i, uz prisustvo blagodatnih, energičnih i razumnih djelatnika Crkve, može se pretvoriti u mnogo realnije (jer nije osnovano na vanjskoj prisili) unjedravanje Crkve u organizam naroda, i u bolje ocrkovljenje države.
Tako je bilo do Konstantina Velikog – cijela tri vijeka.
5. Promisao mijenja vid odnosa vidljive Crkve sa državom u skladu sa datim duhovnim momentom u zemlji, izabirajući i predlažući onaj koji je najbolji za vječno spasenje duša. Državni lijek Promisla, kao i svaki lijek, ne mora uvijek da bude sladak… Ali grešaka u Promislu ne može da bude.
Bez obzira na tu, tako jasnu, „političku“ filosofiju pravoslavlja, često ona ostaje nerazumljiva. – Naravno, nerazumljiva je ona za one koji ne vjeruju u Promisao; ipak, takvih je, nažalost, velika većina, i ne samo u društvu i državi, nego i u vanjskoj crkvenoj ogradi.
Iz te filosofije se vidi da se o najboljem ili najgorem odnosu Crkve prema državi – i uopšte o njihovim uzajamnim odnosima – može govoriti samo ako se u obzir uzme dati istorijski trenutak, ako se misaonim pogledom obuhvate svi fakti života, ako se ima u vidu stvarni karakter države od koje treba „odvajati“ ili kojoj treba „prisajedinjavati“ Crkvu, odnosno, ipak, i samo, vidljivu, privremenu, prolaznu, državno-pravnu stranu Crkve.
6. Treba polaziti od (za svakog vjernika nesporne) postavke da je država, sa svojim krugom zemaljskih zadataka, duhovno potčinjena Crkvi, čiji se zadaci isto toliko uzvisuju nad zadacima državnim, koliko nebo nad krovovima kuća. Složenost i svagdašnja nerazjašnjenost pitanja „Crkve i politike“ potiče upravo od nerazumijevanja toga, jer za ljude, za koje viši, vječni (pravi) život ne postoji, ili, u svakom slučaju, nije realan, za ljude koji, zapravo, neće Crkvu da odvoje od države (i od sebe), nego upravo taj vječni život, – za te ljude se pitanje Crkve ograničava pitanjem politike, kada, u isto vrijeme, za crkvene vjernike – naprotiv – pitanje čak i apstraktne politike ima crkveno-moralno značenje.
7. Teškoće ne bi bile tako oštro izražene, kada bi crkveno društvo bilo i društvo crkveno mislećih i crkveno vjerujućih ljudi. Ali danas Crkva mora u svoju ogradu da prima mnoge koji ka njoj bježe i kriju se od životnih tegoba, prilaze joj radi gajenja uspomena iz djetinjstva ili radi nacionalnih, svakodnevno-životnih preživljavanja… ali koji nisu prožeti svom važnošću saveza svojega sa Bogom-Svedržiteljem Isusom Hristom. Kako god ko da dođe u Crkvu, Crkva-Majka ga prima sa ljubavlju, ali ako čovjek, došavši u Crkvu, bivši okružen ljubavlju crkvenih pjesama i jevanđeoskih pouka, ostane tuđ Njoj po duhu, i ako joj se potčinjava samo vanjski, on ne pripada Crkvi. On nije jeretik, ali on ljubi Crkvu svojom ljubavlju, on će Je štititi kao svoju svetinju, ali… on nije u Crkvi, zato što ne živi u Hristu, nema Hrista kao najveću i najvišu vrijednost svojeg srca.
I taj dobri, kršteni, u Crkvi vjenčani čovjek može da se lati pera i da piše o crkvenim pitanjima (a o nacionalnim, moguće, piše on još češće, dotičući se Crkve). Ali u njemu nema duha Crkve, nema svetootačkog, jevanđeoskog duha, nema prave „vjere djela“. I on, baš on, kao političar, pravi zbrku u pitanjima crkvene kulture u svijetu. Njega smatraju predstavnikom crkvenog društva, i on sam često sebe takvim smatra… na taj način se unižavaju društveni principi Crkve – ograđivanje od svijeta koji je tuđ Hristu, ograđivanje, do kojeg je tako držala Crkva u svim vijekovima, koje je samosaznanje Crkve!
8. Treba graditi tu ogradu. Treba kristalisati stvarnu, svetotajanstvenu crkvenu kulturu, koja jedino može da se suprotstavi sveopštoj zlobi i samoobogotvorenju koji su se već nadvili nad Rusijom i nad čitavim svijetom kulture. Hrišćanska toplo-hladnost već je dva puta bila izbljuvana iz Usta Božijih i iz pravoslavnog ispovijedanja – pred licem cijelog svijeta: Vizantija se svalila pred islamom, Rusija – pred internacinalom pentagrama… Mora se biti strožiji prema sebi, mora se biti pokajaniji – poslije svega toga. Treba se spasiti Spasiteljem. Ući, ploću i krvlju, u Njegovo rastrzano i oskrbljeno Tijelo Crkve.
9. Kao odgovor na „ne trpajte Crkvu u politiku“ ponekad se čuje razdraženi glas koji počinje da optužuje rekavšeg to za „ljevičarenje“, „revolucionarno raspoloženje“, „lukavu apolitičnost“… ne udubljujući se u duh terminologije onoga koji govori o nemješanju Crkve sa politikom, odnosno, ignorišući njegovu dušu ili nemajući u sebi dovoljno prefinjenosti da bi je razumio. „Ne miješajte Crkvu u politiku“ može reći kvijetista, koji ne poima univerzalnost Crkve; to može reći prema Crkvi ravnodušan političar, koji želi slobodnije da se koristi principima makijavelizma; to može reći čovjek koji prosto protestvuje protiv politikantstva, ili, pak, onaj koji vidi način na koji sveštenoslužitelji mogu da utiču na život države zbog svoje spokojne nepristrasnosti prema političkoj groznici partije, u njihovoj – ne vanpartijnosti ili „bespartijnosti“, nego u njihovoj nadpartijnosti
A ako čak onaj koji to govori, govori to zbog svojeg „ljevičarenja“, istinsko „desničarstvo“ onoga koji negoduje (ako je on hrišćanin) ne smije da se koristi metodom prezira ili neprijateljstva prema takvom čovjeku. „I neka ne vidi on u tebi priznaka neprijateljstva„, – govori Crkva.
10. Uopšte, treba otvoreno priznati mogućnost idealističkih motiva kod ljudi koji misle drugačije. To uzvisuje opštu kulturu razgovora i vodi ka dobronamjernosti, koja je oduvijek predstavljala vrata ka uzajamnom razumijevanju. Takođe, treba sebe odvezati od sablažnjujuće i grehovne navike dogmatizovanja – kako svojeg mišljenja, tako i uopšte svakog u vremenu promjenjivog mnjenja Crkve u ovom ili onom periodu istorije. Crkva ne dogmatizuje sva svoja mnjenja. (Ne smije se, na primjer, dogmatizovati kao precedent ni poklonjenje sv. Aleksandra Nevskog i Svetitelja Aleksija Moskovskog tatarskom kanu, niti blagoslov prep. Sergija Radonježskog na boj protiv kana, mada je i jedno i drugo bilo po direktnim ukazima volje Božije…)
11. U Crkvi su u svim vijekovima postojali ljudi koji su bili odriješeni od političkog stvaralaštva. Oni su bili ćutljivi, ali je njih bilo više. Oni su nešto poput predstavnika – u različitim, naravno, stepenima – maloazijskih prvohrišćanskih crkvenih raspoloženja koja su se oformila za prva tri vijeka gonjenja. To raspoloženje nije antidržavno; ono samo oštro osaznaje efemernost države i prosto hoće da se usredsredi na „jedino za potrebu“, na lično usavršavanje. Kada to postane životna filosofija čovjeka koji usredsređuje pažnju svog svojeg života na prefinjenu i ukusnu hranu, ili čovjeka koji sa cijelom svojom glavom uranja u poslove ličnog, novčanog obogaćenja, ili čak čovjeka koji služi čistoj umjetnosti, tada se prigovori njemu od strane društva gotovo uopšte ne čuju; njih ne optužuju za to što se oni „ne interesuju životom države“, ne okrivljuju ih da su oni „protiv države“. Ali kada se čovjek, u ime usredsređivanja svog duhovnog života odrješava od „srčanog“ interesa prema državnim političkim problemima – mnogi bivaju veoma brzi da ga prekore, ako ne i da ga optuže za… apolitičnost.
Nije samo masa koja ne vjeruje, nego i ona koja vjeruje, sposobna da prekorijeva i ne razumije Mariju.
12. Nije zgoreg da se zaustavimo na primjeru crkvenih raspoloženja koja su se oformila u istoriji, jer ćemo tako razjasniti sebi psihologiju savremenih, nesuštinskih, fiktivnih i lažnih podjela u Crkvi. „Maloazijsko“ osjećanje svijeta čitava tri vijeka bilo je suprotstavljeno „rimskom“. Rimski hrišćani, koji su živjeli pored aparata vlasti najmoćnije države na svijetu, i koji su bili vaspitani na juridističkim principima i poretku rimske državne kulture, svoju slobodu nisu vidjeli samo u svojem odvajanju od vanjskog svijeta, nego i u ovladavanju tim vanjskim svijetom. U Crkvi su se odmah ocrtala dva osnovna društvena pravca (ne govorimo ni o nijansama, ni o ekstremima): „maloazijski“, koji je, iako se vanjski i potčinjavao državi progonitelja, unutrašnje bježao od nje (bilo je, naravno, i vanjsko bjekstvo, tijesno povezano sa procvatom pustinožiteljstva na Istoku, ali Istok je generalno otišao od državničkog stvaralaštva, porobljen njime u licu Rima), i „rimski“ pravac, koji je asimilovao državu u organizmu Crkve, koji je državu nakvasao i ovladao njenom stihijom.
Sozercavajuće hrišćanstvo Istoka do dan-danas se suprotstavlja „praktičnom“ hrišćanstvu Rima, koje je prešlo u život zapadnih naroda.
13. Ta dva pravca u Crkvi su bili bratski i bliski u ljubavi, i vodili su ka jednom cilju – raznim putevima. Oba ta puta Crkva je blagoslovila – navjeki, i nijedan nije anatemisan. Pobjeda je pripala oboma.
Unutrašnje nadvladavanje paganskog svijeta bilo je završeno i učvršćeno dogmatima Vaseljenskih i Pomjesnih Sabora, svetootačkim vjeroučenjem i najdubljim tekstovima i postiženjima duhovne kulture svetih pisaca Dobrotoljublja, sazdavanjem moćne, neprevazilazne filosofije odricanja od svijeta, – koja se nije odricala od prirode svijeta ili od prirode socijalnih ustanova, nego je odvlačila svoj pogled i svoju dušu od gledanja na njih i potpuno zaranjala svoje duhovne oči u život srca, tog novorođenčeta besmrtnosti.
Vanjska pobjeda se takođe pokazala na strani hrišćana. „Rimsko“ hrišćanstvo zamijenilo je paganski Rim. Država je na mnoge vijekove prešla u dvorište ili čak u hodnik Crkve. Osvajanje se ostvarilo uprkos svim logičkim, psihološkim i mehaničkim zakonima – mirno, organski, Duhom Svetim. To nije bilo osvajanje, nego preobraženje – unutrašnjom silom vanjski slabe Crkve.
14. Ljudi „maloazijskog“ crkvenog načina mišljenja (mi ga ne nazivamo „apokaliptičkim“, zato što se taj termin više pripisuje ljudima koji su radikalno izašli iz istorijske efemernosti svijeta) nikada se nisu oduševljavali idejom crkvene države, mada su ostajali tijesni i dobri trudbenici državne kulture. Imena najboljih od njih u istoriji mi ne znamo, zato što najbolji od njih nisu polemisali, nisu ustajali na državu sektaškim metodom jednog Tolstoja. Oni su se potčinili neophodnostima države, potčinili su se ćesaru, poslije svojeg potčinjavanja Bogu, i nalazili su za sebe da je moguće umrijeti za svoju zemlju bez ikakve filosofije. To su bili ljudi stvarnog Hristovog Duha, zahvaljujući kojima značaj hrišćanske države ne samo da se nije umanjivao, nego se najbolje opravdavao.
Drugi, „rimski“ dio hrišćanskog društva – predstavljen je djelatnicima-ideolozima i praktičarima „hrišćanske države“. Kao što znamo, on je postojao još od najranijih vijekova hrišćanstva, paralelno prvom, i sa njim je oformio jedinstveno istorijsko i kulturno lice hrišćanskog društva. Unutar tih ljudi, koji su revno i pravedno stremili da ocrkove svijet, da ga potčine Hristovoj pravdi i istini, bilo je svojih pod-pravaca, koja su se takođe mirno uživjeli i koji su se stvaralački sjedinjavali, u kojima nije bilo strasti (naprimejr, sveti Vladimir neće da kazni zlikovce, a episkopi insistiraju na suprotnom kao na njegovoj obavezi, jer je njega Bog postavio da vanjski rukovodi ljudima).
15. Svo Tijelo Crkve mora da živi u harmoniji svih svojih organa, koji imaju različitu, unaprijed određenu, namjenu, sasvim ne radi uzajamne protivrječnosti, nego baš radi harmonije.
16. Crkva je u istoriji otvoreno i jasno blagoslovila oba puta socijalnog pogleda i osjećanja svijeta, pokrivši i jedan i drugi riječima jevanđeoske istine: „Ćesarevo – Ćesaru, Božije – Bogu“. Crkva je sa velikom radošću blagoslovila potpuni odlazak iz socijalnog života, kada se on vršio radi najtjesnijeg jedinjenja sa Gospodom Bogom, sa Presvetom Trojicom (pustinjaštvo), a takođe se radovala i prilikom potpunog angažovanja duše u poslovima državnim, kada se ono takođe vršilo u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha (carsko pomazanje).
17. Oba puta sačuvala su se u istoriji… „Rimsko“ raspoloženje uma danas je zastupljeno (kao i ono drugo) ne samo ljudima „okolocrkvenim“, nego i – ljudima duboko ukorijenjenim u molitvenoj i moralnoj svijesti Crkve. Ovi posljednji vjeruju u ostvarivost „hrišćanske države“ kao nekog podobija Carstva Božijeg na zemlji, kada će sva sila države biti na strani pravde i istine, i kada će između države i Crkve polako početi da iščezava granica u pravnom smislu. Taj državni pravoslavni idealizam, koji u ruskoj istoriji ima dobru tradiciju, na Zapadu se izražava u katoličkom sistemu crkovnosti, u tomističkoj filosofiji države, i u protestantskom „hrišćanskom socijalizmu“.
Laž, koja se uvijek mota oko istine, predložila je od Hrista otišavšim dušama u svijetu svoj ateistički socijalni optimizam, iskustvo kojeg sada preživljava Rusija.
18. Međusobnom razumijevanju hrišćana između ostalog smeta i neodređenost samog termina „politika“. Jedni tu riječ shvataju idealistički (ako ne aristotelovski), drugi – „realno“, u svoj njenoj nelijepoj, makijavelističkoj i intriga punoj, koristoljubivoj stvarnosti. Jedni hoće da preobraze, da „ocrkove“ politiku, prebivajući u njoj, drugi smatraju taj posao uzaludnim i jalovim, jednakim vađenju vode iz okeana. Ukratko, jedni vjeruju u kulturu hrišćanske politike, drugi – ne vjeruju. I jedni i drugi teže najboljem usklađivanju života zemaljskog sa jevanđeoskim, i najmanjoj profanaciji socijalnog hrišćanstva. Reklo bi se, kakvo bratoljublje, kakvu dobronamjernost prema životnom iskustvu bližnjeg bi trebalo očekivati od hrišćana jednog i drugog pravca kada se sretnu!.. U stvarnosti, pak, mi samo čujmo uzajamne optužbe i sumnjičenja. A zbog čega? – Tvrdimo: samo od nerazumijevanja u ljubavi.
19. Bilo je vrijeme, kada je Crkva svu ljudsku energiju svojih čeda trošila na zaštitu svojih duševnih riza od dogmatskih jeresi. – Energija volje hrišćana nalazila je za sebe izlaz u borbi protiv lažeučitelja. Duh je pobjedio. Crkva se tvrdo utemeljila na sedam stubova – Sabora Pravoslavlja. Reklo bi se, nastalo je vrijeme naročite, posebne i napregnute borbe sa grijehom, t.j. borbe za ostvarivanje, za sprovođenje u život moralne, „životne“ strane čistih i istinitih dogmata. A u istoriji se desilo – drugo. Umjesto da se ustrijeme na sotonu i na sedmoglavi (sedam smrtnih grjehova) grijeh, hrišćani su pošli putem najmanjeg otpora, ustrijemivši se jedan protiv drugog, tražeći misaone grančice u očima bližnjih i ne primjećujući u isto to vrijeme brvna u očima svojim.
Duševna nadražajna energija hrišćana danas se ne troši toliko na borbu protiv grijeha u sebi i u društvu, koliko na borbu sa mišljenjima, koja nemaju čak ni apstraktnog dogmatičkog značaja.
To dogmatizovanje, kako svoje ispravnosti, tako i tuđe pogrešnosti na polju socijalno-državnog uređenja i poretka jeste karakteristična crta savremenog crkvenog života. To slabi borbu sa bezbožjem. To srozava kulturu vjere.
20. Socijalno pitanje Crkve kao društva zadobija neku dogmatsku oštrinu, kakve do sada nije bilo u istoriji.
„Jeres“ ide pod znakom netačnog poimanja socijalnog položaja i političkog značaja Crkve… Raskoli i podjele imaju određeni crkveno-logički karakter.
Sve to dokazuje da mi živimo u epohi „političkoj“. Kao što je bio vijek bronzani i kameni, tako je danas vijek politički. Kakav je onda zadatak Crkve u tom vijeku? Nesumnjivo, sljedeći, odgovarajući stvarnom duhu Pravoslavlja: ne biti porobljen politikom, nego nju porobljavati. To znači – stajati nad njom, stajati iznad svake socijalne forme svijeta, ne vezujući dubinu svojeg bitija ni za jednu, nego porobljavati svojem duhu svaku.
Duša socijalnog života pastira mora biti kultura socijalnog umirotvorenja.
   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *