KUDA IDE HRIŠĆANSTVO

A. I. Osipov

KUDA IDE HRIŠĆANSTVO
 
Osnovni problem pred kojim danas stojimo svi mi i od kojeg se nikuda ne možemo djenuti jeste pitanje smjera i pravca razvoja savremenog hrišćanstva. Tokom čitave istorije u njemu se bore dvije tendencije. Prva osveštava svijet, a druga posvjetovljuje Crkvu. Ova borba se vodi sa promjenljivim uspjehom, a ako polazimo od otkrovenja Božijeg, od riječi samog Spasitelja, treba, ma kako to bilo žalosno, očekivati pobjedu druge. Sin Čovječiji, došavši, hoće li naći vjeru na zemlji? Doduše, mi mnogo češće ponavljamo nešto drugo: Sazidaću Crkvu Moju, i vrata ada je neće nadvladati. Ali nemojmo zaboravljati da se ovdje ne govori o vanjskoj strukturi Crkve (sabor-sinod-patrijarh-episkopi-sveštenici-đakoni). Crkva nije prosto društvo vjerujućih. Ona je jedinstvo u Duhu Svetom hrišćana koji streme da žive po zapovijestima Hristovim. Upravo u tom smislu ona jest Tijelo Hristovo, živi organizam Hristov, koji je nesavladiv. A strukture, uprava, ustanove i td. jesu samo u određenim istorijskim uslovima neophodna forma postojanja Crkve u ovom svijetu. Forma se, naravno, u nečemu mora mijenjati. Dakle, vjernika koji za središte svog života vide Jevanđelje postaje, kako pokazuje istorija, sve manje i manje.
Pojam „posvjetovljenje“ dobija danas neobičnu po svom značaju važnost: on veoma tačno karakteriše stanje i osnovnu tendenciju razvoja savremenog hrišćanstva. Smisao tog pojma otkriva se riječima Apostola Jovana Bogoslova: Sve što je u svijetu: pohot ploti, pohot očiju i gordost žitejska,nije od Oca, nego je od svijeta ovoga (1 Jn. 2:16). Posvjetovljenje je zahvatilo sve konfesije bez izuzetka. Naročito jako se ono ispoljava u zapadnom hrišćanstvu, koje je u tom smislu prestiglo nas pravoslavne. Ali mi ga usrdno i ne bez uspjeha sustižemo.
Zapadne crkve u današnje vrijeme kao svoj osnovni i u suštini jedini zadatak postavljaju sebi rješenje problema svjetovnog života. Kao jedna od jarkih ilustracija može poslužiti konferencija Svjetskog saveza Crkava u Bankoku 1973. godine pod nazivom „Spasenje danas“. Dva naša predstavnika koja su bila tamo pričala su šta se tamo dešavalo. (Znate da je u Svjetski savez Crkava Ruska Pravoslavna Crkva stupila 1961. godine, a za njom u narednim godinama i sve Pravoslavne Crkve socijalističkih zemalja.)
Pokazalo se da su ovu najvažniju temu, temu spasenja, tamo razmatrali isključivo u takozvanoj „horizontalnoj“, to jest čisto materijalističkoj ravni – kao spasenje od bolesti, neimaštine, neobrazovanja, obespravljenosti, nasilja transnacionalnih korporacija, i tako dalje i tako bliže. A kada su pravoslavni delegati predložili da se govori o spasenju radi kojega je došao Hristos, na njih su pogledali kao na kakva pretpotopna bića.
Ta je konferencija prekrasno pokazala kakvom cilju stremi savremeno hrišćanstvo, tačnije – savremeni hrišćani: blagu na zemlji. Ova ustremljenost karakteriše i sve Generalne skupštine Svjetskog saveza Crkava.
Zevezanost za zemlju hrišćanske svijesti nije mogla a da se ne odrazi i na bogoslovlje, kao i na odgovarajuće norme života. Mi i vidimo do čega je danas došlo zapadno hrišćanstvo – do takvih stvari, u koje, kada bi to neko pričao još prije samo 50 godina, niko ne bi povjerovao. Kada je 1927. godine na prvoj konferenciji „Vjera i ustrojstvo“ protojerej Sergij Bulgakov predložio da se svi pričeste iz iste Čaše (svima: pravoslavnim, anglikancima, starokatolicima, luterancima, metodistima…) i na taj način riješe problem jedinstva – znate li ko je prvi protestvovao? Englezi. Od tih dana situacija se katastrofalno promijenila. Uzgred budi rečeno, veliko značenje ovdje su imale posljedice Drugog svjetskog rata.
Sada mi gledamo nešto drugo. Na Generalnoj skupštini SSC 1991. godine u Kanberi, u Australiji, pravoslavni su bili prinuđeni da se specijalnom izjavom obrate rukovodstvu SSC i preko njega čitavoj skupštini. Oni su zahtijevali da se razmotri pitanje o otvorenom odstupanju pojedinih crkvi-članica SSC od najosnovnijih hrišćanskih istina. Radi se o paganskom poimanju Boga-Trojice (došlo je do toga da se Duh Sveti proklamuje za „žensko božanstvo“. U istoj toj Kanberi to je obnarodovala jedna profesorica-protestantkinja.), o faktičkom negiranju Božanstva Isusa Hrista i Njegovog Vaskrsenja, o materijalističkom poimanju spasenja, otvorenom hilijazmu i td.
U oblasti morala savremeno zapadno hrišćanstvo krenulo je pravo po putu otvorenog preziranja moralnih normi ukazanih u Svetom Pismu. Znate na šta mislim – na te nesretne tzv. „manjine“. Na istoj toj Skupštini za njih je bila organizovana čitava plenarna sjednica, i oni su sjedili na pozornici dva sata i žalili se što ih ne prihvataju sve Crkve, što one neće da daju blagoslove na njihove „brakove“ i što neće da ih rukopolažu. Od tada, od 1991. godine, proces se samo još više razvio. Sve veći broj takozvanih crkava ih ne izgoni iz svoje sredine, nego ih prima u svoje zajednice, daje im evharističko opštenje, čak daje i blagoslove na njihovo sažiteljstvo (npr. Rajnlandska Evangelističko-luteranska crkva u Njemačkoj), proglašava pastirima i td. Žensko sveštenstvo ne treba ni da se spominje. U ogromnoj većini nekatoličkih crkava na Zapadu to je postalo uobičajena, „normalna“ pojava, a mnogi katolički, pa čak i pojedini pravoslavni bogoslovi ne vide u tome bilo kakvu opasnost za Crkvu.
Evo zbog čega je sve to za nas važno. U sadašnje vrijeme takozvane slobode informacija, a zapravo vlasti novca, bogati Zapad je u našoj zemlji dobio neizmjerno velike mogućnosti propagande, koje su neuporedivo veće od onih koje ima Crkva, te stoga duh i ideje Zapada bez ikakvih prepreka proniču u naš narod i u našu Crkvu. I kada govorimo o problemu posvjetovljenja i ukazujemo na Zapad – ne činimo to radi njegovog osuđivanja, nego sa ciljem borbe protiv posvjetovljenja naše crkvene sredine.
Posvjetovljenje nas ugrožava time što će oni koji se zaraze tim duhom, kako piše svetitelj Ignjatije Brjančaninov, neprimjetno za sebe primiti antihrista i surovo nastradati. Svetitelj Ignjatije otvoreno govori da onaj koji se ne bori protiv svog vethog (starog) čovjeka (protiv strasti, u naše vrijeme su to naročito strasti žudnje za bogatstvom, samomnjenja i bluda), budući jednog duha sa antihristom, njega priznaje za Hrista. To se odvija prirodno, jer se slično sjedinjuje sa sličnim. Jedan od uzroka razvoja ove lažeduhovnosti se sastoji u tome što, prema učenju posvjetovljenih crkava, osnovni zadatak Crkve mora biti u služenju bližnjem, a to pretpostavlja njenu maksimalno aktivnu socijalnu, političku, ekonomsku i kulturnu djelatnost. Čega lošeg u tome ima? Loše ima to što se time za osnovni cilj proglašava nešto što on to nije.
Crkva ima cilj jedan i jedinstven: spasenje čovjeka od duhovnog ropstva strastima i priopštenje Bogu kroz sticanje bogopodobnih osobina, od kojih su najglavnije simrenje i ljubav. Vanjsko, pak, služenje bližnjim jeste samo jedno od sredstava za sticanje tih osobina, ali nikako nije cilj i „zarada“ spasenja. A svođenje osnovnog zadatka Crkve na rješenja zemaljskih „horizontalnih“ zadataka će i dovesti posvjetovljene hrišćane do neprimjetnog prihvatanja antihrista. Jer, kada on dođe, sve će države objediniti u jednu, pa će vojske biti nepotrebne, ukinuće se rashodi na naoružanje, stanovništvo zemlje će biti srezano (tako što će suvišne milijarde biti uništene i ostaće jedna „zlatna“ milijarda), oslobodiće se astronomska sredstva, pomoću surovih zakona svuda će biti zaveden red i td. Tako će on riješiti socijalne i druge probleme. Gospoda će živjeti kao „bubreg u loju“, kupajući se u komforu, a svi ostali će biti normalni robovi i eksperimentalni kunići. On će riješiti sve probleme – i rata i mira – i neće li to biti Hristos? Posvjetovljeni hrišćani će ga i primiti kao Hrista, „umjesto Hrista“ („anti“ ne znači samo „protiv“, nego i „umjesto“). A ako je umjesto – to znači i protiv. Eto zbog čega posvjetovljenje predstavlja smrt za bilo koju crkvu, za bilo kojeg hrišćanina.
Uzgred budi rečeno, ime antihrista, koje je u Apokalipsi izraženo tajanstvenim brojem 666, u suštini ne označava ništa drugo, do mamona, tj. potpuno predavanje svih sila uma, srca i volje brizi o zemaljskom blagu i vrijednostima. O tome svjedoči judejsko predanje, koje je taj broj fiksiralo (vidi 3 Car. 10:14; 2 Par. 9:13) kao simbol potresnog, u istoriji Izraela najvećeg procvata. Mizerno mala država je za vrijeme cara Solomona dobijalo 666 talenata zlata godišnje. Ako svaki talenat predstavlja 49,11 kilograma zlata – ispada da je 32 tone i 707 kg zlata padalo na ništavno mali broj stanovnika! Evo, to je vrhunac svjetovne sreće. Mamon – to i jeste posvjetovljenje. Prot. A. Menj je jednom uočio: u judaizmu su često pojam Carstva Božijeg vezivali za vanjsko toržestvo Izraela i fantastično blagostanje na zemlji. Nije li istina da se upravo o tom zemaljskom, više nego o nebeskom, blagostanju na zemlji brinu i savremene hrišćanske crkve?
Jedan od pitomaca MDA sa početka XX vijeka, Tarasij Kurganovski, napisao je rad „Prelom u drevnoruskom bogoslovlju“. To nije obiman rad, ali je on postao izuzetno značajan, njim bi se ozbiljnije trebalo pozabaviti, raširiti ga, dopuniti činjenicama. Sama ideja tog rada je veoma važna. Autor piše kako se u Ruskoj Crkvi u XIV, XV vijeku ozbiljno posvećivala pažnje suštini hrišćanskog života, duhovnoj njegovoj strani, kako je postojalo poimanje toga da je glavno ispunjavanje zapovijesti Jevandelja, a se na vanjske forme blagočešća – bogoslužbeni Ustav, obredi – gledalo samo kao na sredstva koja omogućavaju dostizanje cilja. Ali postepeno su forma i sadržaj počeli da mijenjaju mjesta. O tome veoma izražajno piše i Ivan Vasiljevič Kirejevski u svom čuvenom radu „O krakteru prosvjetiteljstva u Evropi i o njegovom odnosu prema prosvjetiteljstvu Rusije“. Njegova misao je da je u našoj Crkvi poštovanje predanja, kojim je stajala Rusija, postepeno, i za nju samu neprimjetno, prešlo u poštovanje više vanjskih njegovih formi, negoli njegovog oživotvoravajućeg duha. Ta duhovna promjena ispoljila se već na Saborima 1503. i 1505. godine (na kojima je prisustvovao i prepodobni Nil Sorski), ali naročito se oštro ispoljila na Stoglavom Saboru 1551. godine.
Prepodobni Nil Sorski je nastupio sa pitanjima koja se tiču manastirskog i monaškog života. On je vidio kakve su se promjene počele dešavati, i pozivao je da manastiri budu siromašni, da njihove riznice, odežde, sasudi i td. budu skromni, da se monasi hrane isključivo plodovima svojih ruku. Odežda njihova mora biti najprostija moguća, bijedna. Nikakve raskoši, nikakvog zlata i srebra ne smiju imati ni monasi, ni manastiri. Padaju nam na pamet riječi svt. Filareta Moskovskog: „Ako bi trebalo objaviti rat nekim odeždama, onda, po mom mišljenju, ne bi to trebalo činiti šeširima svešteničkih žena, nego velikolepnim rasama arhijereja i sveštenika. U krajnjoj liniji – to bi trebalo uraditi kao prvo, ali baš se na to zaboravilo. Sveštenici Tvoji, Gospodi, neka se obuku pravdom!“
Na to je Nilu Sorskom bilo rečeno: „Ti, Nil, griješiš. Ako takav život bude u našim manastirima, ko će onda od bojara poći u monahe? Niko, zato što oni neće moći da žive po tvojim pravilima. A ako niko ne pođe, odakle ćemo onda postavljati episkope? A ako episkopa ne bude, ni Crkve biti neće. Ti, Nil, griješiš!“
U to vrijeme, baš početkom XVI vijeka, sudaraju se dva pravca, koji su kasnije nazvani josifljanstvo i nestjažateljstvo (ne-sticanje). Ovdje se odigravala, ako hoćete, posljednja otvorena bitka za stvarno monaštvo i, konsekventno, za sudbinu samog pravoslavlja u Rusiji. Pobijedilo je josifljanstvo. I proces posvjetovljenja u Crkvi je pošao prokrčenom stazom. Manastiri i hramovi su počeli da se pretvaraju u izuzetna i najbogatija moguća umjetnička djela, jednostavno – u igračke, u ljepotane. (Djeca se igraju malim igračkama, a odrasli sa – velikim.) Riznice njihove su postale ekstremno bogate. (U Lavri, u muzeju, naprimjer, postoji mitra kojoj nema cijene, ona je sva od dragog kamenja.) Manastiri su postali najbogatiji zemljoposjednici (Kartašev piše da je, naprimjer, od Trojice-Sergijeve Lavre Jekaterina II oduzela 106 hiljada duša). Do čega je to dovelo? Mislim da me prekrasno razumijete.
Godine 1612. mnoštvo hramova i manastira je bilo razrušeno, oskrnavljeno, razgrabljeno. Gospod dopustio. Mislite da smo se mi naučili nečemu od toga? Ništa ni nalik tome. Sa novom energijom smo počeli da vaspostavljamo vanjsku raskoš. Koliko su pri tome gubili pojmovi o značaju duhovnog života, možemo suditi na osnovu raskola iz XVII vijeka. Činilo se – uzroci za raskol su bili ništavni: ispravljanje knjiga, promjene u obredima, krštenje sa tri prsta i tako dalje. Međutim, za mnoge to je predstavljalo osnovni sadržaj njihove vjere. U obredu su pravoslavni vidjeli svu suštinu vjere. Forma je za njih bila skuplja od njenog skupocjenog sadržaja.
Direktna posljedica duhovnog ohladenja jeste Petar I – „prvi boljševik“, kako ga je potpuno tačno nazvao Maksimilijan Vološin, i sav anticrkveni XVII vijek. O duhovnom stanju Crkve u tom vijeku najbolje govori svt. Tihon Zadonski: „Manastiri su postali gori od svjetovnih domova“. Logično je taj vijek završio Pavel I, veliki majstor Malteškog ordena, koji je posegnuo, usprkos strogim zabranama Vaseljenskih Sabora, na vlast nad episkopima i koji je sebe proglasio glavom Ruske Pravoslavne Crkve (i nijedan od sljedećih imperatora nije skinuo tu sramotu sa ruskog carstva).
Nije pomogla ni pošast Napoleona. Moskva je spržena, uništeni su velikolepni hramovi. Jesu li se zamislili zbog čega se to desilo? Jesu li se pokajali? Jesu li obratili pažnju na ispravljanje svojih života? Ne, nanovo su se latili za vaspostavljanje vanjske ljepote Crkve, zaboravivši, faktički, na unutrašnju. U 80-tim i 90-tim godinama XIX vijeka episkop Teofan Zatvornik piše: „Kroz pokoljenje, eventualno dva, presušiće naše pravoslavlje,,,“. Episkop Ignjatije bukvalno rida: „Monaštvo je postalo nalik na raskošno, zeleno drvo, koje je iznutra potpuno istrulilo. I prva će ga bura obaliti, a sa njim – i svo pravoslavlje.“ Ali na njihov glas niko ne obraća pažnju. Ovi zatvornici – šta oni shvataju? Svetitelj Filaret je sa gorčinom pisao: „Kako je teško vidjeti da manastiri sve traže bogomoljce, to jest – sami traže zabave i iskušenja. Istina, nekada im nedostaje načina, ali im mnogo više nedostaje nesticanja, prostote, nade u Boga i ljubavi prema bezmolvju (tihovanju)“.
Prošla je jedna i po generacija poslije proročkih riječi svetitelja Teofana i nastupila je 1917. godina. Kao krava jezikom revolucija je polizala svu tu ljepotu koja nije bila osnovana na kamenu pravilnog hrišćanskog života. Pitanje o kojem je u XVI vijeku bio započet ozbiljan spor, čini se, bilo je okončano. „Istorija je, – govorio je Ciceron, – najbolja učiteljica“. U pravu je. Istorija je još jednom pokazala da Božanstveni Promisao uvijek dejstvuje u skladu sa našim duhovnim stanjem. A ljudi su tu samo slijepa oruđa u rukama volje Božije.
Danas se otvorio još jedan i, moguće, posljednji period u životu naše Crkve. Njena sudbina će zavisiti od toga – po kakvom putu će poći njen preporod, o kojem se danas toliko mnogo govori. Šta će pobijediti i postati primarno u njemu: vanjska ljepota, količina manastira, hramova, episkopa, sveštenika, duhvnih škola i td., – ili izgradnja pravilnog duhovnog života, i to prvenstveno života u manastirima, među monaštvom i duhovenstvom. Hoće li monasi, naročito mladi, živjeti u stvarnim manastirima, ili će nositi poslušanja u polumuškim-poluženskim, služiti po gradovima, po parohijama, u podvorjima (vjenčavajući, ispovjedavajući i krštavajući), u ženskim manastirima? Hoće li duhovne škole biti duhovne, ili bogoslovske – kakve su bile pred revoluciju, tj. svjetovne? Hoće li nam poći za rukom da vaspitamo pastire i arhipastire, a ne najamnike? Hoće li naši duhovnici biti naša starija braća, dobri savjetnici, kao što piše svt. Ignjatije, ili će poći po putu voždova totalitarnih sekti, koje traže besprijekorno povinovanje sebi kao Bogu?
Ovaj posljednji problem, treba reći, je permanentan i, vjerovatno, najoštriji u životu Crkve. Sjećate se kako je sredinom XIX vijeka pisao svt. Ignjatije: „Taština i uobraženost vole da uče i nastavljaju. Oni se ne brinu o dostojanstvu svog savjeta! Oni i ne pomišljaju da mogu nanijeti bližnjem neiscjeljivu ranu ružnim savjetom, koji neopitni početnik prima sa potpunim povjerenjem, sa plotskom i krvnom raspaljenošću! Njima je potreban uspjeh, ma kakvog kvaliteta bio taj uspjeh, ma kakav početak njegov bio! Njima je potrebno da ostave utisak na početnika i moralno ga sebi potčine! Njima treba pohvala čovječija! Njima treba da oni proslove za svete, razumne, prozorljive starce, učitelje! Njima treba da nahrane svoju neugasivu taštinu, svoju gordost!“ („O žiteljstvu po savjetu“. t. 5. s. 77). I dodaje: „Oni starci koji na sebe primaju ulogu [starca]… (upotrijebimo ovu neprijatnu riječ)… u suštini, to nije ništa drugo, do dušepogubno glumatanje i najtužnija moguća komedija. Starci koji na sebe navlače uloge drevnih svetih Staraca, nemajući njihovih darovanja, neka znaju da same njihove namjere, same misli i pojmovi o velikom inočkom djelanju – poslušanju, jesu lažni, da sam njihov način razmišljanja, njihov razum, njihovo znanje jesu zapravo samoobmana i bjesovska prelest…“ (5,72).
Posvjetovljenje koje se odvija danas u crkvama svjedoči o judeizaciji hrišćanstva. U čemu se to ispoljava? U preovladavajućoj i sveproždirućoj pažnji savremenog hrišćanstva prema zemaljskim vrijednostima. Već u prvim vijekovima se pojavilo jeretičko učenje o tome da je Hristos došao da bi na zemlji osnovao 1000-godišnje Carstvo blaženstva, dobrote i pravde. U našem bogoslovlju te ideje su zastupali Vladimir Solovjev i drugi filosofi, protojerej Pavel Svjetlov, kijevski profesor, koji ima i čitav rad na tu temu: „Ideja Carstva Božijeg u njenom značenju za hrišćanski pogled na svijet“. Ta ideja nastavlja da živi i da se razvija i u naše vrijeme; mislim da se bez preuveličavanja može reći da ona danas predstavlja glavnu pokretačku silu hrišćanske aktivnosti u svijetu. Ta ideja ima judejsko porijeklo. Sjećate se kako je rekao o. A. Menj: u judaizmu su često pojam Carstva Božijeg vezivali za vanjsko toržestvo Izraela i fantastično blagostanje na zemlji. Posvjetovljenje i jeste ustremljenost hrišćanstva ka ostvarivanju ove judejske ideje. Hristos je rekao: Ne možete služiti Bogu i mamonu (Mt. 6:24), ali savremeni hrišćani se sa ovom tvrdnjom kategorički ne slažu.
Na zapadu se čak pojavio i termin – judeohrišćanstvo. Zadivljujuća kovanica. Jer za ortodoksno judejstvo Hristos je lažemesija, a istiniti mesija, koji je prema hrišćanskom Otkrovenju antihrist, tek treba da dođe. Kako se onda može govoriti o judeohrišćanstvu? Pokazuje se – veomo lako. Treba samo ćutati o Isusu Hristu kao Bogu i Spasitelju i o tome kako Njegovo Carstvo nije od svijeta ovoga, nego treba govoriti samo o zajedničkim prorocima, zajedničkoj Bibliji, zajedničkih 10 zapovijesti. Hristos postaje sve manje važna Ličnost za zapadno hrišćanstvo.
Vatikan je u tom smislu otišao poprilično daleko. Tamo u kuriji imaju dva papska Savjeta: za međuhrišćansku saradnju i za dijalog sa nehrišćanskim religijama. Razumije se, nehrišćanske religije su one koje ne priznaju Hrista za Boga. Ali, u kojem se Savjetu vodi dijalog sa judaizmom, koji odbacuje Hrista? Zamislite samo: u – međuhrišćanskom!
Papa Jovan Pavle II je dogurao do takvih stvari, da je to gotovo nenormalno i slušati. Prvog novembra 1997. godine, kada katolička Crkva praznuje dan Svih svetih, u Vatikanu se završio međucrkveni simpozijum čija je tema bila: „Korijeni antijudaizma u hrišćanskoj sredini“. Papa je tada rekao ovo: „Cilj našeg simpozijuma je da se dođe do pravilnog bogoslovskog tumačenja odnosa između Crkve Hristove i jevrejskog naroda. Na počecima ovog malog naroda, okruženog paganskim imperijama koje su ga nadmašale bljeskom svoje kulture, nalazi se korak Božijeg izbranja. Ovaj narod je pozvao i vodio Bog, Tvorac neba i zemlje. Zbog toga njegovo postojanje ne pripada samo sferi prirodnih i kulturnih pojava… Postojanje ovog naroda jeste fakat natprirodni. To je narod Zavjeta, i takav će on ostati uvijek i bez obzira na bilo šta, čak i kada su ljudi nevjerni, jer je Gospod vjeran Svom Zavjetu“ (Ruska Misao. Br. 4196. 6-12 novembra 1997. s. 5). Komentar je, što se ono kaže, suvišan.
Papa kao da ne zna o kakvom narodu govori Hristos: Oduzeće se od vas Carstvo, i daće se narodu drugom. Doći će sa sjevera i juga, istoka i zapada i zaleći će u Carstvu Nebeskom, a sinovi Carstva biće izbačeni van. Papa kao da se ne sjeća da u Crkvi izabran nije ovaj ili onaj narod, nego oni koji prihvate vjeru u Hrista, to jest hrišćani bilo koje nacionalnosti. Papa je „zaboravio“ da se zadatak Crkve i „namjesnika Hristovog“ u tome i sastoji – da jevrejski narod uvidi svoju istorijsku grešku i pokaje se. A papa, naprotiv tome, stanje protivljenja razmatra kao nepogrešivo, jer „takav (tj. natprirodan) će on ostati uvijek i bez obzira i na šta, čak i kada su ljudi nevjerni“. Zaključak je očigledan: ako si se rodio kao Jevrej, pa makar bio i Juda Iskariotski, Gospod Bog tu više ništa ne može da učini, pošto je dao riječ. Raj ti je obezbijeđen! Takvog „otkrovenja“ u istoriji Katoličke Crkve još nije bilo. Mislim da ovakvim provokativnim izjavama Jovan Pavle II nanosi jevrejskom narodu mnogo više štete nego koristi.
Takav je na današnji dan stadijum procesa judeizacije hrišćanstva. Može se predvidjeti šta će biti sutra. A ne smijemo zaboravljati kakva se ekspanzija katolicizma odvija danas u našoj zemlji i kakve nade na nju gaje sile koje daleko od toga da nas simpatišu. Pročitaću samo jedan citat: „Prema mišljenju Amerikanaca, Rusija predstavlja jednu od najvećih prijetnji za sigurnost SAD… zato… američka vanjska politika može dostići svoj cilj tako što će pomagati promjene u Rusiji: definitivno odbacivanje jedinstvenog pogleda na svijet i kretanje ka pluralističkom društvu… u svim odnosima ljudskog života, prije svega u ideološkom i religioznom. Na taj način, dakle, Amerika je i te kako zainteresovana za učvršćivanje i rast u Rusiji neruskih religija i filosofija, između ostalih i katolicizma, koji predstavlja moćnu međunarodnu silu“ (F. Štarkman, „Ruska misao“, 31. okt. 1996. g.).
Obratite pažnju još i na to – ka kakvom miru na zemlji streme savremene hrišćanske crkve: ka starozavjetnom miru (šalomu), koji označava zemaljsko blagostanje (odsustvo ratova, odsustvo stradanja, nedaća, nesreća, patnji, pošasti), ili ka novozavjetnom (irini)? U Jevanđelju čitamo: Mir (irini) Moj dajem vam„. Prema jednoglasnom tumačenju otaca, pod mirom Hristovima podrazumijeva se stanje duše oslobođene od strasti. Avaj: na međuhrišćanskim konferencijama govori se samo o šalomu, o irini pak nema ni riječi. Šalom, blagostanje na zemlji – eto za šta se bore hrišćani. Ako neko hoće u to da se uvjeri, neka uzme barem „Žurnal Moskovske Patrijaršije“ i pogleda ekumenističku problematiku nedavne prošlosti. Mir Hristov njih ne interesuje, iako on, i samo on, može biti nepokolebljiva osnova stvarnog mira među narodima, u krajnjoj liniji, među narodima hrišćanskim.
Zašto govorim sve ovo? Evo zašto: ako mi zamijenimo mir duše mirom tzv. zemaljskog blagostanja – mamonom, u šta će se prevratiti naše hrišćanstvo?
 
O čemu bih još htio da kažem koju riječ, to je – pagansko prihvatanje pravoslavlja.
Teče proces, koji nije nov u istoriji, sa kojim smo se mi suočavali i u hrišćanstvu u cjelini, i u istoriji Ruske Crkve – proces, uglavnom nesvjesne zamjene hrišćanstva paganstvom, zamjene hrišćanske duhovnosti paganskom. To se dešava, na žalost, veoma lako, a evo zbog čega. Glavni uzrok je odsustvo odgovarajućeg teoretskog i opitnog poznavanja hrišćanstva u znatnom dijelu duhovenstva. Nedavno burno otvaranje parohija je dovelo do toga da je bilo rukopoloženo (djelimično se to nastavlja i dan-danas) mnogo sveštenika bez duhovnog opita, i bez ikakvog bogoslovskog obrazovanja. A neki od njih nemaju čak ni odgovarajuće svjetovno obrazovanje i kulturnu osnovu. Ja znam jednog obućara kojeg su rukopoložili za sveštenika. Pokušaj da se on obuči vanrednim školovanjem je propao. Nije završio ni prvu godinu bogoslovije, jer je bio proglašen za potpuno nesposobnog za učenje. Ali zato je on izvrstan praktičar, neimar i u novac se razumije oho-ho. Njegove pouke su prosto „oduševljavajuće“. Takvih kao on što je on danas, nažalost, nije malo, i on i njemu slični će na dugo vrijeme da odrede lice naše Crkve. Mnogi od njih sablažnjavaju narod svojim ponašanjem, odbijaju od vjere; drugi, pak, počinju da raščinjavaju i skidaju magije, da govore o kraju svijeta, o antihristu i da odvlače za sobom proste i lakovjerne ljude. Obratite pažnju – u preduzeću za autosaobraćaj nikada neće čovjeka koji ne zna da vozi automobil posaditi za volan autobusa – jer shvataju da će pogubiti ljude u ovom životu. Ali kada se radi o dušama i o vječnoj pogibiji, pokazuje se, – sve je moguće. Odatle se i preporađa i razvija paganstvo u pravoslavlju. A uzrok tome, kao što sami vidite, nije u neprijateljima Crkve, nego u nama samima. Sveštenik se, avaj, doživljava čisto paganski, samo kao savršitelj sveštenodejstava, kao žrec, a ne hrišćanski, kao, prvenstveno, rukovodilac pastvom, pastir.
Jaka ilustracija paganskog poimanja hrišćanstva je bura koja je povezana sa tri nesrećne šestorke na INN (INN – jedinstveni identifikacioni broj); sada je dodat još i popis. Jadni ljudi! Sva pažnja njihova nije usmjerena na dušu, na ispunjavanje zapovijesti Hristovih, na borbu protiv strasti, već na borbu protiv znakova, brojeva, pečata. Nedavno sam imao priliku da razgovaram sa jednim čovjekom i postavio sam mu ovakvo pitanje: „Kako Vi mislite, ako neka djevojka koja ne vjeruje u Hrista stavi na vrat krstić, iz prostog razloga što joj lijepoj stoji i što je to moderno – hoće li se ona spasiti? Jer krst je pečat Hristov“. Odgovor: „Ne, neće se spasiti!“. – „A ako čovjek koji ne vjeruje ni u kakvu silu INN prihvati broj koji mu dodjele, on će poginuti?“ – „Da“. – „A zašto?“ – „Zato što je u Apokalipsi napisano“. – „Šta je napisano?“ I počela su tada tumačenja Apokalipse od nekog starca, od atonskih staraca i od samog sebe. Teško je, pokazuje se, pojmiti da, ako čak Krst Hristov, kako govore sveti Oci, ne spasava nas bez nas, a brojevi, taj INN, mogu da pogube čovjeka nezavisno od njegove vjere i volje: nismo li mi već postali pagani, – ne vjerujemo li mi, zapravo, u magiju?
Još jedna ilustracija – je diskusija na temu „kreacionizam ili evolucionizam“. Strašni ratovi – zbog čega? Da li je Bog stvorio svijet za šest dana ili je dao zakone postepenog razvoja svijeta?
Ateistička evoluciona hipoteza, naravno, je bez ikakvih osnova: čitav niz ozbiljnih naučnih fakata direktno i otvoreno svjedoče protiv nje.

  1. Nauka ne zna zakon po kojem bi se neorganska materija (atomi i molekuli) mogla organizovati u živu ćeliju.
  2. Vjerovatnoća pojave života iz slučajnog spajanja molekula je ništavno mala i jednaka je, prema nekim proračunima, 10255. Američki biolog Ben Hobrink navodi ovakvo poređenje: „… vjerovatnoća da će se ćelija pojaviti slučajno je jednaka vjerovatnoći da neki majmun 400 puta odštampa čitav tekst Biblije bez ijedne jedine greške!“
  3. Glavna teza ateističke teorije evolucije o prelasku jedne vrste u drugu nema pod sobom činjeničnih osnova, u krajnoj liniji – za sve visokorazvijene forme života.
  4. Sam pojam života izlazi izvan granica naučnog znanja. Život, pokazuje se, nije poseban način sjedinjenja određenih materijalnih elemenata, nego nešto principijelno drugo. A ostaje i veliko pitanje prirode ljudske svijesti i ličnosti čovjeka.

Za pravoslavno booslovlje principijelno značenje ima samo jedno – da je Tvorac i Zakonodavac čitavog postojanja svijeta u svoj njegovoj raznolikosti Bog. Ali kako je On priveo svijet u bitije: da li je tvorio po „danima“ odjednom, u završenom vidu, čitave plastove bitija, ili ih je proizvodio postepeno u toku šest „dana“ od nižih formi prema višim iz vode i zemlje (1 Moj. 1:20,24) silom zakona koje je Sam založio u prirodu – nema nikakvo značenje za bogoslovlje, za hrišćanstvo, za spasenje. Međutim, o tome se vode beskonačni, jalovi sporovi koji porađaju neprijateljstva, osuđivanje, mržnju, predavanje anatemi svih neistomišljenika. Nije valjda da se ne raspoznaje očigledni duhovni istočnik svega toga?
Fanatizam – to je jedna od najizrazitijih karakteristika paganskog stanja duha. Fanatizam, za razliku od ubijeđenosti, diše mržnjom, prezirom prema onima koji drugačije misle. U njemu nema ljubavi prema čovjeku. A šta može biti gore od toga?
U čemu su izvori fanatizma? Oni, vjerovatno, počivaju u tome što mi sve manje obraćamo pažnju na duhovnu stranu života, što se naše hrišćanstvo svodi na ispunjavanje samo vanjskih crkvenih propisa: došao je praznik – prisustvujemo bogosluženju; ako je post – nekako mi to odpostimo; naređeno je da se ispovijedimo, pričestimo: i to učinimo; daćemo mi i za pomen, zakazaćemo i moleban, panihidu… Ko ima novca, može i baćušku malo ublažiti, i kupolu pozlatiti… Tako mi hodamo po crkvenom životu, kao navijeni časovnici, čak ni prstom ne dotakavši našu gospodu – naše strasti, i živimo veoma zadovoljni našim blagočešćem. A ono najglavnije može pri tome u potpunosti da iščezne iz naše svijesti. Vanjska strana crkvenog života ima smisla i donosi korist samo u slučaju kada se sjedinjuje sa ispunjavanjem jevanđeoskih zapovijesti i pokajanjem, kada pomaže poznavanju sebe, smirenju, uviđanju svoje nesposobnosti da se postane hrišćanin bez pomoći Božije. Ako hrišćanin ispunjava samo vanjsku stranu crkvenog života, ako se bavi dobrotvornom djelatnošću, a pri tome po zapovijedima Hristovim ne živi, u životu će ga zadesiti najveća moguća nesreća – on će neizostavno u sebi ugledati pravednika. Odlično je za takvog hrišćanina rekao svt. Teofan: „Jad i čemer, a sve govori: nisam kao drugi čovjeci“. Sv. Isak Sirin govori da se nagrada, tj. spasenje, ne daje za vrline, nego za smirenje koje se od njih rađa, i ako smirenja nema, uzaludne su sve vrline i svi trudovi vanjskog blagočešća. Ne smije se zaboraviti da su Hrista na najsuroviju kaznu osudili skrupulozni izvršioci crkvenih odredbi koji su davali desetinu svojih prihoda – „pravednici“, a ne grešnici, koji su uviđali svoju grehovnost i kajali se za nju. Evo pripovijest o Lazaru, naprimjer. Gospod ga je vaskrsao, umrli je izašao sav povezan po rukama i po nogama. I mnogi su povjerovali u Hrista, ali su neki otišli i prijavili prvosveštenicima. I od toga dana odlučiše da ubiju i Hrista i Lazara. Od toga dana! Eto do čega, do kakvih užasnih stvari može dovesti vanjska „pravednost“. Eto odakle se rađaju fanatizam i gordost – ti stubovi paganstva.
Pimen Veliki je rekao: „Čovjek je onaj koji je poznao sebe“. A poznanje sebe – to je poznanje toga da sam ja sav opsjednut strastima, da sam njihov rob, da one komanduju mnome i da me muče. I onaj koji nije poznao da on sam ne može sa njima da izađe na kraj, da je on „nesrećan, i žaljenja dostojan, i ništ, i slijep, i nag“, i da mu je neophodan Bog Spasitelj, Kojem se od tada i počinje obraćati od sve duše, – taj nije sposoban za duhovni preporod, taj ne može biti hrišćanin.
Pravilan duhovni život smiruje čovjeka, i to se smirenje ne može pojaviti drugačije, osim kroz spoznavanje sebe, svoje strasnosti, svoje duhovne nemoći. To je ono najglavnije. Sve ostale nauke, sva bogoslovlja – dogmatičko, moralno i td. jesu ništa, ako prilikom njihovog izučavanja čovjek ne bude TO znao i ako ka tome ne bude stremio. Ali onaj koji se ne bori protiv sebe, koji ne prinuđuje sebe na ispunjavanje zapovijesti, koji se ne kaje odmah – taj nikada neće poznati sebe, nikada se neće smiriti i sav život će stradati od plotskih i duševnih strasti. Zbog toga, kažem, onaj koji ispunjava samo vanjska crkvena pravila života, a unutrašnjim radom nad sobom se ne bavi, takav čovjek je stao na put odgajanja u sebi taštine, uobraženosti i gordosti, od kojih se i rađa fanatizam.
Zbog toga – sjedimo li, slušamo li, idemo ili radimo – neophodno je stalno, koliko je moguće češće da se obraćamo Bogu. Zgriješimo li očima, ili mišlju – istog se časa moramo kajati, moramo da se staramo da živimo „po božijem“, kao što u molitvi čitamo: „Spodobi, Gospodi, u denj sej bez grijeha sohranitisja nam“. Bez prinuđavanja na ispunjavanje zapovijesti, bez pokajanja – nikakvog duhovnog života nema. Đavo sva bogoslovlja zna bolje od svih bogoslova svijeta, ali i dalje ostaje đavo.
Jednom su mi pokazali plakate protiv INN-a, i ja sam se naprosto užasnuo: koliko tu ima fanatizma, surovosti, protivljenja crkvenoj vlasti, neprijateljstva, mržnje prema onima koji misle drugačije. Odakle to može poticati? Samo iz ovakve svijesti: „Mi smo nepogrešivi nosioci istine. Svi koji nisu sa nama jesu neprijatelji Crkve i dostojni su mržnje“. Ali hrišćansko smirenje ne poznaje takva osjećanja. Ono istinitog hrišćanina ispunjava iskrenom dobronamjernošću prema svim ljudima. Sv. Isak Sirin govori da se takav hrišćanin i prema samim neprijateljima istine razgara plamenom ljubavi. Prepodobni Simeon Novi Bogoslov nam saopštava veliki duhovni zakon: „Pomno ispunjavanje zapovijesti Hristovih uči čovjeka njegovoj nemoći“, to jest smirenju. Smirenje i ljubav prema ljudima i predstavljaju najtačniji kriterijum u poznanju toga gdje jeste istinito hrišćanstvo, a gdje je njegova paganska kopija.
I ako mi ovo zaboravimo, jalovo ćemo proživjeti sav svoj život, jalova će biti sva naša crkvena djela, sva naša borba za istinu. Bez vlastitog duhovnog života mi ništa dobro, spasiteljno ljudima donijeti nećemo. To je krajnje važno upamtiti. Sve mora da se učini da bi se postalo hrišćanin. A hrišćanin postaje onaj koji se smiri i uvidi da mu je neophodno potreban Hristos – Spasitelj.
 
Lekcija profesora Moskovske duhovne Akademije Alekseja Iljiča Osipova, pročitana u Sretenskoj duhovnoj seminariji decembra 2001. godine.
   

Ključne reči:

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *