NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Savremeni izazovi i iskušenja » KAKO ČESTO SE TREBA PRIČEŠĆIVATI?

KAKO ČESTO SE TREBA PRIČEŠĆIVATI?

Prot. Andrej Pravdoljubov.

KAKO ČESTO SE TREBA PRIČEŠĆIVATI?
<p cla 
Pravoslavni oci, braćo i sestre!
Kao odgovor na pravedne prijekore mnogih učesnika foruma na račun mnoštva započetih tema u vrijeme Velikog Posta, predlažem (podugačko!) pismo – odgovor svoga rođenog oca na pitanje igumanije jednog od obnovljenog manastira o ovoj temi.
Molim da mi se oprosti ako zbog neiskustva u radu sa računarom nisam vidio da je ova tema već ranije razmatrana.
 
Dakle, evo pisma:
 
_______________________
 
Svečasna mati igumanijo sa sestrama obitelji!
Ispunjavajući Vam želju, pišem Vam o tome šta ja mislim o pismima o. Nikolaja Generalova o čestom pričešćivanju koja ste mi poslali.
Mislim da se Vi nećete začuditi tome da se ja prema njima odnosim krajnje negativno. Osnovno što mi se u njima ne sviđa – to je kvarenje u Pravoslavnoj Crkvi razrađene prakse govenja, tj. usrdnog pripremanja za primanje Svetih Hristovih Tajni, koje se sastoji u pooštravanju posta i molitve, u preispitivanju svoje savjesti i koje se završava Tajanstvom Ispovijesti.
O. Nikolaj potpuno ispravno uočava da, ma kako da se pripremaš – nećeš biti dostojan ove Velike Svetinje, ali iz toga izvlači lažan zaključak – da se zbog toga ne treba ni pripremati. Potpuno je jasno da će Car, ako poželi da dođe u kuću siromaha, vidjeti svu njegovu ubogost – i siromah to shvata. Ali on ipak nastoji da učini sve što je moguće – i da izriba pod, i da obriše prašinu, da poskida paučinu, i da stonjak, makar i iznošen i isflekan, ali ipak opran i ispeglan, na sto postavi. U suprotnom, on rizikuje na navuče na sebe gnijev Visokoga Gosta. O tome kako se taj gnijev izražava u realnom životu i šta je dovelo do savremene prakse govenja biće govora malo kasnije. A sada o drugim čudnim i spornim mislima o. Nikolaja.
 
1. Najviše smućenja, po meni, donosi pozivanje na praksu Grčke i Atona, gdje je, prema njegovom svjedočenju, rasprostranjena praksa mnogo češćeg nego u Rusiji, a ponegdje i svakodnevnog, pričešćivanja.
Mislim da to ipak nije toliko rasprostranjena praksa i da ona, u svakom slučaju, ne datira odavno. Potvrdu za ovo možemo pročitati u knjizi strasnog propagatora pričešćivanja na svakoj liturgiji prof. protopresvitera Aleksandra Šmemana „Evharistija, Tajanstvo Carstva“ (Imka-Pres, Pariz 1984). Na 303. strani ove knjige čitamo: „U psoljednje vrijeme u Pravoslavnoj Crkvi nazire se neka vrsta evharističkog preporoda, koji se prvenstveno izražava u želji sve većeg broja mirjana za što češćim pričešćivanjem“.
Kao što vidimo, ovo stremljenje – po Šmemanu – pojavilo se tek u posljednje vrijeme. Da je u Grčkoj i na Atonu ta praksa postojala od ranije, on bi znao za to, jer Grčka, pa čak i Sveta Gora, žive u istom informacionom prostoru sa zapadnim svijetom. O. Šmeman se raduje ovom „preporodu“, tim više što ga je on, očigledno, svojom djelatnošću, između ostalog i citiranom knjigom, pripremio. Za mene je, pak, taj „preporod“ zapravo znak opasnosti koja prijeti Crkvi. Knjiga o. Šmemana je izvana blagočestiva, u njoj ima i zdravih misli, ali je u cjelini puna zabluda i nije slobodna od hule. Osnovna zabluda o. Šmemana jeste njegovo neshvatanje ideje ličnog spasenja vjerujućih, pa čak i neprijateljski odnos prema njoj. On ličnom spasenju suprotstavlja opštecrkveno, pokazujući tim samim svoje nerazumijevanje prirode Crkve.
Jer Sin Božiji za to se i ovaplotio, i bio razapet, i vaskrsao, i Crkvu osnovao, da bi lično meni darovao mogućnost spasenja. Istina, to lično spasenje se vrši u Crkvi i Crkvom. Ali Crkva je sredstvo, a cilj je moje lično sjedinjenje sa Hristom. „Evo, stojim pred vratima i kucam; ako ko čuje glas Moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njim, i on sa Mnom“ (Otkr. 3:20). Obratimo pažnju: ne „s njima“, nego „s njim“, odatle slijedi da pričešćivanje, iako se vrši u Crkvi, ipak jeste „lični akt blagočešća“ (Šmeman, str. 270). Veoma dobro je to pokazao Sam Gospod u priči o lozi i granama na njoj (Jn. 15:1-8). Jedinstvo grana se sastoji samo u tome što je svaka ponaosob privijena uz jedno te isto stablo – Hrista, a izvan Njega one su razdvojene. Zbog toga je tako važan lični podvig pripreme za pričešćivanje Svetim Tajnama. On obezbjeđuje pouzdanost prisajedinjenja grane – vjerujućeg čovjeka – Lozi – Hristu, a kroz Njega i Njegovoj Crkvi.
Šmeman, pak, to ne razumije i odatle potiče njegov neprijateljski odnos prema samoocjenjivanju „dostojan – nedostojan“ (str. 302), i njegovo podsmijevanje „obaveznoj ispovijesti, kao nekoj vrsti ulaznice-kupona za pričešće“ (isto).
Ja sam se ovako detaljno zaustavio na pogledima o. Šmemana zbog toga što ih smatram izvorom pogleda o. Nikolaja Generalova. Međutim, bilo bi dovoljno citirati samo jednu svetogrdnu rečenicu iz knjige o. Šmemana, koji tvrdi kako se „evharistička kriza u Crkvi… pretvorila u neko hronično normativno stanje, u neku prikrivenu „šizofreniju“; i ta „šizofrenija“ truje Crkvu, potkopava sam temelj crkvenog života“ (str. 10) – da bismo shvatili da on nema pravo da se nazove crkvenim učiteljem. Ali njegovo učenje se intenzivno propagira i, kao što vidimo, donosi plodove.
Vrijedi se zamisliti: kome to odgovara?
 
2. O. Nikolaj apsolutno istinito pričešće naziva Hljebom Života za našu dušu, ali iz toga izvlači nepravilan zaključak o neophodnosti svakodnevnog pričešćivanja. Jer pričešće se može nazvati i lijekom za dušu. Ali ne smijemo zbog toga propisivati pričešće kao lijek, npr. tri puta na dan. To nije ruganje sa o. Nikolajem, to je realnost koja se prijeteći nadvija nad nas. Kod mene je na ispovijest došla jedna žena i rekla: „Baćuška, meni su blagoslovili da se pričešćujem tri puta na dan. Kako da to organizujem?“
Jer, u suštini, upravo takav smisao imao riječi o. Nikolaja (3. pismo, 2. pasus odozgo): „Zamislite gladnog čovjeka kojem ne daju svakog dana da jede hljeb, nego ga jede samo 5-6 puta na godinu. Zar može preživjeti takav čovjek?“
Htio bih pitati o. Nikolaja: da li on smatra mrtvom prep. Mariju Egipćanku, koja se za 47 godina svog podvižničkog života pričestila svega dva puta – na početku i na kraju podviga? A oca Makarija Optinskog, koji se pričešćivao po pravilu shimnika, tj. jednom mjesečno? Bilo bi veoma strašno kada bi blagodatno dejstvo pričešćivanja Svetim Tajnama trajalo 24 časa. Naš prost narod govori: treba nastojati sačuvati pričešće, tj. što je moguće duže živjeti sveto pod njegovim blagodatnim dejstvom.
 
3. Veoma slobodno se o. Nikolaj ponaša prema kanonima. Bojim se da ih on nije ni čitao, nego da o njima govori iz treće ruke (nadam se da u manastiru ili kod nekog od baćuški ima „Knjiga pravila“: kada bih navodio pravila u cjelini, raširio bih i ovako predugo pismo). Tako, naprimjer, on 9. apostolsko pravilo tumači kao zapovijest svim prisutnim da se pričeste, a zapravo se njime propisuje samo da se liturgiji prisustvuje do kraja. A iz 3. kanonskog odgovora sv. Timoteja Aleksandrijskog, koje dozvoljava nekim đavoimanim da se s vremena na vrijeme pričešćuju, on nekakvim čudom izvlači zapovijest o pričešćivanju svake nedjelje.
Uopšte, u „Knjizi Pravila“ ima samo jedno pravilo koje zapovijeda pričešćivanje – to je 8. apostolsko, po kojem su sveštenoslužitelji koji učestvuju u službi obavezni da se pričeste, ili da pokažu uvjerljivo opravdanje za ne-pričešćivanje. Sledeće, 9. pravilo, kao što smo vidjeli, govori o mirjanima: oni moraju učestvovati molitvom u vršenju tajanstva, prisustvujući tajanstvu do kraja službe. Kada bi se i njima nalagalo obavezno pričešćivanje, zbog čega bi se to odvajalo od 8. pravila: jednostavnije bi bilo, u duhu o. Šmemana, zapovijediti svim učesnicima – i sveštenoslužiteljima i mirjanima – da se pričešćuju Svetim Tajnama. Ali apostoli (tačnije muževi apostolski koji su slijedili apostolsku praksu) odvojili su u djelu pričešćivanja sveštenike od mirjana.
I do dan-danas sveštenici se pričešćuju na svakoj liturgiji koju vrše (pri čemu ne moraju da poste prije toga niti da se ispovijedaju), a mirjani se pričešćuju tek poslije temeljite pripreme. A praksa pokazuje da je posljednje dušespasiteljnije, i da, ako sveštenik nije prije rukopoloženja naučio kako treba da se priprema za pričešće, njemu je kasnije veoma teško da sačuva dostojno blagogovenije prema Tajanstvu Pričešćivanja. Neki 2. pravilo Antiohijskog Sabora shvataju kao zapovijest pričešćivanja, ali to nije tačno. Ovo pravilo ne osuđuje one koji se uzdržavaju od pričešća, već one koji se „odvraćaju“, drugim riječima, koji se gnušaju od Svetog Pričešća. Konkretan primjer takvog gnušanja daje nam 4. pravilo Gangrskog Sabora, koje stavlja kletvu na one koji smatraju da je za njih nedopustivo da se pričeste od oženjenog sveštenika. Sva ostala pravila koja se odnose na Pričešće, nalažu na hrišćane jednu ili drugu vrstu ograničenja u djelu pričešćivanja. Tako, naprimjer, ne smije se pričešćivati poslije supružničkog opštenja (sv. Timotej, 5.), žene u stanju nečistote (Dionisije, 2., Timotej 7.), poslije nečistog snoviđenja ako si mu sam dao povod (Dionisije 4., Timotej 12.), ako si popio vodu prije pričešćivanja, osim ako si je nehotice, ispirajući usta, progutao (Timotej, 16), i td. Onaj koji se priprema za pričešće mora da se uzdržava od veselja (takav je smisao 66. pravila 6. Vaseljenskog Sabora). Naročito mjesto u pravilima zauzimaju zabrane pričešćivanja na mnoge godine onima koji su pali u teške grijehe (Vasilije Veliki, 56 i dalje). Ova pravila sadrže složenu pokajničku praksu: …da bude dvadeset godina bez pričešća Svetim Tajnama… četiri godine on mora da plače, stojeći izvan vrata molitvenog hrama… Poslije četiri godine da bude primljen među one koji slušaju Pismo… Sedam godina da bude sa onima koji se klanjajući mole… Četiri godine samo da stoji sa vjernima, ali da ne bude udostojen Pričešća. Kada ispuni ovo, neka se pričesti Svetim Tajnama (Vasilije Veliki, 56.).
Ovakva složena pokajnička praksa postojala je prilično dugo, ali je svo vrijeme izazivala sumnje u svoju korisnost, što se odrazilo u 106. pravilu 6. Vaseljenskog Sabora, koji poziva duhovnika da nalaže epitimiju u srazmjeri sa stanjem pokajnika. Praktično ispunjavanje ovog pravila je dovelo do izlaska iz upotrebe pokajničke prakse sv. Vasilija Velikog.
Ja sam napravio ovu poveću ekskurziju po kanonskim pravilima sa ciljem da pokažem kako uspostavljanje savremene prakse pričešćivanja nije bilo nimalo jednostavno, koliko mnogo iza nje stoji duhovnog opita mnogih pokoljenja jerarha i drugih duhonosnih muževa, te kako nepromišljeno postupaju oni koji jure za svakim novim vjetrom učenja. Jer svi ovi noviteti nisu slučajni. Satana mrzi srednji put blagočešća koji je ustanovljen u našoj Crkvi pod uticajem Sv. Otaca i podvižnika blagočešća. Zbog toga „Drži što imaš, da niko ne uzme vijenca tvoga“ (Otkr. 3:11).
 
4. Sada je vrijeme da se ispuni obećanje: da se pokaže kako je gnijev Božiji pobudio Crkvu da počne razradu pravila govenja. Prvi hrišćani, oponašajući apostole, pričešćivali su se na svakoj liturgiji, koja se obično vršila nedjeljnim danom (Dj. Ap. 20:7). Kako je pri tome teklo bogosluženje – ne znamo. Znamo samo da se sa liturgijom obično spajala takozvana agapa, tj. večera ljubavi, čiji je smisao bio u masovnom dobrom djelu: na ovu večeru bogati su donosili skupu i ukusnu hranu i jeli je zajedno sa siromašnim. Mislim da se u to vrijeme nije zahtijevala neka posebna priprema za pričešće – a evo zbog čega. Apostole je prvi put pričestio Sam Hristos na Tajnoj Večeri, poslije koje su istog časa počela Njegova stradanja. Uspomenom na to dugo je živjela apostolska opština. To jest, ono visoko stanje duše, koje mi – a i to samo djelimično! – dostižemo trudovima i podvizima Velikog Posta i koja preživljavamo u Strasnoj Sedmici, bilo je konstantno stanje apostola i njihovih sljedbenika, tim prije što je i njih čekao mučenički podvig. Oni su se sasvim otrgnuli od realija svakodnevnog života, prodavali su svoja imanja i dijelili sirotinji (Djela Ap. 4:32-27), stalno su prebivali u molitvi i moljenju (Djela 1:14) i u učenju Apostola (Djela Ap. 2:42) i, pričešćujući se, primali hranu u veselju i prostoti srca (Djela Ap. 2:46).
Ali potom su počela spoticanja, jer tako visoko raspoloženje duše nije bilo svima dostižno. O jednom od takvih spoticanja svjedoči nam ap. Pavle. Molim Vas – sa ove tačke gledišta – pažljivo pročitati 11. glavu 1. Poslanice Korinćanima, od 17. stiha do kraja[1]. Kao što se vidi iz 21. stiha, bogatim je počelo da bude žao da dijele svoju hranu sa siromašnim, i žurili su da je pojedu sami. To jest – oganj ljubavi prema bližnjim se ugasio. A iz daljih napomena o stradanjima Spasitelja (tj. nastojanja da se vjerujući uvedu u duh Strasne Sedmice – vidi stihove od 23. do 26.) vidi se da i oganj ljubavi prema Hristu samo što se nije ugasio. I ovdje ap. Pavle izgovara riječi koje su poslužile kao temelj svog daljeg rada Crkve na razradi pravila pripreme za Pričešćivanje. „Koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv Tijelu i Krvi Gospodnjoj. Ali čovjek neka ispituje sebe, i tako od hljeba neka jede i od čaše neka pije. Jer koji nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razlikujući Tijela Gospodnjeg (1 Kor. 11:27-29).
Osuda o kojoj govori apostol je vječna, ali postoje i trenutne posljedice: „Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, i dosta ih umire“ (1 Kor. 11:30).
Ovaj red iz Apostola neočekivano je ilustrovan događajem iz savremenog života. Mislim na članak „Čašom se drži svijet“, objavljen u novini „Pravoslavna Moskva“ (br. 39-42, decembar 1998. g.). Uz 100-godišnjicu rođenja arhimandrita Tavriona (Batozskog). Članak je napisan u pohvalu o. Tavrionu, ali meni on objašnjava zbog čega ga je u svoje vrijeme bratija Glinske Pustinje molila da se udalji iz manastira (Vidi: shiarh. Jovan Maslov, „Glinska Pustinja“, izd. Mosk. Patr. 1994., str. 513-514).
U Glinskoj pustinji njegova obnovljenička djelatnost još se nije bila toliko razgranala, a ono što je o njemu rečeno u „Pravoslavnoj Moskvi“, o tome šta je on pravio od liturgije i evharističkog kanona – užasava, tako da je o. Georgija Kočetkov u pravu što smatra o. Tavriona svojim duhovnim ocem i inspiratorom. Baš tako!
U tom članku se govori ovo: „Mnogi koji su boravili u obitelji (kod o. Tavriona – prot. V.P.) poželjeli su da i u svijetu tako žive, ne shvatajući da se za to treba mnogo potruditi, a nije ni dano svima. Kratko vrijeme je postojao kružok mladih ljudi koji su odlučili da se u svijetu pričešćuju svakodnevno. Dobili su takvu mogućnost, dogovorili se sa sveštenikom kojeg su poznavali. Ubrzo su na njih naišla teška iskušenja, kakva nisu očekivali. Svi su se razboljeli, a njihov vođa je sišao sa uma i završio u bolnici. Razišli su se na razne strane, jedan se čak odrekao od Hrista“ (4. red odozdo). Kao što vidimo, do korintskih smrtnih slučajeva nije došlo, ali slika je, sve u svemu, jako slična.
Apostol Pavle zahtijeva od hrišćanina samoispitivanje „Neka ispituje sebe čovjek“) i otklanjanje onoga što nas čini nedostojnim pričešćivanja Svetim Tajnama. Šta konkretno treba ukloniti – nije rekao (Mada je vjerovatno ostalo rekao usmeno. Sjećate se: „ostalo urediću kad dođem“). Ali to je postala briga Crkve i njenih predstojatelja. Ne dotičući se ostalog, govorićemo o tome – kako često je preporučivano da se pričešćuje. Kao što smo vidjeli iz Knjiga Pravila, postojala je ustaljena praksa čestog pričešćivanja. Ona je dolazila do krajnosti. Tako npr. Sveti Darovi su se davali na ruke mirjanima, oni su ih čuvali kod kuće (kao što mi to radimo sa antidorom i prosforom) i, kada su smatrali da je potrebno, pričešćivali se. Štaviše, pojavila se praksa guranja čestice Svetih Darova u usta umrlom. Prvu praksu prilično mekano pokušava da ograniči 58. pravilo 6. Vaseljenskog Sabora, ali zato 38. pravilo istog Sabora odlučno zabranjuje drugu – stavljanja Svetih Darova u usta umrlim.
Kao što smo vidjeli ranije, paralelno praksi čestog pričešćivanja postojala je praksa odlučivanja od pričešća na godinu, dvije, sedam, deset, petnaest i dvadeset godina, nekad i na sav život. Ona je postepeno slabila i na kraju nestala.
Ali malo je primjetno da je postojala i treća, srednja praksa, praksa prilično rijetkog pričešćivanja. A postojala je ona već i u vrijeme sv. Vasilija Velikog. To se vidi iz njegovog 34. pravila o ženi koja je prevarila muža i tajno se pokajala. Njoj se zabranjuje pričešćivanje na sav rok koji je propisan za preljubu. Ali u crkvi ona treba da stoji – ne sa onima koji se kaju, nego sa vjernim, tj. sa onima koji imaju pravo da se pričeste. Zato da ne bi njen muže saznao za njen grijeh i ubio je.
Ako bi se svi vjerni, ili njihov najveći dio, pričešćivali na svakoj liturgiji – kako bi se ona mogla sakriti među njima? Odavde je jasno da se većina onih koji su stajali na liturgiji i molili se – nije pričešćivala, već su se pričešćivali smo oni koji su se za taj dan pripremili.
I eto ova praksa je i izdržala ispitanje vremena, prešla iz Vizantije u Rusku Crkvu i ovdje dobila zakonodavno oformljenje u Pravoslavnom Ispovijedanju i u katehizisu svetitelja Filareta Moskovskog (pitanje 340. – kako često se treba pričešćivati Sv. Tajanstvima). „Drevni hrišćani su se pričešćivali svake nedjelje; ali danas samo mali broj ljudi ima takvu čistotu života, da bi uvijek bili spremni da pristupe tako velikom Tajanstvu. Crkva materinskim glasom govori čedima svojim koja streme ka blagogovejnom životu da se ispovijedaju pred duhovnim ocem i pričeste Tijela i Krvi Hristove – četiri puta na godinu ili jednom mjesečno, a svima obavezno barem jednom u godini“ (vidi: Pravoslavno ispovedanie, č. 1, vopros 90).
Ovo pravilo pripada Sinodalnom periodu istorije naše Crkve, u kojem je ona – bez obzire na ne potpuno povoljne uslove svojeg postojanja – vaspitala mnoštvo svetih: svetitelje-čudotvorce, kakvi su bili Teodosije Černigovski i Josif Belgorodski; prepodobne, kakvi su bili Serafim Sarovski i Amvrosije Optinski; pravedne, poput Jovana Kronštatskog i Blažene Ksenije; učitelje Crkve – Filareta, Ignjatija, Teofana – i kao završnicu Sabor veliki veoma – Sabor Novomučenika i Ispovijednika Ruskih, čiji broj, prema posljednjim zvaničnim podacima, nadvisuje broj svih svetih za svo vrijeme postojanja Pravoslavne Crkve. Ovo predstavlja najautoritetniju potvrdu djelotvornosti Filaretovog pravila o tome kako često se treba pričešćivati.
Već u naše vrijeme, kada su se pojavile nejasnoće u ovom pitanju, naši sveštenici su mene poslali kod duhovnika Glinske Pustinje o. Serafima (Romancova) koji je živio u Suhumiju. Pitao sam ga koliko često se treba pričešćivati. On je odgovorio: „Naši shimnici su se pričešćivali jednom mjesečno – češće ne treba!“. Isto to govori i njegov drug i satajnik, shiarhimandrit Andronik (Lukaš): „Oni koji se pričešćuju svaki dan – to su ljudi u prelesti. To nije potrebno, to je od lukavog. Pričešćivati se treba samo jednom na mjesec. Neophodno je pripremiti se za Pričešće, otsijecati svoju volju, da bi Pričešće bilo na spasenje a ne na osudu. Svaki dan se može pričešćivati shimnik, bolesni monah, sveštenik“ (shiarh. Jovan Maslov „Glinska Pustinja“, izd. Mosk.Patr. M. 1994. str. 467).
A danas starac arhim. Jovan (Krestjankin) nas upućuje na svt. Teofana.
On je izdao zbornik „Nastolьnaя kniga dlя monašestvuющih i mirяn“ (Pskovo-Pečerski manastir, 1998), gdje je sakupio pouke raznih lica visokog duhovnog života, i u predgovoru za nju piše:
„Pitanja, upućenih meni kao pastiru, bilo je mnogo, a ni kao pastiru-monahu ih nije bilo manje. Odgovori, koje sam nalazio u djelima Otaca, provjeravani su mojim dugim monaškim životom, u vremenu, na ličnom opitu i na opitu drugih. I sada, kao mrvice živog iskustva, hoću da ostavim ovaj zbornik u zavjet i nazidanje i praktično rukovodstvo monasima i u nauk mirjanima: svima u čijem srcu će se ugrijati ljubav prema tajanstvenom monaškom žitiju u Bogu“ (str. 3).
O. Jovan je u ovoj knjizi naveo pismo svt. Teofana koje je napisao nekoj monahinji tri nedjelje pred svoju končinu. Ovako glasi:
„Milost Božija neka bude sa Vama!
Nakon što ste se odlučili da govite za ovaj post, zaključili ste da ste nezadovoljni svojim govenjem, iako volite da govite i željeli biste da češće vršite ovo djelo blagočešća hrišćanskoga. Ali pošto niste ukazali zbog čega niste zadovoljni svojim govenjem, ne mogu Vam o tome ništa ni reći… samo ću dodati: nastojte da govenje dovedete do toga da Vas zadovolji. Možete pitati svog duhovnika – kako da popravite svoje govenje. Što se tiče onog „češće“, ne treba učešćivati, zbog toga što ta učestalost oduzima veliki dio blagogovenija prema ovom najvećem djelu… mislim na govenje i pričešćivanje.
Ja sam, čini mi se, Vama pisao da je dovoljno govjeti i pričestiti se za svaki veliki post od četiri. A u postove pred Pashom i Roždestvom po dva puta… A više od toga ne tražite…“ (str. 341-342).
A o tome kako se pripremati za pričešće, vjerovatno je bolje od svih rekao svt. Teofan u knjizi „Šta je to duhovni život…“ riječima: „Slava Tebi, Gospode, evo i post dođe…“ A detaljnije i temeljitije u knjizi „Put ka spasenju“ (4. tačka 3. odjeljka „Blagodatna sredstva vaspitanja i ukrepljenja duhovnog života“).
Drage matuške! Šta sam mogao, ja sam skupio za Vas. A praktično ostvarenje mora biti u rukama vlasti sveštenočalastva, matere igumanije i Vaših duhovnih otaca i majki.
Oprostite i pomolite se za mene i moju porodicu!

Nedostojni prot. Vladimir Pravdoljubov.

17 (4) februara 1999. godine.
 
_______________________
 
Da nisam imao ovo pismo, nikada ovoliko ne bih napisao.
Ne ljutite se ako se ne pojavim uskoro. „Plan je premašen“ po obimu još od ranije.
Obećavam vam da ću interesantne poruke na ovu temu pokazati ocu Vladimiru.
 
prot. Andrej Pravdoljubov.

 


 
NAPOMENE:

  1. „17. A ovo zapovijedajući ne hvalim vas, jer se ne sakupljate na bolje nego na gore. 18. Jer prije svega, kad se sakupljate u Crkvu, čujem da postoje podjele među vama, i nešto od toga vjerujem. 19. Jer treba i podvajanja među vama da bude, da se pokaže koji su postojani među vama. 20. Kad se, dakle, sakupljate na jedno mjesto, ne jede se večera Gospodnja; 21. Jer svako svoju večeru prije drugih jede, te jedan gladuje a drugi se opija. 22. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili prezirete Crkvu Božiju? Šta da vam kažem? Hoću li vas zato pohvaliti? Ne pohvaljujem. 23. Jer ja primih od Gospoda što vam i predadoh, da Gospod Isus one noći kad bješe predan, uze hljeb. 24. I zahvalivši prelomi i reče: Uzmite, jedite, ovo je tijelo Moje, koje se za vas lomi; ovo činite u Moj spomen. 25. Isto tako i čašu, po večeri, govoreći: Ova je čaša Novi Zavjet u Mojoj krvi; ovo činite, kad god pijete, u Moj spomen. 26. Jer kad god jedete ovaj hljeb i ovu čašu pijete, smrt Gospodnju objavljujete, dokle ne dođe. 27. Tako koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv tijelu i krvi Gospodnjoj. 28. Ali čovjek neka ispituje sebe, i tako od hljeba neka jede i od čaše neka pije. 29. Jer koji nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tijela Gospodnjega. 30. Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih umire. 31. Jer da smo sami sebe ispitivali, ne bismo bili osuđeni. 32. A kad nam sudi Gospod, kara nas, da ne budemo osuđeni sa svijetom. 33. Stoga, braćo moja, kad se sastajete da jedete, iščekujte jedan drugoga. 34. Ako li je neko gladan, neka jede kod kuće, da se na osudu ne sastajete. A ostalo urediću kad dođem.“ (1 Kor. 11:17-34).

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *