GRAD U OGNJU

Arhiepiskop Jovan (Šahovskoj)

GRAD
U
OGNJU

 

…A žena koju si vidio jest veliki grad,
koji caruje nad carevima zemaljskima…
I Bog se opomenu nepravde njezine…
Otkr. 17:18; 18:5.
 
Istorija je za nas – prorok i apostol. Ali mi često hoćemo da se od nje sakrijemo u svojim svakodnevnim životnim i političkim poslovima i brigama. A trebali bismo uvijek da se zagledamo u pojave kojih smo postali svjedoci u otsječku vremena koje nam je dodijeljeno, i da sakupljamo sve što predstavlja suštinu istorijskog procesa. U znacima i simbolima svakog vremena otkriva se Slovo, koje se nama obraća. Samo radi Njegovog toržestva se čovjeku daje život, a čovječanstvu istorija.
Vrijeme moga pastirskog služenja u Evropi je proticalo u burama koje su bile obuhvatile Zemlju… Približno godinu dana prije dolaska Hitlera na vlast, u februaru 1932. godine, iz Pariza sam bio poslan u Sveto-Vladimirsku parohiju u Berlinu… I sa berlinskim mojim stadom sam preživio sve što je preživjela Njemačka, od uspona nacizma, do sloma njegovog… Bilo je to ono iskušenje, o kojem govori apostol Petar: „Ljubljeni! Ne čudite se ognjenom iskušenju koje se na vas šalje da se ispitate, i ne mislite da vam se dešava nešto novo i neobično, nego se radujte što učestvujete u Hristovim stradanjima, da se i u javljanju slave Njegove obradujete i proslavite… Samo gledajte da ko od vas ne postrada kao ubica, ili kao lopov, ili kao zlikovac, ili kao onaj koji poseže za tuđim“ (1 Pet. 4:12-13,15). To su bile godine mnogih, i po svojem karakteru, i po svojem značenju, stradanja ljudi.
Vrijeme rata nije u svijet došlo neočekivano. Previše je jaka bila napetost predratnih godina; svi su se spremali za rat, i pitanje je bilo samo u tome – u kojoj je mjeri Zapad spreman da sam sebe razruši. Dva materijalizma, Smeđi i Crveni, stajala su jedan nasuprot drugog i, potpisavši pakt, brinula svaki svoju brigu, od kojih ni jedna ništa zajedničkog sa mirom čovječanstva nije imala. I nad jednim, i nad drugim, i nad mnogim – izvršio se Božiji Sud. On je počeo 22. juna 1941. godine, na Dan Svih Svetih, u Zemlji Ruskoj zasijavših.
Upravo na taj dan, tako tijesno spregnut sa danom vaskrsenja, desilo se munjevito anuliranje pakta dvaju u istoriji najizrazitijih antihrišćanskih sila. Tada se kod mnogih pojavila nada da će se kao posljedica započete grmljavine na Istoku pojaviti mogućnost otvorene slobodne riječi o Bogu u Rusiji, i time ostvariti povratak Bogu mnogih od Njega otpalih duša.
Ruska emigracija, koja je više od dvadeset godina tako žudila da se sretne sa otadžbinom, bila je tih dana potpuno potresena, zamrla je. Događaje koji su nastupili ruski su ljudi doživljavali na raznim dubinama i na njih gledali iz raznih uglova, ali – svi su svojoj zemlji htjeli blaga, svi su očekivali njeno spasenje… Bio je, naravno, prisutan i element ljudske ograničenosti, uzbuđenosti i nesnalaženja u svim tim čežnjama i nadanjima ljudskim. Nije moglo da ne bude i grešaka. Ali u nadi na konačni trijumf Božije pravde greške nije bilo ni kod koga, ma ko to bio i ma kako gledao u puteve istorije. Nada u Boga je samo u bezgraničnosti istinita. I time je istinitija, što je bezgraničnija… Putevi Promisla otkrivali su se u procesu odvijanja samih događaja… Naš susret sa Rusijom se ostvario, ali ne onako kako smo mi mislili; sve se odigralo mnogo dublje i mnogo više metafizično nego što smo mi mogli i da pretpostavimo.
Početkom četrdesetih godina Ruska Crkva u Rusiji je bila pred svojim potpunim uništenjem… I – svi su vidjeli kako u ognju i grmljavini počinje njeno vaskrsenje. Crkva je ustala, podigla se, usred munja koje su se spuštale na carstvo sebe bogotvorećeg, demonskog materijalizma.
Sudar dvaju materijalističkih ideologija je bio pojava mnogo složenija i dublja, nego što je u svijetu toliko uobičajeno nacionalno protivoborstvo naroda. Stvar tu nije bila u borbi „Njemačke“ protiv „Rusije“, ili „nacional-socijalizma“ protiv „marksizma“, nego u jedinstvenom Božijem Sudu nad dvjema lažereligijama, lažemesijanstvima čovječanstva, toliko različitim i toliko istovjetnim u svojem ustanku protiv Duha Božijeg… Grijeh nacista – uzdizanje ploti i krvi nad Duhom Božijim – bio je jednak grijehu materijalista, koji su nad Duhom Božijim uzdizali materiju. I jedan i drugi je bio grijeh protiv Duha Svetoga.
Ratovi ljudi uvijek su posljedica njihovog zajedničkog rata protiv Boga. Priznavanje da istočnik života nije Tvorac, nego bezlična materija, može postati uzrok još većeg samouništenja čovječanstva… Drevni ljudi su bili mnogo suptilniji kada je bila u pitanju ta pneumatološka realnost; oni su jasnije vidjeli posljedice grijeha. Nastupanje nedaća bilo je praćeno talasima pokajanja u narodima. Zadatak istinitih narodnih voždova bio je da ukazuju ljudima na Božiji Zakon koji su oni pogazili.
Dopuštanje rata kao ekstremno izražene slike smrtnosti i efemernosti ovoga svijeta ljudima mora olakšati vjeru u višu realnost postojanja, u realnu specifičnu težinu duhovnih vrijednosti. Ali ljudi se svo vrijeme sakrivaju od dubina svojeg života, oni svo vrijeme bježe od Lica Božijeg. Ne videći glavnog smisla istorije, oni sebi izabiraju učitelje koji im „češu sluh“ (2 Tim. 4:3), i u svijetu se rađaju sve novi oblici prometejske drskosti i vavilonskog kulograditeljstva.
Ljudima je teško da osaznaju svu pogubnost čak i najmanjeg svog suprotstavljanja Bogu, samoubistvenost čak i najmanje svoje misli uperene protiv Tvorca. Najkrvaviji od svih ratova u istoriji bio je i posljedica najvećeg čovjekovog obogotvorenja samog sebe i materije… Ratovi uopšte i nikada nisu posljedice „sudbine“ i „slučaja“. Kao svaka bolest, zemljotres, poplava, socijalna katastrofa, i rat jeste eksteritorizacija[1] sakrivenih moralnih realnosti, obnaživanje duhovnih korijena čovječanstva. Novo približavanje ljudi Bogu, bližnjemu i svojem spasenju niče prilikom slamanja čovječije gordosti. Čovjek tada počinje da osaznaje svu svoju, bez Boga, malost, bespomoćnost i ništavnost.
U jednom rječniku, nedavno u Moskvi izdatom, riječ grijeh je obilježena kao „zastarjela“… Da, ljudi svih naroda i vremena bi htjeli tu riječ da učine „zastarjelom“. Ali poricanje grijeha je staro koliko i sam grijeh. A riječ Hristova „za grijeh, i za pravdu, i za sud“ (Jn. 16:8) stoji i dalje isto tako grozno i sudbonosno u istoriji čovječanstva. Njome se sudi život.
Maksimilijan Vološin je na početku revolucije, pozivajući na revoluciju Duha, rekao:
Mi li smo ti koji će tumačiti zamisli Gospodnje?
Sve ćemo pojmiti, sve ćemo podnijeti, ljubeći –
Vreli vjetre polarnih paklova,
Božiji biču – pozdravljam te.
 
A 23. novembra 1917. godine, u pjesmi „Svijet“ on je proročanski predosjetio puteve koji se pojmiti mogu samo iz pneumatološke realnosti svijeta:
O, Gospode, otvori, rastoči,
Pošalji na nas oganj, čireve i bičeve,
Nijemce sa Zapada, Mongole sa Istoka,
Odaj nas u ropstvo ponovo i zauvijek,
Da bismo iskupili, smireno i duboko,
Judin grijeh do Strašnog Suda!
 
U svojoj knjizi „Doktor Živago“ Boris Pasternak ovako govori o prvim danima rata 1941. godine: „…rat se javio kao bura koja čisti, kao struja svježeg vazduha, kao dah izbavljenja„.
Na Dan Svih Svetih, u Zemlji Ruskoj zasijavših, Njemačka, koja je kroz Evropu prošla u šumu svojih pobjeda, ne završivši svoju pobjedu na Zapadu, odjednom – bacila se, bukvalno u opsjednutosti nečim, na ispunjenje djela koje i nije bilo čovječansko, nego apokaliptičko. Pseudohrišćanstvo Evrope već je u ognju rata primilo „mjeru svoju“; a u tom trenutku su se te ideje i sile materijalizma i totalitarizma, koje su bogotvorile same sebe i ismijavale se nad svakom svetinjom, prizivale da jedna drugu dovedu do ognjenog umaljenja. Grom kao da je pukao unutar samog groma rata. I – počelo je uzajamno slamanje dvaju u istoriji najekstremnijih sila antihrišćanstva… Evropa je istog trenutka shvatila da se ostvarilo čudesno njeno spasenje. Ono je postalo i prozrenje i spasenje u Bogu i za mnoge duše. Njemačka, koja je bogotvorila svoju plot i svoju krv, počela je da kali svoju plot i da proliva svoju krv za duhovno spasenje – i svoje, i Evrope, i ruskog naroda. Daj krv i primi Duh!
 
Metaistoričku dubinu tog čina nisu svi mogli da shvate. Sila religioznog poimanja istorije otkrila se, pak, u riječima prvojerarha Ruske Crkve, mitropolita Moskovskog Sergija. Kroz svu svoju svezanost i prikrivenost svojih riječi on je izrazio religioznu istinu i nadu da će ognjeno iskušenje, koje je počelo znamenja punog Dana kada se pominju Svi Sveti Zemlje Ruske, mora se smatrati početkom duhovnog spasenja svih naroda u Bogu… Kroz oganj slame koja gori počelo je da se čisti i otkriva zlato. I na Zapadu i na Istoku.
Poslanicu mitropolita Sergija je ovakvim riječima objasnio prot. A.P. Smirnov 22. decembra 1941. godine u Kazanskom Patrijaršijskom saboru grada Uljanovska.
„…22. juna 1941. godine naša prekrasna otadžbina obukla se u trnovi vijenac… Naš prvosvetitelj blaženi mitropolit Sergij u svojoj riječi povodom rata ukazuje da ona ne donosi samo nedaće, nego i korist; ona osvježava vazduh i izganja svake mijazme[2]. Vladika mitropolit je izrazio želju da ratna grmljavina posluži ozdravljenju atmosfere duhovne: da ona sa sobom odnese sve mijazme koje sa sobom donose trulež i raspadanje… i t.d. Braćo i sestre, gledajući na Rodonačelnika i Sa-vršitelja vjere naše Gospoda Isusa Hrista, mi molimo Oca našega Nebeskog… Sa svim svojim grijesima bacamo se u bezgranični okean Tvojeg neizrečenog milosrđa! Neka smo mi i razgnijevili Tvoju blagost, i neka su se neprijatelji naši javili, po Tvojoj volji, kao neka žezla gnijeva i bič negodovanja Tvojega na nas, za grijehe naše, kao što su drevni Asirci bili kazna za Izrael. Ali Ti, Sam, Gospode, ustima Svojeg proroka Isaije govoriš: „… Kada ratom kaznim ljude Moje, ispraviću ih. O, teško tada žezlu tom, teško Asircima: sve njih, nepotrebno oružje, baciću u oganj da sagore…“ Mi ćemo vjerovati da će poslije dana stradanja za pravdu doći i dan vaskrsenja te pravde u našoj zemlji i u cijelom svijetu“ (zbornik: „Istina o religiji u Rusiji“. Moskva, 1942. g.)… Ruska Crkva je rekla narodu o pokajanju. U centar svog obraćanja narodu ona nije postavila prazne ljudske riječi, nego riječ o čovječijem grijehu pred Bogom, o Božijoj Pravdi i Istini.
Izraz te vjere, tih nada bili su sami događaji. Ruski narod je ponovo otvoreno počeo da zove ka Bogu, i ateistički duhovi, te apokaliptičke „žabe“ (Otkr. 16:13), ustuknule su pred vjerom naroda. Počeli su da se otvaraju hramovi na ruskoj zemlji… Demonska agresija se zaustavila, počela da se raspršuje, iščezava…
„Svemirni savez bezbožnika“ bio je raspušten. Partijski materijalizam, koji je kao košpica sjedio u oku ruskog čovjeka, prestao je da bude vidljiv… Desilo se tako – da su se sami progonitelji Crkve, uprkos svojoj volji, potčinjavali volji Božijoj; oni su čak počeli i da pomažu vjernicima u otvaranju oskrnavljenih hramova, pozivali su na služenje pastire, vraćali ih iz progonstva i koncentracionih logora… Svemirni poklič bezbožništva – „Internacinala“ – prestao je tih dana da bude himna ruskog naroda. I – „na Veliku Subotu, 4. aprila 1942. godine, u 6 časova ujutro, moskovski radio-program je, neočekivano za svih, počeo sa saopštenjem ukaza komandanta Moskve, kojim se dozvoljava slobodno kretanje po Moskvi noću petog aprila… Oduševljenju Moskovljana, zadovoljenih u svojim najzavjetnijim čežnjama (kursiv moj. – E. J.), nije bilo kraja“ (vidi: „Istina o religiji u Rusiji“, str. 216. Moskva).
Stvar nije u motivima i proračunima antireligioznika, koji su zbog svojih ciljeva dozvolili preporod religioznih osjećanja u narodu za vrijeme rata. Njihovi postupci jesu, naravno, bili utilitarni, egoistični; ali ni faraon nije iz visokih idealističkih pobuda otpustio onomad jevreje iz Egipta; nije to važno, nego je važno da i nad Egiptom, i nad Izraelom, i nad Rusijom, i nad čitavim svijetom stoji Ruka Božija. I, ako pobjeda ljudi nije uvijek i pobjeda Božija, – svaki poraz ljudi jeste uvijek Božija – spasiteljna za sve – pobjeda, „usred ljeta Vaskrs“.
 

* * *
 
Berlinska parohija sv.kn. Vladimira je mnogo toga imala da preživi za vrijeme i prije rata. Svih tih godina su pravljeni pokušaji da nas otrgnu od našeg arhipastira, mitropolita Evlogija, egzarha Ruskih Pravoslavnih Zapadno-Evropskih Crkvi. Ruski nacional-socijalisti i njemačke vlasti Trećeg rajha, priznavši drugu crkvenu jurisdikciju za oficijelnu Pravoslavnu Crkvu u Njemačkoj, htjeli su da toj jurisdikciji potčine i sve pravoslavne u toj zemlji… Od devet parohija Njemačkog Blagočinija[3] kojima je upravljao mitropolit Evlogije, šest njih je tada, uz pomoć nacističkih ruskih organizacija, Kultusministerium-a i gestapoa, uprkos svim zakonima, nasilno otrgnuto od Zapadno-Evropskog Egzarhata i predano, sa svom imovinom, na upravljanje „Eparhiji Berlinskoj i Njemačkoj“… Kao Blagočini Crkve Egzarhata u Njemačkoj, ja sam bio neposredni svjedok svemu ovom.[4]
U granicama prirodne hrišćanske lojalnosti prema građanskoj vlasti zemlje u kojoj smo živjeli (veliki dio naših parohijana je bio njen podanik), mi, pastiri i mirjani Ruskog Zapadno-Evropskog Egzarhata, potčinjenog Patrijarhu Konstantinopoljskom, kroz sve teškoće tih godina smo pronosili vjernost svojim arhipastirima i svojoj crkvenoj svijesti. U hramovima Njemačke mi smo se molili za tu zemlju i njen narod – ali bez pominjanja „firera naroda germanskog“ (tim prije ga nismo imenovali ni „bogoljubivim“ ni „hristoljubivim“).
Ruske političke organizacije, koje su sebe vezale za ideje nacional-socijalizma i za svoj grb izabrale kukasti krst, podvrgavale su Sveto-Vladimirsku parohiju u Berlinu neprestanim napadima i tajnim potkazivanjima, zbog kojih su nas, pastire parohije, svako malo pozivali na saslušanje u gestapo. U berlinskom Kultusministerum-u ne jednom su nas nagovarali da napustimo našeg arhipastira, koji je živio u Francuskoj, i da pređemo u Eparhiju, za koju je pred rat (uz pomoć Pruskog ministarstva finansija i gradske vlade) u Berlinu bio izgrađen katedralni sabor… Biblijska i svetootačka vjera naša je isključivala svaku mogućnost blagosiljanja bilo kakvih paganskih pokreta, koji su samo pokušavali da iskoriste Crkvu za svoje ciljeve. Mi smo ukazivali na nehrišćanski karakter njihove ideologije… Hiljade ljudi, koji su tada živjeli u Berlinu, a danas su rasijani po svijetu, bili su svjedoci i učesnici te borbe, koja je započeta tridesetih godina u Njemačkoj. To je bila borba za suštinu Hristove vjere.
Iz teksta jedne propovijedi koji se sačuvao do naših dana – „Na Vozdviženje Krsta„, proiznesene u Berlinu 14/27 septembra 1935. godine u hramu sv. Vladimira mogu se navesti ovakve riječi, koje objašnjavaju osjećanja tog vremena: „…Nedaleko od hrama naša molitvena opština bila je podvrgnuta uvredama od strane onih koji su od nas samo blago imali. Ponižavali su nas i blatili zbog toga što protiv zla mi ne držimo oružje glineno, već ognjeno; što protiv onih koji u ruskom narodu nasađuju bezbožništvo mi obnažujemo serafimov mač molitve i pokajanja, za sebe i za braću našu; što, ne dajući ni šarene pare za metežne riječi i osjećanja mržnje, čuvamo vjeru i tvrdost i stremljenje da se u duše čovječije ulije sila pravde i istine i borbe za njih, ali – samo u duhu te istine i pravde, na svim putevima, kuda god koga Gospod postavio…“
Ali sve te emigrantske diobe i razlike u mišljenjima povukle su se u drugi plan kada je Rusija pokuljala po našim berlinskim ulicama.
Susret sa Rusima koji su za vrijeme rata iz Rusije bili dovoženi u Njemačku bio je za nas, emigrante, vaistinu „usred ljeta Vaskrs„. Rusija, Rusija koja se moli, koja vjeruje, dobra, žrtvena Rusija – kojoj smo mi svih tih dvadeset godina stremili, susret sa kojom smo tako čekali – sama je došla kod nas. Ona je odjednom, velikom bujicom zapunila naše izbjegličke hramove… Koliko mladića i djevojaka, koliko odraslih, koliko novorođenčadi smo mi tih dana u Njemačkoj ispovijedili, pričestili, krstili, priopštili Crkvi. Kakvu smo duboku vjeru i blagodatnu otvorenost vjeri mi našli u toj omladini, koja se rodila poslije „Oktobra“! Kakve smo prekrasne duše sreli!.. Evo, 18-godišnja djevojka iz sela pod Dnjepropetrovskom… Ona donosi u hram svoju tromjesečnu – tako malu! – platu i govori, sa suzama na očima: „Ja sam prvo htjela da sebi kupim nešto od odjeće… ali sam pomislila – pa meni je duhovna odjeća potrebnija… molim vas – primite to“… Bilo je nemoguće prihvatiti to, a bilo je nemoguće i ne prihvatiti njen dar Samom Gospodu, – primio sam, ali smo poslije toga, koliko smo mogli, prigrijali tu dušu i, između ostalih, mnogih drugih djevojaka i mladića, istih kao što je bila i ona, „ostova“, ta nam je duša pomagala da vodimo misionarski rad u logorima, gdje je meni (od samog njihovog pojavljivanja) bio zabranjen pastirski pristup… Gestapo, isprepadan tom navalom u naš hram „ostova“ koji su bili dovedeni u logore Berlina, zahtijevao je od mene da na vrata hrama okačim natpis na kojem bi pisalo da se u moju Crkvu zabranjuje ulazak ljudima sa „Istoka“… Gestapovskom činovniku sam rekao da Crkva Hristova ljude k sebi zove, a ne odguruje… Ali sam poslije morao da zabranjujem ruskoj omladini da na praznike Crkve koji padaju na radne dane preskaču preko ograde logora i dolaze u hram. Ma kako meni bilo radosno da vidim taj herojizam, ja sam ga kategorički zabranjivao, da bih fizički sačuvao te vrele vjerom ljude.
Gusti zid ruskog naroda punio je naš hram još mnogo prije službe, prestajavao ne samo cijelu Liturgiju, nego i sve molebne, panihide, krštenja, vjenčanja… Na kratko vrijeme ostavljajući hram, ljudi bi se opet okupljali oko njega i dolazili uveče na akatist, na duhovnu besjedu… Bez obzira na sve teškoće, vaskršnji je bio taj susret sa Rusijom. Mi smo se sa njom sreli – u svetom.
O tom vremenu je objavljen, godinu dana poslije završetka rata, istinit komentar u „Novoj ruskoj riječi“ od 23. maja 1946. godine. Iako reportaža berlinskog korespondenta njujorške novine Vl. Sobolevskog ne obuhvata sve strane našeg crkvenog života tog vremena, ta priča ipak objašnjava situaciju, prilike, kao i sam duh tog vremena:
„Moj sabesjednik je stariji emigrant koji odavno živi u Berlinu i koji zna maltene sve ruske Berlince. Navešću njegovu priču gotovo doslovce. Ruska emigracija je u Berlinu tih godina imala šta da pretrpi. O njenim fizičkim i moralnim patnjama srećniji njihovi zemljaci u Americi imaju, vjerovatno, samo daleku i nejasnu predstavu. Ipak, u tom kovitlacu infernalnih preživljavanja bio je jedan momenat prosvjetljenja, neponovljiv i jedinstven za sve emigrantske godine: susret sa Rusijom, sa ruskim narodom, „pravim“, „tamošnjim“. Mi nismo mogli da dođemo kod njega, on je došao kod nas. Milioni „ostova“ i „ostovki“, iščupanih iz svojih rodnih mjesta i porodica, ulili su se u naš život, i nas rastvorili u sebi… Bratimljenje se odvijalo bez parola i programa. Svoji su bili u nesreći – trebalo im je pomoći. Uprkos svim zabranama i prijetnjama, „brate“ i „sestro“ se slušalo svuda, u vozovima, na ulicama, u crkvama. „Ostovima“ je ispočetka bilo zabranjeno da ih posjećuju, ali je uprava logora „u cilju povećanja produktivnosti rada“ počela da gleda kroz prste na to nevino zadovoljstvo…
Crkve su postale jedinstveni centar bratske pomoći. Pružala se ona svuda, ali će ovdje biti riječi samo o onoj u kojoj smo mi, Berlinci, neposredno učestvovali. Samo po sebi je jasno da je prva briga Crkve bila čisto religiozno, duhovno-moralno opsluživanje „ostova“. Kler svih crkvi je bio značajno uvećan zahvaljujući sveštenicima iz Pribaltika, Čehoslovačke i drugih zemalja, – ali i u uvećanom sastavu duhovništvo je jedva izlazilo na kraj sa novim zadacima. Sveštenici su išli po radnim logorima: ponekad su uspijevali da dopru čak i do ratnih zarobljenika; oni su od jutra do večeri saborovali, tješili, vjenčavali, krstili, a više od svega sahranjivali… Sestrinstvo, koje je odavno radilo u parohiji, na sebe je uzelo posjećivanje bolesnih i brigu o djeci; organizovalo je dječije vrtiće, kitilo jelke i t.d. Iz Berlina su u provincijalne crkve slali – čak i u dio Rusije koji su bili okupirali Nijemci – vino za pričešćenja, svijeće; u Berlinu, krijući od vlasti (metal – vojna sirovina!) pravili smo krstiće za nošenje na grudima, ikone. Pravoslavno izdavaštvo je preštampalo cijelu Bibliju i, osim toga, u odvojenim knjižicama, Novi Zavjet i Jevanđelje od Marka. Sve se to dijelilo i slalo, razumije se, besplatno. O tome – u kakvim uslovima i kako se to sve radilo, koliko je arhimandrit Jovan na sebe smireno primio gromova i munja iz gestapoa i Rozenbergovog ministarstva (Ostministerijum), koliko puta su gospoda otuda upadala u naše parohijske prostorije, šta su sve radnici morali da pretrpe i kako su se sve snalazili – trebalo bi posebno pričati… Borba je bila neravnopravna i često se završavala našim porazom. Takav je bio rezultat najšire od svih operacija – prikupljanja platna za nosila i veša za naselja u okupiranim oblastima Rusije. Bilo je ljudi koji su sa sebe skidali bukvalno posljednju košulju i davali posljednji groš. Berlinci su donosili, iz provincije su slali. Poslije nekoliko dana sve prostorije parohije su bile do vrha nabijene stvarima, dan i noć u podrumu se sortiralo, šilo, krpilo i pakovalo. Tako je bilo sakupljeno 110 velikih kutija koje su, kako smo mi naivno zamišljali, trebale da otputuju za Rusiju. Već su se vodili pregovori o kupovini namirnica i druge robe za sakupljenih 23 hiljade maraka; ostala je bilo još samo jedna sitnica – dozvola za slanje.
Kada je sve bilo spremno, sve te lijepe kutije je odnijela organizacija hitlerovske „Zimske pomoći“ („Vinterhilfe“), koja je još jednom pokazala vjernim podanicima kako se o njima brine njihov ljubljeni firer. Uspjeli smo samo pare da sačuvamo. One su bile iskorištene za pomoć „ostovima“.
Sve je to bio posao parohije. A ko od ruskih Berlinaca nije imao vlastitih drugova i kumova među zemljacima? Naše dame od tada su išle bez hulahop-čarapa i prale jednu košulju, dok je ona druga bila na tijelu. Ostale košulje su sa „ostovkama“ otišle u otadžbinu. I mi smo se tome radovali. Ostovi nam se nisu ni zahvaljivali; oni su, isto kao i mi, smatrali da drugačije ni biti ne može…“
Drugo svjedočenje, koje se pojavilo otprilike godinu dana kasnije, u „Pravoslavnoj Rusiji“ br. 7 od 1947. godine, o crkvenom životu u Berlinu pred kraj rata, takođe je istinito. Navešću i iz njega dijelove: „… Prvo bogosluženje koje smo vidjeli u Berlinu bilo je Božićno. Kakva se slika otvorila pred našim očima, kako je samo ona obuzimala dušu… Sabor, crkveno dvorište, prostor pred njim – sve je bilo ispunjeno, navodnjeno bezbrojnom gomilom od mnogo hiljada žena i djevojaka u bijelim maramama i muškaraca ošišanih na nulu, samo ponegdje prošaranom kapama i razdeljcima starih emigranata.
Ovdje, u Berlinu, na kratke mjesece, punije nego igdje i ikad, priopštili smo se mi pravom crkvenom životu našeg naroda.
Kakav izvanredni podvig se činio pravo pred našim očima. Ti mladići i djevojke, porobljeni surovom njemačkom vlašću, ugnijeteni robijaškim, nečovječnim radom u fabrikama i zavodima totalitarnog rata – oni su nedjeljama, često poslije besane noći provedene na radu, žurili, u gomilama, u crkvu… Njima je bilo zabranjeno da se koriste metroom, i ipak su, žureći u crkvu, punili sve vagone u vozovima metroa, ne obraćajući nikakvu pažnju na prezrive primjedbe, na dobacivanja i psovke, na često ćuškanje, guranja i udarce pesnicama. I od najranijeg jutra, bez zaustavljanja, u gustoj traci je išla ta rodna gomila, od najbližih metro stanica prema pravoslavnim crkvama… Njemačke vlasti se nisu odlučile da to prekinu primjenom sile, i time su priznale da su bile pobijeđene duhovnom žeđu tih ljudi.
Sav crkveni život je bio usredsređen, uglavnom, u saboru i crkvi sv. kn. Vladimira na Nahodštrase.
Već je subotom na svenoćnoj službi sabor bio dupke pun, ali to još nije bila ona stihijna, preko svih krajeva i mjere prelivajuća se prepunjenost koja je nastupala sljedećeg dana – u nedjelju ujutro, kada se iz sabora moralo iznositi sve što je iole bilo lomljivo, zato što je jednom, naprimjer, ta gomila svojom težinom u param-parčad slomila hrastovi sto koji je stajao uz zid crkve. Od rane zore, od pet, od šest sati, već je počinjela da ide ta gomila bjelkastih marama i ćela. Žurili su da se ispovijedaju. Od pet sati ujutro svi mnogobrojni jereji sabora koji bi se zatekli u Berlinu, mnoštvo baćuški koji su na bogosluženje došli iz logora, gdje su sami radili kao obični radnici, – ukupno i po dvije-tri desetine sveštenika, po raznim uglovima hrama počinjali su da ispovijedaju one koji su se za ispovijed pripremali… Mi u inostranstvu smo i zaboravili, u značajnoj mjeri, na tu najdragocjeniju osobinu ruske duše – umjeće da se kaje, ne žaleći sebe, da ni u najmanjoj mogućoj mjeri ne izbjeljuje crno, sa dubokim, tananim osjećanjem za dobro i zlo…“
Sveštenici koji na taj dan ne bi služili bi nastavljali da ispovijedaju tokom čitave Liturgije. Ali, uprkos svemu, onih koji su htjeli da se ispovijede bilo je više: sveštenicima je rijetko kada polazilo za rukom da sve njih ispovijede. Gotovo svaki put se moralo pribjegavati zajedničkoj ispovijedi. Neuobičajenost situacije, stihijno mnoštvo bogomoljnog naroda i čisteća dušu stalna prisutnost smrti – smrtna opasnost neprestanih bombardovanja – sve to je opravdavalo u normalnom crkvenom životu inače jako neželjenu pojavu – zamjenu lične ispovijedi zajedničkom.
Pričešćivali su se iz dvije-tri-četiri-pet čaša, po sat i po, po dva sata. Veoma često su u to vrijeme svirale sirene za uzbunu, i ljudi su pristupali sv. Pričešćenju uz užasavajući smrtonosni tresak eksplozija vazdušnih bombi.
U vrijeme Liturgije na žrtveniku su izrastale gigantske grudve ceduljica za pomen, koje su čitali svi prisutni u oltaru. Komadići sivog papira, parčad izbucanih njemačkih novina, poleđine nekakvih formulara – sve je to bilo zbrda-zdola ispisano krivudavim kukicama sa imenima, nekada prostim i jasnim – „Mariju, Ivana, Petra“, a nekada fantastičnim, neprepoznatljivim – „Hedeseja, Alfidipora, Avlkonida“, nekada, opet, kratkim i u crkvi zabavnim – „Manjku, Koljku, Sonju, Tanju“.
Poslije Liturgije počinjale su trebe: krštenja, po 30, po 40, ponekad čak i po 70, po 80, svadbe, po 20, po 25. Zatim – bezbrojna „zaočna[5] otpojavanja“. Nijemci nisu dozvoljavali da se „ostovi“ crkveno sahranjuju. Spaljivali su ih u krematorijumima, ili su ih, prosto, bacali u ogromne jame – bratske grobnice: Ruse i Francuze, Poljake i Holanđane, Srbe, Belgijance, Latvance, Italijane. Poslije svakog vazdušnog napada izrastalo je mnoštvo takvih novih grobnica, a u našim crkvama, pod tihim neutješnim plačem, sveštenici su iščitavali duge spiskove novoprestavljenih rabova Božijih… ninje prestavivšihsja[6], rađajući tako, u godinama našeg crnog bezvremenja, novi crkveni čin „zaočnog otpojavanja“.
Treba reći da je rat smekšao atmosferu naših jurisdikcionih razilaženja. Tome su, u značajnoj mjeri, pomagali i pastiri koji su došli iz Rusije i Pribaltika. Sa o. prot. Adrijanom Rimarenkom, koji je iz Kijeva stigao sa porodicom i cijelim vagonom kijevske inteligencije, razvijali smo najbolje, bratske odnose. Postavši starješina Sabora na Nohenzellernamm-u, on je vodio liniju najšire i najiskrenije crkvene saradnje… Oganj koji je padao na nas spržio je slamu jurisdikcionih dioba.
Preosvešteni mitropolit Serafim, koji je upravljao Eparhijom Berlinskom i Njemačkom, takođe nije zaoštravao te podjele i činio je sve što je mogao da dođe do približavanja. Budući da nije bio naš eparhijalni arhijerej, on je morao, po želji njemačkih vlasti, da izvršava dužnost oficijelnog posrednika između našeg Blagočinija i njemačkih vlasti. Kao rođeni Nijemac, još prije rata uvučen u opštu struju uskog progermanstva tog vremena, on je ponekad pravio greške crkvenog karaktera; ali čak i prilikom oduzimanja velikog dijela mojeg Blagočinija njemu je pripadala prilično skromna uloga.
Moram da dam jednu primjedbu svjedočenju Sobolevskog… Samo jedan put, ali sam ipak bio uspio – bilo je to 1942. godine – posjetio sam logor ratnih zarobljenika. To je bio oficirski logor, i nalazio se nedaleko od Bad-Kisingena. U njemu su držali oko tri hiljade sovjetskih komandira, uglavnom mladih poručnika; ali je bilo i oficira štaba – u posebnoj zgradi (od svih izolovan je bio čuvan Staljinov sin Jakov). Možete zamisliti moju zadivljenost kada se među tim sovjetskim oficirima, koji su se rodili poslije Oktobra, odmah organizovao crkveni hor, koji je otpojao, bez nota, cijelu Liturgiju! Približno polovina zarobljenika je htjela da učestvuje u crkvenoj službi i u opštoj ispovijedi; poslije toga su se pričestili Svetih Tajni. Na tom putovanju pratio me je o. Aleksandar Kisiljov, danas starješina sv. Serafimskog hrama u Njujorku. Na nas je ostavio zaista strašan utisak susret sa tim nesrećnim, smoždenim – i ratom, i lišavanjima, i ponižavanjima – ruskim ljudima… Po povratku u Berlin mene su odmah odveli na saslušanje u gestapo, koje je bilo uznemireno samom činjenicom da smo mi uspjeli da posjetimo taj logor, i to na poziv tamošnje komandanture (tu se vidio jedan od karakterističnih primjera nesuglasica, pa čak i prikrivene borbe između raznih instanci i instituta vlasti Njemačke tog vremena). Od tada je za mene definitivno nestala ikakva mogućnost da posjetim ijedan logor ratnih zarobljenika, a zabranili su mi ulazak i u radne logore. Ali do početka 1943. godine je ipak postojala mogućnost da ja i moji saradnici u radne logore prodremo Slovom Božijim, religioznim knjižicama i listićima. Preko logoraša koji su posjećivali naš hram, preko vjernika-prevodioca (koji su nekada i sami tražili religioznu literaturu), čak i običnom poštom, mi smo mogli dosezati Slovom Božijim Ruse u logorima, pa čak i u otadžbini… Hiljade pisama, ponekad kolektivnih i katkad zadivljujuće dirljivih, svjedočilo je meni o vjeri naroda, o njegovoj žeđi duhovnoj… Tu dragocjenu arhivu, poslije pretresa i saslušanja iz početka 1943. godine dijelom je zaplijenio gestapo, zajedno sa mojim misionarskim skladištem, a dijelom je u nepovrat odnio požar u mom stanu na Regensburger štrase 10-A… Ipak, nekoliko pisama je, ko zna kako, ostalo kod mene. To su „dokumenti o čovjeku“. Evo, pismo tri nepoznate djevojke, koje su mi pisale iz logora Hale. Ne znam odakle su one saznale da je moj stan izgorio. Neko im je, očigledno iz Berlina, napisao o tome, i evo, odlučile one da meni, svešteniku kojeg ne poznaju, napišu saosjećajno pismo… Milosrdna saosjećajnost ruske duše!
„Ocu arhimandritu Jovanu Šahovskom!!! Mir Božiji Vama Visokoštovani o. arhimandrit Jovan Š. od djevojaka: Kaće, Vjere, Saše. Mi radimo u gradu Hale u fabrici Krauze, ovdje smo već drugu godinu, ne živimo, Bogu hvala, loše. I evo mi, djevojke, kad smo čule za nesreću koja Vas je zadesila, odlučile smo da Vam napišemo pismo, u kojem saosjećamo sa Vama u Vašem gubitku, zato što smo i mi mnogo toga izgubile, i zbog toga još jednom srčano saučestvujemo sa Vama i molimo Vas da primite našu zajedničku, ali neveliku pomoć. Jer, položaj našeg života u tuđem kraju, mislimo, Vama je poznat. Živimo u zajedničkom logoru, gdje se nalazi 31 djevojka, rad nije težak, daju nam da jedemo i hrana nija loša, para u prosjeku dobijamo 18 maraka mjesečno. Ali jedno je loše: ne žele sve djevojke da stanu na pravilni put, po kojem mora da ide sav narod. Ipak, bez obzira na te djevojke, kod nas je veliki pomak. Mnoge djevojke, mada ne sasvim, ispunjavaju zapovijesti Gospodnje. U pomaku, koji se desio kod nas, pomogle su nam svete knjige: Biblija, Jevanđelje, Katehizis, koje smo uspjeli da nabavimo zahvaljujući Vašoj brizi o rasprostranjenju svetih knjiga, a takođe i Viktoru Adrijanoviču, koji nam je pomogao da nabavimo još neke poučne knjige. Na ovom nam dozvolite da završimo naše kratko pisamce… želimo Vam sve najbolje od Gospoda Boga, da proživite u dobrom zdravlju i sreći i miru sav dalji život.
S mirom Vama djevojke: Kaća, Vjera i Saša.“
Uz pismo je bila priložena banknota od 20 maraka – više od trećine mjesečne zarade svih triju djevojaka.
Sačuvalo se kod mene i pismo iz 1944. godine od djevojke koja je išla u naš hram, koja se razboljela od premorenosti i uskoro umrla… Kao sada vidim njeno providno lice i krotke, dobre oči: „Dragi oče Jovane. Molite se za mene grešnu i nedostojnu. Vjerujte, Vaše riječi i pouke prinijeće velike plodove. Kako mi je žao što ih ne mogu više slušati… Neka Vas ukrijepi i podrži Gospod Bog naš i neka Vam da snagu da se borite sa neprijateljem. Vjera“.
A evo i jedno pismo junoše-„osta“, dobijeno ljeta 1944. godine: „… S velikom sam radošću dobio od Vas vijest o brzom zastupništvu pred Svevišnjim o upokojenju duše moje ljubljene majke r. B. Fekle. I moju dušu je ispunila radost što Vi niste zaboravili i na mene, osjenivši me blagoslovom Božijim. Duboko sam dirnut Vašom pažnjom i brzom pošiljkom potrebnih za dušu knjiga. Kako je radosno znati i sve više vidjeti da nas Gospod nije ostavio ni u ovom žestokom času, nego nas je ljubavlju sakrio od podivljalog svijeta ovoga u velikim riznicama duhovnog života i u nas uselio trpljenje i ljubav. Sve zemaljsko u ognju iznemaže i luduje. Ali mi smo ograđeni od toga. I ta, čini se, u djelima svijeta ovoga neprimjetna čestica ostaje jedinstveni istočnik svjetlosti i života.
Kako bi bilo mračno, pusto i haotično, kada ne bi svijetlila ta Svjetlost sveobuhvatajuće Ljubavi! Koliko je za posljednjih hiljadu godina bilo različitih ideja i nauka! Koliko je bilo teorija i krvoprolivajućih izmišljotina uma! I svaka ideja je silazila sa arene krvavo (ili, rjeđe, mirnim putem) zamjenjivana drugom. Ali ni jedna od njih, od tih čovječijih umotvorina, nije bila i nije ostala vječna i tako čista i puna, kao što je učenje Hristovo. Sva ta istraživanja i plodovi ljudskog uma dali su drugu usmjerenost ka vanjskom, materijalnom svijetu. Jer su ljudi pošli drugim putem, putem istraživanja prolaznog, mrtvog, materije, samim tim otežavši sebe i svoju dušu suvišnim bremenom beskonačno-nezasito znatiželjnog uma. I sav taj plod znatiželjnog uma (takođe materije) poslužio je stradanjima, razaranjima i nedaćama. U SSSR je ta borba bila posebno užasna. Sav plod njihovog uma gori, luduje i nizvrgava se u propast. Ali Hristos osjenjuje i daje divnu silu svjetlosti i ljubavi onima koji Ga poznaju. I eto, u ovo vrijeme, iz dubina riznice izlazi veličanstvena, spokojna, zrela i poučna riječ Vječnog. Kako su bogate i čudesne te riznice istinske Svjetlosti, Dobra i Ljubavi! Ali, da bi se vidjela njihova bogatstva, potrebno je imati sposobnost prihvatanja Svjetlosti velike Ljubavi, Koja se za nas ovaplotila. Kako je radosno, kao Vi, o. Arhimandrit, stojati na straži takve riznice!.. Sve svjetsko je neizmjerivo, nagomilano i nepostižno. I samo u tišini, u spremnosti na služenje i u unutrašnjoj harmoniji moguće je poznati i dobiti istiniti Život i Radost. Ja sam još veoma mlad, meni će u septembru biti 21 godina. Završio sam 9 razreda sovjetske srednje škole. U tim godinama obično počinju da ključaju mladalačke snage, veliko stremljenje da se zasite pitanja tražećeg, ispitujućeg, zapitkujućeg, u sve sumnjajućeg mladog uma… Od rane mladosti sam, živeći među ljudima, imao poriv da činim dobro, ali sam padao u zablude, griješio sam, i opet tražio. Kao ideali su mi služile i svjetovne ideje… Prva, ipak, plodovima obilna sjemena su na moju otvorenu dušu pala još u djetinjstvu, kroz moju mamu r. B. Feklu, i dala rezultate. I to za mene i jeste naša Vječna Pravoslavna Apostolska Crkva u istinskom služenju Gospodu. Pravoslavlje je najveća duhovna sila ruskog naroda. I služenje tom Vječnom jeste najveći poziv…“ Sve je to pisao mladić, tek stigavši iz Sovjetskog Saveza, rođen poslije revolucije.
Evo još jednog sačuvanog svjedočenja vjere i ljubavi Hristove u ruskim ljudima – razglednica iz daleke njemačke provincije: „Slava Bogu, Isusu Hristu. Dragi oče, saopštavam Vam da sam dobila knjižice i ikonice, za koje sam Vam, dragi Oče, svom svojom dušom zahvalna, jer ste ispunili moju molbu. Mnogo sam se obradovala kad sam dobila te Božanstvene riječi i ikonice, one su za mene sada sve, i srce će mi sada biti spokojno, jer ja više od kuće, od roditelja, pisma ne dobijam, pa i ne znam šta je sa njima; mada imam i oca i majku, ostala sam sirota, jer ih ne vidim i riječi njihove ne slušam. I tako, još jednom Vam srčano zahvaljujem, dragi i mili otac arhimandrit Jovan, i ostajem u ljubavi prema Vama, mada Vas ja lično i nisam vidjela, ali sam Vas srcem mnogo zavoljela“.
A evo jedno pismo od logorašice – djevojke Valje, koju su dovezli iz jednog sela u Ukrajini: „… Ja još jedaman molim vas, otac Jovan, da se molite za moju mladost grešnu, ne zaboravite me, mada takih ko ja kodvas ima na hiljade, ali i mene ne zaboravljajte, molite se, i ja se za vas molim vazda i podajem u crkvi za zdravlja. Čak vam blagodarim, oče Jovane, za vaše učenje i za vaše knjižice. Ne zaboravite, otac Jovan, ja ću samo tako sate provoditi u crkvi i čitanju knjiga, ama neću ja, i ako ne budem, pisaću pismo i moliti se za nas, i jošte vam blagodarim za onu prosvoru, jerbo ona prosvijetli moj um i daje mi lijep razum. I nek bude zato Gospod savama vazda i pomogne na svih vaših puta i sprovede vi na put pravedni. Slava tebe, Gospode, slava Tebe, što pokaza svjetlos. Otac to vam je sve zasad, još i doviđenja“.
„Blagodat Boža na vas, oče Jovane, – 16.07.1944. godine pisala je učenica Valja. – Ja često popijevam „Duše moja, duše moja, što spiši, kraj tvoj približaetsja[7]“, još kotkuće naučila…“
Ti „ljudski dokumenti“ govore o ruskom narodu, vjerovatno, više od mnogih teoretskih analiza. To što smo preživjeli mi, „stari“ emigranti, nakon što smo se sreli sa tom živom Rusijom, koja je došla kod nas, teško je prenijeti riječima… U mnogim njihovim dušama je bilo takvo smirenje, takva blagodarnost za najmanju učinjenu sitnicu, takva ljubav!.. To osjećanje je bilo moguće izraziti samo metafizički. I ono je u Sveto-Vladimirskom hramu na Nhodštrase našlo takvu formu, 24. marta 1943. godine. To slovo (propovijed) bilo je upućeno ne samo onim stotinama duša koje su tada stajale u hramu, nego i svim tim milionima koje su iz Rusije dovodili u Njemačku na teški rad. Na grudima tih ljudi visio je kvadrat: plavo polje, i na njemu bijela slova: „OST“ (Istok). Ja sam tako i nazvao ka njima obraćeno Slovo: „ISTOK JE IME NJEMU“… Čini se, ono ni danas ništa nije izgubilo na aktuelnosti… I danas neki nalaze razloge i interes da dijele, pa čak i da suprotstavljaju jedne drugim, razne slojeve emigracije. Koliko daleko smo mi tada bili od toga! Evo, Slovo o tajni natpisa na grudima uniženog ruskog čovjeka:
„Isaija likuj, se djeva ime vo čreve, i rodi sina Emanuila, Boga že i čelovjeka, Vastok – imja Njemu“[8]. Odjekuje u srcu ta pjesma sa vjenčanja, kada vidiš pravoslavnu braću kako idu po svijetu u velikom svom rasijanju. Ime Hristovo odštampano je pored njihovog srca. Da, ono je prikriveno, jer mnogi još ne vjeruju u Hrista; ali Ime Njegovo već sija, ono prorokuje, njega već nose milioni ljudi… Gospod Kojeg svijet ne prepoznaje, Tvorac, tajno prilazi i postavlja u svijet Svoj pečat na čovjeku, na čitavom Svojem narodu… „Evo, doći ću skoro: blago onom koji ispuni riječi proročanstva…“ (Otkr. 22:7).
Jedan od pečata Njegovog Imena na zemlji je i Istok. „Istok je Ime Njemu“. Likuj, Isaija, tvoje proročanstvo se već ispunilo, i još cvjeta u svijetu. Ime Istoka danas je položeno blizu, pored samog srca svakog ruskog čovjeka. Oko tog srca je stao Gospod Hristos. „Evo, stojim pred vratima i kucam: ako ko čuje glas Moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću sa njim, i on sa Mnom“ (Otkr. 3:20).
Narod, na čije su čelo, na čiji su razum pred cijelim svijetom postavili pečat nevjerja, odjednom u svijet izlazi sa pečatom Hristovim na svojem srcu. Čije je to ime – Istok? Mi, hrišćani, znamo da je to Ime našeg Gospoda. Ni jedan narod, i ni jednog čovjeka nisu, u cijeloj istoriji, zvali „Istok“, osim Njega, Jedinog, Bogočovjeka. Vaistinu, „posjetio nas je Istok s visine“ (Lk. 1:78). Nije sa pečatom vavilonskog natčovjeka danas izašao ruski čovjek u svijet, nego sa pečatom Bogočovjeka. Ne u gordom liku titana, koji siluje i muči narode, nego u smirenom i uniženom liku skitnice – Hrista, Koji glavu nemade gdje prikloniti…
Ali kada duša tog naroda sa Hristom „prinese žrtvu umilostivljenja“, „on će uzrijeti potomstvo dugovječno, i volja Gospodnja blago i uspješno će se izvršavati rukom njegovom“. Koji sa Hristom strada sa Hristom će se i proslaviti, i dobiće „čast među velikima, i sa silnim će dijeliti plijen, za to što predade dušu svoju na smrt, i u zlikovce bi uvršten on tada, pošto ponese na sebi“ – ne samo svoj grijeh, nego i „grijeh mnogih“.
Proniknimo u tajnu Božiju: i oni koji nisu znali za Hrista već blagovijeste o Njemu. Simbolika naših dana je puna znamenja, zato što je duboko ukorijenjena u realnosti života. Tvorac svijetli Svojom pravdom u svijetu, i nikakve zamisli čovječije ne mogu da zatamne Njegovu istinu. On dozvoljava da se ostvare mnoge nesvijetle namjere ljudske, ali u njih On umeće Svoj nebeski sadržaj, Svoj, viši, promisliteljni smisao u sve čovječanske događaje. I zato se u svemu što se dešava u svijetu može vidjeti Nebeska, Božija strana.
Ljudi vijeka ovoga u svemu uočavaju samo ljudsku, grehovnu stranu stvari, zato što na svijet gledaju omračenim očima, zato što nevjernim srcem sozercavaju svijet. Ljudi, pak, koji su u Hristu poznali smisao svijeta, u svemu prije svega vide nebesku – a ponekad i samo nebesku – stranu i žive već tim preživljavanjima Carstva Božijeg, koje ih očekuje u vječnosti. Zato što su se oni oslobodili od poročnog i mučnog kruga plotskih pomisli. Kad bismo uvijek odgonetali znamenja vremena… kakvim smislom bi se punio ovaj naš kratki zemaljski život, i kako bi dubok postao život čovječiji.
Nama je danas potebno da se utvrdimo u razumijevanju tog pečata, pečata koji su primili ruski ljudi na svoje plotsko, za zemlju tako privezano srce. Plave je boje, boje je neba taj pečat, sa imenom koje zove, sa imenom koje se zove – „Istok“.
O, Gospode, daruj nam da se utvrdimo u Imenu Tvojem! Daj da ponesemo to ime po svojoj i Tvojoj zemlji. Pričesti svih strašnim i radosnim pričešćem Tvoje Istine, pokaži je očima koje ne vide; u tom Imenu Tvojem je poziv Tvoj; to je Glas Tvoj proročanski, koji nam govori Tvoju Tajnu. Daruj nam da je čujemo. To je nova jevanđeoska priča Tvoja, ispričana samo jednom riječju ruskom narodu, lišenom apostola i proroka. Ti svima govoriš tu priču, ali je razjašnjavaš samo vjernim Svojim. I, usred svih stradanja zemlje, mi imamo – u toj prostoj i nebeskoj priči Tvojoj – glas najviše utjehe.
 

* * *
 
Berlin se tih dana pretvarao u ruine. Kao simbol njemačke, pruske i nacističke moći, on je postao glavna meta savezničkih aviona. Po nekoliko puta u toku dana je svirala sirena za upozorenje na vazdušne napade, i noću, nad ulicama utonulim u tamu, pojavljivala se infernalna svjetlost „jelki smrti“, koje su zapaljivali prvi odredi napadačkih eskadrila, da bi označili dio grada na koji će biti istresen glavni teret mina i bombi, fugasnih i zapaljivih… Tepisi zapaljenog fosfora lijegali su na grad. Vrela zrnca su se zarivala u tijela ljudi, pržeći ih do kostiju… Na grad su sa zlokobnim guđenjem u talasima nailazile hiljade bombardera. Noću su nadlijetali Englezi, danju Amerikanci. Bombardovanja su iz dana u dan postajala sve intenzivnija, totalnija… U slabo učvršćenim temeljima ciglenih kuća, koje su se poslije tačnog pogotka pretvarale u gomilu smeća, ljudi su se mogli spasiti samo od parčadi bombi.
Za vrijeme prvih avio-napada Nijemci su se ponašali veselo i neopterećeno. U podrume su silazili sa muzičkim instrumentima i flašama. Ipak, kako su se napadi pojačavali, njihova je veselost postepeno počela da iščezava, i polako je bivala zamjenjivana ćutljivošću, zatim umorom, i na kraju mračnošću, potištenošću i utučenošću… Majke su počele da nutkaju svoju djecu na molitvu: „moli se, moli se“… Odsjaj zapaljenih kuća i ulica spirao je sa lica ljudi osjećaj svake njihove sopstvene težine i značaja. Kako su se samo ta lica razlikovala od onih koja smo u Njemačkoj gledali na početku rata! To je bilo ognjeno očišćenje ljudi… Pamtim tu noć, kada sam prvi put primijetio tu pojavu čovjeka u čovjeku usred rušenja njegovih zemaljskih vrijednosti i nadanja. Usred apokaliptičke anihilacije, ja sam tada preživio oštro osjećanje radosti zbog spasenja lika čovječijeg.
Bombardovanja su, zapravo, predstavljala Sud Božiji, i izazivala su mnogo dobrog i čovječnog u ljudima u kojima se to dobro čuvalo – bilo javno, bilo sakriveno. Kod drugih je ta smrt koja je letjela iznad njih izazivala pomračenje, očajanje i mržnju prema onima koji bombarduju, ili prema onima koje bombarduju. I jedna i druga mržnja su poticale iz istog istočnika zla. Ali znam i duše koje su se u vrijeme tih letova molile i za one koji bacaju smrt, i za one na koje je smrt nailazila. Zato što su i jedni i drugi bili žrtve svog i opštečovječanskog grijeha.
U našem hramu na Nahodštrase formiralo se ovakvo pravilo: ako bogosluženje još nije počelo kada se razdao zvuk sirene – išli smo u skloništa. Inače – crkvenu smo službu služili do kraja, a prisutnim bogomoljcima savjetovali bismo da idu u skloništa. Polovina bogomoljaca je obično odlazila u skloništa, nastavljajući svoju molitvu „u katakombama“. A oni koji su ostajali, primicali su se oltaru, i ta je molitva za vrijeme bombardovanja bila najsilnija molitva Crkve… Čovjek je tu bio na granici ovog svijeta.
Mnoštvo mojih parohijana i saradnika je ostalo zatrpano u kućama koje su se na njih svaljivale – oni bi u jednom magnovenju bivali „uzeti od zemlje“. Gotovo svi parohijani su izgubili kuće i stanove, ili na neki drugi način postradali. Kuće i ulice oko hrama su ležale u ruševinama. Zgrada u kojoj je bio hram je stajala usred sveopšteg razrušenja (pred kraj rata, jedna bomba je probila tavanice viših spratova, upala u hram, zaustavila se tačno pred ikonom Sv. Nikole Čudotvorca, i nije eksplodirala)… Sa-pastiri moji su ispoljavali veliko samopožrtvovanje u gradu koji je bio u agoniji. Trebalo je pružiti utjehu mnogima, svima. Služenje mirjana, sestara Sestrinstva, svih – bilo je besprimjerno tih godina. Crkva je postala ne samo duhovni, nego i faktički centar života svih. Prinadležati njoj htjeli su svi: dveri njene su bile širom otvorene prema drugom svijetu…
Opšta ispovijed (pored lične, kad je to bilo neophodno i izvodljivo) postala je ne samo pravilo, nego i neophodnost. Svi su morali, svo vrijeme, da budu spremni. I ljudi su se spremali. Ja sam savjetovao da se bombe koje su padale na nas doživljavaju kao javljanje samih apostola i proroka – propovijednika, mnogo ubjedljivijih od nas, zemljaskih pastira. Samim svojim pojavljivanjem ti su proroci milionima ljudi govorili o truležnosti svega zemaljskog i o nemogućnosti zasnivanja čovječanskog života ni na čem drugom, osim na Gospodu i Njegovoj vječnoj pravdi… U ljudskom osjećanju iščezavanja svih zemaljskih potpora i nadanja odražavala se čudesna pobjeda Božija nad čovjekom – velika, radosna Božija pobjeda. Nismo imali kome da se podamo, do jednom – Gospodu…
28. novembra 1943. godine, poslije tri snažna bombardovanja Berlina, kada su dim od požara i prašina od razrušenih kuća još stajali nad gradom i kada su se odronjavale razvaline kuće u kojom sam živio, ja sam se u hramu obratio svome stadu sa Slovom „Svijeća“:
„Šta god da čini Gospod, On nas time uvijek miluje, tvori blago našem unutrašnjem čovjeku. On se brine o blagu našeg vječnog života, kada se nama čini da On podvrgava opasnostima i smrtima zemaljski naš dom, tu „kolibu“ tijela koja će biti „srušena“ (2 Kor. 5:1).
Ako na čovjekov život pogledamo očima vjere, vidjećemo da u njemu „sve sadejstvuje ka blagu“ onima koji traže istinito blago… U svemu se otvaraju vrata spasenja. Sve nam se dešava radi toga, da bi nas bliže primaklo ka Bogu.
Ali, sa naše strane, neophodno je prema svemu imati pravilan odnos. Mi smo bili u prvom razredu životne škole. Ali ne možemo tamo stalno da ostanemo – i prelazimo u sljedeći razred. Živjeli smo mi sa malim, dnevnim životnim uzbunama – a sada su nastupile velike, noćne životne uzbune… Šta je to? To je – veliko povjerenje u nas Promisla, to je Njegova dalja briga za našu besmrtnu dušu. Mi sami se za nju uvijek brinemo mnogo manje od Njega, Gospoda, Koji nam uvijek šalje ono što je nužno i spasiteljno.
Čovjek mora umjeti da prihvata i teško, da bi pokazao da vjeruje zaista istinski. Vjerovati u Boga kada je u životu sve potaman, i otpadati od Njega u teškim minutima – to nije temeljita vjera. A vjerovati tako, da neprestano vidiš Božiji Promisao, brigu Božiju o tebi i o drugim ljudima – u radosnim i tužnim događajima – to je prava vjera i razumijevanje puteva Božijih.
Mi smo danas pozvani da u punoći urazumijemo puteve Božije. I neka naša misao i ne drzne da sve što se dešava pokušava da objasni čisto običnim, žitijskim objašnjenjima. Ja ne poričem takva objašnjenja, ali smatram da ona nikome nikada i ništa nisu objasnila… Kada vi, naprimjer, kažete za nekog čovjeka „Čovjek u sivoj odjeći“, „srednjeg rasta“, – zar vi objašnjavate time čovjekov život? Ne. Ali ako vi tog čovjeka nazovete po imenu, kažete nešto o osobinama njegove duše, vi ćete time stvoriti sliku o čovjeku… Isto ćemo tako misliti i o događajima… Kada kažemo da je naš grad razrušen zato što su „doletjeli avioni i zatrpali ga bombama“, ili da je ovaj grad razrušen zato što „nije mogao biti zaštićen“, – to je isto kao da ništa nismo rekli. Ali zato ako kažemo da Gospod Bog, kroz ta grozna, apokaliptička iskušenja, sve nas smiruje i približava Svojem Krstu i Carstvu, – tada ćemo već kazati mnogo. I kada kažemo da nas ovo Gospod uči i ognjem stradanja našeg čisti bezbrojne grijehe naše i slabost vjere naše, – mnogo ćemo toga kazati time! A ako u stradanjima i u samom ishodu iz ovoga svijeta uvidimo blago, koje nam šalje Otac naš Nebeski, Koji zna šta nam je nužno, – reći ćemo gotovo sve… U potpunosti ćemo, pak, reći sve tek tamo, gdje nema ni tuge, ni uzdaha, nego ima samo život beskonačni.
Dajte da u tom duhu razmišljamo i živimo. I kako će se obogatiti naš život, kako će se približiti Bogu i osvetiti duše naše! Od plotskog i grubog poznanja stvari preći ćemo na tanano, duhovno poznanje. To će biti spuštanje i ulazak Carstva Božijeg u nas. Usred svih užasa svijeta, usred meteža i uzbuna zemlje, mi ćemo vidjeti Svijetlo Carstvo Božije, i živjećemo u njemu.
Predlažem vam kratko razmišljanje: recite mi, šta je to oganj? Teško da ćete moći odgovoriti čak i na tako prosto pitanje. Vjerovatno ćete, između ostalih, dati i ovakav odgovor: „To je stihija“. Ali oganj nije samo stihija. Oganj je i projavljivanje Božije istine u svijetu.
Evo vam primjer: jednom čovjeku je izgorjela kuća. On nije bio tu kad se to desilo. Kad se približio kući, vidio je da ona gori i da izgara. Ali on nije vidio samo kuću. On je vidio kako velika svijeća u hramu ovoga svijeta gori pred Licem Božijim. I čovjek je podigao svoje lice ka nebu i rekao: „Gospode, primi svijeću moju„. „Tvoja od Tvojih“ ona je – Tebi!.. I – tiho je bilo u srcu tog čovjeka.
Što je prošlo, vratiti se ne može. Ali od svega što gori, ili je blizu toga da izgori, moguće je učiniti svijeću pred Licem Božijim, svijeću u hramu velike istine Božije… Gospode, – govori čovjek koji ljubi Boga, – primi svijeću moju, primi moj život i život bliskih, primi sve dragocjenosti moje. Neka vosak koji Tebi prinosim i nije nekog kvaliteta, neka taj vosak i nije čist, ali je oganj te moje svijeće – Tvoj oganj. „Tvoja od Tvojih…“!
I – ognjena tvarna stihija se tada preobražava u stihiju Vječne, Nestvorene Svjetlosti, u vejanje Ognja Duha Svetoga. Vjera naša i život u Bogu neprestano tvore to čudo. Prirodni oganj zemlje postaje blagodatni oganj neba. Ono što izgara – vaskrsava. Tu je tajna smrti i vaskrsenja Gospoda našega, tajna sile koja tvori novi život.
Ali taj oganj, koji bjesni oko nas, može da postane i oganj pakleni. Za one koji ne vjeruju, kao i za one koji nisu vjerni Bogu, on postaje pakao. Ako čovjek kod kojega je nešto izgorjelo ili gori u svijetu proklinje sebe i svijet – to je znak da se prirodni oganj u njemu pretvorio u oganj pakla, to je znak da taj čovjek duhovno umire u tom ognju. Imovinu svoju on gubi u prirodnom ognju, sebe – u paklenom.
Onaj, pak, čovjek koji vjeruje u Boga, i koji je Bogu vjeran, gubeći svoje materijalne dragocjenosti u zemaljskom ognju, nalazi svoj neprolazni život u ognju Božije istine.
„Bijaše dan, kada dođoše sinovi Božiji da stanu pred Gospoda“, – govori Knjiga Jova. Došao je i neprijatelj roda čovječanskog, i kad je Gospod počeo da hvali Jova, kao neporočnog, pravednog, bogobojažljivog čovjeka, neprijatelj se usudio da kaže: „Eda li se uzalud Jov boji Boga? Nisi li Ti krugom ogradio njega, i dom njegov, i sve što je njegovo?.. Nego pruži ruku Svoju i dotakni se svega što je njegovo, – hoće li Te tada on blagosloviti, ili će Ti u oči psovati?“ I odade Gospod dušu Jova na veliko iskušenje. Podsjetimo se samo početka: „…evo, dođe glasnik kod Jova i govori mu: volovi orahu i magarice pasijahu pokraj njih, kad napadoše Saveji i oteše ih, a momke pobiše oštrijem mačem…“ I dođe kod Jova drugi glasnik i reče: „Oganj Božiji spade s neba i sprži ovce i momke i proždrije ih…“ I drugi glasnici dolažahu kod Jova, i riječ svakog od njih bijaše još jedna čaša žuči za sluh i srce Jova. A šta Jov učini, kad ču za oganj koji je spržio njegovo imanje i bližnje njegove? Jov pade na zemlju, pokloni se i reče: „Go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod i uze; da je blagosloveno Ime Gospodnje!“ Takav je bio odgovor Jova na sve gubitke koje je on pretrpio. „Gospod dade, Gospod i uze; da je blagosloveno Ime Gospodnje!“ Kakva čudesna himna Tvorcu od lica čovjeka koji Mu se pokorio! „U svemu tome, – krotko dodaje Knjiga Jova, – ne sagriješi Jov i ne izreče ničega nerazumnog o Bogu“.
Nerazumna riječ o Bogu„, koju nije rekao Jov, ali koju u svijetu govore mnogi, – to je nešto mnogo strašnije od svih požara, bombi i eksplozija u svijetu. A ko u čovječanstvu gasi te riječi? Svoje kuće, svoju imovinu, svoju jadnu starudiju ljudi gase, zalivaju, zasipaju zapaljivu bombu; a kada se začuje roptanje i klevetnička, hulna, protiv Boga ili protiv Istine Njegove riječ – koliko ljudi u ovom milionskom gradu se baca da je ugasi? Ne ćute li mnogi, ne saglašavaju li se sa ropotnom riječju nevjerja? To je mnogo strašnije od ovih naših požara…
Čudesnu, razumnu riječ o Bogu je rekao Jov, i ozario njome zemlju i nebo. Prirodni oganj, pavši na njegovu imovinu, osvijetlio je svojom svjetlošću samo malo parče zemlje Arabije, i – ugasio se. A oganj Istine mudrog Jova, oganj beskonačne njegove predanosti Tvorcu svojemu ozario je svo čovječanstvo na sve vijekove istorije, i zasijao u vječnost.
I sada, kada hoćemo da izrazimo najbolja naša i najdublja preživljavanja, u vezi sa gubitkom nečega vrijednog, pa čak i neponovljivog, mi govorimo: „Gospod dade, Gospod i uze; da je blagosloveno Ime Gospodnje!“ I kada se približava izlazak naš iz ove zemlje i kada gubimo naš zemaljski život, mi opet govorimo: „Gospod nam ga je dao! Ko bi drugi mogao da ga uzme, do Gospod? Neka bude Ime Gospodnje blagosloveno u svemu, kroz sve i zauvijek“.
Svijeću ovu mi postavljamo u našem hramu. Postavljamo je Ocu, u ruci Kojeg je naš život. Od te razgorene svijeće pali se sav okružujući nas svijet. Mi je postavljamo na svim putevima svojim… Gore gradovi beskrajnih prostranstava zemlje, more ognja se podiže ka nebu… Gospode, neka to bude svijeća, Tebi zapaljena, u pokajanje za bezakonja naša. Gore naši domovi, svijeće naše se pale pred Bogom, kao molitva pokajanja i blagodarenja.
Gori već pred nebom naša svijeća, gori boravište čovječije, gori još jedan od šatora naših skitničkih, i nosi se plamen ka nebu. To je svijeća, blagoslovena naša svijeća, koju anđeli prinose za nas Ocu Svjetlosti i Vječnosti…“
 

* * *
 
U Njemačkoj smo mi vidjeli ne samo njene grijehe, nego i ono čovječno, što je bilo u njenim hrišćanima. Obrušavajući se u jarosti na pobijeđenu Njemačku, mnogi su poslije zaboravljali tu istinu, da se ni jedan narod ne smije poistovjećivati sa njegovim grijehom… Mnogo je Nijemaca za vrijeme nacizma zbog svojih ubjeđenja bilo bacano u zatvore, u konc-logore, mnogo ih je ubijeno… Koliko je ljudi, po selima i gradovima, pružalo nesebičnu pomoć nesrećnim ljudima… Kao sada vidim jednu gluvu srednjevječnu Jevrejku, sa aparatom na uvu, kako se potuca od kuće od kuće. Utočište su joj pružali hrišćani. To je bilo jedno od apokaliptičnih viđenja tih godina – ljudi sa žutom zvijezdom Davidovom, osuđeni na klanje. Sjećam se kako sam tajno postrigao u monahinje jednu Jevrejku-hrišćanku, moju duhovnu kćer, rabu Božiju Jelisavetu, koja je dobila poziv od gestapoa. O tome šta znači taj poziv od gestapoa – niko se nije dvoumio. Blagosiljajući je na mučeništvo, ja sam joj dao novo ime, Mihaila, u čast arhanđela Mihajla, vožda jevrejskog naroda.
Druge godine nacizma u Njemačkoj, ja sam svome stadu dao pastirski odgovor na njega, kada sam 1934. godine objavio brošuru „Judejstvo i Crkva“, u kojoj sam pisao o nespojivosti nacionalističke religije i rasizma sa hrišćanskom vjerom.
Sve je to pobuđivalo vlasti, kao i društvo koje je za njima slijedilo, protiv Sveto-Vladimirske parohije, i nas, njenih pastira… Naravno, kao i svi, i ja sam tih dana morao u gestapou da dokumentima potvrđujem svoje „arijsko projeklo“, da govorim o svojim ubjeđenjima i o vjeri Crkve… Jednom je isljednik koji me je saslušavao, znajući da ja primam u krilo Crkve svakog čovjeka, bez obzira na njegovu rasnu pripadnost, pitao: „… no, a kad bi Litvinov poželio da se krsti (Litvinov je tih godina bio personifikacija onoga što se nazivalo „judeo-boljševizam“) – vi biste njega takođe krstili?“ „Naravno, – odgovorio sam ja, – ako bi se Litvinov pokajao i poželio da živi u Hristu, Crkva bi ga primila jednako kao i bilo koga drugog“.
Tih godina iz protestantizma u pravoslavlje je prešla žena profesora hemije univerziteta u Haleu, i sama doktor hemije, koja se još prije Prvog svjetskog rata iz Rusije doselila u Njemačku, ruska Jevrejka, Vjera Aleksandrovna T. Njemačke vlasti su predložile profesoru T. da se razvede od žene, da bi sačuvao katedru… On je odbio, podnio ostavku i preselio se sa Vjerom Aleksandrovnom u predgrađe Berlina. V.A. se zapisala u našu parohiju. Kao majku „mišlinga“ („poluarijevaca“), vlasti su je štedile do pred sam kraj rata, kada su poludjeli partijaši, prema naređenju o totalnom istrebljenju Jevreja, doprli do te dobre žene, hrišćanke, koja je nemalo dobra učinila za njemački narod svojim radom u Crvenom krstu za vrijeme Prvog rata. V.A. je dobila poziv u gestapo… Otišavši iz kuće, ona se tri dana skitala po onim mjestima u Haleu i Lajpcigu „gdje je bila srećna u životu“… Vratila se kući, položila sebi na grudi Jevanđelje, knjigu jednog pastira o vaskrsenju i – popila otrov…
Njena kćerka mi je telefonom javila šta se dogodilo, i ja sam je, kad sam stigao u njihovu kuću, zatekao u agoniji… To, u suštini, nije bilo samoubistvo, nego ubistvo. Naravno, mučeništvo njeno bilo bi, možda, punije i uzvišenije, da je ona ispila Čašu Hristovih i svojih stradanja do kraja. Ali ja vjerujem da je duša te istrzane i izmučene žene pridružena mučenicima Crkve… A krv je njena pala na glave mnogih.
Koliko je tih dana bilo dobrih, požrtvovanih i odvažnih hrišćanskih duša u Njemačkoj. Mogu da posvjedočim o požrtvovanom, čisto hrišćanskom odnosu prema ruskim ratnim zarobljenicima jednog meklenburškog trgovca, koji je našao da je njegov dug da s pravoslavnom molitvom sahrani ruskog ratnog zarobljenika koji je skončao na njegovom imanju. Naše crkveno Sestrinstvo je učestvovalo u toj sahrani, zbog koje je Nijemac bio predan na nacistički sud, i na njemu se herosjki držao, obličavajući pogibeljnu za svoj narod vlast. Kada ga je nacistički tužilac nazvao „neprijateljem naroda“, zato što „oslabljuje mržnju prema neprijatelju“, on je u svojoj vatrenoj riječi odgovorio: „Ne, to ste vi, vi ste neprijatelji našeg naroda, vi rađate mržnju prema drugim narodima i vi pobuđujete druge narode na mržnju prema Njemačkoj“. Bio je osuđen na 4 godine teškog robijaškog rada… Sjećam se i jednog, iskreno-religioznog, raskajavšeg se već krajem 30-ih godina esesovca, kojeg su mi iz Gauinga, iz okoline Minhena, poslali S.P. Durnov i kn. N.B. Šerbatov, i koji je ubrzo prešao u pravoslavlje… Njega je od nacizma naročito odbila informacija da firer slijepo vjeruje horoskopima i da kod sebe drži dvorskog sastavljača horoskopa… Sjećam se tajnih ekumenističkih hrišćanskih skupova za vrijeme rata u Šarlotenburgu, u stanu prestarjelog pastora Ungnanda… Okupljali smo se tamo, kao braća-hrišćani – protestanti, rimo-katolici i pravoslavni (među učesnicima tih skupova bilo je i mučenika za vjeru, kao npr. o. Metcger)… Ne mogu a da se ne sjetim raskajanja jedne duše kojoj su vlasti bile naredile da perlustrira[9] pisma pravoslavnog pastira. Religiozni sadržaj tih pisama tako je uticao na tu dušu, da joj se otvorio duhovni svijet, i ona je sa pokajanjem došla kod istog onog pastira, čija je pisma perlustrirala… Takvi su putevi Promisla Božijeg u svijetu.
 
U vrijeme rata ja sam bio preduzimao, sa slabim, nažalost, rezultatima, dvije posebno važne akcije. Prva je bila obraćanje protestantskoj ustanovi Njemačke, „Aubenamt“, i njenoj glavi, luteranskom episkopu Hekelu. Ta ustanova je bila u neposrednoj vezi sa državnim vlastima i brinula se o ratnim zarobljenicima. Kada su do mene došle pouzdane informacije (od svjedoka-prevodilaca) o sistematskom, planskom istrebljivanju, glađu i gasnim komorama, ruskih vojnika u njemačkim logorima za ratne zarobljenike, ja sam se obratio episkopu Hekelu i njegovim saradnicima, moleći ih da preduzmu sve što je moguće da bi vlastima dali do znanja da su njihovi postupci duboko grešni, i da su ne samo antičovječni, nego da će nanijeti ogromnu štetu samom njemačkom narodu… „Aubenamt“ je bio bespomoćan da išta izmijeni u tome… Kako su mi objasnili, Staljin je odbio da se sa Nijemcima dogovori o razmjeni ratnih zarobljenika; on je na ponudu koju su preko švedskih vlasti Nijemci predali vladi SSSR-a odgovorio ovako: „Zarobljenika naših kod Nijemaca nema – tamo su samo izdajnici otadžbine…“ Takav besčovječni odgovor Staljina, naravno, ne samo da Nijemcima nije davao moralno pravo da istrebljuju ljude koji su im se predali, nego im je, nesumnjivo, ukazivao na baš suprotan odnos prema zarobljenicima. Ali gordost im je zasmetala. „Gordost ide ispred pogibije“.
Bio je takođe i pokušaj, sa moje strane, za vrijeme rata, da obavijestim Vatikan, preko bavarskog kardinala Faulhabera, o gonjenju Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i o mučeništvu pravoslavnih Srba u Hrvatskoj. Pravoslavne Srbe Hrvati su ubijali i tjerali ih iz rodnih mjesta, pri čemu je ustašama Pavelića u tom djelu pomagao – sa tugom to govorim – i dio rimo-katoličkog klera u Hrvatskoj… To je danas već ušlo u istoriju (mada se na Zapadu o tome još uvijek ćuti). Kada se rat završio, i kada su štićenici nacista, Pavelićeve ustaše, bile uništene, rimska hijerarhija je ponijela dio odgovornosti za sve što se tada činilo u Hrvatskoj. I bila je to tragedija hrišćanstva, kada su služiteljima oltara i jerarsima Crkve Hristove matrijalisti i ateisti sudili za zločine koji su oni stvarno počinili u nastupu antihrišćanskog šovinizma, obučenog u religioznu revnost… Treba reći da su poslije završetka rata i neki pravoslavni svešteno-služitelji uzeli učešća (ako ne fizički, a ono moralno) u gonjenju državnih vlasti na Istoku Evrope, na Rimo-Katoličku Crkvu i na njene jerarhe… Očigledno je, za razdjeljenje crkvi u istoriji su bile, i ostaju odgovorne duše, lišene poimanja Crkve i ljubavi prema njoj.
Član Crkvenog Savjeta moje berlinske parohije bila je i pravoslavna Srpkinja Dušanka Š., žena profesora Berlinskog univerziteta. Otac njen, prestarjeli pravoslavni protojer, živio je na pokoju u jednom gradiću u Hrvatskoj. Kad je počeo pogrom pravoslavnih u toj zemlji, starcu-pastiru je bilo predloženo da izbere: ili da pređe u katoličanstvo, ili da bude lišen sve imovine i da bude izgnan iz svog zavičaja i zemlje… Hiljade pravoslavnih Srba tih godina je bilo mučeno, ubijeno. Mnogo je crkvi srušeno… Mnogi su tada popunjavali redove komunista-partizana… Na početku tog pohoda protiv Pravoslavlja, ja sam otišao u Minhen i preko jedne njemačke porodice koja je bila bliska kardinalu Faulhaberu predao sve što sam znao o situaciji u Hrvatskoj, za šta sam sam jemčio, i molio ga da bez oklijevanja saopšti o tome u Rim. Molio sam ga da im prenese, da Rimska Crkva ima snagu za to, i da je pozvana da podigne svoj glas. I ako ona ne zaustavi svoje pastire i mirjane, podivljale od besčovječnosti, – posljedice toga će biti teške i za samu Rimsku Crkvu…
 

* * *
 
U januaru 1943. godine, gestapo, koje me je do tada samo periodično pozivalo na saslušanja, izvršilo je pretres mog stana na Regensburgerstrasse 10-A, kao i skladišta knjiga mojeg izdavaštva „Za Crkvu“ na Aschaffenburgerstrasse. U to vrijeme ja sam potpuno bio iznemogao i ležao sam u sanatorijumu „Bijeli jelen“ u okolini Drezdena… U Berlinu su bile otpečaćene moje stvari, knjige, oduzeti papiri, pisma… Sekretar moj, S.S. Ljubimcev, pojavio se kod mene i predao mi poziv u gestapo. Kada sam stigao u Berlin, zaputio sam se na Alexanderplatz. Tamo su me saslušavali 7 sati, bez prestanka, uzeli moj potpis da neću nigdje izlaziti iz Berlina i zabranili mi da bilo kome šaljem bilo šta od religiozne literature.[10] Obijeno za vrijeme pretresa skladište Biblija, Jevanđelja i religiozne literature bilo je konfiskovano. Poslije nekog vremena sve je to bilo predato u „Eparhiju Berlinsku i Njemačku“…
Izdanje potpune ruske Biblije i Jevanđelja, u Njemačkoj, za vrijeme nacizma, bilo je jedno od milosti Božijih tih godina… Početkom 1941. godine uspjeli smo da preštampamo, fotografskom kopijom sinodalnog izdanja iz 1916. godine, potpunu pravoslavnu Bibliju, i odvojeno, u velikom tiražu, Novi Zavjet. U ruskoj emigraciji se oštro osjećala neophodnost tih izdanja. Približno za godinu dana do početka rata na Istoku, neočekivano, od meni malo poznatog čovjeka, ja sam dobio veoma dragocjen prilog – veliki brilijant… Istog trenutka mi se javila misao – obratiti taj sjaj tvarne prirode u sjaj Slova Božijeg. I ona se ostvarila, bez obzira na sve teškoće… Jedna od najvećih štamparija u Lajpcigu je pristala da prihvati moju porudžbinu, uz uslov da im iz Ministarstva vjera dostavimo potvrdu da je Biblija „potrebna za bogosluženje“ (njemačke vlasti nikome tada nisu davale pravo da objavljuje Slovo Božije; sa velikim teškoćama se uspijevala dobiti dozvola samo na izdavanje bogoslužbene literature). Neophodnu potvrdu iz Ministarstva vjera smo uspjeli da dobijemo, zahvaljujući ličnom poznanstvu sa jednim njegovim činovnikom – ženom poznatog njemačkog profesora-ekonomiste Vernera Zombarta, parohijankom našeg hrama, Rumunkom po porijeklu… Baš tih dana sam od njemačkih vlasti dobio obavještenje da se zabranjuje izdavanje našeg čisto-religioznog, misionarskog časopisa „Za Crkvu“…
 
Ne mogu a da ne navedem još dva pisma-dokumenta koja sam sačuvao iz tog vremena. Ona svjedoče o tome – kako se u to vrijeme kod ljudi zaoštravalo osjećanje blizine drugog svijeta:
„Gnadenfraj, 16. decembra 1944. godine.
Mili Baćuška! Hvala Vam za to što ste odgovorili na moje pismo i hvala za blagoslov. Da, zaista, to je bilo čudo Božije. I zato je prva moja želja bila – pomoliti se i odslužiti moleban, ali, nažalost, do sada sam ja mogla samo da kako umijem složim riječi i sama da se pomolim. Sada idem u katoličku crkvu i, ako budem pred očima imala naše rusko pravoslavno Jevanđelje, molitve ili kratki udžbenik crkvene Službe, biće mi lakše. Nažalost, ja, kao i mnogi od nas grešnih, išla sam u Crkvu, molila se, ali nisam znala napamet ni molitve ni službu. Čudo naše je proizašlo po Volji Božijoj, uz pomoć Majke Božije. 17. septembra ja sam sa svom porodicom bila u Revelskoj Nikoljskoj Crkvi, i molila baćušku Aleksejeva da odsluži moleban pred put pred ikonom Majke Božije (gdje sam se ja molila 20 godina) i molila za pomoć na tom teškom putovanju. Djeca moja su srećno doputovala do Švedske, a ja sam sa mužem otpovila za Njemačku. Moj je muž luteranac, ali su djeca pravoslavna, i mi smo zajedno odstojali čudesni moleban, sa pojcima i svetom vodom. 6. oktobra, oko Memela, odnosno, u pravcu Memela, na otvorenom moru, napala nas je podmornica, i torpedom probila parobrod, koji se rascijepio na dva dijela, i za dva minuta počeo da tone na dno. U tom trenutku ja sam stajala na palubi. Kada je grunula eksplozija, ja sam izgubila svijest, i sjećam se samo trenutka kad sam se probudila – do pasa u vodi, sve oko mene razbijeno i slomljeno, krma i nos broda se uzdižu na vrh; u tom trenutku sam shvatila da je spas samo u plivanju; iako sam bila u zimskom kaputu, bacila sam se u vodu i počela da brzo plivam, što dalje od tonućeg parobroda. Drugi parobrod, koji je pratio naš, bio je daleko, i ja sam shvatila da se neću mogu sama održati na vodi, pa sam počela da se osvrćem oko sebe – za šta da se uhvatim. U to vrijeme brod je već bio potonuo, i po moru su plutali njegovi ostaci. Uhvatila sam se za jednu plutajuću dasku, na koju sam se popela, legla potrbuške po njoj i počela polako da plivam prema parobrodu. Ovaj je počeo da se udaljava, jer je podmornica i na njega ispalila tri torpeda, ali sam vidjela kako on ipak spušta čamce za spasavanje, za nas, brodolomce, i samo sam se molila: „O, daruj mi snagu da prenesem ovo iskušenje“. Poslije dva sata čamac je uzeo i mene. Tek na palubi broda sam osjetila strašnu groznicu, i shvatila da sam ostala bez ičega. Dobri ljudi su sa nas skinuli sve mokro i umotali nas u ćebad. I tek poslije pola sata ja saznajem da se i moj muž spasao. On je u vrijeme eksplozije ležao u kabini, bez kaputa. Eksplodiralo je negdje u dubini broda, i njegova kabina se samo slomila od pritiska. Muž je uspio da se izvuče ispod dasaka plafona koji mu se srušio na glavu, i popeo se po stepenicama prema vrhu, a voda odozdo ga je sustizala. Muž se nije prepao i bacio se u vodu. U to vrijeme parobrod je potonuo, i muža je usisala voda. Ali on se nije izgubio i počeo je da izranja. Gospod Bog mu je pomogao da izroni na površinu vode, uhvatio se za nešto i počeo da pliva, ali je uskoro izgubio svijest; probudio se na palubi drugog parobroda tek nakon 4 sata, poslije vještačkog disanja i dva ispumpavanja vode. Ja sam bila pored njega. Na parobrodu mu je ostao posljednji sako sa svim parama i dokumentima! Ali moga muža je znalo mnogo ljudi – on je 24 godine bio direktor fabrike „Ilmarine“. I eto, dobri ljudi su nam počeli pomagati. Na žalost, moj muž je sve to jako teško podnio, danas ima bolesna pluća, pa Vas zato i molim da se pomolite za bolesnog Jovana… Bilo nas je na brodu oko 400 ljudi, a spaslo se 42. Od potonulih Rusa znala sam samo Knac Lelu, koja je uzela da vaspitava dvoje ruske djece. Sve troje je progutala voda. Takođe i ženu pukovnika Grunberga. Osim njih bila je još jedna ruska porodica iz Pečera, ali ne znam njihovo prezime…
Nina Oja-Brut“
Drugo, isto tako prosto, svjedočanstvo o blizini ljudi drugom svijetu tih dana:
 
„20. januara 1945. godine.
Duboko poštovani oče Jovane! 16 januara kod nas se desila velika nesreća: u vrijeme avionskog napada na naš grad naša je zgrada strašno oštećena, dijelom srušena, dijelom ugruvana. Možete zamisliti to smrtno užasno osjećanje, kada se naša šestospratna zgrada zaljuljala i počela da pada pravo na naše glave, – tek tada smo shvatili sav užas našeg položaja! Začuo se strašni tresak, odjednom je postalo mračno, kao u grobu, i zgrada je počela da se ruši. Mi smo složili svoje glave pod Volju Božiju i čekali smrtni udar i svoj kraj. Ja sam naglas čitala Isusovu molitvu: „Gospodi Isuse Hriste, Sine Božiji, milostiv budi prema nama grešnim!“ Odjednom se začuo drgi udar – zid sa naše desne strane se uz strašni tresak provalio, i u našem podrumu je opet bilo svijetlo, i sve je utihnulo… Vidjeli smo da smo čudesno spašeni, u našem uskom prolazu između dva zida, milošću i neizrečenom blagošću Gospoda našega Isusa Hrista. Tek tada sam ja zaplakala, suzama umiljenja i blagodarnosti Bogu za Njegovu Ljubav prema nama, nedostojnim i grešnim… Slavim Njegovo Sveto Ime. Pomislila sam za trenutak – opet ostadosmo bez krova nad glavom, na ulici, ali nas Gospod ni tu nije ostavio, dao nam je utočište kod dobrih ljudi: nas dvoje k sebi je uzeo pastor u svoju porodicu, na potpuno izdržavanje – dao nam je posebnu sobu, sa dva kreveta, ima i peć, i sav namještaj i sav komfor, i brinu se za nas; naravno, to je privremeno, dok se ne obnovi naš „Marthajm“. Još troje su uzeli drugi dobri ljudi pod svoje krilo, a ostalih devetero ljudi iz naše zgrade je prevedeno u gradsko prihvatilište. I tako, naš mili „Marthajm“ pogibe zajedno sa našom zgradom, koja nastavlja polako da se ruši i odranja. Očigledno, nama je bilo potrebno da još jednom preživimo smrtni užas, da bismo još jednom nad sobom osjetili milujuću i spasilačku ruku našega Gospoda. Kako bih htjela da odslužim blagodarni moleban za čudesno izbavljenje naših života!
Ne ostavljajte nas u svojim molitvama! Neka Vas Hristos čuva! Duboko poštujuća Vas, dragi oče Jovane, porodica Š. Jelena, Boris, Irina.
P.S. Zaboravila sam da Vam napišem da sam približno mjesec dana prije toga sanjala jedan jako neprijatan san, koji me je ispočetka mnogo zabrinuo i ostavio neprijatno, teško osjećanje, koje sam nastojala da prigušim, a sada sam ga se sjetila: čujem ja u snu, kako neko tri puta kuca u zid, i pitam ko kuca, i čujem glas moje umrle majke, koja mi govori, oslovljavajući me po imenu, kako me je zvala kad sam bila mala: „Ovaj zadnji zid će se provaliti“, ja sam zadrhtala, i pitam: „Ali zašto?“. Ona odgovara: „Tako mora biti“, i tu sam se probudila. I evo, kad se to desilo, i taj se zid i u stvarnosti provalio, ja sam nehotice pomislila da se duša majčina iz drugog svijeta – iz vječnosti – brine o svojoj djeci.
Jelena Andr.“
 
Što je jača grmljavina nad čovječanstvom, time se bespomoćnijim osjeća čovjek u svijetu, i manje se opire na bilo šta svoje, kolebljivo, nestabilno, „čovječansko“, u smirenju odavajući sebe zacijelo u vlast Velikog i Čudesnog, sazdavšeg čovjeka – za vječnost… I kada se unutrašnjem vidu otkrije istina – nikakva disharmonija zemlje više ne može od čovjeka da sakrije svjetlost neba.
 

* * *
 
Razmišljajući o Svjetlosti nad istorijom, ja sam krajem 1941. godine ovako izrazio svoju vjeru. I danas ona može biti izražena istim tim riječima.
„Sve velike i male događaje na zemlji Duh Božiji usmjerava na korist besmrtnog čovjekovog duha. I ako ljudi ne čuju, kao što je prorok Ilija čuo, „glas tih i tanak“ (1 Car. 19:12), tada „u grmljavini i buri“, kao Jovu, govori Gospod čovječanstvu.
Scene iz Božanstvene metaistorije ostaju zauvijek, kao istina koja ne može da zastari… Evo, lik Josifa, kojeg braća prodaše u ropstvo; braća ga i pogubiše. A Gospod ga proslavi. Sa jedne strane, ovdje se otkriva obično, „političko“, da tako kažemo, dejstvo svijeta („i predaće brat brata na smrt“, Mt. 10:21); sa druge strane, vidi se kako u svijet ulazi sila Vaskrsenja i kako se ono što je „smrtno oblači u besmrtno“. Zli postupak braće se pretvara u veliko blago za pravednika. Istorija, umirući, vaskrsava u metaistoriji. „Voda“ zemaljskih događaja, njihova empirija, pretvara se u „vino“ istine… Tako, „onima koji ljube Boga… sve ide na dobro“ (Rim. 8:28). Čovječanstvo to ne vidi uvijek. I samo je Josif, od sve braće, uočio tu tajnu pretvaranja svijeta ovoga u svijet viši, i uvidio Božanstveni Plan i Promisao nad svijetom. Josif je rekao svojoj braći: „Niste vi mene poslali ovamo, nego Bog“. „Bog mene posla pred vama, da bi vas ostavio na zemlji i sačuvao vaš život izbavljenjem prevelikim“ (1 Moj. 45:7-8). Takva je metaistorija. Viđenje nje jeste radosno viđenje u svim teškoćama i patnjama ovoga svijeta. Žalosna, pak, nije sama žalost – ona može biti svijetla i uzvišena, ona može da uzvisuje čovjeka. Žalosna je žalost koja nije ozarena. A gdje je „tuga po Bogu“, tamo je – sve u Bogu, i ništa u tuzi.
Priča o vinogradu se u istoriji stalno ponavlja. Najamni radnici i dalje premlaćuju sluge Domaćina i pokušavaju da ubiju Sina Njegovog. Oni hoće da postanu jedinstveni nasljednici zemlje. Odvajajući zemlju od pravde i istine Sina Božijeg, oni pokušavaju da naslijede zemlju. Ali naslijediti zemlju, radi blaga čovječanstva, mogu samo „krotki“ ljudi, ljudi sa-obrazni Sinu Božijem.
Spasitelj je upozorio ljude: kada se približi vrijeme opustošenja Jerusalima i njegove pogibije, vjernici moraju bježati „u gore“… „Tada koji se nađu u Judeji neka bježe u gore“ (Mt. 24:16). I prvi su se hrišćani, vjerujući Gospodu, spasili od Rimljana. Ljudi svih naroda mogu „bježati u gore“, uspinjući se iznad zlobe svojeg vremena, iznad svih svojih strahova i strasti, uspinjući se na goru vjere i poslušanja Bogu. Samo na takvim gorama se spasava čovjek.
Otkrovenje upozorava na stradanja koja će iz čaša izlijevati anđeli na zemlju. Čovječansko neprihvatanje Evharističke Čaše Sina Božijeg obratiće se u „sedam čaša gnijeva Božijeg“ (Otkr. 16:1), u oganj odbačenog ili nedostojno primljenog Pričešćenja. U vijekovima gori taj oganj.
Ljudi vjere vide, i uvijek će vidjeti, u svijetu, Božiju, i samo Božiju, pobjedu. „Ne nama, ne nama, Nego Imenu Tvojemu, Gospode, daj slavu“, – govore vazda oni, i vazda će govoriti… A nevjernici u svijetu vide svoje, i samo svoje, čovječije pobjede.
Uzroci i posljedice zemaljskih događaja mogu se posmatrati u prostom, bijelom sijanju. Spektar svih boja sjedinjen je u bjelini. I samo kroz Bjelinu Hristovu može biti pojmljen sav svjetski proces, koji svoj završetak ima u tome da će se „carstvo svijeta ovoga“ pretvoriti u „Carstvo Gospoda“ (Otkr. 11:15).
Od toga u svim događajima učenici prepoznaju Gospoda: „To je Gospod“ (Jn. 21:12)… Istorija se raskriva, kao galop konja Apokalipse. Skida se prvi pokrivač njenih tajni, i odmah izlazi Posljednji i Jedini Pobjednik svega, Gospod Isus Hristos… „I gle, konj bijel, i na njemu jahač, sa lukom, i dat Mu bi vijenac; i izađe on kao pobjedonosac, da pobjedi“ (Otkr. 6:2). Takva je svepobjeđujuća Realnost metaistorije.
A dalje idu svi koje smatraju (i koji sami sebe smatraju) pobjednicima u svijetu. To su – neistiniti pobjednici svijeta. Jahaču na „riđem“, crvenom, krvavom konju ratova i revolucija dato je da „uzme mir sa zemlje“, i „dat mu bijaše veliki mač“, vlast vanjske, materijalne moći. Jahaču na „vranom“, crnom konju, „koji imaše mjerila u ruci svojoj“ je data tamna vlast materijalnih vrijednosti i materijalističkih ideja… Sve prelesti, sva laževjerja taje se u tim konjima i jahačima, a iza njih ide njihov neizbježni pratilac, pratilac sve zemaljske istorije, svih njenih pobjeda i poraza, – jahač na „blijedom konju“, ime kojem jeste Smrt. Ti su jahači – utvarni pobjednici svijeta! Pobjeda je njima uvijek isklizavala iz ruke, odlazila, odlazi i otići će od njih jednom zauvijek. Zato što ona pripada Bijelom Jahaču istorije.
 


 
NAPOMENE:

  1. eksteritorizacija – istjerivanje, pokazivanje na vidjelo (u kontekstu u kojem je upotrijebljena u tekstu) (prim. prev.)
  2. mijazma – zarazna, kužna klica u vazduhu, kužno isparavanje. (prim. prev.)
  3. Blagočinije – oblast unutar eparhije koja obuhvata nekoliko parohija; Blagočini – jerarh koji upravlja tom oblašću. (prim. prev.)
  4. Sačuvano je mnogo dokumenata iz tog perioda. Njihovo objavljivanje bi moglo sastaviti „Smeđu knjigu“ o politici nacizma prema Pravoslavlju.
  5. zaočno – ono što se dešava „iza očiju“, u odsustvu onoga koji bi trebao da je prisutan (prim.prev.).
  6. koji su se sada (danas) prestavili (prim. prev.)
  7. „Dušo moja, dušo moja, zašto spavaš, kraj se tvoj približava“ (prim. prev.)
  8. „Isaija, likuj, jer, evo, djeva zače u utrobi, i rodi sina Emanuila, i Boga i čovjeka, Istok je ime Njemu“ (prim. prev.).
  9. perlustracija – otvaranje i čitanje tuđih pisama bez znanja adresata (u cilju policijskog nadzora) (prim. prev.)
  10. Kakvim sam god putevima mogao, ja sam zaobilazio to naređenje.

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *