NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » FILOZOFIJA GLUME

FILOZOFIJA GLUME

Arhiepiskop Jovan (Šahovskoj)

FILOZOFIJA GLUME
 
<p cla"U pozorištu se mnogi osjećaju prijatno,
a u crkvi im je – teško, dosadno: od čega?
Od toga što je u pozorištu sve vrlo dobro
prilagođeno čulnom čovjeku, i đavola
tamo mi ne uznemiravamo“.
O. Jovan Kronštatski.
„Moj život u Hristu“
<p cla"… naslađivanjima svakidašnjim se
pretrpavaju i ne prinose ploda“.
Lk. 8:14
 
Za 2000 godine hrišćanstva, nije bilo, čini se, ni jednog svetog učitelja Crkve (ni na Zapadu, ni na Istoku) koji bi učio u korist pozorišta, i svi koji su se doticali tog pitanja neizostavno su se izjašnjavali protiv zabava, protiv razonoda.
Zajedno sa tim, među savremenim glumcima, kao i među onima koji rado i često posjećuju teatre, ima mnogo ljudi, hrišćanski raspoloženih, a ponekad i duboko vjerujućih ljudi.
Osim toga, savremena religiozno-filosofska misao umjetnosti često pridaje preobrazujući smisao, čak i umjetnosti koja se uklonila sa puta religiozne čistote, i u „čistoj“ umjetnosti vidi svojevrsno religiozno sredstvo obnovljenja čovjekove prirode.
Sa svoje strane, umjetnički spektakli su do te mjere ušli u život savremenog čovječanstva, da je vidjeti predstavu života, sliku života – običnom čovjeku takozvanog hrišćanskog društva postalo mnogo interesantnije, nego živjeti. Zdanje teatra potiskuje u svijetu zdanje hrama.
Ali u čemu je zagonetka takve strašne protivrječnosti, koja postoji između Jevanđelja, otvoreno odbacujućeg oplemenjujuće značenje teatra, svih svetih učitelja, proroka i apostola Crkve koji su se protivili igrama i glumi, sa jedne strane i, sa druge, mase savremenih vjernika koji se za svoju vjeru naizgled bezbolno zanose i oduševljavaju pozorišnom ili filmskom stihijom, uranjajući u nju svoje kratko i jedinstveno slobodno vrijeme?
Jedan od posljednjih društveno-velikih pravednika i proroka Crkve, o. Jovan Kronštatski, u punom smislu te riječi, grmio je protiv pozorišta. „Teško vama, glumci, kockari…“ i t.d. Čime to objasniti? Odsutnošću njegove pronicljivosti baš u tom pitanju, iako je ona bila potpuna u svim drugim? Nedostatkom „kulture teatra“?.. I jedno i drugo objašnjenje bilo bi naivno. Odgovor je skriven neuporedivo dublje.
Jako je simptomatično, kao prvo, to, što apologeti teatra – sa hrišćanske tačke gledišta – do dan-danas nisu stvorili pravu apologiju svojeg djela. To izgleda čak i čudno, s obzirom na mnoštvo hrišćana koji se sa spokojnom savješću oduševljavaju „predstavama života“. Samo pozorište, pak, ne može a da ne zna kakav stav prema njemu imaju, već 2000 godina, stvarni graditelji hrišćanske kulture.
A savremenom, prosječno vjerujućem čovjeku nikako nije jasno – zbog čega teatar protivrječi njegovom duhovnom životu, i kako se jedno može uskladiti sa drugim.
Ovdje mi sebi postavljamo zadatak da zaoštrimo „pozorišno-hrišćansko“ pitanje, da podvučemo ono što ima potrebu da se podvuče, da bi to pitanje stalo pred nama u svojem stvarnom svjetlu. Jedna od zamki duhovnog zla je u tome da se pomiješaju pojmovi, da se u jedno klupko zamotaju niti raznih duhovnih utvrđenja, da bi se na taj način stvorio utisak da je čovjekovom duhu organski srodno ono što mu upravo organski nije srodno, ili se čak antiorganski odnosi prema njemu.
Zbog čega je teatar (svejedno u kakvim svojim formama: klasičnoj, filmskoj, ili u formi atrakcija po parkovima i šatrama) magnet za čovječanstvo, od najranije zore njegove svjetske istorije? Zato što on za izvjesno vrijeme stišava neki bol života. Eto gdje se psihički krije magnetna sila teatra za ljudsko društvo na svim njegovim kulturnim nivoima.
Jer, čovječanstvo živi u patnji, nesreći i umiranju. Teatar ga odvlači od toga. Odvlači čovjeka u svijet koji je sam stvorio i kojim sam upravlja. Pisci, dramaturzi, kinorežiseri – to su sve naši ljudi. Oni su – „plot od ploti i kost od kosti“ svijeta ovoga. I eto, ti „naši“ ljudi nešto stvaraju, nešto „tvore“. I ne što drugo – do… realnost! I, tom realnošću se može živjeti (sat, dva, tri!). I, ona se potom može preživljavati, njom se živjeti može i poslije njenog završetka… I, ta realnost nije nekakva tamo „bestežinska magla“ realnosti duha, ona nije udaljeno „Carstvo Nebesko“… Ne, to je realnost koja se može istog ovog časa, za mali kupon, uzeti rukama, očima, ušima, to je realnost koja se može kupiti. O, vaistinu, to je pir carstva svijeta ovoga, pir koji ide po svim raskrsnicama i raspućima svijeta.
Kao što je Gospod, izašavši u svijet, poslao svoje sluge da na svim ulicama i trgovima pozivaju goste na Njegovu gozbu, tako je i „protivnik“, ploću nevidljivi privremeni držitelj svijeta ovoga, na svim ulicama i trgovima postavio svoje gozbe i razonode. Razonode koje odvlače od Istinskog Duha.
„Ne zanosite se, ljudi, – govori taj svjetodržitelj, – ne vjerujte magli, kad je pred vama realnost. Ne treba vama efemerna „duhovna“ utjeha, kad vam je tu stvarna, bliska, vama razumljiva, zemaljska utjeha koju sam ja stvorio – vaše radosti radi, da bih otro suzu vašu, da bih vam olakšao život. Ne vjerujte fatamorgani Krsta koji oduzima vašu posljednju snagu a ništa vam ne daje, i koji želi da od vas odnese čak i tu stvarnu i čvrstu utjehu, koja ne samo da raduje, nego vas i zbližava, i to mnogo realnije, opipljivije i vidljivije, nego što vam to prikazuju licemjerne hrišćanske Crkve, koje vas samo razjedinjuju, unose u vaš život hlad i mrak, a ništa vam, osim smrti, ne daju…“ – tako govori držitelj svijeta ovoga. Nije li istina: u ovim riječima svjetluca, pa čak se i tačno čuje, nešto poznato, nešto što smo imali priliku da čujemo iz usta ovog ili onog čovjeka, koji u trenutku dok je to govorio nije shvatao – ko govori njegovim ustima.
Da, to se sakriti ne može. Suprotstavljati se Carstvu Božijem u svijetu – bezumno je. Mnogo bezumnije, po svojoj snazi, nego što to misle mnogi hrišćani koji su se u svijetu nadisali tog zlog vonja duha, koji je razliven svuda, koji je ušao i u same ljude, te ga zato tako malo i mogu osjetiti.
I samo oni koji čiste svoj duh počinju ispočetka da primjećuju taj zli zapah, a onda i da stradaju od njega.
Naravno, čovjeku za kojeg je Jevanđelje uvijek „dosadno“, a molitva uvijek „prisilna“ – biće lako da gleda na plesačicu, ili da u pozorišnoj fotelji preživljava nekakvu visoku emociju. Njemu neće biti teško da gleda i na neumorno vrćenje ljudi pod zvonjavom, šumom i kricima raspaljenih, izgubivših obličje Božije ljudi. Takvom čovjeku, stvarno, ništa ne možete reći, zato što će on na to da odgovori: „a meni je interesantno baš to“ – i time će da pogazi, potpuno svjesno, biser duha koji ste mu vi dali. Zato je Gospod i rekao: „Ne davajte svetinju psima“… onim dušama, koje po interesima svojeg srca sebe upodobljuju nižim stvorenjima, tvorevinama lišenih duha.
Krv životinjskih radosti, prezasićavanja hranom, pohoti očiju i plotskog vrćenja po krugu teče u vašim žilama. Zato je čovjeku i rečeno: „daj krv i primi duh“. Zbog toga su mučenici i prolijevali svoju krv, zbog toga se, kao simbol te naše životinjske krvi, prolijevala krv starozavjetne jagnjadi, zbog toga se prolila Najčistija i Najumonepostižnija Krv Spasitelja. Zbog toga mi moramo da se pričešćujemo Tijela i Krvi Sina Božijeg, da zamijenimo svoju staru, duhovno smrdljivu krv krvlju Jagnjeta Božijeg. Ali sve dok se baciloidna krvna zrnca starog, Tvorcem već osuđenog svijeta nalaze u nama, ona će da nas vuku u svaki otklon od duha Božanstvenog plana koji je Tvorac nacrtao za nas u Ovaploćenju.
Hrišćani-pozorišlije ne shvataju u poptunosti da se Carstvo Božije, t.j. rođenje duha – centar svega – ne dostiže nikakvim drugim putevima, osim dobrovoljnim samoraspinjanjem starog duha čovječijeg. Da, to je zaista „sablazan“ za Jevreje i „bezumlje“ za Grke, ali to jeste tako. I upravo dobrovoljno, svjesno umrtvljavanje u sebi starog svijeta, njegovih utjeha, strasti, pohota i radosti, čiji je smisao danas u odvlačenju čovjeka od puteva duha.
Ka teatrima se ljudi vuku, naravno, samo od dosade, od duhovne praznine, od prefinjenog duhovnog uninija, i hrišćanska svijest ne može, nikakvim sofizmima, da se zaštiti od te istine.
Izvjestan krajičak pozorišne umjetnosti tijesno se približava čistom duhu, ali mrvice čistog duha koje se još uvijek mogu pokupiti u rijetkim dramaturškim djelima predstavljaju takvu zrncad pijeska u ogromnoj pustinji antiblagodatne teatralne umjetnosti, da je na njih ukazivati kao na mogućnost „opravdanja“ teatralnih puteva ka čistom duhu Carstva Hristovog, u naše vrijeme, definitivno kasno. Teatar je, možda, za neke romantičare-hrišćane, još ne tako davno, i bio nešto obećavajuće, kulturno; danas – njegovo učešće u hrišćanskoj kulturi ima tako filmski-brzo razlagajuće dejstvo, da malo stado Hristove Crkve – duha svojeg Učitelja i Gospoda – ima danas potrebu za najodlučnijim, i nikako ne mlakim, ograđivanjem od već otvoreno pobješnjele kulture carstva tuđeg duha.
Obessoljivanje hrišćanskog društva krenulo je džinovskim koracima sa pojavom kulture teatralnih razonoda (filma).
Teatralna psihička hipnoza stišavanja bola svijeta – izvođenja iz života realnog svijeta – uspavljuje bodro stanje čovječijeg duha, a da i ne govorimo o tome kako ona zavaljuje, masovno začeplja njegovu psihu pravim smećem „duševnih“ (1 Kor. 2:14; 15:44), bezblagodatnih preživljavanja.
Učenik nikada neće biti „veći od učitelja svojega“ – govori Jevanđelje. Šta duši mogu da daju dramaturzi koji će biti zanimljivi masama? Smeće, pjenu strasti, ništavna preživljavanja i maštarenja nepreobražene u Hristu duše. I time će se hipnotički hraniti duša hrišćanina, prizvana na velika i čudesna otkrovenja duha, duša kod koje se anđeli Božiji spuštaju i od koje se penju ka Tvorcu svjetova! „Od sada ćete vidjeti – govori Bog – nebo otvoreno i anđele Božije, kako silaze i kako se penju do Sina Čovječijeg“. A hrišćani još uvijek pohlepno sjede ispred zavjesa i ekrana iza kojih i na kojima njih „tješe“ životinjska, a nekada i demonska preživljavanja.
Glumište je tako uraslo u plot hrišćanskog društva, da i dan-danas ima hrišćana-idealista koji misle da mogu da ga prilagode visokim ciljevima. Drugi idealisti će da ga štite uporno i po svim osnovama, kao „umjetnost“, kao „kulturu“ čovječanstva. Treći, koji će se „u principu“ složiti sa njima, „ipak“ i „djelimično“ se neće složiti. To su ljudi koji se boje da zaoštre istinu. Još nedavno bivši izvan njene svijesti, oni se danas boje da postanu „neživotni“ u svijetu, te zato u svojim etičko-hrišćanskim pogledima osjećaju potrebu da podilaze svim malo vjerujućim i nevjerujućim ljudima kojima se oni obraćaju sa blagoviješću hrišćanske kulture: „vi se nas, vjernika, ne bojte, nismo mi strašni, nismo mi dosadni; mi i plešemo, i pozorište imamo“… Nećemo osuđivati te ljude, koji imaju dobre namjere, i po tim namjerama će im suditi ono Slovo, koje oni izdaju u svojem lažno-kulturnom altruizmu. Ali – put apostolske blagovijesti vjere je bio, i jeste, drugi.
Život nema potrebu za pozorištem. Život je istinit, pozorište je lažno. Onaj ko ode od „svojeg“ pozorišta, od svoje igre, od „razonode“ u sebi samom, otići će i od vanjskog pozorišta, zato što će uvidjeti da je vanjski teatar samo nastavak unutrašnjeg. Uopšte ne slučajno, kao znamenje od svjetskog značenja, prvi dodir Jevanđelja sa teatrom se krvlju mučenika prolio po pijesku rimskih arena.
Propovijed duha, naravno, može zalijetati i pod mostove. Ali njoj mjesto nije tamo. „Ne prišivaju starim haljinama zakrpe od nebijeljene tkanine“. Stare mješine, stare haljine svijeta – to i jeste teatar. Mlado vino Carstva Božijeg se ne može ulijevati u nj. Pošteno gledajući na istoriju, zaista treba reći: ne može… Ko misli da može, i ko pokuša da obuzda okean tog starog života, poginuće u njegovim talasima.
Posljednje opravdanje romantičara-hrišćana je ovo: obraz[1] Bogosluženja. Govore: „Teatar je izašao iz religije“. Da, isto onako, kao što je Denica[2] izašao iz anđeoskog svijeta, kao izlazak disharmonije duha iz Denice. Teatar je zaista izašao iz (religio) veze čovjeka sa Tvorcem, i sada on predstavlja razjedinitelja duhovne harmonije Carstva duha; tačnije, u njemu se ogleda to razjedinjenje čovjeka od Tvorca.
Da je teatar izašao iz religije, vidi se po tome što je on ušao u nju (kroz „teatralnost“ bogosluženja, što predstavlja strašnu povredu duha). On je izašao iz nje, da bi se vratio, i protiv tog njegovog povratka se treba boriti svim silama. Hram se mora osloboditi od koncertne kulture; sveštenoslužitelji se moraju osloboditi od vlasti onih koji se mole kao „gledaoci“.
Bogosluženje je pozitivni primjer suštine života. Teatar – negativni. Život nije igra, nego istina. Najveća moguća propast leži između bogosluženja i teatra. Teatar glumi, kao što glumi sav stari život čovjeka. Bogosluženje – istinsko – živi višim životom, i otkriva tu istinu višeg života nižoj ravni u kojoj se sada nalazi čovjek.
„Poslužiti“ (Mt. 20:26) je došao Gospod, i Svoj život je objasnio kao služenje Istini Otkrovenja. Njegova Istina jeste apsolutna ne-gluma, ona je Prostota i Punoća Bitija. Teatar, pak, jeste ogledalo svijeta ovoga, krivo ogledalo Života.
U analogiji hrama i teatra tačno je samo jedno: i jedan i drugi prednaznačeni su da odvedu čovjeka iz stanja unutrašnjeg života u kojem se on nalazi. Jedan – na desno, drugi – nalijevo. Put zabavljanja čovjeka jeste široki put (zato su pozorišta puna): „Mnogi idu njime“ (Mt. 7:13). Put služenja Bogu je uzak, radostan, ali sasvim na drugi način, i njega može pojmiti samo onaj kojeg se dotakao dah Duha (zato su hramovi prazni): „malo ljudi ide njime“ (Mt. 7:14).
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . .. . .
 
Sve se ovo odnosi na učenike Slova, na bijele inoke, na bijele hrišćane. Za „vanjske“ (1 Kor. 5:13), pak, važe druge riječi. Za njih je teatar, vjerovatno, i koristan, kao neko prethodno, pripremno oblikovanje haosa života. Tako za vanjske ljude može da bude koristan rat. Rat hrišćaninu ne može da donese duhovno iscjeljenje, ali za čovjeka koji je utonuo u razvratni, koristoljubivi život, rat može biti čak i jedinstveno sredstvo triježnjenja. U tome i jeste smisao rata, kao promisliteljnog popuštenja, odvlačenja čovjeka od sitnog, sebeljubivog života – ka životu žrtvenom; od pakla pohoti i slasti – ka granicama stvarnog bitija. Hrišćanina rat može da ogrubi, ozemlji, može da ga utopi u plotsku stihiju; za sebeljubivog, „plotskog“, pak, čovjeka rat može da znači povratak ka stvarnom duhovnom životu. Za hrišćanina teatar predstavlja duhovnu bolest, protivrječnost u stremljenjima najdubljih pokreta njegove duše; za zločinca, za okorjelog egoistu, za profanisanu dušu, pak, teatar može da predstavlja stepenicu više ka duhovnoj plemenitosti. Što teatar sam po sebi bude moralniji, čistiji, tim će on korisniji biti za dato društvo. Suštinski je, naime, važno da uvijek bude očuvan osnovni zakon duhovnog usavršavanja: treba se okruživati okolnostima koje uzvisuju, a ne unižavaju nivo duše. Zato, kada se govori o takozvanim kulturnim vrijednostima svijeta, uopšte ne može biti apsolutnih kriterijuma i ocjena; ocjeniti njihov pozitivni smisao i težinu moguće je samo u odnosu na datog, tačno određenog čovjeka, a nikako ne u odnosu na kompleks ljudskog društva. Za učenike Slova teatar predstavlja duhovni pad; za ljude ploti on može da predstavlja rast, uzdizanje.
Duhovni život čovjekov se ne odvija u skokovima. Stepenice duha imaju svoje stepenike – vidljive i nevidljive. Preobraženje se ostvaruje u organskom procesu odrastanja Carstva Božijeg (Mk. 4:27). Zato za mnoge ljude u svijetu teatar obavlja svoju pozitivnu funkciju, iako je, pak, sam za sebe, negativna pojava… Analogija između njega i rata mora pomoći da se shvati smisao ove tvrdnje.
Tu se krije mnogostrano objašnjenje fenomena da mnogo vjernika posjećuje teatar, kao i da ne mali broj glumaca vjeruje. Šta je to teatar – u svojoj svakodnevnici? On je nastavak svih životnih okolnosti u kojima na zemlji živi čovjek. Nastavak političkog, socijalnog, romantičarskog, trgovačkog, poetskog i prozaičnog života svijeta. Onaj koji posjećuje teatar ne izlazi iz svojeg opšteg položaja u svijetu, mada može otići u bolji – moralno. I – onako kako se u svim socijalnim krugovima svijeta nalaze vjerujući hrišćani, tačno na isti način oni i u pozorišnom životu žive, dišu tom formom svijeta, kao i bilo koji drugi čovjek. Jer, život teatra – to je živo parče opšteg života starog svijeta. U tom svijetu ovaplotio se Gospod, i dao mogućnost ljudima koji u Njegovo ovaploćenje vjeruju da hodaju po svim vodama vanjskog svijeta a da ne utonu u njih. Onako kako čovjek koji pazi svoje srce može da se sačuva u sredini političkoj, komercijalnoj, literarnoj, zanatskoj, fabričkoj, tačno tako može čovjek da živi i u sredini pozorišnoj, ne umirući u njoj duhom. Primjer jevanđeoskih mitara i bludnica jarko pokazuje da Gospod Svoju svjetlost može unijeti u sve oblasti života. U tome i mora biti smisao života onih koji su odali svoj život na služenje teatralnoj – kao i svakoj drugoj – umjetnosti.
Ali na teatru leži veći grijeh, nego što je onaj koji leži na mnogim drugim služenjima ljudskim. Zato što on lakše odvlači dušu od Carstva Božijeg, nego što to čini bilo koje drugo služenje u svijetu. Sva služenja su povezana sa blagodaću truda, jer trud i jeste opravdanje života, ispunjenje zapovijedi koje su date pavšem čovječanstvu. Izvan uskog puta truda ne može se izaći na široki put duha. Rad na polju, rad za fabričkom mašinom, vojna i svaka druga obuka, naučni rad – sve je to rad, sve je to služenje, sve je to opravdanje. I glumci mogu biti ubrojani u one koji se trude; ali gledaoci – ne, zato što oni neopravedno odmaraju od truda, izabiraju neistiniti spokoj u svijetu koji kao munja brzo ide ka svojem kraju. Sedmi dan gledaoci ne odaju Ocu Nebeskom, nego sebi, svojoj zabavi duha. Kao malena dječica igraju se oni na praznike, ali to nije jevanđeosko mladalaštvo, nego mladalaštvo budalasto. Eto tu se teatar razlikuje od svakog drugog služenja u svijetu. Za glumca-idealistu (amatera) naći će se trud i stradanje u i oko teatra. Za glumca-profesionalca takođe. Ali, osim toga, nad njima oboma će da visi i teški sablazan: sablazan učešća u odvlačenju mnogih ljudi od duha. Na svim ostalim putevima težina sablazna takođe može da se pojavi (naročito, naprimjer, u literarnoj i političkoj oblasti), ali tamo će sablazan zavisiti prije od čovjeka, nego od ustanove. Sablazan teatra, pak, jeste sablazan ustanove, i jedan glumac je više izgubljen svojom ljudskom ličnošću, nego što je jedan političar u politici, činovnik u državi ili pjesnik u literaturi.
Opravdanje glumaca pred Carstvom duha može biti samo u lično-nesebičnom služenju idealnim zadacima teatra: oplemenjivanju duhovne grubosti, čišćenju prvih plastova nečistote koji na čovječiji duh naliježu u svijetu.
Za razvratni teatar nema nikakvog opravdanja. U idealu – glumac mora biti cenzor dramaturga. Za njega je sramota kad je njegov cenzor gledalac.
Odvući svijet od pobješnjelog i iz njegovih nedara povijajućeg se zla – moguće je samo direktnim, blagodatnim putem Jevanđelja, t.j. priopštenjem višoj mudrosti duha, koja jedina potpuno zasićuje dušu. To je put dejstva Tavorske svjetlosti u svijetu. Ako srce nije primilo tu svjetlost, onda se ono od plamena zla može spasiti samo tako što će mu se pažnja odvući od većeg zla na manje, i od manjeg zla na neutralno stanje neke moralne praznine, koja će za čovjeka duha predstavljati pad, a za čovjeka grijeha – ako ne uzvišenje, a ono uzdržavanje od pada i, osim toga, obučavanje nekoj usredsređenosti duha.
Taj smisao – „uzdržavanja od većeg zla“ i „obučavanja duha u usredsređivanju“ – imaju uopšte sve dobre (ne amoralne) igre: naprimjer, ukrštene riječi, šah, sportske igre (razumije se, neprofesionalne, bez strasti sujete, gordosti, prvenstva, primitivnog hazarda).
Više stanje odvlačenja od zla nesumnjivo jeste trud; niži je – igra.
Bolje je igrati šah, nego odavati se alkoholu; bolje je rješavati ukrštene riječi, nego psovati, očajavati od dosade i puniti svoju glavu zlim i prljavim mislima.
Ljude koji se stalno motaju u metežu pomisli, u grešnoj haotičnosti preživljavanja i osjećanja, teatar može uspokojiti, privesti u ravnotežu, unijeti harmoniju u dimenzijalnost života i dati misao i preživljavanje tuđeg života.
Ovo zadnje može biti veoma korisno. Život ne po Jevanđelju ogrubljuje ljude i zatvara ih u vlastita preživljavanja. Od toga potiče nadmenost srca pred nesrećama i stradanjima drugih. Čovjek nema kad da se zamisli nad drugom, tuđom dušom; on često ni o svojoj nema kad da razmišlja.
A ako i misli o tuđoj duši, on to, uglavnom, čini sudeći joj, a ne uživljavajući se u njen život svojim srcem. I evo, teatar uči uživljavanju u tuđi život, povezivanju sa njim svojeg preživljavanja. To je uživljavanje, naravno, „duševno“, nije priopšteno duhu, ali ono i takvo, ne dajući stvarnih znanja duši, probija koru njene prvobitne okamenjenosti.
Zbog toga će svaki teatar koji ne razuzdaje niže instinkte biti – za masu bezreligioznog čovječanstva – dobar teatar.
Narod je sklon da traži „hljeba i igara“. Obično se to ne shvata sasvim pravilno. Osim negativnih žudnji, iz te se fraze vidi još nešto. Za svijet koji se nalazi pod direktnim uticajem duhova zla – spasiteljno biva i ono što je posljedica narušenja harmonije svijeta: spasiteljna biva i briga o hljebu i ustremljenost da se vide sklopovi harmonije svijeta koji su drugačiji od onih koji okružuju svakodnevni život.
Zasićenje čovjeka hljebom ne mora samo da odvlači čovjeka od duha; ono može i da privlači duhu, jer čovjeka čini sposobnim da počne da razmišlja o duhu, da se usredsredi, da se minimalno uspokoji svojom ploću, da izađe iz njenog primarnog ropstva. I to je – duboki zakon asketike. Isto je tako i sa zabavama. Zabava jeste zlo za one koji svjesno teže ka savršenom dobru. Za one, pak, koji teže ka zlu, za one koji, možda, čak, kipe u tom zlu, razonoda, razbribriga, odvlačenje pažnje – prevođenje strelice života u čistiju i spokojniju atmosferu – predstavlja blago djelo i spasenje. Ovdje se razotkriva najdublja i najsavršenija tajna Božijeg uređenja čovječijeg spasenja. Nemoguće je izmjeriti i prebrojati mudrost i promisliteljnost Božiju u iskorištavanju svega u svijetu – za ciljeve Blaga.
Ali čovjek mora da bude budan. Ako mu se da poznanje, on ne smije da zastaje na starim putevima svojeg života. Iz razreda u razred mora da prelazi čovječija duša. Kvasac blagodati mora proizvoditi organski rast samosvijesti.
„Hljeba i igara!“ – to nije samo odbacivanje Blagodatne Sreće, nego i ustanak protiv praznine života, protiv ne-sreće, protiv hladnoće, smrti i posljednjih padova čovjeka, mogućih samo u podzemlju.
Zato hrišćanin, videći zlo skroz-naskroz, ima opravdanje za uskovitlani svijet fenomena. Hrišćanin ne sudi svijetu; on hoće u svemu da vidi promisliteljnu, „desnu“, dobru stranu života, i luči samo jevanđeoski odnos prema svemu.
Jer, svaka duša može, i mora, na blago da prihvata sve vanjsko. Samo golo zrno grijeha i svjesno bogoprotivljenje mogu da se nazovu hulom na Duha.
Teatar apokalptički – nije jevangeličan, nije crkven, ali za hiljade apokaliptičkih ljudi našeg vremena on predstavlja jedinu atmosferu u kojoj oni mogu, po svojoj mjeri, da se hrane mrvicama istine koje padaju sa Nebeske trpeze, da se osvjetljuju sumracima – svjetlošću koja ne reže previše njihovo, na tamu naviknuto, oko.
Crkva Božija ne sudi vanjskom poretku svijeta. Ona samo nalijevo i nadesno baca zrncad duha – poimanje suštine pojava i stremljenje ka neprolaznoj istini bitija.
 


 
NAPOMENE:

  1. obraz – slika, obličje, simbol, ikona (prim. prev.)
  2. Denica – prvi anđeo koji se suprotstavio Bogu, sotona, đavo, Lucifer (prim.prev.)

   

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *