NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Ekumenizam » EKUMENIZAM – STVARNOST ILI ZABLUDA

EKUMENIZAM – STVARNOST ILI ZABLUDA

<p claProtonamjesnik BRANISLAV KONČAREVIĆ
Ekumenizam – stvarnost ili zabluda
(ili kako se na jedan drugi način mogu čitati i tumačiti već postavljeni tekstovi na ovom sajtu[1])
 
Fenomen ekumenizma nije danas nešto novo i nepoznato. O njemu se decenijama dosta govori i piše. I pored svega smatramo da bi se o njemu, naročito u današnje vrijeme, imalo mnogo šta reći.
Šta je ustvari ekumenizam? Obično odgovaramo da je to pokušaj uspostavljanja jedinstva u učenju među hrišćanima Na prvi pogled, rekli bismo, odgovor je tako jednostavan. Međutim, kada se više udubimo u zadatu temu shvatamo da jedan dobar odgovor iziskuje jedan širi, obimniji, dublji, da ne kažemo i ozbiljniji pristup. Prvo što primjećujemo jeste da danas ekumenizam ima jednu širu konotaciju nego što je imamo kada je nastao. Danas pod ekumenizmom podrazumijevamo dijalog pravoslavnih sa nepravosloavnim, dok je ekumenizam u svom nastanku, kako ćemo vidjeti iz ovog što slijedi, bio pokušaj uspostavljanja dijaloga između protestanata i pravoslavnih. Međutim, radi  obimnosti teme mi ćemo nastojati da u radu, koji je pred vama, damo jednu sliku dijaloga protestanata i pravoslavnih sa rimokatoličkim osvrtom na to.
Naime, skoro svi tumači ekumenizma korijene  istom vide u pokušajima protestanata da stupe u kontakt i dijalog sa Pomjesnim Pravoslavnim Crkvama.  Takvih pokušaja pri nastanku protestantizma bilo je nekoliko. Primjera radi navedimo: Melannhtonovi kontakti sa Carigradskim patrijarhom Joasafom 2. (1555-1565), ili razmijena pisama između luteranskih teologa iz Tibingena i Patrijarha Jeremije 2. (1573–1581), itd. Međutim, radi već poznatih političko-društvenih okolnosti 16, 17, pa i 18 vijeka, takva ideja nije mogla biti realizovana. Ali, već početkom 19. vijeka, uslijed novonastalih političko- društvenih okolnosti, ekumenska ideja se prosto razbuktala. No, pođimo redom. Najprije iznesimo, ono što bismo mogli nazvati kao protestantsko naslijeđe.
 
Protestantsko naslijeđe
Poslije propasti nekoliko pokušaja hrišćanskog jedinstva, uslijed, kako smo već naveli,  poznatih okolnosti, protestantski baptistički misionar William Caray, u novom dobu i novonastalim okolnostima, založio se, 1805 god. za osnivanje „opšteg udruženja svih hrišćanskih vjeroispovijesti“. Ovo je bio krupan korak za to vrijeme, ujedno i jak zamajac ideji hrišćanskog jedinstva, godinama koje su slijedile. Počela su naglo  da niču razna udruženja sa idejom hrišćanskog (u)jedinjenja. Spomenimo neka:  Hrišćansko udruženje za mlade muškarce YMCA, osnovano 1844. god, u Londonu od strane Džordža Vilijamsa. Desetak godina kasnije došlo se na ideju da bi trebalo osnovati Ekumenski savjet kao kordinaciono tijelo za buduća razna hrišćanska udruženja.
Takođe, 1864. godine, osnovana je i Jevanđelska alijansa, potom 1895. godine,  Univerzalna federacija hrišćanskih studentskih  društava. Zatim su takođe, u Engleskoj, osnovana istih godina i dva ženska društva. Na jugu Engleske, gospođa Ema Roberts osnovala je Kružok za mlade žene sa ciljem molitvenog okupljanja. Druga gospođa, gospođa Kinerd, osnovala je Dobrotvorno društvo za pomoć mladim ženama. Ova dva društva ujedinila su se u jedno 1897. god., pod imenom Hrišćansko udruženje za mlade žene (YWCA).
Ono što je objedinjavalo sva ova društva bila je njihova internacionalna i interkonfesionalna obojenost, što je direktno pridonosilo stvaranju onoga što ćemo kasnije prepoznati kao ekumenski pokret[2]. Takođe, za nastanak i širenje ekumenske ideje ne treba zanemariti ni uticaj ostalih društava internacionalnog karaktera kao što su razna politička udruženja i asocijacije. Ovakva euforija stvaranja  raznih društava sa ekumenskom idejom trajala je do kraja 19. vijeka, da bi se u prvim godinama dvadesetog vijeka pristupilo organizovanju nekog skupa  na kojemu bi sva ova društva izrazila svoje napore i očekivanja i najjasnije i najdoslijednije izrazila ono što im je zajedničko, šta bi ih moglo objedinjavati. Tako je u Edinburgu 1910. god., sazvana Međunarodna misionarska konferencija, (International Missionary Conference). Na ovom skupu  je dogovoreno da se ubuduće koristi termin ekumenizam umjesto internacinalizam. Došlo se do zaključka da je ekumenizam prikladniji pojam od pojma  internacionalni, jer, ovaj drugi asocira na nacionalnu podijeljenost, što svakako ekumenizam kao nadnacionalna ideja nije želio. Takođe, na konferenciji je ustanovljeno  i Povjereništvo (komisija) Život i rad, koja je imala zadatak da usklađuju predloge i ideje sa skupa i ubuduće.
Pored ove komisije djelovala je i komisija Vjera i poredak. Tako ove dvije komisije i danas čine okosnicu ekumenskog pokreta.
Godine 1912. stvorena je i treća linija ekumenskog pokreta pod nazivom Inernacionalni savjet misija. Namjena mu je bila da koordinira protestantska misijska društva kojih je bilo mnogo u 19. vijeku.
U Lozani je 1927. održana konferencija Vjera i poredak, koja je predstavljala početak redovnih sastanaka na kojima su se razmatrala dogmatska pitanja uz učešće raznih i različitih hrišćanskih crkava.
Ponovo je u Edinburgu 1937. god održana, ali sada zajednička konferencija povjereništava Vjera i poredak i Život i rad, koji su se objedinili i formirali komitet za formiranje Ekumenskog savjeta crkava.
Formiranje Ekumenskog (Svjetskog) savjeta crkava ustanovljeno je na skupu u Uterhtu 1938, gdje je predviđeno da se u što skorije vrijeme održi  i generalna skupština sad već formiranog Savjeta. Prva generalna skupština Savjeta, održana je sa Internacionalnim savjetom misija, tek 1948. godine, u Amsterdamu. Nakon ove skupštine održano je još nekoliko generalnih skupština: Evanston 1954. god., Nju Delhi 1961. god., Upsala 1968. god., Nairobi 1975. god., Vankuver 1983. god., Kambera 1991. god., Harare 1998. god.
Dakle, iz prethodnog vidimo istorijat nastanka ekumenskog pokreta ali, još uvijek ostaje otvoreno pitanje šta je u suštini ekumenski pokret, odnosno, da li ga je uopšte moguće precizno formulisati. Jedno je jasno da on počiva na entuzijazmu i velikoj želji njegovih pokretača da dođe do ujedinjenja crkava. Drugo, treba praviti razliku između ekumenskog pokreta, kao ideje i Ekumenskog (Svjetskog) savjeta crkava kao oživotvorenja te ideje, čije je sjedište danas u Ženevi. Drugim riječima, Ekumenski (Svjetski) savjet crkava jeste plod i instrument ekumenskog pokreta.
Danas Ekumenski  savjet crkava u svom članstvu ima skoro sve Pomjesne Pravoslavne Crkve. Neke od njih su pristupile prije, a neke kasnije, ali skoro sve su bile do 1970 god.  članice Savjeta. Naša crkva[3] pristupila je 1965 god. Međutim, danas postoje jaki pokreti unutar Pomjesnih Pravoslavnih Crkava o izlasku iz Ekumenskog savjeta. Najjače struje su u Srbskoj, Ruskoj i Bugarskoj Pravoslavnoj Crkvi, dok je Gruzijska Pravoslavna Crkva već istupila. Smatramo da je za ovakvo stanje kriva politika Savjeta koja poslijednjih godina ispoljava neku svoju nedefinisanu formu. Takođe, za ovakvo stanje, naročito kad je u pitanju Srbska Pravoslavna Crkva, ne treba zanemariti ni jak uticaj protestantskih zajednica, koje su bile proteklih godina za  njeno isključenje, navodno radi „umiješanosti Srbske crkve u nedavni rat“.
Zbog jakih antiekumenskih struja unutar Pravoslavlja, Pokret sve više gubi na svojoj snazi. Naročito je izgubio na svom značaju kada je Savijet najavio da bi kao posmatrači mogli da se pojave i muslimani. Naravno, to više nebi bio Savjet hrišćanskih crkava nego Savjet religija, što za pravoslavne gubi svaki značaj.
Šta je ustvari proklamavao Ekumenizam? Prvo, u načelu, sve crkve članice trebale su da ostanu i dalje na svojim dogmatskim i praktičnim učenjima. Drugo, proklamovana je spremnost pojedinih protestantskih zajednica da priznaju izvorno hrišćansko učenje koje se sačuvalo u Pravoslavlju. Zato su u početku u Pokretu učestvovala i velika teološka pravoslavna imena kao što su: Sveti vladika žički i ohridski Nikolaj, Vladika bački Irinej (Ćirić), Vladika dalmatinski Irinej (Đorđević), o. Georgije Florovski, Stefan Cankov, Sergije Bulgakov, Dimitrije Staniloje i drugi..
Odgovor pravoslavnih na pojavu ekumenskih ideja i ekumenskog pokreta.
Početkom dvadesetog vijeka, kad su se već jasno ocrtavale buduće konture ekumenskog pokreta, Carigradski patrijarh Joakim 3. objavio je 1903. god. cirkularnu poslanicu u kojoj je pozvao pravoslavne da ostanu vjerni  svome pradnju. Međutim, već 1920. god. Carigradska patrijaršija u svojoj čuvenoj cirkularnoj poslanici  Svim pomjesnim Hristovim Crkvama, nazvala je nepravoslavne hrišćane „rođacima“ koji su dio „doma Gospodnjeg“. Potom je dodato: “Naša crkva smatra da zbližavanje među crkvama i njihova prisnost nisu isključeni zbog doktrinalnih (dogmatskih) razlika koje među njima postoje. Prema našem mišljenju takvo približavanje je veoma poželjno i neophodno. Ono može biti korisno na mnogo načina za stvarne interese svake pojedinačne crkve i čitavog hrišćanskoh tijela, a takođe i za pripremanje i napredovanje prema blagoslovenom jedinstvu koje će se ostvariti u budućnosti u skladu sa voljom Božijom“. Kao prvi praktičan korak u izgradnji međusobnog povjerenja i ljubavi smatra se potreba da Pravoslavne Crkve usvoje „novi“ (kalendar koji je redigovan na incijativu pape Grigorija, pa se zato zove i Gregorijanski) kalendar „radi istovremenog proslavljanja velikih hrišćanskih praznika od strane svih „crkava“, što su uskoro i neke Pravoslavne Crkve i prihvatile. Lijepa želja još veća zamka.
Tako su i tridisetak godina poslije prvog Edinburga (1910), i jasnog poziva carigradskog Patrijarha, još uvijek ne sagledavajući jasnu doktrinu ekumenizma, pojedine Pravoslavne Crkve bile oprezne. Naročito je Ruska Crkva pokazivala izvjesne znake opreznosti. Tako je „isoristila“ i Sabor episkopa Pomjesnih Pravoslavnih Crkava održanog u Moskvi jula 1948. god, povodom šesto godina autokefalnosti Ruske Pravoslavne Crkve, i zajedno sa predstavnicima, aleksandrijske, antiohijske, srbske, rumunske, gruzijske, bugarske, poljske, čehoslaovačke i albanske pravoslavne crkve, svoju opreznost iskazala odbacijući učešće u ekumenskom pokretu[4] i isti osudila kao jeres.
Međutim, već 1952. god. carigradski patrijarh Atinagora  izdao je cirkularnu poslanicu kojom poziva sve poglavare Pomjesnih Pravoslavnih Crkava da se pridruže Svjetskom Savjetu Crkava, što su neke Pravoslavne Crkve ispoštovale.
Da se ne bi ostalo samo na pozivu već je početkom 1961 god. bilo sazvano nekoliko konferencija u cilju realizovanja ekumenističkih planova. Za ekumenski pokret značajna je Treća konferencija održana na Rodosu 1964. god., na kojoj je odlučeno da se trebaju voditi dijalozi sa nepravoslavnima „na ravnopravnoj osnovi“, kao i da svaka Pomjesna Pravoslavna Crkva njeguje  samostalne „bratske odnose“ sa nepravoslavnima. Rezultate vidimo danas kad ni sami ne znamo da li smo krenuli sa prve tačke ili smo otišli u minus.
I pored otvorenosti pravoslavnih  za gajenja „bratskih odnosa“ sa nepravoslavnima, nakon nekog vremena, poslije svih uspjelih i neuspjelih skupova, pojavila se kod pravoslavnih doza sumnje u zdrave i iskrene ciljeve ekumenskog pokreta. Tako će, shvatajući teško stanje samog pokreta i njegove neodređenosti kad su u pitanju Pomjesne Pravoslavne Crkve, ponovo se sastati pojedini predstavnici Pomjesnih Pravoslavnih Crkava, maja 1998 god., na „svepravoslavnom  saboru“ u Solunu, da bi nanovo preispitali i formulisali svoj stav prema ekumenizmu. Kao i do sada, stav „svepravoslavnog sabora“ nije u potpunosti zaživio kao zvaničan stav svih pravoslavnih.
Svepravoslavni sabor je odlučio: „Delegati jednoglasno osuđuju one raskolničke grupe, kao i određene grupe ekstremista u krilu Pravoslavnih Crkava, koje, pod izgovorom pitanja o ekumenizmu, kritikuju crkveno vodstvo i podrivaju njegov autoritet, pokušavajući na taj način da stvore podijele i raskole u Pravoslavnoj Crkvi“ … Dodajući da se „učešće Pravoslavlja u ekumenskom pokretu svagda zasnivalo na pravoslavnom predanju …“ Zatim je još dodato da je „neophodno da i dalje Pravoslavna Crkva učestvuje u različitim oblicima međuhrišćanske saradnje“. Nakon ovakvih i sličnih obrazlaganja donijeta je i zajednička odluka u vezi slanja delegata na 8. skupštinu Savjeta u Harareu, prema kojoj bi se, navodno, delegati trebali ponašati:

  1. Pravoslavni delegati će u Harereu zajednički predočiti generalnoj skupštini tekst sa stavovima svepravoslavnog savjetovanja u Solunu.
  2. Pravoslavni delegati neće sudjelovati u ekumenskim bogoslužbenim skupovima, zajedničkim molitvama, kultu i vjerskim obredima za vrijeme trajanja skupštine;
  3. Pravoslavni delegati neće, uopšte uzevši, učestvovati ni u proceduri glasanja, izuzev u posebnim slučajevima koji se tiču Pravoslavlja, a i tada uz prethodni jednoglasni unutarpravoslavni dogovor, i
  4. Gore izloženi stav važiće sve dotle dok ne dođe do radikalne reorganozacije Svjetskog Savjeta Crkava koja bi omogućila adekvatno pravoslavno učešće na zadovoljavajući način.

Nažalost, do danas čekamo radikalnu reorganizaciju Savjeta, ali i sami pravoslavni ponekad otstupe od prethodnih odluka.
 
Kratak pregled stvarnih prepreka ekumenskom jedinstvu gledajući sa teološke strane
Prvo, što se javlja kao problem jeste ustrojstvo Savjeta. U toku prvih godina postojanja Savjeta  na Pravoslavlje se gledalo  kao na predstavnika  vjekovne tradicije koja, ako želi ostvarenje pravog jedinstva i sabornosti, treba sebe da posmatra kao komplementarnu zapadnoj. U međuvremenu sa ulaskom crkava trećeg svijeta i stalnim širenjem Savjeta, geografski princip je postao dominantan u odnosu na tradiciju; i pošto je u strukturi Savjeta Pravoslavlje predstavljeno autokefalnim Crkvama, malobrojnim i zastupljenim samo u nekim dijelovima svijeta, sve se završilo time što se ustanovilo da su pravoslavni manjina u Savjetu. To stanje se odražava na formiranje najvažnijih odbora i, naravno, na glasanje, što može imati posebnu važnost za pravoslavne naročito kad je riječ  u pitanjima učenja. Zato su pravoslavni postajali sve osjetljiviji jer nisu imali mogućnosti na usmjeravanje i djelovanje Savjeta.
Drugi problem jeste pitanje eklisiološkog karaktera Savjeta. Jer, Savjet je Savjet Crkava. Suština pitanja je u slijedećem: Koliko su ostale crkve Crkva. Stav pravoslavnih je, odnosno dogmatska odluka, formulisana još na Drgom Vaseljenskom saboru,  koja glasi: „(Pravoslavna) Crkva  je Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva“. Međutim, ostale zajednici tvrde isto. Kako dalje? Ovaj problem probali su riješiti kako pravolavni tako i protestanti. Naravno bez uspjeha. Tako je i o. Georgije Florovski, najveći teolog prošlog vijeka dao svoje rješenje o takozvanom kanonskom i harizmatskom aspektu crkve. Florovski je htjeo da kaže kako kanonski aspekti Crkve (trenutna istorijska forma Pravoslavne Crkve) ne iscrpljuju realnost UnaSancta, što je harizmatska sfera Tijela Hristovog. I ovakva koncepcija donosi pravoslavnoj teologiji niz teškoća. Takao se i dalje pravoslavni pozivaju na izvještaj Centralnog odbora Savjeta iz Toronta, 1950. godine, gdje se kaže: „Svjetski Savjet Crkava smatra da nijedna Crkva nije dužna da promijeni svoju eklisiologiju zbog pripadanja Svjetskom Savjetu Crkava. Pripadanje Svjetskom savetu Crkava ne podrazumijeva prihvatanje posebnog učenja koje bi se odnosilo na prirodu jedinstva Crkve“. Zato su pravoslavni s podozrenjem posmatrali predlog Komisije za Vjeru i poredak da se o ekumenskom pokretu govori u kontekstu sabornosti, naglašavajući da sabornost pretpostavlja jedinstvenu Crkvu, koja kao takva ne postoji u sadašnjoj ekumenskoj situaciji.
Treći problem jeste intercommunion (zajedničko pričešćivanje). Iako ne postoji puno jedinstvo, ekumenisti ovaj termin koriste da označe slobodnu evharistijsku zajednicu crkava. Potom iznose dva osnovna razloga  kojima opravdavaju zajedničko prićešćivanje. Međutim, za pravoslavne oba razloga predtstavljaju teškoću, da ne kažemo problem. Prvo šta ekumenisti tvrde da jedinstvo koje već postoji između crkava jeste dovoljno za zajedničko učestvovanje u evharistijskoj trpezi, zajedničkom pričešćivanju. Drugi razlog navode samu evharistiju, jer, smatraju oni, upravo evharistija je ta koja čini jedinstvo, pa učestvovanjem u njoj potpomaže se punom jedinstvu.
Pravoslavni snmatraju da je sam termin intercommunio – kao i sama ideja – stran cjelokupnom Predanju Crkve, pa čak i suprotan samoj evharistiji. Interkomunio pretpostavlja postojanje određene podjele u Crkvi, što je suprotno samoj suštini evharistije. Po pravoslavnima koncept Crkve i koncept evharistije podrazumijeva da se u svakom vršenju evharistije Crkva živo i aktivno učestvuje u  Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi u njenoj punoći i eshatološkim uslovima što svakako nije Savjet Crkava. Prema tome, zajedničko pričešće i dalje će biti središnji problem ekumene.
Četvrti problem, možda i najznačajniji, odnosi se na teološko usmjerenje Savjeta. Od sastanka povjereništva za Vjeru i poredak održanog u Lundu 1952. god. Savjet je napustio do tada  primjenjivani metod da se od svake crkve traži definisanje stava po određenom problemu, zatraženo je da crkve razgovaraju da bi, ukoliko je to  moguće, došle do zajedničkog stava po svim pitanjima, ukljućujući i teološka. Novonastala situacija zatekla je pravoslavne nespremne tako da nisu mogli dati pozitivan odgovor.
 
Stav Srbske Pravoslavne Crkve u vezi ekumenizma
Od samog nastanka ekumenskog pokreta unutar Srbske Crkve bilo je podijeljenih mišljenja. Danas  je skoro  većina protiv ekumenskog pokreta radi prethodno iznijetih opštih stavova. To znači, kratko rečeno,: radi osjećaja ugroženosti Svetoga Predanja i velike doze racionalizacije vjere predate nam od otaca. Prvi koji je, unutar srbskog Pravoslavlja (Svetosavlja) javno reagovao, čija je riječ imala težinu među, skoro svim, pravoslavnim, bio je o. Justin Popović, koji je 1974. god izdao svoje poznato djelo Pravoslavna Crkva i Ekumenizam, u kojemu za Ekumenizam kaže: „Ekumenizam je zajedničko ime za psevdohrišćanstvo i psevdocrkve Zapadne Evrope. U njemu su svojim srcem svi evropski humanizmi i papizam na čelu. A sva ta psevdohrišćanstva, sve te psevdocrkve nisu drugo do jeres do jeresi. Njima je zajedničko jevanđelsko ime: svejeres“
Kakvo je zvanično mišljenje Srbske Crkve? Kako je na  čudan način Srbska Crkva ušla u Savjet, već smo naveli. Međutim, moramo imati u vidu da je Srbska Crkva narodna crkva i da joj je veoma stalo do glasa sopstvene pastve. Tako je tiho negodovanje u početku pristupa Srbske Crkve Savjetu, kroz dvadesetak godina preraslo skoro u bunt. Zato je Sabor Srbske Crkve 1995, radi već iznijetih i poznatih razloga, dopunjujući i sa dubljim teološkim razlozima, razmišljao da napusti Savjet.  Poslije dvije godine, tačnije 1997. god. Sveti arhijerejski sabor Srbske Pravoslavne Crkve na svom majsko-junskom zasjedanju donio je odluku da Srbska Crkva istupi iz SSC, odnosno odlučeno je da Srbska Crkva ne bude više organski član ove organizacije. Sveti Sabor ovakvu svoju odluku obrazložio je sa preko  desetak veoma bitnih razloga. Navedimo neke: Iz razloga što je SSC počeo da zanemaruje u svom djelanju onaj izvorni stav o neophodnosti jedinstav u vjeri kao preduslovu jedinstva Crkve. Iz razloga što je Savjet počeo da dobija prirodu „Nadcrkve“ i da se u tom duhu ponaša, praktično prihvatajući u načinu svoga djelovanja, za Pravoslavlje neprihvatljivu anglikansku „teoriju grana“, u novije vrijeme nazivanu teoriju „hrišćanskih tradicija“, po kojoj se „tradicija“ nekih od protestanskih sekti (nastalih, recimo, u prošlom vijeku) izjednačavaju i smatraju ravnopravnim sa živim Predanjem Pravoslavne Crkve, neprekinutim od apostolskih vremena.. Iz razloga što se ekumensko-sinkretističi i sekularistički duh prenosi i na pojedine pravoslavne krugove, naročito u Dijaspori i mješanim sredinama, pa su nastala česta zajednička pričešćivanja i molitvena opštenja sa nepravoslavnim, kojom se praksom negira sami etos i svetootačka pravila mišljenja i življenja u Crkvi….
I pored svega Srbska Pravoslvna Crkva nije htjela sama, bez saglasnosti drugih pravoslavnih, donijeti konačnu odluku, ona je čekala mišljenje drugih pravoslavnih. Već iduće godine došlo je do „solunskog savjetovanja“ na kojemu je odlučeno, onako kako smo već prethodno iznijeli. Prema tome, odluka Sabora Srbske Crkve iz 1997. godine ostala je mrtvo slovo na papiru. Nezadovoljstvo i podjeljenost unutar Srbske Crkve tinja i dalje što može biti, svakako i jeste, velika smetnja duhovnom napretku Srbske Crkve. Pojedina nezadovoljstva pretočena su i razne antiekumenističke skupove među kojima je onaj, daleko poznati, održan februara 2001. god. u manastiru Sopoćani nazvan Sopoćanski skup, na kojemu je decidirano, jasno i javno iznesen, negativan stav, jednog dijela Srbske Crkve u vezi ekumenizma.  
Iz prethodno rečenog  može se zaključiti da je ekumenska ideja doživjela svoj krah kao ideja, ali da svakako nije i neće biti prekinut dalji dijalog na uspostavljanju jedinstva i povratku u vjeru otaca. Ovome ide u prilog i zajednička izjava Pravoslavnih poglavara sa skupa u Fanaru (Carigrad) održanog 12. oktobra 2008. god., po sazivu Carigradske patrijaršije u kojoj se kaže: „Našu želju da, i pored bilo kakvih teškoća, nastavimo bogoslovske dijaloge sa ostalim hrišćanima, kao i međureligiozne dijaloge, posebno sa judaizmom i islamom, budući da dijalog predstavlja jedini način rešavanja razlika među ljudima, posebno u jednom vremenu kao što je današnje, u kome svakovrsne podele, uključujući i one nastale u ime religije, prete miru i jedinstvu ljudi“.
 
Rimokatolicizam i ekumenski pokret i dijalog sa pravoslavnima
Od samog nastanka ekumenskog pokreta  rimokatolička crkva je imala odbojan stav prema njemu. Pape su izdale nekoliko enciklika koje su bile uperene protiv ekumenskog pokreta.  Rimokatolici su se posebno bili okomili na pravoslavne radi njihovog učešća u ekumenskom pokretu. Tako je papa Pije 9. 1848. godine izdao encikliku InsupremaPetriApostolisede u kojoj poziva ili bolje reći naređuje pravoslavnima da se „vrate“ Rimskoj crkvi. Kod pravoslavnih ovakav način i ton izazvao je samo veliku odbojnost u i onako skeptičan odnos prema rimokatolicima. Rimokatolička crkva ne obazurići se na reakciju pravoslavnih nastoji i dalje da svoj zacrtani put sprovede po svaku cijenu.  Takođe, papa Pije 9. 1868. godine  izdaje novu encikliku ArcanoDivinaeProvindentiaeconsilio, skoro istog sadržaja.
Papa Lav 13. u svojoj besjedi Grandemunuschristianinominispropagandi, o Sv. Kirilu i Metodiju iz 1880 god. obratio se  svim slovenima na „povratak“ u Rimsku crkvu. Isti papa je 1894. godine u apostolskom pismu Praeclaragratulationis  ponudio pravoslavnima jedinstvo sa Rimom, ne mijenjajući ništa  zvanično u učenju rimokatoličke crkve, što su pravoslavni naravno odbili.
Papa Benedikt 15. 1917. godine otvara Institut za Istočne nauke i Kongregaciju za Istočne crkve.
Papa Pije 11. bio je veliki pobornik „vraćanja“ pravoslavnih u krilo rimokatolicizma. On je od 1922. do 1939. godine izdao preko dvadeset dokumenata kojima je pozivao pravoslavne da se „vrate“ Rimu. Čak je u Rimu 1925. godine osnovao tzv. Rusku školu (rusikum) u kojoj su se učili ruski đaci, koji su, prema njegovoj zamisli, poslije školovanja, trebali da se vrate u Rusiju i rade na ujedinjenju rimokatolika i pravoslavnih. Naravno u duhu rimokatolicizma. Naročito mu je zapažena enciklika Mortaliumanimos, iz 1928. godine u kojoj osuđuje ekumenizam koji je izrastao na protestantskim osnovama i poziva sve hrišćane da se „vrate“ u zajednicu sa Rimom.
Situacija se naročito promijenila kada je za papu izabran Jovan 23. Dugo je službovao među pravoslavnima i bio je veoma otvoren za hrišćansko jedinstvo. Nažalost, i on je ostao na istim pozicijama, kao i njegovi prethodnici, smatrajući da je jedina crkva  rimokatolička crkva a da su sve ostale odjeljenje od nje. Šta implicira ovakav stav suvišno je govoriti.
Drugi vatikanski sabor ništa bitno nije izmjenio u stavu rimokatolika prema pravoslavnima. Doduše, donio je dva značajna dokumenta: Dekret o ekumenizmu i Dekret o Istočnim (Unijatskim) katoličkim Crkvama, u kojima je samo jasnije i doslednije ostao na svojim prethodnim pozicijama. Primjera radi, navedimo početak trećeg poglavlja koje glasi  Odnos između odjeljene braće i Katoličke Crkve. Tu se kaže da su  “znatne zajednice odvojene od punog zajedništva (rimo)katoličke crkve, i to katkad ne bez krivice ljudi sa obe strane. A oni koji su sad u takvim zajednicama rađaju i napajaju vjerom u Hrista ne mogu se optužiti za grijeh odjeljenosti, pa ih (Rimo)katolička Crkva grli bratskim poštovanjem i ljubavlju. Oni naime koji u Hrista vjeruju i koji su valjano primili krštenje, tvore neko, iako ne savršeno, zajedništvo sa Katoličkom Crkvom“. Komentar je suvišan jer vidimo da je rimokatolička crkva zadržala stanovište po kojemu je samo ona ispravna i samo ona istinska i prava crkva. Uz to unaprijed svima oprašta grijehove jer su navodno u nekom mada ne u potpunom jedinstvu svi koji su kršteni u ime Hristovo. Naročito je interesantno na šta tačno misle kad kažu da svi oni koji su valjano kršteni čine zajednicu sa Rimom iako ne savršenu. Možda bi ovdje morali biti malo jasniji. Što je još više zapanjujuće i besmislenije to je da je svako ko je kršten potencijalni ili polovični rimokatolik. Izlišno je i naglašavati koliko je ovo besmislica i atak na ljudsku slobodu i dostojansvo što je svetinja modernog doba.
(Dakle, vidimo da su rimokatolici ostali na istim pozicijama i da se obraćaju istim rječnikom kojim su se obraćali i prije sto dvjesta godina. Isti riječnik kakav je koristila Austrougarska monarhija, kao “sveto rimsko carstvo“, u obraćanju pravoslavnim Srbima i danas koristi rimoklatolička crkva, jedino sa malim nijansama slatkorječivosti poput „hrišćanska braća“, mada smo i dalje u zvaničnoj dokumentaciji „grci nesjedinjene vjere“[5]).
Ostale pape nisu odustajale od zvaničnih dokumenata i prozelističkih težnji svojih prethodnika sve do danas gdje oni sebe i dalje smatraju „jedinom istinskom hrišćanskom crkvom“,  kojoj se ostali mogu samo priključiti, kako je izjavio današnji papa Benedikt 16.
Dakle, pored ignorantnog stava prema ekumenskom pokretu, rimokatolici su uvijek nastojali, pored prozelitističkih težnji prema pravoslavnim, da sprovedu, i za njih, nikad ne zaboravljenu uniju. Iako su, formalno priznali, na rimokatoličko pravoslavnim dijalozima koji se odnedavno vode[6] u vezi pomirenja i ujedinjenja, da je unija za njih zaboravljena[7] u praktičnom životu to demantuju. Da podsjetimo i onako zaboravnu pravoslavnu javnost, da je u zadnjih nekoliko godina, rimokatilička crkva postavila nekoliko unijatskih biskupa (episkopa). Ne iznenađuje (mada bi trebalo), kada se to radi u Ukrajini, ali, svakoko iznenađuje i zaprepašćuje kada se to radi u Grčkoj i to usred Atine. Naime, prije izvjesnog vremena postavljen je u Atini unijatski biskup (vladika) za grko-katoličke Grke. Naravno Grk po narodnosti. Svakako da zavređuje pažnju i, prije nekoliko mjeseci, ponovno „aktiviranje“ križevačkog biskupa, za unijatske srbe,,  na prostorima koje danas kontroliše  hrvatska državnost. Poslije ovakvih poteza rimokatoličke kurije, da ne spominjemo one iz bliže i dalje istorije, pitamo se vrijedi li dalje nastavljati susrete, koje pravoslavni nazivaju dijalog, ako se svaki susret završava upornim nametanjem, od strane rimokatolika, političkog diskursa umjesto teološkog. Nešto slično izjavio je i jerusalimski Patrijarh Teofil kada je rimokatolicima povodom dijaloga rekao da je potrebno „da težimo ka jedinstvu vjere a ne ka jedinstvu upravljanja“.
I na kraju, umjesto rezimea, kažimo. Smatramo da je neko svjesno neutralisao jednu, rekli bismo, bar u začetku, dobru ideju – hrišćansko jedinstvo, zarad protežiranja, onog što smatramo da će, bar za nas pravoslavne, biti problem  vijeka koji je pred nama, a to je unija. Unija je problem vijeka koji dolazi za Pravoslavlje, iz dva razloga: Prvi (rekli bismo manje opasan), otvorena težnja rimokatolika da nametnu svoj politički, umjesto teološkog dijaloga. Drugi, koji je mnogo opasnije od prvog, jeste svijesna težnja pojedinih krugova i pojedinaca da dođe do podjele unutar pravoslavnih. Do podjele će doći sigurno ako ne dođemo sebi i ostanemo baštinici ljepote vjere koju su nam predali naši preci, koji su za nju znali i umirati. Zato pazimo se javnih, donekle, rekli bi smo i smijelih i hrabrih, možda pomalo i ostrašćenih izjava da treba da razgovaramo sa svakim posebno sa nama „bliskim“ rimokatolicima.. Svakako da treba da razgovaramo, ali na onim pozicijama koje se temelje na vjeri otaca, a ne na onim pozicijama koje se temelje na novotarijama, sumnjive teološke orijentacije, ma bile one toliko „bliske“ nama i slatkoriječive.
 
za svetosavlje.org :
Protonamjesnik Branislav Končarević,
Rokfordu, Ilinoj,SAD
 


 
NAPOMENE:

  1. U pisanju ovog teksta koristili smo slijedeću literaturu, koju rado preporučujemo: Ep. Nikodim Milaš, Sabrana djela (reprint izdanje, naročito knjiga 3. Sv. Kirilo i Metodije i istina Pravoslavlja i knjiga 7. Autobiografija, studije i članci), Šibenik 2005; Geert von Dartel, Cirilometodska ideja i Svetosavlje, Zagreb 1984; Mitropolit Jovan (Zizjulas), Pravoslavlje, www.verujem.org; Tekstovi u vezi ekumenizma na zvaničnom sajtu Eparhije raškoprizenske i kosovskometohijske.
  2. Pojedini autori, koji se bave pitanjem ekumenizma, smatraju da je Konferencija 194 anglikanska biskupa održana  1897. god., u Lambetu, najzaslužnija za ekumenski pokret. Jer su, kako oni smatraju, na ovom skupu formulisani osnovni principi buduće ekumenske hrišćanske unije crkava. Lambetska konferencija potencirala je na dogmatskom minimalizmu, koji polazi od činjenice da jedinstvo treba tražiti u minimumu zajedničke sličnosti bogoslovskih učenja. Tu zajedničku minimalnu osnovu trebalo bi da čine: Sveto Pismo (bez konteksta Svetog Predanja), Nikeocarigradski simvol vjere i samo dvije svete tajne, Sv. Tajna Krštenja i Sv. Tajna Evharistije, pored toga istaknut je i tkz., princip tolerantnosti prema učenjima drugih „crkava“ i spremnost za kompromis ljubavi. Potom, čuvena novina Lambetske konferencije jeste Teorija  grana, koja polazi od tvrdnje da je Hristova Crkva jedno razgranato drvo, čije su grane međšusobno  ravnopravne i samo zajednički predstavljaju i manifestuju jednu Crkvu.
  3. Poslije treće generalne skupštine, održane u Nju Delhiju 1961. godine skoro sve Pravoslavne Crkve pristupile su pokretu sem SPC. Nakon ove skupštine našu crkvu „posjećuju“ prve ličnosti Savjeta. Potom dolazi, iste godine,  i sam Generalni sekretar Visert Huft da „zamoli“ Srbsku Crkvu da uđe u Savjet. Naravno, „molba“ je uslišena i Srbska Crkva je 1965. god. postala punopravna članica Savjeta.
  4. I pored jasnog negativnog stava Ruska Crkva će zajedno sa ostalim crkvama pod, tadašnjim sovjetskim uticajem, postati članica Savjeta 1961. godine.
  5. Da nije u pitanju preuveličavanje čitaoca upućujemo da pročita dnevnik cara Franje Josipa iz 1887 god kada je obilazio Dalmaciju. Ni jednom se nije udostoio da pravoslavne Srbe nazove njihovim pravim imenom već za njih koristi termine: Vlah, Grk istočnog obreda, nesjedinjeni grci itd. Je li to slučajnost ili se istorija ponavlja, misleći da Srbi slabo pamte, pa se ista terminologija koristi i danas.
  6. Još od raskola (1054) pokušavalo se sa nekim dijalozima u cilju prevazilaženja raskola između Starog i Novog Rima. Naravno, svi su završili neuspjehom. Savremeni dijalog rimokatolika i pravoslavnih vezan je za susret Carigradskog patrijarha Atinagore i Pape Pavla 6. u Jerusalimu 1964. godine. Poslije ovog susreta oni su se posjetili u mjestima svojih katedri i 1965. izdali zajedničku izjavu o skidanju anatema.Na ovakav akt lične slobode carigradskog Patrijarha,  odmah su, iste godine, reagovali monasi Svete Gore. Oni su uputili svoj Proglas pravoslavnom narodu u kojemu ga pozivaju da ostane vjern svome Svetom Predanju i osuđuju lični akt slobode carigradskog Patrijarha. Slično je postupila i Ruska Zagranična Crkva koja se oglasila javnim Protestom protiv ovakvog čina. I pored svega pristupilo se obrazovanju Mješovite komisije za dijalog sa obe strane, da bi na Rodosu 1980. godine došlo do prvog susreta, prviih sjednica.
  7. Na zasjedanju Mješovite komisije u Freising-u (1990) unija je, kao način sjedinjenja, odbačena. Međutim, neposredno po samom završetku skupa rimokatolici su javnosti davali dvolične izjave. Na sedmom zasjedanju Mješovite komisije u Balamandu (1993), na mala vrata vratio se razgovor o uniji, da bi na osmoj sjednici u Baltimoru (2000), kada je skup došao u ćorsokak, upravo radi unije, jer su pravoslavni insistirali da se unija isključi, kao mogućnost jedinstva, da Unijatske crkve postanu dio Rima, kako bi se dalje razgovaralo, tada je reagovao papa. Papa Jovan Pavle 2. upućuje kopredsjedniku Komisije kardinalu Edvardu Kasidiju, pismo u kojem zahtjeva: „Pravoslavnima treba staviti do znanja da Istočne (unijatske) crkve uživaju isto ono poštovanje kao i svaka druga crkva koja se nalazi u zajednici sa Rimom“….. Sadašnji papa Benedikt 16. izjavljuje u Efesu da je „po njemu najbolji način za postizanje jedinstva crkava upravo Unija

 


Protonamjesnik BRANISLAV KONČAREVIĆ
Rokfordu, Ilinoj,SAD
Ekumenizam – stvarnost ili zabluda

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *