NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
5. VJERA (RELIGIJA) – HRIŠĆANSTVO
 
Ništa nije toliko potrebno čovjeku kao vjera. Od nje zavisi ne samo blaženstvo budućega vijeka, no i sreća ovoga vijeka; i ne samo sreća svakoga od nas, nego i blagostanje cijelih društava. (Filaret Moskovski).
Čovjek bez vjere sličan je lađi bez krme, koju nose tamo amo talasi morski.
Sveti Petar išao je čvrstim stopama po bezdanu morskim dok je gledao na Jedinoga Isusa Hrista, no počeo je da tone čim je počeo da misli o burnom vjetru i dižućim se uvis talasima, te je počeo da slabi u vjeri svojoj u Bogočovjeka. (Mat. 14, 29-31).
Lenger – kotva – nužan je za lađu u vrijeme bure; vjera je nužna čovjeku u vremenu bijeda i nesreća.
Lenger je – nada lađina na moru; vjera je – lenger (kotva) čovjeku na zemlji (Jevr. 6, 19).
O, kako je veliko blago vjera! Ona nas spasava i tada kada zapadnemo u bezizlazno stanje, kada nas ugrožava smrt, kada smo u očajnim okolnostima. (Sv. Zlatoust).
Vjera dobija i ono na šta se, inače, ne smije nadati, što nam potvrđuje npr. blagorazumni razbojnik na krstu. (Sv. Jovan Lestvičnik).
Vjera je – duša naroda. Kada se ona gasi u narodu, onda se narod pretvara u trup koji nema života u sebi, i koji se kao takav brzo raspada i predaje truleži. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Sve velike epohe u istoriji država bile su istovremeno i periodi procvjetanja religije (sljedstveno i vjere, bez koje se religija ne može ni zamisliti), i opadanje posljednje neizostavno je povuklo za sobom i opadanje takođe državnoga života naroda i njegovo propadanje.
Šta se može očekivati od ljudi kada skidaju sa strasti najjaču uzdu – pravila svete vjere? (Filaret, arhiep. Černigovski).
Gdje nema vjere tamo nema ni dobroga djela, s toga što namjera prije svega čini djelo dobrim, a dobra namjera proizilazi od vjere (Blaženi Avgustin).
Bez jeleja (zejtina) ne može goriti kandilo, i bez vjere niko ne može steći dobre misli (Sv. Jefrem Sirin).
Zar je moguće da postoji ma kakvo čovječije društvo, ili sama ideja pravičnosti, ako se prekrati pobožni odnošaj k Bogu (tj. religija)? (Ciceron).
Zakoni imaju svoju višu garanciju u religiji.
Država bez pravičnosti (osnov koje leži u religiji), šta je drugo nego li veće društvo razbojnika? (Blaženi Avgustin).
Društvo ljudsko bez vjere u Boga i u besmrće duše liči na stado divljih zvjerova, koje iako je obdareno razumom, svagda je gotovo da rastrzava i uništava drug druga. (Makarije, mitrop. Moskovski).
Ko nema vjere u Boga, taj ne zaslužuje nikakva povjerenja kod ljudi.
Vjera čista, sveta, nebom otkrivena, dragocjena je ne samo u odnosu vječnoga života, nego i za život privremeni (zemaljski). (Filaret, arhiep. Černigovski).
Šta čovjek još može drugo imati ako li nema vjere u Boga i u besmrće duše? Ničega, apsolutno ničega.
Religija je majčina utroba, iz koje je izašao sav duhovni život čovječanstva; sva viša kultura čovječijega roda jeste kćerka religije. (Lutard).
Viša civilizacija nikako se ne može naturiti narodu bez odgovarajuće joj veće religije. Otuda je potpuno razložno, po opštem priznanju, da prvo mjesto u redu civilizujućih sredstava divljih naroda pripada Hrišćanstvu – misionarskoj djelatnosti.
Od svih postojećih na zemlji religija, samo je jedino Hrišćanstvo prava, istinita religija, i stoga samo Hrišćanstvo može podariti čovjeku i čovječanstvu blaga i sreću – nebesku i zemaljsku.
Unesite u život čovječanstva sva načela hrišćanska, izbacite iz njega sve što zabranjuje Hrišćanstvo, tada će se na zemlji pojaviti raj. (Prota J. Bond.).
Hrišćanska je religija za udivljenje čudna pojava: ona, po izgledu, ima za predmet samo blaženstvo budućega života, no u isto vrijeme ona stvara i sreću sadašnjega života. (Monteskije).
Arhimed je tražio da mu dadu tačku oslonca i on bi se zauzeo da prevrne svijet. Isus Hristos ustanovio je takvu tačku i posredstvom nje obnovio je lice zemlje. To je – vjera, o kojoj je Sam govorio da ako ko nju imadne koliko gorušično zrno, taj će biti u stanju da pokrene planine. (Mat. 17, 20). (Ogjust Nikol).
Orfej, po tvrđenju pjesnika, umekšavao je tigrove svojim pjevanjem; no Bog hrišćanski, prizvavši ljude ka istinitoj religiji, učinio je nesravnjeno više: On je umekšao jednoga od najneukrotnijih zvjerova – čovjeka. (Kliment Aleksandrijski).
Jedan starac isposnik blizu Aleksandrije, okružen ruljom nevjernika, bio je podvrgnut sa njihove strane ne samo grđenju, no i batinama i ismijavanju. Oni su mu govorili: „Šta je vaš Hristos kojega počitujete tako neobično, čudesno učinio“? – „To što se ja ne uzbuđujem i ne osjećam se uvrijeđen time, pa i većim uvredama, ako bi ih mi nanijeli“, odgovorio je starac. (Ava Hermon).
I filosofija, po izgledu, u licu svojih boljih predstavnika, težila je da moralno usavrši čovjeka, no sve njene težnje ne privedoše ka svome cilju i nikada neće privesti s toga što filosofija ničim ne garantuje svoja pravila naravstvenosti; ona ne ukazuje i ne daje one vijence za podvige ljubavi, trpljenja i drugih vrlina kakve dobija pravi sljedbenik religije Hrišćanske; jer on, čak i meću nevoljama sadašnjega života, osjeća buduće blaženstvo koje ga očekuje.
Trpi, uči filosofija; a Hrišćanstvo dodaje: i nadaj se.
Čovjek koji ne vjeruje u Božanstvo i budućnost, nikada neće biti tako smjeran i hrabar kao onaj koji ima takve vjere (u Božanstvo i u budući život). (Lefater).
Nema sumnje da čovječanstvo nikada nije moglo živjeti bez pojmova o Bogu, o besmrću duše i o sudu u budućem životu; no pojmovi o tim istinama van Hrišćanstva svagda su bili nesređeni, nepostojani, nepotpuni zbog razrušavajućeg dejstva strasti, kojima su oni (pojmovi) bili predani bez zaštite, pa ih malo po malo i izvrnuli po svom načinu. Sa tim pojmovima dogodilo se isto ono što i sa statuom Glavka, o kojoj govori Plutarh, a koja je bila namještena na morskoj obali i, postepeno krnjena neprestanim morskim talasima, naposljetku je izgubila sve crte nacrtanog božanstva (tj. kipa), izgubila je svoj oblik i postala onakaženi kamen. (Ogjust Nikol).
Religiozna istina i moralnost jesu odbljesci jedne svjetlosti: gdje je prva smiješana sa zabludama, tamo je nečista i posljednja. (Filaret Moskovski).
Većega i čišćega učenja od Hrišćanskoga nema i ne može biti na zemlji. (Filaret, arhiep. Černigovski).
O, koliko veličanstvenosti u Hrišćanskoj religiji! Evo njene suštine u zbijenom vidu: „Do vremena, Slovo (Logos – Sin Božiji) bilo je u Bogu; u početku vremena, Slovo je stvorilo svijet; u sred vremena, Slovo se ovaplotilo radi našega spasenja; na kraju vijeka vremena, – ovaploćeno Slovo, Bogočovjek Isus Hristos sudiće ljudima i ostaće, kao i do stvorenja svijeta, vječnost. (Žirodo).
Prost hrišćanin nimalo ne obrazovan, a obučen dogmatima svete vjere, daleko je mudriji čak i od Platona, Aristotela i ostalih neznabožačkih mudraca. (Sv. Tihon Zadonski).
Djeca u njedrima Hrišćanstva više znadu o Bogu i životu vječnome, nego li koliko su znali veliki mudraci staroga svijeta.
Hrišćanin zna i potvrđuje tamo gdje filosof samo pretpostavlja i sumnja. (Amvrosije Randju).
Hrišćanska religija prosvjećuje čovjeka, osvjetljava njegov umni vidokrug, uzdiže nivo njegova znanja; no ona ne otkriva sve svome sljedbeniku. Njeno učenje puno je tajni koje ne može razum čovječiji postići, i koje se mogu primiti jedino samom vjerom.
Visoke planine ograničavaju pogled gledaoca, no za ovim uzvišicama, kroz dubodoline, proslope vide se prekrasna mjesta, slika se nova sfera po kojoj mašta leti na brzim krilima svojim. I krugozor uma čovječijega ograničen je visinama vjere, za shvatanje kojih slabi svako znanje, oslabljavaju najpronicavije misli; no ta vjera otkriva za nas neizmjerne daljine, gdje počinje beskrajnost za srce. Beskrajno jeste oblik vjere.
Sjajna svjetlost sunčana čini da predmete vidimo jasno; naprotiv, svijetle zvijezde skrivaju se od nas i naše zemaljske svjetiljke potamne pri jakoj sunčanoj svjetlosti, kao sjenka i dim. Ali, tako ne biva u stvarnosti sa zvijezdama nebesnim, jer one nikada ne gube svoju svjetlost; i kada mi njih i ne vidimo, one drugima svijetle u noćnoj tami. Zar se u ovome ne vidi slika Božijega Otkrivenja? Ono, nejasne za naš razum i srce predmete, osvjetljava, no pred svjetlošću njegovom iščezavaju naša gorda znanja i bacaju od sebe sjenku. Ima i u Otkrivenju udaljenih zvijezda, skrivenih od našega umnoga pogleda: to su tajanstvene ili visoke istine do kojih ne dopire pogled našega razuma, no koje bivaju vidljive u ozarenju vjere, očima srca. Tajne Otkrivenja ne manje ushićavaju srce vjerujućega nego li zvjezdano nebo.
Filosofi napadaju tajne otkrivenja; međutim, u filosofiji ih ima još više. Prvi su stupnji uma jasni, no čim je nešto izvišenije, time je tamnije, tako da se naposljetku gubi svjetlost (vidljivost). Um u tom slučaju možemo uporediti sa vazdušnom kuglom ili balonom, na kome za nas, što se više podiže, sve se više umanjava svjetlost, a uvećava mrak. (Inokentije, arhiep. Harkovski).
I u svijetu fizičkom, kojega je Bog ostavio našem istraživanju, mi na svakom koraku susrećemo tajne. Često ne poimamo ni ono na šta gledamo, ni ono čega se dotičemo. Mi i ne možemo sumnjati u biće prirodnih stvari, i opet – ne znamo kako one postoje.
Plašiti se od tajanstvenosti religije znači plašiti se sopstvene sjenke svoje, stoga što svuda tajne nerazriješene progone nas na svakom koraku, kao naša sopstvena sjenka. (Ogjust Nikol).
I naokolo i u blizini našoj ima mnogo predmeta i stvari prema kojima smo mi djeca.
Pa i ono što ti je dano da znaš, odveć je veće i više od tvoga razuma.
Sam čovjek jeste velika tajna za sebe.
Od svih odgovora, mogućih sa strane nevjerja, najžalosnije je ono koje se izvodi iz nemogućnosti pojmiti. (Ogjust Nikol).
Kada ne možeš postići (razumjeti) ono što je pod tobom, ispred tebe, pa i u tebi, kako ćeš pojmiti ono što je nad tobom, više tebe?
Zar je čudno da onamo gdje Bog govori nije ponekad dovoljno čovječije razumijevanje? Kako često dijete ne razumije potpuno ono što mu zreo čovjek govori!
Javni je znak nevjerja – pitati o Bogu „kako?“ (Sv. Tihon Zadonski).
Moćan je Bog i ono stvoriti što je nemoguće čovjeku shvatiti. Takva su – sva čuda, sva dejstva Božijega svemogućstva, koja prevazilaze zakone prirode te stoga su nepojmljiva umu čovječijemu. Njima je puna istorija Hrišćanske religije, i ona po preimućstvu služe kao kamen spoticanja za racionaliste, koji priznaju za stvarno i istinito samo ono što je dostupno umu ljudskom i zaključcima iz prirodnih zakona.
Mi se sada smijemo nad neznabošcem – idolopoklonikom, koji je, držeći se slijepo slijepe vjere, padao ničice pred kipom (idolom) da bi čuo istinu iz usta varalice (đavola) koji se bio skrio u idolu. A zar je manje stidno kada danas poneka mudrica čini idolom svoj ograničeni razum i samo iz usta toga idola hoće da prima istinu?!
Racionalisti u djelu poznavanja onoga što je ljudsko isto su što i alhemičari: oni umjesto toga da prime i koriste se istinom, hoće da stvore istinu, kao što su alhemičari htjeli da dobiju zlato iz raznih materija; oni, slično njima, padaju i nište se u istraživanju novoga kamena filosofskog. (Ogjust Nikol).
Gdje ima u svijetu druge religije koja bi na sebi nosila tolike jasne odlike Božanskog proishođenja, kao što je religija Hrišćanska? (Prota J. Tolmačev).
Hrišćanska je religija takva, da kada bi iz istorije njenoga osnivanja i rasprostiranja uklonili ili izbacili sva čudna fakta, ipak ona ne bi izgubila svoju čudesnost i božanstvenost. „Hrišćanstvo, govori blaženi Avgustin, osnovano je ili na čudima ili bez čuda. Ako je osnovano na čudima, znači da je ono istinita i prava religija, stoga što samo jedini Bog, kao svemogući Gospod, Tvorac i Gospodar prirode, može kroz čuda objavljivati svemoćnost svoju. Ako li je pak čudni postanak naše vjere izvršen bez čuda, on-da je on – postanak – sam po sebi čudo najveće nad svima čudima. Jer, kakvim je načinom takvo djelo, koje prevazilazi sve moći ljudske, moglo biti izvršeno takvim trudbenicima (tj. apostolima, koji su ranije bili prosti ribari i ništa više), sa takvim sredstvima i tako brzo, odvažno i potpuno“?
Čudna dejstva Hrišćanske religije nepostižima su razumu ljudskom. Neka je tako. No ono što um ne može postići, to još nije nešto takvo da protivriječi zakonima Božjega svemogućstva. (Filaret Moskovski).
Čuda narušavaju zakone prirode. A to s toga što činioc i tvorac njihov nije priroda, nije podčinjenik prirodin, već Stvoritelj Bog, uzrok prirode i njenih zakona, premda ponekad to čini kroz prirodu i posredstvom svojih slugu.
Ne treba tražiti prirodnih dokaza za ono što prevazilazi prirodu, ili zbog nedostatka njihova opovrgavati i ne priznavati natprirodno.
Ne pitaj da li je saobrazno s prirodom kada što proizvodi Tvorac prirode. (Sv. Zlatoust).
Ko odriče mogućnost čuda, taj odriče biće Jedinoga života Boga i svemogućstvo Tvorca. (F. Šaf).
Čega ne razumiješ, tome se možeš samo diviti, ali ne pokušavaj da odbacuješ (Mat. 8, 27).
Niti je moguće niti treba sve objasniti; mnogome treba samo vjerovati, stoga što je i moguće samo vjerovati. (Filaret Moskovski).
Um bez vjere jeste slaba trska, koja se neprestano koleba od vjetra sumnjičenja.
Vjera za razum isto je što i teleskop za oči: pomoću teleskopa oko vidi ono što samo po sebi ne može vidjeti; ono pronicava u prostor, koji je inače nedostižan za nj’ bez toga sredstva. Slična je tome i vjera: ona samo rasprostranjava i ukrijepljava razum; ona mu ostavlja na volju da se zanima isljeđivanjem svega što je pristupačno rasuđivanju; no onamo gdje prirodne moći razuma malaksavaju, tamo vjera podiže razum i pokazuje mu nove, natprirodne božanstvene istine; ona mu daje da pronicava u tajanstvene sovjete Božije.
Vjera i znanje nisu protivnici, no moći uzajamno dopunjujuće jedna drugu; nisu neprijatelji jedno drugome, no nerazdvojne sestre – bliznakinje. (F. Šaf).
Zaštićivati vjeru znači zaštićivati razum; zaštićivati razum znači braniti vjeru. (Ern. Navilj).
I bezbožje (ateizam) traži od svojih poklonika tvrdu vjeru, samo ne vjeru koja spasava već koja ubija.
Kao što sujevjerje (praznovjerica) često misli da ono vjeruje, a međutim u samoj stvari ne vjeruje; tako i bezbožnost (ateizam) ponekad smatra da ne vjeruje, dok u samoj stvari vjeruje.
Bezbožnost (ateizam) je – bliznakinja praznovjerice.
Praznovjerica i bezbožnost idu ruku pod ruku; zakleti ateisti (bezbožnici) vjerovali su u predskazanja gatara i opsjenara i, ne vjerujući u Boga, vjeruju u idole! (Fred. Farar).
Nema nikoga na svijetu koji bi tako bio lakovjeran kao što je bezbožnik. (Ep. Irinej).
Čovjek je prinuđen da vjeruje u ma šta bilo. Ako ne vjeruje u vječni razum, onda vjeruje u glupost, u budalaštine; ako ne priznaje istinu živoga Boga, vjeruje u idole mrtve materije.
Zašto Bog, stvorivši čovjeka razumnim, nije blagoizvolio ostaviti ga u takvom važnom djelu kao što je religija, da se rukovodi svojim sopstvenim razumom, nego ga je dao pod rukovodstvo vjere? Blaženi Avgustin odgovara na to: „Bog je tako postupio u ovoj stvari jedino radi slave svoje. Kao što domaćin neće da njegove sluge ulaze u ispitivanje njegovih naredaba, osobito pak u njegove tajne i u važne poslove, tako je nesaobrazno i sa veličanstvom Božijim da čovjek, ova ništavna tvar ruku Njegovih, stupa s Njim u rasuđivanje o skrivenim i nepostižnim namjerama Njegovog proviđenja i o poredcima Njegovih sudova“. I doista moramo se saglasiti da pokornost, kakvu mi ukazujemo Bogu kroz vjeru, jeste naš dug koji pripada vrhovnoj slavi Njegovoj.
Gordost i nevaljalstvo, ne želeći lišiti se uobražene slobode uma svojega i želeći izbaviti se od ukorivanja savjesti, koja pri svjetlosti vjere obasjava i izobličava dejstva zle volje – glavni su uzrok i osnovica bezbožnosti.
Odnosi između visokih, sveštenih istina i pokvarenih ljudi slični su ljudima koji boluju od očiju: svjetlost im je nesnosna, osobito sunčana; njima je prijatnija svjetlost od truloga drveta (fosforna), nego li sunčana svjetlost. (Inokentije, arhiep. Hersonski).
Tajne vjere slične su suncu: neproniknute u suštini svojoj, one osvjetljuju i oživljuju one koji grede ka njihovoj svjetlosti, u prostoti srca; one osljepljuju samo drsko oko, koje teži da u njih pronikne.
Dubine tajni Svetog Pisma, i uopšte hrišćanske religije, korisne su: one su skrivene (tajanstvene) da ne bi bile ponižavane; predlažu se i nude se radi upražnjavanja, i otkrivaju se radi toga da nas duhovno hrane. (Blaženi Avgustin).
Potrebno je pažljivo i češće razmatrati svete istine vjere. Kao što sunčana svjetlost tim više blagotvorno utiče na rastinja ukoliko je većma okrenuta i otvorena prema njima, tako i božanska nauka tim više prosvjećuje i oživljava vjerne, ukoliko su um i srce njihovo ka njoj obraćeni.
Bez potrebne pažnje nemoguće je dobro izučiti muziku, tim manje neradna duša može shvatiti tajanstvene (božanske) zvuke. (Zlatoust).
O predmetima vidljivoga svijeta mi imamo podvojene pojmove tada kada ih sami posmatramo; sasvim pak ne u takom stepenu jasnoće i podvojenosti predstavljamo predmete po pričanju drugih, ma koliko to pričanje bilo potpuno, negoli što je naše sopstveno posmatranje. Takvog su svojstva i naša znanja o duhovnom svijetu. Naši pojmovi o njemu bivaju savršeniji, puniji i dublji kada mi njih takoreći opažamo, osjećamo ih čuvstvom vjere. Poznavanje razuma o predmetima duhovnim bez osjećanja srcem, slična su znanju po čuvenju.
Ako želiš umno pronicavati (umno sagledavati) tajne, onda na djelu ispuni zapovjedi sam sobom, a ne traži da ih samo poznaješ. (Sv. Isak Sirin).
Stepen poznavanja Bogootkrovene Istine odgovara svagda uspjesima našim u bogougodnom životu.
Da bi se ubijedio u istinama Hrišćanske nauke, treba početi živjeti po hrišćanski, stoga što hrišćanski način života uvodi u dušu mir i radost, i čovjek, okusivši ih, ne želi se rastavljati od njih i teži ka njihovom Izvodu – Iskupitelju našem (Jovan 7, 17). Lijepa apologija života Isusa Hrista jeste život hrišćanina, u kome Isus Hristos živi. (D. Ugorle).
„Ti se možeš zatvoriti u tijesnu pećinu, veli jedan bogoslov, možeš imati zavezane ili izvađene oči; no sunce svakodnevno putuje po svodu nebesnom u uobičajenom veličanstvu i krasoti svojoj“. To se može kazati i o vjeri u Gospoda Isusa Hrista. Neka bi Ga ljudi i odbacivali, neka bi zatvarali srce svoje od ulaska Njegove blagodati, a svoj duh od Njegove svjetlosti, – On je vjeran u svojim obećanjima i caruje kroz sve vjekove nad svima vidimim i nevidimim svjetovima.
Spasitelj je o svojoj, osnovanoj Njime Crkvi, čuvarici i nositeljici religije Hrišćanske, rekao da i sama „paklena vrata neće je nadvladati“ (Mat. 16, 18). „Riječi Hristove neće proći, pa makar bi i nebo i zemlja bili uništeni“. (Filaret Moskovski).
Crkva, osnovana Isusom Hristom, to je kula svjetilja na obali morskoj, na čijim se temeljima često održavaju prilični slojevi pjene od morskih talasa, koji kao da prijete da je svu razruše, ali na čijoj visini blješti svjetlost, koja se nikada ne gasi. (Ogjust Nikol).
Religija Hristova trijumfovaće nad sadašnjim uvredama koje joj nevjernici nanose, kao što je već trijumfovala nad bivšim bjesnilom svojih neprijatelja; ona će svetkovati svoju pobjedu nad perom sadašnjih lažljivih mudraca, kao što je pobjednički likovala nad mačem svojih starih gonilaca.
„Oblačić – proći će“, rekao je Sveti Atanasije o Julijanu Odstupniku, koji je posle kratkovremene vladavine, u toku koje je ispoljio toliko neprijateljstva protiv Hrišćanstva, umirući ipak rekao: „Galilejanine, Ti si pobijedio“! Ove gore spomenute riječi Svetog Atanasija mogu se zgodno primijeniti i na sve pokušaje lažnih teorija, da potkopaju vjeru čovječanstva u njegovog Božanstvenog Gospoda i Spasitelja. (F. Šaf).

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *