NASLOVNA » BIBLIOTEKA, Duhovno uzdizanje » DUHOVNA GRADINA

DUHOVNA GRADINA

 

HILANDARAC
DUHOVNA GRADINA
ZBIRKA MUDRIH IZREKA SVETIH OTACA
ZA DUHOVNI ŽIVOT
 

 
32. OSUĐIVANJE DRUGIH
 
Ljudi tihi i smjerni sudije su svojih djela, dok ljudi brzi su ispitivači tuđih djela. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Da okrivimo drug druga svagda smo gotovi, a da ispravljamo ono u čemu smo sami krivi i potpadamo pod odgovornost, na to smo svagda spori! (Sv. Zlatoust).
Često ljudska suđenja i osuđivanja bivaju slična ovome: kao kad gospodar od doma, ne očistivši svoju kuću i okućnicu od blata i đubreta, počne da napada one koji mu dolaze u dom blatnjavi i prljavi.
Mi hoćemo i tražimo da drugi budu savršeni i uljudni, međutim svoje nedostatke i mane ne popravljamo. (Toma Kempijski).
Više smo skloni da zamjeramo bližnjima za neznane nedostatke i manice, nego li da saznamo i ispravljamo svoje sopstvene nedostatke i mane (Mat. 7, 3).
O! kako smo mi skloni da osuđivamo postupke bližnjega prije nego li ih provjerimo. A to, razumije se, biva zbog toga što mi sami u svoja djela svagda više unosimo nečiste pobude i cjelji[1].
Čista duša ne vjeruje lako u mogućnost nepravednih djela. (Filaret, mitrop. Moskovski).
Ko nije raspoložen na zlo, taj nije sposoban za podozrenje. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Dobar čovjek smatra sve ljude za dobre, a zli i lukavi ne samo krive no i pravo hodeće (u duhovnome smislu) podozrijeva, ukorava, osuđuje i huli. (Duhovni Margarit).
U koga je srce čisto, taj sve ljude smatra čiste i poštene; no u koga je srce oskrnavljeno strastima, taj nikoga ne smatra za čistog, no misli da su svi slični njemu. (Ava Isaija).
I vrline i poroci čine um slijepim: pri prvima (tj. vrlinama) um ne vidi poroke kod bližnjega, pri drugima (tj. porocima) on ne vidi vrline. (Ava Evagrije).
Zli i poročni čovjek nalazi da su svi ljudi takvi, kakav je on sam. I to je prirodno, kao što je prirodno da bolesnik, koji strada bolešću koja se nazivlje žuticom, vidi sve stvari obojene žutom bojom. (Petar, episkop Tomski).
Bacite kakvu hoćete stvar u smrdljivi sud, i ta stvar će izdavati od sebe rđav zadah. Isto tako biva i sa postupcima drugoga u duši rđavoga čovjeka. On misli da na svijetu uopšte nema dobra čovjeka, ni dobrih ljudi. Lopov smatra i druge za lopove; licemjer ne dopušta da ima ljudi iskreno pobožnih; rob tijela neće da vjeru-je da je moguće sačuvati neporočnost i nevinost duše i tijela. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Kada kod nas ne bi bilo nedostataka i mana i slabosti, onda u nama ne bi bilo takvoga zadovoljstva da ih kod drugih primjećujemo i nalazimo.
Ne staraj se da istražuješ i doznaješ za tuđa djela, jer i u samome tebi naći će se isto to u čemu podozrijevaš drugoga. (Sv. Nil Sinajski).
Budimo vrlo obazrivi prema sebi, i onda nećemo se usuditi da se podsmijevamo drugima, stoga što i u nama samima ima mnogo čega takvoga zašta se drugima podsmijevamo. (Isti).
Slijepac se ne usuđuje smijati sakatome.
Sudi i osudi najprije sebe, ako hoćeš da osuđuješ drugoga. (Kiril, episkop Melitonski).
Ako bi bili nepristrasni prema sebi samima, tada bismo pravičnije postupali prema drugima.
Ljudi, duboko upućeni i iskusni u moralnom životu, primjećivali su u sva vremena jedan i isti zakon uzajamnosti: ko je strog prema sebi, taj je snishodljiv prema bližnjima; a ko je snishodljiv prema sebi, taj je strog prema bližnjima. (Anastasije, arhiep. Voroneški).
Ukoliko ko strožije i nepristrasnije sudi o svojim sopstvenim djelima, utoliko je snishodljiviji i ujedno istinitije sudi o postupcima braće oko sebe.
Ukoliko je ko dalje od rđavih djela, tim iskrenije sažaljeva rđave ljude.
Prave sluge Hristove znadu po opitu kako je teško boriti se sa strastima i kako, pri svoj svojoj želji da ništa rđavo ne učine, lako biva ono što ne valja; stoga su oni snishodljivi prema drugima, a strogi prema sebi. (Filaret Černigovski).
Ništa toliko ne objelodanjuje našu duševnu čistotu, i ujedno ništa tako ne svjedoči o našem nepoznavanju svoga duševnoga stanja, kao naše osuđivanje bližnjih svojih.
Navika osuđivati bližnje jeste djelo duše koja se ni malo ne stara o svome sopstvenom spasenju i koja sasvim ne poznaje samu sebe. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Čovek, koji osuđuje druge, liči na ogledalo koje u sebi sve odslikava, a sebe ne vidi. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Brat je upitao Avu Stratigija: „Zbog čega ja osuđujem bratiju (braću)?“ Starac odgovori: „Zbog toga što još nisi poznao samoga sebe; jer ko poznaje i vidi sebe, ne vidi nedostatke brata svoga“.
Zbog čega mi osuđujemo bližnje svoje? Zato što se ne staramo da poznamo same sebe. Ko je zauzet poznavanjem samoga sebe, taj nema vremena da što primjećuje drugima. (Sv. Serafim Sarovski).
Ko osjeća težinu svojih grijehova, taj ne obraća pažnju na grijehe bližnjega. (Ava Mojsej).
Ko neprekidno razmišlja o grijesima svojim, taj nema jezika da bi govorio o djelima ma koga drugoga čovjeka. (Ava Isaija).
Opominjući se sopstvenih grijehova, o tuđima nikada nećemo ni pomisliti.
Ako budemo pazili na svoje grijehe, nećemo obraćati pažnje na grijehe bližnjega. Ludost je ostaviti svoga mrtvaca, i ići te plakati nad mrtvacem bližnjega. (Ava Mojsej).
Kad bi se zanimali svojom dušom, kad bi znali svoje grijehe, svoje duševne bolesti, svoju golotinju duhovnu, ne bi nam ni na um palo da se raspitujemo o susjedu. Kada svoja kuća gori, trče da se što se može spase (ako ne može sve); onda se ne vodi razgovor o susjedu. (Filaret Černigovski).
Osuđujući sebe, prestaćeš osuđivati druge. (Ava Jovan).
Neprestano se zagledaj u svoje grijehe, i nećeš osuđivati druge.
Dovoljno ti je i svojih zlih djela, i nema potrebe da gledaš grijehe tuđe. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Poznaj sebe, i to je dovoljno za tebe.
Kada vidiš da brat griješi, nikako ga ne osuđuj, već u sebi reci: I ja sam nisam bez grijeha, i kakvo onda pravo imam da osuđujem drugoga? (Kirilo, episkop Melitonski).
Ne osuđuj drugoga nego se staraj da samoga sebe ispraviš, da sam ne budeš dostojan osude. (Sv. Zlatoust).
Uzdržimo se od osuđivanja drugih; osudimo naše pogreške i grijehe.
Osuđujući poročne ljude, mi sami sebe osuđujemo, stoga što i mi nismo slobodni od grijehova.
Bojmo se da nas nekada ne izobliče naše sopstvene riječi.
Osuđujući druge, udara pečat na svoja zla djela. (Sv. Marko Posnik).
Kada prikrijemo sagrešenja brata svoga, i Bog će pokriti naša sagrešenja; a kada objelodanimo grijeh brata, i Bog će objaviti naše grijehe. (Ava Pimen).
„Evo jednoga od najkraćih putova koji vode oproštaju grijehova“, govori Sv. Jovan Ljestvičnik, „na ime: ne osuđivati! Ako ne sudite, neće i vas suditi“ (Luk. 6, 37). – „Evo puta spasenja bez posta, bez bdjenja i truda!“, potvrđuje Sv. Atanasije Sinait. On priča, kao očevidac događaja, da je jedan brat lijenjivog života pri smrti svojoj vidio kako su Anđeli za jednu vrlinu njegovu – za to što nikada nikoga nije osuđivao – pocijepali spisak sviju njegovih bezakonja i ispunili dušu njegovu nebesnim veseljem pri njenom izlasku iz tijela njegova. (Četi Minej, 30 Novembra).
Uzdahni pri griješenju bližnjega, da bi ujedno s time uzdahnuo i o sebi, stoga što smo svi krivci zbog grijehova i podležemo kazni. (Sv. Nil Sinajski).
Ko vjeruje da će, po izlasku iz tijela, morati predstati Sudu Božijemu, taj ni u kakvom slučaju neće osuđivati bližnjega, stoga što će i sam dužan biti da odgovara pred Bogom za sva djela svoja. (Ava Isaija).
Ne gledaj na tuđe grijehe, već gledaj na svoja zla djela, jer se za prve neće suditi, ali ćeš za svoja djela sigurno odgovarati. (Sv. Dimitrije Rostovski).
Neka bi ti i bio čist od grijeha, pa i tada ne osuđuj bližnjega za grijehe, da tim samim osuđivanjem ne padneš u grijeh.
Ne osuđuj drugoga za grijeh, no izbavi samoga sebe od grijeha osuđivanja.
Ne osuđuj bludnika, pa makar ti i nevin bio, stoga što i sam ti, kao i on, prestupićeš zakon ako ga osudiš. Jer Onaj koji je rekao: „Ne čini preljubu“ (Mat. 5, 27), rekao je takođe: „Ne osuđuj“ (Mat. 7, 1). (Drevni Paterik).
Neka si i pravedan, ipak ne treba da osuđuješ grešnika, stoga što, recimo, tvoj prošli život bio je bez tih grijehova koje sada nalaziš kod bližnjega i za koje bi ga htio osuditi, ali za tvoj budući život i življenje ne možeš jamčiti da nećeš pogriješiti.
„Ja znam jednu ličnost koja je svagda padala u iste grijehe, za koje je druge osuđivala“.
Kada se u kakvom grijehu ne nalaziš, to može biti da si već u njemu bio; nisi li bio, možeš biti i možeš još više sagriješiti nego li bližnji tvoj, kojega za taj grijeh osuđuješ.
Nema grijeha koji je čovjek učinio, a koji ne bi mogao svaki drugi učiniti.
Svi istim slučajevima podležemo. Bližnji tvoj danas, a ti sutra možeš to isto učiniti, ako ne djelom a ono riječju ili mišlju. (Sv. Tihon Zadonski).
Što se jednome dogodilo, to se isto može dogoditi i drugome.
Sveti Ava Agaton, kada je vidio kakvo nedjelo i pomisao ga gonila na osuđivanje, govorio je samome sebi: „Agatone, ne čini to!“ I pomisao ga je ta ostavljala.
Osuđujući bližnjega, a nemajući u sebi potrebnoga osjećanja smirenosti i čuvanja samoga sebe, uskoro možeš i sam pasti u iste one grijehe za koje si druge osuđivao i osuđuješ.
Ko svagda obraća poglede svoje na svoje nedostatke, taj svagda nalazi da su drugi bolji od njega, i samo takav stoji na čvrstom postolju i ne pada.
Ne misli nikome zla, u protivnom sam ćeš zlim postati.
Ne odbacuj grješnike zbog mana njihovih, da i ti sam ne bi pao u ista iskušenja u koja su oni pali.
Ne ismijavaj i ne osuđuj pavšega u iskušenje, no se češće moli da i sam ne padneš u iskušenje. (Sv. Jefrem Sirin).
Kada što nevaljalo vidiš kod bližnjega tvoga ili čuješ, ti začepi usta svoja ćutanjem, a za njega uzdahni ka Gospodu da ga On ispravi; za sebe pak se moli, da i sam u takav porok ne padneš, stoga što smo kao nemoćni skloni na svako padanje i griješenje. (Sv. Tihon Zadonski).
Nipošto ne osuđuj nikoga, pa makar ko i pred tvojim očima sagriješio užasnim grijehom. Ne zaboravi da ako te blagodat Božja ostavi, i ti možeš sve prevazići svojim grijesima. (Prota A. Nekrasov).
Svaki pada i griješi, kada ga Bog ne ukrijepi; bez Boga i pomoći Njegove mi opstati ne možemo. (Sv. Zlatoust).
Kada uvidiš bližnjega tvoga da griješi, obrati se Bogu i sa prizivanjem, kao Blaženi Avgustin, reci Mu: „Oh, Gospode! Ako bi Ti popustio, ja bih još gore od njega uradio“.
Nikoga ne treba osuđivati, jedno zbog toga što to Sv. Pismo zabranjuje: „Ne sudite, da ne budete osuđeni“ (Luk. 6, 37), a drugo i zbog toga što treba da priznamo da smo grešniji od sviju. Uz to još i zbog toga, što sagrešenje bratovo treba da smatramo za svoje sopstveno, i da mrzimo đavola koji ga je i naveo na grijeh. Kada bi ko koga gurnuo u provaliju, mi bi napali i naljutili se na onoga koji je gurnuo, a ne na onoga koji je pao u provaliju; tačno je to tako i ovdje. (Jovan).
Ako svojim očima vidiš brata da griješi, i misao ti kaže da ga osudiš, odmah ukloni od sebe tu misao i reci joj: „Anatema tebi, sotono! Ti si krivac, a brat moj šta je učinio?“ I ukrijepi srce svoje da ne osudiš brata; u protivnom će milost Božija odstupiti od tebe. (Duhovni Margarit).
Koliko je težak grijeh osuđivanja, vidi se iz sljedećega primjera: Jednom Sv. Jovan Savatijski, sjedeći u svojoj ćeliji, rekao je ovo: „Oh, teško njemu“ (a ticalo se jednoga brata o kome se rđavo govorilo). On je zatim bio lišen pokrova blagodati Božije, i tek poslije sedmogodišnjeg plakanja i truda bila mu je blagodat povraćena.
Suditi i osuđivati jeste – bezobrazna otmica dostojanstva (tj. svojstva) Božijega. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Nema ništa teže, nema ništa rđavi-e od osuđivanja. (Ava Dorotej).
Jezik osuđivača zliji je od samoga pakla: pakao će uzeti sebi samo zle, a jezik osuđivača proždire i zle i dobre. (Ava Hariton).
U otrovnim ustima klevetnika smatra se: hrabrost – drskošću; blagorazumnost -plašljivošću; krotost – slabošću; stalnost – žestokošću; otvorenost – neskromnošću; pažljivost – pritvornošću; dostojanstvo – gordošću; skromnost – niskošću; čuvanje imetka svoga – cicijašlukom; velikodušnost – raspikućstvom.
Grabljivac i otimač otima od drugih imućstvo, to je crno djelo duše! Zar su ljepša, zar su čovječnija djela klevete, koja oduzima od drugoga dobro ime, a ponekad i sreću sveg života. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Težak je grijeh osuđivanje bližnjih, a osobito je viša stepen toga grijeha – klevetanje i opadanje na bližnjega. A zar mi baš najviše ne padamo u taj grijeh? Dužnost i ljubav hrišćanska traži da mi i tuđi učinjeni grijeh pokrivamo ili izvinjavamo; ovo tim prije i više što i mi, pri kritikovanju tuđih djela i postupaka, češće ponešto dodajemo, čega u samoj stvari nije bilo, ili u prostoj riječi ili postupku bližnjega istražujemo i nalazimo prestupne uzroke?
Ako mi u ičemu najviše i najčešće griješimo to je – u osuđivanju drugih ljudi.
Mi svi znamo i govorimo da čovjek često ne naliči na sebe, da misli, um, karakter i sve sposobnosti duše naše osjećaju uticaj okolnosti, koje od nas ne zavise; a kako li mi sudimo o ljudima? Samo po jednome djelu, po jednome danu? (Grof Bludov).
Makar ti i svojim očima vidio griješećega, i tada ne osuđuj; jer se često i oči obmanjuju. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Duša brata jeste – zatvoreni hram za mene. Recimo, ja vidim djela brata, no vidim li raspoloženje duše njegove? A raspoloženja vrlo mnogo znače u postupku: ona mijenjaju karakter postupka. (Filaret, arhiep. Černigovski).
Događa se da čovjek nešto radi što se nama čini nepriličnim, ali se to radi po dobroj namjeri činiočevoj. (Ava Jovan).
Ti često, ne znajući, ružiš i strogo osuđuješ čovjeka, koji je od tebe bliži ka spasenju.
Ne osuđuj bližnjega; grijeh ti je njegov poznat ali pokajanje nije izvjesno. (Ava Dorotej).
Nikoga ne ukoravaj, no govori: „Bog zna svakoga“. (Ava Mojsej).
Čuvaj se osuđivati ma koga bilo prije nego li sam Bog osudi. (Sv. Isidor Pelusiot).
Sud Božiji još nije došao. I onda, ne osuđuj prije vremena ni jednoga čovjeka. Jer grešnik se može popraviti, a dobri postati rđavim.
Ne očajavaj ni u čijem spasenju, dokle čovjek ima još vremena da se pokaje. (Prota P. Sokolov).
Od velikoga grešnika može postati veliki svetitelj (Luk. 19, 9; 1 Timot. 1, 15). (Isti).
Ne treba očajavati zbog zlih, već se treba moliti za njih priležnije da postanu dobri. Broj svetih svagda se umnožavao od broja grešnih. (Blaženi Avgustin).
Ne osuđujmo nikoga prije vremena: oni, za koje mislimo da su daleko od Carstva Božijega i koje mi, može biti, preziremo zbog toga, mogu postati svecima i postati našim sudijama.
Ne osuđuj grešnika ma koliki bili veliki grijesi njegovi, stoga što, ako on osjeti teškoću svojih prestupa i obrati se Bogu, može više zavoljeti Boga nego li onaj koji nema teških grijehova.
Čuvaćeš se osuđivanja onih koji griješe, ako se svagda budeš sjećao da je Juda bio u saboru učenika Hristovih, a razbojnik u broju ubica; no u jednome magnovenju dogodila se sa njima čudna promjena. (Sv. Jovan Ljestvičnik).
Prije smrti nikoga ne proslavljaj, i prije smrti ne očajavaj ni za koga. (Sv. Jefrem Sirin).
Ne treba zaboravljati izreku jednoga mudraca: „Nikada ne govori rđavo o onima koji odsustvuju“.
O onome bratu koji je odsutan (tj. nije prisutan kad se o njemu govori) ne treba ništa govoriti sa namjerom ocrtati ga; jer to bi bila kleveta, makar bi rečeno bilo i istinito. (Sv. Vasilije Veliki).
I javne grijehove ne treba razglašavati.
Strogi sud o bližnjemu ne može se na-zvati prijateljstvom, već mrzošću prema čovjeku.
Dokaz ljubavi prema bližnjemu jeste – ne osuđivaše bližnjega. (Ava Isaija).
Ako je što i u šali kazano o bližnjemu – ne s namjerom da mu se time učini zlo -, može mnogo uvrijediti čast njegovu.
Rana, nanesena sa igrajućim se nožem, isto tako boli kao da je i neprijateljem javno nanešena. Slično ovome i čast bližnjega, o kome se pronose rđavi glasovi, uslijed ma kakvoga lažnoga suđenja i osuđivanja kazanoga u šali, ne manje strada kao i od zlonamjerne klevete.
Prava ljubav prema bližnjima ne samo ne objelodanjuje nedostatke bližnjega svoga, nego naprotiv, koliko je moguće stara se pokriti ih od pogleda sviju ljudi. (1 Petr. 4, 8).
Onoga koji je pao, dobro je podići ga na noge, a ne ismijavati. (Sv. Jefrem Sirin).
Posavjetuj i urazumi griješećega, a ne osuđuj padajućega, jer ovo posljednje djelo je zlojezičnoga klevetnika (opadača, ogovarača, vrijeđača), a ono prvo je onoga koji želi da ispravi. (Sv. Nil Sinajski).
Drugo je osuđivati bližnjega sa rđavim raspoloženjem, a drugo je – urazumljivati ga sa ljubavlju: čini ovo posljednje, a izbjegavaj ovo prvo. (Prota P. Sokolov).
Ko rastuži i ožalosti drugoga na pokajanje, taj mu ne čini uvredu (2 Korint. 2, 9). (Sv. Zlatoust).
Griješećemu prijatelju i drugu napomeni o Sudiji. Time ćeš mu učiniti dobro, a i sebi, stoga što je to ljekarstvo savjeta, kao opšte, korisno i za tebe i za njega. (Sv. Nil Sinajski).
Ne hitaj izobličavati svoga bližnjega, no potraži za to podesna vremena.
Prijatelj ili drug koji izobličava tajno – jeste mudri ljekar, a onaj koji izobličava javno, pred mnogim očima, jeste psovač. (Sv. Isak Sirin).
Bježimo od zlojezičnosti, grijeha toliko velikoga i, po nesreći, toliko opštega među nama. Ne zadržavajmo se, slično nesnosnim muvama, na tuđim ranama; ugledajmo se svagda na pametnu pčelu, koja svagda sjeda na cvjetove. (Sv. Zlatoust).
Slično pčelama sišimo med sa sviju cvjetova, tj. vidjeti i nalaziti prekrasna svojstva u svakom našem bližnjem i pobuđivati u sebi želje da im podražavamo. (Franc de Sal).
Ako hoćeš da ispituješ djela drugih, razmatraj onda dobra djela a ne zla. (Sv. Zlatoust).
Iznalazimo u drugima vrline, a u sebi nalazimo grijehe.
Nikada ne govori o drugima ono što ne želiš čuti o sebi samome.
Ti govoriš rđavo o drugima, dakle se ne bojiš da će oni početi da o tebi govore rđavo, jer ti sam daješ tome povoda. (Hilon).
Ti govoriš rđavo o drugima, primjećujući u njima male poroke i mane; sljedstveno, ti se ne bojiš što će oni početi govoriti o tvojim velikim porocima?
Bolje je o sebi čuti što rđavo, nego li o drugima govoriti rđavo. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Mi sami sebe beščastimo i sramotimo, kada panjkamo i omalovažavamo čast drugih.
Ko uveličava sagrešenja svojih bližnjih, taj je odveć mali u očima Božijim.
Ko se podsmijeva nad proizvodom (djelom), taj se podsmijeva nad samim vještakom. Ko se ruga čovjeku, taj ljuti Onoga koji ga je stvorio (Priče 17, 15).
Obratimo naš jezik na blagosiljanje. Svakoga dana razbirajmo naš sopstveni život; i ostavimo sud o životu drugih Onome, koji do sitnica zna tajne. (Sv. Zlatoust).
Ako te pomisao prinuđava da kažeš ma što rđavo o bratu tvome, pomisli koliko je to štetno za dušu i protivno Bogu, i uspokojićeš se. (Ava Isaija).
Zlojezična duša ima trišiljkast jezik: ona škodi samoj sebi i onome koji je sluša, a ponekad i onome koga opada i kleveta. (Ava Talasije).
Osuđujući bližnjega ti si učinio da postane rđaviji i onaj ko te je slušao. Ako je to grešnik, on postaje nemarljiv za svoje stanje našavši sebi sadruga grijehu; a ako je pravednik, on pada u gordost i ponosi se zbog tuđeg grijeha, dobijajući povoda da visoko o sebi misli. (Sv. Zlatoust).
Zmija je izagnala Evu iz raja klevetom; po tome onaj koji zlo o bližnjemu govori sličan je zmiji. On gubi dušu onoga ko ga sluša, a ne spasava ni svoju. (Ava Iperehije).
Postavi pravilo savjesti: nikada ne govori rđavo ni o kome. Ako ti ne možeš zabraniti drugima da ne klevetaju, onda naposljetku, pokaži im svojim ćutanjem da ti ne uzimaš nikakvoga učešća u njihovom postupku ogovaranja, klevetanja i vrijeđanja.
Ne samo da ne treba ogovarati bližnjega, nego ne treba ni slušati ogovarače i klevetnike. (Sv. Zlatoust).
Između klevetnika i onih koji sa zadovoljstvom slušaju ga, takav je odnos kakav je između prestupnika (razbojnika) i njegovih sukrivaca (jataka).
Onaj koji kleveta i ogovara, i onaj koji ga sluša, obojica imaju uza se po đavola: jedan je na jeziku, a drugi u uvu. (Franc de Sal).
Čuvši riječ koja ponižava i osuđuje bližnjega, čuvaj se da preko slušanja ne uzmeš učešća u grijehu tuđega jezika. Ne sajedini srca tvoga ka riječima koje su štetnije za osuđivača nego li za onoga koga osuđuju. (Filaret, mitr. Moskovski).
Svagda pri riječima osuđujućih, držite se pravila: ne vjerovati. Jedan starac, kada je njemu prišao nekakav čovjek i počeo da rđave stvari priča o drugome, upitao ga je: „A od kuda ti to znaš“? Onaj mu odgovori: „jedan dobar čovjek kazao mi je o tome“. „A ne, on nije dobar“ – odgovori starac. „Da je on dobar, ne bi se usudio da rđavo o drugome govori“, završi starac. (Teofan, ep. Vladimirski).
Sam Bog, čuvši viku Sodomljana, nije povjerovao dok nije svojim očima vidio (Postanje, 18, 21-22), pa tako i mi ne treba svagda da vjerujemo riječima protiv bližnjega. (Ava Pimen).
Ako brat osudi brata pred tobom, pazi i ne razdraži ga još većma, i ne reci „Da, doista je tako“, nego ili ćuti, ili mu reci „Ja sam i sam grešan, i ne mogu osuđivati drugoga“, – i time ćeš i sebe i njega spasti. (Duhovni Margarit).
Kada ko počne tebi da ogovara i panjka brata svoga, obori oči svoje dole. Čim to učiniš, pokazaćeš se time i pred Bogom i pred njim opreznim. (Sv. Isak Sirin).
Ako nisi u stanju da zatvoriš usta osuđivačeva (tj. onoga koji osuđuje brata), onda naposljetku izbjegavaj s njime druženje. (Isti).
Čuvaj se klevetnika, kao što se čuvaš od čovjeka koji je zaražen kugom, da se nebi i sam od njega zarazio i poginuo. (Sv. Tihon Zadonski).
Ko se uklanja od čovjeka koji kleveta bližnjega, taj će i sam izbjeći poroka zlojezičnosti. (Sv. Nil Sinajski).
Ako budeš čuvao sluh, nećeš ni jezikom sagriješiti. (Ava Isaija).
Ne saglašavaj se i ne druži se sa klevetnikom, ne zabavljaj se njegovim manama – ogovaranja, huljenja, panjkanja, psovanja; ali i ne mrzi onoga koji sramoti bližnjega. (Po Avi Mojseju).
Grijeh treba da mrzimo, ali grešnike, kao ljude slabe, u kojima je obraz i podobije Božije, treba da volimo.
Čuvajte se i bojte se osuđivati ma koga bilo, čak i u srcu svome, a ne samo javno. (Ava Isaija).
 


 
NAPOMENA:

  1. Cjelj=cilj

Jedan komentar

  1. rosa petrović

    tekst ove knjige je vrlo dobar i cela knjiga od ogromne koristi nama čitaocima, ne treba ništa menjati ili prepravljati, kako jeromonah Atanasije u Pogovoru misli da bi trebalo. Ovo je odlično urađeno!

Ovde napišite komentar ukoliko želite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *